Pratite nas

Kronika

Prešućeni zločini u Stocu i okolici

Objavljeno

na

Hrvatsko žrtvoslovno društvo – ANTE BELJO – polaganje vjenca – Prva delegacija iz Hrvatske

Svjedoci smo ovih dana, kao i svake godine u ovo vrijeme, kad hrvatska delegacija odlazi u Jasenovac,gdje se održava – Hrvatska državna komemoracija žrtvama “ustaškog“ logora Jasenovac. Najveći hrvatski državnici, ispričavaju se za zločine, koje su činile Ustaše i polažu vijence kod Kamenog cvijeta u Jasenovcu, iako je svima poznato, da je Jasenovac bio ratni hotpsot, a logor smrti postaje tek 1945., nakon što ga preuzimaju Titovi koljači, isti oni koji su u Stocu ubili 10 000 nedužnih Hrvata. Za 10 000 nedužno ubijenih Hrvata, nikada nitko, od službene vlasti, nije odao počast, položio vijenac i o tim zločinima obavijestio svijet. U Stocu i njegovoj okolini, ubijeni su nevini Hrvati, djeca, žene, i civili, bez da su imali bilo kakovu krivicu. One Hrvate koje nisu ubili, bili su im besplatno roblje, obezvrijeđeni u svakom pogledu, za svoje nadnjičenje nisu dobivali naknadu, niti hranu, morali su jesti prije u svojoj kući, a bili su  često gladni, preživljavali su jedući travu i praveći kruh od kore sa drveta. O toj patnji i mučeništvu živih i mrtvih, nikada ni jedna hrvatska Vlada nije nikada progovorila.

I dok slušamo kako nas Srbi prozivaju i svijetu prikazuju kako smo fašistički narod, a sve temeljem laži i obmana za mučka ubojstva u Stocu i okolini Stoca, nitko u svijetu ne zna. Ne znaju ništa o hercegovačkim Hrvatima, koji su živjeli kao robovi, gladni i žedni, a preživjeli su jedino uz pomoć Boga i Krunice koja je bila svakodnevna molitva, pa čak i onda, kad su padali od umora i gladi, ni onda nisu Krunicu ispuštali iz ruku i gubili nadu u bolje sutra. Nadali su se u božju providnost i bolje sutra za svoju djecu. U svom jadu, ali i srcu koje nikada nije živjelo bez Boga i nade, dočekali su i svoju Gospu Međugorsku, Kraljicu mira, ljubavi i nade. Ona najbolje zna, kakav život su živjeli i kakvo zlo su podnosili Hrvati iz naše lijepe Hercegovine. I onda, i sada, trn u oku su onima, koji svoju Hrvatsku nikada nisu voljeli, pa je ne mogu ni poštivati i zato se mogu sa njom neodgovorno ponašati, dopustiti da agresorski narod priča neistine, a  njihovi zločini nad Hrvatima da ostanu prešućeni.

Hrvatske vlasti su pomogle Srbima jer su prešućivali ta masovna ubojstva u zapadnoj Hercegovini. O mučenicima toga kraja, našim hrabrim Hrvatima, nikada nitko nije odao počast, niti tražio da se za ta masovna ubojstva, pokrene pitanje odgovornosti. Ubijene su cijele jedne generacije mladih muškaraca, u jednoj godini njih 2.500 i tako su sve te mlade djevojke tih godina,  ostale neudate, i zamro je život jedne cijele generacije. Ubijani su svećenici, jer su bili mislioci toga vremena i Božji poslanici za svoj narod. Ubijajući svećenike i cijelu generaciju jedne mladosti, bio je neviđeni masakr nad Hrvatima,  o čem svi šute, a najbolnije je što šute hrvatske vlasti, koje odaju počasti navodnim srpskim žrtvama, koje nikada nisu dokazane i koje su izmišljene, kako bi se Hrvati proglašavali genocidnim narodom, kao kaznu jer su željeli svoju Nezavisnu državu Hrvatsku. Nakon tih nemilosrdnih ubojstava, Hrvati su bili jako uplašeni, osiromašeni, gladni i jadni, i preživljavali su samo Božjom milošću.  Danonoćno ih je pratila Udba i Kos, i za svaku riječ, koja im je bila sumnjiva, ubijali ih. Mnoge Hrvate je progutala noć, a od familije nitko nije smio o tome pričati. I kamen od tuge bi proplakao, ali hrvatske vlasti, do sada to najveće stratište nevinih Hrvata, nikada nisu posjetile i odale počast. U najvećem broju ubijeni su prije 1941. godine, kad nije bilo Ustaša o kojima laži i neistine pričaju do današnjeg dana. Regularnu hrvatsku vojsku Ustaše, prikazuju kao zločince, a svoje četnike sve su abolirali. Sad nam nameću kolektivnu krivnju, za zločine koje su oni činili nad Hrvatima. Hrvati su mučenički narod! Da je tako, vidi se i po Gospi Međugorskoj, koja se ukazala baš tom ispaćenom hrvatskom narodu, koji je od svih zaboravljen i koji je mučenik ovoga vremena. Na leđa Hrvata, stavljeni su svi četnički zločini, i tako ne postoji ni jedno stratište četničko, niti ijedan četnik, kojem je suđeno, niti koji  od njih da je preživio rat. Nevjerojatan podatak! Ne postoje podaci, jer su svi četnici prešli u partizane, i tako bili abolirani, i nastavili ubijati Hrvate, a što čine i danas pod okriljem antifašista. Pod njihovim pritiskom, ubijaju se branitelji domovinskog rata, hrabri Hrvati kojima dugujemo našu Hrvatsku državu.

Koliko tuge i žalosti, zaboravljenosti i boli, ima u činjenici, da se nitko od službene hrvatske Vlade,  nikada se nije poklonio, žrtvama Zapadne Hercegovine, žrtvama Slavonije i velikom djelu žrtvama u Hrvatskoj, ali se svake godine, službene hrvatske vlasti, klanjaju  u Jasenovcu, i ispričavaju za navodne ustaške zločine, iako je svima sad već jasno, da tamo ima više ubijenih Hrvata nego Srba, a što potvrđuje i činjenica, da se Tito, masovni ubojica Hrvata, nikada nije došao pokloniti žrtvama Jasenovca. Znao je on tko su žrtve i mučki ubijeni i čije kosti su u Jasenovcu.

                ANDRIJA ARTUKOVIĆ: U JASENOVCU POČIVA MOJA VOJSKA I MOJ HRVATSKI NAROD. AKO NE VJERUJETE ISKOPAJTE JER DUGMAD S VOJNIČKIH BLUZA JOŠ NIJE SAGNJILA!

TO SE ISTO MOŽE REĆI I ZA STOLAC, GDJE  LEŽI 10 000 UBIJENIH HRVATA. AKO NE VJERUJETE, ISKOPAJTE I PROVJERITE, SVE SAMI HRVATI.

Koliko tuge ima u ovoj činjenici, da se Hrvatska delegacija poklanja svim žrtvama, osim hrvatskim žrtvama, i time prihvaća srpsku priču o ustaškim zločinima. Svako ubojstvo čovjeka, je zločin, i mora se za zločin odgovarati, a da bi se to utvrdilo, potrebno je eshumirati logor Jasenovac i utvrditi istinu, jer nas samo istina može osloboditi. Zašto službena hrvatska vlast to ne želi učiniti i maknuti kolektivnu krivnju nad Hrvatima za zločine, koje su činili četnici diljem Hrvatske i Hercegovine. Zašto? Pitanje je koje žele svi koji istinu ljube i kojima je stalo do istine i svoje domovine. Zašto nikada nije hrvatska Vlada položila vijence u Stocu i tako odala počast ubijenim Hrvatima. Zašto? Zašto?

Zašto se ne otvore sve jame, u koje su mučki zakopani ubijeni Hrvati. Zašto im se ne oda dužna počast? Zašto? Jedini odgovor je, jer se ne želi znati istina, a samo nas istina može osloboditi. Dok se to ne dogodi, dok se ne pruži dostojanstvo žrtvama, i dok ih se dostojanstveno ne sahranimo, Hrvatska neće imati mira niti napretka. I dok se velike sume novaca izdvajaju za raznovrsne udruge, koje šire laži i rovare protiv naše Hrvatske, i dok se taj novac ne usmjeri u utvrđivanje povijesne istine, Hrvatska kao država ne postoji, ona je tek mrtvo slovo na papiru.

Zašto se ne prizna Nezavisna država Hrvatska i njena službena vojska Ustaše. Ustaše su bile regularna vojska Nezavisne države Hrvatske, a njihova težnja i želja bila je Nezavisna  država Hrvatska. Borba za nezavisnu državu, svugdje u svijetu nastala je u ratu, a u ratu se vodi borba čovjeka i čovjeka. Bez žrtava nije nastala ni jedna država, pa nije mogla nastati ni NDH. Samo u Hrvatskoj se sudi hrvatskoj regularnoj vojsci i aboliraju četnici i agresori, a što je ponovljeno i u  domovinskom ratu. Zašto Englezi i Amerikanci ne sude svome narodu za sve osvajačke ratove i masovna ubojstva na tuđem teritoriju, a mi sudimo svojim borcima jer su na svom hrvatskom tlu vodili oslobodilački rat. Samo Hrvati ne pokopavaju svoje mrtve i boje se progovoriti o svim jamama u kojima se nalaze hrvatske kosti diljem Hrvatske, Slovenije i Hercegovine. Odgovor je jasan! I danas, nakon 70 godina od pokolja nad nevinim Hrvatima, čija krivnja je jedino ta što su htjeli imati svoju državu Hrvatsku, vlada onaj isti strah, od istih, koji su ih ubijali prije rata, za vrijeme rata i poslije rata, a nastavili i u domovinskom ratu. Hrvatska  nema budućnosti sa prešućenoj prošlosti o masovnom egzodusu nad Hrvatima i povijesnom istinom koju trebaju pisati Hrvati temeljem povijesnih činjenica, a ne agresori, kako to čine sve vrijeme pa i danas, nakon pobjedonosnog i oslobađajućeg domovinskog rata.

 

Ni nakon domovinskog oslobodilačkog rata nisu sankcionirani oni, koji su ubijali i palili hrvatska sela, a  sada govore da je to bio građanski rat. Nemaju savjesti ni žaljenja za nevinim žrtvama, nego se nakon pobjede u nametnutom ratu od strane agresora Srbije, ismijavaju sa našim braniteljima, a naše hrvatske generale pobjedničke vojske,  proglašavaju luđacima i to  u najvećem državnom tijelu, Hrvatskom Saboru. Sve to ukazuje, da Hrvatska nije slobodna, i sve Vlade, nakon našega pokojnoga predsjednika Franje Tuđmana, da su podaničke Vlade.

Krajnje je vrijeme, da se hrvatski povjesničari odluče da li je NDH bila hrvatska država. Ako je bila hrvatska država onda su Ustaše i Domobrani bili regularna vojska koja se borila za samostalnu i nezavisnu državu Hrvatsku i moramo se oduprijeti svim napadima, jer u svakom ratu postoje žrtve, pa tako i u ratu za Nezavisnu državu Hrvatsku koja je bila i ostala san svakoga Hrvata.

Ukoliko NDH,  nije bila hrvatska  država, ni ustaše i domobrani naši vojnici, onda nismo za njihova loša djela niti odgovorni. Tada ne trebamo dopustiti da nas se proziva za tuđu krivnju. Narod bez svoje povijesti, je čovjek bez glave i zato luta jer ne vidi kuda poći treba. Presudno je pitanje za sve Hrvate diljem svijeta, za sve žive ali i mrtve, da se konačno utvrde povijesne činjenice, onako kako su se događale, i da to bude temelj naše Hrvatske, u koje nitko više nikada neće moći dirati i nekažnjeno proći. Mrtve moramo dostojno pokopati, istinu o njima usvojiti i s Bogom, kao katolička država graditi budućnost naše Hrvatske, koja je prijestolnica za sve prisilno iseljene Hrvate, i Hrvate koji stoljećima žive na svojoj zemlji u Bosni i Hercegovini.

Univ.spec.oec Slavica Vučko, mag.oec.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

29 godina od jednoga od najokrutnijih srpskih zločina nad Hrvatima

Objavljeno

na

Objavio

U zaseoku Šašići u Erveniku kod Knina dana 18. siječnja. 1992, srpski teroristi Slobodan Kovačević, Damir Travica i Nebojša Travica počinili su ratni zločin nad hrvatskom obitelji Čengić okrutno ubivši 39-godišnjega oca Dragu, 31-godišnju majku Nevenku i njihovo dvoje malodobne djece, dva prekrasna dječaka: 11-godišnjeg Slobodana i 4-godišnjeg Gorana. Istoga dana u isto vrijeme u drugom dijelu sela druga skupina terorista koju su predvodili Nikola Travica i Željko Travica, zvani Žorž zapalili su Pajiće. U dnevnika događanja „Odjeljenja bezbjednosti 9. (kninskog) korpusa JNA“, sljedećega dana, u nedjelju 19. siječnja, poručnik bojnoga broda Zelenbaba napisao je: „U Erveniku je ubijeno noćas sedam Hrvata među kojima dvoje dece, navodno traje borba između Hrvata i Srba.“, piše Joško Buljan u Hrvatskom tjedniku.

Nikakve borbe nije bilo, znao je to i Zelenbaba. Te tužne večeri Srbi su zapalili sve preostale hrvatske kuće u selu, a bijegom su se u posljednji trenutak spasili Dragin otac i majka, čija je kuća bila prilično udaljena od mjesta zločina te Pavao Đakulović sa ženom i sinom. Nakon provedene hladne noći u šumi baka Mara Čengić uputila se prema kući najstarijega sina i u njoj pronašla dva pougljena trupla, a druga dva u dvorištu kuće. Njezina bol bila je neizmjerna. Bol obitelji Čengić traje do današnjih dana jer većina srpskih zločinaca, osim Damira Travice, nije odgovarala za ovaj zločin. Tko je za to odgovoran? Zar je zaista jeftino ubiti Hrvata? Dvadeset osam godina poslije u Erveniku nema više Čengića, u općini je na vlasti SDSS, stranka srpskih terorista, koalicijski partner sadašnje HDZ-ove vlade.

Zločin u Erveniku nije bio slučajan, bio je to dio srpskoga plana za koji su se mladići iz Ervenika dobrovoljno obučavali u terorističkom kampu koji je uspostavila Srbija u Golubiću pokraj Knina. Slobodan Kovačević, Nebojša Travica, Gojko Kovačević, Miloš Matijević, Nikola Vujanić, Nebojša Pašić i Sreten Peslać, svi iz Ervenika, bili su u „prvoj generaciji“ obučenih terorista, kako to navodi Dragan Vasiljković u izvješću Ministarstvu unutarnjih poslova Srbije. Da biste shvatili o kakvu se strašnom događaju radi, objavljujemo zapisnik koji je 13. veljače 1992. sastavio „ovlašteni starešina Organa bezbednosti Vojne pošte 7280 Knin“ kapetan I. klase Dragomir Pećanac koji je ispitao Slobodana Kovačevića, jednoga od ubojica, povodom ubojstva obitelji Čengić.

Rafali s vrata, onako kako su ih obučavali u golubiću

Srpski teroristi toga dana došli su do žičane ograde kojom je ograđeno dvorište Drage Čengića. Slobodan Kovačević nogom je udario u drvena vrata koja se nalaze na ogradi i ušao u dvorište, a slijedili su ga Damir i Nebojša Travica. Sve vrijeme dok su srpski zločinci prilazili kući lajao je pas Drage Čengića pa su ga s nekoliko rafala ubili. Slobodan Kovačević došao je do ulaznih vrata u kuću Drage Čengića držeći automatsku pušku na gotovs, kako je obučen u Golubiću.

Čim je Drago Čengić otvorio vrata, Slobodan Kovačević nasilno je ušao u kuću bez njegova odobrenja i grubo ga odgurnuo. Kuća Čengićevih bila je skromna, bez hodnika, kuća siromašnih ljudi, tako da su se teroristi našli s Dragom oči u oči u kuhinji. Kao nevin čovjek koji je živio skromno s obitelji, Drago je pokušao razgovarati sa svojim susjedima, no oni su se pretvorili u zvijeri. Dok su izgovorene riječi bile u zraku, Slobodan Kovačević ispalio je prvi rafal iz automatske puške u visini njegova grudnoga koša pogodivši ga najvjerojatnije trima ili četiri metcima u predjelu grudi. Smrtno pogođen Drago Čengić bez riječi i uzvika pao je na pod na mjestu gdje je stajao. Drugi srpski terorist Damir Travica iz „krateža“ (skraćene puške) pucao je u dječaka, 11-godišnjega Slobodana, starijeg sina Drage i Nevenke Čengić koji je u tom trenutku sjedio ili ležao na kauču lijevo od ulaznih vrata. Odmah nakon toga Damir Travica ispalio je drugi metak iz svog „krateža“ u pravcu Nevenke i 4-godišnjeg dječaka Gorana, mlađega sina Drage i Nevenke Čengić s udaljenosti od oko tri do četiri metra. U tome tragičnom trenutku, Nevenka je sjedila nasuprot ulaznim vratima, na stolcu desno od kuhinjskih elemenata, pored njezine desne noge stajao je ili bio naslonjen na njezinu nogu mlađi sin Goran. Teško pogođena glava u prvom joj je trenutku klonula, no majčinskom snagom, iako teško ranjena, pokušala je zaštititi mlađega sina. Dok se 4-godišnji Goran u strahu držao za nogu svoje majke, Nevenki je prišao Slobodan Kovačević govoreći Damiru Travici: „Samo ću je malo naklati!“ Izvadio je nož iz korica, stavio ga pod grlo bespomoćnoj ženi držeći ju lijevom rukom za kosu, te joj povukao nož preko vrata.

Smatrajući da su sve pobili, srpski teroristi prešli su u spavaću sobu s namjerom da zapale odjeću i namještaj u sobi. Prvo su upaljačem zapalili pokrivače, a kako je vatra brzo napredovala, krenuli su prema izlazu u nadi da će u požaru izgorjeti tragovi njihova zvjerstva, no u prolazu, kada su prolazili kroz kuhinju prema izlazu, Slobodan Kovačević uočio je da nema Nevenke Čengić i njezina mlađega djeteta, 4-godišnjeg Gorana. Otrčao je do Damira i Nebojše Travice koji su već izlazili iz Čengićeva dvorišta vičući „nema ih“, pa su teroristi odmah počeli pretragu oko kuće u plamenu da ih dokrajče. Slobodan Kovačević našao ih je desetak metara od kuće, tik uz gustirnu (zidani spremnik za vodu), čuo je hroptanje i jecanje Nevenke i plač mlađega sina, koje je tužno zazivao svoju majku. Hladnokrvno je prišao mjestu gdje je bespomoćna Nevenka s djetetom ležala na leđima, mlađi joj je sin ležao preko grudi, a ona ga je držala rukama. Prišao im je na oko jedan metar i iz automatske puške u njih dvoje ispalio jedan rafal. Nakon toga prestao je i jecaj djeteta. Tako je ubijen Goran Čengić, dječak od četiri godine i njegova mama.

Nakon stravičnoga ubojstva obitelji Drage Čengića zločinačka trojka zapalila je sve kuće, staje i stogove sijena u zaseoku Đakulovići, a „Slobodan Kovačević je u kuću Petra ili Pavla Đakulovića ispalio projektil iz zolje nadajući se da u dijelu kuće gdje je zolja pogodila spavaju supruga i sin Pavla ili Petra Đakulovića, kao i on sam”. Dok je ova trojka palila i ubijala po Čengićima i Đakulovićima, čule su se eksplozije iz pravca zaseoka Pajići. Ondje su u isto vrijeme palili i ubijali Nikola i Željko Travica, oni su minirali i zapalili kuće Pere Jurišića i Josipa Čengića.

Presudom Vrhovnoga suda RH, od 19. kolovoza 1993. godine potvrđena je prvostupanjska presuda šibenskoga suda od 23. listopada 1992. godine prema kojoj su za zločin nad članovima obitelji Čengić optuženi Slobodan Kovačević, Damir Travica, Željko Travica, Veljko Travica, Nebojša Travica, Vujo Šašić, Vojislav Romić i Boško Kovačević. Jedino je drugooptuženi u navedenom sudskom postupku, pravomoćno osuđen na 15 godina zatvora. Damir Travica izručen je od strane Velike Britanije 11. studenoga 2008. godine i, s obzirom da nije tražio obnovu postupka, danas je jedini od pravomoćno osuđenih koji je služio zatvorsku kaznu za zločin nad članovima obitelji Čengić.

Koliko god je mučno čitati opis ovoga strašnog zločina, koliko god je teško pri čitanju zadržati hladnu glavu i mirno srce, moramo pokušati vidjeti pravno-političku dimenziju ovoga nedjela. Tu je najzanimljiviji slučaj Slobodana Kovačevića i Damira Travice protiv kojih su srpski kvislinzi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini vodili postupak, a koji je trebao poslužiti u srpskoj protutužbi hrvatskoj tužbi za genocid, o čemu će još biti riječi. Za uvod: relevantan je sljedeći odlomak iz dokumenta srpskoga vojnog suda iz 2003.:

„KOVAČEVIĆ SLOBODANA, rezervnog vojnika iz TO Knin, Srbina, sa prebivalištem u s. Ervenik, SO KNIN i TRAVICA DAMIRA, rezervnog vojnika iz TO Knin, Srbina, sa prebivalištem u s. Ervenik, SO Knin, a optuženi su zbog krivičnog dela ubistvo iz čl. 47. st. 2. tač. 8. KZ R Srbije, u sticaju sa krivičnim delom teško delo protiv opšte sigurnosti iz čl. 194. st. 1. KZ R Srbije, u produženom trajanju. Stavlja im se na teret da su dana 18.01.1992. godine, u zaseoku Šašić, sela Gornji Ervenik kod Knina, kao suizvršoci na svirep način sa umišljajem lišili života više lica hrvatske nacionalnosti i to: supružnike Nevenku i Dragu Čengić i njihovu decu Slobodana (10 godina) i Gorana (4 godine) i zapalili njihovu kuću, tako što je Kovačević najpre iz puške ubio Dragu Čengića i njegovog sina Slobodana, a pokušao da zakolje nožem Nevenku, koja je sa sinom u naručju pobegla u kokošinjac gde ju je pronašao Kovačević i zaklao, a sina Gorana ubio, a Travica je zapalio kauč u kući gde su izgoreli pokojni Drago i Slobodan, a da su nakon toga zapalili i kuće Đakulović Pavla, Đakulović Petra, Čengić Josipa i nekoliko kuća i šala nepoznatih vlasnika. Predmet je dana 04.05.1992. godine, zbog nenadležnosti, dostavljen Okružnom sudu u Kninu, a u Vojnom sudu u Banja Luci vodio se pod PS br. 141/92. Nema podataka kako je okončan ovaj krivični postupak, s tim da napominjem da je ovo delo kvalifikovano po KZ RSK, jer u to vreme nije priznavan krivični zakon Hrvatske.“

Dakle za djelo počinjeno u Hrvatskoj primjenjivao se kazneni zakon Republike Srbije – prema navodima samih srpskih dokumenata! Provođenje zakona Republike Srbije, dakle, druge države na hrvatskom tlu najbolji je dokaz agresije Republike Srbije na Hrvatsku pogotovo zato što su i žrtve i počinitelji u ovome slučaju hrvatski državljani. U hrvatskoj javnosti – vjerojatno pod utjecajem srpske propagande – uvijek se može čuti upravo suprotna tvrdnja: činjenica da se radi o hrvatskim državljanima i na jednoj i na drugoj strani, uvijek se ističe kao dokaz o građanskom ratu, a ne o agresiji. Hrvatska politika, već smo se navikli, što zbog diletantizma, što zbog izdaje, nikad ne ističe taj jednostavan i lako dokaziv argument za agresiju Republike Srbije na Hrvatsku.

Joško Buljan
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

U Italiji uhićen hrvatski državljanin povezan s krijumčarenjem 300 kg kokaina

Objavljeno

na

Objavio

U velikoj akciji talijanske policije uhićene su četiri osobe zbog međunarodne trgovine kokaina, a među njima i hrvatski državljanin.

Pošiljka sa 333 kilograma kokaina vrijednog oko 100 milijuna eura stigla je iz Brazila u talijansku luku La Spezia prije tjedan dana.

Skener je detektirao da 12 kontejnera paleta s crnim granitnim pločama ima različitu gustoću sadržaja i kilažu. U udubljenjima granitnih ploča bila je skrivena pošiljka od 300 paketa kokaina, piše Jutarnji.hr.

Policija je u akciji imena ‘Samba 2020’ u tajnosti zamijenila sadržaj paketa i tako ulovila četiri osobe – talijanskog, albanskog i hrvatskog državljanina te brazilsku državljanku.

Pretpostavlja se da je pošiljka bila namijenjena pripadnicima kalabrijske ‘Ndranghete, no policija tek mora istražiti i otkriti tko su ostali članovi upleteni u krijumčarenje droge, kao i kamo je sve droga trebala stići i tko su kupci.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari