Pratite nas

Reagiranja

Premijeru, Hrvatsku nije napao ‘Miloševićev režim’– bila je to Velikosrpska agresija!

Objavljeno

na

U središnjoj informativnoj RTL-ovoj emisiji (4. svibnja 2018. godine u 18,30 sati), naš premijer razgovarao je s (prilično nasrtljivom i nepristojnom, na momente čak agresivnom) „damom“, novinarkom Damirom Gregoret koja je od početka do kraja zauzela pitbull stav, mlatarajući nekontrolirano jezičinom i okomljujući se na čovjeka kao da joj je nešto ozbiljno skrivio. Čini se da malo-pomalo mainstream mediji usvajaju obrazac novinarstva a la Maja Sever, u kojemu se gosta dovede pred kameru pa ga se onda zaspe baražnom vatrom do te mjere da mu se ne dopušta usta otvoriti, a ako to i uspije, presječe ga se u roku par sekundi…i tako do kraja „razgovora“. Nadobudna Damira čini se oštro krenula u kampanju za osvajanje titule „novinarke godine“ (2019., jer za ovu je godinu zakasnila, Maja se već zakitila Lekovićevom lentom). Ako tako nastavi i ne bude li Drago Hedl našao još kojega „ratnog zločinca“ među hrvatskim braniteljima, eto njoj titule, ne mere mašiti!

No, na stranu to. Od jugovizije kakva je RTL telka možeš očekivati sve osim istine, profesionalnosti, objektivnosti i kulture.

Meni je zasmetalo nešto drugo. „Ubolo“ mi uho, jednostavno i ne mogu odšutjeti.

Reče naš premijer u jednom trenutku kako je „agresiju na Hrvatsku izvršio Miloševićev režim“!?

A ja mislio da su to bili Srbija, Crna Gora, „JNA“ i pobunjeni teroristi iz redova srpske manjine.

Da sam dobro mislio, dokazuje i DEKLARACIJA O DOMOVINSKOM RATA (donesena u Hrvatskom Državnom Saboru 13. listopada 2000. godine), a u čijoj preambuli (pasus četvrti) lijepo piše:

(…) potvrđujući da je na Republiku Hrvatsku oružanu agresiju izvršila Srbija, Crna Gora i JNA s oružanom pobunom dijela srp­skog pučanstva u Republici Hrvatskoj,

(Vidi:https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2000_10_102_1987.html; istaknuo: Z.P.)

Državnici moraju paziti KAD, KAKO I ŠTO GOVORE! Inače nisu državnici.

I još nešto, što se kod nas ne spominje i što mediji i političari zaobilaze kao mačak vruću kašu.

A mora se znati. I otvoreno reći.

Slobodan Milošević je imao masovnu potporu srpskog naroda u cijeloj tadašnjoj SFRJ. To je (bio i ostao) jedini političar u poratnoj povijesti ovih prostora (tko me razuvjeri, javno mu čestitam i priznajem zabludu) koji je u dva navrata okupio masu od milijun i pol do dva milijuna ljudi na jednom mjestu:

  • prvi put 19.11.1988. u Beogradu na Ušću;
  • i drugi put na Gazimestanu 28. lipnja 1989. godine.

Slobodan Milošević i njegova stranka (SPS) uvjerljivo su dobili izbore 1990. godine (održani 9. i 23. prosinca).

Pravo glasa imalo je 7.033.610 birača, od čega je pristupilo glasovanju njih 71,50% (ili 5.029.123). Milošević je između 32 kandidata za predsjednika Srbije uvjerljivo pobijedio sa 65,34% glasova (ili 3.285.799).

Ja se ne sjećam da je bilo koji od lidera u poratnoj povijesti Jugoslavije imao takvu potporu birača (ne računajući Tita koji je na vlast postavio sam sebe).

Drugi po broju glasova bio je četnik, velikosrpski fašist i prljavi ratni huškač Vuk Drašković sa 16,40% glasova (ili 824.674).

Njih dvojica dobili su gotovo 82% glasova, a ostalih 30 kandidata podijelili preostalih 18%.

Stranka kojoj je Milošević bio na čelu (nacionalsocijalistička SPS), na istim je izborima dobila 46,09% glasova i osvojila 194 mandata u parlamentu (od ukupno 250).

 Druga stranka po snazi bio je Draškoviće SPO s osvojenih 19 mandata ili 15,8% glasova.

Dakle, srpski nacionalsocijalist (i budući balkanski mesar) Milošević i srpski velikosrpski fašist Drašković zajedno su dobili 213 od ukupno 250 mjesta u parlamentu, ili 85,2% zastupničkih mjesta.

Ostatak od 14,8% (ili 37 mjesta u parlamentu), podijelilo je 13 preostalih stranaka, od kojih je tek nešto mekša varijanta velikosrpske opcije (Demokratska stranka) dobila najviše – 7 mjesta.

(Izvor za podatke o izborima u Srbiji: http://www.rik.parlament.gov.rs/latinica/arhiva-izbori-za-predsednika-1990.php; http://www.rik.parlament.gov.rs/latinica/arhiva-izbori-za-narodne-poslanike-1990.php)

 Milošević je potom još jednom uvjerljivom većinom biran za predsjednika Srbije i predsjednika SRJ. I na vlasti proveo više od 10 godina.

Misli li tko možda da birači u Srbiji nisu znali koga biraju i za što glasuju?

Kako im se nije (omaškom) dogodilo da za predsjednika izaberu demokrata, doktora znanosti, europejca, Srbina podrijetlom iz Kruševca, Ivana Đurića – koji je na jedvite jade „dogurao“ do 5,52% glasova?

I otkud nisu dali povjerenje Savezu reformskih snaga, ili UJDI-u kad im je bilo toliko „stalo“ do Jugoslavije („za koju su se borili“ razarajući, rušeći, paleći i ubijajući po Hrvatskoj, BiH i Kosovu čitavo jedno desetljeće), nego je SRSJ dobio 1,48% glasova, a UJDI 0,50% ?

„Antifašistička“ Srbija koja se toliko „žrtvovala“ za Jugoslaviju odabrala naci-fašiste, a jugoslavenska opcija listom potopljena (ni jedna od stranaka s jugoslavenskim određenjem nije prešla 1%).

Nema tu nikakve enigme.

Baš kao što je govorila pokojna povjesničarka dr Olivera Milosavljević s Filozofskog fakulteta u Beogradu: „već 1985 godine u Srbiji su skoro svi prešli na četničku stranu“. I to je jedina prava istina.

„Nije Milošević pao s neba. On je došao na gotovo, na pripremljen teren“ (podsjeća dr Latinka Perović).

Nema onog režima koji bi se u to vrijeme nametnuo protivno volji srpskog naroda čija je većina itekako znala što želi i koga bira za vođu.

I ta većina na svojoj je strani imala popove i crkvu, intelektualce, SANU, UKS, vojsku, policiju, tajne službe. Milošević je samo „zajahao osedlanog konja“ – kako to slikovito reče (nakon razlaza s njime) opskurni aparatčik ekstremne srpske desnice Miroslav Šolević.

Svođenje krivnje na „Miloševićev režim“ amnestija je velikosrpskog naci-fašizma i njegovih zločina počinjenih u krvavoj i brutalnoj agresiji. Upravo to su pokušali uraditi njegovi politički nasljednici (Zoran Đinđić, Vuk Drašković i ostali), kad su ga predali u Den Haag, svaljujući na njega krivnju za sve i stvarajući preduvjete da Srbija krene u novi krug krivotvorenja prošlosti i opere krvave ruke.

Čini se da čak i mnogi susjedi na istoku bolje znaju što nam se to i zašto dogodilo nego neki od nas.

Njima preporučujem: dr Ante Nazor, Velikosrpska agresija na Hrvatsku 1990-ih; GREATER-SERBIAN AGGRESSION UN CROATIA IN THE 90’S, Zagreb, 2011.

Tu sve piše. Ako ih zanima. I ako im se da čitat’.

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Sjećate li se Kate Šoljić, sjećate li se hrvatskih  mučenica iz Domovinskog rata?

Objavljeno

na

Jedna od najponosnijih majki u Hrvata – Kata Šoljić, rodila se 23. veljače 1923. Mnogi su na žalost već zaboravili ovu iznimnu ženu, kojoj su u hrvatskom Domovinskome ratu poginula čak četiri sina: Niko (r.1942.), Mijo (r.1945.), Mato, (r. 1952.) i Ivo (r. 1948.). Svi su ubijeni od ruke srpskog agresora, a dosad nitko nije odgovarao za njihovu smrt. Da nesreća i tuga ove ponosne majke bude još i veća, valja istaknuti da je u vrijeme II. svjetskog rata izgubila još braće, te da nikada nije saznala za njihovo posljednje počivalište. Samo u Domovinskome ratu od obitelji Šoljić sudjelovalo je oko dvadesetak njenih najbližih. Iza nje ostale su i dvije kćeri, od kojih je jedna bila i aktivna sudionica Domovinskog rata, a prošla je i srpske logore. Drugoj je ubijen suprug u srpskoj agresiji, i još danas ne zna gdje mu je grob. Djeca njezinih kćeri također su bili na prvim crtama obrane.

O tome smo pisali i pisat ćemo.

Da se ne zaboravi!

Sjećam se, kad smo u Zagrebu predstavljali jednu moju knjigu u kojoj sam objavio oko osam tisuća imena poginulih u vrijeme Domovinskog rata, i kada je ministrica branitelja bila gđa. Jadranka Kosor, gotovo nam nisu dali ni jednu dvoranu u Zagrebu da je promoviramo! Ipak, dozvolili su nam da to uradimo tek u prostorijama zagrebačke HVIDR-e. Na promociju je došla i gospođa Šoljić (ali ne i mediji!) i tada ledenim glasom upitala nazočne: “Tko to ima protiv da se jedna ovakva knjiga “ne smije” promovirati u Zagrebu?” Nastala je, naravno, šutnja. A onda je Kata rekla i ovo: “Do 1990. nisam smjela govoriti da sam izgubila  braću, pa zar sada ne smijem reći ni da sam ostala bez četiri svoja zlata, četiri svoja sina?”

Kata Šoljić, kad sam je upoznao, živjela je u zagrebačkoj Dubravi, u jednom stančiću od nekih 15 četvornih metara, koji nije imao ni prozore, već samo vrata za balkon. Pokrenuo sam (2004.) akciju da joj Udruge proizašle iz Domovinskog rata dodjele priznanje-Junakinja hrvatskog Domovinskog rata! Odaziv je bio izvanredan. Sve do te svečanosti uručenja ovog priznanja dva puta tjedno odlazila je na dijalizu, a ovo joj je priznanje toliko pogodilo u srce da je poslije morala ići čak – tri puta tjedno. Obećavali su joj med i mlijeko, za nju i njezinu obitelj. Na kraju je okončala u jednom privatnom umirovljeničkom domu, gdje su je posjećivali članovi obitelji i štovatelji. O Kati Šoljić objavio sam knjigu i snimio nekoliko dokumentarnih filmova. Na žalost, nisu naišli na neki osobiti odaziv, prije bi se reklo da su prešućeni. Milan Bandić, koji je bio nazočan jednoj od promocija knjige o gospođi Šoljić javno je obećao da će, kao gradonačelnik, odmah kupiti najmanje tisuću primjeraka, da svaka škola dobije barem jednu, kako bi znali tko je Kata Šoljić, odnosno tko su majke čiji je doprinos u Domovinskom ratu iznimno veliki. (Prihod bi išao u korist stradalih branitelja). Znate koliko je knjiga kupio Bandić-ni jednu!

Već duže razmišljam da bi trebalo ponovno tiskati prvu i jednu knjigu o Kati Šoljić, ali vjerujte nema zainteresiranih sponzora!?

Obitelj Šoljić prošla je  pakao i u vrijeme komunizma. Brozovi Udbaši (gdje ste sada perkovići?) neprestano su im zagorčavali život, a posebno su mučili njezina supruga koji danas s njom počiva na vukovarskom groblju.

Kata Šoljić recimo u Vukovaru, nema svoju ulicu, ni trg, po njezinom imenu se ne zove ni jedna kulturna ustanova, iako je zaslužila i spomenik. (U Zagrebu „na kraju grada“ po njoj se zove jedan park!). A cijeli se život, unatoč bolesti, borila za hrvatske branitelje, nije dozvolila da se zaborave oni koji su poput njezinih sinova dali život za slobodu. Poglavito je bila ponosna na Hrvatsko žrtvoslovno društvo, koje vodi dr. Zvonimir Šeparović,  čija je bila počasna predsjednica, kao i na svoju Bosnu i Hercegovinu, gdje je rođena. Umrla je 8. srpnja 2008. Koliko još vode treba proći, pa da se netko sjeti i majki, poput Kate Šoljić, ili Eve Šegarić iz Škabrnja, čija su tri sina poginula u vrijeme srpske agresije, dok je još  najmanje desetak članova njezine obitelji položilo život za Domovinu?

Hrvatske majke, poput Šoljić, Jović i Šegarić, dale su ogroman, nemjerljiv doprinos u svetom Domovinskome ratu.

Kad smo hrvatskom Saboru (lani) predlagali da te žene-mučenice dobiju barem Spomen dan – odbili su!

Sve smo o tome pisali, pa se samo ponavljamo.

Ali, kao da i nismo.

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

U Puli održana promocija knjige ‘Mit o Jasenovcu’, unatoč sabotažama

Objavljeno

na

Objavio

U petak 22.02. je u Puli održana promocija filma i knjige Mit o Jasenovcu Romana Leljaka, usprkos žestokom protivljenju IDS-ovog gradonačelnika Pule Borisa Miletića, prijetnjama i grafitima po zidu Crkve Sv. Ivana Krstitelja u Puli.

Neviđena, neprimjerena i degutantna medijska hajka protiv autora, istraživača Romana Leljaka , protiv Katoličke crkve i vjernika, od strane Glasa Istre, nije urodila otkazivanjem promocije, kao što je Boris Miletić sugerirao.

Ne samo da je neprimjerena hajka Glasa Istre na Romana Leljaka, nego je i krajnje neljudska, jer ne razmišljaju urednici o ljudskosti, ne vode računa da g. Leljak ima malodobnu djecu i kako se takvi novinski članci odražavaju na dječju psihu. U agitpropovskom zadatku koji su dobili za odraditi, vjerojatno po političkom naređenju IDS-a izgubili su svaki smisao za etičnost i ljudskost. Gospodina Leljaka nazivaju prevarantom!?

Dvorana ispod Crkve bila je prepuna. Provokatori koji su došli sa novinarima, bili su udaljeni. Osim jednog povika” smeće jedno” nisu imali progodu dalje vrijeđati.

Postavlja se pitanje, kako je moguće u jednoj, po IDS-ovom gradonačelniku Pule, Borisu Miletiću demokratskoj, tolerantnoj, multikulturalnoj sredini, gdje “cvate “suživot, ispoljavati toliku mržnju prema neistomišljenicima i prema drugoj političkoj opciji?

Nameće se samo jedan mogući zaključak, da IDS i njegov pulski gradonačelnik Boris Miletić ne znaju što ti pojmovi znače, ili ako i znaju primjenjuju demokraciju, toleranciju i suživot samo na njima podobne, a za nepodobne koriste metode poznate iz totalitarnog režima; medijske napade, diskvalifikaciju, progone i prisilu.

I onda kao ” osvetu mićeg malog” moram se nasmijati koliko je djetinjasto i mizerno, odmah organiziraju protupredavanje, poznatog jugofila Ive Goldsteina, koji je kao veleposlanik države Hrvatske u Francuskoj, u svojoj radnoj sobi držao sliku J.B.Tita, pokojnog predsjednika pokojne države! Vjerodostojno zar ne?

Ali za razliku od IDS-ovaca, Borisa Miletića i Radničke fronte mi koji smo nazočili promociji Romana Leljaka, nećemo vas ometati, niti pisati gnjusne izjave i članke po novinama, niti privatno diskreditirati g. Goldsteina, već ćemo poštujući demokratska načela, po Rezoluciji UN i Ustavu RH o slobodi i pravu na javno izražavanje svog mišljenja, pustiti čovjeka da ostvari svoja demokratska prava.

Lili Benčik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari