Pratite nas

Kolumne

Presuda Vojislavu Šešelju je ogledalo hrvatske vlasti

Objavljeno

na

[testimonial image=”https://kamenjar.com/wp-content/uploads/2016/04/as.jpg” name=”dr.Ante Starčević” background=”#” color=”#” border=”#” img_border=”#” name_color=”#” title_color=”#”]Dok budemo imali domaćih izdajica… dotle će mo imati tuđih gospodara….. Izdajica će mo imati dok se narod ne osvjesti.[/testimonial]

U životu sam znao biti veseo i malo veseliji, ali kada sam čuo da je ratni huškaš, eksponent i glasogovornik Vojislav Šešelj oslobođen,  bio sam ozaren mirnoćom. Široko je društvo koje to može posvjedočiti.

[ad id=”93788″]

Splosnati mozak naše vlasti i svih zdravodrugova ideološkopolitičke sprtve jugomarksista  pravi je odraz zgražanja presudom ICTY-a u ovom predmetu.

Ovo zbog toga što ja još ne vidim kod njih logički prožeto shvaćanje i prosudbu da bi se uvidjela distinkcija misli, riječ i djela. Naša vlast, a posebice vlast Republike Srbije, bila bi presretna da je Šešelj osuđen. Kad ne bi išta mogli za pametno reći, kazali bi da je to ionako proizvod hercegovačkih katolika i njega koji je kao uljez došao u Srbiju da dokaže koliko vrijedi ta hrvatska kultura.

Problem stvarne sigurnosti naše domovine, a time i njenog okruženja, aktiviran je tek kada je Šešelj počeo govoriti i kada je decidirano kazao da više ne će šutjeti. On je dakle, otkrio  u sadržaju i formi, Nikolića, Dačića, Ljajića, Vulina, Šarovića i mnoge druge radikale koje nije ustrojio on već kapetan JNA Milan Lančanin zvani Kamen i to u Vukovaru. Nikakve tajne nema niti je bilo, da je Bele Orlove, ustrojio KOS te da je ta zloglasna tvorevina jugomarxista skupa s ostalim tajnim službama ( UDBA, SID i druge) pribjegla realizaciji plana raspada SFRJ pripremljenog prije osamdesetih godina prošlog stoljeća. Isto tako imajmo na umu da su anglosaksonci u prvom redu USA i  Great British imali plan za prevrat u bivšoj Jugoslaviji. Ne zaboravite da su događaji u Siriji i Ukrajini itekako slični i jednom za uvijek svima nam mora biti jasno da se taj famozni antiterorizam nije mogao javiti dok se nije stvorio terorizam i to od samih antiterorista i da su svi ratovi ekonomski ratovi. Itekako se razmišljalo i o terorizmu u trećoj Jugoslaviji upravo od onih koji su je i stvorili. Iako se u Velikoj Britaniji mogu proučavati spisi tajne službe MI6 samo do 1949. godine, naravno bez navođenja imena agenata, danas mnogi CIA-i  i FBI-i bivši agenti javno govore da su radili na raspirivanju nacionalnih sukoba naroda na ovim prostorima i da su to izdašno financirali. Dakle, umjesto protuzakonite uporabe nasilja protiv osoba ili imovine kako bi se zastrašivanjem vlada ili civilna populacija  prisilila na djelovanje radi određenih ciljeva ( tj. umjesto terorističkog djelovanja) izabran je drugi put, djelovanje sub grupe preko jugoslavenskih udbaških struktura u prvom redu kako bi se izbjeglo otvoreno djelovanje vojske i policije čija bi se kontrola postupno preuzela u cijelosti.

U pismu, Josipa Perkovića, kolegama u Beogradu početkom ljeta 1992. godine,  u kojem između ostalog stoji iskaz alfe i omege jugoslavenske UDB-e, Stanka Čolak:  „ KOS i SDB morali su imati ovaj rat, u protivnom svi UDBAŠI i KOSOVCI bili bi poubijani, sad je trenutak da nacionalisti izginu.„  neprijeporan je dokaz za to.
Kako se u tome može snaći običan čovjek, pojedinac i kako promišljeno odlučiti o glavnom pitanju, tko snosi punu odgovornost, a tko je odgovoran za izvođenja odluka i zapovijedi Vrhovne komande JNA i podložnih joj  formacija rezervista i paravojnih formacija koje su izvršavale gadne zadatke, nije moguće kazati definicijom o presudi Vojislavu Šešelj.

Po meni ti zločini idu na račun nasljednika Tite, partije, njihovih tajnih i javnih službi te JNA, budući da genocid nad nesrbskim pučanstvom nije počinjen nakon što se je R. Srbija izdvojila iz tkz. Treće Jugoslavije, naziva SFRJ.

Svi oni su nakon što su napustili plan očuvanja, a pribjegli planu podjele države kojoj bijahu na čelu po sistemu, PUKU DOMOVINA NAMA IMOVINA, snose punu odgovornost. Napose se to odnosi na organiziranje i pomaganje paravojnih četničkih grupacija i valja nam dobro istražiti što su kaponje prešutjele, a ne što su govorile za javnost. Takvo što povijest je zapisala prilikom povlačenja Turaka s Balkana u tijeku Balkanskih ratova. Strava i užas stajala je nasuprot govora predstavnika Srbske vojske, a divlje horde bjesomučno i zvjerski tamanilo je nevino pučanstvo. Ista sudbina se ponovila i sramotna iživljavanja nad civilnim stanovništvom poharanih krajeva u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini doživjela su svu bestijalnost.

Nije teško zaključiti da je u tim slojevitim zločinima nad civilnim pučanstvom glavna odgovornost na samom vrhu zapovjednog lanca, Glavnom štabu JNA na čelu kojeg je sve do mjesec dana nakon pada Vukovara bio bivši i sada „doživotni“ predsjednik RH-e Stjepan Mesić!?

U tom ciklusu zakulisnih igara s hrvatske strane ispada da je Franjo Tuđman predao Hrvatsko podunavlje Mesiću kada se znade da je svom povjereniku Marinu Vidić Bilom izdao zapovijed da se civili predaju, a vojska neka ide u proboj!? Ova zapovijed je izdana petnaestak dana prije pada Vukovara, koji je da podsjetimo pao točno osamdeset osmog dana od napada.

Čudna li mirisa u Titinim ružama.

Da bi i ovo pitanje bilo tabu tema glupo, šašavo, siroče, kako mnogi tepaju,  Šešelj,  bio je idealan mamac.
Vrhovni zapovjednik JNA u tjedniku „Danas“ od 17. prosinca 1991. godine, Stjepan Mesić je kazao je da mu Beograd nije isplatio predsjedničku plaću za mjesec listopad i studeni 1991. kada su, dakle agonizirali Vukovar, Dubrovnik i paletu gradova oko Hrvatske i Bosansko-Hercegovačke granice!? Ni dandanas, nitko ne vidi, u tom raskoraku javašluka i zapovjedne odgovornosti, nikakve krivnje!?

Zar se ne valja zapitati, tko je smislio i zapovjedio ono što su činile jedinice JNA, tko je taj koji je uništavao civilne objekte , gradove i sela na tako dugoj liniji fronte od Vukovara, preko Bosne do Boke Kotorske!?
Zar se ne pitamo, tko snosi načelnu odgovornost za nedjela i zločine tkz. paravojnih formacija tipa Arkanovaca ( Arkan je po svom rođenju Slovenac, op. a. b. ) Šešeljevaca, Nišlija i inih manipulatora  izumitelja „hrvatoseka“!?

Naravno, da su voždovi paravojnih i samovoljnih četničkih bandi, pa dakle i Vojislav Šešelj, odgovorni, ali ih ni dan danas viši zapovjedni forum nije nikada prozvao zbog počinjenog zločina niti ih je prozivao tijekom Domovinskog rata da to ne čine, dapače, nije im to bilo ni na kraj pameti. Tek godinama nakon rata i iživljavanja nad civilnim stanovništvom poharanih krajeva Hrvatske i Bosne i Hercegovine, počele su stizati prijave Međunarodnom kaznenom sudu. No, nisu to bile brižljive i savjesne prijave već fabricirane stvari kojima su se službene vlasti nastojale oprati, a svoje podložnike otpremiti da se sami vade kako znaju i umiju, najupečatljiviji su slučajevi Darija Kordić i Ante Gotovina, pa neka onda oni plate za počinjene zločine.

Sramotna službena korespondencija na teret hrvatskih generala bila je dobra opomena u ovom postupku. ICTY nije htio nasjesti na još jednu prljavu igru, naravno, pustio je samo probni balun njegovim puštanjem i ovom presudom te dopustio našoj domovini i drugim državama ex. Jugoslavije da sami preispitaju ulogu jugoslavenskog vojnog foruma i drugih službi za slučajeve genocida posebice u Donjem Podrinju i Hrvatskom Podunavlju. Budite uvjereni, ako Šešelj poživi još tri četiri godine, da će on u žalbenom postupku biti osuđen, ali i da je ova presuda međunarodno upozorenje da je krajnje vrijeme da se podigne optužnica protiv onih koji su počinili zločine, koje MKSud nije pripisao Šešelju.

Ovo suđenje šašavom Šešelju nije nešto, kako to mnogi misle i prezentiraju, čemu se treba radovati Zagreb i/ili Beograd. Zločinci će biti identificirani i sigurno će biti kažnjeni i opasno bi bilo bacati strašnu osudu za genocid na bilo koji narod jer Predsjedništvo SFRJ i Vrhovni zapovjednik JNA itekako snosi tu odgovornost. Sve mi govori da će Jugovići „promijeniti prezime“u Genocidoviće.

Presuda Radovanu Karadžiću jasno je očitovanje da su Srbi jedini narod osuđeni za genocid na MKS-u u Den Haagu, a za sada jedino je bosanski Hrvat Dražen Erdemović učinio pokajanje. Takvo što kada su čelnici vlasti u R. Srbiji u pitanju, nije još dugo na vidiku. Tako ovu presudu možemo gledati i kao smjenjivanje Aleksandra Vučića ili u najmanju ruku na bezuvjetne zapovijedi pristupanja Srbije EU-i pa bi mu ovo bilo kao marketing jer su do sada njegove šanse da ostane srbijanski premijer bile svedene na puki slučaj.
Dakle, opet imamo onu narodnu, jednim udarcem-dva zeca.

Riječi suca Antonettia nisu ništa drugo nego okvir za izreku Theodora Roosevelta, sve što se događa u politici ili bilo gdje oko nas, negdje je već isplanirano.
Carla del Ponte je svoje odsvirala upravo optužnicom kontra Šešelja, a kada će naša vlast početi dirigirati i svirati za svoje interese, ne zna se.
Što su sve ovo vrijeme radila tijela kaznenog progona (Državno odvjetništvo u prvom redu,  op. a. b) što su ovih godina radile Vlade RH-e i njeni Premijeri, njeni predsjednici Mesić, Josipović i gdje je sada ta „desnica“ K. G. Kitarović  i njen miljokaz, volim te Hrvatska, kada još nije na vidiku ništa uočiti da žele zaustaviti revizionizam i ekstremizam budući da i dalje smatraju da je vođenje države nečiji marketing pa ne demantiraju vječitu obranu kojom krvnici optužuju svoje žrtve da su krive za zlo, koje su uz to i podnijeli te platili životom!?
Zato nam se i desilo da još nitko nije odgovarao za Velepromet, Ovčaru, Ćelije, Antin, Paulin Dvor, Saborsko, Lovas, Paljuv,  Viduševac, Ervenik, Borovo Selo, Vaganac, selo Kostrići i stotine drugih mjesta!?
Uostalom, naše međunarodno djelovanje i ovaj šou oko Vesne Pusić je samo sarkazam i to je stvar diplomafije, a ne diplomacije, valjda se zato i postupa Zakonom o strancima umjesto Kaznenim zakonom čiju nam primjenu nitko ne priječi niti može priječiti i ne treba čekati opet presudu MKS-a da bi navodno bili konsternirani.

Sigurnosno pitanje najbolje dočarava činjnica da se netko slobodno šeće Sjevernom Korejom, a prvi špijun to ne znade ili krije što je još gore pa dok Lozančić shvati da vrba nije loza, rasuše se bačve.
Zato je u ovom momentu presuda šašavom Šešelju i svojevrstan „The Panama papers“.
Odista nam je svima potrebito kolektivno osvješćenje, a ljubav za domovinu postiže svoje savršenstvo samo u žrtvovanju za opće dobro.

Ante Baraba/Kamenjar.com

[ad id=”93788″]

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Barbara Jonjić: Nami gori pod nogama, a ona kupi ćukenja po testi

Objavljeno

na

Objavio

Profesor Visković ima van novi intervju

Čiji je Visković?
Ih
Moj sigur’o nije

Bijo van je on stra’ i trepet splickoga Pravnoga vakulteta
Pokaza se i dokaza k’o jedan iznimno objektivan,stručan i pravedan profesor

Domoljubno nastrojen
Subjektivan je bijo samo u jednomu slučaju

Kad bi taj čujo kako si iz Imockoga il’ iz Ercegovine
Ojmeee
Obeselijo bi ti se k’o što se niki dan moje selo obeselilo kontroloru naše javne televizije
Pa sve pridanj bukliju iznili
Pršut narizali
Vrata širon rastvorili
I sve uređaje na vižitu poredali

Godine i godine predana rada taj je ljubitelj Imoćana i Ercegovaca uložijo u svoje studente

Sad’ u zasluženoj mirovini bistri cili svit

Ne sikiraju njega lokalni ni nacijonalni problemi
Ni čut
Zna se kako samo sitne duše mislu lokalno i nacijonalno
A ne djeluju nikako

On misli i djeluje globalno
Jerbo tako toka jednoga umnoga čovika
Čovika tako velikoga kalibra

Na spava van on nikako poradi ekologije

Otapanje ledenjaka i globalno zatopljenje ni pojist mu u miru ne da
Cile dane izračunava podizanje razine mora
Kad se koja šuma na sjeveru zapali
Padnu mu ruke i noge
Osiku mu se brez sikire i trupine

Najveća bola postala mu ona vrpa smeća
Nerazgradivoga
Veličine Vrancuske što pluta oceanon

Ima on dojavu kako se između Korzike i Sardinije zameće nešto vrlo slično
I priti i nami
Zavučenima

Ako se to ne zavuče do rećemo Pule
Ne zalegne na naše plaže
Ne začepi nan rećemo u samo dva dana i Tučepe i Zrće
Ja ne znan šta bi se drugo nami Hrvatima moglo trevit i naškodit nan

Doklen se to ne trevi
Sigur’i smo
Skroz

Visković se globalno još uvik uzda u live političare
Kaže kako je pesimist al’ ne i defetist

Lokalno rećemo ne voli Beru
Ne prizna ga za ljevičara nikako
Nije mu Bero baš ustaša
Aliiiii nije ni daleko

Inače naš Bero je čudo živo
Samo ritki u našoj Državi uspiju
Bit’ nes’vaćeni
I od livi i od desni
Meščini kako je Bero od svega najbliži pojmu
Defetist

Zato njega biće Visković ne lajka
Neka su na istoj, partijskoj liniji

Ža’ Viskoviću što mu se napalo Merkelicu poradi migranata
Ajde nek’ ne’ko i nju razumi

Kaže kako
Ona, ako i je’ napravila grešku su migrantima
(Veliko je tuten AKO)
Kako je ta greška načisto

Predivna

Točno tu rič reka’
Dašta
I meni je kad migrante po informativnin emisijan pratin baš ta rič
Predivno
Na vr’ jezika

Predivno su krotki i asimilirani

Na drugu bandu
Suprotno od profesora Viskovića
Mali ljudi djeluju lokalno i nacijonalno
A ne mislu, zna se, nikako

Kad smo kod mali ljudi
Imperija do Tokija uzvraća udarac
Delije na tribinama pritile kako će ni manje, ni više nego sikiron poklat naše
Splićane

Uf, veliki je stra’ nasta’
Opća opasnost po Splitu svira
Picigin na Baćama otkazan

Reakcije na pritnje, ove ture, zaprave potpuno izostale
Sasvin opravdano
‘Ko nji’ more uzest zaozbiljno a kamo li se nji’ pripast

Koji su to rat oni dobili?

Pivali su oni i devedeseti’
– Bit će mesa, klat ćemo Hrvate

Pa se znade kako in je izgledala zadnja kitica te pisme
Ona
Koju smo in mi na kraju nadodali

Bilo nešto što se vrlo rimuje
Su traktorima i nekon velikon prišon

Nego
Naša Predsjednica na turneji
Op stop
Kolo ne ladi
Ob’lazi matičnu i susjedne države
Niki dan
Uzela kantu luga pa sunjon posula nekoga svoga nepoznatoga savjetnika
Taj brezobraznik je uvjerio kako je ZDS naš pozdrav od starine

I taće sad ona
Jadna se čupa kako znade
Pa zeru fali Plenkija
Zeru zasiplje neimentovanoga savjetnika
I tako

A kampanja lagano u zaletu

Da mi je znat koji je to savjetnik
Ih
Janje bi mu okrenila
I poslala bi mu demejanu vina
Po izboru
Iman neki osjećaj kako je to isti oni koji je savjetovanje započejo tako što je i Titu izbacijo iz njezina kućerka
Naglavačke

Ti savjetnici su inače baš genijalna stvar
Meni načisto krivo zašto ji i sama neman
Čisto kako bi uprla prston u nji’ kad god mi štogod zapne
Kad mi zagori toć
Il’ kad mi se biskvit ne razabere

Lipo se okružiš savjetnicima
Gledaš da ji nije ubila baš neka velika pamet
Jerbo nisu tu da mislu
Posa in je odglumit gromobran
Kad već okolo grmi i siva

Što bi se Predsjednica saginjala
Neka savjetnik svrće gromove na se’

Kad zagrmi u Dubrovniku
Hrga neka digne pinjur visoko iznad glave
Ae
Neka bude pravi savjetnik
Naki kakve Budo Lončar ima
Pa mu mudro savjetuju koje priznanje privatit a koje odbit

Nego
Vrlo mi na živce iđu naši ljudi koji Predsjednici pišu kako je
Glupa plavuša
Uf
Ničega drugoga nisu se sitili

Dašta

Uvik neki stereotipi
Nikako se plava kosa priskočit ne more
Ne bi da je neki problem
Žensku
U današnje vrime
Prifarbat se i po tri puta u misec dana

Evo rećemo
Josipa Rimac van nije plava
Pa je pameću začudila ne samo draču nego i sikalinu

Dalija
Divljaka
Oguljenka
Sve redon pametne boje kose a nigdi njijove pametne rađe

Problem naše Predsjednice nije boja kose
Ni čut
Problem je što vele taktizira uzadnje
Što se mene tiče
Ni zere pametno ne
Taktizira

Taktika je tak’a da se stinan ita na svoje a tuđi je ne volu svakako
Džaba su jon nonići bili u onoj narodnoj vojski

Ae
Nisu samo nonići tuđima dosta
I Zoki se rećemo u svoj vakat falijo nami dedon ustašon
Pa sotin nije baš oduševijo
Desne birače

Još se ne zna ‘ko će sve ić’ protiv nje
Pa se sve čeka
Svi k’o zapete puške
Zadnji puta glasa san joj dala jerbo nije bila komunjara
Jerbo je bila nasuprot Josipovića
A od njega, to se znade, draži mi je čak
I oni kontrolor javne televizije

Najvažnije od svega, činilo mi se kako će se ona lipo gledat su Trumpon i kako crče i ona za ona tri mora
Ae

Ne smeta mene njezina kosa
Ni navijanje
Ne smeta me njezina linija, šminka ni robužina
Što se toga tiče
Od mene joj iđe
Desetka

Jerbo
Najvolin srčano i lipo uređeno žensko
Ali
Natrunila je ona meni kad se okolo referenduma oketila

Nami gori pod nogama
A ona kupi ćukenja po testi i dovlači ji k sebi
To je prioritet
Dašta
Zbrinili se ljudi po Njemačkoj pa su sad’ ćukenja na redu

Nije ni čudo što se oni profesijonalni Srbin ‘nako dere za govornicon u Saboru niki dan
Znade on kako za nas neće skočit
Ni Plenki a ni Kolinda

Nemaš se brajo mili više u koga od vlasti uzdat
Nema ‘ko začepit toga lajivoga Srbina od zanata
Nema

Pa unda baš jutros naletin na taj intervju
Profesora Viskovića
I probudi mi neku manitu nadu
Taman prije nego san iz kuće izašla

Kašnje gledan
Imocki moj mi slana pokrila

Skidivala san je i sa auta
Zalipila se za caklo i ne da se

Ništa gore od leda koji ti se zavuče između jagodice i nokta ošišanoga pri kudi
To ti unda prste za volan lipi

Pa se unda sitin i nasmijen se
Ha

Ako jednon, ono Viskovićevo smeće
Ono što se tek zamiće
Dokirija
I
Začepi lipo do Pule
Redon
I Tučepe i Zrće

‘Ko kaže kako neće začepit i onoga
Uvaženoga, lajivoga Srbina!?
I oni Sabor i Vladu koji njemu muče

Mislin se
Neka smeća
Neka se zamiće i tići
Prigorila bi i turizam
Bi

Neka nami kataklizme
Pa neka se unda sve iz nova rodi
Sve
Iznova
Samo da mi je za života jednon vidit
Skroz drugovačiji
Sastav našega Sabora

Skroz drugovačiji
Od ovoga kakvoga gledamo
Danas
Drugovačiji

Brez ovi’ Hrvata i Srba od zanata

Drugovačiji
I
Napokon
Naš

Barbara Jonjić/narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

IVO LUČIĆ: Kardinal Stepinac već je odavna svetac

Objavljeno

na

Objavio

Nastavni plan i program, uputnik ili kurikul(um) za nastavni predmet povijest ponovno je bio tema rasprave među stručnjacima, što je proteklih dana imalo odjeka i u široj javnosti.

Naime, njegova prethodna verzija ocijenjena je lošom i trebalo ju je zamijeniti boljom i prihvatljivijom. Osobno mislim da je pogrešno loše napravljen materijal takve važnosti uopće pokušavati popravljati, ali i da radna skupina zaslužuje pohvalu zbog uloženog truda, piše Ivo Lučić / Globus

Popravljeni “Prijedlog predmetnog kurikuluma povijesti” počinje opisom svrhe i opisa predmeta čemu je kao uvod postavljen citat Stefana Zweiga:

“Želimo li da nova generacija bude bolja, humanija i prije svega sretnija nego što je to naša generacija, onda se nju mora odgajati i obrazovati bolje i humanije od naše. U okviru novog odgoja i obrazovanja čini mi se najvažnijim novi oblik i drugačije poimanje povijesti od onoga kako smo to mi učili u školi. Jer povijest o nastanku čovječanstva, te povijest vlastite nacije i svih drugih nacija stvara u mladom čovjeku njegovu buduću sliku svijeta. Ništa tako odlučujuće ne oblikuje politički, individualni i ćudoredni stav prema životu kao način na koji se povijest uči i razumijeva.”

Neobično je da se kao autoritet za učenje i razumijevanje povijesti uzima književnik, koliko god on bio dobar, a ne profesionalni povjesničar ili barem filozof povijesti. Posebno ako je taj isti svoje školovanje opisao kao vrlo teško i traumatično.

Zweig je u svojoj autobiografskoj knjizi “Jučerašnji svijet” napisao da je jedini doista sretni trenutak za koji može zahvaliti školi bio onaj kada je “jednom zauvijek za sobom zatvorio njena vrata”. Nadajmo se da učenici koji će učiti povijest, ali i druge predmete po predloženim “kurikulumima” neće doživjeti školu na sličan način.

Bilo bi sjajno i kada bi ta djeca u skladu s izabranim citatom bila “bolja, humanija i sretnija” od prethodnih generacija. Samo, teško će to postati tako što će u školi učiti povijest, bez obzira na “kurikulum”.

Ako ipak prihvatimo tezu po kojoj je moguće biti barem “bolji i humaniji” ako ne i “sretniji” od svojih prethodnika učeći neku “bolju i humaniju”, da ne kažem “sretniju”, verziju povijesti, onda se nameće pitanje koja je i kakva je ta verzija i od čega se sastoji ta “sreća”.

Jednako je važno znati i to tko tu i takvu verziju odnosno “kurikulum” određuje i tko postavlja kriterije što je to “bolje i humanije” od plana i programa odnosno interpretacije povijesti kakvu danas imamo. Po čijim će se mjerama mjeriti humanost, boljitak i sreća?

Ta se mjerila uvijek tiču identiteta, povezana su s određenim svjetonazorom, a posljedično i s političkim opredjeljenjem ako ne djece onda svakako njihovih roditelja.

Konačno, i Zweig je u citiranom tekstu najprije spomenuo “politički stav prema životu” koji se odlučujuće oblikuje učenjem i razumijevanjem povijesti. Da je to doista tako komunistički bi režimi vječno trajali jer dobro znamo kakvu smo “povijest” učili do 1990. godine. Osim toga, upitno je hoće li novi ili bilo koji kurikul povijesti učiniti nove generacije “sretnijima” i za početak spriječiti nasilje u školama i na ulici što sve više uzima maha i mnoge čini nesretnima.

Žigosanje kolegica ili kolega nema puno veze s brojem sati učenja o “proljeću naroda”, “socijalističkom samoupravljanju”, fašističkim ili komunističkim zločinima. Nije valjda nasilnik u Zadru ili bilo gdje drugo pretukao djevojku zbog loše koncipiranog sadržaja nastave povijesti.

Gotovo sam siguran da vaterpoliste Crvene zvezde nisu u Splitu napali i pretukli frustrirani studenti povijesti. Uzalud je jedan od njih, koji se spašavao skokom u more, vikao da nije Srbin nego je Crnogorac iz Kotora – huligani nisu pokazali da znaju ili da ih je briga za razliku.

Možemo li zaključiti da su manijaci koji gotovo svakodnevno nasrću na spomenike ili ispisuju grafite po zidovima zgrada nezadovoljni nastavom povijesti umjetnosti, urbanističkim planovima ili arhitektonskim rješenjima.

Naravno da se ni u jednom spomenutom i pomalo karikiranom slučaju ne radi o obrazovanju, radi se prije svega o odgoju ili bolje reći o nedostatku odgoja. O još važnijim stvarima kao što su odnos prema bližnjemu, zajedničkom dobru, državi i slično ne treba ni govoriti. Tu ćemo još dugo trpjeti posljedice stoljetne destrukcije, loših državno-političkih sustava i režima te još gorih “kurikuluma”.

Teško je odgojiti i dijete, a kamoli učiniti narod ili barem njegove buduće generacije “boljim, humanijim i sretnijima”. Znamo da su za odgoj djeca najvažniji uzori i primjeri koji im pružaju roditelji. Slično je i s “odgojem” šire zajednice. Zato je važno vidjeti tko su nama uzori i koje su to vrijednosti na kojima se kao narod odnosno nacija “odgajamo”. Tu nam svakako može pomoći i povijest.

U nedjelju je Katolička Crkva obilježila spomendan blaženog Alojzija Stepinca koji je umro 10. veljače 1960. Ni šest desetljeća poslije njegove smrti nisu utihnule laži niti je splasnula mržnja, kako prema njemu, tako ni prema Katoličkoj Crkvi u Hrvata – namjerno koristim taj mrziteljima omrznut i provokativan naziv.

Svaki totalitarni režim, pa i onaj komunistički u Jugoslaviji, temeljio se na dihotomiji. Slika tog svijeta je crno-bijela, postoje samo apsolutno dobro i apsolutno zlo, odnosno “mi” i “oni”.

Mi uvijek i bez ostatka mrzimo njih i oni nas. Takav odnos nadživio je komunistički režim i Jugoslaviju. To se najbolje vidi iz hrvatsko–srpskih političkih odnosa. Iz većinske hrvatske perspektive Srbi su ako ne zli a ono svakako sumnjivi i trebali bi stalno dokazivati da nisu “velikosrbi”, “četnici” ili nešto slično.

Bilo bi poželjno da malo glasnije pjevaju himnu i malo mirnije stoje dok se ona izvodi. Iz većinske srpske pozicije Hrvati su jednostavno “ustaše”, i to svi, osim onih koji “dokažu” da to nisu. Upravo je u tom duhu glasnogovornik Srpske pravoslavne crkve episkop bački Irinej poručio hrvatskim biskupima: “Dokažite da među vama nema ustaša.” Najlakše bi to dokazali kada bi prešli na pravoslavlje ili se barem izjasnili Srbima katoličke vjeroispovijesti. Jer kako ponovno reče drugi Irinej, onaj koji je patrijarh – gdje god žive Srbi, tamo je Srbija.

Inače, Hrvatima je najlakše dokazati da nisu ustaše ako dokažu da zapravo i nisu Hrvati nego su Jugoslaveni ili barem građani “regije” koji ni najmanje ne mare za hrvatski identitet, tradiciju ili povijest. Oni Hrvati koji doista žele dokazati da nisu ustaše trebali bi valjda najprije potpisati “deklaraciju o zajedničkom jeziku” i proglasiti se “antifašistima” jer je općepoznato da su ustaše, a to u zadanom kontekstu znači i Hrvati, fašisti.

Bilo bi korisno pretplatiti se na tjednik srpske nacionalne manjine s radikalno jugoslavenskom, što znači i “antifašističkom”, uređivačkom politikom. Onima koji nisu dovoljno dobro upućeni ili su ostali zarobljeni nekim starim “prevaziđenim” paradigmama važno je napomenuti da su u Jugoslaviji postojala dva antifašistička pokreta.

To znači da su sljedbenici čiča Draže, “prvoga gerilca Evrope”, jednako “antifašisti” kao i poklonici Josipa Broza Tita, drugog, ali ubojitijeg gerilca. Ovo je važno znati kako ne bi došlo do nesporazuma kao što je to bilo 1942. godine. Ako im je to ipak previše, Hrvati koji žele dokazati da nisu ustaše trebali bi barem jasno i glasno govoriti kako je ideja samostalne hrvatske države “propao projekt” i otvoreno i javno prijetiti iseljenjem u Irsku ili Njemačku.

Prije nego što odu, mogli bi išarati spomenik Franji Tuđmanu, prvom predsjedniku Republike Hrvatske, a ako ostanu, svakako bi bilo važno osnovati ili se učlaniti u neku strančicu ili udrugu koja traži izbacivanje vjeronauka iz škola i raskidanje “ugovora s Vatikanom”.

Oni među Hrvatima kojima je sve to ipak previše komplicirano mogu i lakše “dokazati da nisu ustaše”, i to tako što će se usprotiviti kanonizaciji blaženog Alojzija Stepinca. Ako ne znaju što bi mu prigovorili uvijek mogu reći kako je “mogao više”.

Naime iz jugoslavensko–srpske perspektive nevažno je to što je Stepinac spašavao ljude, javno osuđivao zločine i čvrsto se držao svojih moralnih načela. Njegov temeljni “grijeh” očit je iz izjave koju je dao 2. listopada 1946. na suđenju pred revolucionarnim komunističkim sudom:

“Nisam bio persona grata ni Nijemaca ni ustaša; nisam položio njihovu zakletvu, kako su to učinili neki vaši činovnici, koji su ovdje. Ali bio bih ništarija kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji.

Rekao sam: Hrvatima se nije dozvoljavalo da napreduju u vojsci ili da uđu u diplomaciju osim da promijeni vjeru ili oženi inovjerku. To je faktična baza i pozadina i mojih poslanica i mojih propovijedi.

Što sam govorio o pravu hrvatskog naroda na slobodu i nezavisnost, sve je u skladu s moralnim principima i nitko to ne može hrvatskom narodu braniti.” Napad na Stepinca je zapravo napad na one Hrvate koji nisu i ne žele biti ustaše, ali nisu ni antihrvati odnosno Jugoslaveni. On je uz mnoge druge hrvatske domoljube negacija klevete i potvrda mogućnosti da se može željeti i podupirati hrvatsku državu a da se pritom ne mora biti zločinac (kako se to desetljećima zlobno i lažno imputira) nego se naprotiv može biti svetac, a on to već odavno jest.

Naime, Stepinac je blaženik na čijem je grobu molio svetac – Ivan Pavao Drugi koji je tom prigodom za njega rekao da je “najsvjetliji lik i istinski čovjek Crkve”.

Zato će svaki plan i program, uputnik ili kurikul(um) za nastavni predmet povijest morati biti utemeljen na činjenici da se on radi za učenike u Republici Hrvatskoj u skladu s njezinim Ustavom, interesima, vrijednostima, identitetom i tradicijom. Dio tog identiteta i te tradicije svakako je i zagrebački nadbiskup i kardinal Alojzije Stepinac.

Ivo Lučić / Globus

 

Dr. Esther Gitman: Stepinac je predstavljao hrvatske vrijednosti i vrijednosti zapadne civilizacije

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari