Connect with us

Komentar

Marko Ljubić – Prepoznati Oluju

Published

on

Dolazak, snagu i posljedice oluja u narodu su od davnina mogli nepogrešivo prepoznati stariji ljudi, uvijek i samo oni, kojima je ljetina i sav trud ovisio o vremenskim prilikama. Oni koji su šenlučili i živjeli na tuđoj grbači bi obično pokisli ili čak stradali od groma, bježeći u zadnji čas pod prvo drvo. Uvijek su oluje dolazile kad većina ljudi na nebesima nije vidjela ništa izuzev zvizdana.

No, znalci su u smiraju sunca, bojama zamirućeg neba, po ponašanju ptica i životinja, uvijek znali. Znali su i po kostima, stiskanju, bolovima, stezanjima, kako se u narodu govorilo. Oluje su oduvijek bile neizbježne, a prepoznavanje oluja pitanje opstanka. Tako je sa svim vrstama oluja. U suvremenom svijetu oluje se više ne prepoznaju samo po kostobolji. Postoje meteorolozi, sateliti, pa tko je bolje uvezan u međunarodni satelitski ili meteorološki poredak, bezbolnije dočeka oluju. I iskoristi ju za sebe.

Hrvatska je dobro prepoznala međunarodne znakove nazad 25 godina i pripremila svoj narod. Srbi su tada šenlučili opijeni plesovima svojih vračeva.

Oluja se, nešto drugačija, događa i danas, s tim što je ne prepoznaju mnogi, koji su se odavno odmetnuli od motike, pa ih više ne stiskaju kosti, niti pamet. Sve ukazuje na to da Hrvatska i danas, država Hrvatska, prepozmaje znakove kao i nazad 25 godina. Ova bi oluja mogla donijeti toliko potrebne kiše žednim zemljama i gotovo uvenulim usjevima, iako se samo nazire po promjenama smirujućeg dana, po prvim znacima. Dovoljnim i sigurnim. Za razliku od nazad 25 godina, prilično je jasno da ju vide Srbi u Hrvatskoj, iako po kapama i znakovlju izgleda drugačije, a i nezanemariv broj Hrvata više ne osluškuje znakove vremena. Očito je Pupovac shvatio da ne valja slušati srbijanske vračeve, nego se približiti hrvatskoj političkoj meteorologiji, prihvatiti snimke neba i pripremiti narod na dolazeća vremena. Rekli bi, Pupovca je stisklo, a čovjek sije godinama, pa zna što stiskanje i kostobolja poručuju. I zna što je bilo nazad 25 godina, samo što još uvijek nije lako priznati, pa se optužuje drvo jer je privuklo gromove.

Kako se moglo i predvidjeti, sudjelovanje ustavnog političkog Srbina na poziciji potpredsjednika Vlade Republike Hrvatske, Borisa Miloševića u državnoj proslavi Dana pobjede, izazvalo je cijeli vodopad “pranja” sa srpske političke strane u Hrvatskoj. Tko ozbiljnije zagrebe ispod površine političke pojave pod imenom “Pupovac” tijekom gotovo tridesetogodišnjeg razdoblja suvremene Hrvatske, vidjet će rijetko razvijen politički instinkt prilagođavanja novonastalim okolnostima i odnosima snaga. Uvijek kada bi okolnosti išle na hrvatsku državnu stranu, a on bio dobro informiran, što većinom jest, bio je spreman stati uz pobjednika, a to je uvijek pratilo pojačano javno srbovanje, pogotovo antifovanje, srbovanje većinom u srbijanskim, antifovanje u medijima u Hrvatskoj. Takva je situacija bila uoči ulaska Hrvatske u EU, kad su hrvatska država i diplomacija postigle odlučujuću prednost nad srpskim međunarodnim pokušajima spriječavanja trajnog otrgnuća Hrvatske iz njihovoga blata. Zato je Pupovac zaradio naziv “etnobiznismen” od Tadićevog pajdaša Josipovića, a ne zbog nekakvog prijezira Ive Josipovića prema etno biznisu. Puno su dublji i opasniji bili Josipovićevi motivi i razlozi nezadovoljstva Pupovcom.

Isto je bilo i kada bi okolnosti išle na ruku Srbiji i sve ukazivalo da bi Hrvatska mogla pokleknuti, samo što bi tada umjesto folklornog srbovanja i dopadljivosti kratkoumnim srpskim militantima, Pupovac izlazio s jasnim i opasnim političkim zahtjevima, koji se svi mogu podvesti pod jedan nazivnik – federalizacija Hrvatske. Katkad je bio blizu tome, najbliže kad mu je iz nikada razjašnjenih razloga Vesna Pusić blokirala već sa Šeksom dogovorenu teritorijalnu jedinicu u Ustavu, a neočekivano na prvi pogled, kad nije prošao Markićkin referendum Narod odlučuje, nakon kojega ga, da je prošao, ni Bog ne bi delegitimirao. Iako je ta petljavina oko referenduma izgledala i meni kao nesnalaženje Vlade, razvoj stvari i totalno delegitimiranje velikosrpskog ključnog pravca udara na suvremenu Hrvatsku uvođenjem Pupovca u službenu proslavu Dana pobjede, ukazuje da se tu radilo o konzistentnoj i odgovornoj državnoj politici.

Pupovac je opstajao i dokazao da s lakoćom opstaje dok ga se osporavalo na primitivan način, a i sam je s lakoćom pothranjivao i poticao klimu primitvizma, sprječavajući stvaranje civilizirane političke klime u kojoj jedino njegovi srpski militanti nisu imali izgleda. Pupovčevo velikosrpstvo, pri čemu se to ne odnosi nužno na njegov osobni profil, očito nema odgovora na Plenkovićev zagrljaj. U tom zagrljaju politički zahtjevi postaju komunalni, a vrisak srbovanja od političkog poprima moralnu i patetičnu dimenziju umiruće iluzije o Srbiji do Pariza, koja Vučića zakiva na dno civilizacije, od čega Pupovac ne može pobjeći bez Plenkovićeve ruke. To je presudan korak ka umiranju političkog srostva u Hrvatskoj, a vrlo vjerojatno na zapadnoj obali Drine.

Ostat će u tom procesu puno političke siročadi. Primarno u Srbiji i među Srbima, ali ni desetljetnim “vitezovima” poslijeratnih “bojeva” protiv Srba i “domaćih izdajnika” na tzv. hrvatskoj desnici, u biti banalnim etnobizmismenima i tezgarošima po izmanipuliranom iseljeništvu s kratkoumnim hordama forumskih Hrvatina, koji ostavljaju dojam “naroda”, nestat će zlatnog rudnika.

Pupovac je uvijek preživljavao balansirajući između prilično radikalnog srpstva kojim se jedino mogao institucionalno okružiti u Hrvatskoj, tanke crte strpljenja hrvatskih politika, koje je natezao do pucanja, ali uvijek vodeći računa da nečim spriječi to pucanje i razvoja stvari u Srbiji, gdje mu strateški nikako nije išla u prilog vučićizacija Srbije i srpstva. Pupovac je razvio neviđen refleks preživljavanja. Otud Milošević službeno slavi Dan pobjede. Nikakvi grčevi u želucu, nikakva mučnina, baš ništa ne može osporiti činjenicu da ustavni politički Srbin, na mjestu potpredsjednika Vlade Republike Hrvatske sudjeluje u službenom državnom protokolu obilježavanja hrvatske pobjede nad srpskim okupatorom. Valjda će i do uma nabrijanih “Hrvatina” doprijeti ta činjenica, kako ne bi po stoti put svojim neinteligentnim natjecanjem u dokazivanju onoga što svaka budala vidi, ponovo od pokislog političkog srpstva doprinijeli stvaranju političkog subjekta, grizući k’o somovi na očajničke srpske provokacije. Sve drugo je, s jedne strane, one hrvatske državne, ponašanje pobjednika, a s druge strane, iz srpskih srbijanskih, ali i ovih srpskih redova u Hrvatskoj, pranje i pokušaj zamagljivanja te činjenice. Tako i prigodna ispiračka retorika. Do te mjere da Pupovac često ispada tragikomičan. Poslušajte ovo( Novosti)

“Treba osvijestiti činjenicu da su Srbi ubijani tokom i nakon ‘Oluje’”. Koliko znamo ratovali su Hrvati i Srbi. Mogli su dakle poginuti samo Hrvati i Srbi. I, ginuli su. Kojoj budali bi trebalo osvijestiti kako Pupovac kaže da u tom ratu nisu ginuli Rusi, Amerikanci, Turci, Nigerijci ili Bugari. Tko ratuje gine.
I, da, uvijek se u ratovima ubija, tijekom rata i nakon rata. Pa Ako itko to zna, znaju Hrvati na svojoj koži. Pupovca je moguće razumijeti, valja ono neminovno i neizbježno upakirati, izvući se pred svojim militantima koje je do jučer potpaljivao za političke potrebe, a sad mu, posve nesvjesni da im nastavak militantnog srbovanja nosi brzu propast, hebu sve “po spisku”. No, Pupovac bi, ako ništa zbog ugleda intelektualca morao pronaći nešto bolje od sličnih izjava. Nije on Mile Martić.

Konačno, dragi prijatelji, svima vama, cijelom našem hrvatskom narodu želim sretan Dan pobjede!

Marko Ljubić/Facebook

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement

Komentari