Pratite nas

U potrazi za Istinom

Prešućeni sporazum Kučan – Milošević majka svih velikosrpskih konstrukcija o razgovorima i dogovorima

Objavljeno

na

Prešućeni sporazum Kučan – Milošević majka svih velikosrpskih konstrukcija o razgovorima i dogovorima (II.dio)

Slovensko-srpski sporazum Milošević-Kučan od 24. siječnja 1991. godine značajan je događaj za shvaćanje konteksta o početku rata na području bivše Jugoslavije.

račan Bit tog prešućivanog sporazuma sadržana je u dvije ključne točke:

– Srbija ne osporava pravo Sloveniji na izlazak iz Jugoslavije.

– Slovenija ne osporava pravo „svih Srba da žive u jednoj državi“.

Ili još jednostavnije, Srbi neće dirati Sloveniju na putu ka osamostaljenju a zauzvrat Slovenci se neće buniti protiv „prava“ Srba da prave veliku Srbiju na prostorima Hrvatske i BiH.

Sporazum Milošević-Kučan  potpisan je svega 4 dana nakon što su ministri unutarnjih poslova i obrane Hrvatske i Slovenije, Josip Boljkovac i Martin Špegelj s hrvatske te Igor Bavčar i Janez Janša sa slovenske strane parafirali prijedlog sporazuma o zajedničkoj obrani Hrvatske i Slovenije. U tom slučaju čini se kako se Boljkovac i Špegelj nisu konzultirali s predsjednikom Tuđmanom, već su oni to nešto samoinicijativno radili njemu iza leđa, i kad se cijela stvar pogleda post hoc, njih dvojica su već tad uvalili Hrvatsku u zamku.

Jer, Hrvatska se nikako nije smjela uključivati u rat kad je JNA 25. lipnja 1991. napala Sloveniju, jer je to bila vrlo sofisticirana zamka, a s druge strane ako se ne uključi dat će za pravo Slovencima da kažu kako „su Hrvati izigrali sporazum“, kao što sad tvrde, iako nikad nije potpisan ni potvrđen nikakav sporazum već su dva ministra samoinicijativno, parafirali prijedlog sporazuma, koji nikad nije bio na ratifikaciji u Saboru, ili potvrđen na Vladi ili u Uredu Predsjednika Republike Hrvatske.

Slovenci osim za izdaju, Hrvatsku optužuju i za još štošta. Na primjer, šest slovenskih intelektualaca odgovarajući na feljton novinara Blaže Zgage, istom autoru zamjeraju da nije dovoljno pažnje posvetio nekim događajima koji su se zbili u osvit raspada Jugoslavije, ali u tom istom kontekstu u kojem opisuju Miloševićev upad u monetarni sustav Jugoslavije, spominju i jedan nepostojeći događaj koji je vrlo bitan za ovu temu.

Navodimo točan citat: „…ili čak neki od brojnih susreta Miloševića i hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana u četiri oka. Na sastancima u Karađorđevu i Tikvešu u ožujku i travnju 1991. godine razgovarali su i o podjeli Bosne i Hercegovine.”

>>Površno i nelogično o razbijanju Jugoslavije

Pazite vi samo te slovenske “intelektualce”? Oni nude tezu za koju ne nude apsolutno nikakav dokaz. A ne nude jer ne postoji nikakav dokaz da su Tuđman i Milošević u Karađorđevu ili Tikvešu razgovarali o “podjeli Bosne i Hercegovine” I to iz prostog razloga jer oni o tome nisu razgovarali.

Očito je zbog čega su Slovenci tako aktivni na haškim procesima Hrvatima iz BiH

Jedini “dokaz” koji na haškom sudu postoji za to da su Tuđman i Milošević razgovarali o tome svjedočenje je tajnog svjedoka II na suđenju generalu Blaškiću, a riječ je bivšem hrvatskom predsjedniku Stjepanu Mesiću. Ili drugim riječima, ni na haškom sudu o tome nema nikakvih dokaza, ali zato ima puno dokaza da se u Karađorđevu razgovaralo o nečem drugom. O nečem što je suštinsko. O nečem u čemu su Slovenci stali na srpsku stranu. To je dvojba oko tumačenja jugoslavenskog Ustava gdje su postojale dva osnovna stajališta: službeno srbijansko i službeno hrvatsko stajalište.

U najkraćem, stajalište hrvatske politike bilo je da su republike te koje imaju pravo na samoodređenje, dok je s druge strane stajalište srbijanske politike bilo to da su narodi ti koji imaju pravo na samoodređenje. To je drugi vrlo bitan moment, koji je čak i bitniji od toga što Kučan daje pravo Srbima da prave veliku Srbiju na teritoriju Hrvatske i BiH (ma koliko se isti taj Kučan kasnije izmotavao i govorio kako on to nije tako mislio), i zbog kojeg su Slovenci tako aktivni u suđenjima protiv Hrvata iz BiH, gdje se sami nude za svjedoke ili čak „eksperte“, te u medijima, gdje stoje na stajalištima određenih skupina koje forsiraju mit o Karađorđevu, kako bi prikrili svoj sramni dio uloge u čitavoj priči.

Ovoj priči o načelima prava na samoodređenje vratit ćemo se malo kasnije, sad ćemo još vrlo kratko analizirati prvi dio citirane rečenice šestorice slovenskih „intelektualaca“. Kažu oni „neki od brojnih susreta Miloševića i hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana u četiri oka.“ I onda navode jedina dva sastanka koja su održana u četiri oka. I to su ujedno jedina dva sastanka na kojima su se Tuđman i Milošević ikad sastali u četiri oka, jer nakon početka sukoba više nije bilo bilateralnih sastanaka.

Dakle, dva sastanka nikako  nisu „brojni sastanci“, i smatramo da bi pravi intelektualci to morali znati.

Slovensko-srpske sjedeljke iz 1985.

Osim toga, uvjereni smo kako bi čitateljima bilo zanimljivije da su ti slovenski intelektualci objasnili što su i o čemu su raspravljali na raznim sjedeljkama i kružocima s intelektualcima iz Srbije sredinom osamdesetih godina. Na primjer, Davor Domazet u jednoj svojoj analizi u djelu pod podnaslovom „Samostalna Slovenija i ‘velika Srbija’“ na stranicama 38. i 39. iznosi slijedeću tezu: „Dok je vojni vrh u Beogradu, sredinom osamdesetih godina, mijenjao sustav zapovijedanja kako bi preustrojavao oružane snage za djelovanje u izvanrednim prilikama, odnosno, pripremao Jugoslavensku narodnu armiju da postane srpska imperijalna sila, u Ljubljani je, u jesen 1985., održan sastanak srpskih i slovenskih intelektualaca na temu prekrajanja Jugoslavije. Slovenski intelektualci preporučili su srpskima da je za Srbe jedino rješenje zalaganje za očuvanje Jugoslavije. Za razliku od homogene Slovenije,uvjeravali su slovenski intelektualci svoje srpske kolege, Srbija je podijeljena na pokrajine i s velikim brojem Srba u drugim republikama, pa za sebe ne može izboriti bolji status i poziciju nego što to može u Jugoslaviji. Tu postavku slovenskih intelektualaca srpski su intelektualci objeručke prihvatili kao političku platformu i pretočili je u slogan – Slovenija van, a ostatak ‘velika Srbija’ ili krnja Jugoslavija“

Vratimo se sad na trenutak Stjepanu Mesiću, koji i danas ima jako puno prijatelja u Sloveniji, od kojih su neki čak spremni i lagati da su mu posudili novce za kupnju dva stana i dvije garaže.

Budući da je on rodonačelnik ideje (bar što se tiče svjedoka na haškom sudu) da je „rat između Srbije i Hrvatske 1991. dogovoren kako bi poslužio kao detonator da se sistemom spojenih posuda isti prelije u BiH“ što je klasičan udbaški spin koji nitko ne koristi tako često kao Mesić, a kojeg u cijeloj ovoj priči koriste Slovenci (dakle vrsta spina u kojoj se stvarni događaj premješta u drugi kontekst i s drugim akterima.

Na primjer, Slovenci su se dogovorili sa Srbima čime je počela disolucija Jugoslavije i uvod u rat, a kasnije optužuju Hrvate da su se dogovorili sa Srbima, odnosno Tuđman s Miloševićem u Karađorđevu, čime je počela disolucija Jugoslavije i uvod u rat koji je onda kasnije donio sve one žrtve, zločine itd). Naša je teza da je rat u Sloveniji, iako mi mislimo da nije bio dogovoren, zapravo poslužio kao detonator da se isti, sustavom spojenih posuda prelije u Hrvatsku. I tu dolazimo do djela koji je najteži za objasniti, pogotovo onima koji su u stanju razmišljati samo linearno i jednodimenzionalno, i koji žele da im je prikaz stvari crno-bijel, pa da onda oni mogu reći „ovo bijelo je dobro a ovo crno ne valja“.

Mi svi ostali, koji znamo da stvari u životu ne funkcioniraju tako i da u pravom životu postoje različite dimenzije, različite razine,  a pogotovo kad je u pitanju ljudski čimbenik po onoj narodnoj „sto ljudi sto ćudi“, a u svezi s neospornom činjenicom da su oni koji su odlučivali i koji su utjecali na razvoj situacije bili ljudi. O čemu zapravo pričamo?

Milošević i Kadijević – Izetbegović i Halilović

Sa stajališta Hrvata u Republici Hrvatskoj 1991. godine, nema nikakve razlike između Miloševića i Kadijevića. Isto tako, sa stajališta Hrvata iz BiH 1993. godine nema nikakve razlike između Sefera Halilovića i Alije Izetbegovića. To je potpuno razumljivo. Jer ti ljudi vide da ih i jedni i drugi ubijaju, protjeruju, pale, pljačkaju itd. i naravno da je s njihovog stajališta to sve isto. Međutim, među njima postoje nijanse, različiti pogledi o nekim pitanjima, iako se oni u većini stvari preklapaju istim mišljenjem. Međutim, baš kao što je Alija Izetbegović smijenio Sefera Halilovića s mjesta Komandanta glavnog štaba Armije BiH u lipnju 1993., tako je i Milošević maknuo Kadijevića s mjesta sekretara za narodnu obranu na samom početku 1992. godine. Mogli bi reći da su vojnici, dakle Kadijević i Halilović bili više maksimalistički raspoloženi prema ciljevima, dok su političari, Izetbegović i Milošević bili razumniji i više pragmatični prema svojim ciljevima, i tu je dolazilo do raskoraka. Plastično, Sefer Halilović je htio unitarnu BiH s Muslimanima kao temeljnim narodom. A Alija nije imao ništa protiv toga, samo je smatrao da to nije realno, nego da mu je realnije graditi muslimansku državicu unutar BiH, najprije u trokutu Sarajevo-Zenica-Tuzla a zatim na račun Hrvata u srednjoj Bosni i slivu rijeke Neretve proširiti taj teritorij i izbiti na more.

>>Sefer Halilović vjerna kopija Slobodana Miloševića s konca 80.-ih

Slično je i s odnosom Kadijevića i Miloševića. Kadijević je htio opstanak Jugoslavije, po mogućnosti unitarne i pod dominacijom Srba, a ako ne može to onda svakako kao federalne države, socijalističkog uređenja. Milošević također ne bi imao ništa protiv unitarne Jugoslavije pod dominacijom Srba, ali i on vidi da to nije realno. Što se tiče Miloševića nigdje nismo uspjeli naći nijedan čvrst dokaz koji upućuje da je on bio strogo na liniji stvaranja velike Srbije na zapadnim granicama Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica, nego nam se prije čini da je on vrlo rano procijenio da će to biti prezahtjevna zadaća i zato on nikad u nekom svom javnom istupu nije spomenuo niti navedene granice niti pojam „velika Srbija“.

Čini se da je njegov cilj, njegov minimalan cilj, ugrabiti što je više moguće teritorija u BiH i iznuditi široku autonomiju za Srbe u Hrvatskoj, čime bi napravio jedan prijelaz, etapu u njihovoj nacionalnoj strategiji stvaranja velike Srbije na spomenutim granicama, a ostatak bi možda ostavio nekoj budućoj generaciji.

Međutim, mi isto tako smatramo da događaji na terenu više nego jasno upućuju na to da su Milošević i srbijanska politika htjeli napraviti veliku Srbiju na zapadnim granicama Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica, a da se je na ovaj rezervni i minimalistički scenarij prebacio tek nakon trećeg i ujedno zadnjeg pokušaja uspostavljanja tih zamišljenih granica velike Srbije silom, odnosno vojnim sredstvima.

Uloga Medačkog džepa i prijevoja Vrdi u „resetiranju“ Miloševićeve politike

Pritom, smatramo da je prvi pokušaj stvaranja velike Srbije vojnom silom bio 1991. – agresija na Hrvatsku poznata pod kodnim nazivom „Ram“, zatim u travnju 1992. kad je trebalo izvršiti „popunu rama“ odnosno uzeti cijelu BiH a preko bojišnice od Mostara do Livna prodrijeti i uzeti cijeli hrvatski jug, cijelu Dalmaciju i praktično sve do Gospića, koji bi im ostao kao zadnja prepreka da prođu preko Velebita na Karlobag, te treći i zadnji put u rujnu 1993. godine, kad su Srbi htjeli napasti upravo na području Gospića, ali ih je Hrvatska vojska preduhitrila i poduzela vojno-redarstvenu operaciju „Džep 93“ u narodu poznatu kao „Medački džep“, a istovremeno s tim srpskim napadom trebala je Armija BiH napasti, što je i učinila, položaje HVO praktički cijelom dužinom rijeke Neretve u akciji poznatoj kao „Neretva 93“.

Dakle, nakon što je HV u Medačkom džepu potukla Srbe, i nakon što je HVO na prijevoju Vrda zaustavio Muslimane, Milošević je bio prisiljen „resetirati“ srbijansku politiku, pogotovo zato jer im je nad glavom visila opasnost koju su sa sobom nosile sankcije Vijeća sigurnosti protiv Srbije koja se time iscrpljivala i sve je manje mogla ulagati u resurse za osvajačke pohode po Hrvatskoj i BiH.

Dakle, 1991. godine dok je i Milošević bio na liniji operacionalizacije plana stvaranja velike Srbije na navedenim zapadnim granicama, samo su primitivci i priglupi ljudi poput Šešelja i Draškovića javno govorili o zapadnim granicama velike Srbije. Oni inteligentniji i prefriganiji poput Miloševića ili Borisava Jovića radije su govorili kako se „bore za očuvanje Jugoslavije“ dok pod krinkom te politike zapravo žele odustati od Slovenije i preseliti vojsku, kako reče Vasiljević u BBC-evoj seriji „na nove granice“ a te granice su Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica.

Milošević, Jović, ali i vrh JNA, termin „očuvanje Jugoslavije“ nisu koristili samo zbog međunarodne zajednice, već i za vrbovanje petokolonaša po Hrvatskoj, i to ne samo onih koji su bili etnički Srbi, nego i za vrbovanja etničkih Hrvata privrženih ideji opstanka Jugoslavije. I tu je sad teško razvrstavati sve one koji su bili na antihrvatskoj strani, pogotovo u JNA, tko je tu u kolikoj mjeri velikosrbin a tko uvjereni jugoslaven i komunist.

Pa ipak čini se da neka gradacija postoji. Za Kadijevića bi rekli da je notorni Jugoslaven baš s onom pričom „tito, partija, armija, jugoslavija i slični socijalistički bakrači“, dok za Ratka Mladića mirne duše možemo reći da je velikosrbin.

Onda imamu Blagoju Adžića koji je negdje na pola puta između te dvojice, i velikosrbin ali i boljševička jugoslavenčina, onda imate Rašetu koji je bliže Kadijeviću, pa Vasiljevića koji je bliže Adžiću, pa Perišića koji je bliže Mladiću itd. Uglavnom, Kadijević je bio više projugoslavenski, a Milošević više prosrpski raspoložen.

Tuđman zaustavio intervenciju JNA

Iako su obojica tražila povod za vojnu intervenciju u Hrvatskoj: prvi put 24.-25. siječnja 1991. godine, odnosno samo dan nakon što su Milošević i Kučan postigli svoj dogovor. Taj puč pokušan je filmom KOS-a, koji je prikazan isti dan kad su Milošević i Kučan postigli ovaj dogovor, gdje se u glavnoj ulozi našao, nitko drugi nego stari slovenski prijatelj Martin Špegelj, kojeg Slovenci uvijek rado potežu kao „svijetli primjer“ kad treba govoriti protiv predsjednika Tuđmana i službene hrvatske politike iz tog doba.

Tad je intervenciju zapravo zaustavio Tuđman, koji je tog 25. siječnja, dakle dan nakon sporazuma Milošević-Kučan i prikazivanja KOS-ovog filma na televiziji, te nakon što je KOS po Hrvatskoj već počeo provoditi uhićenja (24. siječnja uhićeno nekoliko osoba zbog „nezakonitog uvoza oružja u RH i poticanja oružane pobune“ među kojima su bili Đuro Dečak, Antun Habijanec, Vinko Belobrk itd.) skupa s predsjednicima Vlade i Sabora Manolićem i Domjanom otišao u Beograd i na sjednici predsjedništva, napao Kadijevića da će on biti kriv ako dođe do vojne intervencije, kako će krv biti na njegovim rukama što je kasnije Borisav Jović opisivao kao „Tuđman nije uopšte pridoneo da se situacija smiri, čak se sve pogoršalo, on čim je došao na sednicu počeo je da galami i da optužuje…“

Uglavnom, ta galama je možda ne preplašila, ali rekli bismo donekle „osvijestila“ generala Kadijevića koji je od tad zauzeo stav da neće ići ni u kakvu intervenciju ni protiv koga bez odobrenja viših političkih instanci, a to je značilo Predsjedništva SFRJ.

Drugi scenarij za vojnu intervenciju je onaj beogradski

Drugi put su cenzus za vojnu intervenciju htjeli dobiti u ožujku 1991. Naime, 9. ožujka te godine u Beogradu su održane masovne demonstracije na kojima je netko bacio suzavac, došlo je do nereda i stampeda, neki ljudi su izginuli a neki su počeli fizički napadati tadašnju miliciju, i onda je vojska s tenkovima izašla na ulice Beograda.

To je bio scenarij koji je trebao dovesti do toga da se u Predsjedništvu SFRJ opet glasuje o vojnoj intervenciji. Tad je omjer glasova bio 4:4 i JNA opet nije dobila pristanak od kolektivnog šefa tadašnje države. Točnije, taj pristanak od Predsjedništva, bez kojeg je svaka intervencija JNA unutar Jugoslavije nelegalna i protuustavna, nikad nije donesen. Međutim, nakon glasovanja u predsjedništvu koje je završilo neodlučeno, Srbi i vojni vrh JNA nisu se pomirili sa stanjem, pa je čak i američki veleposlanik Zimmerman morao prenijeti stav Washigtona da „USA ne bi sa zadovoljstvom gledala na takvu intervenciju“. Kadijević je stoga otišao u Moskvu tražiti potporu od sovjetskog maršala Jazova, međutim, Rusi su bili do grla zaokupljeni svojim problemima, Sovjetski savez je također bio u fazi raspadanja, pa Kadijević nije mogao dobiti nikakva jamstva.

Intervenciju u Sloveniji protuustavno zapovjedio Ante Marković

I onda je došlo konačno proglašenje nezavisnosti Slovenije i Hrvatske 25. lipnja 1991. I prilika koja se pojavila s neočekivane strane. Naime, postoji jedna tvrdo kuhana činjenica koju bi ovdašnji mediji najradije zaboravili, a to je da „poguranac“ za vojnu intervenciju JNA u Sloveniji nije došao od Predsjedništva SFRJ nego od savezne vlade kojoj je službeno ime bilo Savezno izvršno vijeće ili skraćeno SIV.

Na čelu SIV-a bio je etnički Hrvat i politički jugoslaven i komunist, Ante Marković. Upravo on je donio tog 25. lipnja 1991. dvije odluke koje je JNA iskoristila za napad na Sloveniju. To su odluke o osiguranju graničnih prijelaza SFRJ i zabrani uspostave graničnih prijelaza unutar SFRJ (ova druga odluka je značila zabranu uspostave granice između Slovenije i Hrvatske).

Dakle, nema nikakve dvojbe da je Ante Marković de facto i de iure izdao nalog za taj napad i da ga je tad u vrijeme kad se dogodio pravdao time da je „predsjedništvo u blokadi i da ne može donositi odluke“, pa je onda on, potpuno protuustavno, donio te dvije odluke koje su pokrenule napad JNA na Sloveniju.

Nije nikakva tajna da Marković nije bio u dobrim odnosima s Miloševićem. Postoje špekulacije koje imaju osnova (za razliku od priče o podjeli BiH) da je druga točka razgovora između Miloševića i Tuđmana u Karađorđevu bila slabljenje utjecaja ili čak pokušaj rušenja Ante Markovića. Isto tako, činjenica je da je Ante Marković mogao ostati relevantan čimbenik u politici samo u slučaju opstanka Jugoslavije, a budući da je znao za dogovor Milošević-Kučan, moguće je da je te dvije odluke koje su JNA poslužile kao povod za napad dao pod utjecajem panike. Uglavnom, srbijanskoj politici je to leglo kao saliveno. Slovenci ih nisu mogli optuživati jer oni s tim ratom nemaju ništa, a zvijer (JNA) je puštena s lanca i sad im neće biti problem prebaciti rat u Hrvatsku.

Oni su pod okriljem tog rata 3. srpnja u Baranju iz Srbije uveli oko 600 tenkova, i praktički već tad okupirali taj prostor, a istovremeno su proizvodili incidente po poznatom obrascu: napadali Osijek iz Tenje, Vinkovce iz Mirkovaca, Vukovar iz Borova Sela. To je dobro uočio povjesničar Davor Marijan, a koji iz tog rata ima iskustvo i kao hrvatski branitelj, kako postoji taj obrazac da kod gotovo svakog grada kojeg se napada postoji jedno srpsko selo koje napada i provocira. Zato su Srbi pustili da to traje desetak dana a onda se složili „da se vojska povuče na nove granice“.

Tuđman i Milošević razgovarali o ustavu a ne o BiH

Rekli smo da postoje ozbiljne špekulacije da su se Tuđman i Milošević pod točkom 2. dnevnog reda razgovora u Karađorđevu bavili slabljenjem utjecaja Ante Markovića. Ono što znamo sasvim sigurno, to je da su se pod točkom 1. dnevnog reda bavili pokušajem približavanja stavova i iznalaženja kompromisa oko glavne točke neslaganja, a to je tumačenje ustava u odnosu na to imaju li pravo na samoodređenje narodi kao što su to tvrdili Srbi (i Slovenci) ili republike, kao što su to tvrdili Hrvati.

U svrhu daljnjeg pokušaja iznalaženja kompromisa oko tog pitanja, Tuđman i Milošević su se dogovorili da se formiraju komisije koje bi razgovarale i tražile rješenje. Kasnije su od strane zagovornika mita o „podjeli Bosne u Karađorđevu“ te komisije nazvane „komisije za podjelu Bosne“, iako postoje više nego jasni dokazi da se oni nisu sastajali radi „podjele Bosne“ već baš zbog navedenih razloga.

To su u vrijeme haških procesa potvrdili ljudi iz pregovaračkih timova s obje strane, a bez međusobnog usuglašavanja. Najprije je voditeljica srbijanskog ekspertnog tima prof. dr. Smilja Avramov (inače jedna od najvjernijih Miloševićevih suradnica) u knjizi „Postherojski rat Zapada protiv Jugoslavije“ izdanoj 1997. godine na stranicama 141.-142. Opisala tijek rada ekspertnih skupina:

„Predsednici dveju rapublika, Tuđman i Milošević, preduzeli su još jedan korak, ali ovoga puta neoficijelne prirode; oformili su dva tima sa ciljem da svestrano razmotre političke, ekonomske, ustavnopravne, i međunarodnopravne posledice eventualne dezintegracije Jugoslavije, i kroz tu prizmu potraže rešenje. Verovatno je da je odluka o tome doneta na sastanku dva lidera u karađorđevu marta 1991., ali o toku i rezultatima tih razgovora grupa nije obaveštena. Nažalost, ni ovaj pokušaj nije uspeo. Jedina tačka u kojoj su se dve strane složile bila je da glavna determinanta za razgovor mora biti 70 godina zajedničkog života; stavovi o svim ostalim pitanjima bili su veoma udaljeni. Hrvatska strana je nastupala sa kategoričnim stavom da bilo kakva jugoslavenska opcija nema šanse, i da je za Hrvatsku jedino rešenje izdvajanje iz Jugoslavije i stvaranje samostalne države u postojećim republičkim granicama, na bazi odluka AVNOJ-a. pri tome su naglašavali da je suverena Hrvatska nastala još u toku narodnooslobodilačkog rata i revolucije,i da tako treba i da ostane. Svi drugi putevi, po njima, vode u građanski rat. Upali su pri tome u jednu protivrečnost, koja se protkiva u rešavanju nastalih problema do današnjeg dana. Gospodin Josip Šentija argumentovano je obrazlagao tezu da bi razbijanje postojećih struktura Jugoslavije bio najupečatljiviji udarac boljševizmu, ali se i pored toga hrvatska strana čvrsto držala tekovine boljševizma, tj. revolucije. Srpska strana pošla je od kontinuiteta države (ne režima), i u tom svetlu postavila problem granica kao otvoreno pitanje, koje bi se moralo rješavati u slučaju dezintegracije zemlje. Drugim rečima, problem dezintegracije stavljen je u međunarodni kontekst, uz naglasak da je sve ono što se događa na prostoru Jugoslavije u dubokoj suprotnosti sa svetskim integracionim tokovima. Za hrvatsku stranu kategorije legaliteta i legitimiteta bile su irelevantne. Po shvatanju prof. Lerotića, ni Prvi ni Drugi svetski rat nisu rešili ni srpsko ni hrvatsko pitanje, te se, po njemu, i pri kraju hladnog rata nalazimo u “istom sosu”. Tu konstataciju niko nije osporavao, ali je problem bio u tome da je hrvatska strana srpsko-hrvatske odnose postavljala na jednoj vanistorijskoj i vanpravnoj ravni. Jedina politički relevantna činjenica bila je za njih revolucija. Insistirali su na tezi da je raspadom Istočnog bloka došlo do raspada čitave evropske strukture. Dva ključna problema izbila su na površinu tokom druge opšte diskusije: problem granica i problem državnopravnog kontinuiteta. Kada smo se konačno složili da o ovim problemima otpočnemo sasvim konkretnu diskusiju, na bazi dokumenata i etnokarata, hrvatska strana je prekinula pregovore krajem aprila 1991. … Bilo je iskričavih dvoboja kada su se pomenuli genocide nad srpskim narodom i diskriminacija i progon Srba u Hrvatskoj poslednjih meseci, posebno kada je dotaknut otpor srpskog naroda u Krajini protiv secesije, ali je atmosfera stišavana prelaskom na principijelan plan. Bilo je iskakanja iz tematike, npr. Kad je gosp. Šentija rekao da bi Hrvatska “žrtvovala” Antu Markovića, pod uslovom da se Srbija odrekne Krajine, što je akademik Mihajlović energično presekao, i odbio da se o tome i sličnim pitanjima diskutuje. Stoji činjenica da se diskusija vodila iza zatvorenih vrata, daleko od javnosti, ali nikakvih tajnih dogovora nije bilo, niti je bilo ičega šta bi trebalo skrivati od javnosti. Bila je to samo jedna epizoda u pokušaju iznalaženja rešenja, koja ne bi bila vredna pomena da o tome nisu iskrsle u štampi priče koje sa stvarnošću nemaju nikakve veze.”

Dana 8. rujna 1998. godine u predmetu Blaškić u Haagu je svjedočio je Dušan Bilandžić, koji je bio član hrvatskog ekspertnog tima.

http://www.icty.org/x/cases/blaskic/trans/en/980908IT.html

Ono što nas zanima nalazi se na stranici 11365 ovog transkripta i počinje u redu 4 sa “These talks between the so-called…” Da ne bi bilo zabune odmah ćemo to prevesti na hrvatski – Dušan Bilandžić: “Ti razgovori između takozvanih delegacija, bile su to takozvane ekspertne grupe, pretvorili su se u oštri dijalog ili konfrontaciju tako da je glavna točka bila jesu li Hrvatska i Srbija ili obje ili jedna od njih suglasne oko nepovredivosti rezultata Drugog svjetskog rata. To je bio srž razgovora. Srpska strana nikada nije jasno i nedvojbeno rekla da će poštivati granice postojećih republika, jer da su to učinili, do rata ne bi došlo.” Pitanje: “Dobro, doktore, sudjelovali ste na sastanku, ispričavam se za krivi izgovor imena tog grada, oprostite Tikves, T-I-K-V-E-S, koji je pored Osijeka, oko 10.travnja 1991., kao član hrvatske delegacije da raspravite mape i odredite koji će dio pripasti Srbiji a koji Hrvatskoj; je li to točno?” Dušan Bilandžić: “Ne, to nije točno. Točno je da se sastanak održao. Ponavljam da se 95 posto razgovora vodio oko priznavanja ustava iz 1974. i granica formiranih kao rezultat Drugog svjetskog rata, a što se tiče mapa i nekih konkretnih podjela, to nije postojalo. Postojale su samo etničke mape, što je normalno da se o tome raspravlja, ali ponavljam, nije bilo drugih dokumenata, koliko ja znam. Mi nismo uopće raspravljali o podijeli u smislu crtanja granica između Srbije i Hrvatske u Bosni i Hercegovini jer ja i moji kolege nismo uopće vjerovali, a to je bilo prije rata, mi nismo vjerovali u realnost takve politike, i smatrali smo da u to uopće ne trebamo ulaziti.”

Pokušaji krivotvorenja činjenica

Dakle, nema spora o čemu se tu razgovaralo. Ono što je u cijeloj ovoj priči perverzija to je zapravo inverzija. Hrvatska, koja je stalno, čvrsto i odlučno bila na stajalištu da su republike a ne narodi nositelji suvereniteta u SFRJ, vodeći se tim načelom, priznala BiH 1992. godine, i sad se praktički samo Hrvatsku optužuje da je izdala to načelo koje je cijelo vrijeme do Daytonskog sporazuma dosljedno poštivala, dok s druge strane neki članovi slovenske komunističke partije sad svjedoče u Haagu kako je zapravo Hrvatska stvaranjem Herceg-Bosne izdala to načelo.

Tu mislimo na Cirila Ribičića, tvorca jedne knjižice-pamfleta u kojem on „dokazuje“ povezanost Herceg-Bosne i Hrvatske, tvrdi kako je Republika Hrvatska stvorila Herceg-Bosnu što je netočno, jer je Herceg-Bosnu stvorio hrvatski narod u BiH i njegovo političko vodstvo, zatim tvrdi kako je Herceg-Bosna osnovana nelegalno i protivno Ustavu BiH i naravno, pumpa priču o „dogovoru u Karađorđevu“.

Ta knjiga-pamflet zove se „Geneza jedne zablude“ i ta knjiga je zapravo jedan politički dokument koji odbacuje svako drugo rješenje za BiH osim unitarne države, što je licemjerje bez premca jer, podsjetimo, baš oni, Slovenci odnosno njihovo političko vodstvo složilo se s „pravom svih Srba da žive u jednoj državi“, a u točki 3. Platforme koju su s Dobricom Čosićem u Beogradu 14. kolovoza 1991. potpisali France Bučar i Dimitrij Rupel stoji: 3. Slovenija smatra da je moguće rešenje srpsko-hrvatskih odnosa samo na temelju samoopredeljenja naroda iz kojeg treba da proizađu različiti oblici autonomija.

Dakle, ponovimo “samo na temelju samoopredjeljena naroda”, dakle protivnu hrvatskom stavu o samoopredjeljenju republika. U toj knjizi, na stranici 23, Ribičić piše kako se prisjetio svog razgovora s Alijom Izetbegovićem “negdje u proljeće 1991…. U kojem sam ga (Izetbegoviča op.p) upozorio da je Milošević u Karađorđevu dr. Tuđmanu predlagao podjelu Bosne I Hercegovine bez sudjelovanja i na račun Bošnjaka” i sve tvrdi naknadnom pameću (knjiga je naime izdana 2001. godine).

Tko su širitelji mita o Karađorđevu

Karađorđevom i dekonstrukcijom tog mita bavit ćemo se još dosta jer je riječ o centralnom mitu koji s jedne strane vrijeđa zdrav razum a s druge je na tom mitu građena optužnica protiv BiH Hrvata a preko njih i protiv Republike Hrvatske. Za sad možemo reći da je tvorba tog mita, kao i njegovo ponavljanje plod više različitih interesa.

Kao prvo tu je međunarodna zajednica koja je svojim nečinjenjem odgovorna za veliki broj zločina od Vukovara do Srebrenice i njoj odgovara jedan takav mit kojim se krivnja raspodjeljuje, a njih amnestira. O tome zašto muslimanska politika forsira taj mit suvišno je raspredati.

O tome zašto ono što se devedesetih zvalo „hrvatska oporba“, ali i Srbi iz Hrvatske bivši tzv „krajišnici“ podupiru ovaj mit lako je izvesti zaključak. Ono što je devedesetih bilo oporba (Mesić, Gotovac, Paraga, Račan i sl.) su htjeli doći na vlast i mit o Karađorđevu im je služio kao poluga dolaska na vlast i zato su tu priču forsirali i do danas nisu od nje odustali.

Srbima „krajišnicima“ taj mit dobro dođe, jer oni ga vole širiti i na Oluju kao dio dogovora (osim Srba-krajišnika tu priču još forsiraju dijelovi hrvatske desnice okupljeni oko nekih pravaških stranaka i vođa poput Dobroslava Parage, Denisa Šešelja i sličnih likova izgubljenih u prostoru i vremenu), čime zapravo brane vlastiti kukavičluk i hrane svoje zablude.

Ostaju Slovenci, koji mit o Karađorđevu guraju kako bi se sakrile sve činjenice navedene u ovom i prošlom tekstu, kako bi sporazum Milošević-Kučan otišao u zaborav.

Svi skupa mit o Karađorđevu forsiraju kako bi prikrili još dva bitna događaja iz te 1991. godine. Prvi je već spomenuti „historijski sporazum“ Muslimana i Srba Karadžić-Filipović od 2. kolovoza 1991. i jedan još važniji trenutak, a to je trojni sastanak Tuđmana, Izetbegovića i Miloševića od 12. lipnja 1991. u vili „Dalmacija“ u Splitu na kojem je načelno dogovorena kantonizacija BiH i nakon kojeg je (a ne nakon sastanka u Karađorđevu) zapravo počela medijska i svaka druga priča o „podjeli Bosne“.

>> O SPORAZUMU MILOŠEVIĆ-KUČAN OD 24. SIJEČNJA 1991.

M.I / Šestorka HercegBosne/kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Izetbegović je Tuđmanu nudio podjelu Bosne i Hercegovine

Objavljeno

na

Objavio

”Predsjedniče Tuđman, vi odustanite od srednje Bosne i prepustite je nama Bošnjacima, a mi ćemo vama zauzvrat dati sve južno i zapadno od Prozora do doline Neretve. Mostar ćemo podijeliti na lijevu i desnu obalu.”

Haris Silajdžić i ja dogovorili smo se da uz pomoć njemačkog ministra vanjskih poslova Klausa Kinkela organiziramo sastanak predsjednika Tuđmana i Izetbegovića, uz prisutnost Amerikanaca, te da najprije dogovorimo prekid sukoba Hrvata i Bošnjaka, a tek nakon toga razgovaramo o oslobađanju okupiranog područja i konačnom miru u cijeloj BiH. Sastanak smo uspjeli organizirati 10. i 11. siječnja 1994. u Bad Godesbergu, njemačkoj državnoj rezidenciji. Osim predsjednika Tuđmana i Izetbegovića, Silajdžića i mene, na sastanku su bili i zapovjednik NATO-a i njegovi suradnici te predstavnici SAD-a, posebno iz Ureda nacionalne sigurnosti. Nakon dva dana pregovora nismo postigli bitan napredak, ali to je bio vrlo važan sastanak kako bi Amerikanci shvatili da Hrvatska iskreno želi prekid rata između Hrvata i Bošnjaka te da je spremna odmah podržati ozbiljne mirovne pregovore, piše Mate Granić/Večernji.ba

“Podijelit ćemo Mostar”

Predsjedniku Tuđmanu najviše su na srcu bili Hrvati u srednjoj Bosni i njihov težak položaj. Stoga je bošnjačkog vođu Aliju Izetbegovića upitao može li zaustaviti ofenzivu Armije BiH na hrvatske enklave u srednjoj Bosni. Odgovor je bio negativan. Izetbegović je kazao da su generali Armije BiH odlučili uzeti srednju Bosnu i da on više ništa ne može učiniti. To je šokiralo i predsjednika Tuđmana i mene, jer sam znao koliko je Tuđman zabrinut za sudbinu Hrvata u srednjoj Bosni. Za službenim ručkom Izetbegović nam je vrlo odlučno kazao da Armija BiH broji više od 200 tisuća vojnika te da su sposobni osloboditi cijelu BiH. Predsjednik Tuđman zalagao se za pregovore i upozoravao da nastavak rata donosi velike žrtve i da je mirovni sporazum najbolje rješenje. Izetbegović je na to odgovorio kako svaki rat donosi žrtve i da su njegovi borci spremni ginuti za BiH.

Time je završio javni dio pregovora u Bad Godesbergu. U tom trenutku američka strana nije imala nikakvu novu ideju ili prijedlog, ali su shvatili probleme i pozicije predsjednika Tuđmana i predsjednika Izetbegovića.

Na prijedlog predsjednika Izetbegovića, a uz posredovanje veleposlanika Hidajeta Biščevića, 10. siječnja 1994. u 23 sata u prizemlju državne rezidencije u Bad Godesbergu sastali smo se predsjednici Tuđman i Izetbegović, Silajdžić i ja te Biščević. Gotovo bez ikakva uvoda Izetbegović je Tuđmanu izravno predložio:

– Predsjedniče Tuđman, vi odustanite od srednje Bosne i prepustite je nama Bošnjacima, a mi ćemo vama zauzvrat dati sve južno i zapadno od Prozora do doline Neretve. Mostar ćemo podijeliti na lijevu i desnu obalu.

Izetbegović je to rekao mirno, koncentrirano i vrlo hladno. U ratu i pregovorima na svašta sam bio navikao, ali taj Izetbegovićev prijedlog silno me iznenadio. Čekao sam što će kazati Tuđman. Predsjednik je vrlo kratko razmišljao, a onda kazao:

– Ne pristajem! Ne možemo to učiniti Hrvatima u srednjoj Bosni.

Bio sam vrlo zadovoljan odgovorom predsjednika Tuđmana, a Izetbegović se potom ponašao kao da se ništa nije dogodilo. Sastanak je nakon toga vrlo brzo završio.

Inauguracija: 1. lipnja 1993. predsjednik Tuđman imenovao je Matu Granića ministrom vanjskih poslova Republike Hrvatske Izetbegovićeva druga ponuda podjele BiH došla je u Ženevi 19. siječnja 1994. oko 17 sati u zgradi UN-a.

Na sastanku su ovaj put bili predsjednici Tuđman i Izetbegović, Silajdžić i ja te veleposlanik Miomir Žužul.

Izetbegović je Tuđmanu ponovio prethodnu ponudu. Kazao je:

– Franjo, uzmite sve ispod Prozora do Neretve, podijelimo Mostar na lijevu i desnu obalu i završimo posao!

Tuđman je ponovno odbio njegov prijedlog. Silajdžić i ja ni ovaj put nismo rekli nijednu riječ. Predsjednik je bio jasan i odlučan u odbijanju Izetbegovićeva prijedloga.

Više sam puta nakon tih Izetbegovićevih ponuda razmišljao je li to bio taktički manevar ili iskrena ponuda. Danas nemam nikakve dvojbe: Alija Izetbegović u tom je trenutku smatrao, ako se riješi Hrvata, da može pobijediti Srbe. No shvatili su to i Amerikanci pa je, među ostalim, i to utjecalo na odabir pregovarača u Washingtonu. Amerikanci su mi u više navrata kazali da najveće probleme u pregovorima očekuju od Alije Izetbegovića.

S Papom u privatnoj biblioteci

Početkom veljače 1994. boravio sam u Rimu i imao više sastanaka s najvišim predstavnicima Svete Stolice: svetim ocem Ivanom Pavlom II., državnim tajnikom kardinalom Sodanom, tajnikom za odnose s državama i mojim prijateljem Tauranom te glavnim tajnikom Biskupske konferencije nadbiskupom Nikolom Eterovićem, jednim od najzaslužnijih ljudi za dobre odnose Svete Stolice i Republike Hrvatske. Sastanak s Ivanom Pavlom održan je 4. veljače 1994. ujutro u njegovoj privatnoj biblioteci, a umjesto deset-dvadeset trajao je četrdeset pet minuta, tako da je Jacques Chirac, tadašnji gradonačelnik Pariza, a poslije predsjednik Francuske, čekao dvadeset pet minuta da sastanak završi. Sa Svetim Ocem razgovarao sam u četiri oka na engleskom jeziku. Poslije sam se još dvaput susreo s njime u četiri oka te više puta u protokolarnim okolnostima u Rimu, Hrvatskoj i BiH. Sveti Otac primio je 1998. i cijelu moju obitelj, čime se moja obitelj ponosi, a osobito supruga.

Ivan Pavao II. bio je izrazito topla osoba, jasnih stavova, odlično pripremljen za sastanak te čovjek koji nije skrivao svoje simpatije prema Hrvatskoj. Od mene je najprije tražio da mu opišem stanje u BiH, posebno stanje i položaj Katoličke crkve i katolika u toj zemlji. Zanimalo ga je i stanje u Hrvatskoj, položaj Katoličke crkve i katolika na okupiranim područjima Republike Hrvatske. Bio je dobro obaviješten o zločinima u BiH, koje je s tugom u očima najoštrije osuđivao. Nakon toga govorio je više od petnaest minuta. Pohvalio je novi model mirovnih pregovora za BiH, a to znači zaustavljanje sukoba između Hrvata i Bošnjaka, uspostavu federacije, američko vodstvo u pregovorima, a nakon toga proširenje toga modela na cijeli teritorij BiH. Od mene je tražio, i kao ministra vanjskih poslova i kao praktičnog katolika, da učinim sve da se zaustavi sukob Hrvata i Bošnjaka, katoličanstva i islama. Papa je to vidio i kao ekumenski problem.

Posebnu poruku uputio je predsjedniku Tuđmanu, za kojeg je rekao da ga cijeni kao državnika i kao hrabrog čovjeka koji je spreman donositi hrabre i odlučne odluke. Zatim je govorio o opasnosti od radikalnog islama i njegova jačanja od Afganistana do Bliskog istoka i Alžira, koji nije pravi islam, cijenjena religija. Kazao mi je, ako se ne zaustavi rat u BiH, da se sukobi mogu preliti po cijeloj Europi. Govorio mi je i o potrebi izgradnje suživota. Osuđivao je svaki radikalizam i isključivost, a Hrvatima katolicima u BiH poručio je da je Sveta Stolica uz njih te da svećenici trebaju biti vjerni i privrženi Svetoj Stolici. Nije spominjao nikakva imena. To su poslije eksplicitno učinili njegovi najbliži suradnici. Na kraju sastanka još mi je jedanput kazao:

– Rat između Hrvata i Bošnjaka treba prestati, to je vaša zadaća i to je zadaća predsjednika Tuđmana, kojeg lijepo pozdravite i kažite mu da ću, zaustavite li rat, doći u Hrvatsku.

Papa me ispratio do predsoblja, gdje smo se toplo pozdravili.

Dugo sam bio potpredsjednik Vlade i ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske, vodio sam sâm ili uz predsjednika Tuđmana sve najvažnije mirovne pregovore te susreo gotove sve bitne lidere toga vremena, no za taj sastanak sa Svetim Ocem mogu kazati da je bio najvažniji u mom životu te da su poruke koje je uputio predsjedniku Tuđmanu promijenile tijek rata u BiH, utjecale na promjene na političkoj sceni Hrvatske, posebice Hrvata u BiH te uz američko vodstvo dovele do zaustavljanja sukoba između Hrvata i Bošnjaka i uspostave mira.

Kardinal Sodano u jednosatnom je razgovoru najprije pohvalio sve naše političke i humanitarne napore – zbrinjavanje izbjeglica iz BiH i zatvaranje logora – te američko vodstvo u pregovorima. Osvrnuo se i na otvoreno pismo Mate Bobana kardinalu Kuhariću, za koje je kazao da je sramotno te da Sveta Stolica smatra da Boban i dio ljudi oko njega nemaju politički kapacitet za vođenje pregovora i uspostavu mira. Podsjetio me na sve što je Sveta Stolica učinila za međunarodno priznanje Republike Hrvatske te da sada mi trebamo učiniti sve da se zaustavi rat Hrvata i Bošnjaka, a nakon toga da u suradnji s Bošnjacima učinimo sve da se uspostavi mir u cijeloj BiH. Upozorio me i na velik broj bivših komunista u vrhu HDZ-a, ali da to sada nije najvažnije, te da je politika pomirbe predsjednika Tuđmana potpuno ispravna, no da se u budućnosti treba voditi računa o političkom profilu vodećih ljudi u stranci i državi.

Tauran je bio puno izravniji i konkretniji u jednosatnom razgovoru u četiri oka te na ručku koji je priredio Ive Livljanić, naš veleposlanik pri Svetoj Stolici, na kojemu su bili i veleposlanik u Italiji Davorin Rudolf, pomoćnik ministra vanjskih poslova Smiljan Šimac te tajnik Biskupske konferencije Svete Stolice Nikola Eterović. Nakon što smo se složili da je za rat u Hrvatskoj i BiH kriv Slobodan Milošević i njegova politika Velike Srbije, te da su i Hrvati i Bošnjaci žrtve Miloševićeve agresije na BiH, porazgovarali smo o nesretnom sukobu Hrvata i Bošnjaka i posljedicama toga rata na Hrvate i Bošnjake te na Republiku Hrvatsku i njezin međunarodni kredibilitet. Razgovarali smo, naravno, i o Bobanovu otvorenom pismu kardinalu Kuhariću. Kardinal Tauran, inače miran čovjek profinjenih manira, odjednom je podigao glas i kazao:

– Mate, zašto još držite Matu Bobana, zašto ga odmah ne smijenite? Molim vas da to prenesete predsjedniku Tuđmanu, jer to je mišljenje Svete Stolice.

Poslije je objasnio da su dobro obaviješteni o teškom stanju katolika i Katoličke crkve u BiH, posebice u srednjoj Bosni, o srpskim i bošnjačkim rušenjima crkava te ubijanju svećenika, ali da Sveta Stolica snažno podržava pregovore Hrvata i Bošnjaka te američko vodstvo i prekid rata između katoličanstva i islama. Izvijestio sam kardinala Taurana i o našim razgovorima s Bošnjacima u Bad Godesbergu i njihovoj odlučnosti da zauzmu srednju Bosnu, što bi rezultiralo teškim stradanjima Hrvata katolika. U tom je raspoloženju završio ručak u rezidenciji veleposlanika Ive Livljanića.

Sletjevši u Zagreb, iz zračne sam luke odmah otišao na sastanak s predsjednikom Tuđmanom. Pozorno me saslušao i potom kazao:

– Mate, sve ćeš to kazati sutra na sjednici VONS-a. Smijenit ćemo Matu Bobana. Nastavi pregovore s Bošnjacima, dobro je da to vode Amerikanci. Jako je dobro primio pohvalu Svete Stolice za politiku pomirbe i iskrenog razvoja dobrih odnosa s Vatikanom, a na primjedbu kardinala Sodana o velikom broju bivših komunista u vrhu HDZ-a kazao je: – Mate, to su sigurno mislili na Manolića.

Mate Granić/Večernji.ba

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Matchday: Sesardić vs. Josipović

Objavljeno

na

Objavio

Ivo Josipović je trećerazredni pravnik, koji teško da bi u nekom uređenom sustavu civiliziranog zapada uopće došao do diplome, a do koje je  po svemu  sudeći došao  jer mu je otac Ante bio visoko  pozicionirani član komunističke partije.  Ali, neka ga  to ne obeshrabri. Naime, iako trećerazredan, Ivo Josipović je puno bolji pravnik nego  glazbenik. Nu, neka ga  ni to ne  obeshrabri jer  je on puno bolji  glazbenik nego  političar…

U ovom članku referirat ću se na prepisku između dvaju  profesora, Nevena Sesardića
https://www.jutarnji.hr/komentari/zasto-ivo-josipovic-zagovara-presumpciju-krivnje-u-slucaju-sirokobrijeskih-franjevaca/8741195/

Ive Josipovića
https://www.jutarnji.hr/komentari/ivo-josipovic-odgovara-poznatom-filozofu-pozdravljam-ga-ne-sramotnim-zds-ni-casnim-sfsn-nego-novim-pozdravom-nslm-neven-sesardic-laje-na-mjesec/8769959/

Nakon  ovog Josipovićevog odgovora,  ja  sam na  Sesardićevom facebook profilu pod javnom objavom  postavio pitanje profesoru  Sesardiću pretpostavljajući  da neće odgovoriti jer je u  jednom drugom  poznatom slučaju profesor Sesardić odbio nastavak polemike nakon što  je napadnut od strane Zorana Pusića, Žarka  Puhovskog, Saše Kosanovića, Ive Banca (glavnog ideologa strane NZH)   Ivana Zvonimira Čička  i sličnih  jednako  niskom „argumentacijom“ poput ove  Josipovićeve (o tome nešto kasnije u  članku) ali mi  je  on odgovorio da ipak hoće. Stoga se ja neću previše zadržavati  na srži  njihove polemike jer znam da će to profesor Sesardić odraditi vrhunski, kao i  uvijek.
Tek  nekoliko  crtica  o tome

Prvo,  Sesardić kaže da je Josipović iznio  tezu  o  „naoružanim fratrima“ ne  navodeći nikakvu  referencu a Josipović mu  odgovara  da pročita „studiju doktora  Anića“ ali  ne navodi koju studiju, naziv studije, ni broj stranice studije. Također kaže kako „ima dokumenata iz  arhiva u  Hrvatskoj ali i  BiH (Sarajevo) ali  ne kaže kojih dokumenata, pod kojim urudžbenim brojem, s kojim datumom datiranih  itd. To se zove „uopćena referenca“ koja  služi za najobičniji lov  u mutnom.

Na  primjer, kad ja iznosim svoje  teze, uvijek naznačim preciznu referencu, kao na primjer u svom tekstu o „krivnji  Daria Kordića.     https://kamenjar.com/zaista-zasto-je-osuden-dario-kordic/

Na primjer, u paragrafu 630. raspravno vijeće jasno  kaže da je „svjedok  AT precizno opisao događaje tog dana u  Ahmićima“. Pa  onda upućujem na paragraf 626. u kojem se nalazi taj opis  događaja tajnog  svjedoka AT. I tamo  jasno  piše  da  je „s džamije pucano na HVO, da su  poginula 4 pripadnika HVO-a  i da vatra  s džamije nije prestajala sve dok  ista nije  pogođena nekim teškim oružjem. Implicite, posve je jasno da je  džamija u Ahmićima bila legalan  vojni cilj  HVO-a“.

S obzirom da dalje u  svom odgovoru profesoru Sesardiću Josipovića otkriva da čita portal Kamenjar.com, vrlo je  moguće da  mu je taj moj članak bio okidač za izjavu  o   „naoružanim fratrima“.  Podsjetit  ću da je  Josipović početkom  svog  predsjedničkog mandata posjetio Ahmiće  gdje je nalupao gomilu gluposti, a to nije, u svojstvu  Predsjednika RH kao institucije, učinio čak ni  njegov prethodnik Mesić, kao što Mesić, za razliku od Josipovića nije  u svojstvu Predsjednika RH  posjetio četnički dernek u Srbu koji se održava oko 27. srpnja svake  godine.  Činjenica da  ima  stvari u kojima  je  Josipović gori čak i  od notornog Mesića, porazna je po Josipovića.

Drugo, iako  je  posve jasno, ne samo iz Sesardićeva članka nego i iz naslova da profesor Sesardić spominje „presumpciju  krivnje“, Josipović mu  replicira na „presumpciju  nevinosti“, pritom  buncajući o Hitleru, Mussoliniju, Miloševiću ili čak Paveliću, a   preskačući  Broza, Visarjonoviča, Zedonga ili čak Pol Pota.  Tu daljni komentar nije  potreban jer Josipović polemizira s tezom koja u Sesardićevu članku ne postoji.

Treće, Josipović ništa ne govori o presudi Vrhovnog suda Socijalističke Republike Hrvatske. A on kao pravi socijalist, koji je  1994. godine izišao iz  SDP-a u koji  je ušao 1980. dok je isti još zvao  SKH s jedne strane jer je Račan iz naziva stranke SKH-SDP izbacio onaj predmetak SKH,  a s druge zato jer  socijalistička internacionala  nije  htjela  u  svoje članstvo primiti SDP  uz obrazloženje  kako je  „Račan stao na stranu  nacionalista  Tuđmana, umjesto da  je stao na stranu druga socijalista Miloševića“, istog onog Miloševića kojeg Josipović spominje u  kontekstu  „presumpcije nevinosti“.

Ako Josipović već ne poštuje  institucije Republike  Hrvatske, mogao bi bar kao pravi drug i socijalist poštovati bar presudu vrhovne pravosudne institucije SRH.

Zašto mislim  da Josipović ne poštuje institucije RH?  U narodu  je poznata izreka da „i ćorava koka  nađe zrno“. Tako je Josipović jedinu pametnu  i korisnu stvar za RH učinio 1997.-1998.  godine kad je u  sklopu predmeta Blaškić pred haškim sudom, skupa s doktorom Ivom Šimonovićem  uspješno obranio  Republiku Hrvatsku od zahtjeva haškog suda za  izdavanjem obvezujućeg naloga (sub poena duces tecum)  Ministarstvu obrane RH kojim  bi MORH  bio  dužan  ustupiti kompletnu  dokumentaciju koji je imao  u svom posjedu. Rekapitulacija  tog  spora nalazi  se  u  paragrafima 42. i 43. presude Blaškiću. http://www.icty.org/x/cases/blaskic/tjug/bcs/000303.pdf

2000. godine na Pantovčak dolazi Mesić, i jednostavno ruši poziciju RH koju su u Haagu obranili Josipović i Šimonović dilajući dokumente s oznakom državne tajne iz ureda Predsjednika RH kršeći pritom članke 2. I 3. Ustavnog zakona o suradnji s MKSJ  u Den Haagu te tada važeće članke 144. i  146. Kaznenog  zakona  Republike Hrvatske. Najekstremniji prikaz  takve Mesićeve rabote koja bi  se  najblaže mogla opisati kao  veleizdaja imamo u  činjenici da drug i socijalista za kojeg ne vrijedi presumpcija nevinosti, Slobodan Milošević dana  26. lipnja 2003.  godine maše famoznim „Brijunskim  transkritpom“ tijekom protuispitivanja svjedoka tužiteljstva, bivšeg američkog veleposlanika u Hrvatskoj  Petera  Galbraitha, a isto  čini i  odvjetnik Branislav Tapušković, formalno u svojstvu  „prijatelja suda“ (amicus  curiae)  a stvarno kao pravni zastupnik Republike Srbije. Notorna je  i neoboriva  činjenica da je Vlada RH sukladno svojim ovlastima iz članaka 2. i 3. Ustavnog zakona o  suradnji s MKSJ  U Den Haagu, deklasificirala i odobrila uporabu Brijunskog transkripta pred haškim sudom  tek 1. veljače 2005. godine, što  za  one koji  to  dobro ne  razumiju, znači da  je obrana Slobodana Miloševića tim krunskim dokumentom  raspolagala najmanje godinu  i pol  dana prije  nego obrana generala Gotovine, odnosno da  je Vlada RH tim dokumentom  raspolagala  najmanje godinu i pol dana kasnije nego Vlada Republike Srbije.

2010. godine na Pantovčak dolazi Josipović koji na Markovom trgu priseže da će štititi ustavni poredak RH. Pa zašto onda nije, kad  je dobio uvid u Mesićevo rušenje ustavnog poretka dilanjem Tuđmanovih transkripata,  pozvao DORH i  MUP da se stvar procesuira i  da se zaštiti ustavni poredak RH? Jer, ne samo da je Mesić tim činom klasične veleizdaje srušio ustavni i  zakonski poredak RH, nego je pregazio i Josipovićev i Šimonovićev trud u svezi sub poene u  slučaju Blaškić!

– Josipović u  svom odgovoru Sesardiću pokojnog predsjednika Tuđmana posprdno naziva partizanom. A onda traži da se poštuje ono  što ni sam ne poštuje. Zašto on nije stao u obranu tog partizana Tuđmana, nego je dopustio da se njemu pokušavaju prikačiti  dva UZP-a  od kojih je jedan na kraju  i prošao, s  pogubnim posljedicama po RH?  I ne samo da  nije učinio ništa da se Mesićevo protuustavno  i protuzakonito  dilanje transkripata sankcionira,  nego je i sam sudjelovao u tome, kako svjedoči bivši srbijanski diplomat Cvetičanin, koji u svojoj knjizi tvrdi  kako mu je „Josipović predao celu  hresotmantiju dokumenata“ a koji  su pomogli Srbiji da se  obrani od tužbe za genocid, pa je tako zločin u Vukovaru koji se ne može opisati  nikako  drugačije nego kao genocidni zločin, ostao bez pravne satisfakcije.

Četvrto,  Josipović nije odgovorio Sesardiću o kršenju Ženevske konvencije iz 1929. Umjesto toga, Josipović je sasuo cijeli  niz objeda i uvreda služeći se  ad hominem umjesto ad  rem načinom argumentacije.

Povijest  sukoba sa  Sesardićem

Ivo Josipović, te udruge HHO i  Documenta predvodili su 2000.-ih  informacijski rat protiv operacije  Oluja. Posebno su u fokusu držali onu tezu da je „u Oluji ubijeno preko 600 srpskih civila“.  Naravno, ta teza  je bezočna laž, a to se pokazalo i  na haškom sudu. Međutim, oni su i dalje nastavili tu tezu gurati  kroz hrvatski medijski prostor. A  onda je dana 7. kolovoza 2011. godine profesor  Sesardić jednim jedinim člankom u Jutarnjem listu srušio čitavu  tu njihovu dugo građenu informacijsku konstrukciju kao kulu od  karata.  Taj  članak u skraćenom izdanju možete vidjeti na ovom linku

https://www.jutarnji.hr/vijesti/haag-otkrio-hrvatski-helsinski-odbor-nije-govorio-istinu-o-oluji/1811973/

Tri dana  nakon toga, prvi se s pjenom od mržnje na ustima javlja Zoran Pusić,  koji se „pristojno“ izražava već  u  samom naslovu svog bjednog pamfletića:

https://www.jutarnji.hr/vijesti/zoran-pusic-profiteri-su-stanovali-negdje-drugdje-dok-je-hho-u-vukojebine-isao/481732/

A onda totalna ofenziva na argumentirani i potpuno istinit članak profesora Sesardića i to s državne televizije: Saša Kosanović, Žarko Puhovski, Ivan Zvonimir Čičak, te osnivač Sorosevog „Otvorenog društva“ u  Hrvatskoj i glavni ideolog stranke  „Neovisni za Hrvatsku“ Ivo Banac,  totalno zapjenjeni nemušto pokušavaju opovrgnuti teške argumente i notorne činjenice iz članka profesora Sesardića. Taj bal vampira možete vidjeti  na slijedećem linku:

https://www.youtube.com/watch?v=2pgzQ-vGnrw&t=

Notorna  je i neoboriva činjenica koju  je, pritisnut teškim argumentima obrane generala Gotovine, morao priznati čak i  Žarko Puhovski kao svjedok haškog tužiteljstva tijekom protuispitivanja 17. veljače 2009. godine, da je HHO-u Soros plaćao  500  tisuća dolara godišnje za produkciju  lažnih vijesti  protiv predsjednika Tuđmana, a u  što su spadale i laži  o operaciji Oluja kao zločinačkoj operaciji. To možete vidjeti  na idućem linku, na stranicama 16137. – 16138.
http://www.icty.org/x/cases/gotovina/trans/en/090217IT.htm

Kad uzmete da  je ovih pola milijuna  dolara isplaćivano  na godišnjoj  razini, a s obzirom na broj članova HHO-a, dobijete vrijednost po glavi svakog člana  HHO-a otprilike onoliku kolika  je 33. godine  nakon Krista u vrijeme Pashe u  Jeruzalemu bila oko 30  srebrnjaka.

  1. godine na HTV-u je prikazana emisija „Latinica“ s naslovom „Ante Gotovina, je li ga tko vidio?“.

U toj emisiji s  lijeve  strane stajali su Ivo Josipović, Zrinka Vrabec Mojzeš i  Čedo Prodanović  a s desne, Nenad Ivanković,  Marin Ivanović i, ako me sjećanje ne vara,  Ljubo Česić Rojs.  Kažem „ako me sjećanje ne vara“ jer ta emisija je u 13 djelova bila vidljiva na internet  servisu  you tube, ali je skinuta  zbog, pazite ovo, „kršenja autorskih prava HTV-a“.

Negdje  u 10. ili 11. isječku odmah na  početku, Josipović je, odgovarajući  na argument s desne strane da je Hrvatska za  zločine nakon Oluje pokrenula oko  4 tisuće sporova od čega je na sudu završilo oko 2 tisuće a od čega opet 1492 predmeta završilo osuđujućim presudama, te da je  sve to  navedeno u  „Bijeloj knjizi RH  o odnosu s haškim sudom“, rekao otprilike ovako:

„Vi  kad malo uđete u te predmete, to su sitna djela, šumske krađe itd, međutim nema nijednog ratnog zločina u toj knjizi. To je prodavanje magle koje možda može proći  u hrvatskoj  javnosti  ali   na haškom sudu to  ne može proći“.
A onda je na njegovu žalost to itekako prošlo  na haškom sudu (primjerice paragrafi 2203.,  2313. i 2321. u presudi Gotovini) .

A onda  se Josipović preko svojih apologeta pokušao  nemušto opravdati da je on  govorio o „ratnim zločinima“ a  da ta djela, među  kojima je i 37 ubojstava za koje je osuđeno 26 osoba  nisu kvalificirana kao ratni zločin nego kao obična ubojstva. Međutim, kao prvo, da bi se nešto kvalificiralo kao  ratni zločin potrebno je utvrditi stanje  oružanog sukoba. Takvog stanja nakon 7. kolovoza 1995. u 17 sati na  području  na kojem su  počinjeni zločini nije  bilo. A kao drugo, odgovarajući  na  pitanje  haškog tužiteljstva zašto ta djela nisu kvalificirana kao ratni  zločin, tadašnji županijski državni odvjetnik u Zadru  Ivan Galović odgovorio je da je tu ionako bila  riječ samo  o formalnosti, budući da  su za opisana kaznena djela, bez obzira bila ona formalno-pravna interpretirana kao čin ratnog  zločina  ili obično ubojstvo, pljačka, palež itd. bile  zapriječene jednake zatvorske kazne po tada važećem kaznenom zakonu  a  koji je preuzet iz bivše države.
Pa opet, kad Josipović  već ne poštuje pravne  propise RH, mogao je bar, kao pravi drug i socijalist poštovati bar zakonske odredbe koje je RH preuzela od  SFRJ i SRH.

Umjesto toga  svi takvi video zapisi pomoću kojih  bi se mogla dati točna referenca na servisu  you tube ali i daily motion počeli su  nestajati uz obrazloženje o „povredi  autorskih prava HTV-a“. Ono što  posebno upada u oči  je da je brisanje  tih video materijala s interneta počelo dolaskom na čelo  HTV-a bivšeg oficira KOS-a Gorana Radmana. A onda opet, javna je tajna  da je  upravo Josipović odigrao presudnu ulogu u  instaliranju Radmana na čelo HTV-a. Ruka ruku mije…

Napad  na Kamenjar.com

Josipović u svom pamflet-odgovoru s puno pjene, mržnje i ad  hominema a bez  ijednog argumenta ničim izazvan napada portal Kamenjar.

Kaže kako je „Slaven Letica toliko nisko pao da piše za Kamenjar“.  Budući da ja tu i tamo napišem neki članak za Kamenjar, mogu i imam pravo reći da Kamenjar ipak nije pao toliko nisko da  za njega piše Slaven Letica. Zatim, Josipović kaže kako je Letica jedini koji zaslužuje odgovor. Taj  njegov bjedni  pokušaj  trolanja kojim je pokušao nipodoštiti među ostalim i  mene, (jer je vrlo izgledno da mu je  moj  članak  o Kordiću bio okidač za stupidnu izjavu o „naoružanim Franjevcima“) valjda  bi mene  trebao naljutiti. Međutim, on me je umjesto toga samo dobro nasmijao.
Jer, portal Kamenjar samo  je  prenio  objavu s  Facebooka Slavena Letice,  ali je očito Ivo Josipović u tolikoj mjeri  informatički   nepismen da nije  shvatio da portal  Kamenjar crvenom crtom-podvlakom označava  poveznicu (link) na  izvor. Josipović ili  nije znao, ili se  bojao  kliknuti na tu  crvenu crtu. Što bi  tek da crta nije crvena nego plava, ili ne daj Bože, crna?

A da ne govorim o tome  da je  Josipovićevu izjavu  o „naoružanim fratrima“ ali i  njegov odgovor Sesardiću Kamenjar  također prenio, pa bi  se Josipovićevom „logikom“ moglo reći da je „Josipović pao  toliko nisko da piše za Kamenjar“. Ne gospodine, pardon, druže Josipoviću, Kamenjar ipak nije toliko  nisko pao.

Albert  Einstein jednom je rekao da mrak ne postoji,  nego da je to  samo nedostatak svijetlosti. Rekao je i da je mržnja samo nedostatak ljubavi. Josipovićev pamflet u kojem nema ni  trunke ljubavi ne može ni biti  drugačiji, jer Bog je Ljubav. Isus Krist je Ljubav. Kod Josipovića nema Boga i  zato mu pamflet izgleda ovako jadno (a vjerojatno tome kumuje i ova južina)m pun mržnje i bez imalo ljubavi.
Međutim, Josipović ima šansu kakvu  nemaju ni neki koji sebe smatraju najvećim vjernicima i koji svake nedjelje idu u crkvu. On se samo treba  iskreno pokajati i  u tom kajanju  učiniti sve da se  rasvjetli ubojstvo obitelji  Ševo,  a posebno Rosemarie Ševo, curice koja je  u  trenutku ubojstva imala svega  9  godina. Takav postupak mogao bi mu, nakon  završetka ovozemaljskog života donijeti kartu  direktno za raj.

Do tada, ili do drugog Kristovog dolaska želim da Josipovićev treći dolazak u SKH-SDP  protekne  u redu, i da on  skupa s drugovima iz partije shvati  da će se narednih dana i tjedana obilježiti 30 godina od pada  Berlinskog zida, događaja kojeg su  on  i drugovi  iz partije očito prespavali.

Ivo Josipović je trećerazredni pravnik, koji teško da bi u nekom uređenom sustavu civiliziranog zapada uopće došao do diplome, a do koje je  po svemu  sudeći došao  jer mu je otac Ante bio visoko  pozicionirani član komunističke partije.  Ali, neka ga  to ne obeshrabri. Naime, iako trećerazredan, Ivo Josipović je puno bolji pravnik nego  glazbenik. Nu, neka ga  ni to ne  obeshrabri jer  je on puno bolji  glazbenik nego  političar.

I zato, ja mu  dobronamjerno i od sveg srca želim da shvati da je Berlinski zid pao, ima dobrih 30  godina.
A do  tada, ja ga, bez mjerenja kukuruza, pozdravljam starim  hrvatskim pozdravom IJLM, iliti „Ivo  Josipović laje na mjesec“ …

Predrag Nebihi/Kamenjar.com

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari