Pratite nas

Povijesnice

Prešućeni četnički zločini u Hrvatskom primorju nad Hrvatima

Objavljeno

na

Foto: Isječak/YouTube

Četnički zločini u Hrvatskom primorju potpuno su nepoznati hrvatskoj javnosti, uostalom kao i veliki broj četničkih zločina na teritoriju NDH u vrijeme II. svjetskog rata. Razlog tome je i to što je u drugoj polovici 1944. veliki broj četnika prešao u partizane nakon Titovog poziva i amnestije, te se radilo o vrlo nezgodnoj temi za brojne osobe koje su “promijenile kokardu u petokraku” i postale dio nove vlasti.

Četnici Dinarske četničke divizije na čelu s vojvodom Momčilom Đujićem pri prebacivanju iz Dalmacije u Istru i Sloveniju na Božić i Novu Godinu 1944./45. u Bribiru, Grižanima, Tribalju i drugim mjestima Hrvatskog primorja ubili su 32 Hrvata, zapalivši 70 kuća i katoličku crkvu u Bribiru.

O prolazu četnika preko Hrvatskoga primorja posebno je zanimljiv izvještaj partizanskoga obavještajca Marka Rukavine iz Bribira (konspirativni nadimak Velimirović) iz prve polovine siječnja 1945. godine, upućen Obavještajnom odsjeku Kotarskoga NOO-a Kraljevica. M. Rukavina, između ostaloga, navodi:

“Ovih dana kretale su se mase četničkih izdajnika, koji bježe iz Kninske krajine, Bosne i Srbije pred našom N. O. V.-om, preko Vinodola i ovoga kotara na Rijeku pa dalje kako su oni sami izjavljivali narodu gdje su se zaustavljali, u okolicu Bistrice, sv. Petra i Postojne, da se tamo združe sa Rupnikovim izdajicama.

Putem kuda se prolazili kroz Vinodol i ovaj kotar, svuda su pljačkali do čega su došli, ubijali ljude i žene i palili crkve, škole i čitava sela. Tako čujem da su u Bribiru ubili jednu ženu, zapalili cca 100 kuća i dvije crkve te opljačkali oko 40 krava i nešto ovaca te mnogo hrane, odjeće i posteljine tako da je taj narod potpunoma uništen. Među zapaljenim kućama nalazi se i moja. U Grižanama, Triblju, Driveniku, Dolu, Križišću, Hreljinu, Praputnjaku i Krasici nisu palili, ali su zato narod temeljito opljačkali do čega su došli i ubili u tim mjestima oko 20 osoba.”

Četnička grupacija koja se sastojala od više tisuća ljudi s područja sjeverne Dalmacije na čelu sa Đujićem povlačila se pravcem Pađane-Velika Popina-Srb-Dobroselo-Donji Lapac. Odatle su sredinom prosinca 1944. nastavili kretanje pravcem Nebljusi-Skočaj-Zavalje , te pored Bihaća na pravac Ličko Petrovo Selo-Drežnik-Saborsko.  Krajem prosinca 1944 stigli u Gacku dolinu. U Gackoj dolini se Đujićevim četnicima pridružila i grupacija četnika iz gornje Like, pa su zajedno nastavili povlačenje u pravcu Brlog-Žuta Lokva-Prokike, te preko Velebita na Krivi put, a odatle su se spustili Hrvatsko primorje: u Novi i Bribir, krećući dalje pored Crikvenice i Bakra u Škrljevo. Ondje su ih dočekali četnici koji su im došli u susret iz Slovenije, a među njima Jevđević i Ljotić. Iz Škrljeva je početkom 1945. ova grupacija preko Grobnika došla u Sv. Matej (danas Viškovo).

Na putu od Gacke doline preko Hrvatskog primorja četnici su provodili teror nad hrvatskim stanovništvom, vršeći ubojstva, pljačke i paleći kuće

Prema izjavi dvojice četnika, braće Pere i Dušana Desnice, koji su zbog umora ostali nekoliko dana u Novom Vinodolskom, na prolazu kroz Hrvatsko primorje ukupno je bilo oko 13.000 četnika i izbjeglica. Na tom putu dugom Dinarska četnička divizija, lički četnici i izbjeglice vršili su pljačke hrvatskoga stanovništva i ubili 32 osobe.

Spomenuta zapaljena katolička crkva sv. Petra i Pavla u Bribiru bila je izgrađena 1524. na mjestu stare crkve, o čemu svjedoči glagoljski natpis. Najvjerojatnije je postojala već u vrijeme donošenja Vinodolskoga zakona g. 1288., a vrlo vjerojatno i ranije. Proširena je, preuređena i barokizirana u prvoj polovici 18. stoljeća, a zapaljena je skupa sa Starim gradom, općinom i školom u Bribiru. Ona je jedina katolička crkva na cijelom tom području uništena od sljedbenika  Draže Mihailovića, danas rehabilitiranog u Srbiji, kada su izgorjeli i cjelokupni crkveni arhiv i knjižnica.

Za kraj vrijedi istaknuti da se o ovim zločinima dugo šutjelo, a čak ih se znalo u komunističkoj i velikosrpskoj historiografiji pripisivati vojsci NDH. Tako se, primjera radi, strašni zločin iz travnja 1944. u drugom mjestu sjevernije od Crikvenice, selu Lipa, općina Matulji, koji su počinile njemačke, talijanske i četničke postrojbe, pripisivao dugo vremena četnicima vojsci NDH, pa čak i u neovisnoj Hrvatskoj. U čisto hrvatskom selu tada je ubijeno 280 Hrvata, od čega 72 djece. 

Jednu od rijetkih sustavnih obrada četničkih zločina u Hrvatskom primorju obradio je Mihael Sobolevski u izvornom znanstvenom članku Pljačka i teror Dinarske četničke divizije na području općine Krivi Put koje možete pročitati ovdje.  Izvor: narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

5. lipnja 1848. – Prva upotreba hrvatske trobojnice

Objavljeno

na

Objavio

Malo više od mjesec dana nakon što je odluka o izgledu hrvatske nacionalne trobojnice objavljena u Gajevim Narodnim novinama, ona je 5. lipnja 1848. prvi put i službeno upotrijebljena.

Iako ju je kao zajednički simbol nacije odmah upotrijebila Zagrebačka narodna garda, novi hrvatski barjak službenim je to postao pri svečanom ustoličenju Josipa Jelačića za hrvatskoga bana.

Budući ban ušao je u Zagreb u sjajnoj povorci na čijem se čelu vijorila trobojnica sa združenim grbovima Kraljevina Hrvatske, Dalmacije i Slavonije te Velike Ilirije s jedne te s Jelačićevim obiteljskim grbom s druge strane.

Tijekom povijesti hrvatske su zemlje u bojama svojih zastava i grbova najčešće imale crvenu, bijelu i plavu boju. Kada se u dramatičnim revolucionarnim događajima 1848. iščekivao rat s Mađarima, prepoznala se potreba stvaranja jedinstvene nacionalne zastave.

Nastojeći da zastava bude državotvorna i prihvatljiva za sve povijesne pokrajine, ban Josip Jelačić i suradnici odlučili su njezine boje uzeti iz temeljnih boja sva tri grba hrvatskoga kraljevstva. U jedinstvenu zastavu unesene su crvena i bijela boja iz povijesnog grba Kraljevine Hrvatske, a plava boja iz povijesnih grbova Kraljevina Slavonije i Dalmacije. Kao ukras u središte su zastave postavljeni združeni grbovi Kraljevina Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, a njima je pridodan i grb Velike Ilirije, piše HRT

Iako je poslije gušenja revolucije hrvatska trobojnica bila zabranjena, od hrvatsko-ugarske nagodbe 1867. ponovno je u službenoj upotrebi. Kada je 1918. hrvatski narod ušao u Kraljevina SHS i zatim u Jugoslaviju, hrvatska zastava kao jedina heraldički ispravna, ali s obrnutim rasporedom boja izabrana je za zastavu nove države.

Isto se ponovilo i 1943. kada su odlukom AVNOJ-a trobojnice, ali s crvenom petokrakom zvijezdom potvrđene kao zastave nove komunističke Jugoslavije i Hrvatske. Od 1990. i proglašenja samostalnosti i neovisnosti Republika Hrvatska vratila je u upotrebu staru trobojnicu s povijesnim grbom i krunom, oblikovanom sa starim grbovima hrvatskih zemalja.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Na današnji dan 1995. započela borbena operacija Hrvatske vojske pod imenom Skok 2 (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

Dana 4. lipnja 1995. počela je borbena operacija Hrvatske vojske pod imenom Skok 2, a trajala je do 11. lipnja. Njome je oslobođeno 450 km2 i pod nadzor je stavljeno cijelo Livanjsko polje.

To je otvorilo vrata prema Bosanskom Grahovu, čije je osvajanje značilo i početak pada Knina, glavnog četničkog uporišta u Hrvatskoj.

Prije analize borbenih djelovanja hrvatskih snaga u smjeru napada ka Glamoču, iznova valja podsjetiti na borbe koje su na tom području započele još u studenom i prosincu 1994. (operacije »Cincar« i »Zima 94«) i posebno naglasiti uspjeh operacije kodnog naziva »Skok 2«, što je itekako utjecalo na kvalitetnu izvedbu hrvatskih snaga u operaciji »Ljeto 95«.

Operacijom »Skok 2«, koja je počela 4. lipnja, a službeno je okončana 12. lipnja 1995, združene hrvatske snage oslobodile su Livanjsko polje.

Hrvatske postrojbe:

  • 4. Gardijska brigada HV-a
  • 126. domobranska pukovnija HV-a
  • 1. Hrvatski gardijski zdrug
  • 3. Gardijska brigada HVO-a
  • Specijalne postrojbe MUP-a HRHB
  • 7.Gardijska brigada HV “PUMA”

Iskorištene su prednosti stečene zauzimanjem dijelova Dinare u travanjskoj operaciji »Skok 1« i nastavljen je niz hrvatskih pobjeda. Cilj je bio potisnuti Srbe zapadnom i istočnom stranom Livanjskog polja te se spojiti na sjevernoj strani kod Crnog Luga, potom nastaviti napad prema Bosanskom Grahovu, a drugim smjerom prema planini Šator, sjeverno od Glamoča.

Operacija je izvedena vrlo uspješno, a Srbe je povremeno u povlačenju hvatala panika. Svi su postavljeni ciljevi ostvareni, a na smjeru Veliki Šator i bitno premašeni. Združene hrvatske snage nastavile su mukotrpno napredovati osvajajući, iz dana u dan, planinske položaje, štoviše, osvajajući položaje i nakon što je operacija službeno okončana.

Zadaća da se osvoje vrhovi: Orlovac, Babin grad, Crni vrh i Mali Šator izvršena je u koracima s 10. lipnjem, osvajanjem Malog Šatora (1 768 m), nakon čega je odbijen i srpski protunapad. Štoviše, Srbi su potisnuti djelovanjem združenih hrvatskih snaga k Velikom Šatoru (1 872 m).

Potom su 11. lipnja postrojbe Zdruga, specijalne policije MUP-a HR HB i 1. bojne 1. GBR-a »Tigrovi« dobile zadaću da ovladaju Velikim Šatorom i okolnim uzvisinama, što su isti dan i odradili, osvojivši najveći dio planine.

Time je i službeno okončana operacija »Skok 2«, ali su borbena djelovanja hrvatskih snaga nastavljena.

Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari