Pratite nas

U potrazi za Istinom

Prešućeni sporazum Kučan – Milošević majka svih velikosrpskih konstrukcija o razgovorima i dogovorima

Objavljeno

na

Prešućeni sporazum Kučan – Milošević majka svih velikosrpskih konstrukcija o razgovorima i dogovorima (II.dio)

Slovensko-srpski sporazum Milošević-Kučan od 24. siječnja 1991. godine značajan je događaj za shvaćanje konteksta o početku rata na području bivše Jugoslavije.

račan Bit tog prešućivanog sporazuma sadržana je u dvije ključne točke:

– Srbija ne osporava pravo Sloveniji na izlazak iz Jugoslavije.

– Slovenija ne osporava pravo „svih Srba da žive u jednoj državi“.

Ili još jednostavnije, Srbi neće dirati Sloveniju na putu ka osamostaljenju a zauzvrat Slovenci se neće buniti protiv „prava“ Srba da prave veliku Srbiju na prostorima Hrvatske i BiH.

Sporazum Milošević-Kučan  potpisan je svega 4 dana nakon što su ministri unutarnjih poslova i obrane Hrvatske i Slovenije, Josip Boljkovac i Martin Špegelj s hrvatske te Igor Bavčar i Janez Janša sa slovenske strane parafirali prijedlog sporazuma o zajedničkoj obrani Hrvatske i Slovenije. U tom slučaju čini se kako se Boljkovac i Špegelj nisu konzultirali s predsjednikom Tuđmanom, već su oni to nešto samoinicijativno radili njemu iza leđa, i kad se cijela stvar pogleda post hoc, njih dvojica su već tad uvalili Hrvatsku u zamku.

Jer, Hrvatska se nikako nije smjela uključivati u rat kad je JNA 25. lipnja 1991. napala Sloveniju, jer je to bila vrlo sofisticirana zamka, a s druge strane ako se ne uključi dat će za pravo Slovencima da kažu kako „su Hrvati izigrali sporazum“, kao što sad tvrde, iako nikad nije potpisan ni potvrđen nikakav sporazum već su dva ministra samoinicijativno, parafirali prijedlog sporazuma, koji nikad nije bio na ratifikaciji u Saboru, ili potvrđen na Vladi ili u Uredu Predsjednika Republike Hrvatske.

Slovenci osim za izdaju, Hrvatsku optužuju i za još štošta. Na primjer, šest slovenskih intelektualaca odgovarajući na feljton novinara Blaže Zgage, istom autoru zamjeraju da nije dovoljno pažnje posvetio nekim događajima koji su se zbili u osvit raspada Jugoslavije, ali u tom istom kontekstu u kojem opisuju Miloševićev upad u monetarni sustav Jugoslavije, spominju i jedan nepostojeći događaj koji je vrlo bitan za ovu temu.

Navodimo točan citat: „…ili čak neki od brojnih susreta Miloševića i hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana u četiri oka. Na sastancima u Karađorđevu i Tikvešu u ožujku i travnju 1991. godine razgovarali su i o podjeli Bosne i Hercegovine.”

>>Površno i nelogično o razbijanju Jugoslavije

Pazite vi samo te slovenske “intelektualce”? Oni nude tezu za koju ne nude apsolutno nikakav dokaz. A ne nude jer ne postoji nikakav dokaz da su Tuđman i Milošević u Karađorđevu ili Tikvešu razgovarali o “podjeli Bosne i Hercegovine” I to iz prostog razloga jer oni o tome nisu razgovarali.

Očito je zbog čega su Slovenci tako aktivni na haškim procesima Hrvatima iz BiH

Jedini “dokaz” koji na haškom sudu postoji za to da su Tuđman i Milošević razgovarali o tome svjedočenje je tajnog svjedoka II na suđenju generalu Blaškiću, a riječ je bivšem hrvatskom predsjedniku Stjepanu Mesiću. Ili drugim riječima, ni na haškom sudu o tome nema nikakvih dokaza, ali zato ima puno dokaza da se u Karađorđevu razgovaralo o nečem drugom. O nečem što je suštinsko. O nečem u čemu su Slovenci stali na srpsku stranu. To je dvojba oko tumačenja jugoslavenskog Ustava gdje su postojale dva osnovna stajališta: službeno srbijansko i službeno hrvatsko stajalište.

U najkraćem, stajalište hrvatske politike bilo je da su republike te koje imaju pravo na samoodređenje, dok je s druge strane stajalište srbijanske politike bilo to da su narodi ti koji imaju pravo na samoodređenje. To je drugi vrlo bitan moment, koji je čak i bitniji od toga što Kučan daje pravo Srbima da prave veliku Srbiju na teritoriju Hrvatske i BiH (ma koliko se isti taj Kučan kasnije izmotavao i govorio kako on to nije tako mislio), i zbog kojeg su Slovenci tako aktivni u suđenjima protiv Hrvata iz BiH, gdje se sami nude za svjedoke ili čak „eksperte“, te u medijima, gdje stoje na stajalištima određenih skupina koje forsiraju mit o Karađorđevu, kako bi prikrili svoj sramni dio uloge u čitavoj priči.

Ovoj priči o načelima prava na samoodređenje vratit ćemo se malo kasnije, sad ćemo još vrlo kratko analizirati prvi dio citirane rečenice šestorice slovenskih „intelektualaca“. Kažu oni „neki od brojnih susreta Miloševića i hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana u četiri oka.“ I onda navode jedina dva sastanka koja su održana u četiri oka. I to su ujedno jedina dva sastanka na kojima su se Tuđman i Milošević ikad sastali u četiri oka, jer nakon početka sukoba više nije bilo bilateralnih sastanaka.

Dakle, dva sastanka nikako  nisu „brojni sastanci“, i smatramo da bi pravi intelektualci to morali znati.

Slovensko-srpske sjedeljke iz 1985.

Osim toga, uvjereni smo kako bi čitateljima bilo zanimljivije da su ti slovenski intelektualci objasnili što su i o čemu su raspravljali na raznim sjedeljkama i kružocima s intelektualcima iz Srbije sredinom osamdesetih godina. Na primjer, Davor Domazet u jednoj svojoj analizi u djelu pod podnaslovom „Samostalna Slovenija i ‘velika Srbija’“ na stranicama 38. i 39. iznosi slijedeću tezu: „Dok je vojni vrh u Beogradu, sredinom osamdesetih godina, mijenjao sustav zapovijedanja kako bi preustrojavao oružane snage za djelovanje u izvanrednim prilikama, odnosno, pripremao Jugoslavensku narodnu armiju da postane srpska imperijalna sila, u Ljubljani je, u jesen 1985., održan sastanak srpskih i slovenskih intelektualaca na temu prekrajanja Jugoslavije. Slovenski intelektualci preporučili su srpskima da je za Srbe jedino rješenje zalaganje za očuvanje Jugoslavije. Za razliku od homogene Slovenije,uvjeravali su slovenski intelektualci svoje srpske kolege, Srbija je podijeljena na pokrajine i s velikim brojem Srba u drugim republikama, pa za sebe ne može izboriti bolji status i poziciju nego što to može u Jugoslaviji. Tu postavku slovenskih intelektualaca srpski su intelektualci objeručke prihvatili kao političku platformu i pretočili je u slogan – Slovenija van, a ostatak ‘velika Srbija’ ili krnja Jugoslavija“

Vratimo se sad na trenutak Stjepanu Mesiću, koji i danas ima jako puno prijatelja u Sloveniji, od kojih su neki čak spremni i lagati da su mu posudili novce za kupnju dva stana i dvije garaže.

Budući da je on rodonačelnik ideje (bar što se tiče svjedoka na haškom sudu) da je „rat između Srbije i Hrvatske 1991. dogovoren kako bi poslužio kao detonator da se sistemom spojenih posuda isti prelije u BiH“ što je klasičan udbaški spin koji nitko ne koristi tako često kao Mesić, a kojeg u cijeloj ovoj priči koriste Slovenci (dakle vrsta spina u kojoj se stvarni događaj premješta u drugi kontekst i s drugim akterima.

Na primjer, Slovenci su se dogovorili sa Srbima čime je počela disolucija Jugoslavije i uvod u rat, a kasnije optužuju Hrvate da su se dogovorili sa Srbima, odnosno Tuđman s Miloševićem u Karađorđevu, čime je počela disolucija Jugoslavije i uvod u rat koji je onda kasnije donio sve one žrtve, zločine itd). Naša je teza da je rat u Sloveniji, iako mi mislimo da nije bio dogovoren, zapravo poslužio kao detonator da se isti, sustavom spojenih posuda prelije u Hrvatsku. I tu dolazimo do djela koji je najteži za objasniti, pogotovo onima koji su u stanju razmišljati samo linearno i jednodimenzionalno, i koji žele da im je prikaz stvari crno-bijel, pa da onda oni mogu reći „ovo bijelo je dobro a ovo crno ne valja“.

Mi svi ostali, koji znamo da stvari u životu ne funkcioniraju tako i da u pravom životu postoje različite dimenzije, različite razine,  a pogotovo kad je u pitanju ljudski čimbenik po onoj narodnoj „sto ljudi sto ćudi“, a u svezi s neospornom činjenicom da su oni koji su odlučivali i koji su utjecali na razvoj situacije bili ljudi. O čemu zapravo pričamo?

Milošević i Kadijević – Izetbegović i Halilović

Sa stajališta Hrvata u Republici Hrvatskoj 1991. godine, nema nikakve razlike između Miloševića i Kadijevića. Isto tako, sa stajališta Hrvata iz BiH 1993. godine nema nikakve razlike između Sefera Halilovića i Alije Izetbegovića. To je potpuno razumljivo. Jer ti ljudi vide da ih i jedni i drugi ubijaju, protjeruju, pale, pljačkaju itd. i naravno da je s njihovog stajališta to sve isto. Međutim, među njima postoje nijanse, različiti pogledi o nekim pitanjima, iako se oni u većini stvari preklapaju istim mišljenjem. Međutim, baš kao što je Alija Izetbegović smijenio Sefera Halilovića s mjesta Komandanta glavnog štaba Armije BiH u lipnju 1993., tako je i Milošević maknuo Kadijevića s mjesta sekretara za narodnu obranu na samom početku 1992. godine. Mogli bi reći da su vojnici, dakle Kadijević i Halilović bili više maksimalistički raspoloženi prema ciljevima, dok su političari, Izetbegović i Milošević bili razumniji i više pragmatični prema svojim ciljevima, i tu je dolazilo do raskoraka. Plastično, Sefer Halilović je htio unitarnu BiH s Muslimanima kao temeljnim narodom. A Alija nije imao ništa protiv toga, samo je smatrao da to nije realno, nego da mu je realnije graditi muslimansku državicu unutar BiH, najprije u trokutu Sarajevo-Zenica-Tuzla a zatim na račun Hrvata u srednjoj Bosni i slivu rijeke Neretve proširiti taj teritorij i izbiti na more.

>>Sefer Halilović vjerna kopija Slobodana Miloševića s konca 80.-ih

Slično je i s odnosom Kadijevića i Miloševića. Kadijević je htio opstanak Jugoslavije, po mogućnosti unitarne i pod dominacijom Srba, a ako ne može to onda svakako kao federalne države, socijalističkog uređenja. Milošević također ne bi imao ništa protiv unitarne Jugoslavije pod dominacijom Srba, ali i on vidi da to nije realno. Što se tiče Miloševića nigdje nismo uspjeli naći nijedan čvrst dokaz koji upućuje da je on bio strogo na liniji stvaranja velike Srbije na zapadnim granicama Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica, nego nam se prije čini da je on vrlo rano procijenio da će to biti prezahtjevna zadaća i zato on nikad u nekom svom javnom istupu nije spomenuo niti navedene granice niti pojam „velika Srbija“.

Čini se da je njegov cilj, njegov minimalan cilj, ugrabiti što je više moguće teritorija u BiH i iznuditi široku autonomiju za Srbe u Hrvatskoj, čime bi napravio jedan prijelaz, etapu u njihovoj nacionalnoj strategiji stvaranja velike Srbije na spomenutim granicama, a ostatak bi možda ostavio nekoj budućoj generaciji.

Međutim, mi isto tako smatramo da događaji na terenu više nego jasno upućuju na to da su Milošević i srbijanska politika htjeli napraviti veliku Srbiju na zapadnim granicama Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica, a da se je na ovaj rezervni i minimalistički scenarij prebacio tek nakon trećeg i ujedno zadnjeg pokušaja uspostavljanja tih zamišljenih granica velike Srbije silom, odnosno vojnim sredstvima.

Uloga Medačkog džepa i prijevoja Vrdi u „resetiranju“ Miloševićeve politike

Pritom, smatramo da je prvi pokušaj stvaranja velike Srbije vojnom silom bio 1991. – agresija na Hrvatsku poznata pod kodnim nazivom „Ram“, zatim u travnju 1992. kad je trebalo izvršiti „popunu rama“ odnosno uzeti cijelu BiH a preko bojišnice od Mostara do Livna prodrijeti i uzeti cijeli hrvatski jug, cijelu Dalmaciju i praktično sve do Gospića, koji bi im ostao kao zadnja prepreka da prođu preko Velebita na Karlobag, te treći i zadnji put u rujnu 1993. godine, kad su Srbi htjeli napasti upravo na području Gospića, ali ih je Hrvatska vojska preduhitrila i poduzela vojno-redarstvenu operaciju „Džep 93“ u narodu poznatu kao „Medački džep“, a istovremeno s tim srpskim napadom trebala je Armija BiH napasti, što je i učinila, položaje HVO praktički cijelom dužinom rijeke Neretve u akciji poznatoj kao „Neretva 93“.

Dakle, nakon što je HV u Medačkom džepu potukla Srbe, i nakon što je HVO na prijevoju Vrda zaustavio Muslimane, Milošević je bio prisiljen „resetirati“ srbijansku politiku, pogotovo zato jer im je nad glavom visila opasnost koju su sa sobom nosile sankcije Vijeća sigurnosti protiv Srbije koja se time iscrpljivala i sve je manje mogla ulagati u resurse za osvajačke pohode po Hrvatskoj i BiH.

Dakle, 1991. godine dok je i Milošević bio na liniji operacionalizacije plana stvaranja velike Srbije na navedenim zapadnim granicama, samo su primitivci i priglupi ljudi poput Šešelja i Draškovića javno govorili o zapadnim granicama velike Srbije. Oni inteligentniji i prefriganiji poput Miloševića ili Borisava Jovića radije su govorili kako se „bore za očuvanje Jugoslavije“ dok pod krinkom te politike zapravo žele odustati od Slovenije i preseliti vojsku, kako reče Vasiljević u BBC-evoj seriji „na nove granice“ a te granice su Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica.

Milošević, Jović, ali i vrh JNA, termin „očuvanje Jugoslavije“ nisu koristili samo zbog međunarodne zajednice, već i za vrbovanje petokolonaša po Hrvatskoj, i to ne samo onih koji su bili etnički Srbi, nego i za vrbovanja etničkih Hrvata privrženih ideji opstanka Jugoslavije. I tu je sad teško razvrstavati sve one koji su bili na antihrvatskoj strani, pogotovo u JNA, tko je tu u kolikoj mjeri velikosrbin a tko uvjereni jugoslaven i komunist.

Pa ipak čini se da neka gradacija postoji. Za Kadijevića bi rekli da je notorni Jugoslaven baš s onom pričom „tito, partija, armija, jugoslavija i slični socijalistički bakrači“, dok za Ratka Mladića mirne duše možemo reći da je velikosrbin.

Onda imamu Blagoju Adžića koji je negdje na pola puta između te dvojice, i velikosrbin ali i boljševička jugoslavenčina, onda imate Rašetu koji je bliže Kadijeviću, pa Vasiljevića koji je bliže Adžiću, pa Perišića koji je bliže Mladiću itd. Uglavnom, Kadijević je bio više projugoslavenski, a Milošević više prosrpski raspoložen.

Tuđman zaustavio intervenciju JNA

Iako su obojica tražila povod za vojnu intervenciju u Hrvatskoj: prvi put 24.-25. siječnja 1991. godine, odnosno samo dan nakon što su Milošević i Kučan postigli svoj dogovor. Taj puč pokušan je filmom KOS-a, koji je prikazan isti dan kad su Milošević i Kučan postigli ovaj dogovor, gdje se u glavnoj ulozi našao, nitko drugi nego stari slovenski prijatelj Martin Špegelj, kojeg Slovenci uvijek rado potežu kao „svijetli primjer“ kad treba govoriti protiv predsjednika Tuđmana i službene hrvatske politike iz tog doba.

Tad je intervenciju zapravo zaustavio Tuđman, koji je tog 25. siječnja, dakle dan nakon sporazuma Milošević-Kučan i prikazivanja KOS-ovog filma na televiziji, te nakon što je KOS po Hrvatskoj već počeo provoditi uhićenja (24. siječnja uhićeno nekoliko osoba zbog „nezakonitog uvoza oružja u RH i poticanja oružane pobune“ među kojima su bili Đuro Dečak, Antun Habijanec, Vinko Belobrk itd.) skupa s predsjednicima Vlade i Sabora Manolićem i Domjanom otišao u Beograd i na sjednici predsjedništva, napao Kadijevića da će on biti kriv ako dođe do vojne intervencije, kako će krv biti na njegovim rukama što je kasnije Borisav Jović opisivao kao „Tuđman nije uopšte pridoneo da se situacija smiri, čak se sve pogoršalo, on čim je došao na sednicu počeo je da galami i da optužuje…“

Uglavnom, ta galama je možda ne preplašila, ali rekli bismo donekle „osvijestila“ generala Kadijevića koji je od tad zauzeo stav da neće ići ni u kakvu intervenciju ni protiv koga bez odobrenja viših političkih instanci, a to je značilo Predsjedništva SFRJ.

Drugi scenarij za vojnu intervenciju je onaj beogradski

Drugi put su cenzus za vojnu intervenciju htjeli dobiti u ožujku 1991. Naime, 9. ožujka te godine u Beogradu su održane masovne demonstracije na kojima je netko bacio suzavac, došlo je do nereda i stampeda, neki ljudi su izginuli a neki su počeli fizički napadati tadašnju miliciju, i onda je vojska s tenkovima izašla na ulice Beograda.

To je bio scenarij koji je trebao dovesti do toga da se u Predsjedništvu SFRJ opet glasuje o vojnoj intervenciji. Tad je omjer glasova bio 4:4 i JNA opet nije dobila pristanak od kolektivnog šefa tadašnje države. Točnije, taj pristanak od Predsjedništva, bez kojeg je svaka intervencija JNA unutar Jugoslavije nelegalna i protuustavna, nikad nije donesen. Međutim, nakon glasovanja u predsjedništvu koje je završilo neodlučeno, Srbi i vojni vrh JNA nisu se pomirili sa stanjem, pa je čak i američki veleposlanik Zimmerman morao prenijeti stav Washigtona da „USA ne bi sa zadovoljstvom gledala na takvu intervenciju“. Kadijević je stoga otišao u Moskvu tražiti potporu od sovjetskog maršala Jazova, međutim, Rusi su bili do grla zaokupljeni svojim problemima, Sovjetski savez je također bio u fazi raspadanja, pa Kadijević nije mogao dobiti nikakva jamstva.

Intervenciju u Sloveniji protuustavno zapovjedio Ante Marković

I onda je došlo konačno proglašenje nezavisnosti Slovenije i Hrvatske 25. lipnja 1991. I prilika koja se pojavila s neočekivane strane. Naime, postoji jedna tvrdo kuhana činjenica koju bi ovdašnji mediji najradije zaboravili, a to je da „poguranac“ za vojnu intervenciju JNA u Sloveniji nije došao od Predsjedništva SFRJ nego od savezne vlade kojoj je službeno ime bilo Savezno izvršno vijeće ili skraćeno SIV.

Na čelu SIV-a bio je etnički Hrvat i politički jugoslaven i komunist, Ante Marković. Upravo on je donio tog 25. lipnja 1991. dvije odluke koje je JNA iskoristila za napad na Sloveniju. To su odluke o osiguranju graničnih prijelaza SFRJ i zabrani uspostave graničnih prijelaza unutar SFRJ (ova druga odluka je značila zabranu uspostave granice između Slovenije i Hrvatske).

Dakle, nema nikakve dvojbe da je Ante Marković de facto i de iure izdao nalog za taj napad i da ga je tad u vrijeme kad se dogodio pravdao time da je „predsjedništvo u blokadi i da ne može donositi odluke“, pa je onda on, potpuno protuustavno, donio te dvije odluke koje su pokrenule napad JNA na Sloveniju.

Nije nikakva tajna da Marković nije bio u dobrim odnosima s Miloševićem. Postoje špekulacije koje imaju osnova (za razliku od priče o podjeli BiH) da je druga točka razgovora između Miloševića i Tuđmana u Karađorđevu bila slabljenje utjecaja ili čak pokušaj rušenja Ante Markovića. Isto tako, činjenica je da je Ante Marković mogao ostati relevantan čimbenik u politici samo u slučaju opstanka Jugoslavije, a budući da je znao za dogovor Milošević-Kučan, moguće je da je te dvije odluke koje su JNA poslužile kao povod za napad dao pod utjecajem panike. Uglavnom, srbijanskoj politici je to leglo kao saliveno. Slovenci ih nisu mogli optuživati jer oni s tim ratom nemaju ništa, a zvijer (JNA) je puštena s lanca i sad im neće biti problem prebaciti rat u Hrvatsku.

Oni su pod okriljem tog rata 3. srpnja u Baranju iz Srbije uveli oko 600 tenkova, i praktički već tad okupirali taj prostor, a istovremeno su proizvodili incidente po poznatom obrascu: napadali Osijek iz Tenje, Vinkovce iz Mirkovaca, Vukovar iz Borova Sela. To je dobro uočio povjesničar Davor Marijan, a koji iz tog rata ima iskustvo i kao hrvatski branitelj, kako postoji taj obrazac da kod gotovo svakog grada kojeg se napada postoji jedno srpsko selo koje napada i provocira. Zato su Srbi pustili da to traje desetak dana a onda se složili „da se vojska povuče na nove granice“.

Tuđman i Milošević razgovarali o ustavu a ne o BiH

Rekli smo da postoje ozbiljne špekulacije da su se Tuđman i Milošević pod točkom 2. dnevnog reda razgovora u Karađorđevu bavili slabljenjem utjecaja Ante Markovića. Ono što znamo sasvim sigurno, to je da su se pod točkom 1. dnevnog reda bavili pokušajem približavanja stavova i iznalaženja kompromisa oko glavne točke neslaganja, a to je tumačenje ustava u odnosu na to imaju li pravo na samoodređenje narodi kao što su to tvrdili Srbi (i Slovenci) ili republike, kao što su to tvrdili Hrvati.

U svrhu daljnjeg pokušaja iznalaženja kompromisa oko tog pitanja, Tuđman i Milošević su se dogovorili da se formiraju komisije koje bi razgovarale i tražile rješenje. Kasnije su od strane zagovornika mita o „podjeli Bosne u Karađorđevu“ te komisije nazvane „komisije za podjelu Bosne“, iako postoje više nego jasni dokazi da se oni nisu sastajali radi „podjele Bosne“ već baš zbog navedenih razloga.

To su u vrijeme haških procesa potvrdili ljudi iz pregovaračkih timova s obje strane, a bez međusobnog usuglašavanja. Najprije je voditeljica srbijanskog ekspertnog tima prof. dr. Smilja Avramov (inače jedna od najvjernijih Miloševićevih suradnica) u knjizi „Postherojski rat Zapada protiv Jugoslavije“ izdanoj 1997. godine na stranicama 141.-142. Opisala tijek rada ekspertnih skupina:

„Predsednici dveju rapublika, Tuđman i Milošević, preduzeli su još jedan korak, ali ovoga puta neoficijelne prirode; oformili su dva tima sa ciljem da svestrano razmotre političke, ekonomske, ustavnopravne, i međunarodnopravne posledice eventualne dezintegracije Jugoslavije, i kroz tu prizmu potraže rešenje. Verovatno je da je odluka o tome doneta na sastanku dva lidera u karađorđevu marta 1991., ali o toku i rezultatima tih razgovora grupa nije obaveštena. Nažalost, ni ovaj pokušaj nije uspeo. Jedina tačka u kojoj su se dve strane složile bila je da glavna determinanta za razgovor mora biti 70 godina zajedničkog života; stavovi o svim ostalim pitanjima bili su veoma udaljeni. Hrvatska strana je nastupala sa kategoričnim stavom da bilo kakva jugoslavenska opcija nema šanse, i da je za Hrvatsku jedino rešenje izdvajanje iz Jugoslavije i stvaranje samostalne države u postojećim republičkim granicama, na bazi odluka AVNOJ-a. pri tome su naglašavali da je suverena Hrvatska nastala još u toku narodnooslobodilačkog rata i revolucije,i da tako treba i da ostane. Svi drugi putevi, po njima, vode u građanski rat. Upali su pri tome u jednu protivrečnost, koja se protkiva u rešavanju nastalih problema do današnjeg dana. Gospodin Josip Šentija argumentovano je obrazlagao tezu da bi razbijanje postojećih struktura Jugoslavije bio najupečatljiviji udarac boljševizmu, ali se i pored toga hrvatska strana čvrsto držala tekovine boljševizma, tj. revolucije. Srpska strana pošla je od kontinuiteta države (ne režima), i u tom svetlu postavila problem granica kao otvoreno pitanje, koje bi se moralo rješavati u slučaju dezintegracije zemlje. Drugim rečima, problem dezintegracije stavljen je u međunarodni kontekst, uz naglasak da je sve ono što se događa na prostoru Jugoslavije u dubokoj suprotnosti sa svetskim integracionim tokovima. Za hrvatsku stranu kategorije legaliteta i legitimiteta bile su irelevantne. Po shvatanju prof. Lerotića, ni Prvi ni Drugi svetski rat nisu rešili ni srpsko ni hrvatsko pitanje, te se, po njemu, i pri kraju hladnog rata nalazimo u “istom sosu”. Tu konstataciju niko nije osporavao, ali je problem bio u tome da je hrvatska strana srpsko-hrvatske odnose postavljala na jednoj vanistorijskoj i vanpravnoj ravni. Jedina politički relevantna činjenica bila je za njih revolucija. Insistirali su na tezi da je raspadom Istočnog bloka došlo do raspada čitave evropske strukture. Dva ključna problema izbila su na površinu tokom druge opšte diskusije: problem granica i problem državnopravnog kontinuiteta. Kada smo se konačno složili da o ovim problemima otpočnemo sasvim konkretnu diskusiju, na bazi dokumenata i etnokarata, hrvatska strana je prekinula pregovore krajem aprila 1991. … Bilo je iskričavih dvoboja kada su se pomenuli genocide nad srpskim narodom i diskriminacija i progon Srba u Hrvatskoj poslednjih meseci, posebno kada je dotaknut otpor srpskog naroda u Krajini protiv secesije, ali je atmosfera stišavana prelaskom na principijelan plan. Bilo je iskakanja iz tematike, npr. Kad je gosp. Šentija rekao da bi Hrvatska “žrtvovala” Antu Markovića, pod uslovom da se Srbija odrekne Krajine, što je akademik Mihajlović energično presekao, i odbio da se o tome i sličnim pitanjima diskutuje. Stoji činjenica da se diskusija vodila iza zatvorenih vrata, daleko od javnosti, ali nikakvih tajnih dogovora nije bilo, niti je bilo ičega šta bi trebalo skrivati od javnosti. Bila je to samo jedna epizoda u pokušaju iznalaženja rešenja, koja ne bi bila vredna pomena da o tome nisu iskrsle u štampi priče koje sa stvarnošću nemaju nikakve veze.”

Dana 8. rujna 1998. godine u predmetu Blaškić u Haagu je svjedočio je Dušan Bilandžić, koji je bio član hrvatskog ekspertnog tima.

http://www.icty.org/x/cases/blaskic/trans/en/980908IT.html

Ono što nas zanima nalazi se na stranici 11365 ovog transkripta i počinje u redu 4 sa “These talks between the so-called…” Da ne bi bilo zabune odmah ćemo to prevesti na hrvatski – Dušan Bilandžić: “Ti razgovori između takozvanih delegacija, bile su to takozvane ekspertne grupe, pretvorili su se u oštri dijalog ili konfrontaciju tako da je glavna točka bila jesu li Hrvatska i Srbija ili obje ili jedna od njih suglasne oko nepovredivosti rezultata Drugog svjetskog rata. To je bio srž razgovora. Srpska strana nikada nije jasno i nedvojbeno rekla da će poštivati granice postojećih republika, jer da su to učinili, do rata ne bi došlo.” Pitanje: “Dobro, doktore, sudjelovali ste na sastanku, ispričavam se za krivi izgovor imena tog grada, oprostite Tikves, T-I-K-V-E-S, koji je pored Osijeka, oko 10.travnja 1991., kao član hrvatske delegacije da raspravite mape i odredite koji će dio pripasti Srbiji a koji Hrvatskoj; je li to točno?” Dušan Bilandžić: “Ne, to nije točno. Točno je da se sastanak održao. Ponavljam da se 95 posto razgovora vodio oko priznavanja ustava iz 1974. i granica formiranih kao rezultat Drugog svjetskog rata, a što se tiče mapa i nekih konkretnih podjela, to nije postojalo. Postojale su samo etničke mape, što je normalno da se o tome raspravlja, ali ponavljam, nije bilo drugih dokumenata, koliko ja znam. Mi nismo uopće raspravljali o podijeli u smislu crtanja granica između Srbije i Hrvatske u Bosni i Hercegovini jer ja i moji kolege nismo uopće vjerovali, a to je bilo prije rata, mi nismo vjerovali u realnost takve politike, i smatrali smo da u to uopće ne trebamo ulaziti.”

Pokušaji krivotvorenja činjenica

Dakle, nema spora o čemu se tu razgovaralo. Ono što je u cijeloj ovoj priči perverzija to je zapravo inverzija. Hrvatska, koja je stalno, čvrsto i odlučno bila na stajalištu da su republike a ne narodi nositelji suvereniteta u SFRJ, vodeći se tim načelom, priznala BiH 1992. godine, i sad se praktički samo Hrvatsku optužuje da je izdala to načelo koje je cijelo vrijeme do Daytonskog sporazuma dosljedno poštivala, dok s druge strane neki članovi slovenske komunističke partije sad svjedoče u Haagu kako je zapravo Hrvatska stvaranjem Herceg-Bosne izdala to načelo.

Tu mislimo na Cirila Ribičića, tvorca jedne knjižice-pamfleta u kojem on „dokazuje“ povezanost Herceg-Bosne i Hrvatske, tvrdi kako je Republika Hrvatska stvorila Herceg-Bosnu što je netočno, jer je Herceg-Bosnu stvorio hrvatski narod u BiH i njegovo političko vodstvo, zatim tvrdi kako je Herceg-Bosna osnovana nelegalno i protivno Ustavu BiH i naravno, pumpa priču o „dogovoru u Karađorđevu“.

Ta knjiga-pamflet zove se „Geneza jedne zablude“ i ta knjiga je zapravo jedan politički dokument koji odbacuje svako drugo rješenje za BiH osim unitarne države, što je licemjerje bez premca jer, podsjetimo, baš oni, Slovenci odnosno njihovo političko vodstvo složilo se s „pravom svih Srba da žive u jednoj državi“, a u točki 3. Platforme koju su s Dobricom Čosićem u Beogradu 14. kolovoza 1991. potpisali France Bučar i Dimitrij Rupel stoji: 3. Slovenija smatra da je moguće rešenje srpsko-hrvatskih odnosa samo na temelju samoopredeljenja naroda iz kojeg treba da proizađu različiti oblici autonomija.

Dakle, ponovimo “samo na temelju samoopredjeljena naroda”, dakle protivnu hrvatskom stavu o samoopredjeljenju republika. U toj knjizi, na stranici 23, Ribičić piše kako se prisjetio svog razgovora s Alijom Izetbegovićem “negdje u proljeće 1991…. U kojem sam ga (Izetbegoviča op.p) upozorio da je Milošević u Karađorđevu dr. Tuđmanu predlagao podjelu Bosne I Hercegovine bez sudjelovanja i na račun Bošnjaka” i sve tvrdi naknadnom pameću (knjiga je naime izdana 2001. godine).

Tko su širitelji mita o Karađorđevu

Karađorđevom i dekonstrukcijom tog mita bavit ćemo se još dosta jer je riječ o centralnom mitu koji s jedne strane vrijeđa zdrav razum a s druge je na tom mitu građena optužnica protiv BiH Hrvata a preko njih i protiv Republike Hrvatske. Za sad možemo reći da je tvorba tog mita, kao i njegovo ponavljanje plod više različitih interesa.

Kao prvo tu je međunarodna zajednica koja je svojim nečinjenjem odgovorna za veliki broj zločina od Vukovara do Srebrenice i njoj odgovara jedan takav mit kojim se krivnja raspodjeljuje, a njih amnestira. O tome zašto muslimanska politika forsira taj mit suvišno je raspredati.

O tome zašto ono što se devedesetih zvalo „hrvatska oporba“, ali i Srbi iz Hrvatske bivši tzv „krajišnici“ podupiru ovaj mit lako je izvesti zaključak. Ono što je devedesetih bilo oporba (Mesić, Gotovac, Paraga, Račan i sl.) su htjeli doći na vlast i mit o Karađorđevu im je služio kao poluga dolaska na vlast i zato su tu priču forsirali i do danas nisu od nje odustali.

Srbima „krajišnicima“ taj mit dobro dođe, jer oni ga vole širiti i na Oluju kao dio dogovora (osim Srba-krajišnika tu priču još forsiraju dijelovi hrvatske desnice okupljeni oko nekih pravaških stranaka i vođa poput Dobroslava Parage, Denisa Šešelja i sličnih likova izgubljenih u prostoru i vremenu), čime zapravo brane vlastiti kukavičluk i hrane svoje zablude.

Ostaju Slovenci, koji mit o Karađorđevu guraju kako bi se sakrile sve činjenice navedene u ovom i prošlom tekstu, kako bi sporazum Milošević-Kučan otišao u zaborav.

Svi skupa mit o Karađorđevu forsiraju kako bi prikrili još dva bitna događaja iz te 1991. godine. Prvi je već spomenuti „historijski sporazum“ Muslimana i Srba Karadžić-Filipović od 2. kolovoza 1991. i jedan još važniji trenutak, a to je trojni sastanak Tuđmana, Izetbegovića i Miloševića od 12. lipnja 1991. u vili „Dalmacija“ u Splitu na kojem je načelno dogovorena kantonizacija BiH i nakon kojeg je (a ne nakon sastanka u Karađorđevu) zapravo počela medijska i svaka druga priča o „podjeli Bosne“.

>> O SPORAZUMU MILOŠEVIĆ-KUČAN OD 24. SIJEČNJA 1991.

M.I / Šestorka HercegBosne/kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Marijačić: ‘Više je Hrvatska zatvorila hrvatskih branitelja nego četnika!’

Objavljeno

na

Objavio

Nije Plenkovićeva Vlada jedina ni najviše odgovorna za neprocesuiranje srpskih ratnih zločina nad Hrvatima. U dugoj i sramotnoj povijesti nečinjenja od 2000. godine pa čak i prije, do danas, izmijenilo se, o-ho-ho, i vlada, i premijera, i ministara, i predsjednika država…

I svi su u ime nekakve bolesne političke korektnosti činili sve da se ne zamjere nacionalnim manjinama, misleći pritom ekskluzivno na samo jednu – srpsku. Oglušivali su se o vapaje žrtava i jednostavno ništa nisu pokretali protiv zločinaca. Tek kada bi žrtvama voda stizala do grla, pa to bilo opasno za vlastodršce, onda bi vlast, kao i sada, izašla s nekakvim bijednim informacijama da se ipak nešto radi, da su otkrili nekoga pojedinca koji je ubijao, ali, eto, i taj je nedostupan hrvatskim vlastima. Vjerojatno su ga vlasti prvo obavijestile da se skloni u Srbiju, a onda podigli kaznenu prijavu. Ni Plenkovićevu Vladu, dakle, ne može se amnestirati jer ona je svim žarom nastavila tu praksu guranja pod tepih srpskih zločina da se, eto, ne zamjeri svome partneru Miloradu Pupovcu čija tri glasa u Hrvatskome saboru ima.

Sva tragedija i tuga hrvatske žrtve vidi se, uostalom, i po činjenici da vlast nema što kazati o zločinu nad hrvatskim mirotvorcem i liječnikom dr. Ivanom Šreterom kojega su Srbi ubili 1991., a ne smije poduzimati ništa jer bi morala pitati Milorada Pupovca za informacije. A gdje bi to dopustilo Pupovčevo suho zlato – Andrej Plenković.

Otrcane frazerske laži

Vukovarski gradonačelnik Ivan Penava ustrajava u organizaciji prosvjeda u Vukovaru 13. listopada protiv nedjelovanja institucija. Podupiru ga braniteljske udruge. Ministar branitelja Tomo Medved vjerojatno po nalogu Plenkovića poduzima sve da spriječi prosvjed, ili barem da ga stavi pod kontrolu. Kao što je narod 2000-ih na splitskoj Rivi ustao protiv uhićenja i progona generala Gotovine, a Sanader to pozadinski kontrolirao preko svojih doušnika u braniteljskim redovima da to ne bude pokret protiv njega te je sve preraslo u farsu. Gradonačelnik Penava snizio je retoriku tako što hvali Vladu i samoga premijera Plenkovića uz ponavljanje da to nije prosvjed protiv Vlade.

Bude li se Penava i dalje pojačano trudio veličati Vladu i Plenkovića i opravdavati se za organizaciju prosvjeda, doživjet će fijasko, sramotu i debakl. Bez obzira na to što je i sam član HDZ-a, on nema doista razloga štedjeti premijera i Vladu kritike jer mjesta za nju ima napretek, posebno zato što Plenković vrlo hladno i psihopatski bešćutno vrijeđa branitelje.

Mnogi komentatori, mahom lijevi, ali i poneki desni, napadaju Penavu zbog prosvjeda ponavljajući otrcane frazerske laži da se ne smije utjecati na rad institucija i da branitelji ne smiju igrati ulogu Subnora. Pustimo institucija da rade svoj posao, poanta je njihovih pseudolegalističkih uradaka u kojima jedino ne kažu trebaju li se te institucije držati zakona kao pijan plota. Pa dobro, pustili smo institucije 28 godina da rade svoj posao i što su napravile?

Konkretno, za Vukovar, dvadesetak kaznenih prijava, zbog čega bi trebale umrijeti od srama. „Neovisne institucije“ zadnjih su 18 godina u tamnicu strpale više hrvatskih branitelja nego agresorskih vojnika koji su počinili 99 posto zločina. To je tragična istina o radu hrvatskih institucija, na koju je prije desetak godina kao na povijesni paradoks protivan zdravome razumu i stvarnoj povijesti upozoravao dr. Miroslav Tuđman, istina uz koju redovito prilažu opravdanje da su srpski zločinci nedostupni hrvatskome pravosuđu za razliku od hrvatskih branitelja.

Povijesni zločin prijestupa

Protivnici prosvjeda zauzimaju se, u biti, za status quo, za stanje u kojemu treba procesuirati i zadnji slučaj bilo kakve nepravde prema Srbima, odnosno stanje u kojemu nema pravde za hrvatske žrtve iz različitih razloga. Pola stoljeća u komunističkoj, Titovoj Jugoslaviji nitko nikada nije odgovarao za masovne, skupne i pojedinačne zločine nad Hrvatima, zločine najveće u povijesti hrvatskoga roda, ali su zato Hrvatima lomili kosti i punili jame njihovim tijelima za izmišljene i poneki stvari zločin. I kad smo se ponadali da ćemo stvaranjem vlastite slobodne države promijeniti taj očaj, u lice su nam pljunuli istu moralnu i pravnu inverziju. Tzv. pravna država vježba na Hrvatima i hrvatskim braniteljima, a agresore i zločince ni iz onoga ni iz ovoga rata ne sustiže nikakva pravda. A da sve preraste u travestiju, o trošku hrvatske države dođu ponekad agresori kako bi svjedočili protiv hrvatskih branitelja, kao što i doznamo prije ili poslije da i ono malo osuđenih Srba pustimo u Srbiju na izdržavanje kazne, što je tragikomedije dostojna Samuela Becketta.

I kada nam se rijetko prolomi „krik i bijes“ zbog svega toga, kao sada u Vukovaru, onda nas mudraci s visoka uče da pustimo institucije da rade svoj posao. Godine prolaze u puštanju institucija, a istina je jedna, jedina i grozna: za sve stvarne i izmišljene zločine u svim ratovima odgovaraju jedino Hrvati, a nitko nikada ne odgovara za zločine nad Hrvatima premda jesu najveće žrtve. Niti je ijedan komunist odgovarao za masovne pokolje Hrvata, niti je ijedan srpski zločinac priveden pravdi za Vukovar, Škabrnju, Široku Kula, Voćin, Ćelije, Lovas, Gospić… U očekivanju Beckettova Godota, eto, kamo su nas dovele institucije koje nam apatridski političari i dalje nude u zamjenu za svoj mirnodopski i povijesni zločin propusta.

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

10 činjenica o zločinu nad strijeljanim Hrvatima na Bikošima

Objavljeno

na

Objavio

Nakon 25 godina od strijeljanja Hrvata na Bikošima nadomak Travnika jučer su DNK analizom identificirani posmrtni ostatci 18 od ukupno 39 žrtava. Pronađeni su dijelovi kostiju, ali još uvijek nijedno kompletno tijelo.  Osim što još uvijek nema kompletnih posmrtnih ostataka svih žrtava zločina na Bikošima, pred Sudom BiH nema presuda, odnosno, nema ni optužnice. Haaški tribunal utvrdio je kako su “mudžahedini izmišljotina srednjobosanskog HVO-a” i kako generali tzv. Armije BiH koju su bili optuženi za zločin na Bikošima, nisu imali kontrolu nad mudžahedinima.  Bikoši su još jedna u nizu masovnih grobnica koje je bošnjačka Armija BiH ostavila iza svog „osloboditeljskog pohoda u Središnjoj Bosni“.

U prosekturi travničkog groblja “Prahulje” jučer su putem DNK-a analize identificirani posmrtni ostatci 18 Hrvata strijeljanih 8. lipnja 1993. godine u mjestu Bikoši nadomak Travnika.  Sve je to prošlo mirno i tiho – bez osobite pažnje u sarajevskim medijima osim nekoliko objava agencijske vijesti  kako je riječ o “žrtvama proteklog rata”.

Ovo je pregled 10 ključnih činjenica o zločinu nad Hrvatima na Bikošima:

1. Identifikacija se obavila u prosekturi travničkog groblja Prahulje 

– Prahulje su lokalitet iznad glavne prometnice u Lašvanskoj dolini. Udaljene su svega tri minute vožnje. Do proljeća 1993. godine Prahulje su bile još jedno, ni po čemu posebno, brdo u Bosni. Nakon proljeća 1993. godine Prahulje postaju najveće groblje u Lašvanskoj dolini. Tijekom opsade Središnje Bosne, Prahulje je kontroliralo Zborno područje HVO-a Vitez pa su tamo, uglavnom noću, sahranjivani u borbama poginuli pripadnici HVO-a i hrvatski civili čija su tijela razmjenjivana između HVO-a i tzv. Armije BiH. Nakon 1995. godine Prahulje postaju i građansko groblje u koje se pokapaju Hrvati-katolici s prostora Travnika.

2. Identifikacija posmrtnih ostataka 18 Hrvata strijeljanih na Bikošima 

Identifikaciju putem DNK-a analize obavili su po naredbi Županijskog tužiteljstva Županije Središnja Bosna predstavnici Instituta za nestale osobe BiH. Dakle, identificirani su tek pojedini dijelovi tijela poput prstiju jedne ruke, potkoljenice, nadlaktice i dijelova lubanje. Ukratko – ni nakon 25 godina nema kompletnih tijela strijeljanih Hrvata na Bikošima jer od lipnja 1993. godine bošnjačko-muslimanski vojni, politički i policijski vrh skriva skelete. Masovna grobnica na mjestu Bikoši u selu Maljine premještena je očito bezbroj puta. 25 godina je trebalo institucijama BiH da nađu nekoliko hrvatskih kostiju po bosanskim brdima. “Brzina i angažman” policijskih i pravosudnih institucija koje bi se trebale baviti i hrvatskim žrtvama rata jednaka je “brzini i volji” da se podignu kaznene prijave, optužnice protiv nalogodavaca i počinitelja.

3. Ne postoje fotografije strijeljanih Hrvata na Bikošima 

Hrvati strijeljani na Bikošima bili su podrijetlom iz hrvatskih sela oko Travnika. Maljine, Pode, Postinje, Orašac. Njihove i kuće njihovih obitelji su nakon 8. lipnja 1993. godine opljačkane i zapaljene. Obitelji žrtva u pohodu tzv. Armije BiH i mudžahedina nisu uspjele spasiti ni privatne obiteljske uspomene, a tako očito ni foto-albume. Hrvati se u ta sela nisu vratili. U medijskom Sarajevu sigurno postoje oni koji to smatraju “zločinačkom politikom ekstremista iz HVO-a”, jer, tko se ne bi vratio ponovno živjeti u okruženje gdje su tragovi mudžahedinskog terora vidljivi i dan danas?

4. Obitelji žrtva strijeljanja na Bikošima su bile zarobljene u logoru tzv. Armije BiH i mudžahedina u Mehuriću

Nakon što su pripadnici tzv. Armije BiH krenuli u “oslobađanje” hrvatskih sela Maljine, Pode i Postinje od “ekstremnog dijela HVO-a”, u tom, gotovo pa nadljudskom činu spašavanja odlučili su zarobljene pripadnike HVO-a i hrvatske civile osloboditi odvođenjem u logoru pod upravom mudžahedina u susjednom bošnjačko-muslimanskom selu Mehurić. O tome kako je sigurno bilo lijepo u logoru u Mehuriću, hrvatski logoraši su govorili kako su tamo odvedeni prisilno, dok su “osloboditelji” govorili da su išli dobrovoljno. Pa tko uz povike “Allahu Ekber i Tekbir” nakon što vidi da mu kuća gori ne bi otišao na dobrovoljno izgladnjivanje i premlaćivanje koje vrše državljani Pakistana u Središnjoj Bosni?

5. Na Bikošima je bio ratni zločin 

Iako se strijeljanje Hrvata na Bikošima tih ratnih devedesetih u dokumentaciji tzv. Armije BiH prezentiranoj pred Haaškim tribunalom predstavljalo kao “smrti u borbenim dejstvima”, činjenice govore bitno drugačije. Nije jasno ni 25 godina kasnije kako je Ana Pranješ, djevojka od 19 godina s oznakom Crvenog križa na nadlaktici, stradala u “borbenim dejstvima” kada je s drugom skupinom od 39 Hrvata oteta i odvedena na Bikošima. Možda su “borbena dejstva” bila to što nije dala Arapinu da joj strgne s vrata lanac na kojem je bio medaljon Blažene Djevice Marije?

U “borbenim dejstvima” stradali i mahom mladići, od 16 do 25 godina iz obitelji Barać, Volić, Tavić, Balta i drugih.
Nije jasno ni zašto se 25 godina kasnije ne mogu pronaći kompletna tijela strijeljanih na Bikošima ako su zaista, kako je to tumačio Džemal Merdan, dozapovjednik 3. korpusa tzv. Armije BiH u Haagu, “stradalo u borbenim dejstvima”. Bikoši, Maljine, Pode i Postinje govore i svjedoče “borbena dejstva” “osloboditeljske vojske koja nije ubijala civile i palila kuće”. Svaka kuća u tom dijelu Travnika je 1993. godine spaljena, a ranije opljačkana. Dobro, nije baš svaka. Netaknute su ostale one u kojima su se uselili pripadnici tzv. Armije BiH iz zemalja islasmkog svijeta.

6. U redovima tzv. Armije BiH borili su se i mudžahedini

Kada analiziramo zločin na Bikošima, dođemo i do činjenice da su njemu sudjelovali mudžahedini. Šokantno saznanje koje se i 25 godina poslije hrvatsko-bošnjačkog sukoba u FBiH i svih terorističkih aktivnosti tzv. Armije BiH, u dijelu bh. javnosti – negira. Obično bošnjačka politička elita voli tvrditi kako nisu bili pod kontrolom tzv. Armije BiH i vrhovnog zapovjednika, Alije Izetbegovića. Sigurno je da su Pakistanci, Iračani i drugi mogli znati tko su očevi i braća otetih Hrvata i strijeljanih na Bikošima. Uloga komšija u otmici i zločini i danas neriješena. Bio je to jedan “udruženi patriotski čin”.

7. 25 godina poslije nađeni tek dijelovi tijela 

Tijekom 1996. godine republike u BiH kandidirale su masovne grobnice u kojima su njihovi narodi žrtve. Hrvatska Republika Herceg-Bosna kandidirala je masovnu grobnicu na Bikošima. Istrage i ekshumacije su sabotirane mjesecima, a na koncu i prekinute. Bošnjačka je strana ponavljala kako su “stradali u borbenim dejstvima”, a Amor Mašović tvrdi kako nije sigurno tražiti posmrtne ostatke jer su mudžahedini u selima. Tu se suočavamo s dvije “bolne” činjenice: mudžahedini su zaista bili u Središnjoj Bosni, a Amor Mašović je danas šef kolegija Instituta za nestale u BiH. Riječ je o fenomenu “patriotizam u kontinuitetu”.

8. Tko je, gdje i kako “stradao”? 

U službenim zapisnicima obitelji žrtava su jučer na Prahuljama dobile dokument u kojem je navedeno da su članovi njihovih obitelji “stradali”. Što bi bilo “stradanje”, jasno je samo onima koji su to jučer objašnjavali riječima kako je u pitanju “igra riječi”. Riječima se igrati ne smije u slučaju Srebrenice, Sarajeva, Ahmića. A kada su u pitanju Bikoši, ne samo da se igralo riječima, nego i kostima očito. Naposljetku, ispravljeno je u “strijeljani”. Mala je to zadovoljština koju se institucije BiH pružile oštećenima s velikom vjerojatnošću da će ostati i jedina.

9. Haag i Bikoši – problem satnice 

Haaški tribunal u zimu 2017. donio je presudu u predmetu Prlić i ostali prema kojoj je HVO u Središnjoj Bosni izmislio mudžahedine kako bi iselio Hrvate iz tog dijela BiH u Hercegovinu. Inače su Hrvati u Središnjoj Bosni maštanju i fantazijama sklon narod, pa i ne čude ovakve kvalifikacije jednog “uglednog”, “međunarodnog” suda. Nekoliko godina prije presude o HVO-ovim izmišljotinama Haag je sudio Rasimu Deliću i Enveru Hadžihasanoviću. Deliću su stavljali na teret zločin na Bikošima.

Ovdje smo suočeni s još jednom bolnom činjenicom – pa Armija BiH je činila zločine. Ipak, ne dovoljno teške zločine da bi ih Haaški tribunal presudio. Haag je odlučio da Delić kao zapovjednik Glavnog stožera tzv. Armije BiH nije kriv za Bikoše jer je tog dana, 8.6.1993. zapovjednikom postao tek navečer, a zločin bio u jutarnjim satima. Problem Haaškog tribunala i satnica se nastavio i kroz presudu Enveru Hadžihasanoviću.
U dijelu optužnice protiv zapovjednika 3. korpusa tzv. Armije BiH Haag je tvrdio kako je zločin na Bikošima bio u poslijepodnevnim satima.

Dakle, nije problem strijeljanih 39 Hrvata nego vrijeme u koje se to dogodilo. Ako se uopće dogodilo jer je HVO u Središnjoj Bosni, “izmislio mudžahedine”.

10: Hrvati i institucije BiH 

Tužiteljstvo BiH s radom je počelo 2004. godine. Rekordnih 14 godina još uvijek nema optužnice za zločin na Bikošima, pa tako ni presude. Institut za nestale osobe BiH djeluje od 2005. godine. Nakon 13 godina pronašli su nekoliko kostiju od 18 žrtava. Kao da tragaju za posmrtnim ostatcima i sastavljaju optužnice po principima: zločina nije bilo, stradali su u “borbenim dejstvima”, ako je i bilo, to je sporadični incident, ako tražite posmrtne ostatke, poturit ćemo ovčje kosti. Nekoliko su puta već to i učinili.

Dnevnik.ba 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari