Pratite nas

U potrazi za Istinom

Prešućeni sporazum Kučan – Milošević majka svih velikosrpskih konstrukcija o razgovorima i dogovorima

Objavljeno

na

Prešućeni sporazum Kučan – Milošević majka svih velikosrpskih konstrukcija o razgovorima i dogovorima (II.dio)

Slovensko-srpski sporazum Milošević-Kučan od 24. siječnja 1991. godine značajan je događaj za shvaćanje konteksta o početku rata na području bivše Jugoslavije.

račan Bit tog prešućivanog sporazuma sadržana je u dvije ključne točke:

– Srbija ne osporava pravo Sloveniji na izlazak iz Jugoslavije.

– Slovenija ne osporava pravo „svih Srba da žive u jednoj državi“.

Ili još jednostavnije, Srbi neće dirati Sloveniju na putu ka osamostaljenju a zauzvrat Slovenci se neće buniti protiv „prava“ Srba da prave veliku Srbiju na prostorima Hrvatske i BiH.

Sporazum Milošević-Kučan  potpisan je svega 4 dana nakon što su ministri unutarnjih poslova i obrane Hrvatske i Slovenije, Josip Boljkovac i Martin Špegelj s hrvatske te Igor Bavčar i Janez Janša sa slovenske strane parafirali prijedlog sporazuma o zajedničkoj obrani Hrvatske i Slovenije. U tom slučaju čini se kako se Boljkovac i Špegelj nisu konzultirali s predsjednikom Tuđmanom, već su oni to nešto samoinicijativno radili njemu iza leđa, i kad se cijela stvar pogleda post hoc, njih dvojica su već tad uvalili Hrvatsku u zamku.

Jer, Hrvatska se nikako nije smjela uključivati u rat kad je JNA 25. lipnja 1991. napala Sloveniju, jer je to bila vrlo sofisticirana zamka, a s druge strane ako se ne uključi dat će za pravo Slovencima da kažu kako „su Hrvati izigrali sporazum“, kao što sad tvrde, iako nikad nije potpisan ni potvrđen nikakav sporazum već su dva ministra samoinicijativno, parafirali prijedlog sporazuma, koji nikad nije bio na ratifikaciji u Saboru, ili potvrđen na Vladi ili u Uredu Predsjednika Republike Hrvatske.

Slovenci osim za izdaju, Hrvatsku optužuju i za još štošta. Na primjer, šest slovenskih intelektualaca odgovarajući na feljton novinara Blaže Zgage, istom autoru zamjeraju da nije dovoljno pažnje posvetio nekim događajima koji su se zbili u osvit raspada Jugoslavije, ali u tom istom kontekstu u kojem opisuju Miloševićev upad u monetarni sustav Jugoslavije, spominju i jedan nepostojeći događaj koji je vrlo bitan za ovu temu.

Navodimo točan citat: „…ili čak neki od brojnih susreta Miloševića i hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana u četiri oka. Na sastancima u Karađorđevu i Tikvešu u ožujku i travnju 1991. godine razgovarali su i o podjeli Bosne i Hercegovine.”

>>Površno i nelogično o razbijanju Jugoslavije

Pazite vi samo te slovenske “intelektualce”? Oni nude tezu za koju ne nude apsolutno nikakav dokaz. A ne nude jer ne postoji nikakav dokaz da su Tuđman i Milošević u Karađorđevu ili Tikvešu razgovarali o “podjeli Bosne i Hercegovine” I to iz prostog razloga jer oni o tome nisu razgovarali.

Očito je zbog čega su Slovenci tako aktivni na haškim procesima Hrvatima iz BiH

Jedini “dokaz” koji na haškom sudu postoji za to da su Tuđman i Milošević razgovarali o tome svjedočenje je tajnog svjedoka II na suđenju generalu Blaškiću, a riječ je bivšem hrvatskom predsjedniku Stjepanu Mesiću. Ili drugim riječima, ni na haškom sudu o tome nema nikakvih dokaza, ali zato ima puno dokaza da se u Karađorđevu razgovaralo o nečem drugom. O nečem što je suštinsko. O nečem u čemu su Slovenci stali na srpsku stranu. To je dvojba oko tumačenja jugoslavenskog Ustava gdje su postojale dva osnovna stajališta: službeno srbijansko i službeno hrvatsko stajalište.

U najkraćem, stajalište hrvatske politike bilo je da su republike te koje imaju pravo na samoodređenje, dok je s druge strane stajalište srbijanske politike bilo to da su narodi ti koji imaju pravo na samoodređenje. To je drugi vrlo bitan moment, koji je čak i bitniji od toga što Kučan daje pravo Srbima da prave veliku Srbiju na teritoriju Hrvatske i BiH (ma koliko se isti taj Kučan kasnije izmotavao i govorio kako on to nije tako mislio), i zbog kojeg su Slovenci tako aktivni u suđenjima protiv Hrvata iz BiH, gdje se sami nude za svjedoke ili čak „eksperte“, te u medijima, gdje stoje na stajalištima određenih skupina koje forsiraju mit o Karađorđevu, kako bi prikrili svoj sramni dio uloge u čitavoj priči.

Ovoj priči o načelima prava na samoodređenje vratit ćemo se malo kasnije, sad ćemo još vrlo kratko analizirati prvi dio citirane rečenice šestorice slovenskih „intelektualaca“. Kažu oni „neki od brojnih susreta Miloševića i hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana u četiri oka.“ I onda navode jedina dva sastanka koja su održana u četiri oka. I to su ujedno jedina dva sastanka na kojima su se Tuđman i Milošević ikad sastali u četiri oka, jer nakon početka sukoba više nije bilo bilateralnih sastanaka.

Dakle, dva sastanka nikako  nisu „brojni sastanci“, i smatramo da bi pravi intelektualci to morali znati.

Slovensko-srpske sjedeljke iz 1985.

Osim toga, uvjereni smo kako bi čitateljima bilo zanimljivije da su ti slovenski intelektualci objasnili što su i o čemu su raspravljali na raznim sjedeljkama i kružocima s intelektualcima iz Srbije sredinom osamdesetih godina. Na primjer, Davor Domazet u jednoj svojoj analizi u djelu pod podnaslovom „Samostalna Slovenija i ‘velika Srbija’“ na stranicama 38. i 39. iznosi slijedeću tezu: „Dok je vojni vrh u Beogradu, sredinom osamdesetih godina, mijenjao sustav zapovijedanja kako bi preustrojavao oružane snage za djelovanje u izvanrednim prilikama, odnosno, pripremao Jugoslavensku narodnu armiju da postane srpska imperijalna sila, u Ljubljani je, u jesen 1985., održan sastanak srpskih i slovenskih intelektualaca na temu prekrajanja Jugoslavije. Slovenski intelektualci preporučili su srpskima da je za Srbe jedino rješenje zalaganje za očuvanje Jugoslavije. Za razliku od homogene Slovenije,uvjeravali su slovenski intelektualci svoje srpske kolege, Srbija je podijeljena na pokrajine i s velikim brojem Srba u drugim republikama, pa za sebe ne može izboriti bolji status i poziciju nego što to može u Jugoslaviji. Tu postavku slovenskih intelektualaca srpski su intelektualci objeručke prihvatili kao političku platformu i pretočili je u slogan – Slovenija van, a ostatak ‘velika Srbija’ ili krnja Jugoslavija“

Vratimo se sad na trenutak Stjepanu Mesiću, koji i danas ima jako puno prijatelja u Sloveniji, od kojih su neki čak spremni i lagati da su mu posudili novce za kupnju dva stana i dvije garaže.

Budući da je on rodonačelnik ideje (bar što se tiče svjedoka na haškom sudu) da je „rat između Srbije i Hrvatske 1991. dogovoren kako bi poslužio kao detonator da se sistemom spojenih posuda isti prelije u BiH“ što je klasičan udbaški spin koji nitko ne koristi tako često kao Mesić, a kojeg u cijeloj ovoj priči koriste Slovenci (dakle vrsta spina u kojoj se stvarni događaj premješta u drugi kontekst i s drugim akterima.

Na primjer, Slovenci su se dogovorili sa Srbima čime je počela disolucija Jugoslavije i uvod u rat, a kasnije optužuju Hrvate da su se dogovorili sa Srbima, odnosno Tuđman s Miloševićem u Karađorđevu, čime je počela disolucija Jugoslavije i uvod u rat koji je onda kasnije donio sve one žrtve, zločine itd). Naša je teza da je rat u Sloveniji, iako mi mislimo da nije bio dogovoren, zapravo poslužio kao detonator da se isti, sustavom spojenih posuda prelije u Hrvatsku. I tu dolazimo do djela koji je najteži za objasniti, pogotovo onima koji su u stanju razmišljati samo linearno i jednodimenzionalno, i koji žele da im je prikaz stvari crno-bijel, pa da onda oni mogu reći „ovo bijelo je dobro a ovo crno ne valja“.

Mi svi ostali, koji znamo da stvari u životu ne funkcioniraju tako i da u pravom životu postoje različite dimenzije, različite razine,  a pogotovo kad je u pitanju ljudski čimbenik po onoj narodnoj „sto ljudi sto ćudi“, a u svezi s neospornom činjenicom da su oni koji su odlučivali i koji su utjecali na razvoj situacije bili ljudi. O čemu zapravo pričamo?

Milošević i Kadijević – Izetbegović i Halilović

Sa stajališta Hrvata u Republici Hrvatskoj 1991. godine, nema nikakve razlike između Miloševića i Kadijevića. Isto tako, sa stajališta Hrvata iz BiH 1993. godine nema nikakve razlike između Sefera Halilovića i Alije Izetbegovića. To je potpuno razumljivo. Jer ti ljudi vide da ih i jedni i drugi ubijaju, protjeruju, pale, pljačkaju itd. i naravno da je s njihovog stajališta to sve isto. Međutim, među njima postoje nijanse, različiti pogledi o nekim pitanjima, iako se oni u većini stvari preklapaju istim mišljenjem. Međutim, baš kao što je Alija Izetbegović smijenio Sefera Halilovića s mjesta Komandanta glavnog štaba Armije BiH u lipnju 1993., tako je i Milošević maknuo Kadijevića s mjesta sekretara za narodnu obranu na samom početku 1992. godine. Mogli bi reći da su vojnici, dakle Kadijević i Halilović bili više maksimalistički raspoloženi prema ciljevima, dok su političari, Izetbegović i Milošević bili razumniji i više pragmatični prema svojim ciljevima, i tu je dolazilo do raskoraka. Plastično, Sefer Halilović je htio unitarnu BiH s Muslimanima kao temeljnim narodom. A Alija nije imao ništa protiv toga, samo je smatrao da to nije realno, nego da mu je realnije graditi muslimansku državicu unutar BiH, najprije u trokutu Sarajevo-Zenica-Tuzla a zatim na račun Hrvata u srednjoj Bosni i slivu rijeke Neretve proširiti taj teritorij i izbiti na more.

>>Sefer Halilović vjerna kopija Slobodana Miloševića s konca 80.-ih

Slično je i s odnosom Kadijevića i Miloševića. Kadijević je htio opstanak Jugoslavije, po mogućnosti unitarne i pod dominacijom Srba, a ako ne može to onda svakako kao federalne države, socijalističkog uređenja. Milošević također ne bi imao ništa protiv unitarne Jugoslavije pod dominacijom Srba, ali i on vidi da to nije realno. Što se tiče Miloševića nigdje nismo uspjeli naći nijedan čvrst dokaz koji upućuje da je on bio strogo na liniji stvaranja velike Srbije na zapadnim granicama Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica, nego nam se prije čini da je on vrlo rano procijenio da će to biti prezahtjevna zadaća i zato on nikad u nekom svom javnom istupu nije spomenuo niti navedene granice niti pojam „velika Srbija“.

Čini se da je njegov cilj, njegov minimalan cilj, ugrabiti što je više moguće teritorija u BiH i iznuditi široku autonomiju za Srbe u Hrvatskoj, čime bi napravio jedan prijelaz, etapu u njihovoj nacionalnoj strategiji stvaranja velike Srbije na spomenutim granicama, a ostatak bi možda ostavio nekoj budućoj generaciji.

Međutim, mi isto tako smatramo da događaji na terenu više nego jasno upućuju na to da su Milošević i srbijanska politika htjeli napraviti veliku Srbiju na zapadnim granicama Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica, a da se je na ovaj rezervni i minimalistički scenarij prebacio tek nakon trećeg i ujedno zadnjeg pokušaja uspostavljanja tih zamišljenih granica velike Srbije silom, odnosno vojnim sredstvima.

Uloga Medačkog džepa i prijevoja Vrdi u „resetiranju“ Miloševićeve politike

Pritom, smatramo da je prvi pokušaj stvaranja velike Srbije vojnom silom bio 1991. – agresija na Hrvatsku poznata pod kodnim nazivom „Ram“, zatim u travnju 1992. kad je trebalo izvršiti „popunu rama“ odnosno uzeti cijelu BiH a preko bojišnice od Mostara do Livna prodrijeti i uzeti cijeli hrvatski jug, cijelu Dalmaciju i praktično sve do Gospića, koji bi im ostao kao zadnja prepreka da prođu preko Velebita na Karlobag, te treći i zadnji put u rujnu 1993. godine, kad su Srbi htjeli napasti upravo na području Gospića, ali ih je Hrvatska vojska preduhitrila i poduzela vojno-redarstvenu operaciju „Džep 93“ u narodu poznatu kao „Medački džep“, a istovremeno s tim srpskim napadom trebala je Armija BiH napasti, što je i učinila, položaje HVO praktički cijelom dužinom rijeke Neretve u akciji poznatoj kao „Neretva 93“.

Dakle, nakon što je HV u Medačkom džepu potukla Srbe, i nakon što je HVO na prijevoju Vrda zaustavio Muslimane, Milošević je bio prisiljen „resetirati“ srbijansku politiku, pogotovo zato jer im je nad glavom visila opasnost koju su sa sobom nosile sankcije Vijeća sigurnosti protiv Srbije koja se time iscrpljivala i sve je manje mogla ulagati u resurse za osvajačke pohode po Hrvatskoj i BiH.

Dakle, 1991. godine dok je i Milošević bio na liniji operacionalizacije plana stvaranja velike Srbije na navedenim zapadnim granicama, samo su primitivci i priglupi ljudi poput Šešelja i Draškovića javno govorili o zapadnim granicama velike Srbije. Oni inteligentniji i prefriganiji poput Miloševića ili Borisava Jovića radije su govorili kako se „bore za očuvanje Jugoslavije“ dok pod krinkom te politike zapravo žele odustati od Slovenije i preseliti vojsku, kako reče Vasiljević u BBC-evoj seriji „na nove granice“ a te granice su Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica.

Milošević, Jović, ali i vrh JNA, termin „očuvanje Jugoslavije“ nisu koristili samo zbog međunarodne zajednice, već i za vrbovanje petokolonaša po Hrvatskoj, i to ne samo onih koji su bili etnički Srbi, nego i za vrbovanja etničkih Hrvata privrženih ideji opstanka Jugoslavije. I tu je sad teško razvrstavati sve one koji su bili na antihrvatskoj strani, pogotovo u JNA, tko je tu u kolikoj mjeri velikosrbin a tko uvjereni jugoslaven i komunist.

Pa ipak čini se da neka gradacija postoji. Za Kadijevića bi rekli da je notorni Jugoslaven baš s onom pričom „tito, partija, armija, jugoslavija i slični socijalistički bakrači“, dok za Ratka Mladića mirne duše možemo reći da je velikosrbin.

Onda imamu Blagoju Adžića koji je negdje na pola puta između te dvojice, i velikosrbin ali i boljševička jugoslavenčina, onda imate Rašetu koji je bliže Kadijeviću, pa Vasiljevića koji je bliže Adžiću, pa Perišića koji je bliže Mladiću itd. Uglavnom, Kadijević je bio više projugoslavenski, a Milošević više prosrpski raspoložen.

Tuđman zaustavio intervenciju JNA

Iako su obojica tražila povod za vojnu intervenciju u Hrvatskoj: prvi put 24.-25. siječnja 1991. godine, odnosno samo dan nakon što su Milošević i Kučan postigli svoj dogovor. Taj puč pokušan je filmom KOS-a, koji je prikazan isti dan kad su Milošević i Kučan postigli ovaj dogovor, gdje se u glavnoj ulozi našao, nitko drugi nego stari slovenski prijatelj Martin Špegelj, kojeg Slovenci uvijek rado potežu kao „svijetli primjer“ kad treba govoriti protiv predsjednika Tuđmana i službene hrvatske politike iz tog doba.

Tad je intervenciju zapravo zaustavio Tuđman, koji je tog 25. siječnja, dakle dan nakon sporazuma Milošević-Kučan i prikazivanja KOS-ovog filma na televiziji, te nakon što je KOS po Hrvatskoj već počeo provoditi uhićenja (24. siječnja uhićeno nekoliko osoba zbog „nezakonitog uvoza oružja u RH i poticanja oružane pobune“ među kojima su bili Đuro Dečak, Antun Habijanec, Vinko Belobrk itd.) skupa s predsjednicima Vlade i Sabora Manolićem i Domjanom otišao u Beograd i na sjednici predsjedništva, napao Kadijevića da će on biti kriv ako dođe do vojne intervencije, kako će krv biti na njegovim rukama što je kasnije Borisav Jović opisivao kao „Tuđman nije uopšte pridoneo da se situacija smiri, čak se sve pogoršalo, on čim je došao na sednicu počeo je da galami i da optužuje…“

Uglavnom, ta galama je možda ne preplašila, ali rekli bismo donekle „osvijestila“ generala Kadijevića koji je od tad zauzeo stav da neće ići ni u kakvu intervenciju ni protiv koga bez odobrenja viših političkih instanci, a to je značilo Predsjedništva SFRJ.

Drugi scenarij za vojnu intervenciju je onaj beogradski

Drugi put su cenzus za vojnu intervenciju htjeli dobiti u ožujku 1991. Naime, 9. ožujka te godine u Beogradu su održane masovne demonstracije na kojima je netko bacio suzavac, došlo je do nereda i stampeda, neki ljudi su izginuli a neki su počeli fizički napadati tadašnju miliciju, i onda je vojska s tenkovima izašla na ulice Beograda.

To je bio scenarij koji je trebao dovesti do toga da se u Predsjedništvu SFRJ opet glasuje o vojnoj intervenciji. Tad je omjer glasova bio 4:4 i JNA opet nije dobila pristanak od kolektivnog šefa tadašnje države. Točnije, taj pristanak od Predsjedništva, bez kojeg je svaka intervencija JNA unutar Jugoslavije nelegalna i protuustavna, nikad nije donesen. Međutim, nakon glasovanja u predsjedništvu koje je završilo neodlučeno, Srbi i vojni vrh JNA nisu se pomirili sa stanjem, pa je čak i američki veleposlanik Zimmerman morao prenijeti stav Washigtona da „USA ne bi sa zadovoljstvom gledala na takvu intervenciju“. Kadijević je stoga otišao u Moskvu tražiti potporu od sovjetskog maršala Jazova, međutim, Rusi su bili do grla zaokupljeni svojim problemima, Sovjetski savez je također bio u fazi raspadanja, pa Kadijević nije mogao dobiti nikakva jamstva.

Intervenciju u Sloveniji protuustavno zapovjedio Ante Marković

I onda je došlo konačno proglašenje nezavisnosti Slovenije i Hrvatske 25. lipnja 1991. I prilika koja se pojavila s neočekivane strane. Naime, postoji jedna tvrdo kuhana činjenica koju bi ovdašnji mediji najradije zaboravili, a to je da „poguranac“ za vojnu intervenciju JNA u Sloveniji nije došao od Predsjedništva SFRJ nego od savezne vlade kojoj je službeno ime bilo Savezno izvršno vijeće ili skraćeno SIV.

Na čelu SIV-a bio je etnički Hrvat i politički jugoslaven i komunist, Ante Marković. Upravo on je donio tog 25. lipnja 1991. dvije odluke koje je JNA iskoristila za napad na Sloveniju. To su odluke o osiguranju graničnih prijelaza SFRJ i zabrani uspostave graničnih prijelaza unutar SFRJ (ova druga odluka je značila zabranu uspostave granice između Slovenije i Hrvatske).

Dakle, nema nikakve dvojbe da je Ante Marković de facto i de iure izdao nalog za taj napad i da ga je tad u vrijeme kad se dogodio pravdao time da je „predsjedništvo u blokadi i da ne može donositi odluke“, pa je onda on, potpuno protuustavno, donio te dvije odluke koje su pokrenule napad JNA na Sloveniju.

Nije nikakva tajna da Marković nije bio u dobrim odnosima s Miloševićem. Postoje špekulacije koje imaju osnova (za razliku od priče o podjeli BiH) da je druga točka razgovora između Miloševića i Tuđmana u Karađorđevu bila slabljenje utjecaja ili čak pokušaj rušenja Ante Markovića. Isto tako, činjenica je da je Ante Marković mogao ostati relevantan čimbenik u politici samo u slučaju opstanka Jugoslavije, a budući da je znao za dogovor Milošević-Kučan, moguće je da je te dvije odluke koje su JNA poslužile kao povod za napad dao pod utjecajem panike. Uglavnom, srbijanskoj politici je to leglo kao saliveno. Slovenci ih nisu mogli optuživati jer oni s tim ratom nemaju ništa, a zvijer (JNA) je puštena s lanca i sad im neće biti problem prebaciti rat u Hrvatsku.

Oni su pod okriljem tog rata 3. srpnja u Baranju iz Srbije uveli oko 600 tenkova, i praktički već tad okupirali taj prostor, a istovremeno su proizvodili incidente po poznatom obrascu: napadali Osijek iz Tenje, Vinkovce iz Mirkovaca, Vukovar iz Borova Sela. To je dobro uočio povjesničar Davor Marijan, a koji iz tog rata ima iskustvo i kao hrvatski branitelj, kako postoji taj obrazac da kod gotovo svakog grada kojeg se napada postoji jedno srpsko selo koje napada i provocira. Zato su Srbi pustili da to traje desetak dana a onda se složili „da se vojska povuče na nove granice“.

Tuđman i Milošević razgovarali o ustavu a ne o BiH

Rekli smo da postoje ozbiljne špekulacije da su se Tuđman i Milošević pod točkom 2. dnevnog reda razgovora u Karađorđevu bavili slabljenjem utjecaja Ante Markovića. Ono što znamo sasvim sigurno, to je da su se pod točkom 1. dnevnog reda bavili pokušajem približavanja stavova i iznalaženja kompromisa oko glavne točke neslaganja, a to je tumačenje ustava u odnosu na to imaju li pravo na samoodređenje narodi kao što su to tvrdili Srbi (i Slovenci) ili republike, kao što su to tvrdili Hrvati.

U svrhu daljnjeg pokušaja iznalaženja kompromisa oko tog pitanja, Tuđman i Milošević su se dogovorili da se formiraju komisije koje bi razgovarale i tražile rješenje. Kasnije su od strane zagovornika mita o „podjeli Bosne u Karađorđevu“ te komisije nazvane „komisije za podjelu Bosne“, iako postoje više nego jasni dokazi da se oni nisu sastajali radi „podjele Bosne“ već baš zbog navedenih razloga.

To su u vrijeme haških procesa potvrdili ljudi iz pregovaračkih timova s obje strane, a bez međusobnog usuglašavanja. Najprije je voditeljica srbijanskog ekspertnog tima prof. dr. Smilja Avramov (inače jedna od najvjernijih Miloševićevih suradnica) u knjizi „Postherojski rat Zapada protiv Jugoslavije“ izdanoj 1997. godine na stranicama 141.-142. Opisala tijek rada ekspertnih skupina:

„Predsednici dveju rapublika, Tuđman i Milošević, preduzeli su još jedan korak, ali ovoga puta neoficijelne prirode; oformili su dva tima sa ciljem da svestrano razmotre političke, ekonomske, ustavnopravne, i međunarodnopravne posledice eventualne dezintegracije Jugoslavije, i kroz tu prizmu potraže rešenje. Verovatno je da je odluka o tome doneta na sastanku dva lidera u karađorđevu marta 1991., ali o toku i rezultatima tih razgovora grupa nije obaveštena. Nažalost, ni ovaj pokušaj nije uspeo. Jedina tačka u kojoj su se dve strane složile bila je da glavna determinanta za razgovor mora biti 70 godina zajedničkog života; stavovi o svim ostalim pitanjima bili su veoma udaljeni. Hrvatska strana je nastupala sa kategoričnim stavom da bilo kakva jugoslavenska opcija nema šanse, i da je za Hrvatsku jedino rešenje izdvajanje iz Jugoslavije i stvaranje samostalne države u postojećim republičkim granicama, na bazi odluka AVNOJ-a. pri tome su naglašavali da je suverena Hrvatska nastala još u toku narodnooslobodilačkog rata i revolucije,i da tako treba i da ostane. Svi drugi putevi, po njima, vode u građanski rat. Upali su pri tome u jednu protivrečnost, koja se protkiva u rešavanju nastalih problema do današnjeg dana. Gospodin Josip Šentija argumentovano je obrazlagao tezu da bi razbijanje postojećih struktura Jugoslavije bio najupečatljiviji udarac boljševizmu, ali se i pored toga hrvatska strana čvrsto držala tekovine boljševizma, tj. revolucije. Srpska strana pošla je od kontinuiteta države (ne režima), i u tom svetlu postavila problem granica kao otvoreno pitanje, koje bi se moralo rješavati u slučaju dezintegracije zemlje. Drugim rečima, problem dezintegracije stavljen je u međunarodni kontekst, uz naglasak da je sve ono što se događa na prostoru Jugoslavije u dubokoj suprotnosti sa svetskim integracionim tokovima. Za hrvatsku stranu kategorije legaliteta i legitimiteta bile su irelevantne. Po shvatanju prof. Lerotića, ni Prvi ni Drugi svetski rat nisu rešili ni srpsko ni hrvatsko pitanje, te se, po njemu, i pri kraju hladnog rata nalazimo u “istom sosu”. Tu konstataciju niko nije osporavao, ali je problem bio u tome da je hrvatska strana srpsko-hrvatske odnose postavljala na jednoj vanistorijskoj i vanpravnoj ravni. Jedina politički relevantna činjenica bila je za njih revolucija. Insistirali su na tezi da je raspadom Istočnog bloka došlo do raspada čitave evropske strukture. Dva ključna problema izbila su na površinu tokom druge opšte diskusije: problem granica i problem državnopravnog kontinuiteta. Kada smo se konačno složili da o ovim problemima otpočnemo sasvim konkretnu diskusiju, na bazi dokumenata i etnokarata, hrvatska strana je prekinula pregovore krajem aprila 1991. … Bilo je iskričavih dvoboja kada su se pomenuli genocide nad srpskim narodom i diskriminacija i progon Srba u Hrvatskoj poslednjih meseci, posebno kada je dotaknut otpor srpskog naroda u Krajini protiv secesije, ali je atmosfera stišavana prelaskom na principijelan plan. Bilo je iskakanja iz tematike, npr. Kad je gosp. Šentija rekao da bi Hrvatska “žrtvovala” Antu Markovića, pod uslovom da se Srbija odrekne Krajine, što je akademik Mihajlović energično presekao, i odbio da se o tome i sličnim pitanjima diskutuje. Stoji činjenica da se diskusija vodila iza zatvorenih vrata, daleko od javnosti, ali nikakvih tajnih dogovora nije bilo, niti je bilo ičega šta bi trebalo skrivati od javnosti. Bila je to samo jedna epizoda u pokušaju iznalaženja rešenja, koja ne bi bila vredna pomena da o tome nisu iskrsle u štampi priče koje sa stvarnošću nemaju nikakve veze.”

Dana 8. rujna 1998. godine u predmetu Blaškić u Haagu je svjedočio je Dušan Bilandžić, koji je bio član hrvatskog ekspertnog tima.

http://www.icty.org/x/cases/blaskic/trans/en/980908IT.html

Ono što nas zanima nalazi se na stranici 11365 ovog transkripta i počinje u redu 4 sa “These talks between the so-called…” Da ne bi bilo zabune odmah ćemo to prevesti na hrvatski – Dušan Bilandžić: “Ti razgovori između takozvanih delegacija, bile su to takozvane ekspertne grupe, pretvorili su se u oštri dijalog ili konfrontaciju tako da je glavna točka bila jesu li Hrvatska i Srbija ili obje ili jedna od njih suglasne oko nepovredivosti rezultata Drugog svjetskog rata. To je bio srž razgovora. Srpska strana nikada nije jasno i nedvojbeno rekla da će poštivati granice postojećih republika, jer da su to učinili, do rata ne bi došlo.” Pitanje: “Dobro, doktore, sudjelovali ste na sastanku, ispričavam se za krivi izgovor imena tog grada, oprostite Tikves, T-I-K-V-E-S, koji je pored Osijeka, oko 10.travnja 1991., kao član hrvatske delegacije da raspravite mape i odredite koji će dio pripasti Srbiji a koji Hrvatskoj; je li to točno?” Dušan Bilandžić: “Ne, to nije točno. Točno je da se sastanak održao. Ponavljam da se 95 posto razgovora vodio oko priznavanja ustava iz 1974. i granica formiranih kao rezultat Drugog svjetskog rata, a što se tiče mapa i nekih konkretnih podjela, to nije postojalo. Postojale su samo etničke mape, što je normalno da se o tome raspravlja, ali ponavljam, nije bilo drugih dokumenata, koliko ja znam. Mi nismo uopće raspravljali o podijeli u smislu crtanja granica između Srbije i Hrvatske u Bosni i Hercegovini jer ja i moji kolege nismo uopće vjerovali, a to je bilo prije rata, mi nismo vjerovali u realnost takve politike, i smatrali smo da u to uopće ne trebamo ulaziti.”

Pokušaji krivotvorenja činjenica

Dakle, nema spora o čemu se tu razgovaralo. Ono što je u cijeloj ovoj priči perverzija to je zapravo inverzija. Hrvatska, koja je stalno, čvrsto i odlučno bila na stajalištu da su republike a ne narodi nositelji suvereniteta u SFRJ, vodeći se tim načelom, priznala BiH 1992. godine, i sad se praktički samo Hrvatsku optužuje da je izdala to načelo koje je cijelo vrijeme do Daytonskog sporazuma dosljedno poštivala, dok s druge strane neki članovi slovenske komunističke partije sad svjedoče u Haagu kako je zapravo Hrvatska stvaranjem Herceg-Bosne izdala to načelo.

Tu mislimo na Cirila Ribičića, tvorca jedne knjižice-pamfleta u kojem on „dokazuje“ povezanost Herceg-Bosne i Hrvatske, tvrdi kako je Republika Hrvatska stvorila Herceg-Bosnu što je netočno, jer je Herceg-Bosnu stvorio hrvatski narod u BiH i njegovo političko vodstvo, zatim tvrdi kako je Herceg-Bosna osnovana nelegalno i protivno Ustavu BiH i naravno, pumpa priču o „dogovoru u Karađorđevu“.

Ta knjiga-pamflet zove se „Geneza jedne zablude“ i ta knjiga je zapravo jedan politički dokument koji odbacuje svako drugo rješenje za BiH osim unitarne države, što je licemjerje bez premca jer, podsjetimo, baš oni, Slovenci odnosno njihovo političko vodstvo složilo se s „pravom svih Srba da žive u jednoj državi“, a u točki 3. Platforme koju su s Dobricom Čosićem u Beogradu 14. kolovoza 1991. potpisali France Bučar i Dimitrij Rupel stoji: 3. Slovenija smatra da je moguće rešenje srpsko-hrvatskih odnosa samo na temelju samoopredeljenja naroda iz kojeg treba da proizađu različiti oblici autonomija.

Dakle, ponovimo “samo na temelju samoopredjeljena naroda”, dakle protivnu hrvatskom stavu o samoopredjeljenju republika. U toj knjizi, na stranici 23, Ribičić piše kako se prisjetio svog razgovora s Alijom Izetbegovićem “negdje u proljeće 1991…. U kojem sam ga (Izetbegoviča op.p) upozorio da je Milošević u Karađorđevu dr. Tuđmanu predlagao podjelu Bosne I Hercegovine bez sudjelovanja i na račun Bošnjaka” i sve tvrdi naknadnom pameću (knjiga je naime izdana 2001. godine).

Tko su širitelji mita o Karađorđevu

Karađorđevom i dekonstrukcijom tog mita bavit ćemo se još dosta jer je riječ o centralnom mitu koji s jedne strane vrijeđa zdrav razum a s druge je na tom mitu građena optužnica protiv BiH Hrvata a preko njih i protiv Republike Hrvatske. Za sad možemo reći da je tvorba tog mita, kao i njegovo ponavljanje plod više različitih interesa.

Kao prvo tu je međunarodna zajednica koja je svojim nečinjenjem odgovorna za veliki broj zločina od Vukovara do Srebrenice i njoj odgovara jedan takav mit kojim se krivnja raspodjeljuje, a njih amnestira. O tome zašto muslimanska politika forsira taj mit suvišno je raspredati.

O tome zašto ono što se devedesetih zvalo „hrvatska oporba“, ali i Srbi iz Hrvatske bivši tzv „krajišnici“ podupiru ovaj mit lako je izvesti zaključak. Ono što je devedesetih bilo oporba (Mesić, Gotovac, Paraga, Račan i sl.) su htjeli doći na vlast i mit o Karađorđevu im je služio kao poluga dolaska na vlast i zato su tu priču forsirali i do danas nisu od nje odustali.

Srbima „krajišnicima“ taj mit dobro dođe, jer oni ga vole širiti i na Oluju kao dio dogovora (osim Srba-krajišnika tu priču još forsiraju dijelovi hrvatske desnice okupljeni oko nekih pravaških stranaka i vođa poput Dobroslava Parage, Denisa Šešelja i sličnih likova izgubljenih u prostoru i vremenu), čime zapravo brane vlastiti kukavičluk i hrane svoje zablude.

Ostaju Slovenci, koji mit o Karađorđevu guraju kako bi se sakrile sve činjenice navedene u ovom i prošlom tekstu, kako bi sporazum Milošević-Kučan otišao u zaborav.

Svi skupa mit o Karađorđevu forsiraju kako bi prikrili još dva bitna događaja iz te 1991. godine. Prvi je već spomenuti „historijski sporazum“ Muslimana i Srba Karadžić-Filipović od 2. kolovoza 1991. i jedan još važniji trenutak, a to je trojni sastanak Tuđmana, Izetbegovića i Miloševića od 12. lipnja 1991. u vili „Dalmacija“ u Splitu na kojem je načelno dogovorena kantonizacija BiH i nakon kojeg je (a ne nakon sastanka u Karađorđevu) zapravo počela medijska i svaka druga priča o „podjeli Bosne“.

>> O SPORAZUMU MILOŠEVIĆ-KUČAN OD 24. SIJEČNJA 1991.

M.I / Šestorka HercegBosne/kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Zloćudna laž o ‘košari ljudskih očiju’ na Pavelićevom radnom stolu – Dio I.

Objavljeno

na

Objavio

Na Pavelićevom radnom stolu nikad nije bilo nikakve košare, a kamo li one s ljudskim očima

Među vrlo često ponavljanim i u antihrvatskoj propagandnoj kampanji najviše korištenim lažima na temelju kojih se Hrvate (preko ustaškog pokreta) već desetljećima kolektivno optužuje za genocid nad Srbima, Židovima i Romima u Drugom svjetskom ratu, jeste i ona dobro poznata epizoda s tobožnjom “košarom od oko 20 kilograma ljudskih očiju”, a koju je navodno ustaški poglavnik dr Ante Pavelić držao na svom radnom stolu.

Ova notorna, monstruozna izmišljotina (koja je ništa drugo do konstrukt bolesnih i poremećenih umova – jer, takvo što ne može smisliti ni najprljavija mašta normalnog ljudskog bića), predstavlja samo jednu u nizu sustavno i namjenski proturanih krivotvorina kojima se srpsko-komunistička propaganda služila kako bi putem svojih lobista u svijetu – ponajprije u Izraelu i zapadnoj Europi – međunarodnoj javnosti podastrla tobožnje „dokaze“ o Hrvatima kao najgorim zločincima u povijesti ljudskog roda i tako ih obilježila kao „genocidnu“ naciju.

Kao i sve druge slične propagandne laži (koje su imale sasvim konkretan cilj i svrhu), ona se s protokom vremena propagirala, prepisivala, umnožavala, nadograđivala, nadopunjavala i preuveličavala do neslućenih  razmjera i planski raspačavala, sve dok nije stekla status koji su joj njezini tvorci namijenili i postala “nepobitna istorijska činjenica”. Kao takva nekritički i po automatizmu prihvaćana je u velikom dijelu ne samo jugoslavenske, nego i svjetske javnosti, što je (osim kolektivne optužbe za najgore zločine), stvaralo plodno tlo za masovno širenje netrpeljivosti, podozrivosti i mržnje prema hrvatskom narodu u cjelini.

Odurna izmišljotina, kao i brojne druge crne legende, nastavila je svoj život u knjigama, novinskim tekstovima, enciklopedijama, dokumentarnim filmovima I naravno, u glavama onih koji su podlegli ovoj prljavoj goebbelsovskoj propagandi. Ponekad se famoznu “košaru” pripisuje i Maksu Luburiću, ali je ipak u najčešćoj uporabi ostala verzija o onoj koja je “stajala na Pavelićevom radnom stolu”.

Rijetko se tko, međutim, pitao: Što je u svemu tomu istina i ima li ikakvoga pouzdanog materijalnog dokaza, vjerodostojnog svjedočanstva ili barem ozbiljnih indicija o postojanju bilo kakve „košare s ljudskim očima“, ili “zdjele” (kako je već gdje navođeno).

Malaparteove kolege i suborci talijanski fašisti u vrijeme marša na Rim

 

I da odmah odgovorimo na to pitanje: NIKAKVIH DOKAZA, ČAK NI INDICIJA NEMA, ni u naznakama!

Morbidnu konstrukciju o “košari s ljudskim očima” (koja je po potrebi) potom pretvarana u „košaru sa srpskim i židovskim očima“, ili samo „košaru sa srpskim očima“, a nešto kasnije i u „vreće“ pune srpskih i (ili) židovskih očiju, u javnost je iz sasvim pragmatičkih, mada ne i sasvim jasnih razloga proturio ratni propagandist Mussolinijevog režima, fašist Kurt Erich Suckert alias Curzio Malaparte u svom romanu  Kaputt, objavljenom 1944. godine.

Ova po svemu kontroverzna osoba – revolucionarni fašist, novinar, ratni dopisnik, književnik i avanturist, rođen je u Italiji (Toscana), 1898.godine, od oca Nijemca (Erwin Suckert) i majke Talijanke, ali je već od svoje šeste godine živio kod udomitelja (što je sigurno utjecalo na njegov psihološki profil, mogućnost socijalizacije i stavove koje je kasnije imao prema braku, obitelji i roditeljima, posebice ocu). Tijekom svojih 59 godina života (umro je 1957.), nalazio se na različitim stranama i služio različitim režimima, ali fašizam je ipak ostao ideologija koju je gorljivo slijedio – sve do kapitulacije Italije u rujnu 1943. godine, kada se radi spašavanja vlastite kože spremno stavlja u službu svojih dojučerašnjih neprijatelja – nove revolucionarne antifašističke talijanske vlasti – pa čak postaje i časnik za vezu sa Savezničkim snagama.

Malaparte je uvjerenja i strane kojima se priklanjao mijenjao kao košulje, od potrebe do potrebe i to je ostala jedina “dosljednost” koja ga je „krasila“.

Najprije se tijekom Prvoga svjetskog rata (nezadovoljan neutralnošću Italije) kao dragovoljac bori na strani Francuske u ratu protiv Njemačke (s fronte odlazi poslije ranjavanja s činom poručnika), potom se stavlja u službu talijanskog kralja Vittoria Emanuela III kojemu je otkazao poslušnost uključivši se 1920. godine u Mussolinijev pokret. Budući da je patološki mrzio Katoličku crkvu, s Mussolinijem dolazi u sukob poslije „Lateranskog sporazuma“ koji je potpisan 1929. godine sa Svetom stolicom, pa ga ovaj protjeruje iz Rima u Torino. 1931. godine Malaparte odlazi u London  gdje piše za francuske, britanske i američke novine u korist novih nalogodavaca. Nakon što se ponovno vratio u Italiju, Mussolini ga 1933. godine  opet protjeruje, ovoga puta  na otok Lipar, otkuda ga oslobađa Duceov zet, Galeazzo Ciano. Grijesi su mu oprošteni i on je opet, ovoga puta aktivno, kao vojnik, u službi talijanskog  fašizma (već 1940. godine ratu je protiv Francuske za koju se borio, služi jedno vrijeme na bombarderima, a potom je angažiran na  Istočnoj fronti kao specijalni dopisnik lista Corriere della Sera zadužen za praćenje operacija njemačkih postrojbi), sve do 1943. godine i ponovnog obrata, odnosno, iznuđenog „kozmopolitskog prosvjetljenja“ nakon propasti fašističke Italije. Na kraju postaje „antifašist“ i služi novoj talijanskoj revolucionarnoj vlasti, odnosno, ideji protiv koje se borio od 1920. godine, dakle, pune 23 godine.

U mladosti je bio najprije ideološki opredijeljen kao „republikanac“, potom radikalni ljevičarsocijalist (kao i njegov uzor i idol Benito Mussolini), pa rigidni lenjinist, u zrelijoj dobi revolucionarni fašist, a na kraju i vatreni pobornik Mao Ze Donga i kineske revolucije da bi se prije samoga svršetka rata priključio antifašistima. Nakon što je 1925. godine od pojedinaca iz svoje fašističke stranke (Partito Nazionale Fascista), optužen da jepoljski Židov“, mijenja svoje dotadašnje ime i prezime i postaje Curzio Malaparte.

Moglo bi se reći da on ustvari nikad nije ni imao drugu ideologiju osim fašizma – sve ostalo bilo je samo nužnost kojoj je pribjegavao kad je trebalo spasiti kožu.

Mussolinijev propagandist, fašist C. Malaparte i njegov pamflet Kaputt

  Zahvaljujući snalažljivosti i stečenim vezama ostvaruje čak i kratkotrajnu (ne baš uspješnu) karijeru diplomata (1919. godine radi kao talijanski ataše u Poljskoj) a ubrzo poslije napuštanja ove dužnosti postaje aktivist fašističkog pokreta .

Avanturizam, novinarstvo i kasnije književnost, ostale su mu trajne preokupacije. Njegova ideološka „evolucija“ sa svim svojim mijenama i „metamorfozama“ (prigodom kojih je vrlo često i sa zadivljujućom lakoćom mijenjao kako vojne odore i režime kojima je služio, tako i uvjerenja  – pri čemu su jedine sigurne činjenice da je cijeloga života bio vatreni pristaša totalitarizma i ogorčeni protivnik Rimo-katoličke crkve), sama po sebi govori o karakteru Mussolinijevog signore capitana i njegovim moralnim “vrijednostima”.

Kao vatreni pristaša totalitarističkih ideologija, u svojim knjigama vrlo često s porugom i ironijom, cinično i na uvredljiv, sirov, primitivan, vulgaran i rasistički način govori o kršćanima i njihovim svetinjama, posebice o Kristu.

Fašistički propagandni plakat koji je trebao privući mladež

 Opijenost fašizmom i fanatično uvjerenje kako je Italija ponovno na putu ostvarenja stare slave i obnove Rimskog imperija (što joj „pripada“ kao „kolijevci europske civilizacije“), kod Malapartea jenjava tek krajem 1942. godine, kad je propast fašističke Italije već na pomolu, pa se dotadašnji slijepi poslušnik preko noći (doduše, još uvijek samo u svojim knjigama i zapisima), okreće protiv dojučerašnjeg idola Mussolinija i navlači krinku „humanista“ i „kozmopolita“.

No, svoju pravu narav i nagone nije mogao tek tako prikriti.

Ogorčenje zbog iskrcavanja saveznika u već poraženu Italiju pretočio je u roman „Koža“ (u kojem na ironičan način nastoji pokazati svu ispraznost i uzaludnost tobožnje „pobjede“ Amerikanaca –  koje je smatrao „narodom bez identiteta, povijesti, tradicije i kulture“ i umišljenim „skorojevićima“ koji unaprijed gube svaku bitku s rasno nadmoćnim i po svemu superiornim sljedbenicima Rimskog carstva. (Vidi: http://www.glif.rs/blog/dok-je-napulja-koza-kurcija-malapartea/ – analiza srpskog autora; stranica posjećena 2.5.2015.)

Oni koji su iz stanovitih razloga imali interesa Suckerta (odn. Malapartea) prikazati u pozitivnom svijetlu (kako bi i njegovo književno djelo učinili vrednijim i vjerodostojnijim), svakako nisu imali lak zadatak. Budući da fašizam po naravi stvari ne ide u korak s humanizmom i kozmopolitizmom, tamne mrlje iz njegovog životopisa trebalo je „premostiti“ na što najbezbolniji način – i to po mogućnosti tako da čitatelji na zapaze očite kontradiktornosti i ozbiljne kontroverze koje prate život i djelo ovog hedonista i narcisoidnog fašista kojemu su samilost i bilo kakav osjećaj za ljudske patnje bili potpuno strani.

Jedan od takvih pokušaja je i Pogovor za roman Kaputt (izd. Minerva, Subotica-Beograd, 1961., str.468, u prijevodu Jugane Stojanović), koji je, ne bez razloga, u Srbiji doživio nekoliko izdanja, uz vrlo visoke ocjene i pohvale. Dakle, i fašistički književnici mogu biti „vrsni klasici“ i ubrojiti se „među prve pisce Evrope“ (kako piše u spomenutom Pogovoru, na str.466), ako se to može na pravi način iskoristiti u političke i propagandne svrhe.

Signor capitano Malaparte – od fašista i maoista do „demokrata“ u samo 10 godina

Osim prilično šturih i neodređenih podataka vezano za životopis autora (s nevještim pokušajima da se svjetonazorska i ideološka „vrludanja“ Malapartea, od republikanizma, preko lenjinizma i fašizma do kozmopolitizma barem ublaže ako se već ne mogu zaobići), autor Pogovora izriče i neke ocjene o njegovom „liku i djelu“, koje bi ga trebale učiniti prihvatljivim, kako za čitatelje, tako i za tadašnje komunističke cenzore.

Evo nekoliko ulomaka:

Iako su ovoj knjizi kao okvir poslužili autentični događaji iz rata, ona nipošto nema karakter ratnog dnevnika ni verodostojnost dokumenta. ‘Kaputt’ je književno delo koje ima svoju posebnu, subjektivnu istinu. Sam autor nazvao ga je romanom, a time je izričito naglašeno da činjeničnost kojom se u njemu pribeglo nije metod preslikavanja, već samo privid koji autora ne ometa da govori iz svog sopstvenog centra. Stoga imena ličnosti u knjizi ‘Kaputt’ jedva da su važna, jer iako nisu izmišljena, pripadaju ‘izmišljenim’, stilizovanim likovima koji su iznad svog realnog postojanja uzvišeni do simbola. Ti likovi predstavljaju elemente jedne opštosti, pa je njihova realnost sažetija, istinitija od realnih likova iz dokumentarnog ratnog dnevnika… Kada se uzme u obzir ova Malaparteova sklonost za proširivanjem granica stvarnosti, onda nije teško razumeti zašto se on u svojoj knjizi ‘Kaputt’ ne buni samo protiv Nemaca, već i protiv nečeg mnogo šireg. On ne deli frontove na saveznički i nemački, kako to rade političari, već ih kao moralist razlikuje po tome da li pripadaju pobediocu ili pobeđenom….Malaparte uvek napušta tabor onih koji se posle borbe uspešno dočepaju vlasti i tako se korumpiraju. A kako je ratna sreća promenljiva, pa je čas naklonjena jednoj, a čas drugoj strani, to Malaparte u više navrata prelazi iz jednog tabora u drugi. Fašizam napušta u času kad ovaj postaje birokratska, privilegovana stranka, a gorke stranice o svojim prijateljima saveznicima piše čim su ovi uspeli da se pobedonosno iskrcaju u pobeđenu Italiju. (‘Koža’, 1949). Ovaj nemir Malaparteove ličnosti, koji je posledica odvratnosti prema pobediocima, a saosećanje prema pobeđenima, mahom se tumači kao moralna labilnost pisca zbog koje njegovi sunarodnici sumnjaju i u njegov patriotizam.

 (…) Malaparteov kosmopolitizam zapahnjuje u snažnim naletima sa stranica na kojima je entuzijastičkim tonom iznosio svoje utiske o evropskim zemljama.“ (str.466.)

Iako bi se ovdje moglo što-šta komentirati, možda je najbolje zadržati se na sljedećih nekoliko konstatacija:

1). Opisi u romanu „Kaputt“ su, dakle: fikcija, privid, subjektivan pogled na rat, i oni „nipošto nemaju karakter ratnog dnevnika niti verodostojnost dokumenta“, ali su „likoviromana kojipredstavljaju elemente jedne opštosti“, „istinitiji od realnih likova iz dokumentarnog ratnog dnevnika“.

Drugim riječima: zapisi koji su nastali kao plod fikcije (odn. autorove mašte), tj. u formi romana (što unaprijed čini izlišnom i bespredmetnom svaku provjeru autentičnosti), “istinitiji su od onih koji se temelje na provjerljivim činjenicama i dokumentarnoj građi” i to zato što predstavljaju (po ocjeni autora Predgovora) „elemente jedne opštosti“ – ma što to značilo.

2.) Malaparte se uslijed svoje sklonosti „proširivanju granica stvarnostine buni samo protiv Nemaca, već i protiv nečeg mnogo šireg“.

Očita je namjera da se Malapartea, koji cijelo vrijeme svojih putovanja (stvarnim ili izmišljenim krajolicima, ali pod stvarnim imenom i prezimenom, u isto tako stvarnoj odori kapetana talijanske fašističke vojske, u automobilu koji je također stvaran i dodijeljen mu je po odobrenju „odurnog“ i „mrskog“ Mussolinija u čijoj službi se i samstvarnonalazi), posjećuje bankete na kojima redovito jede i pije ne samo sa svojim saveznicima SS-ovcima nego i diplomatima istočno-europskih kvislinških režima i drugim važnim osobama iz istog miljea, prikaže kao buntovnika, iako on to nikako nije – osim, ako se kao djelo „pobune“ protiv njemačke oružane sile ne računa možda to što je jednom prigodom njemačkom časniku (s kojim je skupa pio), na uobičajeni pozdrav „Heil Hitler“, „domišljato“ odgovorio (kako u knjizi tvrdi), uzvikom: „ein liter“.

Ono „šire“, a protiv čega se Malaparte uistinu buni, jeste činjenica da Italija gubi rat i  da fašisti (na njegovu nesreću i žalost), neće ostvariti željeni cilj: vratiti slavu i moć koju su nekada pronosili svijetom Rimljani u svojim pohodima – što je njegova jedina i trajna opsesija i može se iščitati iz gotovo svake stranice romana.

3). To da je Malaparte iz nekog svog iskonskog, ljudskog osjećaja humanizma vezan više za „pobeđene“ nego „pobedioce“  još je jedna nebuloza koja se može pobiti zdravom logikom, bez ikakvog dubljeg upuštanja u analizu onoga što je pisao.

Da je uistinu tako, on bi se (valjda) na samome početku rata uključio u neki od brojnih pokreta otpora u Europi, ili bi barem, kasnije, na Ukrajinskoj, Ruskoj ili Poljskoj fronti pristupio onima koji su se borili protiv naci-fašizma, a ne bi do kraja 1942. godine služio fašizmu i Mussoliniju.

Ne treba zaboraviti da je E. K. Suckert, odn. C. Malaparte gotovo od samoga početka bio vatreni poklonik fašističke ideologije (već 1920. godine, poslije napuštanja mjesta dužnosti kraljevog diplomatskog atašea u Poljskoj, mijenja „tabor“ i pristupa fašističkom pokretu, odn. ekstremnoj fašističkoj organizaciji Fasci de Combattimento koja je osnovana u ožujku 1919. godine, a 1920. godine tobože postaje „politička stranka“ i mijenja ime u Partito Nazionale Fascista). Kako ne bi bilo nikakve zabune glede naravi, karaktera i ciljeva ovog nasilnog pokreta, dovoljno je spomenuti kako su samo mjesec dana kasnije (dakle, u travnju iste godine), Mussolinijevi jurišnici fizički napali socijaliste na njihovom skupu u Milanu, čime su jasno dali do znanja da namjeravaju silom osvojiti vlast, a sve eventualne protivnike ušutkati i po cijenu građanskog rata. Ubrzo (zahvaljujući oklijevanju kraljevske vladarske obitelji koja zbog straha od eskalacije sukoba nije poduzela ništa kako bi onemogućila nasilje fašista), u okviru svog pokreta, Mussolini formira fašističku policiju, naoružane odrede, posebne skupine za ubojstva „neprijatelja“ i neistomišljenika i tajnu policiju. Pohod što ga osnaženi fašisti poduzimaju tri godine poslije – kad ih se oko 60.000 upućuje u Rim – završava povlačenjem s vlasti tadašnjeg talijanskog kralja Vittoria Emanuela III, koji 28. listopada 1922. godine Mussoliniju predaje mandat za sastav Vlade.

Kroz cijelo to razdoblje (fašističkog nasilja i nasilnog preuzimanja vlasti), E. K. Suckert (odn. C. Malaparte) se niti jednoga trenutka ne okreće protiv „pobedioca“ i ne staje na stranu „pobeđenog“, nego ponizno služi novouspostavljenom fašističkom režimu i Mussoliniju. On se također ničim ne protivi agresiji fašističke Italije na Abesiniju (Etiopiju – 1935/36. godine), kao ni tomu što je Mussolini stao na stranu Franca u krvavom slamanju španjolske Republike (1936/39. godine), iako je tobože bio opčinjen idejama ljevice, niti sporazumu što ga je njegov gazda Duce potpisao s Hitlerom (1935. godine), pa ni rasnim zakonima što ih je Italija usvojila 1938. godine čime je zapečaćen i učvršćen njezin savez s nacističkom Njemačkom.

Fašistička ideja (nakon što je do tada već bio „republikanac“, „monarhist“, „lenjinist“  i tko zna što sve još), bila mu je, čini se, u to vrijeme ipak draža i mnogo bliža od kozmopolitskih teorija i humanističkih filozofija kojih se „dohvatio“ kasnije, kad više nije imao kud.

Sve do kraja 1942.godine, on je poslušni oficir talijanske fašističke vojske i nema govora o bilo kakvoj pobuni osim na razini literarnih alegorija, poput one u priči „Kameleon“ – pa i to je samo produkt ogorčenja izazvanog Mussolinijevim priznanjem Rimo-katoličkog crkvenog poglavara i Vatikana 1929. godine a ne bunt protiv ideologije; on se tada „bunizbog mržnje koju osjeća prema Rimo-katoličkoj crkvi i Papi, a ne iz humanističkih ili nekih drugih sličnih pobuda, ponajmanje iz razloga bilo kakvog svjetonazorskog ili moralno-etičkog razmimoilaženja s Mussolinijem i ideologijom fašističkog pokreta.

U trenutku kad je već sasvim očito da pripada gubitničkoj strani, dovitljivi i snalažljivi fašist, avanturist i pisac samoreklamerskih knjiga (u romanu „Kaputt“, na tragikomičan, malograđanski, povremeno i groteskan način svako malo se hvali prijateljstvom s nekom od važnih osoba – dakako, gotovo svi odreda pripadaju mračnom svijetu naci-fašizma protiv kojega se on tobože „buni“ – ), dosjetio se kako se izboriti za „bolju prošlost“ i prometnuo u „humanista“ i „kozmopolitu“, svakako usput računajući na financijsku korist od prodanih knjiga ali i brisanje crnih mrlja iz vlastitog životopisa.

Fašizam je prestao braniti onda kad ga se više nije moglo braniti i tada mu nije preostalo ništa drugo nego da tobože „promjeni“ stranu. Koliki je njegov istinski „odmak“ od ideologije fašizma, jasno je svakomu tko pročita „Kaputt“.

4). Sam Malaparte u predgovoru knjizi s melodramatičnim naslovom (koji sugerira da se ne radi o običnom romanu): „Istorija jednog rukopisa“ (prema srpskom prijevodu koji se ovdje citira), piše kako je 1942. godineu Poljskoj i na Smolenskom frontu“, „produžio s pisanjem ‘Kaputt‘-a“. Dakle, u to je vrijeme još uvijek Mussolinijev kapetan koji šalje ratne izvještaje s bojišta; naime, u cijelom romanu, nigdje ne daje niti naznake da bi mogao promijeniti stranu pa samim time otpada i tvrdnja autora Predgovora da on „Fašizam napušta u času kad ovaj postaje birokratska, privilegovana stranka“. Prije svega, fašizam nije bio stranka, nego ideologija (što bi ipak trebalo razlučiti), a da bi se napustilo ideologiju najprije treba napraviti promjenu u vlastitoj glavi; drugo, onaj tko tvrdi da do 1942. godine talijanski fašizam nije počivao na korupciji, samovlašću, nepotizmu i privilegijama, ili je slabo obaviješten o naravi ovog totalitarizma i odnosima unutar talijanskih fašističkih krugova, ili iz nekih drugih razloga zastupa i brani tu zločinačku ideologiju – trećega nema.

5). Jedino protiv čega se K. E. Suckert, odn. Curzio Malaparte odlučno „buni“ jeste savezničko iskrcavanje u Italiju nakon sloma fašizma – što je on, kao „odlučan protivnik“ ove ideologije dočekao u Finskoj (kamo je pobjegao s Istočne fronte čim je osjetio da se Mussoliniju bliži kraj).

Što mu (nakon svega) drugo i preostaje, nego se skriti iza „kozmopolitizma“?

Jedino što se na temelju pročitanog Predgovora može zaključiti, jeste, da su sunarodnjaci Kurta Ericha Suckerta odn. Curzia Malapartea bili u pravu: uistinu je riječ o moralno labilnoj osobi što je on bez ikakve dvojbe na najbolji način dokazao tijekom svoga života.

Vezano za Pogovor, još samo jedna napomena: autor je na cca dvije i pol stranice uspio „sažeti“ sve što je značajno za Malapartea i njegovu knjigu (mada je riječ o djelu „koje mu je donelo svetsku slavu i svrstalo ga među prve pisce Evrope“ –  kako se kaže na str. 466, u okviru Pogovora), te usput objasniti njegove metamorfoze (vidjeli smo kako), ali ga i pohvaliti, no, na žalost, nije se potpisao; za pretpostaviti je da se (prema inicijalima navedenim na kraju teksta Pogovora: J.S.), radi o prevoditeljici Jugani Stojanović (?), ali, naravno, to je samo pretpostavka.

Zbog čega bi netko izbjegavao staviti svoj potpis na laskavo mišljenje što ga je izrekao o čovjeku koji spada „među prve pisce Evrope“ i djelu „koje mu je donelo svetsku slavu“?

Zanimljivo je, također, kako se roman ovog revolucionarnog fašista uopće mogao pojaviti u socijalističkoj Jugoslaviji početkom 60-ih godina (kada je Komunistička partija bila na vrhuncu moći, a njezina cenzura radila „punom parom“ – odobravajući samo ono što se uklapalo u standarde „moralno-političke podobnosti“), u vrijeme kada su „njegovanje anti-fašističke tradicije“ i „zaštita tekovina NOB-e“ (uz osudu fašizma kao najvećeg zla koje je ikada pogodilo ljudski rod) proklamirane kao najvažnije zadaće čitavog društva; odgovor na to pitanje može se jasno iščitati na str. 299-308., gdje autor daje mašti na volju, opisujući svoje navodno cjelodnevno, prisno i gotovo prijateljsko druženje s poglavnikom NDH dr. Antom Pavelićem, pri čemu on prema njemu počinje osjećati čak i neku vrstu simpatije, da bi potom (pri ponovnom susretu nekoliko mjeseci kasnije) uslijedio već uobičajeni obrat a la Malaparte – o čemu će kasnije biti više riječi.

Kaputt (baš ovakav kakav jest), nekome je, dakle, u tadašnjoj Jugoslaviji trebao – jer, da nije, ne bi ga niti bilo, to je sasvim sigurno; pa kad je već tako, možda bi bilo zanimljivo malo pobliže upoznati ovo „slavno“ djelo Mussolinijevog „ratnog dopisnika“, fašista i propagandista, signore capitana, K. E. Suckerta, odn. C. Malapartea.

Već na prvi pogled, jasno je da se radi o nekoj vrsti „bastarda“, odn. književnog  rukopisa u kojem se fikcija i stvarnost tako prepliću da je nemoguće odrediti gdje prestaje jedno, a počinje drugo. To, dakako, u književnosti nije rijedak slučaj i ne predstavlja nikakvu novost, ali je u ovom slučaju problem u tomu što autor dozvoljava svojoj mašti da se „razigra“ baš u četvrtoj i najosjetljivijoj dimenziji (vrijeme, prostor i akteri su prilično točno definirani – dok su konkretni događaji uglavnom fikcija i improvizacija; i u njima je toliko proturječnosti da se ovaj zaključak nameće sam po sebi).

Kad je povijest u pitanju, a pogotovu tako ozbiljna stvar kao što su rat, masovni zločini i ratne žrtve, onda ovakva vrsta „polu-dokumentaristike“ nije naivna stvar kako se možda na prvi pogled čini, jer, pored ostaloga, može poslužiti za svakovrsne manipulacije.

Budući, dakle, da se ovdje ipak ne radi o nekom bezazlenom „ljubiću“ ili „krimiću“, nego (kako je već rečeno) o daleko osjetljivijoj tematici, nužno je progovoriti riječ-dvije i o nekim drugim važnim aspektima ovoga „djela“ i njegovim glavnim odlikama.

Pisan osebujnim stilom (pri čemu je autor težio po svaku cijenu svoju fikciju “osnažiti” i učiniti vjerodostojnijom i življom kroz svoja osobna “promišljanja” i  “proživljavanja” ratne zbilje uključujući u nju čitavu plejadu stvarnih povijesnih likova – što je također trebalo doprinijeti “dokumentarističkom” štihu), s očitom namjerom da se kod čitatelja izazovu snažne emotivne reakcije, roman je prožet kontrastima i krajnostima.

Siže fikcije zvane Kaputt, svodi se na sljedeće:

Mussolinijev “ratni dopisnik”, fašistički oficir (signor capitano), Kurt Erich Suckert (alias Curzio Malaparte), poput nekog bonvivana koji je netom prekinuo svoju lagodnu i ugodnu šetnju i izravno s venecijanskog trga Sv. Marka ili iz nekog od talijanskih  muzeja neobjašnjivo kročio u drugu dimenziju –  nadrealistički, nestvarni i surovi svijet rata ispunjen  krvlju, raspadnutim leševima i zadahom smrti – promatra zlo koje se događa, bez emocija i sućuti, lamentirajući usput o svijetu koji je napustio i uvijek se iznova čudeći otkuda baš on na tom mjestu i u tom vremenu. U pauzama između sekvenci užasa i patnje kojima je svjedokom na svakom koraku (kao pasivni promatrač koji ni po čemu ne pripada tom svijetu, čak što više, u svakom trenu osjeća koliko je “iznad” i “izvan” svega što se tamo događa), vrijeme krati uživanjem u krasnim, pitoresknim krajolicima, čulnim zadovoljstvima koja mu pružaju usputne ljubavnice, obilnim večerama na kojima se poslužuju birane delicije i vrhunska vina (kako i priliči “aristokratskom” sloju onih koji pripadaju “staroj i uljuđenoj” Europi, tom “otmjenom” i “produhovljenom” svijetu, “trenutno” i “sasvim slučajno”, “pukim stjecajem okolnosti” svrstanom uz Hitlera i Mussolinija –  što baš i nije stvar koju bi trebalo osuditi), uz obvezne “dubokoumne”, filozofske  rasprave o politici, umjetnosti, kulturi, smislu i besmislu života, bitku, istini, dobru i zlu, ljubavi i mržnji…

-nastavlja se

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Odgovor Ivi Goldsteinu – Tko se uistinu borio za ‘etničku homogenizaciju BiH’

Objavljeno

na

Objavio

ilustracija Globus

Renomirani povijesni falsifikator i samoprozvani povjesničar znanstvenik Ivo Goldstein, prije nekoliko dana je za Globus objavio tekst „Zašto vatreni zagovornici Herceg-Bosne šute o tragediji vareških Hrvata“. Po standardnom receptu, uzme se djelić istine, nekoliko stvarnih kronoloških podataka, te oko njih konstruira gomila povijesnih gluposti, nelogičnosti, kako bi se potkrijepile teze koje su u biti notorne laži, piše Slaven Raguž/Dnevnik.ba

Goldstein postavlja pravo pitanje: „Zašto se šuti o tragediji vareških Hrvata“. To je jedino istinito što je napisao. Čim je postavio to pitanje, krenuo je sa lažima. Po njemu, sve je počelo (hrvatsko-bošnjački sukob u BiH) u listopadu 1992. napadom HVO-a na Prozor.

Je li sve počelo u Prozoru Rami?

Prva nelogičnost koja znanstveniku povjesničaru ne bi smjela promaći jeste kako to HVO može napasti mjesto u kojem su Hrvati po popisu 1991. bili većina i bili jedina organizirana vojna jedinica u tom mjestu u trenucima dok tadašnji Muslimani još uvijek nisu imali jasnu predodžbu o karakteru rata i do zadnjeg trena su polagali vjeru u dotadašnji JNA sustav? Hrvati, ispada, sami sebe napali.

Incidenti koji su se dogodili u listopadu 1992. u Rami samo su zadnji u nizu incidenata, koji su kulminirali u otvoreni sukob nakon što Armija BiH nije dopustila prolazak pojačanja braniteljima Jajca preko svog teritorija i nakon topničkog napada na ratnu bolnicu i benzinsku crpku u Novom Travniku. Topnički napad rezultat je zapovjedi Sefera Halilovića, koji je do tog trenutka dobrano koordinirao nebrojenim incidentima u Lašvanskoj dolini, Uskoplju, Vitezu i drugim mjestima Središnje Bosne gdje su dotadašnji saveznici iz Armije BiH okrenuli cijevi protiv HVO-a.

Tragedija i egzodus Vareških Hrvata

Čelništvo Operativne zone Sjeverozapadna Hercegovina (u kojoj je Rama i pripadala) pokušava baš u Prozoru Rami ispregovarati prestanak svih sukoba između HVO-a i ABiH. Dok su trajali pregovori, Armija BiH je po ulicama radila vojne parade i postrojavanja, dok se po selima ukopavali položaji prema većinski hrvatskim naseljima.

Hrvatska strana je svejedno inzistirala na mirnom rješenju, o čemu postoje brojni dokumenti. Bez obzira na dokumente Goldstein govori kako su Tuđman, „baš kao i njihovi adlatusi u Herceg-Bosni“, imali fiksnu ideju kako se „hrvatski perec mora podebljati“, koju potkrjepljuje izmišljenim dijalogom Tuđmana i Izetbegovića. Koliko je ta teza besmislena najbolje govori zapovijed Glavnog stožera iz 18.10.1992. za usmjeravanje svih snaga na zajedničku operaciju s HV-om na Južnom bojištu prema snagama Hercegovačkog korpusa VRS-a u Podveležju, na osnovu koje se sve topništvo iz OZSZ Hercegovina prebacilo u Čapljinu. Dakle, planira se podebljavanje pereca protiv Muslimana u sukobu koji je počeo Prozoru Rami, organiziranjem napada protiv VRS-a u Podveležju kod Mostara?! Bitno je spomenuti kako u trenutku kada su pregovori u Rami trebali biti uspješno okončani, mučki je ubijen hrvatski branitelj Frano Zadro, kada predstavnici HVO-a napuštaju pregovore.

Prema tome, prva laž je kako je sukob počeo u Prozor Rami, a drugo, sve i da je to istina, neistina je kako je HVO krenuo prvi, jer je prva žrtva bio branitelj HVO-a.

Plansko neplanski napadi za „podebljanje pereca“

Goldstein sam sebi kontrira. Dok iznad govori kako je Tuđman, zajedno sa političkim vodstvom Herceg Bosne imao „fiksnu ideju“ i planove „podebljanja pereca“, najednom sada govori kako je nadiranje Armije BiH u Središnjoj Bosni „bila posljedica činjenice da u Zagrebu i Širokom Brijegu ozbiljniji planovi o tome što će se odvijati u mogućem hrvatsko-bošnjačkom sukobu nikad nisu pravljeni“.

Ne mari Goldstein što sam sebe demantira, pa te planove, kojih i po njemu nije bilo, za što veću samostalnost i odcjepljenju potkrjepljuje po njemu „prvim masovnim zločinom, i to onim HVO-a u Ahmićima“.

Zločin u Ahmićima se dogodio 16. travnja 1993. Do tog datuma dogodili su se: 12.01.1993. zločin u Lužanima (Uskoplje), 19.01.1993. Gusti Grab (Busovača), 26.01.1993. Dusina (Dolina Lašve), 23.03.1993 Orlište (Konjic), Sušanj (Zenica) 05.04.1993., 08.04.1993 Maljine (Travnik), te na isti dan Ahmića 16.04.1993. zločin u Trusini. Svi ovi zločini djelo su Armije BiH i mudžahedina koji su bili njihova sastavna jedinica. Prvi put se događaju i masovna zatvaranja Hrvata u logore, poput onog u Kaćunima kod Busovače.

Povjesničar Goldstein ne priznaje ove zločine, jer bi i oni pokazali neutemeljenost njegovih tvrdnji i svjesno iskrivljavanje činjenica. No, ako ih ne priznaje, ne znači da ih ne poznaje, jer svi su oni navedeni u knjizi „Zločin s pečatom“ Ivice Mlivončića, odakle Goldstein doslovno prepisuje kronologiju događanja koji su doveli do etničkog čišćenja Vareša i golgote Hrvata tog mjesta koji se dogodio.

No, Goldstein se ne zaustavlja samo na ignoriranju činjenica koje mu ne idu u prilog, on ide dalje. Svjesno laže kako je Milivoj Petković naredio Ivici Rajiću da preuzme kontrolu u Varešu, uz napomenu kako je i Slobodan Praljak Rajiću naredio da „sredi situaciju u Varešu“ i da ne pokaže „milosti prema nikome“. Nakon te zapovjedi dogodio se Stupni do. U čemu stoji Goldsteinova laž?

Praljkova retroaktivna naredba zločina u Stupnom dolu

Zločin u Stupnom dolu dogodio se u noći sa 22. na 23. listopada 1993., za kojeg je osuđen Ivica Rajić, po svom priznanju, a učinile su ga postrojbe za specijalne namjene „Maturice“ i „Apostoli“. Dana 23. listopada Rajić izvještava „dopredsjednika Hrvatske zajednice Herceg-Bosne Darija Kordića, načelnika Glavnog stožera HVO-a, generala Milivoja Petkovića, zapovjednika ZP SB-a Vitez, pukovnika Tihomira Blaškića, i Marija Bradaru, zapovjednika brigade HVO-a Ban Josip Jelačić“ kako je „Izvršio procjenu i u jutarnjim satima izveo napadno djelovanje na Stupni Do i Bogoš“. To izvješće, odnosno „Informacija o borbenim djelovanjima“ kako je stajalo u naslovu dokumenta, dostavljeno je u večernjim satima toga dana Glavnom stožeru HVO-a u Čitluku.

General Praljak u večer toga dana zaprima tu Informaciju, te na istom listu papira dopisuje: „Srediti situaciju u Varešu bez milosti prema bilo kome, pronaći ljude koji su dorasli i vremenu i zadacima.“ Dakle, zločin u Stupnom dolu se već dogodio u trenutku kada Praljak dopisuje ove riječi. Kako je onda moguće da je on naredio počinjenje zločina nakon samog zločina? Valjalo bi to upitati Goldsteina i one koji tvrde kako ga je Praljak naredio. No, važno je kazati kome su ove Praljkove riječi bile upućene, a itekako ima veze sa Goldsteinovim člankom.

Naime, kalvarija Hrvata Vareša vodila je preko sela Brgule i drugih teritorija koja su bila pod srpskom okupacijom, što spominje i Goldstein. Prema njemu, a i prema mnogima, srpska vojska pljačka i dobro naplaćuje svaki prolaz kroz svoj teritorij, no istina je malo drugačija.

Daleko više nego vojska RS-a, hrvatske izbjeglice i prognanike su pljačkali sami Hrvati, i to pojedini pripadnici Rajićevih „Maturica“, o čemu postoje i svjedočenja i živi svjedoci. Pljačkanja i krijumčarenja su se događala ne samo pri povlačenju iz Vareša, nego i ranije. Bez ikakve koordinacije sa lokalnom vlašću, ali i Glavnim Stožerom HVO-a, Ivica Rajić provodi strahovladu, pljačka ne samo Muslimane, nego i Hrvate, pa čak i svećenike.

Nakon protivljenja tadašnje lokalne vlasti, on ih jednostavno silom pritvara, što i sam priznaje u spomenutom Izvješću: „Zbog pokušaja opstrukcije planiranih aktivnosti stavio sam u izolaciju gospodu Antu Pejčinovića, Zvonka Dužnovića i Ivicu Gavrana. Zapovjednik brigade Bobovac u teškom je depresivnom stanju i nije sposoban obnašati dužnost“.

General Praljak naređuje Milivoju Petkoviću „sređivanje stanja bez pokazivanja milosti“ ne prema Muslimanima, nego prema onima unutar svojih redova, koji nisu „dorasli vremenu i zadacima“ i koji pljačkaju i zlostavljaju svoj narod.

Dok je bilo Herceg Bosne, bilo je i hrvatskog Vareša

Završava Goldstein: „U posljednje vrijeme javljaju se, više nego proteklih godina, oni koji tvrde da je Herceg-Bosna za vrijeme rata branila interese bosanskohercegovačkih Hrvata, a da ih brani i danas. Danas će ti i takvi obranu koncepcije Herceg-Bosne zaogrnuti u plašt “borbe za prava Hrvata u BiH”, prikrivenog ili otvorenog zagovaranja “trećeg entiteta”. No, zagovornicima Herceg-Bosne nije bilo do ljudi za vrijeme rata, a nije im ni sada. Prvenstveno su promovirali neke svoje fiksne ideje ili se brinuli za svoje interese, često puke materijalne, te kako da se obrane od moralne odgovornosti, a neki i od kaznene.“ .

Godinu i pol dana perioda pod Herceg Bosnom, do pada pod Armiju BiH, je period kojeg se s nostalgijom sjećaju svi stanovnici Vareša. Osiguran je rad svih institucija, pokrenuto je gospodarstvo u mjeri koja je omogućavala minimum normalnog života, škole rade po hrvatskom planu i programu, u koje idu i djeca iz okolnih muslimanskih sela, kojima je bio osiguran besplatan prijevoz. Čak se za oko 3000 umirovljenika osigurala mirovina od 30 KM, neovisno o nacionalnosti.

Sve se to financiralo iz Mostara i Gruda i o tome će posvjedočiti svatko tko je u tom periodu bio u Varešu.

Nakon pada Vareša pod Armiju BiH, događaju se brojni zločini Armije BiH koji su trajali sve do 1997., i to od u suradnji sa policijom i općinskom vlasti. Spaljene su sve hrvatske kuće, silovanja i premlaćivanja bila su svakodnevnica onih Hrvata koji su se usudili ostati, a zlostavljanja nisu zaobišla niti svećenike. Na oko 14 km četvornih (rubni dio općine, sela Prizići, Višnjići, Daštansko i planina Zvijezda) formirana je hrvatska općina Vareš u koje su se preselile sve hrvatske institucije (općina, policija, bolnica, škole, itd) i koja je opstala sve do potpisivanja Washingtonskog sporazuma.

Sve te institucije su financirane, plaće redovito isplaćivane i održavane od strane sjedišta Herceg Bosne u Mostaru. Koliko je i što značilo tih 14 četvornih kilometara za žitelje Vareša govori podatak da je u tom periodu postojanja „skučene“ Herceg Bosne u Varešu, po podacima ministarstva civilnih poslova, a i UNHCR-a iz tog vremena, koeficijent povratka prognanih i izbjeglih Hrvata Vareša bio veći nego svih godina nakon Daytona do danas, kada bi ih se zbrojilo skupa. Ne samo to, u Varešu je bio ured Herceg Bosne za Hrvate Tuzle, Zenice i drugih mjesta koji su bili pod kontrolom Armije BiH do ulaska u Federaciju, odakle se koordinirao povratak i u ta mjesta. Sve to financirano iz Mostara.

O svemu ovome Goldstein, ali i drugi goldsteini ne pišu. Dovoljno bi bilo da porazgovara sa svjedocima vremena, ali onima koji danas žive u ovom etnički očišćenom mjestu. Da živi svjedoci usporede ratni period pod Herceg Bosnom i današnji.

Herceg Bosna kao model – u funkcionalnom dijelu, ne rajićevsko zločinačkom

Zaključak Goldsteinovog teksta je kako je tragedija Vareša „posljedica zločinačke Tuđmanove politike etničke homogenizacije“, i to potkrepljuje (ponovno) izmišljenim sastancima, dijalozima i kronološkim rokadama. U jednome se djelomično slažem sa Goldsteinom, a to je da su Hrvati Vareša ostavljeni na milost i nemilost samima sebi, u ratu, tako i u miru.

No za razliku od Goldsteina koji u tome vidi belosvetsku zaveru protiv Bošnjaka u cilju „podebljavanja pereca“, ja to pripisujem čistom neznanju i tipičnoj hrvatskoj neorganiziranosti. Činjenica je kako su tadašnji Muslimani strateški svjesno i organizirano ušli u sukob sa Hrvatima. Sjetimo se samo kada je datirana Seferova „Direktiva za obranu suvereniteta BiH“ (25.02.1992.), te kako postoje dokumenti pisanih naredbi (poput one s početka kolovoza 1993. Saliha Cilaša iz Kiseljaka o izviđačkim radnjama prema HVO-u) o izviđačkim vojnim aktivnostima prema HVO-u. Sve to u tijeku najžešćih sukoba sa JNA i srpskim paravojnim jedinicama. Sukob se morao predvidjeti i sa obavještajnog i sa vojnog aspekta.

Govoriti kako se HVO u sukob sa Armijom BiH uvukao kao posljedica Tuđmanove politike mogu samo zlonamjernici i povijesni falsifikatori poput Goldsteina, jer za to ne postoje niti pisani dokumenti, niti materijalni dokazi. Dapače, postoje dokumenti koji tvrde suprotno. Problem kojeg smo mi Hrvati imali tada, imamo i danas. Pad Vareša nije ništa drugo nego posljedica nepostojanja ikakve strategije. Onda, kao i danas, vodila se reaktivna politika. Politika stihije, reagiranja na vanjske podražaje, bez ikakve vizije, koncepta i plana.

Ovo se mora glasno priznati, jer je jedino to razlog zbog kojeg su Hrvati Vareša, ali i drugdje u Središnjoj Bosni bili prepušteni stihiji i zašto se danas rijetki od najodgovornijih Hrvata se uopće prisjećaju kalvarije Hrvata tog kraja. Tu leži odgovor na jedino dobro što je Goldstein napisao, a to je ono početno pitanje: Zašto se šuti o tragediji Hrvata Vareša? Kad bi se o njoj govorilo, moralo bi se priznati vođenje politike bez vizije, onda kao i danas.

No, poanta je nešto drugo. Poanta je kako je Herceg Bosna model! Naravno u onom svom organizacijskom i funkcionalnom dijelu, ne u onom rajićevsko zločinačkom. Pozivam Goldsteina i slične da prouče malo podatke sa popisa iz 2013. i usporedi ih sa ratnim kartama, pa da vidi koja su to područja uistinu „etnički homogenizirana“, a koja ne. Jesu li to teritoriji koji su bili pod „zločinačkim HVO-om“ koji se borio za „što veću samostalnost ili odcjepljenje“ ili patriotskom Armijom BiH koja se borila za „jedinstvenu BiH“).

Teritorijalno-administrativno preuređenje BiH je jednostavno model! To moraju shvatiti oni koji se tobože bore za budućnost BiH, inače BiH neće imati budućnosti uopće. Međutim, prije svih to moraju shvatiti, na glas govoriti i hrabro se za to zalagati najodgovorniji kod hrvatskog naroda u BiH.

Da bi se to dogodilo, najodgovorniji moraju biti i najučeniji, stručniji i domoljubno/intelektualno potkovaniji, a ne ljudi bez vizije, vođeni prizemnim krijumčarskim nagonima. Dok god to ne bude tako, razni Rajići, zločinci i izdajnici će nam blatiti ostavštinu generala Praljka, a povijest će nam pisati kvazi povjesničari poput Goldsteina.

Slaven Raguž/Dnevnik.ba

Vareš – Zaboravljeni grad, zaboravljeni ljudi, zaboravljeni zločini

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari