Pratite nas

Povijesnice

Prešućeni četnički zločini u Hrvatskom primorju nad Hrvatima

Objavljeno

na

Foto: Isječak/YouTube

Četnički zločini u Hrvatskom primorju potpuno su nepoznati hrvatskoj javnosti, uostalom kao i veliki broj četničkih zločina na teritoriju NDH u vrijeme II. svjetskog rata. Razlog tome je i to što je u drugoj polovici 1944. veliki broj četnika prešao u partizane nakon Titovog poziva i amnestije, te se radilo o vrlo nezgodnoj temi za brojne osobe koje su “promijenile kokardu u petokraku” i postale dio nove vlasti.

Četnici Dinarske četničke divizije na čelu s vojvodom Momčilom Đujićem pri prebacivanju iz Dalmacije u Istru i Sloveniju na Božić i Novu Godinu 1944./45. u Bribiru, Grižanima, Tribalju i drugim mjestima Hrvatskog primorja ubili su 32 Hrvata, zapalivši 70 kuća i katoličku crkvu u Bribiru.

O prolazu četnika preko Hrvatskoga primorja posebno je zanimljiv izvještaj partizanskoga obavještajca Marka Rukavine iz Bribira (konspirativni nadimak Velimirović) iz prve polovine siječnja 1945. godine, upućen Obavještajnom odsjeku Kotarskoga NOO-a Kraljevica. M. Rukavina, između ostaloga, navodi:

“Ovih dana kretale su se mase četničkih izdajnika, koji bježe iz Kninske krajine, Bosne i Srbije pred našom N. O. V.-om, preko Vinodola i ovoga kotara na Rijeku pa dalje kako su oni sami izjavljivali narodu gdje su se zaustavljali, u okolicu Bistrice, sv. Petra i Postojne, da se tamo združe sa Rupnikovim izdajicama.

Putem kuda se prolazili kroz Vinodol i ovaj kotar, svuda su pljačkali do čega su došli, ubijali ljude i žene i palili crkve, škole i čitava sela. Tako čujem da su u Bribiru ubili jednu ženu, zapalili cca 100 kuća i dvije crkve te opljačkali oko 40 krava i nešto ovaca te mnogo hrane, odjeće i posteljine tako da je taj narod potpunoma uništen. Među zapaljenim kućama nalazi se i moja. U Grižanama, Triblju, Driveniku, Dolu, Križišću, Hreljinu, Praputnjaku i Krasici nisu palili, ali su zato narod temeljito opljačkali do čega su došli i ubili u tim mjestima oko 20 osoba.”

Četnička grupacija koja se sastojala od više tisuća ljudi s područja sjeverne Dalmacije na čelu sa Đujićem povlačila se pravcem Pađane-Velika Popina-Srb-Dobroselo-Donji Lapac. Odatle su sredinom prosinca 1944. nastavili kretanje pravcem Nebljusi-Skočaj-Zavalje , te pored Bihaća na pravac Ličko Petrovo Selo-Drežnik-Saborsko.  Krajem prosinca 1944 stigli u Gacku dolinu. U Gackoj dolini se Đujićevim četnicima pridružila i grupacija četnika iz gornje Like, pa su zajedno nastavili povlačenje u pravcu Brlog-Žuta Lokva-Prokike, te preko Velebita na Krivi put, a odatle su se spustili Hrvatsko primorje: u Novi i Bribir, krećući dalje pored Crikvenice i Bakra u Škrljevo. Ondje su ih dočekali četnici koji su im došli u susret iz Slovenije, a među njima Jevđević i Ljotić. Iz Škrljeva je početkom 1945. ova grupacija preko Grobnika došla u Sv. Matej (danas Viškovo).

Na putu od Gacke doline preko Hrvatskog primorja četnici su provodili teror nad hrvatskim stanovništvom, vršeći ubojstva, pljačke i paleći kuće

Prema izjavi dvojice četnika, braće Pere i Dušana Desnice, koji su zbog umora ostali nekoliko dana u Novom Vinodolskom, na prolazu kroz Hrvatsko primorje ukupno je bilo oko 13.000 četnika i izbjeglica. Na tom putu dugom Dinarska četnička divizija, lički četnici i izbjeglice vršili su pljačke hrvatskoga stanovništva i ubili 32 osobe.

Spomenuta zapaljena katolička crkva sv. Petra i Pavla u Bribiru bila je izgrađena 1524. na mjestu stare crkve, o čemu svjedoči glagoljski natpis. Najvjerojatnije je postojala već u vrijeme donošenja Vinodolskoga zakona g. 1288., a vrlo vjerojatno i ranije. Proširena je, preuređena i barokizirana u prvoj polovici 18. stoljeća, a zapaljena je skupa sa Starim gradom, općinom i školom u Bribiru. Ona je jedina katolička crkva na cijelom tom području uništena od sljedbenika  Draže Mihailovića, danas rehabilitiranog u Srbiji, kada su izgorjeli i cjelokupni crkveni arhiv i knjižnica.

Za kraj vrijedi istaknuti da se o ovim zločinima dugo šutjelo, a čak ih se znalo u komunističkoj i velikosrpskoj historiografiji pripisivati vojsci NDH. Tako se, primjera radi, strašni zločin iz travnja 1944. u drugom mjestu sjevernije od Crikvenice, selu Lipa, općina Matulji, koji su počinile njemačke, talijanske i četničke postrojbe, pripisivao dugo vremena četnicima vojsci NDH, pa čak i u neovisnoj Hrvatskoj. U čisto hrvatskom selu tada je ubijeno 280 Hrvata, od čega 72 djece. 

Jednu od rijetkih sustavnih obrada četničkih zločina u Hrvatskom primorju obradio je Mihael Sobolevski u izvornom znanstvenom članku Pljačka i teror Dinarske četničke divizije na području općine Krivi Put koje možete pročitati ovdje.  Izvor: narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

18. ožujka 1990. Benkovac – Atentat na dr. Franju Tuđmana (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

Ovaj pokušaj atentata dogodio se uoči prvih parlamentarnih izbora kada je dr. Franjo Tuđman već prepoznat kao vođa hrvatskog naroda protiv pristalica komunističke Jugoslavije i velikosrpskog imperijalizma.

Nakon Stjepana Radića i dr. Andrije Hebranga Starijeg ne bi bilo prvi puta da Srbi ubijaju onoga koji je stao na čelo borbe hrvatskog naroda.

Na današnji dan 18. ožujka 1990. u Benkovcu je došlo do incidenta tijekom govora dr. Franje Tuđmana na osnivačkom skupu lokalnog ogranka HDZ-a.

Skup su ometali srpski nacionalisti upadicama, bacanjem kamenja i rafalima iz automatskog oružja. U jednom trenutku iskočio je iz gomile Srbin Boško Čubrilović s pištoljem u namjeri da puca na Tuđmana.

Srećom, Čubrilović je savladan od strane Željka Kučića, a pištolj mu je oduzet. Svi koji su imali priliku držati pištolj toga dana tvrdili su da je pravi, no komunistička milicija je kasnije tvrdila da je bila riječ o plinskom pištolju.

Prema tvrdnjama Željka Kučića pištolj je bio je pravi:“ Prvo sam instinktivno čučnuo na pod, no u času kad je taj stari prolazio kraj mene, podigao sam se i skočio na njega, oborio ga na pod i zabio mu koljeno u leđa.

Prilikom pada uhvatio sam ga za desnu ruku u kojoj je držao pištolj i to tako čvrsto da sam mu ga jedva uspio istrgnuti iz ruke…svi su gledali i jasno utvrdili da nije riječ o plinskom pištolju, nakon čega je Petar Šale izašao na pozornicu i pred okupljenima, visoko u ruci držeći pištolj uzviknuo:’Evo tog pištolja kojim je trebao biti ubijen dr. Franjo Tuđman’“.

Zanimljivo je da je pištolj kao dokazni materijal kasnije nestao iz policije. HDZ je u svibnju te godine pobijedio na izborima u Hrvatskoj što je značilo početak agresije na Hrvatsku.

 

Srpski atentat na dr. Franju Tuđmana, ili atentat na – Hrvatsku!?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Srpski atentat na dr. Franju Tuđmana, ili atentat na – Hrvatsku!?

Objavljeno

na

Srbi su željeli ubiti dr. Franju Tuđmana još 1990. godine, ali srećom u tome nisu uspjeli.

Te godine, 18. ožujka, za vrijeme održavanja osnivačke skupštine Hrvatske demokratske zajednice, za koju je prije toga Ivica Račan javno govorio da je „stranka opasnih namjera“, pred hotelom „Asseria“ u Benkovcu jedan je Srbin za kojeg se kasnije utvrdilo da je umirovljenik Boško Ćubrilović, a koji je živio u tom kraju, (selu Ceranji), pokušao se s pištoljem u ruci probiti do tribine s namjerom da iz neposredne blizine puca u dr. Franju Tuđmana, ali je u tom spriječen.

Na tom skupu okupilo se oko 7.000 članova i simpatizera stranke i to dva sata prije njenog održavanja. Osim iz Benkovca, došli su ljudi gotovo iz cijele Hrvatske, a poglavito Zadra, Šibenika, Biograda i drugih gradova i mjesta.
Ali, nedaleko njih, okupio se i relativno veliki broj nezadovoljnih Srba, noseći fotografije balkanskog krvnika Slobodana Miloševića i srpske zastave.

Vikali su: „Nećete klati kao 1941.“, „Ustaše, ustaše“, „Ovo je Srbija“, „Dolje Tuđman i Artuković“, „Slobo, slobodo“,“Ustali ste da nas koljete“, „Ubit ćemo Tuđmana“, „Jača Srbija, jača Jugoslavija“, „Benkovac je Srbija“ te pjevali: „Ko to kaže, ko to laže, Srbija je mala“, „Oj, vojvodo Sinđeliću“ i druge četničke pjesme.

Kad je krenuo prema bini, nazočni su atentatora savladali, uzeli mu pištolj, i predali ga dr. Tuđmanu. Utvrđeno je da je bio plinski.

Tamošnji Srbi su poludjeli kad je Tuđman govorio. Počeli su prema njemu i gostima bacati sve i sva, od upaljača, boca, jaja do kamenja.
– „Mi pričamo o suradnji i ljubavi među narodima i ljudima, a evo vidite što nam se događa. Mi u svom programu jamčimo punu ravnopravnost svim narodima, pa i Srbima u Hrvatskoj, jednako onakvu kakvu mi imamo, ali nećemo dopustiti da se od Hrvatske stvori velika Srbija“ te nastavio: „Hrvatski narod želi, a to je želja iz dalje prošlosti, da dobije svoju suverenu državu, u kojoj će ravnopravno živjeti s ostalim narodima, jamčeći im onolika prava koja ne idu na štetu hrvatskog naroda. Hrvatski se narod opredijelio za partizanski pokret, ne zato što je želio komunizam, nego zato što je kroz taj pokret nazirao obrise svoje slobode…“.

Kad su nakon tih riječi okupljeni Srbi ponovno počeli sa svim i svačim gađati Tuđmana, on im je odgovorio: „Ne bojte se braćo., ako hoće neka nas i ubiju. Tužan sam što se ovo događa. Mi Srbima jamčimo sva prava kao i sebi, ali nećemo dopustiti da nama vladaju.“
Na kraju ovog skupa, koji ga je mogao doći i glave, tadašnji predsjednik HDZ-a je istaknuo:

– „Još ranije su me upozoravali da ne idem u Benkovac, jer mi prijete smrću, prijetili su mi smrću i na Petrovoj gori“. Nisam poslušao savjet, jer je nenormalno da se u jednoj civiliziranoj i suverenoj zemlji čovjek mora sklanjati i ne ići tamo kamo ga zovu. Došao sam u Benkovac, odazvao se inicijatorima za osnivanje ogranka HDZ-a i izbjegao ono najgore.“
I kasnije je Tuđman Srbima upućivao riječi prijateljstva i ljubavi, kao primjerice da je u Hrvatsku „svatko dobro došao ako su mu namjere časne i ako domovinu Hrvatsku- njenu povijest, sadašnjost i demokratsku budućnost – osjeća kao svoju“.

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari