Pratite nas

Kolumne

Prešućeni i nekažnjeni zločini muslimana nad Hrvatima Herceg Bosne

Objavljeno

na

Do jeseni 1992. godine, Hrvati i bosansko-hercegovački muslimani bili su saveznici u ratu protiv zajedničkog agresora. Oružani sukob koji je potom između njih izbio dijelom je strategije muslimanskog vojno-političkog vodstva koje se odlučilo na rat protiv Hrvata i okupaciju njihovih područja kako bi se kompenzirali teritorijalni gubici u istočnoj Bosni i Bosanskoj Posavini.

Bila je to agresija s ciljem prisvajanja hrvatskih područja i stvaranja etnički čiste muslimanske države, što je nedvojbeno i javno potvrđeno pred televizijskim kamerama na “Prvom bošnjačkom saboru” (održanom u Sarajevu 27/28. rujna 1993. godine), kad se muslimanska politička, vojna, vjerska i građanska elita odlučila za nastavak rata umjesto prihvaćanja tadašnjeg “Ženevskog sporazuma”.

Iz geneze samoga sukoba, njegovog tijeka i karaktera kao i analize teških posljedica što ih je izazvao, mogu se donijeti stanoviti zaključci koji potvrđuju naprijed izrečeno.

Najprije se mora reći, da je taj oružani sukob vođen na 95% područja koja su prema Vance-Owenovom mirovnom planu (iz siječnja 1993. godine) pripadala hrvatskom narodu.

Od ukupno ubijenih 1.600 Hrvata  njih 1088 bili su civili, a 144.000 ih je protjerano, što nepogrešivo upućuje na činjenicu da je posrijedi etničko čišćenje s namjerom trajnog uklanjanja ovog naroda s njegovog autohtonog životnog prostora.

Gledajući s vojno-strateškog aspekta, Hrvati su u svojim enklavama bili ili u potpunom okruženju muslimanskih snaga ili “stiješnjeni” između njih i Srba, tako da je apsurdno govoriti o bilo kakvim agresivnim namjerama HVO-a. Najočitije je to promatramo li sve ono što se događalo vezano za agresiju na Lašvansku dolinu.

Muslimani su se okrenuli protiv svoga dojučerašnjeg saveznika (Hrvata) onog trenutka kad su vidjeli da nisu u stanju pružiti nikakav ozbiljniji otpor Srbima i poslije velikih teritorijalnih gubitaka. Tada započinju s otimanjem oružja, streljiva, ratnog materijala i opreme od HVO-a (u Lašvanskoj dolini), iako nisu sudjelovali gotovo ni u jednoj akciji zauzimanja bilo koje vojarne, skladišta ili proizvodnog pogona, smišljeno izazivaju incidente (pale hrvatske zastave, ubijaju iz zasjeda istaknute zapovjednike HVO-a i civile), sve do paljevina hrvatskih kuća i u kasnijoj fazi (od siječnja 1993. godine nadalje) planski provođenih zločinačkih operacija etničkog čišćenja čije su žrtve uglavnom civili.

Vremenski slijed događaja nepogrešivo ukazuje na to da su muslimanski masakri nad Hrvatima započeli u vrijeme kad su se oni odlučili za nastavak rata umjesto prihvaćanja Vance-Owenovog mirovnog plana.

Ovdje će biti spomenuti samo neki od zločina koji su bitno utjecali na rasplamsavanje muslimansko-hrvatskog sukoba. Oni su, nažalost, ostali nekažnjeni, iako postoje neoborive činjenice koje dokazuju tko i kako ih je počinio i tko su naredbodavci.

  • siječnja 1993.– Lužani (Uskoplje): Muslimanske snage su napale hrvatsko selo Lužani i učinili pokolj nad Hrvatima (ubijeno i masakrirano više civila). Cilj je bio ovladati prometnicom koja od Tomislavgrada vodi u Srednju Bosnu. Pripadnici HVO-a su uzvratili na napade. U tim borbama poginula su 64 pripadnika HVO-a, a 19 ih je ranjeno.
  • siječnja 1993.– Gusti Grab (opcina Busovača): pripadnici ABiH masakrirali 5 staraca u dobi između 70 i 80 godina.
  • siječnja 1993.– Dusina (Lašvanska dolina): otet je zapovjednik HVO-a, a 4 od 5 njegovih pratilaca je ubijeno. Nekoliko sela (Višnjica, Lašva, Dusina…) je etnički očišćeno, prognano je više od 3.000 ljudi, a dio civila je korišten kao živi vojni štit.
  • ožujka 1993.– Orlište (Konjic): ubijena 4 civila dobi između 70 i 80 godina.
  • travnja 1993.– Sušanj (Zenica): ubijeno 17 civila, mahom starijih osoba koji su ostali u selu i dočekali ABiH nakon povlačenja HVO.
  • travnja 1993.– Maljine (Travnik): na lokalitetu Bikose strijeljano 30 zarobljenih ranjenika HVO i civila. Pri iskapanju tijela uočeno je da su u masovnoj grobnici rađeni naknadni zahvati kojima je bio cilj prikriti tragove zločina.
  • travnja 1993.– Trusina (Konjic): između 8 i 9 sati ujutro, u napadu na selo Trusina u sat vremena ubijeno je 16 civila i 6 zarobljenih vojnika HVO-a. Pripadnici ABIH su išli od kuće do kuće i ubijali civile koje bi tamo zatekli, a od dijela civila su napravili tzv. živi štit te krenuli na brdo Križ gdje su uz prijetnje da će civile ubiti, natjerali pripadnike HVO-a (seljaci koji su branili selo) na predaju te ih strijeljali.
  • travnja 1993.– Grm (Zenica): ubijeno 6 civila. Tri starca su živa zapaljena.
  • travnja 1993.– Miletići (Travnik): ubijeno i izmasakrirano 5 civila.
  • lipnja 1993.– Čukle (Travnik): ubijeno 9 civila i 12 zarobljenih pripadnika HVO.
  • lipnja 1993.– Krpeljici (Travnik): ubijeno 7 civila. UNPROFOR je tijela našao u selu, prebacio ih u Guču Goru i sahranio u crkvenom dvorištu.
  • lipnja 1993.– Vitez: od granate ispaljene s položaja ABiH na dječje igralište u Vitezu, poginulo je 8 djece dobi od 9 do 15 godina.
  • lipnja 1993.– Kraljeva sutjeska (Kakanj): ubijena 4 civila i spaljene kuće.
  • lipnja 1993.– Drenovik (Kakanj): ubijeno 17 civila; žene, djeca i starci.
  • lipnja 1993.– Slapnica (Kakanj): ubijeno 9 civila.
  • lipnja 1993.– Busovačke Staje (Busovača): ubijene 22 osobe iz humanitarnog konvoja (14 civila i 8 pripadnika HVO, pratilaca konvoja kroz područje Busovačke planine).
  • srpnja 1993.– Doljani (Jablanica): pri upadu pripadnika ABiH u selo, u jeku žetvenih radova ubijeno je 37 osoba – 8 civila i 29 vojnih obveznika, od kojih je najveći broj u trenutku upada u selo bio zatečen nenaoružan na žetvenim radovima. Oko 180 civila, mahom žena i djece korišteno je pri izvlačenju kao živi štit, da bi potom bili odvedeni i internirani u logoru u Jablanici.
  • Srpanj/kolovoz 1993.– Bugojno: u obredima inicijacije, u svojevrsnom dance macabre (trijumfalno vitlanje sjekirom nakon upravo izvršena dekapitacije žrtava), uz mentorstvo arapskih dobrovoljaca, pripadnici ABiH masakrirali su i ubili tzv. bugojansku skupinu koju je činio 21 zatočeni pripadnik HVO, bez obzira što su svi prethodno kao ratni zarobljenici evidentirani od strane Međunarodnog crvenog križa. Primjer pravog etničkog čišćenja je općina Bugojno. Tu je prema popisu iz 1991. živjelo 15993 Hrvata (34,2%) a nakon ratnih sukoba ostalo je 1374. Ukupno je ubijeno 119 Hrvata, a ostali su pobjegli. Na stadionu NK Iskre je bilo 292 zatočenika, gdje su bili mučeni, a o 21 logorašu se ništa ne zna. Opljačkano je preko 3000 hrvatskih kuća, minirano ih je 1480 a 1070 oštećeno. U gradu su uništena sva katolička groblja.
  • kolovoza 1993.– Kiseljak (Žepče): prilikom upada u selo ubijeno je 15 civila, među kojima je bilo i djece. Nedugo potom, nakon što su bili opkoljeni od strane HVO, pripadnici ABiH su zarobili 23 civila koja su koristili kao živi štit pri izvlačenju iz obruča HVO. 23 zarobljena civila, medju kojima ponajviše žena i djece, bili su kasnije predmetom razmjene zarobljenika izmedju 303. slavne brdske brigade ABiH i lokalnog HVO.
  • rujna 1993.– Zabilje (Vitez): ubijeno 13 zarobljenih osoba (4 civila i vojnika HVO).
  • rujna 1993.– Grabovica (Mostar): u dubini teritorija koji je kontrolirala ABiH ubijena su 32 civila, uglavnom starci, žene i djeca koji su ostali u selu i nakon što su ga pripadnici ABiH zauzeli. Šire područje sela Grabovica se nalazilo pod kontrolom pripadnika Armije BiH od 10. svibnja 1993. i u vrijeme počinjenog masakra bilo je udaljeno od svih linija dodira ili sukoba više od 35 km.
  • rujna 1993.– Uzdol (Prozor): prilikom upada u selo ubijena 41 osoba (29 civila i 12 pripadnika HVO).
  • listopada 1993.– Vareš: prilikom osvajanja Vareša u samom je gradu ubijeno 17 civila koji se nisu htjeli povući s pripadnicima HVO-a, vjerujući da im se ne može dogoditi ništa ukoliko dođe ABiH. Istodobno je u selu Borovica zapaljeno do temelja 320 obiteljskih kuća. Općina u kojoj su Hrvati bili većina etnički je gotovo potpuno očišćena od Hrvata.
  • studenoga 1993.– Fojnica: Predsjednik predsjedništva BiH, Alija Izetbegović je nakon Bugojna posjetio pripadnike Armije BiH stacionirane u Fojnici. Tog dana su u Fojnici, u prostorijama franjevačkog samostana Duha Svetog hicima iz vatrenog oružja pripadnici zloglasne Frkine jedinice iz sastava ABIH (316. brigada) ubili fra Nikicu Miličevića, župnika i gvardijana samostana te njegova zamjenika i samostanskog vikara fra Leona Matu Migića. Samostan se nalazi na prostoru koji kontrolira Armija BiH.
  • prosinca 1993.– Križančevo selo (Vitez): prilikom upada u selo ubijene 74 osobe (vojnici i civili). Za dio vojnika se pouzdano znade da su bili živi zarobljeni.
  • siječnja 1994.– Buhine Kuće (Vitez): prilikom upada u selo ubijeno je 26 osoba, civila i pripadnika HVO.

(Izvor za kronologiju: https://narod.hr/hrvatska/bosnjacki-ratni-zlocini-nad-hrvatima-zasto-pravosude-bih-njima-suti; istaknuo: Z.P.)

Gotovo da nema sela u kojemu žive ili su živjeli Hrvati na ovim sukobima zahvaćenim prostorima, a da muslimanske snage nisu počinile okrutne zločine protiv civilnog stanovništva i ratnih zarobljenika, bilo da su to učinili pripadnici njihove samozvane “Armije BiH”, mudžahedini, ili regularne snage i mudžahedini u zajedničkim akcijama.

  1. rujna ove 2018. godine, tužna je obljetnica masakra u Zabilju (općina Vitez), gdje je ubijeno 13 zarobljenih Hrvata (4 civila i 9 vojnika HVO) – samo jednoga u beskrajnom nizu nekažnjenih zločina.

Ne smijemo zaboraviti. Nemamo pravo zaboraviti.

Zapalimo im svijeće i pomolimo se za njihove duše. S vjerom u Božju pravdu, ako ove zemaljske već nema.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Vance-Owenov plan – povod hrvatsko-bošnjačkog sukoba i alat za dokazivanje navodne hrvatske odgovornosti

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Opet ujedinitelji i osloboditelji

Objavljeno

na

Objavio

Miroslav Krleža, neopravdano prisvajan od jugoslavenske ljevice i isto tako neopravdano odbacivan od hrvatskih nacionalista, u svojim “Zapisima sa Tržića” 1977. piše kao su svi oni (hrvatski intelektualci – op.a.) bili 1914. pristaše jugoslavenskog integralizma, ali je on, kako sam kaže, brzo prozreo podvalu ideologije narodnog jedinstva s Pobjednicima, Soluncima, Kajmakčalancima, Ujediniteljima i Osloboditeljima, koja će “našem narodu donijeti patnje i poniženja”.

Jugomasonska, jugoslavenstvujušća, karijeristička, koalicionistička omladina (Tresić, Anđelinović, Vojnović, Meštrović, Bartulović, Andrić, Korolija…) zaigrala je dinarsko kolo rojalističkog unitarizma. “Mlada Jugoslavija” pojavila se kao udarno, borbeno, ekstremno, šestojanuarsko udruženje i kao idejni nasljednik akrivističke Orjune s radikalnim programom kraljevske diktature.

Zašto ovdje Krleža? Pa zato što iste te mlade Jugoslavene (zamijenite im samo imena) s istim tim idejama i istim nasljedstvom na zaprepašćujući način, svemu usprkos, susrećemo i dandanas na stranicama naših novina, na malim ekranima i na katedrama. U likovima koje najuvjerljivije simbolizira Milorad Pupovac prepoznajemo te davne ujediniteljske, solunaške, pobjedničke ideje i poruke, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija 

Upravo je ovih dana u sklopu obilježavanja stote obljetnice završetka Prvog svjetskog rata, koji je započeo puno slavljenim okrutnim ubojstvom prijestolonasljednika Ferdinanda, njegove žene i nerođenog djeteta, u čestitci Aleksandru Vučiću Pupovac egzaltirano napisao:

“Povodom 100. godišnjice od završetka Prvog svjetskog rata, u kojemu je srpska vojska… uz ogromne žrtve izvojevala jednu od najvećih pobjeda toga rata, čestitam vam tu veliku pobjedu… Pobjeda je stvorila pretpostavke za slobodu kako srpskom narodu tako i važne pretpostavke za slobodu svih naroda s kojima su Srbi živjeli i žive… S osjećajem ponosa pridružujem se njezinom obilježavanju i vjerujemo da je prilika da se sjetimo svega onoga što je ta pobjeda donijela, što je nakon nje stvoreno i što nam može značiti u budućnosti.”

Umjesto zgražanja nad bezumljem i kaosom u kojemu se nije znalo tko protiv koga ratuje, u kojemu je stradalo dvadeset milijuna ljudi, u kojemu je srpska “pobjednička” vojska stjerana u Solun, Pupovac čestita pobjedu Vučiću kao da je bila jučer i kao da je Vučić bio general vojske.

Ali tu se zapravo i ne kriju recentne poruke. Ta srpska pobjeda, prema Pupovcu, nije donijela, kao što kaže Krleža i kao što svjedoči povijest, patnju i poniženje, dodajmo i izlazak iz zapadnoeuropskog kulturnog kruga, nego slobodu ne samo Srbima, nego i drugim narodima s kojima Srbi žive (naravno i Hrvatima).

Donijela je, fakat, Jugoslaviju, i to unitarnu ili proširenu Srbiju, što će, nada se Milorad, imati značaj i u budućnosti. Nije valjda! Ne bi Pupovac bio važan ni zanimljiv kad ne bio bio koalicijski partner vladajuće pučke stranke.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija 

 

U spomen na pale hrvatske vojnike u Prvom svjetskom ratu

 

 

Pupovac čestitao Vučiću na ‘Pobedi u prvom svetskom ratu’!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Kremaljsko-bruseljski zagrljaj

Objavljeno

na

Objavio

Gledam i slušam, i ne mogu vjerovati! Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić svečano se u moskovskomu Kremlju obraća domaćinu: „Poštovani prezident Vladimir Vladimirović Putin, pozdravljajući i čestitajući Den narodnoga jedinstva, spasibo – na Ordenu družbe i prijateljstva na blago naša dva prijateljska goroda, goroda Moskve i goroda Zagreba…“ itd.

Dobro, reći ćete. I mi smo gledali i slušali. Ali nikako ne shvaćamo što to diže tvoju nevjericu kao prepelicu iz parloga? Možda ti ide na živce Bandićeva slava? Ne možeš vjerovati da se nekadanji ministrant kod fra Blage Brkića u Ružićima, potonji „stručno-politički radnik za ONO i DSZ“ Općinskoga komiteta SKH na zagrebačkoj Peščenici i na posljetku najdugovječniji gradonačelnik Grada Zagreba – ukratko, da se Milan Bandić vinuo na sam vrh slavenskoga svijeta! I da je toga i takva Milana Bandića prvi čovjek slavenskoga svijeta, Vladimir Vladimirovič Putin, okitio Redom prijateljstva! To tebi ne ide u glavu, pa iz tebe cvile samo zavist ili zloba.

Ni govora! Čudni su puti Gospodnji. Pred svakim od tih putova ja samo sklapam ruke. Vaša sumnjičenja ne poričemo ni ja ni moja krjepost. Poriču ih – u ovo „postčinjenično doba“ – sirote činjenice. Milan mi Bandić osobno nije učinio nikakvo zlo. Osobno se gotovo i ne znamo. Iste smo Crkve vjernici. Kakvi? Ja ne „zagledam u bubrege“. Nije mi Bandić ni ideološki protivnik. On od raspada komunizma nema nikakve ideologije. Ni u svjetonazornom smislu nije mi Bandić trn u oku. On me u tom pogledu uglavnom nasmijava. Sve u svemu, pojedinac imenom Milan Bandić ne zavrjeđuje moju javnu pozornost.

Pa zašto onda progovaram o njegovim najnovijim zgodama i nezgodama? Nisam li nakanio izvrgnuti ruglu hrvatskoga uglednika samo stoga što mi se taj uglednik ne sviđa?

Bandićeve zgode i nezgode mene zanimaju samo toliko koliko grade ili razgrađuju hrvatsku zajednicu. Što jest – jest: volim se podrugnuti. Ali nije mi ovaj put do toga. Da mi je do smijeha, moje bi potrebe posve zadovoljilo rusko televizijsko izvješće o Putinovoj dodjeli Reda prijateljstva Milanu Bandiću i hrvatsko medijsko „prigovaranje“ o prijateljstvu Milana Bandića s Arkanovim pobratimom Draganom Markovićem Palmom. Mogao bih se srditi na Bandića. Kako nije znao koga je – i u moje ime – pozvao u goste?! Mogao bih prezreti vođe braniteljskih udruga, jer Bandiću lukrativno povjerovaše i oprostiše. Kako to? Pa obje strane znaju da obje strane lažu, ali znaju i da jedna drugoj trebaju, a to je znanje dostatno da obje laži, dok Bandić pokajnički „guta žabe“, blistaju kao istine. No tu se samo od sebe nameće pitanje: Tko je u toj priči više ukaljao ideale Domovinskoga rata, Bandić ili braniteljski vođe?

Moja se neznatnost, slušajući Bandića u Kremlju, s drugih razloga zaprepastila. Nisam mogao vjerovati da čovjek pri zdravu razumu na takvu mjestu i u takvu povodu može izgovoriti onakvu hrvatsko-rusku leksičko-sintaktičku „zmešariju“ kakvu je, improvizirajući, složio i izložio zagrebački gradonačelnik. Bilo je tu svašta. Mene se najdublje dojmilo podvostručenje: „Orden družbe i prijateljstva“. Ruska je naime „družba“ hrvatsko „prijateljstvo“. I mislio sam: Bože, Bože! Kako je to moguće?! Pa ne mora zagrebački gradonačelnik znati ruski. Ne mora znati ni engleski. U Moskvi je mogao govoriti – hrvatski! Rusi bi ga razumjeli, bilo s prevoditeljem ili bez prevoditelja. Uostalom, mogao je naučiti napamet tih nekoliko rečenica zahvale na ruskomu.

Kako u „Mjesecu hrvatske knjige“ govorimo o učvršćivanju i razvijanju hrvatskoga nacionalnog identiteta, nekako sam se tako reći prirodno, slušajući zagrebačkog gradonačelnika u Kremlju, sjetio Jurja Križanića. Križanić je u XVII. stoljeću na osnovama govora svoga ozaljskog zavičaja pokušao svim Slavenima stvoriti zajednički jezik. I od toga sjećanja prožela me je grozna nelagoda. Je li moguće da se sveslavenstvo povukodlači?

Vi se smijete? Ali nije smiješno. Pustimo sad Bandićevo i Palmino zagrebačko-jagodinsko jugoslavenstvo. Od njih ni ja ne očekujem nikakvo „Gramatično izkazanje“. Ali razumno je bojati se Berlina i Bruselja. Odande bi, bude li škuda, moglo poteći mnoštvo čuda. Jedno je ove godine, usred „Mjeseca hrvatske knjige“, najavio rektor Sveučilišta u Zagrebu Damir Boras pod lukrativno naprjednim imenom: „Zajednica sveučilišta Jugoistočne Europe i Zapadnoga Balkana“.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari