Pratite nas

Kolumne

Presuda Vojislavu Šešelju je ogledalo hrvatske vlasti

Objavljeno

na

[testimonial image=”https://kamenjar.com/wp-content/uploads/2016/04/as.jpg” name=”dr.Ante Starčević” background=”#” color=”#” border=”#” img_border=”#” name_color=”#” title_color=”#”]Dok budemo imali domaćih izdajica… dotle će mo imati tuđih gospodara….. Izdajica će mo imati dok se narod ne osvjesti.[/testimonial]

U životu sam znao biti veseo i malo veseliji, ali kada sam čuo da je ratni huškaš, eksponent i glasogovornik Vojislav Šešelj oslobođen,  bio sam ozaren mirnoćom. Široko je društvo koje to može posvjedočiti.

[ad id=”93788″]

Splosnati mozak naše vlasti i svih zdravodrugova ideološkopolitičke sprtve jugomarksista  pravi je odraz zgražanja presudom ICTY-a u ovom predmetu.

Ovo zbog toga što ja još ne vidim kod njih logički prožeto shvaćanje i prosudbu da bi se uvidjela distinkcija misli, riječ i djela. Naša vlast, a posebice vlast Republike Srbije, bila bi presretna da je Šešelj osuđen. Kad ne bi išta mogli za pametno reći, kazali bi da je to ionako proizvod hercegovačkih katolika i njega koji je kao uljez došao u Srbiju da dokaže koliko vrijedi ta hrvatska kultura.

Problem stvarne sigurnosti naše domovine, a time i njenog okruženja, aktiviran je tek kada je Šešelj počeo govoriti i kada je decidirano kazao da više ne će šutjeti. On je dakle, otkrio  u sadržaju i formi, Nikolića, Dačića, Ljajića, Vulina, Šarovića i mnoge druge radikale koje nije ustrojio on već kapetan JNA Milan Lančanin zvani Kamen i to u Vukovaru. Nikakve tajne nema niti je bilo, da je Bele Orlove, ustrojio KOS te da je ta zloglasna tvorevina jugomarxista skupa s ostalim tajnim službama ( UDBA, SID i druge) pribjegla realizaciji plana raspada SFRJ pripremljenog prije osamdesetih godina prošlog stoljeća. Isto tako imajmo na umu da su anglosaksonci u prvom redu USA i  Great British imali plan za prevrat u bivšoj Jugoslaviji. Ne zaboravite da su događaji u Siriji i Ukrajini itekako slični i jednom za uvijek svima nam mora biti jasno da se taj famozni antiterorizam nije mogao javiti dok se nije stvorio terorizam i to od samih antiterorista i da su svi ratovi ekonomski ratovi. Itekako se razmišljalo i o terorizmu u trećoj Jugoslaviji upravo od onih koji su je i stvorili. Iako se u Velikoj Britaniji mogu proučavati spisi tajne službe MI6 samo do 1949. godine, naravno bez navođenja imena agenata, danas mnogi CIA-i  i FBI-i bivši agenti javno govore da su radili na raspirivanju nacionalnih sukoba naroda na ovim prostorima i da su to izdašno financirali. Dakle, umjesto protuzakonite uporabe nasilja protiv osoba ili imovine kako bi se zastrašivanjem vlada ili civilna populacija  prisilila na djelovanje radi određenih ciljeva ( tj. umjesto terorističkog djelovanja) izabran je drugi put, djelovanje sub grupe preko jugoslavenskih udbaških struktura u prvom redu kako bi se izbjeglo otvoreno djelovanje vojske i policije čija bi se kontrola postupno preuzela u cijelosti.

U pismu, Josipa Perkovića, kolegama u Beogradu početkom ljeta 1992. godine,  u kojem između ostalog stoji iskaz alfe i omege jugoslavenske UDB-e, Stanka Čolak:  „ KOS i SDB morali su imati ovaj rat, u protivnom svi UDBAŠI i KOSOVCI bili bi poubijani, sad je trenutak da nacionalisti izginu.„  neprijeporan je dokaz za to.
Kako se u tome može snaći običan čovjek, pojedinac i kako promišljeno odlučiti o glavnom pitanju, tko snosi punu odgovornost, a tko je odgovoran za izvođenja odluka i zapovijedi Vrhovne komande JNA i podložnih joj  formacija rezervista i paravojnih formacija koje su izvršavale gadne zadatke, nije moguće kazati definicijom o presudi Vojislavu Šešelj.

Po meni ti zločini idu na račun nasljednika Tite, partije, njihovih tajnih i javnih službi te JNA, budući da genocid nad nesrbskim pučanstvom nije počinjen nakon što se je R. Srbija izdvojila iz tkz. Treće Jugoslavije, naziva SFRJ.

Svi oni su nakon što su napustili plan očuvanja, a pribjegli planu podjele države kojoj bijahu na čelu po sistemu, PUKU DOMOVINA NAMA IMOVINA, snose punu odgovornost. Napose se to odnosi na organiziranje i pomaganje paravojnih četničkih grupacija i valja nam dobro istražiti što su kaponje prešutjele, a ne što su govorile za javnost. Takvo što povijest je zapisala prilikom povlačenja Turaka s Balkana u tijeku Balkanskih ratova. Strava i užas stajala je nasuprot govora predstavnika Srbske vojske, a divlje horde bjesomučno i zvjerski tamanilo je nevino pučanstvo. Ista sudbina se ponovila i sramotna iživljavanja nad civilnim stanovništvom poharanih krajeva u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini doživjela su svu bestijalnost.

Nije teško zaključiti da je u tim slojevitim zločinima nad civilnim pučanstvom glavna odgovornost na samom vrhu zapovjednog lanca, Glavnom štabu JNA na čelu kojeg je sve do mjesec dana nakon pada Vukovara bio bivši i sada „doživotni“ predsjednik RH-e Stjepan Mesić!?

U tom ciklusu zakulisnih igara s hrvatske strane ispada da je Franjo Tuđman predao Hrvatsko podunavlje Mesiću kada se znade da je svom povjereniku Marinu Vidić Bilom izdao zapovijed da se civili predaju, a vojska neka ide u proboj!? Ova zapovijed je izdana petnaestak dana prije pada Vukovara, koji je da podsjetimo pao točno osamdeset osmog dana od napada.

Čudna li mirisa u Titinim ružama.

Da bi i ovo pitanje bilo tabu tema glupo, šašavo, siroče, kako mnogi tepaju,  Šešelj,  bio je idealan mamac.
Vrhovni zapovjednik JNA u tjedniku „Danas“ od 17. prosinca 1991. godine, Stjepan Mesić je kazao je da mu Beograd nije isplatio predsjedničku plaću za mjesec listopad i studeni 1991. kada su, dakle agonizirali Vukovar, Dubrovnik i paletu gradova oko Hrvatske i Bosansko-Hercegovačke granice!? Ni dandanas, nitko ne vidi, u tom raskoraku javašluka i zapovjedne odgovornosti, nikakve krivnje!?

Zar se ne valja zapitati, tko je smislio i zapovjedio ono što su činile jedinice JNA, tko je taj koji je uništavao civilne objekte , gradove i sela na tako dugoj liniji fronte od Vukovara, preko Bosne do Boke Kotorske!?
Zar se ne pitamo, tko snosi načelnu odgovornost za nedjela i zločine tkz. paravojnih formacija tipa Arkanovaca ( Arkan je po svom rođenju Slovenac, op. a. b. ) Šešeljevaca, Nišlija i inih manipulatora  izumitelja „hrvatoseka“!?

Naravno, da su voždovi paravojnih i samovoljnih četničkih bandi, pa dakle i Vojislav Šešelj, odgovorni, ali ih ni dan danas viši zapovjedni forum nije nikada prozvao zbog počinjenog zločina niti ih je prozivao tijekom Domovinskog rata da to ne čine, dapače, nije im to bilo ni na kraj pameti. Tek godinama nakon rata i iživljavanja nad civilnim stanovništvom poharanih krajeva Hrvatske i Bosne i Hercegovine, počele su stizati prijave Međunarodnom kaznenom sudu. No, nisu to bile brižljive i savjesne prijave već fabricirane stvari kojima su se službene vlasti nastojale oprati, a svoje podložnike otpremiti da se sami vade kako znaju i umiju, najupečatljiviji su slučajevi Darija Kordić i Ante Gotovina, pa neka onda oni plate za počinjene zločine.

Sramotna službena korespondencija na teret hrvatskih generala bila je dobra opomena u ovom postupku. ICTY nije htio nasjesti na još jednu prljavu igru, naravno, pustio je samo probni balun njegovim puštanjem i ovom presudom te dopustio našoj domovini i drugim državama ex. Jugoslavije da sami preispitaju ulogu jugoslavenskog vojnog foruma i drugih službi za slučajeve genocida posebice u Donjem Podrinju i Hrvatskom Podunavlju. Budite uvjereni, ako Šešelj poživi još tri četiri godine, da će on u žalbenom postupku biti osuđen, ali i da je ova presuda međunarodno upozorenje da je krajnje vrijeme da se podigne optužnica protiv onih koji su počinili zločine, koje MKSud nije pripisao Šešelju.

Ovo suđenje šašavom Šešelju nije nešto, kako to mnogi misle i prezentiraju, čemu se treba radovati Zagreb i/ili Beograd. Zločinci će biti identificirani i sigurno će biti kažnjeni i opasno bi bilo bacati strašnu osudu za genocid na bilo koji narod jer Predsjedništvo SFRJ i Vrhovni zapovjednik JNA itekako snosi tu odgovornost. Sve mi govori da će Jugovići „promijeniti prezime“u Genocidoviće.

Presuda Radovanu Karadžiću jasno je očitovanje da su Srbi jedini narod osuđeni za genocid na MKS-u u Den Haagu, a za sada jedino je bosanski Hrvat Dražen Erdemović učinio pokajanje. Takvo što kada su čelnici vlasti u R. Srbiji u pitanju, nije još dugo na vidiku. Tako ovu presudu možemo gledati i kao smjenjivanje Aleksandra Vučića ili u najmanju ruku na bezuvjetne zapovijedi pristupanja Srbije EU-i pa bi mu ovo bilo kao marketing jer su do sada njegove šanse da ostane srbijanski premijer bile svedene na puki slučaj.
Dakle, opet imamo onu narodnu, jednim udarcem-dva zeca.

Riječi suca Antonettia nisu ništa drugo nego okvir za izreku Theodora Roosevelta, sve što se događa u politici ili bilo gdje oko nas, negdje je već isplanirano.
Carla del Ponte je svoje odsvirala upravo optužnicom kontra Šešelja, a kada će naša vlast početi dirigirati i svirati za svoje interese, ne zna se.
Što su sve ovo vrijeme radila tijela kaznenog progona (Državno odvjetništvo u prvom redu,  op. a. b) što su ovih godina radile Vlade RH-e i njeni Premijeri, njeni predsjednici Mesić, Josipović i gdje je sada ta „desnica“ K. G. Kitarović  i njen miljokaz, volim te Hrvatska, kada još nije na vidiku ništa uočiti da žele zaustaviti revizionizam i ekstremizam budući da i dalje smatraju da je vođenje države nečiji marketing pa ne demantiraju vječitu obranu kojom krvnici optužuju svoje žrtve da su krive za zlo, koje su uz to i podnijeli te platili životom!?
Zato nam se i desilo da još nitko nije odgovarao za Velepromet, Ovčaru, Ćelije, Antin, Paulin Dvor, Saborsko, Lovas, Paljuv,  Viduševac, Ervenik, Borovo Selo, Vaganac, selo Kostrići i stotine drugih mjesta!?
Uostalom, naše međunarodno djelovanje i ovaj šou oko Vesne Pusić je samo sarkazam i to je stvar diplomafije, a ne diplomacije, valjda se zato i postupa Zakonom o strancima umjesto Kaznenim zakonom čiju nam primjenu nitko ne priječi niti može priječiti i ne treba čekati opet presudu MKS-a da bi navodno bili konsternirani.

Sigurnosno pitanje najbolje dočarava činjnica da se netko slobodno šeće Sjevernom Korejom, a prvi špijun to ne znade ili krije što je još gore pa dok Lozančić shvati da vrba nije loza, rasuše se bačve.
Zato je u ovom momentu presuda šašavom Šešelju i svojevrstan „The Panama papers“.
Odista nam je svima potrebito kolektivno osvješćenje, a ljubav za domovinu postiže svoje savršenstvo samo u žrtvovanju za opće dobro.

Ante Baraba/Kamenjar.com

[ad id=”93788″]

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Jurič: Politička cenzura uživo ili zašto su ugasili Thompsona?

Objavljeno

na

Objavio

Vlast koja je zanemarila puls naroda i njegove emocije, počela je odbrojavati vrijeme svog odlaska. A pogotovo kada se ide inatiti tom narodu kao što je bio slučaj sa sramotnim isključivanjem mikrofona Thompsonu usred pjesme. Potom su još potjerali nogometaše s pozornice kao da su to neki šmrkavci i tako ih poniziti.

Zaista vrhunac političkog amaterizma i gluposti. Tako se ne “vlada” ljudima, tako se ne ponaša odgovorna uprava, vlast, a pogotovo ne ona koja želi trajati i opstati. Emocije su sila, snaga ljudi, a pogotovo naroda. Tko to ne razumije i ne prepoznaje, plaća mu je u porazu, izbornom ili još drastičnijem. Tako je bilo u prošloj državi, tako je bilo svim vlastima ovoga svijeta i vremena. Tako će biti i ovim filistrima koji misle da mogu napraviti neku nacionalnu koheziju s malo patriotizma, onda red zloćudnog antifašizma, pa malo slatkorječivog manipuliranja. “I svi sretni.”

Ne ide to tako. Ljudi vide, pamte nepravde, nepravde stvaraju emocije, emocije se skupljaju i dođu do kritične točke kada postanu problem nacionalnih razmjera.

Planetarni sjaj nogometaša se ne može preuzeti ako se provede malo vremena u njihovoj blizini ili svlačionici. Svjetlo nije prelazno, ono nastaje unutarnjim procesima. Potrebno je prihvatiti izazov, krenuti u bitku, izložiti se naporima, porazu, da bi se postalo pobjednikom. Tek tada se pali svijetlo u čovjeku. Sve ostalo je kozmetika u cilju prikupljanja političkih bodova. A kada se Luki Modriću, Zlatku Daliću i pobjedničkoj ekipi onako uvali vritnjak na pozornici ti bodovi postaju jalovi.

I zato to ne može na dobro izaći.

Potom još slušati Krešimira Dolenčića koji izjavljuje kako je predstava bila gotova jer je isteklo vrijeme jest vrhunac političke gluposti i slijepila. Dolenčić je takav kakav jest. Problem je u onima koji velikom narodu nametnu patuljke s dirigentskom palicom da im vode slavlje. A Hrvati doista jesu veliki narod kad iz njih mogu narasti ovakvi divovi koji u mjesec dana osvoje svijet, nogometni.

Osim patuljaka koji ne razumiju svijet divova, tu je i priličan broj klimavaca koji misle “da nije trebalo pozivati Thompsona i kvariti narodu veselju”. Uljuđeni malograđanski establišment misli da nam ne treba ono što nas dijeli nego ono što nas ujedinjuje. Dakle ne Thompson, nego Dolenčić.

Ta uljuđena intelektualna scena domaćih palamudaša biranim riječima objašnjava kako može “Lijepa li si”, ali “Čavoglave” ne jer je to fašizam i crnokošuljaštvo. Doduše i u “Lijepa li si” im je sporno spominjanje Herceg Bosne, ali, eto kalkulantski su spremni na taj ustupak.

Međutim, žive ljude nije moguće secirati, a da ostanu živi i da ostanu ljudi, pa tako ni Luku Modrića ili Zlatka Dalića koji su poželjeli Thompsona sa izborom iz cijelog njegovog repertoara. To jednostavno ne ide. Jednako je i s narodom. Ili ga prihvatiti sa svim njegovim pjesmama ili biti siguran da će narod odbaciti one koji nameću svoje pjesme.

Uostalom, ima li i jedan uspješni hrvatski sportaš, koji postiže svjetske rezultate slušajući “Let 3” ili Milu Kekina? Nisam čuo za takvog.

To je zato što te pjesme ne pokreću, što u njima nema života, nema onoga što daju snagu?

Hrvatsku nije moguće secirati pa iz nje nešto uzeti, a nešto zakopati duboko u zemlju. To ne ide. To su mnogi pokušali i propali. Samo glup čovjek misli da je to moguće, da je Hrvatsku moguće odvojiti od Bleiburga, križnih putova, komunističkih zločina. Takva Hrvatska ne postoji, niti će ikada postojati. Svatko tko misli da je to moguće, nije za političke utakmice. Može pokušati na silu, pomoću raznih manipulacija, veza, korupcije, zaigrati neku utakmicu, ali će brzo pasti u svojem neznanju, ne poznavanju pravila igre, ali i zbog prezira ostalih igrača i publike prema sili koja ga je nametnula i postavila u igru.

Emocije i pamćenje naroda je prirodni refleks održanja, uvjet postojanja. One se bude i jačaju kada se nameće zaborav užasa i nepravdi. Užasi i nepravde imaju svoje uzroke i silnice koje su ih provele i ljudi ih pamte kako bi ih slijedeći puta preživjeli. To iskustvo i znanje prenose na svoje mlade naraštaje.

Kada je pisana predaja iskustva narodu oduzeta, onda se to iskustvo prenosi usmenom predajom ili pjesmom. Tako je uvijek bilo pa i te večeri slavlja

Slaba je korist to osuđivati, tome se izrugivati, kako to antife čine iz svojih sigurnih utvrda i s pozicija moći.

Želja nogometaša i simbolika Thompsona jest bila upravo zbog toga. Sjetiti se u trenutku slavlja i pobjede svih onih koji su zaslužni za to, a nema ih više jer su pali od ruke moćnika čiji krvni ili ideološki slijednici i danas vladaju Lijepom našom.

Ali još važnija od te bila je predaja tog nacionalnog iskustva, tog nacionalnog pamćenja na teror, na opasnost mladima. A mladih je te večeri bilo najviše. S onakvim lopovskim isključivanjem razglasa ta je poruka postala još snažnija. Kratka i jasna kao i to stišavanje zvuka. Jer tamo gdje se tišina silom utjeruje, tamo nastaje najjača buka. Logično, zar ne?

Marko Jurič/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Veliki uspjeh nogometaša predstavlja teški poraz mainstreama

Objavljeno

na

Objavio

Za mnoge je Hrvatska svjetski nogometni prvak 2018. Ne samo za Hrvate. O igri naše reprezentacije u finalu, pa i prije, piše se u superlativima, premda smo finale popušili na jedan čudan način – uz nepostojeći kobni prekršaj, pa kad ni to nije bilo dovoljno za pokoravanje Hrvata onda i uz krajnje dvojbeni kazneni udarac, kakav se sudi samo u seoskim ligama u korist domaćina za sto eura. Bolji u pravilu pobjeđuje, ali ne uvijek. Za me je, ovako i onako, Prvenstvo u simboličkom smislu završilo u polufinalu kad su poslije hrvatske pobjede nad Britancima na teren uletjeli mali bosi Hrvatići, limači naših igrača obučeni u nacionalne, „kockaste“, dresove.

U tom trenutku Juga je u Hrvata i mentalno umrla, vjerojatno i u Velikoj Britaniji – što je jednako važno. Mentalna smrt točno sto godina poslije geganja gusaka u maglu. Da smo, naime, poput našega posttuđmanovskoga režima (za)ostali „na ovim prostorima“, nikad službeno i neslužbeno ne bismo bili treći, drugi i prvi na svijetu. Kad smo gegali za „ove prostore“ naši prethodni Modrići i Rakitići sjedili su na jugoslavenskoj klupi, a mnogi ni to. Igrali su Aćimovići i Šestići. Umjesto organizacije i izgaranja na igralištu vladala je balkanska taktika – snađi se druže. S takvim je pristupima sada definitivno gotovo.

Poraz jugoantifašističkoga mentaliteta

Ovo je Svjetsko prvenstvo pokazalo da je Hrvatska najjača kad je svoja. Uspjeh reprezentacije, međutim, porazio je i unutarnji antifašistički ustanak, pritisak i gnjavažu. Doček reprezentacije suorganizirao je, primjera radi, poretku duboke države lojalan zagrebački gradonačelnik, koji podiže, glanca i liže bistu Ive Lole Ribara, hoteći da ovaj pripadnik saveza komunističke omladine Jugoslavije bude uzor hrvatskoj mladeži. A kad ono, uzorima postaše Manđo, Luka, Lovren, Suba, Raketa… „Sinovi Oluje“ (V. Starešina) nemaju, nisu imali i nikad ne će imati nikakav identifikacijski dodir s partijskim jugoantifašističkim mitovima koje nam servira duboka država. Ali imaju nacionalni naboj kakav su imali hrvatski branitelji! Dalić je pritom suvremeni nogometni Tuđman.

Uspjeh u Rusiji, dakle, mentalni je raskid s Jugom „u bilo kom obliku“ i jugokomunističkim antifašizmom kao jedinom dopuštenom i pravovjernom vrjednotom. Oba ova preživjela dinosaurusa vode gerilski, „institucionalni i vaninstitucionalni“ rat protiv hrvatskih uspjeha, kradući nam budućnost. Osobito su se okomili na Hrvatsku nogometnu reprezentaciju. Podmetnuli su joj kukasti križ. „Isušivali“ su „močvaru“. Olajavali doma i vani. Vukli ključne igrače, klubove i nogometne djelatnike po sudovima. Upregnuli sve elemente agitacije i propagande ne bi li hrvatskom narodu ogadili nacionalnu vrstu, dres i onemogućili globalni uspjeh, jer su znali da imamo „resurse“ za svjetski uzlet. Na putu do vrha nisu mogli izdržati izljeve jugobolja. Usred Prvenstva za mišljenje su tražili irelevantne beogradske komentatore. Bezbroj puta zavrtjeli su kroz medije lažnu tvrdnju da je za hrvatski uspjeh zaslužan Srbin, koji to nije, a sve i da jest – pa, kaj onda. Sve je to naša momčad pobijedila, porazila i digla samosvjesnu Hrvatsku na vrh svijeta. Ne samo nogometnoga. Sad pak režimske sluge ne zovu i ne kontaktiraju bivše nogometne velikane u svijetu i brojne uspješne trenere, koji slobodni od politkorektnosti tvrde u najutjecajnijim svjetskim medijima da je Hrvatska u finalu pokradena.

Vatreno ujedinjenje nacije, unatoč režimskim nastojanjima

Primijetio sam kako, režimu unatoč, na dočeku reprezentacije nije pjevala Fahreta Jahić, poznatija „na ovim prostorima“ kao Lepa Brena – nju inače režimska HTV poziva i dočekuje s crvenim tepihom. Ruku na srce, „svečani doček“ nisu vodili Milojko Pantić i Željko Jovanović. Režim je, međutim, nedavno omogućio „kapetanu Draganu“ da prisustvuje dočeku na Trgu bana Jelačića. Trgu kojega stanoviti Arkan nije stigao „osloboditi“, premda je svojedobno obećao (dok su naši zlatni nogometaši bili djeca) da će, kad sruši spomenik banu Jelačiću (po drugi put!) na „oslobođenom“ Trgu otvoriti „poslastičarnicu“.

Nevjerojatno, ali po slijetanju zrakoplova s reprezentativcima režim nije uhitio Luku Modrića i Dejana Lovrena! Oni, naime, „na ovim prostorima“ mogu biti netko i nešto samo kad su u „neprijateljskoj emigraciji“, ali na domaćem terenu trajno su sumnjivi, opasni po poredak i „otadžbinu“ okvira „ovih prostora“, kad su već kao djeca preživjeli progonstvo zbog genocidnoga udruženoga zločinačkoga pothvata kokarde i petokrake.

Sad kad smo, ponajviše zahvaljujući inozemnim medijima, donekle upoznati s biografijama naših zlatnih momaka i nevjerojatnoga Dalića, možemo reći da su naši nogometaši počinjali odozdo, korak po korak, marljivo radeći i trpeći posljedice velikosrpske agresije. U reprezentaciju nisu nametnuti odozgo. Čini mi se da je to pravi, vatreni, neuništivi put i prema rehabilitaciji politike i promjeni režima duboke države. Prema njezinim kriterijima, ključni je krimen uspjeha u Rusiji činjenica da je nogomet Vatrenih ujedinio naciju. A toliko je toga uloženo u razdor. Stoga očekujem daljnje koprcanje režima, čim se slavlje malo stiša.

Nepismeni populisti poručuju: Tako se bori za Hrvatsku

Kad je, međutim, jučer sletio zrakoplov sa zlatnim reprezentativcima, u Zagrebu se u tom trenutku spojilo nebo i zemlja. Narod je režirao predstavu kakvu samo on zna i može. Poredak se usukao u se čim je skužio kako je više od pet tisuća čekača tramvaja izašlo pozdraviti tramvaj zvan čežnja. A onda je i više od pola milijuna hrvatskoga naroda izašlo van s porukom – „Tako se bori za Hrvatsku“. Pola milijuna šutljive, strpljive hrvatske većine koju nitko ne zastupa u Hrvatskome saboru. O tome je riječ i otud trta režima.

Pola milijuna, a nijednoga incidenta tih „fašista“, u blažoj inačici – „populista“ i „marginalaca“ za koje Plenković drži da ne znaju čitati. HTV se oportunistički snašao, pa je izašli dio hrvatskoga naroda prozvao – „navijačima“. I jesu, navijači za bolju Hrvatsku.

Službena inačica „svečanoga dočeka“, koji naravno nije uključivao Thompsona, pao je u vodu već na uzletno sletnoj pisti dr. Franjo Tuđman, jer se Marko od prvoga trenutka službeno vozio u službenom autobusu službenih svjetskih doprvaka – neslužbenih prvaka. Do skretanja za Veliku Mlaku postalo je razvidno kako je u pitanju možda i više od jednodnevnoga narodnoga pokreta iz ukiseljenoga stolca na živahnu ulicu. Jednostavno – narod je prepoznao svoj trenutak. I nije dopustio da mu ga itko ukrade. Dobro je odlučio kad Sinove Oluje nije isporučio „svečanom dočeku“. Igrači i izbornik odlično su reagirali prihvativši narodnu volju koja se uvjerila da Hrvatska može, da nismo rođeni gubitnici, kako nam to režim perfidno nameće.

Elitisti, kako vas nije sram?

S obzirom na to da se poredak duboke države usudio i u najsvečanijem trenutku ignorirati želju Vatrenih o tome da im na nepokorenome Trgu pjevaju legende – Thompson, Prljavci i Grdović, osjećam da će se prema njima i njihovom uspjehu odnositi kao i prema hrvatskim braniteljima i njihovim uspjesima. Ponajviše zbog toga odnosa, podsjećam u ovom svečanom trenutku da se preko 3.000 hrvatskih pobjedničkih branitelja ubilo. Da, u tom segmentu Hrvati su, nažalost, prvaci svijeta i tu im pobjedu ne želi, niti može, nitko ukrasti za razliku od finala na Svjetskome prvenstvu.

Ukratko – uspjeh hrvatskih nogometaša poraz je uspostavljenoga mainstreama, inkluzivizma i politstabilnosti. Razgolitio je nesposoban poredak i njegove „uspjehe“ u posljednjih osamnaest godina. Stoga je bilo degutantno vidjeti elitistu Sanadera kao „navijača“ (populistu) u Moskvi, pa ga je jedna Hrvatica u finalu podno moskovskih tribina dobro isprašila višekratno ponovljenim pitanjem: „Kako te nije sram doći ovdje“?

Službena fešta bez ijedne obične gitare?

Na doček je prema slobodnoj mi procjeni izišlo toliko naroda koliko je režim uspio iseliti svojim „reformama“, „strategijama“ i „akcijskim planovima“. A da su i oni bili u prilici dočekati Sinove Oluje, njihov autobus još bi se i danas strpljivo probijao do Trga. Vrhunac režimskoga sranja bilo je oduzimanje mikrofona Thompsonu na minijaturnoj pozornici bez ikakvoga benda – što znači da je službeni doček predviđao feštu bez fešte, formu bez sadržaja, maglu s puno balona i dvije dvorske lude na tribini. Srećom, pa je narod spontano napravio onu pravu feštu, pa su očigledni propusti i smicalice pali u drugi plan.

Da je režim osigurao barem dvije obične, akustične gitare, pjevalo bi se do jutra, pa nije valjda da se od Dalića očekivalo još i to da iz Rusije donese razglas?! Ključni organizatori „svečanog dočeka“ bili su Bandić i Šuker. Gospodo, gdje je zapelo? Zašto ste traljavo organizirali jedan od najvećih skupova Hrvata? Veličanstveni skup naprasno je prekinut u trenutku kad je fešta trebala početi narodnim veseljem. Navodno su režimlije, ne samo istrgnule mikrofon, već i isključile struju usred Thompsonove pjesme, koju je pjevao „na suho“, bez glazbe. Pa to je rankovićevština koju predugo trpimo i koja vapi za unutarnjim oslobođenjem Hrvatske. U tom smislu Sinovi Oluje su svoje napravili. Sad je red na odgovornoj i slobodnoj hrvatskoj inteligenciji, da se okupi i jednom zauvijek riješe problem neslobodne Hrvatske.

PS

Preminuo je veliki Šurbek

U općem nacionalnom veselju, vatrenom ponosu i nacionalnom zajedništvu nekako je nezapaženom ostala jedna tužna vijest. Preminuo je velikan hrvatskoga športa, svjetska marka, jedan od najboljih stolnotenisača svih vremena, Dragutin Šurbek, moj športski uzor u djetinjstvu. Mislim si kak bi bilo lijepo i pošteno prema Šurbi i Tovi, da se socijalistički Dom sportova na Trgu Krešimira Čosića u Zagrebu preimenuje u Hrvatski dom športa Dragutin Šurbek i Anton Stipančić. Odmah bi dobio narodnu inačicu – Dom Šurbe i Tove. Valja steći uvjete i za takvu promjenu.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori