Pratite nas

Kolumne

Presude ‘šestorci’ i Dariju Kordiću vrhunac su cinizma ICTY-a i sramota UN-a

Objavljeno

na

Dario Kordić osuđen je na 25 godina zatvora i proglašen ratnim zločincem bez ijednog jedinog validnog dokaza – na temelju krivotvorina što su ih zajedničkim snagama producirali Tužiteljstvo ICTY-a, britanska obavještajna služba MI6 i hrvatsko obavještajno i političko podzemlje.

Išlo se tako daleko, da je ICTY krivotvorio činjenice sadržane u dokumentima iz Zagreba, Beograda, Sarajeva i arhiva međunarodnih institucija. U okviru tog globalnog krivotvoriteljskog plana i hrvatsko političko i obavještajno podzemlje imalo je svoju ulogu i to naročito do izražaja dolazi poslije smjene vlasti u Republici Hrvatskoj (2000. godine), kada započinje proces “detuđmanizacije”, a prvog hrvatskog predsjednika i HDZ se od strane vladajućih krugova (SDP-a i partnera), kao i tadašnjeg predsjednika države Mesića agresivno optužuje za “agresiju na BiH” njezinu “podjelu” i stvaranje “zločinačke tvorevine Herceg Bosne”.

Sve to uklapalo se u strategiju Velike Britanije kojoj je namjera bila dokazati “međunarodni karakter sukoba u BiH”, “umiješanost Republike Hrvatske kao zaraćene strane” i tezu o “podjeli BiH na temelju dogovora Tuđman-Milošević”. Kako bi se to postiglo, hrvatsku je stranu bilo nužno izjednačiti sa srpskom-agresorskom, pa je i na nju primijenjen izmišljeni institut “udruženog zločinačkog pothvata” (koji ne postoji u međunarodnom pravu) s krajnjim ciljem da se Hrvati u BiH optuže za “etničko čišćenje” muslimana i “separatizam”.

Naravno, ni jedna od tih blasfemičnih tvrdnji ne može podnijeti čak ni elementarnu, površnu, a kamo li kakvu dublju i detaljniju analizu, ali kreatori ove konstrukcije nisu se zamarali tim “detaljima”. Oni su bili sila i putem ICTY-a su mogli pod krinkom “pravde” provoditi i nametati svoju volju bez ikakvih ograničenja. Kako, kad i komu su htjeli. Budući da Republiku Hrvatsku kao državu nije bilo moguće optužiti za UZP (kako na vlastitom, tako i na području BiH) – iako je i takvih pokušaja bilo, sve se slomilo na političkom i vojnom vodstvu Hrvata u BiH, odnosno, na dužnosnicima HVO-a i Herceg Bosne.

Proces protiv Daria Kordića bio je uvod u onaj “šestorci” Herceg Bosne i upravo je u tim postupcima perverzija haaškog sudišta dostigla svoj vrhunac.

Konstrukcija optužnice za Daria Kordića

   Nakon što je bivši ratni zapovjednik Operativne zone HVO za Središnju Bosnu Tihomir Blaškić 3. ožujka 2000. godine prvostupanjskom presudom ICTY-a proglašen krivim po svim točkama optužnice (osim jedne koju je tužitelj povukao) i osuđen na 45 godina zatvora (temeljem individualne krivične odgovornosti i odgovornosti nadređenog – budući da je navodno “utvrđeno da je osobno zapovjedio znatan broj napada i da nije spriječio i kaznio zločine što su ih vršili oni koji su bili pod njegovim zapovjedništvom”; vidi: http://www.icty.org/bcs/press/general-bla%C5%A1ki%C4%87-progla%C5%A1en-krivim-po-svim-to%C4%8Dkama-optu%C5%BEnice-i-osu%C4%91en-na-45-godina-sa%C5%BEetak), Blaškićev odvjetnik Anto Nobilo nastavak obrane svoga klijenta koncipira na tezama o postojanju “dvostruke linije zapovijedanja” i “krivnji političkih struktura HDZ-a BiH” (vezano za dr. Franju Tuđmana i HDZ Republike Hrvatske koje se generalno krivilo za “pogrešnu politiku prema BiH” i “odlučujući utjecaj na HDZ BiH i strukture Herceg Bosne”).

Tako se praktično težište prebacuje s vojne u političku sferu.

Zna se kako je jedan od glavnih razloga osude Blaškića bio zločin u selu Ahmići – a koji su (prema svemu što se do sada zna) počinili neki od pripadnika 4. bojne Vojne policije HVO-a i postrojbe civilne policije “Jokeri”.

Žalbeno vijeće (nasuprot prvostupanjskom tijelu) donosi mišljenje po kojemu Blaškić nije imao efektivnu kontrolu nad Vojnom policijom HVO-a (na koju je prema svjedočenju jednog svjedoka najveći upliv vršio Dario Kordić), niti nad postrojbom “Jokeri”, odnosno, da zločin u Ahmićima nisu počinile redovite postrojbe HVO-a.

Tako je stvoren temelj za oslobađanje Tihomira Blaškića kojemu je odlukom Žalbenog vijeća od 29. srpnja 2004. godine ukinuta prvostupanjska presuda od 45 godina zatvora. No, već se u toj presudi konstruira “krivnja” Daria Kordića (vidi:  http://www.icty.org/x/cases/blaskic/acjug/bcs/040729.pdf) kojega se apostrofira kao osobu koja je “paralelnom linijom” zapovijedanja imala najveći utjecaj na pripadnike Vojne policije HVO-a i postrojbe civilne policije “Jokeri” (vezano za zločin u Ahmićima), pa se čak navodi i to kako je Kordić “novačio bivše zatvorenike” čija je zadaća bila izvršiti zločin u selu Ahmići.

O tom slučaju dr. Josip Jurčević je u više navrata javno iznosio svoje mišljenje, a budući da je kvalificirani povjesničar, uz to i ravnatelj Središnjeg arhiva MORH-a te da je kao vještak ICTY-a imao prigodu detaljno se upoznati sa svim materijalima i dokumentima vezano za sudski postupak kako Dariu Kordiću tako i “šestorci Herceg Bosne”, riječ je sasvim sigurno o kompetentnoj osobi.

Na tribini “Istina o Dariu Kordiću” koja je upriličena 6. svibnja 2015. godine u prepunoj Dvorani sv. Ivana Pavla II. u sisačkom Velikom Kaptolu, a na kojoj je sudjelovao, ovaj je znanstvenik među ostalim rekao:

„Budući da kao vještak nisam imao pravo na procesu govoriti o slučaju Kordić već samo o slučaju šestorice, odlučio sam prvenstveno iz ljudskih i kršćanskih razloga naći način kako ipak unutar suđenja šestorici otvoriti slučaj Kordić. Znajući kako djeluje sud u Haagu i da će tužiteljstvo željeti osporiti moju ekspertizu, ali i kompromitirati mene kao čovjeka, prvo sam posjetio Darija u zatvoru, a onda sam želio objaviti intervju o tome, progovoriti o istini, znajući prije svega da to prati i Haag, te da bi mi na suđenju šestorke mogli postavili pitanje o tome. Uspio sam u Večernjem listu BiH progovoriti o tome, gdje sam rekao da sam se u zatvoru susreo s iznimno duhovnim čovjekom. Usput sam rekao i da je presuda Kordiću krajnje kriminalna, neistinita, te da se temelji na krivotvorinama hrvatskih državnih institucija, a kako bi se optužilo Kordića i oslobodilo Blaškića, te kako o tome postoje brojni dokumenti i dokazi. Naravno na sudu je tužitelj, želeći me kompromitirati, pustio tu sliku iz Večernjeg govoreći kako sam posjetio najgoreg ratnog zločinca osuđenog na 25 godina zatvora. Počeo je navoditi ono što sam rekao u intervjuu, a ja sam govorio ‘da, časni sude’. Kada je tužitelj završio sa svojim izlaganjem zamolio sam sudca da kažem jednu rečenicu koja objašnjava slučaj Kordić, te sam rekao: ‘Sve što ste pročitali u intervju je točno, ali to nisam rekao ja nego tužiteljica Carla del Ponte‘. Naime, najbolji pokazatelj da je Dario nevin je činjenica da na temelju dokumenta upravo to tvrdi Carla del Ponte koja je nakon sramotne drugostupanjske presude, znajući da će prije ili kasnije izaći istina, podnijela zahtjev za obnovu postupka protiv Blaškića u kojem navodi da su MUP i Vlada RH krivotvorili dokumente. Nažalost, Sudsko vijeće nije odobrilo ponavljanje postupka iz formalnih razloga, kako su naveli zbog pravne sigurnosti žrtava i osuđenih, a bez obzira što stvari ne odgovaraju činjenicama. (…) Čak u optužnici stoji da nije imao nikakve vojne ovlasti nego je osuđen zbog navodne dvostruke linije zapovijedanja, te po uputama iz Hrvatske bio generalno zadužen za zločine. Ne postoji ni jedan jedini dokaz o tome pa čak ni onaj o navodnom sastanku u hotelu u Vitezu”.

 Na tribini je govorio i sam Dario Kordić koji je naglasio:

 “Moje će srce biti na mjestu tek kada i zadnji uznik izađe iz zatvora, dok su oni tamo ni ja ne mogu biti radostan i sretan. Molim vas da nastavite moliti za njih kao što ste molili i za mene.”

Zatim je iznio kratku kronologiju svoga boravka u zatvoru i rekao kako tijekom cijelog postupka protiv njega nije bilo nikakvih dokaza, te da je čak pobijena i prvotna optužnica tužitelja o događajima u Ahmićima, a u kojoj nema niti spomena njegovog imena.

Kratko se osvrnuo i na neke bitne detalje koji pojašnjavaju kako je završio montirani politički proces koji je protiv njega vođen:

 „Na samome kraju nalaze jednog Hrvata, osuđenog na 25 godina zatvora i s njim ulaze u dogovor. On dolazi za svjedoka, a da moji branitelji i ja to ni ne znamo. Inače znao sam ga iz haškog pritvora, s kata, gdje je razgovarao sa mnom, šišao me. Ali u ratu se nikada nismo ni sreli. Njegov zadatak bio je reći da sam ja tu noć pred Ahmiće došao u Vitez. On nije mogao reći laž da me sam vidio, nego je rekao da je navodno čuo tu informaciju o tom sastanku u Hotelu Vitez i razgovoru o Ahmićima od svog zapovjednika, pa je čak i nabrojao te ljude koji su navodno na njemu bili. Pošto je meni i mojim odvjetnicima to bilo iznenađenje, mi smo doveli sve te nabrojane ljude, a koji su izvijestili sud da oni nisu bili na tom sastanku i da tamo nisam bio ni ja. Ja u taj grad nisam otišao sedam dana prije navodnog sastanka, a ni sedam dana kasnije. Naš tim donosi i druge dokaze, poput knjige popisa onih koji su ulazili u hotel, u kojoj moga imena nema, ali sud uzima za pravo jedino riječ tog svjedoka i to iz druge ruke. Na kraju izlaganja on počne plakati i kaže kako, iako je svjedočio protiv mene, mora pročitati jedno pismo. U pismu stoji: ako taj navodni svjedok učini sve po dogovoru bit će dobro i njemu i još nekim hrvatskim uznicima, te kako je osoba koja piše pismo u dogovorima s ministrima iz tadašnje Račanove Vlade. Nakon što je pročitao to pismo, sudac je dao zadatak tužitelju da to ispita, ali evo prošle su godine i to se nikada nije dogodilo“.

(Za dijelove pod navodnicima vidi: http://www.biskupija-sisak.hr/index.php/arhiv/2883-istina-o-dariju-kordiu; istaknuo: Z.P.)

Sisački biskup Vlado Košić, dr. Josip Jurčević, kao i svi drugi koji su progovarali istinu o ovom slučaju i onome što se događalo u Den Haagu, nesmiljeno su napadani putem medija, a naročito je mržnji pozivima na linč izvrgnut sam Dario Kordić od kojega nikad nitko nije čuo niti jednu neprimjerenu riječ. Ovom se nevino osuđenom čovjeku koji je s ponosom i hrabro nosio i još uvijek nosi svoj Križ i danas želi osporiti ustavno pravo na normalan i slobodan život i javno istupanje – iako nikad nije lišen građanskih prava. Nastoji se, ustvari, prigušiti svaki glas istine, ono što se ne uklapa u matricu idealiziranja sramnog haaškog sudišta koje nije bilo ništa drugo nego poligon za provođenje volje svjetskih moćnika.

Njima smeta istina, a ne Dario Kordić

 I proteklih dana svjedoci smo orkestriranih ataka – od strane političkih marginalaca iz “hrvatskog” Sabora i pro-islamskih medija (kojima se priključio i dio lijevo-liberalnih “hrvatskih”).

Cilj je isti: ušutkati Daria Kordića i onemogućiti mu iznošenje istine. Zabraniti nepravedno osuđenome da poslije teških godina robije javno iznese ono što ima. Ukinuti mu temeljna ljudska prava i natjerati ga da do kraja života šuti. Usprkos tomu, u Studentskom centru ‘Stjepan Radić’ u Zagrebu, čula se istina. Kordić je pred ispunjenom dvoranom govorio o svojim uzničkim danima i postojanoj vjeri u Boga koja ga je održala. I to nije mogao spriječiti niti režirani vandalski upad malobrojnih plaćenih aktivista lijevo-anarhističke falange, jadnika koji su zaduženi za odrađivanje takvih prljavih poslova: istih onih koji po Zagrebu prave nerede, pozivaju na krv, nasilje i “revoluciju” oskvrnjuju spomenik prvom hrvatskom predsjedniku i vode sotonsku kampanju protiv Katoličke crkve.

Kordića najviše napadaju upravo oni koji nikad nisu progovorili o pravdi i istini: o tomu kako su svi masovni zločini muslimana i mudžahedina u BiH ostali nekažnjeni – užasni zločini genocida i etničkog čišćenja što su ih nad hrvatskim civilima (ženama, djecom i starcima) “u ime Allaha” i u cilju stvaranja prve islamske države u Europi, diljem BiH počinili zločinačka “Armija BiH” i njezini pomagači iz radikalnih terorističkih islamističkih organizacija (od kojih je jedan dobar dio bio i formalno u sastavu muslimanske vojske).

 Njih ti nekažnjeni zločini (masakri, ritualna odsijecanja glava, komadanja žrtava motornim pilama i sabljama, silovanja, pljačke i paljevine mudžahedina i Alijinih bojovnika iz “Armije BiH”) ne zanimaju. Najvažnije im je ušutkati glas istine, ne shvaćajući da uvijek ima ljudi koji će je iznositi – kao što je to činio časni i pošteni bosansko-hercegovački novinar Esad Hećimović koji je motiv za borbu protiv radikalnih islamista nalazio u tomu da je BiH branio od onih koji su mu je došli “oteti”.

 Istina o ratu u BiH, pa i hrvatsko-muslimanskom sukobu se već odavno zna.

Nju je, među ostalim, svojom vrhunskom vojno-stručnom analizom utvrdio i potvrdio vojni američki ekspert Charles R. Shrader i činjenice iznio u svojoj knjizi Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni: vojna povijest 1992.- 1994., Zagreb, 2004. (Vidi: https://www.scribd.com/document/47080023/Charles-R-Shrader-Muslimansko-hrvatski-gradanski-rat-u-SB-1-1-dio; https://www.scribd.com/document/47080167/Charles-R-Shrader-Muslimansko-hrvatski-gradanski-rat-u-SB-1-2-dio)

Shraderova studija plod je dugogodišnjih minucioznih istraživanja koja su obuhvaćala proučavanja svih raspoloživih dokumenata i izvora, istraživanja na autentičnim lokacijama događaja (uz razgovore sa svjedocima i osobama koje su imale neposredna saznanja o njima), uz primjenu najsuvremenijih vojnih i geo-strateških doktrinarnih metoda. Njegov je nedvojbeni zaključak do kojega nakon svega dolazi: teza kako su Hrvati izazvali sukobe s “Armijom BiH” ravna je apsurdu i protivna svim utvrđenim činjenicama i logici.

 Tvrditi da su Hrvati iz srednje Bosne ili Lašvanske doline napali muslimane, jednako je perverzno kao i optužiti građane Sarajeva, Bihaća, Vukovara, Osijeka, Gospića, Dubrovnika ili bilo kojega drugog opkoljenog grada za agresiju na one koji su ih mjesecima i godinama držali u okruženju, sustavno im razarajući domove i ubijajući ih. Tijekom hrvatsko-muslimanskog oružanog sukoba 95% ratnih operacija odvijalo se na hrvatskim područjima (dakle, na teritoriju koji je po svim dotadašnjim međunarodnim mirovnim sporazumima – pa i Vance-Owenovom planu iz siječnja 1993. godine pripadao Hrvatima), što također govori o tomu tko je bio agresor a tko žrtva.

 Tijekom rata iz BiH je protjerano preko 150.000 Hrvata. U muslimanskoj agresiji na hrvatska područja pobijeno ih je 1.606, među kojima čak 1.088 civila (ove hrvatske žrtve, dakle, čine gotovo petinu od 8.858 koliko ih je ukupno poginulo tijekom rata na području cijele BiH – prema podacima Demografskog odjela ICTY-a iz 2010. godine).

 Prema službenim podacima popisa stanovništva (iz Sarajeva), 2014. godine, u BiH je bilo: 1.836.603 muslimana (“Bošnjaka”) ili 48,4%; 1.239.019 Srba ili 32,7%; 553.000 Hrvata ili 14,6%.

 Usporedi li se to s predratnim popisom iz 1991. godine (kada je u BiH bilo 760.852 Hrvata ili 17,39%), to znači da ih je 2014. godine bilo za 208.000 manje (ili za 23,7%). Dakle, iz BiH je “nestalo” gotovo četvrtina Hrvata. (Vidi: https://www.vecernji.hr/premium/popis-sokirao-nestala-jedna-trecina-hrvata-u-bih-etnicko-ciscenje-914920).

Takvu demografsku katastrofu nije doživio nijedan narod na području bivše SFRJ!

Ako to nije etničko čišćenje – što onda jeste!?

 Kako to da je najmalobrojniji narod čiji su najistaknutiji dužnosnici optuženi za “etničko čišćenje” i “udruženi zločinački pothvat” doživio najgoru i najtežu sudbinu? Ima li još koga zdrave pameti a da može povjerovati u laži što ih desetljećima šire islamski propagandisti čiji je san stvaranje kalifata na području BiH? Oni koji danas prizivaju Erdogana i invaziju Turaka?

 Mogu li se sudbine pojedinaca, naših uznika i mučenika izuzeti iz ove ukupne, teške i preteške golgote hrvatskoga puka u BiH? Imamo li pravo na šutnju mi koji znamo istinu? I jesmo li po svojoj savjesti i kršćanskom učenju po ljudskim i Božjim zakonima obvezni iznositi i braniti istinu?

Od nekažnjavanja zločinca veći je grijeh osuditi nevinoga.

 Dario Kordić nije kriv. On nije ratni zločinac. On je pošten, častan, hrabar i dostojanstven čovjek, vjernik i domoljub. Sva njegova “krivnja” sastoji se u tomu što je branio svoj narod, obitelj i dom. To mu bjelosvjetske protuhe i izvršitelji tuđih naloga skriveni iza sudačkih toga nikako nisu mogli oprostiti. Ni njemu ni Slobodanu Praljku, Milivoju Petkoviću, Bruni Stojiću, Berislavu Pušiću, Jadranku Prliću, Valentinu Ćoriću. U tim su nečasnim poslovima u Hrvatskoj pronašli jude i žbire koji su im bez ustezanja služili i padali pred njima na koljena.

Sjećate li se one izjave koju je (nakon napuštanja tadašnje šesteročlane vladajuće koalicije u svibnju 2002. godine) na televiziji dao Dražen Budiša prepričavajući jedan razgovor vođen između tadašnjeg hrvatskoga premijera Ivice Račana i Tužiteljice ICTY-a, Carle del Ponte u Zagrebu, kad se Tužiteljica obratila premijeru (pred Budišom) riječima: “Podigli smo neke nove optužnice. Nadam se da će Vam politički odgovarati.”

Budiša je poslije govorio kako ga je to šokiralo. Većinu nas, Hrvata, nažalost, nije. Jer mi smo znali tko su Račan i njegova kamarila davno prije 3. siječnja 2000. godine.

Takvu petu kolonu kakvu ima Hrvatska i toliko šljama koji je u svako doba pripravan staviti se i u službu crnog vraga a protiv vlastitog naroda, nema ni jedna druga zemlja na svijetu.

Hrvatska vidje svakojakih čuda, al’ ne nađe štrika za toliko juda“. Ta Matoševa je, nažalost i danas jednako aktualna.

Hrvati su se izborili za svoju opstojnost u BiH. Ostvarili su pravo koje im pripada po Božjim i ljudskim zakonima kao i svakom drugom narodu pod nebeskim svodom. Časno, pošteno, hrabro, s vjerom u Boga i uz Njegovu pomoć.

I to im je jedini “grijeh”.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Zaista, zašto je osuđen Dario Kordić?

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Dijanović: Pupovčev popis onih koji promiču ‘povijesni revizionizam’, ‘govor mržnje’ i ‘etničku netrpeljivost’

Objavljeno

na

Objavio

Posljednjih godina tradicija je Srpskoga narodnog vijeća (SNV) na čelu s Miloradom Pupovcem da svake godine, o trošku hrvatskih poreznih obveznika, objavi bilten pod nazivom Historijski revizionizam, govor mržnje i nasilje prema Srbima u odnosnoj godini. Mijo Crnoja svojedobno je bio prisiljen na ostavku na mjesto ministra branitelja jer je najavio objavu tzv. registra izdajica. SNV-ov bilten pravi je primjer potjernice, registra ‘narodnih izdajnika’ koji su se usudili iole kritički progovoriti o djelovanju Milorada Pupovca i njegove bulumente. Broj za 2018. dugo se čekao, ali smo ga napokon i dočekali.

Pisac ovih redaka do sada nije bio uključen u popis ‘narodnih izdajnika’ SNV-a, nego tek mediji u kojima surađuje. Pitao sam se što nije u redu: zašto me SNV ne stavlja na svoj popis? Što još trebam učiniti? Ove godine napokon sam dobio priznanje uvrštavanjem na sam vrh liste portalskih ‘srbofoba’. Uza me kao dežurni portalski/internet srbofobi označeni su još Zvonimir Hodak, Marko Jurič, Marko Ljubić, Domagoj Pintarić, Dražen Stjepandić, Marcel Holjevac, Ivica Šola, Višnja Starešina, Milan Ivkošić, Nino Raspudić i Mate Mijić.

Kritika etnobiznisa=grubo omalovažavanje Srba u Hrvatskoj

Crimen je pisca ovih redaka, srbofoba, bandita i ‘narodnoga izdajnika’ taj što njegove kolumne spadaju u one koje grubo omalovažavaju Srbe i srpske institucije u Hrvatskoj. Štoviše, riječ je o primjer-kolumnama takva djelovanja. U SNV-potjernici tako čitamo: ‘Primjer su za to kolumne Davora Dijanovića, pa je tako, primjerice, 25. februara na portalu (misli se na portal Direktno, nap. D. D.) napisao kolumnu pod naslovom Iza kulta ‘ugroženog Srbina’, koji propovijeda Milorad Pupovac Suzni, skriva se zločinačka ideja, u kojoj djelovanje SNV-a, časopisa Novosti i Milorada Pupovca označava kao velikosrpsko djelovanje. To je mantra koja se ponavlja kroz brojne članke i kolumne, a gotovo se uvijek dovodi u vezu s ‘uzimanjem novca iz državnog proračuna’ odnosno s ‘etnobiznisom’. To je postalo opće mjesto za optuživanje aktivnosti srpskih institucija u Hrvatskoj’. O etnobiznisu je inače prvi progovorio bivši predsjednik prof. dr. sc. Ivo Josipović, pa ne znamo smatra li SNV upravo njega rodonačelnikom srbofobije u Hrvata.

SNV-ov registar ‘narodnih izdajnika’ uredio je Saša Milošević; tiskan je u 600 primjeraka, a financijsku potporu tiskanju ove ugledne antifašističke tiskotine dao je Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina VRH Grada Zagreba. U uvodu biltena ističe se da je povijesni revizionizam, uključujući i nasilje prema Srbima, dobio svoj institucionalni legitimitet kojemu se preslabo i nedovoljno odupire Vlada Andreja Plenkovića i vladajuća većina (koje je dio i SDSS, nap. D. D.). Revizionizam, govor mržnje i nasilje prema Srbima, ističe se u biltenu, dobili su pravo javnosti upravo u mandatu Andreja Plenkovića kojega je Milorad Pupovac svojedobno nazvao ‘suhim zlatom’. Naravno, u biltenu se ne ističe da je upravo Pupovčev SDSS (inače stranka koju je osnivao ratni zločinac Goran Hadžić) član vladajuće koalicije i da se Novosti, koje se u svakom broju izruguju iz hrvatske države, financiraju o trošku hrvatskih poreznih obveznika, dakle ‘ustaškim’ kunama.

HRT kao proustaški medij

Govoreći o elementima povijesnoga revizionizma, govora mržnje ili širenja etničke netrpeljivosti u javnom prostoru u 2018. godini Pupovčeva SNV-potjernica ističe: ‘U 2018. godini zabilježeno je, kao i ranijih godina, mnoštvo grafita koje sadrži nacifašističko i ustaško znakovlje, kao i pozive na ubojstvo Srba, na gradskim fasadama, ali i u manjim mjestima i selima. Ipak, najviše je zabrinjavajuća medijska slika koja se, po pitanju desnih i konzervativnih portala, ustalila te dobila još veće pravo javnosti. U tom smislu, ako izuzmemo standardne poruke na takvim portalima, najveći je problem nacionalni javni servis – Hrvatska radio-televizija (HRT). Za nju se može reći da je u prethodnoj godini ustaštvu i historijskom revizionizmu te negacionizmu dala potpuno pravo javnosti, odnosno legitimirala je diskurs fabriciranja povijesnih činjenica. Osim HRT-a, od velikih i značajnih institucija svakako vrijedi spomenuti Rimokatoličku crkvu, koja redovno daje svoje prostore promocijama revizionističke i negacionističke literature, a visoki predstavnici klera u tim događajima nerijetko i sami sudjeluju. Uz to su povezane i brojne komemoracije revizionističkoga i negacionističkog karaktera na kojima prisustvuju čak i predstavnici državnih vlasti. Česti su i politički pritisci na srpske institucije i političare u Hrvatskoj, ali i na državne institucije ako one ne daju pravo javnosti ili ne popuštaju zahtjevima društvenih skupina i parastruktura (ratno-veteranskih, klerikalnih i desnocivilnih) koje u određenoj mjeri imaju svoju ulogu u kreiranju javnih politika.’ I HRT je, dakle, za Pupovčev pamflet proustaški medij! Ako je i od Pupovca – previše je!

Govoreći o ostalim medijima, SNV posebno klasificira internetske portale i emisije, televizije i tiskane medije. Dežurne portalske srbofobe već smo nabrojali, a kad je riječ o drugim internetskim (digitalnim) platformama SNV-potjernica posebno ističe podcast Projekta Velebit. Internetski portali srbofobne orijentacije su sljedeći: Direktno.hr, Narod.hr, Maxportal, Hop.com.hr, Dnevno.hr, Braniteljski portal, Dragovoljac.com, Priznajem.hr, Hrvatsko nebo, Hu-benedikt, Kamenjar, Tjedno.hr, Nacija.hr.

Što se tiče televizijskih medija, ‘osim već standardne Bujice Velimira Bujanca koja se prikazuje na više lokalnih TV-stanica’ – ističu Pupovčevi istražitelji – ‘posebnu pažnju valja posvetiti Hrvatskoj radioteleviziji koja je u nekoliko navrata u 2018. godini u udarnim terminima ugostila negacionističke nadripovjesničare te otvoreno promovirala njihovu literaturu prepunu neistina o ustaškom logoru Jasenovac i tendenciozne antisrpske propagande.’ Nadripovjesničar je za SNV-ovu potjernicu, dakako, novinar i povijesni istraživač Igor Vukić čije je gostovanje na HRT-u svojedobno izazvalo pravu ujdurmu kod čuvara povijesne ‘istine’ koja baštini svijetle tradicije jugoslavensko-komunističkoga totalitarnog sustava. SNV-ovoj potjernici posebno je zasmetao dokumentarac Nade Prkačin Magnum crimen: ‘Sredinom maja u udarnom terminu na HTV1 emitiran je ‘dokumentarac’ Nade Prkačin s klerikalnoga Laudato TV-a Magnum crimen, koji se bavi partizanskim likvidacijama, a u kojemu glavnu ulogu igraju slovenski nadripovjesničar Roman Leljak i hrvatski mu parnjak Josip Jurčević. Roman Leljak živopisna je figura, naročito u svijetu laži – samozvani je istraživač ‘komunističkih zločina’ koji je, primjerice, još ranije, u februaru 2017. godine na HRT-u u emisiji Tihomira Dujmovića Iza zavjese iznio suludu tezu o 146 000 ubijenih Hrvata u poraću u Sloveniji.’

Vokabular je ovo dostojan vremena Jugoslavije, samo umjesto klerofašista imamo klerikalce, a doktora povijesti prof. dr. sc. Josipa Jurčevića naziva se ‘nadripovjesničarom’. Bilo bi zanimljivo doznati što o ovoj klasifikaciji misle hrvatski sudovi?!

Bujica

Od televizijskih emisija Pupovčevi istragaši posebno ističu emisiju Demokracija koju na Vinkovačkoj televiziji vodi Tatjana Markić, a na samome je vrhu, dakako Bujica o kojoj se ističe: ‘Emisija Bujica Velimira Bujanca nastavlja biti jedna od najistaknutijih šovinističkih i ekstremno desnih emisija koja se emitira na mnogim lokalnim televizijama. Bujančevu TV emisiju, kao jednu od najgledanijih političkih talkshow TV emisija u Hrvatskoj, prenosi niz lokalnih TV stanica (Z1, Jadran TV, SBTV, Osječka TV, Srce TV, Adriatic TV itd.) usprkos izrazitoj razini neprofesionalnosti i skandaloznosti po kojoj je Bujančev show prepoznatljiv. Primjerice, 28. je septembra u emisiji gostovao Hrvoje Zekanović, zastupnik Hrasta, a on i Bujanec ismijavali su napad na dr. sc. Pupovca koji se dogodio taj dan na zagrebačkom Dolcu.’

Kad su u pitanu tiskani mediji, onda, dragi čitatelji, imate pravo jednom pogađati tko je na samome vrhu liste srbofobnih tiskanih medija. To je, dakako, Hrvatski tjednik (‘kontinuitet najžešće huškačke propagande i dalje je najprisutniji u Hrvatskom tjedniku urednika Ivice Marijačića’) uz koji se još dodaju tjedni magazini 7dnevno, Hrvatsko slovo i Glas koncila.

Presuda istragaša Hrvatskom tjedniku

SNV-ov popis ‘narodnih neprijatelja’ ovako istragaški presuđuje Hrvatskom tjedniku: ‘Hrvatski tjednik skoro u svakom broju više stranica posvećuje propagandi historijskoga revizionizma i negacionizma te otvoreno antisrpskim i filoustaškim porukama, kako od strane svojih stalnih komentatora tako i od strane čitatelja koji imaju svoju rubriku. Osim toga, Hrvatski tjednik na svojim prednjim i zadnjim stranicama redovito reklamira emisiju Bujica notornog Velimira Bujanca na Z1 televiziji te knjige i filmove Romana Leljaka i Jakova Sedlara, kao i knjige Igora Vukića, Stjepana Loze, Vlade Vladića te drugih pojedinaca koji se najviše ističu po svom u javnosti priznatom revizionizmu i pseudoznanstvenim pokušajima opravdanja ili negiranja ustaških zločina ili drugih zločina počinjenih nad Srbima, kao i difamiranja antifašizma.’

Ne postoji vjerojatno niti jedan relevantniji medij ili politički komentator desnije orijentacije koji se nije našao na popisu SNV-ova pamfleta. Ako netko i nije uvršten u recentni broj, zasigurno je bio u nekome od prethodnih 16 brojeva. Potjernica ne istražuje samo medije, nego i javne akcije, djelovanje političkih stranaka, Thompsonove koncerte, kampanje Građanske inicijative Narod odlučuje, ‘revizionističke’ i ‘negativističke’ promocije, prosvjede protiv kulturnih i glazbenih manifestacija (srbofobija je tako i protivljenje koncertima notornih četnika), skupove, komemoracije, društvene mreže, djelovanje javnih osoba…

Uvesti kazneno djelo Miloradofobije

Ne postoji nitko razuman u Hrvatskoj tko bi imao bilo što protiv lojalnih Srba, a to su oni koji Hrvatsku ne vide kao dio nekakve ‘Velike Srbije’. To je jasno svima osim velikosrbima i njihovim sekundantima koji, ne kritiku Srba, nego velikosrba proglašavaju srbofobijom odnosno mržnjom prema Srbima. Kako je krenulo, uskoro bi se, a i sada je već tako, svaka kritika Milorada Pupovca mogla proglašavati mržnjom prema Srbima. Ako se netko osvrće na Pupovčeve huškačke izjave kao one devedesetih o ‘prekrštavanju srpske djece’ ili 2019. o Hrvatskoj kao novoj NDH ili, ne daj Bože, spominje dr. Šretera ili mutne poslove oko Tesla banke, za čas će postati ljuti srbomrzac prema postulatima kulta ugroženog Srbina. Ako je već tako, predlažemo da se u Kazneni zakon uvede kazneno djelo ‘Miloradofobija’, a biće toga kaznenog djela da bude bilo kakva i najmanja kritika Milorada Suznog. Pa da vidimo tko će da kritikuje agente Beograda!

Do tada ćemo ipak kritizirati i Pupovčeve provokacije i sve oni koji djeluju kao agenture Beograda i velikosrpskih interesa. Njihove, pak, lažne optužbe najbolje su priznanje istinitosti naših analiza. Časno je biti protiv velikosrpske ideologije/patologije i drugo-memorandumske politike. Pa makar bili i na popisu ‘narodnih izdajnika’ koji se – u zemlji čudesa zvanoj Hrvatska – financira novcem hrvatskih poreznih obveznika…

Partizani su likvidirali i raselili mještane Zrina da ne bude više ustaškoga uporišta

Za Pupovčev bilten, financiran novcem hrvatskih poreznih obveznika, Zrin je bio uporište ustaških razbojnika i ubojica koji su ubijali Srbe, a uništenje toga sela napravljeno je kako bi se spriječilo ponovno uspostavljanje ustaškoga uporišta:

Goran Marić i dvojica biskupa Rimokatoličke crkve – Vlado Košić, sisački biskup, i Ivica Petanjak, krčki biskup, 8. septembra prisustvovali su komemoraciji 75. godišnjice pada Zrina 95 – poznatog ustaškog uporišta odakle su ustaše u periodu 1941.-1943. godine upadale u okolna srpska sela, pri čemu su pobile nekoliko stotina ljudi, svih uzrasta i obaju spolova. Ubijanje je bilo praćeno pljačkom i potpunim uništavanjem okolnih naselja. U navedene zločine bio je uključen velik broj mještana Zrina. Partizani su 8. septembra 1943. godine zauzeli Zrin, nanijevši ustašama velike gubitke u borbi, nakon čega su raselili mještane Zrina i porušili selo kako bi se spriječilo ponovno uspostavljanje ustaškog uporišta. Na toj komemoraciji i izjavama povodom komemoracije, od strane spomenutih visokih državnih i crkvenih predstavnika, kao i državnih medija, izrečen je čitav niz neistina koje su podrazumijevale viktimizaciju ustaša i demonizaciju partizana, bez najmanje osude ili makar uzgrednog spominjanja zločina ustaša iz Zrina koji su prethodili padu tog ustaškog uporišta. Biskup Petanjak raseljavanje je Zrinjana nazvao ‘genocidom’, insinuirajući da su mještani raseljeni ‘zato što su bili Hrvati i katolici’. Biskup Petanjak ni tada, kao ni u jednom od prethodnih govora o tom povijesnom događaju, nije spomenuo makar jedan od brojnih zločina koje su stanovnici Zrina počinili nad svojim srpskim susjedima. Povodom komemoracije u Zrinu ministar Goran Marić na svom je Facebook-profilu napisao da su partizani (‘zavjetovane ubojice Hrvata’, kako ih je nazvao) navodno likvidirali 300 mještana Zrina, aludirajući na zauzimanje tog mjesta od strane partizana prije 75 godina, što je gruba neistina izračunata s ciljem demonizacije antifašista. Također, ministar je naveo da je glavni razlog navodnog ubijanja 300 ‘hrvatskih mirnih ratara i stočara’ taj što mještani nisu željeli suradnju s partizanima, odnosno ‘nisu bili spremni ubijati svoje susjede, rodbinu i svoj narod’. Zrin tijekom rata nije bio stanište mirnih ratara i stočara već uporište ustaških razbojnika i ubojica, a partizani nisu raselili to mjesto zato što njegovi mještani nisu s njima željeli suradnju, nego zbog toga što je dio stanovnika Zrina sijalo smrt i vršili nasilje nad mirnim stanovništvom.’

Slavlje na dočeku nogometaša iz Rusije bilo je šovinističko

Uspjeh Vatrenih u Rusiji za Pupovčev je bilten bio popraćen kolektivnom euforijom, histerijom i javnim linčom, a Hrvati ne znaju slaviti uspjehe nacionalne vrste drukčije nego nacističkim pozdravima. Mržnja prema reprezentaciji i njezinu uspjehu jasno odražava mržnju prema hrvatskoj državi onih koji po svoje savjete odlaze u Beograd:

‘Nakon kolektivne euforije i histerije uslijed osvojenoga srebra hrvatske nogometne reprezentacije na Svjetskom nogometnom prvenstvu krenula je hajka na novinare i aktiviste koji su pisali kritički spram određenih pojava oko reprezentacije, naročito nakon dočeka na kojemu se pojavio Marko Perković Thompson, što je izazvalo buru reakcija i u domaćim, ali i u brojnim stranim medijima. Tako su desničarski mediji i njihovi internetski ‘trolovi’ objavljivali članke i komentare u kojima se paušalno proziva nekih dvadesetak uglednih novinara i intelektualaca da stranim medijima stvaraju sliku o Hrvatskoj kao rasističkoj i fašističkoj zemlji. To paušalno prozivanje i optuživanje za ‘jugoslavensku diplomaciju’ i ‘ne-hrvatstvo’ neko je kraće vrijeme poprimalo značajke javnoga linča’.

(…)

Ni nogometna euforija vezana uz Svjetsko prvenstvo u Rusiji nije prošla bez šovinističkih incidenata. Na samom početku prvenstva, kada je hrvatska nogometna reprezentacija igrala protiv Argentine, u centru su Zagreba navijači dizali ruku u nacistički pozdrav, a sami su nogometaši proslavili pobjedu protiv Argentine uz Thompsonovu pjesmu Čavoglave, koja počinje s ustaškim pozdravom ‘Za dom spremni’. Taj se isti Thompson pojavio na dočeku hrvatskih nogometaša u Zagrebu 16. jula, i u autobusu i na bini. Iako nije bio predviđen službenim protokolom, to je bila želja samih igrača i izbornika Zlatka Dalića. Medijski osvrti nakon velikog uspjeha hrvatske nogometne reprezentacije nerijetko su bili praćeni politizacijom koja je opet uključivala ‘Srbe’, ‘komuniste’ i ‘Jugoslavene’ kao glavne neprijatelje. Iako o medijima govorimo u sljedećem poglavlju, za ovu svrhu valja izdvojiti tekst Višnje Starešine u Slobodnoj Dalmaciji u kojemu je ona uspjeh hrvatskih nogometaša svela na borbu između ‘djece Oluje’ i ‘djece komunizma’.

Davor Dijanović
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Papa je proglasio pet novih svetaca. Među njima nema Alojzija Stepinca

Objavljeno

na

Objavio

Naivna trogodišnja trešnja u voćnjaku procvjetala je nježnim bijelim cvjetovima, radujući se proljeću. Njezina nešto starija i iskusnija susjeda nije nasjela, ali ako se ovako nastavi, i ona će. Uostalom, čuje dječje glasove s igrališta, znači da su proljetni praznici. Ne zna da su na snazi cirkularni listopadski školnički štrajkovi, usporedno s potpunom anarhijom proizvedenoj u famoznoj Školi za život, nedomišljenoj u teoriji, pa zatim i u praksi, objašnjenoj i objašnjavanoj mandarinskim jezikom koji nitko ne razumije, prepuštenoj napokon improvizacijama koje se svode na nagli povratak uhodanoj tradiciji, sa svim njezinim nedostatcima, ali i stalnostima zaslužnim za dobre „ishode“ mnogih naraštaja, ali i za grijehe postupnog obespismenjavanja mladih, što je dovelo do poraznog ukidanja „eseja“ na državnoj maturi, a taj je poraz prouzročen upravo tehnološkom revolucijom koja je mladež, i prije te škole za život, lišila znanja temeljnoga pisanog izražavanja na svom vlastitom, hrvatskom jeziku. Pomagala s malim ekranima samo će produbiti problem i knjigu – čitanjem koje se obogaćuje pismenost učenika – svesti napokon i konačno na čudnu i nepotrebnu hrpu papira.

Na tom je putu, uostalom, i Nobelova nagrada za književnost koja se također postupno prostituirala, neko vrijeme u novije doba ipak u nešto luksuznijim salonima za masažu, a zatim se srozala na nuđenje u mračnim ulicama. Nagrade za književnost i mir u svijetu oduvijek su bile političke naravi, ali su barem u nekim slučajevima i tako ideologizirane dodjeljivane opusima i autorima literarno nezanemarivim. Sada se i od te „estetičke komponente“ radikalno odustalo, pa se novi dobitnici bezočno predstavljaju kao najbolji na svijetu i trpaju na švedski stol koji tvrdi i nadalje da se na njemu nalaze (citiram) „najizvrsnija djela s idealističkim stremljenjima“. Tako je nagradu dobio Peter Handke, čiji nam je idealizam poznat, naime ideal velikosrpskoga fašizma, ukoričen u dvije knjige od kojih se prva zove „Zimsko putovanje na rijeke Dunav, Savu, Moravu i Drinu ili pravda za Srbiju“, a druga je ljetni dodatak svetosavskom putopisu, iz 1996. Je li u žiriju bio i švedski ljubitelj Miloševića, Carl Bildt, ne znam, vjerojatno nije, ali je njegov duh obuzeo očito i akademike valjda sklone i srbijanskim akademicima, autorima memoranduma, broj jedan i dva. Pa kada sam negdje izjavio da se protiv Hrvatske vodi specijalni rat (a nisam bio prvi), onda su opisani Handke i njegovi nadarnici tek jedan od sporednih rukavaca toga rata, na „neutralnom“ književnom polju, rata koji se agresivno vodi i u unutar Hrvatske, medijski poduprtim favoriziranjem fukare, ali i uz pomoć hrvatskih vlasti svih boja. Čak se fukara u ovom slučaju malo prenerazila pa udarila po Handkeu, ne zato što bi joj bio nesimpatičan, nego poradi toga što je previše otvoreno stao uz velikosrpsku žgadiju i slavio Miloševića. Domaćim našim zaplotnjačkim potkornjacima učinilo se da je i njih razotkrio, pa su panično reagirali.

Da vidimo što o Handkeu misle izvan Hrvatske. Srbiju ne ćemo spominjati, ona je naravno zadovoljna i sretna, ali što kaže recimo Alen Finkielkraut? Kaže da je Handke ideološko čudovište. Jonathan Littell još je izravniji, veli da je Handke asshole, a Salman Rushdie kandidirao je još prije dvadesetak godina Handkea za nagradu „International moron of the year“, iliti u prijevodu idiot godine. Upitan sada što misli o friškom nobelovcu, reče Salman da nema što dodati.

A glede književnosti, bez politike: Handke je kao prozni pisac malo pa nikakav, nezanimljiv, jači u drami, a jedina doista dobra jest „Kaspar“ iz njegove mladosti – gledali smo ju u Teatru ITD vrlo davno.

Vratimo se u politiku. Nije Handke prvi nobelovac koji je, usprkos svemu što se dogodilo devedesetih, čvrsto na strani Srbije, a protiv Hrvata, naravno. Taj drugi je Bob Dylan, pravim prezimenom Zimmermann, kao što znate (a tako se zvao i veleposlanik u Beogradu, Warren Zimmermann koji je do kraja držao štangu već krepaloj Jugoslaviji). Dylan je, doduše, u prvi mah odbio Nobela, ali se poslije pokajao i raspitivao može li dobiti novac. Kako je završilo, ne sjećam se. Taj Dylan dilao je po svijetu mržnju prema Hrvatima i pristajao uz tezu ugroženosti Srba. Čuvena je njegova izjava da Hrvati mogu nanjušiti Srbe, otprilike.

Ne bih se sada vraćao na to da neka klatež nije nedavnih dana na Trgu Republike Hrvatske (!) izvela bljutavi performans, pod budnim okom slabo plaćenih hrvatskih policajaca. Iz objavljene notice razvidno je o čemu se radilo: dvije su djevojke sjedile (u šatoru ili bez?) , a „publika“ je trebala pogoditi koja je od njih Hrvatica, a koja Srpkinja. Tko je pogodio, dobio je novčanu nagradu. Kakvi su to bili ljudi koji su se u pogađanje upustili, je li im trebalo i to malo novaca za kruh, ne znam, ili su bili unaprijed pripremljeni, ali se vjerojatno uvijek nađe i bedaka koji nasjedaju takvim bijednim provokacijama na tragu upravo Dylana i njegove izjave, s tim da valjda nisu njušili nego sam odoka pogađali. No, nisu krivi bedaci, nego oni koji su takvu predstavu dopustili, a – budući da je sve čuvala policija – očito su provokatori dobili dozvolu za održavanje na trgu, koji na njihovu žalost više ne nosi ime zločinca odgovornog za genocid nad Hrvatima. Sve u sklopu specijalnoga rata koji sam spomenuo, nametanja suvremenim Hrvatima nepostojećeg šovinizma, e da bi se, gomilanjem opisanih „akcija“ došlo do stanja kada će nekim Hrvatima prekipjeti, što performanseri i žele. Ili na kraju svim Hrvatima, jer baš svi pomalo razumiju da je riječ o razrađenoj strategiji s pokroviteljima iz „hrvatske“ vlasti i usklađenoj s Beogradom, a prirodno je (ha) da se specijalni rat prije svega, kao uvijek o u povijesti, vodi dovlačenjem snaga na polje kulture, pa ako i kada to uspije, onda se prelazi na druge načine ratovanja, s tim da je pola posla već obavljeno.

A Nobel dodijeljen Handkeu samo je šlag na torti, na neki način međunarodno priznanje ljubiteljima genocida, koji Srbija ne priznaje, ni Handke. Sljedeći nobelovac (za mir) mogao bi biti Zuroff, koji također ne priznaje srpski genocid u Srebrenici. Hrvatima je ulaz zabranjen, pa imali su već nobelovca Ivu Andrića, samoodvedenog u druge vode. I tako, ode Nobelova nagrada u povijest, na najtužniji mogući način, a ostat će popis dobitnika među kojima su primjerice Pirandello, Faulkner, Shaw, Hemingway, Beckett, Neruda, T. Mann i još mnogi. Doduše, u korist Handkea: već je jedan rasist dobio Nobela, naime Kipling od kojega se to ne bi očekivalo.

Pa dok negatori srbijanskog i srpskog genocida nad Hrvatima i muslimanima-bošnjacima dobivaju nagrade, iz Vukovara koji je na svojim leđima najviše u Hrvatskoj osjetio krvavu, zaslinjenu mržnju divlje soldateske, dolazi odlučna riječ: Dosta! Dosta je prenemaganja hrvatskih vlasti i izgovora zašto u više od dva desetljeća nisu pronašli zločince, zašto nisu energičnije tražili da Srbija plati ratnu odštetu, pa čak ni da prizna srbijanske logore u koje je odvedeno trideset tisuća Hrvata i Hrvatica, a mnogi nisu preživjeli. Dnevne novine objavile su popis ubijenih Hrvata u Vukovaru, i to opet ne zahvaljujući „državi“ nego franjevcima koji su strpljivo tragali za podatcima. I ostavili mjesta na popisu za nestale.

Hrvatska politika ne može se voditi pogledom iz Zagreba, nego pogledom iz Vukovara, a sve izlike (nije trenutak, nemojmo sada opet o tome, pa nismo još ni dotaknuli Križne putove, idemo kronološkim redom) amoralne su i ranjavaju hrvatsku dušu. „Država“ odgovara podizanjem optužnice protiv nekih četničkih čudovišta iz Leve Supoderice, za koje je upravo saznala. Njezina taktika je providna i ide na ruku hrvatskom patriotu Pupovcu, koji više no očito upravlja žalosnim Puppenteatrom (ponavljam se), pa i doziranjem „progona“ zločinaca, prije svega onih koji su nedostupni. Gradonačelnik Vukovara i nije imao drugog izlaza do da podigne glas, jer živi u Vukovaru i s Vukovarcima, pa valjda i on sreće na ulici podrugljive razbojnike koji znaju da ih čuva „viša sila“ iz Zagreba. Sadašnja vlast je ucijenjena, u ulozi ginjola, i to znaju i vrapci na krovu. Ucijenjena s nekoliko strana, drhtavo čuva krhku stabilnost, u čemu joj pomaže i HNS koji ne postoji izvan Vlade i koalicije, što je isto tako nonsens čak i u neobičnoj hrvatskoj varijanti demokracije, a čim im tko zaprijeti izvanrednim izborima, odmah traže sastanke, dijalog, jer ne će dobiti ni jedan posto oko kojega se sada vrte. Grupacije koje su preko volje uzele u koaliciju i HDZ, nametnule su se toj nekada slavnoj stranci (pokretu) koja je u opasnosti da postane neprepoznatljivom u narodu, a živi još, i dobiva glasove, upravo na rečenoj staroj slavi.

Dalibor Jelavić

Smrt slikara Dalibora Jelavića na trenutak je svratila pozornost na umjetnike dragovoljce. Hrvatska televizija se (ipak) našla ponukanom da opširnije obavijesti hrvatsku javnost o umjetničkim vrlinama toga doista posebnog čovjeka. Novine – kako koje. Neke samo omanju vijest, neke i puno više (vrlo dobar In memoriam Patricije Kiš). Potpisnik ovih redaka govorio je nad odrom Dalibora Jelavića u ime Satnije hrvatskih umjetnika iz Domovinskoga rata, te donosim ovdje govor gotovo u cijelosti: „U onim vremenima kada je postalo razvidnim da je na kocki opstanak hrvatskoga naroda i mlade države, brojni su se umjetnici svih naraštaja stavili na raspolaganje domovini. Najspremniji od njih, tada srednje i mlađe generacije, postali su pripadnicima Satnije hrvatskih umjetnika, dragovoljne postrojbe do tada nezabilježene u povijesti ratovanja. Među njima i slikar Dalibor Jelavić, koji je prvi odnekud nabavio maskirnu odoru i okupljao likovne umjetnike. Sjećam se naših razgovora u tadanjem Likumu i obližnjem Društvu hrvatskih književnika, kada smo se složili da u istoj postrojbi treba okupiti sve umjetnike – slikare, kipare, književnike, glumce (i odvažne glumice), redatelje filmske i kazališne, pjevače operne i estradne, kaskadere, te i ostale. Oružanu postrojbu predstavili smo hrvatskoj javnosti ispred zapuštene Mogile, podignute svojedobno u slavu tisućite godine Hrvatskoga kraljevstva, te odmah krenuli na sva područja odasvud napadnute Hrvatske. Dalibor je za sebe i skupinu kojom je zapovijedao izabrao Dalmaciju.

Iz tih ga se dana sjećamo i želimo zadržati u uspomeni. Visok i markantan, zdrav, snažan i poduzetan, neustrašiv, i u odori se odlikovao urođenom grandecom, u spoju s čvrstinom koju je donio s kamena vrgoračkog i baštine neretvanske, zagonetan onima koji ga nisu poznavali, svojeglav i samosvjestan, ironičan i ležeran pa i onda kada se pod kišom metaka iz Mokošice gliserom probijao u opkoljeni Dubrovnik. I u tim odsudnim mjesecima devedeset prve, Dalibor nije posve odbacio kist i boje, radio je plakate koji su trebali razbuditi ravnodušnu europsku javnost, a nas je zadužio svojom video kamerom. Da njega nije bilo, kronika Satnije otišla bi u zaborav ili ostala tek na dojmljivim slikama naših fotografa.

Jedan od najboljih slikara hrvatske postmoderne, Dalibor je vodio i svoj osobni rat poslije rata, dugotrajan rat s bolešću koja napada jednoga od milijun ljudi. Dvaput se vraćao s crte na kojoj počinje vječnost, a mi smo u tjeskobi pratili što se s njim događa, pratili mijene na njegovim radovima koji su u lošim danima slikani crnom bojom, a u danima nade i oporavka vraćao se blještavi kolorit po kojemu će ostati zapamćen.

Dalibore, mi koji još neko vrijeme ostajemo, opraštamo se privremeno od tebe, dok s opet ne okupimo u satniji daleko od ratova i zemaljskih muka, u nedokučivom, astralnom svijetu. Slava ti, hrabri prijatelju.“

Usput, da ne bude zabune: podosta se umjetnika uputilo na prve crte i izvan Satnije. Da spomenem samo znamenitu trojku iz Sunje, filmskoga redatelja Slobodana Praljka, kazališnoga redatelja Miroslava Međimorca i glumca Svena Lastu. I neprežaljenog Radovana Domagoja Devlića, uz Maurovića i Kordeja u vrhu hrvatskih autora stripova svih vremena. Devlić se borio u zapadnoj Slavoniji, u postrojbi zvanoj „Štraseri“. Umro je 2000. godine, u punoj stvaralačkoj snazi.

Nema Stepinca

Papa je proglasio pet novih svetaca. Među njima začudo (ha) nema Alojzija Stepinca. I to je, vidite, oblik specijalnog rata protiv Hrvatske.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari