Pratite nas

Povijesnice

Prepiska Tuđmana i Bobana: Strogo se držite ratnog i humanitarnog prava!

Objavljeno

na

Gospodine predsjedniče, agresija i zločin muslimanske vojske – Armije BiH – nastavlja se na hrvatski narod s ciljem njegova potpunog čišćenja iz srednje Bosne. Bezbroj apela svakodnevno dolazi i na Vaše ime za pomoć u zaustavljanju ove podle i izdajničke namjere muslimanske vojske i muslimanskog političkog rukovodstva. Tragedija hrvatskog naroda u Zenici, Kaknju, Vitezu, Busovači, Kiseljaku, Kreševu, Travniku, Konjicu i dr. jučer je nastavljena na području Žepča i Usore. Preko sto tisuća Hrvata je ili u egzodusu kao posljedici etničkog čišćenja ili u smrtnoj opasnosti od muslimanske vojske. Istovremeno vlasti Bosne i Hercegovine slobodno zasjedaju u Zagrebu ili u desecima mjesta Republike Hrvatske rade razni uredi i logistički centri toga agresora, što izaziva posebno ogorčenje našega naroda. Molimo Vas da odmah preispitate sveukupne odnose Republike Hrvatske naspram Bosne i Hercegovine i muslimanskog rukovodstva te da sve učinite na zaustavljanju ovoga zločina.”

BiH je državna cjelina

Ovo je sadržaj pisma koje je 25. lipnja 1993. predsjednik HZ-a Herceg-Bosna uputio hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu. I jedno od niza pisama koja prvi put u cijelosti izlaze u javnost u knjizi Miroslava Tuđmana. Tuđmanova korespondencija svjedoči da se on nakon ovog Bobanova pisma i te kako založio na svim razinama za zaustavljanje agresije Armije BiH, ali i za zaustavljanje rata. Pismo je odmah uputio predsjedništvu BiH, ali i na mnoge svjetske adrese. No također je odgovorio i Bobanu, iz čega izdvajamo: “Obraćam se Vama i svim tijelima Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, s osjećajem duboke i povijesne odgovornosti, u trenutku koji je presudan za opstojnost i budućnost hrvatskog naroda u susjednoj Republici Bosni i Hercegovini i za budućnost Bosne i Hercegovine kao državne cjeline tri jednakopravna naroda. Pozdravili smo proglašenje Hrvatske Republike Herceg-Bosne kao neizbježan ishod teških i tragičnih zbivanja izazvanih prvo srpskom, a onda, i muslimanskom agresijom, kao izraz političke volje hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini i kao jamstvo njegove suverenosti i jednakopravnosti u svim dijelovima cjelovite i neovisne Bosne i Hercegovine.

Zajedničko zapovjedništvo

Polazeći od toga, želio bih Vam još jednom uputiti najsnažniji apel da se u svim svojim akcijama upravljate poštovanjem ljudskog dostojanstva, temeljnih ljudskih vrijednosti i prava te najstrožom primjenom međunarodnog ratnog i humanitarnog prava. Srpska agresija, a zatim i muslimanska protiv hrvatskih područja, odnosno strašni rat u cjelini donijeli su nepodnošljive patnje nevinog pučanstva, žena, djece, staraca, bolesnika, ranjenika, zatočenika i stanovnika u opkoljenim mjestima i naseljima. Obveza je svih onih koji mogu na to stanje utjecati da učine sve da se te patnje spriječe, otklone ili ublaže. To je obveza pred vlastitom savješću, pred savješću svog naroda i pred licem svjetskog javnog mnijenja…”

Boban je Tuđmanu odgovorio 13. rujna i potvrdio mu da se svega toga pridržavaju. U knjizi postoje je i brojni drugi dokumenti. Primjerice, s obnavljanjem sukoba Armije BiH i HVO-a u središnjoj Bosni, koji su doveli do velikog broja ljudskih žrtava i do ozbiljnih kršenja međunarodnog humanitarnog prava, u Zagrebu je 25. travnja 1993. godine potpisana zajednička izjava između Alije Izetbegovića i Mate Bobana, a uz svjedočenje predsjednika Tuđmana i u nazočnosti predstavnika međunarodne zajednice. Izetbegović i Boban naređuju svim vojnim postrojbama Armije BiH i HVO-a da odmah prekinu vatru i sva neprijateljstva, ali i pristupe ustroju zajedničkog zapovjedništva Armije BiH i HVO-a. No njihova kasnija prepiska ovdje citirana svjedoči da su takvi sporazumi često bili mrtvo slovo na papiru.

VLM

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Na današnji dan, 21. veljače 1848. godine objavljen je Komunistički manifest

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan, 21. veljače 1848. godine objavljen je Komunistički manifest, omalena knjižica koja u svojim završnim riječima poziva na beskompromisno nasilje nad svima koji misle drukčije.

Doslovno nasilje do istrebljenja. Ovo (ne)djelo poslužilo je kao ideološka podloga za formiranje lijevih političkih stranka diljem svijeta.

Manifest komunističke partije, je poznat i pod imenom Komunistički manifest (Das Manifest der Kommunistischen Partei), prvi put objavljen 21. veljače 1848., predstavlja jedan od najutjecajnijih svjetskih političkih traktata. Objavila ga je Komunistička partija, a napisali utemeljitelji teorije komunizma Karl Marx i Friedrich Engels, kako bi se obznanili i postavili ciljevi i program Partije. Manifest predlaže pravac djelovanja radi podizanja proleterske revolucije i svrgavanja kapitalizma, i ‘konačno uspostave besklasnog društva’.

Uvod počinje pozivanjem na nepodvrgavanje vlastima:

“Duh ne daje mira Europi – duh komunizma. Sve sile stare Europe su ušle u sveti savez kako bi se oslobodili duha: Papa i Car, Metternich i Guizot, francuski policajci i njemačke policijske uhode.

Gdje je oporbena stranka koju kao komunističku nisu ocrnili protivnici na vlasti? Gdje je oporba koja nije pogođena žigosanim prijekorom komunizma, protivno naprednim strankama, nasuprot reakcionarnih protivnika ?”

Također se poziva na povijesnu neminovnost u krilatici „Povijest svih dosadašnjih društava je povijest klasnih borbi“.

Nije nam poznato da se iti jedna lijeva politička stranka ili partija u Hrvatskoj do dana današnjeg službeno ogradila od Komunističkog manifesta, pa čak ni one koje su službene sljednice parija i saveza kojima je ovo djelo bilo službeno upisano kao programsko opredjeljenje.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Sibinj 19.veljače 1935. – Krvoproliće u kraljevskoj Jugoslaviji nad nevinim hrvatskim pukom Slavonije

Objavljeno

na

Objavio

Sibinjske žrtve nisu samo simbol Sibinja, Slavonije, oni su simbol obrane Hrvatske

Mirna slavonska ravnica od kraja 19. do sredine 20. stoljeća bilježi nekoliko krvavih obračuna seljaka, ponesenih hrvatskom nacionalnom ili stranačkom politikom, s oružanim odredima vladajućih ražima. Od Bošnjaka, preko Andrijevaca i Perkovaca, do Sibinja lila se krv hrvatskih seljaka koji su nastojali legalno prakticirati političke ideje drugačije od onih koje su favorizirali khuenovci ili Karađorđevići. Osobito okrutno ugušena je posljednja pobuna seljaka u Slavoniji prije Drugoga svjetskog rata – ona u Sibinju, selu nedaleko od Slavonskog Broda.

Povijesni i društveni kontekst uoči krvoprolića u Sibinju – položaj Hrvata u kraljevskoj Jugoslaviji

Zbivanja u Sibinju iz veljače 1935. valja promatrati kao posljedicu društvenih, gospodarskih i političkih prilika koje su u Kraljevini Jugoslaviji vrijedile od stvaranja »zajedničke države«, a napose od uvođenja »ustavnosti« 1931. Nasuprot službenoj politici beogradskog dvora većinsko hrvatsko stanovništvo Brodskog posavlja velikim dijelom opredjeljivalo se za ideje Stjepana Radića i politiku HSS-a.

Naime, političke odnose u Brodskom posavlju još od 1918. čvrsto je određivala i nacionalna podređenost Hrvata, koja je bila očigledna još od trenutka ulaska u zajednicu sa Srbijom i Slovenijom, a napose nakon uvođenja »Vidovdanskog ustava« 1921., kojim se ozakonio centralizam i unitarizam, te nakon ubojstva Stjepana Radića u Beogradskoj skupštini i uvođenja otvorene diktature kralja Aleksandra Karađorđevića. Osim političkih pretpostavki, za pobunu seljaka ključni su i društveno-ekonomski uvjeti koji su vladali na hrvatskom selu.

Gospodarska kriza koja je započela 1920. ostavila je duboke posljedice na hrvatske seljake. Pad cijena poljoprivrednih proizvoda, dugovi i nezaposlenost pogoršali su njihov ionako loš položaj. Naime, hrvatsko je selo osiromašilo već nakon ulaska u novu državu, a nakon stvaranja jedinstvenoga monetarnog tržišta (pritom su dvije krune mijenjane za jedan dinar) te obvezom plaćanja većeg poreza.

Kulminacija nepravdi velikosrpskog režima prema hrvatskom seljaku – Sibinj 1935.

Svi ti problemi kulminirali su u sibinjskim događajima 1935. No, najkonkretnija prethodnica pobuni seljaka iz Sibinja odvijala se u razdoblju 1932-1935. U tom razdoblju zbilo se nekoliko incidenata koji su uvelike odredili smjer razvijanja događaja u Brodskom posavlju 1935. Najteži događaj bilo je ubojstvo Pavla Birtića, člana HSS-a iz Starih Perkovaca. Njega je 9. lipnja 1933. ustrijelio Petar Rusić, član JRSD-a (Jugoslavenska radikalna seljačka demokracija) i jedini Srbin u selu.

No, policija nije uhitila ubojicu, već najuglednije Perkovčane, koji su prosvjedovali pred ubojičinom kućom. Nadalje, policija je okružila i izolirala cijelo selo. Nije se smjelo otići ni na rad u polje. Takav postupak policije ponajbolje ilustrira trajnu i snažnu potporu režima JRSD-u. Ubojstvo Pavla Birtića, preseljenje andrijevačkog župnika Ferde Gerstnera (imao je velik utjecaj u Perkovcima) te maltretiranje seljaka diljem brodskoga kraja zbog nošenja hrvatske trobojnice i drugih znakova nacionalne posebnosti zaoštrili su odnose između Hrvata i vlasti do krajnjih granica.

S druge strane, četnička organizacija iz Starog Slatnika dobila je 1934. pravo na isticanje vlastite zastave. Po zastavu, koja je iz Beograda upućena vlakom, krenula je velika, organizirana povorka, koja je prisustvovala primanju zastave, a zatim se, uz bučno odobravanje Karađorđevićima i režimu, vratila u selo. Pri povratku su na hrvatskim kućama porazbijani prozori. Krv nije prolivena, ali nije reagirala ni policija.

Nakon svih tih događaja spontano političko djelovanje Hrvata u okolici Slavonskog Broda poprimilo je organiziraniji oblik. Veliku su ulogu pritom imali katolički svećenici, koji su, osim što su bili dušebrižnici seljaka te se svakodnevno s njima susretali, bili pravi bastion hrvatske nacionalne misli.

Počelo je skidanje ploča po hrvatskim selima sa dvojezičnim natpisima na latinici i ćirilici (Dubovik, Glogovica, Zdenci, Podvinje). Zbog tih događanja bilo je uhićeno i fizički maltretitano nekoliko Hrvata iz tog kraja, kao i župnik. Došlo je do spontanog okupljanja i bunta hrvatskih seljaka brodskog kraja, pa su slijedila nova uhićenja što je izazvalo nove proteste Hrvata brodskog kraja koji su zahtijevali da se uhićenici oslobode.

Krvoproliće srbijanskog režima nad nevinim hrvatskim seljacima

Centar okupljanja seljaka postao je pitomo hrvatsko selo pored Broda – Sibinj – gdje su se okupili seljaci iz Sibinja i okolnih sela. Dočekala ih je žandarmerijska jedinica razvijena u strijelce, no to nije uplašilo hrabre slavonske seljake.

Neki iz grupe seljaka povikali su: „Ne pucajte, gospodo, mi se nećemo tući!“ Ne obazirući se na ove pozive, žandari su zapucali u masu. Pogođeni dum-dum mecima, na poprištu pred kućom Ivana Juretića ostalo je ležati 8 seljaka, neki su bili ranjeni, dok se najveći broj razbježao. Žandari su zašli među poginule i ranjene te nogama i kundacima karabina gurali njihova tijela provjeravajući jesu li još živi. Ranjenog Đuku Štimca, koji se previjao od bolova, dotukli su udarcima kundaka. Među ranjenima u Sibinju nalazio se i Andrijevčanin Petar Luić-Šarić. On je na licu mjesta uhićen i sproveden u Brod.

Žandari su ubili na mjestu 8 Hrvata i 3 teško ranili. Mnogi su uhićeni odvedeni u Brod, gdje su mučeni te isti dan odvedeni u Zagreb. Najmlađi ubijeni mladić Antun Ecegović imao je 19 godina, a najstariji Stjepan Dunčević, otac petero djece, svega 38 godina.

Poginuli su:

1. Petar Topalović, iz Jakačine Male
2. Antun Ercegović, iz Jakačine Male
3. Đuka Štimac, iz Jakačine Male
4. Ivan Katalinić, iz Jakačine Male
5. Stjepan Gunčević, iz Grižića
6. Antun Perković, iz Andrijevca
7. Mato Pejić, iz Jakačine Male
8. Ivan Janković, iz Jakačine Male

Sutradan, 20. veljače, palo je od metaka brodskih žandara na istočnom ulazu u Brod, kod groblja, šest seljaka iz Ruščice i Gornje Vrbe(Vrbske žrtve).  Oni su krenuli protestirati protiv ubijanja seljaka u Sibinju koje se dogodilo dan ranije. Tako je ukupan broj poginulih u dva dana bio četrnaest Hrvata brodskog kraja.

Kod groblja na ulazu u Brod su poginuli:

1. Ivan Martić, iz Ruščice
2. Mirko Milec, iz Ruščice
3. Stipo Mirković, iz Ruščice
4. Franjo Borevković. iz Gornje Vrbe
5. Ivan Borevković, iz Gornje Vrbe
6. Tomo Vargić iz Gornje Vrbe.

Rasplet događaja u Sibinju

Jugoslavenska žandarmerija uhitila je preko 70 osoba i sprovela u Zagreb. Dio njih je nakon saslušanja kažnjen zatvorskim kaznama u trajanju do 30 dana ili manjim novčanim kaznama, a dio je vraćen u Brod. Ondje je kotarsko načelništvo neke pustilo kućama, a druge kaznilo s nekoliko dana zatvora.

Šesnaestorica prvooptuženih upućena su Državnom sudu u Beograd. Nakon nekoliko mjeseci provedenih u istražnom zatvoru (do sredine rujna 1935.) protiv desetorice je obustavljen postupak, a protiv četvorice nastavljen u okružnom sudu u Požegi. Oni su dobili robiju u trajanju od jedne do tri godine.

Nakon veljačkih zbivanja u Brodskom kotaru žandarmerijske su patrole svakodnevno krstarile selima i pazile na svaki korak žitelja. Zaredali su pregledi seoskih kuća, od seljaka je oduzeto oružje – ponajviše lovačke puške. Seljaci su se zbog takvih postupaka žalili mjerodavnim organima. Tako su se žene uhićenih požalile »zbog zlostavljanja njihovih muževa, djece i njih samih«. Službenik im je odgovorio da ih »treba sve poubijati, poklati i ponaticati na bajunete.«

Upravo taj mali i opori dijalog seljanki i službenika režima predstavlja najbolji sukus situacije i zbivanja u Brodskom kotaru tijekom 1935, ali i ranijih godina. Ondašnje društvo bilo je jasno podijeljeno na dva modela ponašanja i dva smjera političkog djelovanja. Izrazita je nesnošljivost režima prema narodu koji je izražavao snažnu odanost HSS-u i hrvatskoj nacionalnoj ideji. Zbog te ideje i njezina oživotvorenja seljaci sela iz okolice Slavonskog Broda bili su spremni dati i život.

Zadušnice za poginule u Sibinju te njihovu braću u žrtvi koji su pali u Brodu, održane su 23. veljače u zagrebačkoj katedrali. Zadušnicama je, uz mnoštvo naroda, prisustvovao i predsjednik HSS-a dr. Vlatko Maček.

Cijeli hrvatski narod suosjećao je sa brodskim seljacima znajući da su svoje živote položili za slobodu hrvatskog naroda i običnog čovjeka.

 

18. veljače 1931. – Mučki napad na hrvatskog znanstvenika i domoljuba dr. Milana pl. Šufflaya

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari