Pratite nas

Povijesnice

Prepiska Tuđmana i Bobana: Strogo se držite ratnog i humanitarnog prava!

Objavljeno

na

Gospodine predsjedniče, agresija i zločin muslimanske vojske – Armije BiH – nastavlja se na hrvatski narod s ciljem njegova potpunog čišćenja iz srednje Bosne. Bezbroj apela svakodnevno dolazi i na Vaše ime za pomoć u zaustavljanju ove podle i izdajničke namjere muslimanske vojske i muslimanskog političkog rukovodstva. Tragedija hrvatskog naroda u Zenici, Kaknju, Vitezu, Busovači, Kiseljaku, Kreševu, Travniku, Konjicu i dr. jučer je nastavljena na području Žepča i Usore. Preko sto tisuća Hrvata je ili u egzodusu kao posljedici etničkog čišćenja ili u smrtnoj opasnosti od muslimanske vojske. Istovremeno vlasti Bosne i Hercegovine slobodno zasjedaju u Zagrebu ili u desecima mjesta Republike Hrvatske rade razni uredi i logistički centri toga agresora, što izaziva posebno ogorčenje našega naroda. Molimo Vas da odmah preispitate sveukupne odnose Republike Hrvatske naspram Bosne i Hercegovine i muslimanskog rukovodstva te da sve učinite na zaustavljanju ovoga zločina.”

BiH je državna cjelina

Ovo je sadržaj pisma koje je 25. lipnja 1993. predsjednik HZ-a Herceg-Bosna uputio hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu. I jedno od niza pisama koja prvi put u cijelosti izlaze u javnost u knjizi Miroslava Tuđmana. Tuđmanova korespondencija svjedoči da se on nakon ovog Bobanova pisma i te kako založio na svim razinama za zaustavljanje agresije Armije BiH, ali i za zaustavljanje rata. Pismo je odmah uputio predsjedništvu BiH, ali i na mnoge svjetske adrese. No također je odgovorio i Bobanu, iz čega izdvajamo: “Obraćam se Vama i svim tijelima Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, s osjećajem duboke i povijesne odgovornosti, u trenutku koji je presudan za opstojnost i budućnost hrvatskog naroda u susjednoj Republici Bosni i Hercegovini i za budućnost Bosne i Hercegovine kao državne cjeline tri jednakopravna naroda. Pozdravili smo proglašenje Hrvatske Republike Herceg-Bosne kao neizbježan ishod teških i tragičnih zbivanja izazvanih prvo srpskom, a onda, i muslimanskom agresijom, kao izraz političke volje hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini i kao jamstvo njegove suverenosti i jednakopravnosti u svim dijelovima cjelovite i neovisne Bosne i Hercegovine.

Zajedničko zapovjedništvo

Polazeći od toga, želio bih Vam još jednom uputiti najsnažniji apel da se u svim svojim akcijama upravljate poštovanjem ljudskog dostojanstva, temeljnih ljudskih vrijednosti i prava te najstrožom primjenom međunarodnog ratnog i humanitarnog prava. Srpska agresija, a zatim i muslimanska protiv hrvatskih područja, odnosno strašni rat u cjelini donijeli su nepodnošljive patnje nevinog pučanstva, žena, djece, staraca, bolesnika, ranjenika, zatočenika i stanovnika u opkoljenim mjestima i naseljima. Obveza je svih onih koji mogu na to stanje utjecati da učine sve da se te patnje spriječe, otklone ili ublaže. To je obveza pred vlastitom savješću, pred savješću svog naroda i pred licem svjetskog javnog mnijenja…”

Boban je Tuđmanu odgovorio 13. rujna i potvrdio mu da se svega toga pridržavaju. U knjizi postoje je i brojni drugi dokumenti. Primjerice, s obnavljanjem sukoba Armije BiH i HVO-a u središnjoj Bosni, koji su doveli do velikog broja ljudskih žrtava i do ozbiljnih kršenja međunarodnog humanitarnog prava, u Zagrebu je 25. travnja 1993. godine potpisana zajednička izjava između Alije Izetbegovića i Mate Bobana, a uz svjedočenje predsjednika Tuđmana i u nazočnosti predstavnika međunarodne zajednice. Izetbegović i Boban naređuju svim vojnim postrojbama Armije BiH i HVO-a da odmah prekinu vatru i sva neprijateljstva, ali i pristupe ustroju zajedničkog zapovjedništva Armije BiH i HVO-a. No njihova kasnija prepiska ovdje citirana svjedoči da su takvi sporazumi često bili mrtvo slovo na papiru.

VLM

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

24. studenog 1991. – Planinska satnija Velebit

Objavljeno

na

Objavio

Dana 24. studenog 1991. pripadnici Planinske satnije Velebit napokon su uspostavili nadzor nad većim dijelom južnog Velebita.

Naime, početkom studenog temperature na Velebitu spustile su se do nule, a uvjete su pogoršavale i hladne kiše koje su svakodnevno padale dva mjeseca.

Zbog toga su se pobunjeni Srbi povukli u Medak, što su iskoristili hrvatski alpinisti i policajci iz Lovinca postavivši visinske baze i kontrolne punktove na Ivinim vodicama i Buljmi.

Pripadnici Planinske satnije bili su vrhunski alpinisti, speleolozi i gorski spasioci. Njih 16 penjalo se na Himalaju, a devetorica su bili članovi ekspedicije na najviši vrh svijeta – Mount Everest, piše HRT

Zapovjednik Planinske satnije Velebit bio je poznati zagrebački alpinist, Jerko Kirigin. Tijekom okupacije Lovinca prvi su put angažirani kako bi preko Velebita zbrinuli protjerane civile. Sedamnaestero staraca u noći između 28. i 29. rujna, spuštajući ih kozjim stazama nosiljkama uspješno su prenijeli do Starigrada Paklenice.

Najvažnija zadaća Planinske satnije bila je prikupljanje podataka o položajima pobunjenika. Također, izveli su nekoliko diverzija, od kojih je najučinkovitija bila granatiranje Metka u prosincu, a provodili su i alpinističku obuku za pripadnike specijalne policije.

Tijekom srpskog protuudara u obrambenoj fazi operacije „Maslenica“ Glavni stožer uvidio je stvarnu važnost Planinske satnije koja je bila čimbenik sigurnosti svih postrojbi Hrvatske vojske i policije koje su se smjenjivale na Velebitu.

Iako je većim dijelom bila demobilizirana, tijekom 1994. godine istaknuti zapovjednici i pripadnici postrojbe održavali su na Velebitu planinarsko-alpinističku obuku za postrojbe specijalnih namjena i gardijskih brigada.

Planinske postrojbe za posebne namjene i danas su elitni dio svjetskih vojski, ali samo su hrvatski alpinisti silom prilika od civila postali ratnici koji su na velebitskom masivu branili slobodu svoje domovine.

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

24. studenoga 1918. Stjepan Radić: ‘Ne srljajte kao guske u maglu’

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 1918. na sjednici Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba u Zagrebu, Stjepan Radić održao je povijesni govor protiv bezuvjetnog ujedinjenja Države Slovenaca, Hrvata i Srba s Kraljevinom Srbijom na kraju kojeg je rekao poznatu rečenicu: “Ne srljajte kao guske u maglu”.

U Narodnom vijeću sve više preovladavalo je stajalište kako ujedinjenje Države SHS sa Srbijom i Crnom Gorom treba izvršiti što prije i to na unitarističkoj osnovi, a bez ikakvih utanačenja o položaju pojedinih povijesnih zemalja koje bi stupile u zajedničku državu te je Radić na sjednici Središnjeg odbora Narodnog vijeća od 23. studenoga 1918. godine podnio prijedlog da se zajednička država uredi kao savezna država u kojoj bi vrhovnu vlast imala tri regenta, srpski prijestolonasljednik, hrvatski ban i predsjednik slovenskog Narodnog sveta.

Sljedećega dana, 24. studenoga 1918. godine, na još jednoj sjednici Središnjega odbora Narodnog vijeća SHS drži govor i suprotstavlja se centralističko-hegemonističkom načinu ujedinjenja južnoslavenskih zemalja. Radić tada izriče proročansku opomenu.

“Upozoravam, da se ljuto varate, ako mislite, da se ovako samovoljno može prijeći preko tisuću i više godina hrvatske povijesti i hrvatske državnosti… Mi Hrvati za to nismo.

Naš hrvatski seljak – a to je devet desetina hrvatskoga naroda – u ratu postao je potpun čovjek, a to znači, da ne će više nikome služiti, nikome robovati, ni tuđinu ni bratu, ni tuđoj ni svojoj državi, nego hoće da se u veliko ovo doba ta država uredi na slobodnom republikanskom i na pravednom čovječanskom (socijalnom) temelju”, kazao je Radić.

“Gospodo! Još nije prekasno! Ne srljajte kao guske u maglu”, rekao je Stjepan Radić u svom poznatom govoru.

“Nemojte tako postupati da se bude moralo danas-sutra kazati, da ste i vi Slovenci i vi Srbi Vojvođani i Bosanci, i vi naši Hrvati Dalmatinci, a nadasve vi naši domaći hrvatski Srbi, da ste se svi skupili danas ovamo samo zato da izvršite jedno urotničko djelo protiv naroda, napose protiv Hrvatske i protiv Hrvata”, upozorava Radić.

“Najstrašnija je stvar, najveći je grijeh i najveća politička pogreška stavljati svoj rođeni narod pred gotove činjenice, to jest voditi politiku po svojoj gospodarskoj voljici bez naroda i proti narodu.

Ako to ne vjerujete, dao vam Bog svima proživjeti toliko – to ne će biti dugo – da vidite, kako će hrvatski narod u svojoj republikanskoj i čovječanskoj svijesti vas odpuhnuti baš u času, kad ćete misliti, da se je narod smirio, a vi da ste ga dobro zajašili. Živjela republika! Živjela Hrvatska,”, završio je Radić svoj govor u Skupštini.

Bio je izabran u delegaciju od 28 članova koja je išla u Beograd na proglašenje ujedinjenja ali glavna skupština HPSS-a, koja je održana 25. studenoga 1918., zaključila je kako on neće ići u Beograd. Komentirajući tu odluku rekao je: “Ma što se dogodilo, nemojte zamrziti Srbijance. Našu sestru Srbiju proglašavaju za našu mater. Naša mati je samo sveta naša domovina.”

Sutradan, 26. studenoga 1918., Središnji odbor Narodnog vijeća isključio ga je, no ne i njegovu stranku HPSS, iz Vijeća “zbog njegovih napadaja i kleveta” na toj glavnoj skupštini stranke gdje je on “našu gospodu” koja vode politiku nazvao “zanešenjaci”, “tašti”, “siloviti”, “sebičnjaci”, a potkraj studenoga otputovao je u Prag gdje ostaje do 10. prosinca 1918.

Krajem 1918. godine već je otvoreno isticao svoj republikanizam a 1919. saziva izvanrednu glavnu skupštinu HPSS-a s koje su upućene javne optužbe režimu te Središnji odbor HPSS zahtijeva hrvatsku neutralnu seljačku republiku i odlučuje se taj zahtjev uputiti američkom predsjedniku Woodrowu Wilsonu.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari