Pratite nas

Kolumne

Prepušta li ministar Butković pobjedu Komadini već u prvom krugu?

Objavljeno

na

Iako se imena kandidata na Jadranskom trgu skrivaju kao da je još godinu dana uoči lokalnih izbora, a ne da se lokalni izbori održavaju u svibnju nakon posjeta glavnog tajnika HDZ-a Gordana Jandrokovića sve se više spominjalo ime Majde Burić sa kojom bi primorsko goranski HDZ-ovci trebali krenuti u utrku nasuprot prvom čovjeku Primorsko goranske županije Zlatku Komadini.

Bolji poznavatelji aktualne političke situacije u Primorsko goranskoj županiji za protukandidata Zlatku Komadini očekivali su HDZ-ove teškaše s novcima u džepu na vrhuncu političke moći poput ministra prometa Olega Butkovića, ministra turizma Gari Cappellia ili saborskih zastupnika Tomislava Klarića i Josipa Borića koji se mogu pohvaliti sa dugogodišnjim stažem u visokoj politici.

U slučaju njihovih istaknutih kandidatura ne bi kasnili radovi Pelješkoga mosta koji se ionako gradi dulje od desetljeća ili pak turistička sezona koja će u konačnici ovisiti o lijepom vremenu kako bi bila produljena, jer kampanja ionako traje samo tri tjedna.

Kako stvari za sada stoje čelni ljudi sa Jadranskog trga odlučili su se za aktualnu volonterku pri Županijskoj skupštini Primorsko goranske županije i saborsku zastupnicu Majdu Burić koja je ušla kao zamjena za Davora Ivo Stiera iz 7. izborne jedinice u Hrvatski sabor budući da slovi kao osoba od povjerenja Andreja Plenkovića što je sinoć potvrdio i Županijski odbor HDZ-a Primorsko goranske županije jednoglasnom odlukom krovnog tijela unutar županije.

Inače riječ je o saborskoj zastupnici koja je jedna od rijetkih koja je zadržala funkciju županijske vijećnice Primorsko goranske županije nakon što je ušla u Hrvatski sabor i pritom postala volonterka umjesto da se posljednjih 6 mjeseci profiliralo novo mlado lice, a ne da nam Majdu Burić i u njezinoj 38 godini predstavljaju članicom Mladeži u svojstvu potpredsjednice.

Da nitko ne može obnašati dužnost saborskog zastupnika i županijskog vijećnika paralelno pokazao je slučaj Burić budući da je prilikom prisege u Hrvatskom saboru uslijedio niz isprika za opravdane neodlaske na Županijsku skupštinu Primorsko goranske županije.

Unatoč svemu očito se sada već ne tako mlada dama koja se skriva iza Mladeži ugledala na starije kolege koji imaju iskustva duplirati se na dužnostima ili sjediti u nekoliko plaćenih odbora kao da je stranka njihova vlastita prćija i ne postoji nitko drugi tko bi ih mogao zamijeniti, jer oni su na dužnostima rođeni.

Vjerovali ili ne čak je i dr. Željko Plazonić odlučio prepustiti mandat zamjeni nakon što je postao državnim tajnikom u resornom ministarstvu sa 385 osvojenih glasova na parlamentarnim izborima u rujnu 2016. godine.

Prije jednoglasnog izglasavanja vjerodostojni članovi tijela trebali su postaviti pitanje moralnoj profesorici  iz Ravne Gore Majdi Burić na koji je način ušla u Županijsku skupštinu PGŽ 2013. godine, jer riječ je o osobi koja je u Županijsku skupštinu Primorsko goranske županije uoči lokalnih izbora 2013. godine ušla u tijelo putem do DIP-a s obzirom da je na Županijskom odboru HDZ-a PGŽ na prijedlog Predsjedništva HDZ-a PGŽ uoči lokalnih izbora bila izglasana jednoglasnom odlukom na 13. mjestu na listi za Županijsku skupštinu Primorsko goranske županije koju je nosio Oleg Butković kako bi na kraju prilikom predaje liste kršenjem Statuta HDZ-a putem do DIP-a završila na 7. mjestu?!

Također, nije mi jasno na koji način Majda Burić može biti kandidat za župana u Primorsko goranskoj županiji, jer već je izgubila bitku kao zamjenica kandidatu za župana Dinku Beakoviću iz redova HDZ-a nasuprot Zlatka Komadine skrivajući se u Vrbovskom u kombiju koji je putovao diljem PGŽ-a kada se trebala susresti oči u oči sa bivšim ministrom obrazovanja Željkom Jovanovićem koji je bio u pratnji Zlatka Komadine dok su preostali HDZ-ovi kandidati izašli i pružili ruku aktualnom županu Zlatku Komadini i njegovim sljedbenicima.

Umjesto da političari na vrhuncu političke moći poput Olega Burtkovića, Gari Cappellia, Tomislava Klarića i Josipa Borića preuzmu odgovornost i suprostave se svi zajedno kao kandidati za župana i zamjenici Zlatku Komadini u bitku se gura osoba kojoj je pala vjerodostojnost u drugi plan nakon što je otuđila putem do DIP-a mandat osobi kojoj je mandat legitimno i legalno pripadao u skladu sa Statutom HDZ-a na temelju mjerodavnih tijela jednoglasnom odlukom za što postoje i dokazi, a izvučena je iz istog korpusa kada su se izvlačili kandidati za župana 2009. godine kao stari Vrankovićev kadar koji se nastavio graditi još od 2003. godine.

Stoga se postavlja retoričko pitanje je li ministar prometa Oleg Butković svijesno prepustio pobjedu županu Zlatku Komadini već u prvom krugu prije nego li su izbori počeli?

Hvali li ga zato javno SDP-ov župan Zlatko Komadina na zajedničkim tiskovnim konferencijama što prije nije bio slučaj samo su neka od pitanja na koje nemamo odgovore?!

Ako se može licitirati imenom ministra financija Zdravka Marića kao potencijalnim kandidatom za gradonačelnika Zagreba ne vidim problem zašto se HDZ-ovi teškaši nisu upustili zajedničkim snagama u borbu sa Zlatkom Komadinom i pokazali javnosti jedinstvo o kojem pričaju od kada je Oleg Butković na čelu primorsko goranskog HDZ-a.

Ono što je za sada jedino sigurno je da se više neće pričati na Jadranskom trgu kako je pobjeda sigurna u Ravnoj Gori, već će izgubiti Ravnu Goru kao i Primorsko goransku županiju dok rukovodeći ljudi Županijskog odbora HDZ-a Primorsko goranske županije ne shvate da su oni ti koji su morali izaći na megdan sa Zlatkom Komadinom, jer rotiraju se na mjestima županijskih predsjednika još iz vremena raspuštanja Vlade Vrankovića kada je došao Gari Cappelli za nasljednika primorsko goranskog HDZ-a, bitke će biti izgubljene prije nego li se u njih odluči uči.

Gospodo draga odgovorni ste za bezidejno stanje u fazi hibernacije primorsko goranskog HDZ-u i stoga odlučite preuzeti odgovornost nakon što sa Majdom Burić izgubite izbore kao što se to dogodilo u prošlosti sa velikom najavljenom akvizicijom Dinkom Beakovićem kojem je mlada dama bila zamjenica u posljednjoj kampanji kada se Zlatko Komadina prošetao u prvom krugu izbora.

Da ne govorim da je na predsjedništvu HDZ-a Tomislav Klarić odbio biti na listi za Županijsku skupštinu 2013. godine kao bakarski gradonačelnik iz HDZ-a kako bi ista bila što je moguće slabija odnosno neprepoznatljiva.

Ovo je još jedna u nizu  izgubljenih bitki s obzirom da se rukovodeći kadrovi sa Jadranskog trga izbjegavaju sučeliti sa SDP-ovim gubernatorom koji već sada može podignuti sve četiri u zrak, te im kazati hvala vam dečki na dobro odrađenom poslu koji mi ne bi ovako odradio niti moj dragi “drug Bero” koji poput vatrogasca gasi vatru po Hrvatskoj koju mu podmeću Milanovićevi kadrovi.

Sanjin Baković / Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Zbogom, sveučilišta, slijedi digitalna diktatura?

Objavljeno

na

Objavio

U susjednoj nam Italiji, žestoko pogođenoj koronavirusom, i sljedeće akademske godine nastava bi se trebala odvijati online, telematski. Zašto ne? Ako je virus tu, to je razuman pristup.

Ali, uvijek postoji neki “ali”. Naime, je li koronavirus samo povod za nestanak sveučilišta i studenata kakve poznajemo već deset stoljeća? Tako se talijanski filozof svjetskog glasa, i sam (bivši) sveučilišni profesor, Giorgio Agamben, prošlog tjedna žestoko obrušio na takvu odluku napisavši razmišljanje pod naslovom “Misa zadušnica za (moje) studente”. Njegovu argumentaciju valja uvažiti.

Ponajprije, nije koronavirus doveo do toga da sveučilišta tek sada postaju virtualna, već niz godina u SAD-u na prestižnim sveučilištima vi možete studirati i diplomirati iz Doboja ili Gornje Mahale, a da nogom ne kročite na tlo Amerike, ili u bilo koju predavaonicu sveučilišta s druge strane Atlantika. Platiš, sjediš doma na trosjedu, i to je to.

Koronavirus je, dakle, samo dobar razlog ove revolucije odgojno-obrazovnog procesa, ali telematizacija i virtualizacija nastave na sveučilištima proces je koji je počeo odavno, s koronavirusom ili bez njega. To je Agamben nazvao digitalnom diktaturom i tehnološkim barbarstvom koje ruši sam smisao sveučilišta i osobe studenta. Događa se, veli on, nešto o čemu se uopće ne govori previše, a to je kraj osobe studenta kao načina života.

NAČIN ŽIVOTA

Sveučilišta su rođena u Europi, baš iz studentskih udruga – universitates – i duguju im ime. Universitates su, u prijevodu, zajednice (!) profesora i studenata. Biti student bilo je i jest, u prvom redu, način života u kojem je proučavanje i slušanje predavanja svakako bilo presudno, ali ništa manje važan nije bio susret i stalna razmjena s ostalim studentima, koji često dolaze iz mjesta udaljenijeg od ovog gdje studiraju, iz drugih kultura, nacija, država.

Dakle, mjesta uzajamnog obogaćivanja, razmjene, propitivanja, zajedničkih kava, često i brakova. Takav se život stoljećima razvijao na različite načine, od srednjeg vijeka do studentskih pokreta dvadesetog stoljeća, to je bila važna društvena, egzistencijalna i humana dimenzija fenomena “biti student”. Svatko tko predaje u sveučilišnoj učionici dobro zna kako se tu stvaraju prijateljstva i, prema kulturnim i političkim interesima, i male studijske i istraživačke grupe koje su se nastavile susretati i nakon završetka predavanja.

Sve to trajalo je gotovo deset stoljeća, sada završava zauvijek, misli Agamben. Studenti više neće živjeti u gradu u kojem se nalazi sveučilište, ali svaki će slušati lekcije zatvoren u svojoj sobi, ponekad odvojen stotinama kilometara od onoga što su nekada bili njegovi kolege s faksa. U malim gradovima, nekad prestižnim sveučilišnim lokacijama, vidjet će se da studentske zajednice, koje često čine najživlji dio, nestaju s ulica.

Primjerice, ako bi se telematska revolucija, digitalna revolucija, razvijala i nakon korone u smjeru totalne virtualizacije nastave na sveučilištima, u kontekstu treće industrijske revolucije o kojoj je Rifkin pisao još 2011. godine, a koja će stubokom promijeniti sustav visokog obrazovanja, moj Osijek postat će mrtav grad bez nešto manje od 20 tisuća studenata iz svih krajeva Hrvatske i susjednih zemalja. Živost svake vrste koju studentska populacija daje gradovima poput Osijeka nemjerljiva je u svakom pozitivnom smislu, od ekonomskog do kulturnog i svih drugih smislova.

Ovaj pak proces virtualizacije (visokog) obrazovanja, gdje bi korona poslužila kao inicijalna kapisla, posebno je u interesu raznim Microsoftima i Gatesima koji imaju ogroman utjecaj na politike vlada država, kao i nadnacionalnih globalnih institucija kojih su donatori, a koji su monopolisti u tom biznisu virtualnoga.

OPASNA TEHNIKA

Je li Agamben pretjerao, bilo u ovim predviđanjima virtualizacije sveučilišta, je li pretjerao kada to naziva uvodom u digitalnu diktaturu, u kontrolu velike braće nad globalnim odgojno-obrazovnim procesima? Osobno ne znam, ali autoriteti poput Agambena ili Rifkina ne mogu se shvatiti neozbiljno.

Naime, nijedan totalitarizam, nijedna diktatura ne živi od mase, nego od izoliranog pojedinca, u ovom slučaju studenta koji sam u svojoj sobi bleji u zaslon i sluša predavanje bez žive, konkretne međuljudske interakcije i međusobne korekcije. Takvog izoliranog pojedinca lako je izmanipulirati, a svakog nepoćudnog profesora, koji online govori nešto što se ne sviđa tim vinovnicima digitalne diktature kao sredstva (i) kontrole odgojno-obrazovnog procesa, jednim klikom miša eliminiraju iz vrlog novog svijeta.

Tehnika je, kao i sve, ambivalentna, poput vatre koja vas može i ugrijati i napraviti požar, ako njome upravlja piroman, a postoje, u tom smislu, i tehnološki piromani i predatori. Razvoj tehnike i tehnologije ne smije voditi dehumanizaciji, globalnoj kontroli nad znanjem i produkcijom znanja, pa sveučilišta u tom procesu treba čuvati od tehnoloških piromana (ne od tehnologije), tehnokratskih manipulatora i velike braće.

Ako se taj scenarij pokrene, što se mene i mnogih kolega tiče, samo jedno: No pasaran!

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Ivica Šola: Želi li Bill Gates globalnu kontrolu nad ljudskim zdravljem i znanjem?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Ne vjerujem u floskule o reformama i borbi protiv klijentelizma

Objavljeno

na

Objavio

SDP-ovci se u pravilu uspješnije umrežavaju u državne i društvene sustave, HDZ-ovci su u pravilu više okrenuti prema ad hoc bogaćenju i osobnom luksuzu. Jednako su ili slično politiku dosad uglavnom poimali i njihovi različiti izazivači

Sjećate li se reformi? Onih ‘strukturnih i ozbiljnih reformi’ koje podrazumijevaju ‘bolne rezove’ i ‘stezanje remena’, a koje su se kao glavna izborna obećanja ponavljale u svim predizbornim kampanjama? E, da bi se četiri godine poslije ustanovilo da su to bile samo prazne priče.

Floskule o reformama starije su čak i od našeg višestranačja. I u jednopartijskom sustavu, kad god bi se prenapregnuo, iz ladice bi se izvlačila ta moćna riječ – reforme. A one bi se naposljetku svele na preimenovanje problema, rotaciju izvršitelja i očuvanje sustava. Tako je bilo i poslije. Jedine supstancijalne reforme sustava koje su u nas provedene nametnute su izvana i dogodile su se u sklopu pristupnih pregovora s Europskom unijom.

Otada je prošlo desetak godina, ali taj reformirani sustav opet ne funkcionira kao u Austriji ili Danskoj, pa čak ni kao u Češkoj ili Slovačkoj, koje su nam bliže prema povijesnim iskustvima. Štoviše, i gospodarstvo i javni poslovi i društvene djelatnosti toliko su zarobljeni političko-državnim klijentelizmom da su nepodnošljivo ovisni o volji različitih političko-interesnih lobija. Da se ne bismo zavaravali, nisu doze političkoga klijentelizma lišene ni Austrija ni Danska, a kamoli Češka ili Slovačka.

No u nas je on toliko dominantan da blokira i guši gospodarski i društveni razvoj. Zato nema te stranke, partije ili platforme koja se na ovim izborima neće ‘boriti’ protiv političkog klijentelizma: od političkih klasičara HDZ-a i SDP-a do njihovih lijevih ili desnih izazivača, piše Višnja Starešina / Lider media

Egzistencija umjesto odgovornosti

Zašto ja u uspjeh te njihove bitke protiv klijentelizma ne vjerujem? I HDZ i SDP imaju politički klijentelizam ugrađen u svoj stranački odnosno partijski kôd, koji je velikim dijelom još totalitaran. To znači da politički angažman za klasičnog HDZ-ovca ili SDP-ovca ne znači samo odgovornost za upravljanje državnim sustavom unutar kojega gospodarstvo, društvene djelatnosti, pojedinci imaju prostor za slobodno natjecanje i razvoj. Za njih politički angažman u pravilu znači: osigurati materijalno vlastitu egzistenciju kao i egzistenciju šire obitelji, ovladati svim procesima u državi i društvu – od pravosuđa do gospodarstva ili kulture – kako bi se moglo pomoći prijateljima uz neku naknadu ili protuuslugu. I osobito: ne puštati u taj prostor nikoga tko bi narušio postojeća pravila.

Postoje i razlikovne nijanse: SDP-ovci se u pravilu uspješnije umrežavaju u državne i društvene sustave, HDZ-ovci su u pravilu više okrenuti prema ad hoc bogaćenju i osobnom luksuzu. SDP-ovac na ministarskoj poziciji sudjelovat će u klijentelizmu tako što će njegova partnerica otvoriti konzaltinšku tvrtku čiji će projekti imati privilegirani prolazak u njegovu ministarstvu. HDZ-ovcu će u dvorište zalutati mercedes kao ‘dar’ poslovnog prijatelja ispred vile koju je ‘darovala’ pokojna teta iz Amerike. Dosadašnja praksa pokazala je da su politiku jednako ili slično poimali uglavnom i njihovi različiti izazivači – od laburista preko trećih putova do pravaša…

Nije bitka, nego proces

Tek od Bandićeva parlamentarnog djelovanja dobili su zajedničko ime – žetončići. A oni rijetki, koji su politiku zamišljali drukčije, ubrzo bi nestajali, čak i ne došavši u priliku pokazati bi li to drukčije (prije svega promjene u pravosuđu i u javnoj upravi) znali i ostvariti.

Nije realno očekivati da bi nova trenutačna ponuda izazivača –​ Škorin Domovinski pokret, renovirana platforma Mosta ili mreže zagrebačkih anarhističko-lijevih platformi – mogla unijeti drastične promjene u tu glumljenu bitku protiv političkoga klijentelizma. Jer, kako god okrenete rezultat, dobijete nekoliko pojedinaca dobre volje nasuprot čvrstom sustavu koji brani status quo.

Ali neki pozitivni pomak bilo bi već i sustavno političko javno govorenje o političkom klijentelizmu i njegovim pojavnim oblicima. Politički se klijentelizam i ne može pobijediti u bitci, već postupno smanjivati u procesu. Lagani napredak može se sagledati na dva primjera.

Hrvatska je vlada nakon izbijanja afere ipak morala poništiti narudžbu nabave zaštitnih rukavica vrijednu 19 milijuna kuna (2,5 milijuna eura) od ad hoc osnovane tvrtke stranačkih (HDZ-ovih) simpatizera iz Pule.

Vlast BiH za 5,3 milijuna eura kupila je neispravne kineske respiratore preko Srebrne maline iz Srebrenice, tvrtke stranci (SDA) bliskih poduzetnika. Eto, tu promjenu zasad uvode reforme koje nam je nametnula Europska unija i koje polako ipak sužavaju prostor klijentelizma. Korak po korak, ako prije ne propadnemo, piše Višnja Starešina / Lider media

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari