Pratite nas

Reagiranja

Premijeru, Hrvatsku nije napao ‘Miloševićev režim’– bila je to Velikosrpska agresija!

Objavljeno

na

U središnjoj informativnoj RTL-ovoj emisiji (4. svibnja 2018. godine u 18,30 sati), naš premijer razgovarao je s (prilično nasrtljivom i nepristojnom, na momente čak agresivnom) „damom“, novinarkom Damirom Gregoret koja je od početka do kraja zauzela pitbull stav, mlatarajući nekontrolirano jezičinom i okomljujući se na čovjeka kao da joj je nešto ozbiljno skrivio. Čini se da malo-pomalo mainstream mediji usvajaju obrazac novinarstva a la Maja Sever, u kojemu se gosta dovede pred kameru pa ga se onda zaspe baražnom vatrom do te mjere da mu se ne dopušta usta otvoriti, a ako to i uspije, presječe ga se u roku par sekundi…i tako do kraja „razgovora“. Nadobudna Damira čini se oštro krenula u kampanju za osvajanje titule „novinarke godine“ (2019., jer za ovu je godinu zakasnila, Maja se već zakitila Lekovićevom lentom). Ako tako nastavi i ne bude li Drago Hedl našao još kojega „ratnog zločinca“ među hrvatskim braniteljima, eto njoj titule, ne mere mašiti!

No, na stranu to. Od jugovizije kakva je RTL telka možeš očekivati sve osim istine, profesionalnosti, objektivnosti i kulture.

Meni je zasmetalo nešto drugo. „Ubolo“ mi uho, jednostavno i ne mogu odšutjeti.

Reče naš premijer u jednom trenutku kako je „agresiju na Hrvatsku izvršio Miloševićev režim“!?

A ja mislio da su to bili Srbija, Crna Gora, „JNA“ i pobunjeni teroristi iz redova srpske manjine.

Da sam dobro mislio, dokazuje i DEKLARACIJA O DOMOVINSKOM RATA (donesena u Hrvatskom Državnom Saboru 13. listopada 2000. godine), a u čijoj preambuli (pasus četvrti) lijepo piše:

(…) potvrđujući da je na Republiku Hrvatsku oružanu agresiju izvršila Srbija, Crna Gora i JNA s oružanom pobunom dijela srp­skog pučanstva u Republici Hrvatskoj,

(Vidi:https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2000_10_102_1987.html; istaknuo: Z.P.)

Državnici moraju paziti KAD, KAKO I ŠTO GOVORE! Inače nisu državnici.

I još nešto, što se kod nas ne spominje i što mediji i političari zaobilaze kao mačak vruću kašu.

A mora se znati. I otvoreno reći.

Slobodan Milošević je imao masovnu potporu srpskog naroda u cijeloj tadašnjoj SFRJ. To je (bio i ostao) jedini političar u poratnoj povijesti ovih prostora (tko me razuvjeri, javno mu čestitam i priznajem zabludu) koji je u dva navrata okupio masu od milijun i pol do dva milijuna ljudi na jednom mjestu:

  • prvi put 19.11.1988. u Beogradu na Ušću;
  • i drugi put na Gazimestanu 28. lipnja 1989. godine.

Slobodan Milošević i njegova stranka (SPS) uvjerljivo su dobili izbore 1990. godine (održani 9. i 23. prosinca).

Pravo glasa imalo je 7.033.610 birača, od čega je pristupilo glasovanju njih 71,50% (ili 5.029.123). Milošević je između 32 kandidata za predsjednika Srbije uvjerljivo pobijedio sa 65,34% glasova (ili 3.285.799).

Ja se ne sjećam da je bilo koji od lidera u poratnoj povijesti Jugoslavije imao takvu potporu birača (ne računajući Tita koji je na vlast postavio sam sebe).

Drugi po broju glasova bio je četnik, velikosrpski fašist i prljavi ratni huškač Vuk Drašković sa 16,40% glasova (ili 824.674).

Njih dvojica dobili su gotovo 82% glasova, a ostalih 30 kandidata podijelili preostalih 18%.

Stranka kojoj je Milošević bio na čelu (nacionalsocijalistička SPS), na istim je izborima dobila 46,09% glasova i osvojila 194 mandata u parlamentu (od ukupno 250).

 Druga stranka po snazi bio je Draškoviće SPO s osvojenih 19 mandata ili 15,8% glasova.

Dakle, srpski nacionalsocijalist (i budući balkanski mesar) Milošević i srpski velikosrpski fašist Drašković zajedno su dobili 213 od ukupno 250 mjesta u parlamentu, ili 85,2% zastupničkih mjesta.

Ostatak od 14,8% (ili 37 mjesta u parlamentu), podijelilo je 13 preostalih stranaka, od kojih je tek nešto mekša varijanta velikosrpske opcije (Demokratska stranka) dobila najviše – 7 mjesta.

(Izvor za podatke o izborima u Srbiji: http://www.rik.parlament.gov.rs/latinica/arhiva-izbori-za-predsednika-1990.php; http://www.rik.parlament.gov.rs/latinica/arhiva-izbori-za-narodne-poslanike-1990.php)

 Milošević je potom još jednom uvjerljivom većinom biran za predsjednika Srbije i predsjednika SRJ. I na vlasti proveo više od 10 godina.

Misli li tko možda da birači u Srbiji nisu znali koga biraju i za što glasuju?

Kako im se nije (omaškom) dogodilo da za predsjednika izaberu demokrata, doktora znanosti, europejca, Srbina podrijetlom iz Kruševca, Ivana Đurića – koji je na jedvite jade „dogurao“ do 5,52% glasova?

I otkud nisu dali povjerenje Savezu reformskih snaga, ili UJDI-u kad im je bilo toliko „stalo“ do Jugoslavije („za koju su se borili“ razarajući, rušeći, paleći i ubijajući po Hrvatskoj, BiH i Kosovu čitavo jedno desetljeće), nego je SRSJ dobio 1,48% glasova, a UJDI 0,50% ?

„Antifašistička“ Srbija koja se toliko „žrtvovala“ za Jugoslaviju odabrala naci-fašiste, a jugoslavenska opcija listom potopljena (ni jedna od stranaka s jugoslavenskim određenjem nije prešla 1%).

Nema tu nikakve enigme.

Baš kao što je govorila pokojna povjesničarka dr Olivera Milosavljević s Filozofskog fakulteta u Beogradu: „već 1985 godine u Srbiji su skoro svi prešli na četničku stranu“. I to je jedina prava istina.

„Nije Milošević pao s neba. On je došao na gotovo, na pripremljen teren“ (podsjeća dr Latinka Perović).

Nema onog režima koji bi se u to vrijeme nametnuo protivno volji srpskog naroda čija je većina itekako znala što želi i koga bira za vođu.

I ta većina na svojoj je strani imala popove i crkvu, intelektualce, SANU, UKS, vojsku, policiju, tajne službe. Milošević je samo „zajahao osedlanog konja“ – kako to slikovito reče (nakon razlaza s njime) opskurni aparatčik ekstremne srpske desnice Miroslav Šolević.

Svođenje krivnje na „Miloševićev režim“ amnestija je velikosrpskog naci-fašizma i njegovih zločina počinjenih u krvavoj i brutalnoj agresiji. Upravo to su pokušali uraditi njegovi politički nasljednici (Zoran Đinđić, Vuk Drašković i ostali), kad su ga predali u Den Haag, svaljujući na njega krivnju za sve i stvarajući preduvjete da Srbija krene u novi krug krivotvorenja prošlosti i opere krvave ruke.

Čini se da čak i mnogi susjedi na istoku bolje znaju što nam se to i zašto dogodilo nego neki od nas.

Njima preporučujem: dr Ante Nazor, Velikosrpska agresija na Hrvatsku 1990-ih; GREATER-SERBIAN AGGRESSION UN CROATIA IN THE 90’S, Zagreb, 2011.

Tu sve piše. Ako ih zanima. I ako im se da čitat’.

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Krešimir Macan doček Vatrenih nazvao “Državnim udarom – koji nije uspio”

Objavljeno

na

Objavio

S obzirom da znamo da je Krešimir Macan službeni premijerov PR, pitamo se govori li Macan u ime Vlade i premijera ili u svoje osobno ime!? Jer nazvati nastup Marka Perkovića Thompsona ‘mekim ustaškim državnim udarom’ je ‘pucanj u nogu’!?

Ima li netko tko radi kao posebni savjetnik premijera pravo na osobni stav i može li nekoga nazivati marginalnom skupinom koja je pokušala izazvati ‘meki ustaški državni udar’!?

Kako su igrači uvjetovali nastup MPT te ga i pozvali da se vozi s njima u autobusu, Krešimir Macan tom izjavom direktno je optužio Vatrene da su pokušali izvršiti ‘državni udar’.

Hoće li se Vlada i premijer oglasiti i distancirati od njihovog zaposlenika zaduženog za krizno komuniciranje!?

Podsjetimo, Tonci Percan je na twitteru napisao: ”Drzavni udar” @DalicZlatko i ekstremne desnice. Znaci Francuze je docekao predsjednik. @HNS_CFF nije dozvolio ni @KolindaGK ni @VladaRH ni @AndrejPlenkovic da budi na dočeku ali su zato ugurali Thompsona i ustaštvo. Meni ovo mirise na meki ustaški državni udar.

Krešimir Macan mu je potvrdio sa: ” Koji nije uspio”., a kasnije je to i ponovio!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Brigadir Ilija Vincetić: Uzmicati se više nema kamo!

Objavljeno

na

Objavio

Ako je ovo što živim, radim, osjećam, govorim, pišem, što sam bio i radio 1991. – 1995. fašizam, klerofašizam… onda jesam. No to se neće promijeniti. Nakon 1991.godine, pa do smrti, bio sam, jesam, i biti ću, Za Dom Spreman!! I živjeti i umrijeti! Ima li nešto lošeg u tome?

Iskreno, ne zanima me! Ja jednostavno između “svoj Dom životom braniti”… i … “svoj dom kukavički izdati”, ne vidim alternativu. Oni koji vide ili imaju drugo rješenje ili opciju, neka Dom moj… zaobilaze!!

Jer uzmicati se više nema kamo. Još korak natrag, i iza nas su Križni putovi, bezimene jame, zatvorena rudarska okna, “grabe pokraj puta”. Ja uzmicati više… nemam kamo! Oni koji mogu… Političari se Thompsona boje. S razlogom. Iskreni jugoslaveni su neizlječivi nekrofili i kao takvi će umrijeti. Mrzeći sve i svakoga.

Mentalni jugoslaveni su nostalgični. Ne luče mladost i ono što ona sa sobom nosi od propalog, nakaznog, potpuno ideologiziranog sustava koji je uništavao i pojedince i narod, dok na kraju nije uništio sam sebe. No, oni to ne vide. “Sigurnost” radnog mjesta, (kakve-takve plaćice), iluzija “potemkinovih sela”, klimoglav, savijena kralježnica… kao stav, puzanje kao oblik kretanja, urezani su duboko u njih. I fale im. Osjećanu fantomsku bol. No, najgori su “slučajni Hrvati”. Oni kojima se Hrvatstvo… dogodilo… Bez njihove želje. Zasluge. Oni nas mrze. Iskreno. Duboko. Iskonski. Poput nesretnika koji mrzi, osuđuje, krivi… sretne ljude oko sebe.

Ne zbog toga što su sretni, što se raduju… nego zbog toga što sretni MOGU BITI!! A on/ona?!! Nije lako ne “osjećati se dobro u svojoj koži”!! Još manje manje je lako gledati druge koji su u svojoj… sretni”!! Ali, nesretnici, postoji rješenje. LIJEČITE SE!! MIJENJAJTE SEBE!! Nas ionako ne možete!!

Ilija Vincetić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori