Pratite nas

Reagiranja

Premijeru, Hrvatsku nije napao ‘Miloševićev režim’– bila je to Velikosrpska agresija!

Objavljeno

na

U središnjoj informativnoj RTL-ovoj emisiji (4. svibnja 2018. godine u 18,30 sati), naš premijer razgovarao je s (prilično nasrtljivom i nepristojnom, na momente čak agresivnom) „damom“, novinarkom Damirom Gregoret koja je od početka do kraja zauzela pitbull stav, mlatarajući nekontrolirano jezičinom i okomljujući se na čovjeka kao da joj je nešto ozbiljno skrivio. Čini se da malo-pomalo mainstream mediji usvajaju obrazac novinarstva a la Maja Sever, u kojemu se gosta dovede pred kameru pa ga se onda zaspe baražnom vatrom do te mjere da mu se ne dopušta usta otvoriti, a ako to i uspije, presječe ga se u roku par sekundi…i tako do kraja „razgovora“. Nadobudna Damira čini se oštro krenula u kampanju za osvajanje titule „novinarke godine“ (2019., jer za ovu je godinu zakasnila, Maja se već zakitila Lekovićevom lentom). Ako tako nastavi i ne bude li Drago Hedl našao još kojega „ratnog zločinca“ među hrvatskim braniteljima, eto njoj titule, ne mere mašiti!

No, na stranu to. Od jugovizije kakva je RTL telka možeš očekivati sve osim istine, profesionalnosti, objektivnosti i kulture.

Meni je zasmetalo nešto drugo. „Ubolo“ mi uho, jednostavno i ne mogu odšutjeti.

Reče naš premijer u jednom trenutku kako je „agresiju na Hrvatsku izvršio Miloševićev režim“!?

A ja mislio da su to bili Srbija, Crna Gora, „JNA“ i pobunjeni teroristi iz redova srpske manjine.

Da sam dobro mislio, dokazuje i DEKLARACIJA O DOMOVINSKOM RATA (donesena u Hrvatskom Državnom Saboru 13. listopada 2000. godine), a u čijoj preambuli (pasus četvrti) lijepo piše:

(…) potvrđujući da je na Republiku Hrvatsku oružanu agresiju izvršila Srbija, Crna Gora i JNA s oružanom pobunom dijela srp­skog pučanstva u Republici Hrvatskoj,

(Vidi:https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2000_10_102_1987.html; istaknuo: Z.P.)

Državnici moraju paziti KAD, KAKO I ŠTO GOVORE! Inače nisu državnici.

I još nešto, što se kod nas ne spominje i što mediji i političari zaobilaze kao mačak vruću kašu.

A mora se znati. I otvoreno reći.

Slobodan Milošević je imao masovnu potporu srpskog naroda u cijeloj tadašnjoj SFRJ. To je (bio i ostao) jedini političar u poratnoj povijesti ovih prostora (tko me razuvjeri, javno mu čestitam i priznajem zabludu) koji je u dva navrata okupio masu od milijun i pol do dva milijuna ljudi na jednom mjestu:

  • prvi put 19.11.1988. u Beogradu na Ušću;
  • i drugi put na Gazimestanu 28. lipnja 1989. godine.

Slobodan Milošević i njegova stranka (SPS) uvjerljivo su dobili izbore 1990. godine (održani 9. i 23. prosinca).

Pravo glasa imalo je 7.033.610 birača, od čega je pristupilo glasovanju njih 71,50% (ili 5.029.123). Milošević je između 32 kandidata za predsjednika Srbije uvjerljivo pobijedio sa 65,34% glasova (ili 3.285.799).

Ja se ne sjećam da je bilo koji od lidera u poratnoj povijesti Jugoslavije imao takvu potporu birača (ne računajući Tita koji je na vlast postavio sam sebe).

Drugi po broju glasova bio je četnik, velikosrpski fašist i prljavi ratni huškač Vuk Drašković sa 16,40% glasova (ili 824.674).

Njih dvojica dobili su gotovo 82% glasova, a ostalih 30 kandidata podijelili preostalih 18%.

Stranka kojoj je Milošević bio na čelu (nacionalsocijalistička SPS), na istim je izborima dobila 46,09% glasova i osvojila 194 mandata u parlamentu (od ukupno 250).

 Druga stranka po snazi bio je Draškoviće SPO s osvojenih 19 mandata ili 15,8% glasova.

Dakle, srpski nacionalsocijalist (i budući balkanski mesar) Milošević i srpski velikosrpski fašist Drašković zajedno su dobili 213 od ukupno 250 mjesta u parlamentu, ili 85,2% zastupničkih mjesta.

Ostatak od 14,8% (ili 37 mjesta u parlamentu), podijelilo je 13 preostalih stranaka, od kojih je tek nešto mekša varijanta velikosrpske opcije (Demokratska stranka) dobila najviše – 7 mjesta.

(Izvor za podatke o izborima u Srbiji: http://www.rik.parlament.gov.rs/latinica/arhiva-izbori-za-predsednika-1990.php; http://www.rik.parlament.gov.rs/latinica/arhiva-izbori-za-narodne-poslanike-1990.php)

 Milošević je potom još jednom uvjerljivom većinom biran za predsjednika Srbije i predsjednika SRJ. I na vlasti proveo više od 10 godina.

Misli li tko možda da birači u Srbiji nisu znali koga biraju i za što glasuju?

Kako im se nije (omaškom) dogodilo da za predsjednika izaberu demokrata, doktora znanosti, europejca, Srbina podrijetlom iz Kruševca, Ivana Đurića – koji je na jedvite jade „dogurao“ do 5,52% glasova?

I otkud nisu dali povjerenje Savezu reformskih snaga, ili UJDI-u kad im je bilo toliko „stalo“ do Jugoslavije („za koju su se borili“ razarajući, rušeći, paleći i ubijajući po Hrvatskoj, BiH i Kosovu čitavo jedno desetljeće), nego je SRSJ dobio 1,48% glasova, a UJDI 0,50% ?

„Antifašistička“ Srbija koja se toliko „žrtvovala“ za Jugoslaviju odabrala naci-fašiste, a jugoslavenska opcija listom potopljena (ni jedna od stranaka s jugoslavenskim određenjem nije prešla 1%).

Nema tu nikakve enigme.

Baš kao što je govorila pokojna povjesničarka dr Olivera Milosavljević s Filozofskog fakulteta u Beogradu: „već 1985 godine u Srbiji su skoro svi prešli na četničku stranu“. I to je jedina prava istina.

„Nije Milošević pao s neba. On je došao na gotovo, na pripremljen teren“ (podsjeća dr Latinka Perović).

Nema onog režima koji bi se u to vrijeme nametnuo protivno volji srpskog naroda čija je većina itekako znala što želi i koga bira za vođu.

I ta većina na svojoj je strani imala popove i crkvu, intelektualce, SANU, UKS, vojsku, policiju, tajne službe. Milošević je samo „zajahao osedlanog konja“ – kako to slikovito reče (nakon razlaza s njime) opskurni aparatčik ekstremne srpske desnice Miroslav Šolević.

Svođenje krivnje na „Miloševićev režim“ amnestija je velikosrpskog naci-fašizma i njegovih zločina počinjenih u krvavoj i brutalnoj agresiji. Upravo to su pokušali uraditi njegovi politički nasljednici (Zoran Đinđić, Vuk Drašković i ostali), kad su ga predali u Den Haag, svaljujući na njega krivnju za sve i stvarajući preduvjete da Srbija krene u novi krug krivotvorenja prošlosti i opere krvave ruke.

Čini se da čak i mnogi susjedi na istoku bolje znaju što nam se to i zašto dogodilo nego neki od nas.

Njima preporučujem: dr Ante Nazor, Velikosrpska agresija na Hrvatsku 1990-ih; GREATER-SERBIAN AGGRESSION UN CROATIA IN THE 90’S, Zagreb, 2011.

Tu sve piše. Ako ih zanima. I ako im se da čitat’.

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Mladen Pavković: Kako to da se u Hrvatskoj ne spominju, a kamoli gone visoko rangirani ratni zločinci?

Objavljeno

na

Učenicima osnovnih i srednjih škola, ali i studentima,  pa i svima drugima, poput političarima,  trebalo  bi postaviti pitanje kao u kvizu: “Tko pogodi”, ili, bolje rečeno, tko zna, “dobit će milijun eura!”, a sve u sklopu povijesti hrvatskog obrambenog  Domovinskoga rata. Naime, poglavito na HRT-u često se prikazuju takve i slične emisije, ali u njima ima iznimno malo pitanja vezanih uz srpsku agresiju, odnosno stvaranje slobodne, samostalne i nezavisne hrvatske države. Neka od tih pitanja morale  bi čuti  i određene  institucije, ali i udruge, poput Documente, Srpskog narodnog vijeća… kojih se to tiče.

Dakle, dragi učenici i učitelji, profesori i povjesničari, gospodo i gospođe, drugovi i drugarice, pa i hrvatski branitelji: je li vam poznato tko su slijedeće osobe i kakve su dužnosti obavljale tijekom hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata: Zoran Lilić,  Dragoljub Ojdanić, Blagoje Kovačević, Božidar Babić, Dušan Samardžić, Ljubiša Veličković, Milan Zec, Nedeljko Čopić, Mihajlo Vučinić, Vlade Nonković, Ratomir Milovanović, Risto Matović, Aleksandar Dimitrijević, Branko Krga, Slavko Krivošija, Mihajlo Žugić, dr. Slaboljub  Šušić…

Ne znate? Zar se u školama na satu povijesti ne uči, odnosno ne spominju ratni zločinci? Pa, svi su oni, zajedno sa tadašnjim predsjednikom Srbije Slobodanom  Miloševićem,  predsjednikom Crne Gore  Momirom Bulatovićem, članovima Vrhovnog savjeta odbrane Savezne Republike Jugoslavije dr. Radoje Kontićem, predsjednikom  Savezne vlade Pavlom Bulatovićem, saveznim ministrom  za odbranu, general pukovnikom Momčilom Perišićem, ali i mnogi drugima za koje ste vjerojatno čuli (Kadijević, Adžić, Šešelj, Arkan, Šljivančanin, Mladić, Karadžić i slični)  bili  arhitekti agresije na Republiku Hrvatsku, odnosno sudionici čuvenog sastanka Vrhovnog savjeta odbrane SRJ (sazvao ga je Zoran Lilić) održanog 14. kolovoza 1995. na kojem su uz ostalo raspravljali o pobjedama i porazima, prijedlogu mjera za daljnje rušenje Republike Hrvatske te o financiranju Vojske Jugoslavije!

Dakle, Zoran Lilić bio je predsjednik SR Jugoslavije- predsjednik Vrhovnog savjeta odbrane, general potpukovnik Dragoljub Ojdanić, komandir 1. armije,  general  pukovnik Blagoje Kovačević, zamjenik načelnika GŠ VJ, general potpukovnik Božidar Babić, komandant 2. armije, general potpukovnik Dušan Samardžić, komandant 3. armije, general potpukovnik Ljubiša Veličković, komandant RV i PVO, kontraadmiral Milan Zec, komandant RM, general potpukovnik  Nedeljko  Čopić,  pomoćnik načelnika GŠ VJ za KOV, general major  Mihajlo Vučinić, pomoćnik  NGŠ za RV i PVO, kontraadmiral Vlade Nonković, pomoćnik NGŠ za RM, general potpukovnik Ratomir Milovanović, pomoćnik NGŠ za pozadinu, general potpukovnik Risto Matović, pomoćnik NGŠ za popunu, mobilizaciju i sistemska pitanja, general potpukovnik Aleksandar  Dimitrijević, načelnik Uprave bezbednosti  GŠ VJ, pukovnik Branko Krga, načelnik  II. uprave GŠ VJ, general major Slavko Krivošija, načelnik Uprave za informiranje i PPD, general major Mihajlo Žugić, načelnik Uprave VOJ, general major dr Slaboljub Šušić, načelnik Vojnog kabineta Predsjednika SRJ!

Svi su oni, svaki na svoj način, vodili  agresiju na Republiku Hrvatsku te su odgovorni  za brojna razaranja, zločine nad desetinama tisuća civila, protjerivanja hrvatskog pučanstva i niz drugih ratnih nevolja, od Vukovara, Škabrnje pa do Dubrovnika.

Kao prvo, više se gotovo nitko i ne sjeća njihovih imena (osim možebitno  Miloševića, Bulatovića, Perišića, Kontića i sličnih), a ono ipak što je najvažnije većinu  tih i takvih nitko i ne goni, (pa kako da onda primjerice učenici znaju tko su ratni zločinci?) a kamoli da je netko od njih osuđen na 12 godina robije, kao primjerice nevini hrvatski branitelj Veljko Marić i to usred Beograda, gdje dobar dio ovih ratnih zločinaca i danas živi i radi mirnim životom. Tamo su  “narodni heroji”, a u Srbiji je  “narodni heroj” – zanimanje!

Bilo i ostalo!

Kao drugo, u Hrvatskoj se i dalje progone hrvatski branitelji. Relativno ih je veliki broj pod istragama, osuđen, marginaliziran i popljuvan (za razliku od ovih i sličnih srpskih zlotvora.)

U zadnje vrijeme ih se navodno na veliko prisluškuje, (o tome je govorio i general Željko Sačić u tv Bujici!), pa čak određene i prati.

Ali tko će to dokazati, kad je to “normalna” aktivnost?!

Kao treće, zbog čega se i u školama ne uče imena srpskih i inih ratnih zločinaca, već učenici, ali i ne samo oni moraju znati i dobar dio onih koji su u vrijeme II. svjetskog rata bili protiv Broza, odnosno na strani Njemačke, NDH i ostalih poraženih sila.

Nadalje, u Hrvatskoj se svako malo (uz izravan tv prijenos) obilježavaju obljetnice vezane uz II. svjetski rat i čitaju  imena čak i onih koji su u nekakvoj šumi navodno “prvi opalili  “pušku”, odnosno metak”, dok im se i dan danas svečano uručuju i odličja za ono što je bilo prije 70 i više godina. A ne gone se oni koji i danas na javnim skupovima mašu s jugoslavenskim zastavama, blate Hrvate i Hrvatsku,  ili na čelu nose zvijezdu petokraku, kakvu su nosili i zločinački vojnici koji su bili pod zapovjedništvom sudionika navedene sjednice, od Vukovara, Škabrnje do Dubrovnika.

Peto, na raznim obljetnicima, ali i drugdje malo tko ili gotovo nitko više i ne spominje protiv koga smo se borili u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu. I kad se u sredstvima javnog priopćavanja objavljuju sjećanja na ljude koji su dali živote za obranu hrvatske Domovine također nitko ne spominje – tko je pobio sve te hrvatske domoljube?

Dakle, kako bilo da bilo, još jedno pitanje za milijun eura: Zbog čega do danas nitko, ali baš nitko niti se ne osvrne na povijesnu  41. sjednicu Vrhovnog savjeta odbrane SRJ, održanu 14. kolovoza 1995.( nekoliko dana nakon završetka Vojno-redarstvena operacije Oluja95)?

Da, rat je gotov, ali su srpski i ini ratni zločinci još uvijek na slobodi, (koliko ih je recimo osuđeno za razaranja Vukovara i Škabrnje?), dok hrvatski branitelji i domoljubi (“naći ćemo mi vama bar nešto!”) sve više pune hrvatske zatvore, kao da su oni počeli agresiju.

Sva sreća što ima još uvijek na desetine tisuća hrvatskih branitelja koje se još  može optužiti i zatvoriti, a ako za ništa drugo a ono što nose ratnu zastavu HOS-a, viču “Za dom”, pjevaju pjesme iz Domovinskoga rata, ili zbog toga što su naručili, a nisu na vrijeme platili vijence i svijeće za svoje poginule, umrle i one koji su izvršili suicid.

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Mladen Pavković: Sad je vrijeme da se opet prisjetimo i srpskih logora smrti

Objavljeno

na

Kad ćemo se, u nedjelju, 18. studenoga, prisjetiti srpskih i inih zločina u Vukovaru, odnosno groznih slika kad nevine žene, djecu i starce, tek s vrećicama u rukama, u nepreglednoj koloni odvode iz grada, opet se moramo zapitati: Sjećate li se srpskih logora u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata?

A sjećate li se da je netko ozbiljno odgovarao zbog svih tih mjesta užasa, koja su ostala upamćena po teškim zlostavljanjima, premlaćivanjima, mučenjima, seksualnim zlostavljanjima i pogubljenjima? O tome treba neprestano govoriti i pisati. Kroz zatočeništvo je prošlo oko trideset tisuća osoba, branitelja i civila, žena, djece i staraca. A ti srpski logori smrti nisu bili samo u Hrvatskoj, već su Hrvate odvodili i u Srbiju, Crnu Goru, te Bosnu i Hercegovinu.

Na ovaj još jedan srpski zločin obično se prisjetimo 14. kolovoza, kad se obilježava obljetnica posljednje velike razmjene logoraša iz srpskih koncentracijskih logora, kad je 1992. u Nemetinu na slobodu pušteno 714 hrvatskih branitelja i civila. Zanimljivo je da se taj datum od 2010. i službeno obilježava kao Dan sjećanja na zatočenike neprijateljskih logora tijekom Domovinskoga rata. Godine idu, a netko namjerno (!?) ne želi da se procesuiraju srpski zločinci, iako je Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora, pod vodstvom Danijela Rehaka, već odavno prikupilo i dostavilo na desetine tisuća dokaza onima kojih se to tiče, ali – kao da i nije. Svi se prave kao da logori nisu ni postojali, dok smo s druge pak strane svjedoci da te iste službe vrlo brzo uhićuju, preslušavaju, pa i sude onima koji samo zvižde ili viču premijeru, ili se pak bune što Srbi obilježavaju pojedine četničke i ine blagdane. Srbija, primjerice, uopće ne priznaje postojanje logora na svom teritoriju, iako postoji velik broj onih koji to žele potvrditi.

Što čeka Državno odvjetništvo RH, poglavito s kaznenom prijavom koju im je još 2002. dostavilo Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora? Prema nekim podatcima, u logorima je ubijeno nekoliko stotina ljudi, dok ih je oko 3.000 stradalo od trenutka zarobljavanja do dolaska u logore. Onima koji očito namjerno prelaze preko te činjenice, treba suditi za prikrivanje ratnih zločina, jer ne može se dogoditi da prijave postoje, baš kao i nebrojeni svjedoci, a da nema čak ni odgovara na pitanje: tko je zatvorio i mučio nevine Hrvate?

Nama koji smo rođeni nakon II. svjetskog rata neprestano se nameće “krivica” za navodne ustaške logore, podsjeća se na zločine koji su učinjeni u Jasenovcu i drugdje, a kad mi pitamo  što je sa srpskim logorima koji su bili dio velikosrpskog plana, onda nastaje šutnja i prelazi se preko toga kao da se ništa nije dogodilo. Za pojedine političare je dovoljno da pojedinci samo jednom obuku neku crnu majicu, recimo na nekom domoljubnom koncertu, pa da kažu kako oni ne žele dolaziti na takve manifestacije gdje su “uzdiže” ustaštvo!? A o srpskim monstrumima koji su osnivali logore – šute, kao da ih nije ni bilo. I sada će opet oni koji postavljaju ta i slična pitanja doći na “dnevni red”, ne kao “hrvatski nacionalisti” već kao “hrvatski ekstremisti”, koji “kvare” dobre odnose sa susjedima.

Pa, gdje su danas i što rade svi oni Srbi koji su u tim logorima čuvali, ponižavali  i  kao pse ubijali nevine hrvatske ljude, koji su ih i psihološki zlostavljali tako da su ih prisiljavali da pljuju po hrvatskoj zastavi, pjevaju srpske nacionalističke pjesme ili dižu tri prsta u znak srpskog pozdrava? Među njima (četnicima) bilo je vojnika, policajaca, pripadnika lokalnih postrojbi srpske vojske ili Teritorijalne obrane, ili jednostavno nekih “NLO” zlotvora koji su nosili odore i bili naoružani automatskim puškama, i obvezno noževima-za klanje.

Mnogi od njih žive tu, kraj nas, a neki su navodno zaposleni i u državnim službama, pa čak i u policiji! Da Danijel Rehak, zajedno sa skupinom svojih prijatelja, mučenika, nije 1995. osnovao Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora, danas, vjerujte, za ljude koji su prošli pakao srpskih logora, poglavito nakon okupacije Vukovara, više nitko ne bi ni pitao. Stoga, nije dovoljno da se oni koji su na vlasti, crveni ili crni, svake godine tobože samo sažalijevaju nad ljudima koji su bili u logorima smrti, već se prije svega od njih traži da nešto konkretno poduzmu. I to nakon dvadeset i sedam godina! Rehak podsjeća da su neki od logoraša bili zatočeni jedan dan, drugi tjedne ili mjesece, a da je najduže u logoru bila tzv. „Somborska grupa“, 707 dana, te da je najmlađi zatočenik bilo dijete od šest godina, dok je najstarijem bilo više od 90 godina.

Zbog čega hrvatske institucije o tome ne daju priopćenja, ne potiču filmske i ine redatelje da se i o ovakvim događanjima snimaju filmovi, a pisce da to što više zabilježe u svojim knjigama? Koliko, molim vas, djeca u školi uče (znaju) o srpskim koncentracijskim logorima? Više znaju o Jasenovcu i Staroj Gradiški nego o onima iz suvremene povijesti, u kojima su možebitno i neki od njihovih najmilijih proživljavali najstrašnije dane. A u tim logorima “procedura” je bila manje – više ista: kad bi skupinu Hrvata dovezli kao stoku, prvo bi ih obično pretražili, oduzeli imovinu, a zatim bi ih tukli svime što bi dohvatili. Ruke su morali staviti na leđa, a glavu pognuti dolje. Trpali su ih kao svinje u neke skučene prostore, tako da su jedva imali gdje sjesti, a kamoli spavati. One koje su tjerali na “pistu”, obično su morali potrbuške ležati, bez obzira na vremenske prilike.

Često je bio dovoljan samo jedan krivi potez, pa da “proradi” četnički nož! A hrana, hrana je također bila ona koju jedu “životinje”, a imali su najčešće nekoliko minuta da pojedu ono što se pojesti nije ni moglo. Vodu za piću mnogi su često samo sanjali. Jednom riječju, poglavito nakon okupacije Vukovara, -zatvorenici srpskih logora prošli su strašne, neizlječive traume. I o tome se šuti, ili se ne govori i piše dovoljno! Ne, gospodo i drugovi dosta je toga. Kako vas nije sram neprestano okretati “ploču”, pa optuživati hrvatske branitelje, čak i za zviždanje (sic!), dok o rušenjima, paljenjima, ubijanjima i odvođenju ljudi u srpske koncentracijske logore šutite? Generala Glavaša, inače saborskog zastupnika, se javno proziva kao ratnog zločinca, iako o tome ne postoji pravomoćna presuda!  Gdje je odšteta od srpskog i inog agresora za sve patnje koje je proživio hrvatski narod? Pa, hrvatski su se branitelji borili i izborili za hrvatsku državu, a danas nam neprestano nameću “Žikina kola”, traže oružje kod pjevača Thompsona (zamislite da su tako pretraživali kuću nekog srpskog pjevača koji živi u Hrvatskoj) i uzdižu Broza i njegovu krvavu zvijezdu petokraku. Ne, za to se nismo borili!

Mladen Pavković

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari