Pratite nas

Kolumne

Presude ‘šestorci’ i Dariju Kordiću vrhunac su cinizma ICTY-a i sramota UN-a

Objavljeno

na

Dario Kordić osuđen je na 25 godina zatvora i proglašen ratnim zločincem bez ijednog jedinog validnog dokaza – na temelju krivotvorina što su ih zajedničkim snagama producirali Tužiteljstvo ICTY-a, britanska obavještajna služba MI6 i hrvatsko obavještajno i političko podzemlje.

Išlo se tako daleko, da je ICTY krivotvorio činjenice sadržane u dokumentima iz Zagreba, Beograda, Sarajeva i arhiva međunarodnih institucija. U okviru tog globalnog krivotvoriteljskog plana i hrvatsko političko i obavještajno podzemlje imalo je svoju ulogu i to naročito do izražaja dolazi poslije smjene vlasti u Republici Hrvatskoj (2000. godine), kada započinje proces “detuđmanizacije”, a prvog hrvatskog predsjednika i HDZ se od strane vladajućih krugova (SDP-a i partnera), kao i tadašnjeg predsjednika države Mesića agresivno optužuje za “agresiju na BiH” njezinu “podjelu” i stvaranje “zločinačke tvorevine Herceg Bosne”.

Sve to uklapalo se u strategiju Velike Britanije kojoj je namjera bila dokazati “međunarodni karakter sukoba u BiH”, “umiješanost Republike Hrvatske kao zaraćene strane” i tezu o “podjeli BiH na temelju dogovora Tuđman-Milošević”. Kako bi se to postiglo, hrvatsku je stranu bilo nužno izjednačiti sa srpskom-agresorskom, pa je i na nju primijenjen izmišljeni institut “udruženog zločinačkog pothvata” (koji ne postoji u međunarodnom pravu) s krajnjim ciljem da se Hrvati u BiH optuže za “etničko čišćenje” muslimana i “separatizam”.

Naravno, ni jedna od tih blasfemičnih tvrdnji ne može podnijeti čak ni elementarnu, površnu, a kamo li kakvu dublju i detaljniju analizu, ali kreatori ove konstrukcije nisu se zamarali tim “detaljima”. Oni su bili sila i putem ICTY-a su mogli pod krinkom “pravde” provoditi i nametati svoju volju bez ikakvih ograničenja. Kako, kad i komu su htjeli. Budući da Republiku Hrvatsku kao državu nije bilo moguće optužiti za UZP (kako na vlastitom, tako i na području BiH) – iako je i takvih pokušaja bilo, sve se slomilo na političkom i vojnom vodstvu Hrvata u BiH, odnosno, na dužnosnicima HVO-a i Herceg Bosne.

Proces protiv Daria Kordića bio je uvod u onaj “šestorci” Herceg Bosne i upravo je u tim postupcima perverzija haaškog sudišta dostigla svoj vrhunac.

Konstrukcija optužnice za Daria Kordića

   Nakon što je bivši ratni zapovjednik Operativne zone HVO za Središnju Bosnu Tihomir Blaškić 3. ožujka 2000. godine prvostupanjskom presudom ICTY-a proglašen krivim po svim točkama optužnice (osim jedne koju je tužitelj povukao) i osuđen na 45 godina zatvora (temeljem individualne krivične odgovornosti i odgovornosti nadređenog – budući da je navodno “utvrđeno da je osobno zapovjedio znatan broj napada i da nije spriječio i kaznio zločine što su ih vršili oni koji su bili pod njegovim zapovjedništvom”; vidi: http://www.icty.org/bcs/press/general-bla%C5%A1ki%C4%87-progla%C5%A1en-krivim-po-svim-to%C4%8Dkama-optu%C5%BEnice-i-osu%C4%91en-na-45-godina-sa%C5%BEetak), Blaškićev odvjetnik Anto Nobilo nastavak obrane svoga klijenta koncipira na tezama o postojanju “dvostruke linije zapovijedanja” i “krivnji političkih struktura HDZ-a BiH” (vezano za dr. Franju Tuđmana i HDZ Republike Hrvatske koje se generalno krivilo za “pogrešnu politiku prema BiH” i “odlučujući utjecaj na HDZ BiH i strukture Herceg Bosne”).

Tako se praktično težište prebacuje s vojne u političku sferu.

Zna se kako je jedan od glavnih razloga osude Blaškića bio zločin u selu Ahmići – a koji su (prema svemu što se do sada zna) počinili neki od pripadnika 4. bojne Vojne policije HVO-a i postrojbe civilne policije “Jokeri”.

Žalbeno vijeće (nasuprot prvostupanjskom tijelu) donosi mišljenje po kojemu Blaškić nije imao efektivnu kontrolu nad Vojnom policijom HVO-a (na koju je prema svjedočenju jednog svjedoka najveći upliv vršio Dario Kordić), niti nad postrojbom “Jokeri”, odnosno, da zločin u Ahmićima nisu počinile redovite postrojbe HVO-a.

Tako je stvoren temelj za oslobađanje Tihomira Blaškića kojemu je odlukom Žalbenog vijeća od 29. srpnja 2004. godine ukinuta prvostupanjska presuda od 45 godina zatvora. No, već se u toj presudi konstruira “krivnja” Daria Kordića (vidi:  http://www.icty.org/x/cases/blaskic/acjug/bcs/040729.pdf) kojega se apostrofira kao osobu koja je “paralelnom linijom” zapovijedanja imala najveći utjecaj na pripadnike Vojne policije HVO-a i postrojbe civilne policije “Jokeri” (vezano za zločin u Ahmićima), pa se čak navodi i to kako je Kordić “novačio bivše zatvorenike” čija je zadaća bila izvršiti zločin u selu Ahmići.

O tom slučaju dr. Josip Jurčević je u više navrata javno iznosio svoje mišljenje, a budući da je kvalificirani povjesničar, uz to i ravnatelj Središnjeg arhiva MORH-a te da je kao vještak ICTY-a imao prigodu detaljno se upoznati sa svim materijalima i dokumentima vezano za sudski postupak kako Dariu Kordiću tako i “šestorci Herceg Bosne”, riječ je sasvim sigurno o kompetentnoj osobi.

Na tribini “Istina o Dariu Kordiću” koja je upriličena 6. svibnja 2015. godine u prepunoj Dvorani sv. Ivana Pavla II. u sisačkom Velikom Kaptolu, a na kojoj je sudjelovao, ovaj je znanstvenik među ostalim rekao:

„Budući da kao vještak nisam imao pravo na procesu govoriti o slučaju Kordić već samo o slučaju šestorice, odlučio sam prvenstveno iz ljudskih i kršćanskih razloga naći način kako ipak unutar suđenja šestorici otvoriti slučaj Kordić. Znajući kako djeluje sud u Haagu i da će tužiteljstvo željeti osporiti moju ekspertizu, ali i kompromitirati mene kao čovjeka, prvo sam posjetio Darija u zatvoru, a onda sam želio objaviti intervju o tome, progovoriti o istini, znajući prije svega da to prati i Haag, te da bi mi na suđenju šestorke mogli postavili pitanje o tome. Uspio sam u Večernjem listu BiH progovoriti o tome, gdje sam rekao da sam se u zatvoru susreo s iznimno duhovnim čovjekom. Usput sam rekao i da je presuda Kordiću krajnje kriminalna, neistinita, te da se temelji na krivotvorinama hrvatskih državnih institucija, a kako bi se optužilo Kordića i oslobodilo Blaškića, te kako o tome postoje brojni dokumenti i dokazi. Naravno na sudu je tužitelj, želeći me kompromitirati, pustio tu sliku iz Večernjeg govoreći kako sam posjetio najgoreg ratnog zločinca osuđenog na 25 godina zatvora. Počeo je navoditi ono što sam rekao u intervjuu, a ja sam govorio ‘da, časni sude’. Kada je tužitelj završio sa svojim izlaganjem zamolio sam sudca da kažem jednu rečenicu koja objašnjava slučaj Kordić, te sam rekao: ‘Sve što ste pročitali u intervju je točno, ali to nisam rekao ja nego tužiteljica Carla del Ponte‘. Naime, najbolji pokazatelj da je Dario nevin je činjenica da na temelju dokumenta upravo to tvrdi Carla del Ponte koja je nakon sramotne drugostupanjske presude, znajući da će prije ili kasnije izaći istina, podnijela zahtjev za obnovu postupka protiv Blaškića u kojem navodi da su MUP i Vlada RH krivotvorili dokumente. Nažalost, Sudsko vijeće nije odobrilo ponavljanje postupka iz formalnih razloga, kako su naveli zbog pravne sigurnosti žrtava i osuđenih, a bez obzira što stvari ne odgovaraju činjenicama. (…) Čak u optužnici stoji da nije imao nikakve vojne ovlasti nego je osuđen zbog navodne dvostruke linije zapovijedanja, te po uputama iz Hrvatske bio generalno zadužen za zločine. Ne postoji ni jedan jedini dokaz o tome pa čak ni onaj o navodnom sastanku u hotelu u Vitezu”.

 Na tribini je govorio i sam Dario Kordić koji je naglasio:

 “Moje će srce biti na mjestu tek kada i zadnji uznik izađe iz zatvora, dok su oni tamo ni ja ne mogu biti radostan i sretan. Molim vas da nastavite moliti za njih kao što ste molili i za mene.”

Zatim je iznio kratku kronologiju svoga boravka u zatvoru i rekao kako tijekom cijelog postupka protiv njega nije bilo nikakvih dokaza, te da je čak pobijena i prvotna optužnica tužitelja o događajima u Ahmićima, a u kojoj nema niti spomena njegovog imena.

Kratko se osvrnuo i na neke bitne detalje koji pojašnjavaju kako je završio montirani politički proces koji je protiv njega vođen:

 „Na samome kraju nalaze jednog Hrvata, osuđenog na 25 godina zatvora i s njim ulaze u dogovor. On dolazi za svjedoka, a da moji branitelji i ja to ni ne znamo. Inače znao sam ga iz haškog pritvora, s kata, gdje je razgovarao sa mnom, šišao me. Ali u ratu se nikada nismo ni sreli. Njegov zadatak bio je reći da sam ja tu noć pred Ahmiće došao u Vitez. On nije mogao reći laž da me sam vidio, nego je rekao da je navodno čuo tu informaciju o tom sastanku u Hotelu Vitez i razgovoru o Ahmićima od svog zapovjednika, pa je čak i nabrojao te ljude koji su navodno na njemu bili. Pošto je meni i mojim odvjetnicima to bilo iznenađenje, mi smo doveli sve te nabrojane ljude, a koji su izvijestili sud da oni nisu bili na tom sastanku i da tamo nisam bio ni ja. Ja u taj grad nisam otišao sedam dana prije navodnog sastanka, a ni sedam dana kasnije. Naš tim donosi i druge dokaze, poput knjige popisa onih koji su ulazili u hotel, u kojoj moga imena nema, ali sud uzima za pravo jedino riječ tog svjedoka i to iz druge ruke. Na kraju izlaganja on počne plakati i kaže kako, iako je svjedočio protiv mene, mora pročitati jedno pismo. U pismu stoji: ako taj navodni svjedok učini sve po dogovoru bit će dobro i njemu i još nekim hrvatskim uznicima, te kako je osoba koja piše pismo u dogovorima s ministrima iz tadašnje Račanove Vlade. Nakon što je pročitao to pismo, sudac je dao zadatak tužitelju da to ispita, ali evo prošle su godine i to se nikada nije dogodilo“.

(Za dijelove pod navodnicima vidi: http://www.biskupija-sisak.hr/index.php/arhiv/2883-istina-o-dariju-kordiu; istaknuo: Z.P.)

Sisački biskup Vlado Košić, dr. Josip Jurčević, kao i svi drugi koji su progovarali istinu o ovom slučaju i onome što se događalo u Den Haagu, nesmiljeno su napadani putem medija, a naročito je mržnji pozivima na linč izvrgnut sam Dario Kordić od kojega nikad nitko nije čuo niti jednu neprimjerenu riječ. Ovom se nevino osuđenom čovjeku koji je s ponosom i hrabro nosio i još uvijek nosi svoj Križ i danas želi osporiti ustavno pravo na normalan i slobodan život i javno istupanje – iako nikad nije lišen građanskih prava. Nastoji se, ustvari, prigušiti svaki glas istine, ono što se ne uklapa u matricu idealiziranja sramnog haaškog sudišta koje nije bilo ništa drugo nego poligon za provođenje volje svjetskih moćnika.

Njima smeta istina, a ne Dario Kordić

 I proteklih dana svjedoci smo orkestriranih ataka – od strane političkih marginalaca iz “hrvatskog” Sabora i pro-islamskih medija (kojima se priključio i dio lijevo-liberalnih “hrvatskih”).

Cilj je isti: ušutkati Daria Kordića i onemogućiti mu iznošenje istine. Zabraniti nepravedno osuđenome da poslije teških godina robije javno iznese ono što ima. Ukinuti mu temeljna ljudska prava i natjerati ga da do kraja života šuti. Usprkos tomu, u Studentskom centru ‘Stjepan Radić’ u Zagrebu, čula se istina. Kordić je pred ispunjenom dvoranom govorio o svojim uzničkim danima i postojanoj vjeri u Boga koja ga je održala. I to nije mogao spriječiti niti režirani vandalski upad malobrojnih plaćenih aktivista lijevo-anarhističke falange, jadnika koji su zaduženi za odrađivanje takvih prljavih poslova: istih onih koji po Zagrebu prave nerede, pozivaju na krv, nasilje i “revoluciju” oskvrnjuju spomenik prvom hrvatskom predsjedniku i vode sotonsku kampanju protiv Katoličke crkve.

Kordića najviše napadaju upravo oni koji nikad nisu progovorili o pravdi i istini: o tomu kako su svi masovni zločini muslimana i mudžahedina u BiH ostali nekažnjeni – užasni zločini genocida i etničkog čišćenja što su ih nad hrvatskim civilima (ženama, djecom i starcima) “u ime Allaha” i u cilju stvaranja prve islamske države u Europi, diljem BiH počinili zločinačka “Armija BiH” i njezini pomagači iz radikalnih terorističkih islamističkih organizacija (od kojih je jedan dobar dio bio i formalno u sastavu muslimanske vojske).

 Njih ti nekažnjeni zločini (masakri, ritualna odsijecanja glava, komadanja žrtava motornim pilama i sabljama, silovanja, pljačke i paljevine mudžahedina i Alijinih bojovnika iz “Armije BiH”) ne zanimaju. Najvažnije im je ušutkati glas istine, ne shvaćajući da uvijek ima ljudi koji će je iznositi – kao što je to činio časni i pošteni bosansko-hercegovački novinar Esad Hećimović koji je motiv za borbu protiv radikalnih islamista nalazio u tomu da je BiH branio od onih koji su mu je došli “oteti”.

 Istina o ratu u BiH, pa i hrvatsko-muslimanskom sukobu se već odavno zna.

Nju je, među ostalim, svojom vrhunskom vojno-stručnom analizom utvrdio i potvrdio vojni američki ekspert Charles R. Shrader i činjenice iznio u svojoj knjizi Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni: vojna povijest 1992.- 1994., Zagreb, 2004. (Vidi: https://www.scribd.com/document/47080023/Charles-R-Shrader-Muslimansko-hrvatski-gradanski-rat-u-SB-1-1-dio; https://www.scribd.com/document/47080167/Charles-R-Shrader-Muslimansko-hrvatski-gradanski-rat-u-SB-1-2-dio)

Shraderova studija plod je dugogodišnjih minucioznih istraživanja koja su obuhvaćala proučavanja svih raspoloživih dokumenata i izvora, istraživanja na autentičnim lokacijama događaja (uz razgovore sa svjedocima i osobama koje su imale neposredna saznanja o njima), uz primjenu najsuvremenijih vojnih i geo-strateških doktrinarnih metoda. Njegov je nedvojbeni zaključak do kojega nakon svega dolazi: teza kako su Hrvati izazvali sukobe s “Armijom BiH” ravna je apsurdu i protivna svim utvrđenim činjenicama i logici.

 Tvrditi da su Hrvati iz srednje Bosne ili Lašvanske doline napali muslimane, jednako je perverzno kao i optužiti građane Sarajeva, Bihaća, Vukovara, Osijeka, Gospića, Dubrovnika ili bilo kojega drugog opkoljenog grada za agresiju na one koji su ih mjesecima i godinama držali u okruženju, sustavno im razarajući domove i ubijajući ih. Tijekom hrvatsko-muslimanskog oružanog sukoba 95% ratnih operacija odvijalo se na hrvatskim područjima (dakle, na teritoriju koji je po svim dotadašnjim međunarodnim mirovnim sporazumima – pa i Vance-Owenovom planu iz siječnja 1993. godine pripadao Hrvatima), što također govori o tomu tko je bio agresor a tko žrtva.

 Tijekom rata iz BiH je protjerano preko 150.000 Hrvata. U muslimanskoj agresiji na hrvatska područja pobijeno ih je 1.606, među kojima čak 1.088 civila (ove hrvatske žrtve, dakle, čine gotovo petinu od 8.858 koliko ih je ukupno poginulo tijekom rata na području cijele BiH – prema podacima Demografskog odjela ICTY-a iz 2010. godine).

 Prema službenim podacima popisa stanovništva (iz Sarajeva), 2014. godine, u BiH je bilo: 1.836.603 muslimana (“Bošnjaka”) ili 48,4%; 1.239.019 Srba ili 32,7%; 553.000 Hrvata ili 14,6%.

 Usporedi li se to s predratnim popisom iz 1991. godine (kada je u BiH bilo 760.852 Hrvata ili 17,39%), to znači da ih je 2014. godine bilo za 208.000 manje (ili za 23,7%). Dakle, iz BiH je “nestalo” gotovo četvrtina Hrvata. (Vidi: https://www.vecernji.hr/premium/popis-sokirao-nestala-jedna-trecina-hrvata-u-bih-etnicko-ciscenje-914920).

Takvu demografsku katastrofu nije doživio nijedan narod na području bivše SFRJ!

Ako to nije etničko čišćenje – što onda jeste!?

 Kako to da je najmalobrojniji narod čiji su najistaknutiji dužnosnici optuženi za “etničko čišćenje” i “udruženi zločinački pothvat” doživio najgoru i najtežu sudbinu? Ima li još koga zdrave pameti a da može povjerovati u laži što ih desetljećima šire islamski propagandisti čiji je san stvaranje kalifata na području BiH? Oni koji danas prizivaju Erdogana i invaziju Turaka?

 Mogu li se sudbine pojedinaca, naših uznika i mučenika izuzeti iz ove ukupne, teške i preteške golgote hrvatskoga puka u BiH? Imamo li pravo na šutnju mi koji znamo istinu? I jesmo li po svojoj savjesti i kršćanskom učenju po ljudskim i Božjim zakonima obvezni iznositi i braniti istinu?

Od nekažnjavanja zločinca veći je grijeh osuditi nevinoga.

 Dario Kordić nije kriv. On nije ratni zločinac. On je pošten, častan, hrabar i dostojanstven čovjek, vjernik i domoljub. Sva njegova “krivnja” sastoji se u tomu što je branio svoj narod, obitelj i dom. To mu bjelosvjetske protuhe i izvršitelji tuđih naloga skriveni iza sudačkih toga nikako nisu mogli oprostiti. Ni njemu ni Slobodanu Praljku, Milivoju Petkoviću, Bruni Stojiću, Berislavu Pušiću, Jadranku Prliću, Valentinu Ćoriću. U tim su nečasnim poslovima u Hrvatskoj pronašli jude i žbire koji su im bez ustezanja služili i padali pred njima na koljena.

Sjećate li se one izjave koju je (nakon napuštanja tadašnje šesteročlane vladajuće koalicije u svibnju 2002. godine) na televiziji dao Dražen Budiša prepričavajući jedan razgovor vođen između tadašnjeg hrvatskoga premijera Ivice Račana i Tužiteljice ICTY-a, Carle del Ponte u Zagrebu, kad se Tužiteljica obratila premijeru (pred Budišom) riječima: “Podigli smo neke nove optužnice. Nadam se da će Vam politički odgovarati.”

Budiša je poslije govorio kako ga je to šokiralo. Većinu nas, Hrvata, nažalost, nije. Jer mi smo znali tko su Račan i njegova kamarila davno prije 3. siječnja 2000. godine.

Takvu petu kolonu kakvu ima Hrvatska i toliko šljama koji je u svako doba pripravan staviti se i u službu crnog vraga a protiv vlastitog naroda, nema ni jedna druga zemlja na svijetu.

Hrvatska vidje svakojakih čuda, al’ ne nađe štrika za toliko juda“. Ta Matoševa je, nažalost i danas jednako aktualna.

Hrvati su se izborili za svoju opstojnost u BiH. Ostvarili su pravo koje im pripada po Božjim i ljudskim zakonima kao i svakom drugom narodu pod nebeskim svodom. Časno, pošteno, hrabro, s vjerom u Boga i uz Njegovu pomoć.

I to im je jedini “grijeh”.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Zaista, zašto je osuđen Dario Kordić?

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Kako su se hrvatske enklave u Središnjoj Bosni branile više od godinu dana u potpunom okruženju

Objavljeno

na

Objavio

Da HVO u Središnjoj Bosni nije uspio obraniti hrvatske enklave i da su Hrvati iz tog dijela BiH tijekom opsade, pristali na evakuaciju ili da su ih sve protjerale snage Armije RBiH, humanitarni konvoj “Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu” ne bi imao ni kome ni gdje doći.

“Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu”, na današnji je dan, 10. prosinca 1993., sa zagrebačkog Zapadnog kolodvora krenuo put Lašvanske doline gdje se u okruženju gotovo godinu dana nalazilo oko 80 tisuća Hrvata.

Humanitarni konvoj “Bijeli put” sa 167 osoba – liječnika, medicinskog osoblja, novinara, humanitaraca i franjevaca, u Lašvansku dolinu i Središnju Bosnu, osim potrebnih medikamenata i prehrambenih namirnica donio je nadu kako će opsada Središnje Bosne biti okončana.

“Bijeli put” – svijetla epizoda u grotlu ratnog pakla 

Sve ono što se događalo godinu dana ranije, točnije, 11 mjeseci prije dolaska “Bijelog puta”, ali i tri mjeseca nakon, dokaz je kako je “Bijeli put” tek jedna epizoda – svijetla točka u tom grotlu ratnog pakla  kojeg su  preživjeli Hrvati u Središnjoj Bosni.

Dolaskom “Bijelog puta” u Središnju Bosnu, iako je na samo nekoliko dana prekinuta prometna blokada, stigla je i nada da Hrvati Središnje Bosne nisu prepušteni sami sebi. Međutim, ti su osjećaji, a i percepcija o stvarnosti, trajali svega nekoliko dana. “Bijeli put” tek je prividno zaustavio “ratna djelovanja” i “zamrznuo” sumornu stvarnost – opsade i borbe Hrvata za gole živote-

Opsada i okruženje u koje je Armija RBiH dovela HVO počela je u siječnju 1993. godine kada su prekinuti putni pravci i veze prema Hercegovini preko Gornjeg Vakufa/Uskoplja.  Osim tog prekida veza s ostatkom svijeta, Središnja Bosna je tijekom četiri jake ofenzive Armije RBiH kroz 93’. godinu i unutar podijeljena i rascjepkana u enklave – Lašva, Lepenica, Bosna.

U Lašvanskoj dolini su godinu dana “živjeli” i bez vode i bez električne energije. Jedina bolnica koju su imali bila je ona improvizirana bolnica – crkva u Novoj Biloj koja se i sama našla na prvoj crti bojišnici, nekoliko je puta granatirana.  Drugih zdravstvenih institucija nije bilo – osim improviziranih ratnih domova zdravlja i stacionara, a ranjenici HVO-a i hrvatski civili s područja Žepča i Lepeničke doline, liječili su se u bolnicama u Banja Luci, Tesliću i Ilidži što se masno plaćalo Vojski Republike Srpske.

Mudžahedini preko Zagreba u Zenicu – glavna postrojba u progonu Hrvata  

Hrvati i Bošnjaci su u Središnjoj Bosni skupa ratovali protiv JNA/ VRS-a tijekom 1992. godine iako danas, službene politike obje sukobljene strane, uglavnom jedne druge optužuju za izdaju.

Dojučerašnjim saveznicima, ipak, nije puno i dugo trebalo da upere puške jedni protiv drugih – protiv donedavnih prvih susjeda. Već u lipnju 1992. godine, izbili su prvi incidenti između Hrvata i Bošnjaka u Novom Travniku, a dodatne napetosti izazvao je i veliki priliv bošnjačkih izbjeglica iz Bihaćke krajine čime je demografska slika u Središnjoj Bosni uveliko promijenjena.

Također, tijekom 1992. godine u Središnju Bosnu i Zenicu došli su mudžahedini – islamski dobrovoljci, elitna postrojba u protjerivanja Hrvata koja se “proslavili” svirepim zločinima, ritualnim ubojstvima, kampovima, a nakon rata i terorističkim aktivnostima u BiH.

U svega nekoliko mjeseci, do sveopćeg pakla u Središnjoj Bosni, mudžahedini su organizirali kampove, zatvore i logore za Hrvate, a bili su i glavna postrojba u protjerivanju Hrvata iz tog dijela BiH.

O tomu najbolje svjedoče sudbine strijeljanih Hrvata na Bikošima nadomak Travnika za čijim tijelima institucije BiH i danas navodno tragaju. Mudžahedini su “pripomogli” osnivanju 7. Muslimanske brigade, najpoznatije po broju zločina nad Hrvatima, a za koju bošnjački dužnosnici u Središnjoj Bosni i danas kažu kako je “donijela slobodu svim građanima gdje god je došla”.

Slobodu je donijela, ne samo ondje gdje je došla, da se poslužimo, tim riječima, nego i tamo gdje je ostala – iza 7. muslimanske brigade, nekakve light verzije odreda El – mudžahid ostajali su svirepo ubijeni civili, masakrirani ratni zarobljenici, spaljene kuće, uništena privatna imovina i natpis “Arrivederci in Roma” (Doviđenja u Rimu), napisan u franjevačkom samostanu sv. Franje Asiškog u Gučoj Gori.

Gorka je to i bolna činjenica za Hrvate u Središnjoj Bosni danas – franjevačke samostane, brojne katoličke crkve i baštinu jednog naroda, čak i grobove predaka, uništavali su i devastirali mudžahedini, razulareni dugobradi ratnici koji su u njihova sela dolazili u automobilima sa zagrebačkim registracijskim oznakama.

Da je konvoj naoružanja za Armiju RBiH iz Zagreba prošao, Hrvati bi izgubili rat 

Sve do proljeća 1993. godine,  službeni je Zagreb naoružavao Armiju RBiH, iako je rat između Hrvata i Bošnjaka već bio “ozbiljnih razmjera”.

Prvi zločin nad Hrvatima počinjen je 26. siječnja u selu Dusina između Zenice i Busovače u kojem su pripadnici 7. muslimanske brigade i mudžahedina ubili 9 osoba hrvatske i srpske nacionalnosti, a zapovjedniku lokalne postrojbe HVO-a, Zvonku Rajiću, izvadili su srce. Nakon toga uslijedili su zločini nad petoro Hrvatima koje su mudžahedini također masakrirali u selu Miletićima kod Travnika i progon 15 tisuća Hrvata iz Zenice.

Bez znanja i odobrenja državnog vrha Republike Hrvatske, najveći konvoj naoružanja za Armiju BiH, došao je u svibnju 1993.  do Hercegovine. Armiji RBiH trebao je biti poslan očigledno, ne iz nekakvih “dobrosusjedskih interesa i pomoć”, nego iz isključive materijalne koristi. Tomu u prilog ide i tvrdnja Bakira Izetbegovića, predsjednika SDA, koji smatra kako je neprolazak i zaustavljanje tog konvoja uzrokom rata Hrvata i Bošnjaka u BiH.

Taj je konvoj, osim što je dogovoren bez znanja državnog vrha Hrvatske, zaustavljen kasnije u Hercegovini na njihovu inicijativu jer je, valjda, konačno bilo jasno u kakvoj bi se “klaonici” Hrvati u Središnjoj Bosni našli, da je, ipak prošao.  Ili kako je to slikovito Sefer Halilović, još u veljači ’92. najavio “ili put pod crnu zemlju ili u Hrvatsku”.

Dakle, na zagrebački Zapadni kolodvor, vjerojatno, odakle je “Bijeli put” krenuo mjesecima kasnije. Da je konvoj  naoružanja prošao Hrvati bi još u ljeto ’93. Izgubili Središnju Bosnu, kao i one dijelove Hercegovine koje su kontrolirali i na koncu rat: bio bi to sveukupni poraz HVO-a i teško da bi se oslobodili okupirani dijelovi BiH i Hrvatske sredinom 1994. i 1995. godine.

Jedina veza Središnje Bosne s ostatkom svijeta bio je helikopter  

Hrvati tijekom opsade ne samo da nisu imali vezu s Hercegovinom pa tako i s Republikom Hrvatskom, nego nijedan vojnik HV-a nije bio u Središnjoj Bosni tijekom rata. Čak su i pripadnici PPN-a “Ludvig Pavlović”, jedine brigade koja je neko vrijeme pomagala HVO-u  Središnjoj Bosni, “upućeni” na uskopaljsku i ramsku bojišnicu.

Dakle – isključivo srednjobosanski Hrvati, njih oko 15 tisuća u Operativnoj zoni HVO-a Središnja Bosna borilo se protiv 60-ak tisuća vojnika Armije RBiH i oko 2 tisuće islamskih dobrovoljaca.

Jedini link prema svijetu ostvaren je tek od jeseni kada su počeli prvi letovi helikoptera koji je vozio, uz odobrenja i pod nadzorom UN-a isključivo na dvije lokacije – ranjenike iz crkve-bolnice u Novoj Biloj na splitske Firule i Logistički centar HVO-a u Posušuju.

Toliko o “logističkoj” spremnosti HVO-a da uopće vodi rat protiv Bošnjaka. “Ratovati protiv Muslimana u ovim je uvjetima ludost”, bilješka je jednog od HVO-ovih obavještajaca još iz proljeća 1993. godine.

No, u toj zaista, ludosti, HVO je, ipak, uspio do Washingtonskog sporazuma, sačuvati hrvatske enklave u Središnjoj Bosni i preko 150 tisuća Hrvata ostalo je tamo živjeti, iako ih je, kako je rat odmicao, protjerano 110 tisuća.
Sve i jednu ponudu o evakuaciji iz Središnje Bosne, Hrvati odbili

Iako logistički potpuno “nespremni”, kraj rata s Armijom BiH, HVO je dočekao s tek 10 granata, hrvatski su branitelji, kao i inače, ljudi tog kraja, odbijali u nekoliko navrata “nemoralne ponude” međunarodne zajednice i političkih predstavnika u institucijama Hrvatske Republike Herceg – Bosne.

Nekoliko su puta “nuđena” iseljavanja – prinudna, tzv. evakuacije, kako ne bi došlo do masovnog pokolja, međutim, svakog su   puta takve ponude, bilo da su se odnosile na Usoru, Žepče, Kiseljak, te Lašvansku dolinu –  Hrvati u Središnjoj Bosni  odbijali. Evakuacija i napuštanje Središnje Bosne, ako je suditi prema dostupnoj dokumentacija, za HVO u Središnjoj Bosni nikada nije bila opcija.

Četiri velike ofenzive Armije RBiH kroz siječanj, travanj, lipanj, prosinac rezultirale su progonom Hrvata Zenice, Kaknja, Travnika, Fojnice, Bugojna i Vareša u studenom. Protjerano je oko 110 tisuća Hrvata, a njih više od 3 tisuće “logoraški” je “staž” steklo u 269 logora pod kontrolom Armije RBiH.

Hrvati su se u Središnjoj Bosni obranili zahvaljujući, prije svega, njihovim, nije nimalo pretjerano reći, nadljudskim naporima i istrajavanjima da ne odu iz svoje zemlje i da ne napuštaju svoj zavičaj.

Ipak, sve to ne bi bilo tehnički mogući da nije bilo, pokazalo se kasnije, strateške prosudbe vrha Republike Srpske i Vojske Republike Srpske. HVO u Središnjoj Bosni opstanak jest platio brojnim životima, ali i enormnim novčanim iznosima uplaćenim Republici Srpskoj koja je logistički “osiguravala” HVO.

Naoružanje preko Republike Srpske: Skupo plaćeno, uz političke ucjene  

Osim dobro naplaćenih “usluga” u naoružanju i streljivu, VRS je naplaćivala i smještaj hrvatskih ranjenika iz Kiseljaka i Žepča po bolnicama u Banja Luci i Ilidži.
Bila je to, najblaže rečeno, “suradnja s neprijateljem iz nužde” za koju HVO, zapravo, ni u jednom trenutku nije mogao znati kako će i koliko trajati, te u kojoj je mjeri sve to pouzdano jer je srpska strana neprestano manipulirala i politički ucjenjivala padom Središnje Bosne.

Predstavnici VRS-a nisu jednom tražili/prijetili da se za obranu Središnje Bosne, predaju hrvatske enklave u Usori i Bosanskoj Posavini – Ravne – Brčko i dijelovi oko oraškog džepa. Istovremeno, VRS je na gotovo identičan način “opskrbljivala” Armiju RBiH u dolini Neretve dok je trajao sukob s HVO-om.

Uoči dolaska “Bijelog puta”, Hrvatima u te tri enklave, prijetila je nova runda zločina i progona, te se čak razmatralo i izmještanje crkve- bolnice u Novoj Biloj koja se nalazila na prvoj crti obrane.  No, s time su snage Armije RBiH sačekale čak 48 sati kada je napadnuto Križančevo selo, 24. prosinca ’93. i izvršen pokolj nad ukupno 74 hrvatska branitelja.

Svi koji su došli s “Bijeli putem”, prema dogovoru Rasima Delića i Ante Rose, načelnika glavnih stožera Armije RBiH i HVO-a, morali su se s njime i vratiti. Konvoj je po dolasku na području Gornjeg Vakufa pretresan nekoliko puta. Džemal Merdan, dozapovjednik 3. Korpusa tražio je od Slobodana Langa da HVO preda Središnju Bosnu. Po povratku, konvoj je napadnut i ubijen je Ante Vlaić, vozač jednog od kamiona.

Zločini nad Hrvatima i nakon “Bijelog puta” 

Iako je kroz ta tri dana koliko je konvoj uopće boravio u Lašvanskoj dolini, pomoć poslana i Bošnjacima u Zenicu, te naselja Mahalu i Kruščicu, potpisano primirje se prekršilo, a bajka “Bijelog puta”, kao što to obično s bajkama i biva – vratila se na početak – nastavak ratnog horora u Središnjoj Bosni.

Nakon “krvavog Badnjaka” i zločina u Križančevom selu, dan kasnije, na Božić,  napadnuta je kota Pješčara – strateški najvažnija kota za Lašvansku dolinu koju je tada već šest mjeseci ranije od 3 tisuće elitnih specijalaca Armije RBiH branilo tek 300 hrvatskih branitelja.

Pješčara je, tijekom te godine rata, u nekoliko navrata, u jednom danu, bivala pod kontrolom i HVO-a i Armije RBiH. O naravi bitke za Pješčaru govori i činjenica kako su se vojnici na tom lokalitetu borili “prsa u prsa”, ili kako su mi brojni vojnici opisivali “gledali smo se u oči i pucali”.

Bitke za Pješčaru i Zavrtaljku: Obrana Središnje Bosne promijenila tijek rata i  u BiH i Hrvatskoj 

Nakon Božića, počinjen je i zločin nad Hrvatima u selu Buhine kuće – selu 100 metara udaljenom od Ahmića (gdje su pripadnici HVO-a u travnju likvidirali 116 bošnjačkih civila) gdje su ubijene 24 osobe, a najmlađa žrtva bio je  dvogodišnji dječak.

Napadom na Buhine kuće, snage Armije RBiH, htjeli su razbiti i vezu Viteza prema Busovači, no odgovor HVO-a uslijedio je na Zavrtaljci, 28. siječnja 1993. kada je, osim rasterećenja lašvanske bojišnice, HVO pod kontrolu stavio Lepeničku dolini i točno godinu dana nakon prekida – spojio teritorij Kiseljaka i enklave u Lašvanskoj dolini.

Zahvaljujući otporu hrvatskih  dragovoljaca i činjenici da je u prijelomnom trenutku najveći konvoj naoružanja za Armiju RBiH iz Zagreba, ipak, zaustavljen, te umješnim pregovorima s Republikom Srpskom, Hrvati u Središnjoj Bosni su opstali i ostali.

Očuvanjem hrvatskih enklava u Središnjoj Bosni, došlo je i do primirja HVO-a i Armije RBiH, potpisivanja Washingtonskog sporazuma te zajedničkih oslobodilačkih operacija HVO-a, HV-a i Armije RBiH u BiH, te na koncu i oslobađanja Republike Hrvatske 1995. u VRO Oluja. Armija RBiH, kao ni VRS, nisu uspjele “dobaciti” do Jadranskog mora i Neuma, a HVO je uspio sačuvati enklave u Središnjoj Bosni i stratešku Dubravsku visoravan u dolini Neretve.

Washingtonski sporazum HVO dočekao s 10 granata 

Godinu dana opsade i okruženja, bez vode i električne energije, uz jednu improviziranu bolnicu, obrane u nemogućim uvjetima protiv najmanje osam puta snažnije Armije RBiH, nekoliko mjeseci logistički “opskrbljeni” od VRS-a, kraj su rata, Hrvati u Središnjoj Bosni dočekali s 10 granata.

“Bijeli put” jest velika humanitarna akcija, dokaz kako i u najbesmislenijem od svih ratova, onog između Hrvata i Bošnjaka, postoje šanse za mir, no nažalost, nije postao prekretnicom u povijesti tog sukoba. Ili kako je to, bolje od svih generala i vojnika, opisala baka Kata Kesten koja je tijekom rata svakodnevno ranjenicima u crkvi bolnici u Novoj Biloj donosila vodu:”Mi smo imali samo Boga i vojsku, u tu smo se uzdali.”

Gloria Lujanović / dnevnik.ba

10. prosinca 1993. godine krenuo konvoj Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

ŠOLA: Zašto invaziju iz islamskog svijeta nazivamo migracijom?

Objavljeno

na

Objavio

Svaka manipulacija počinje od jezika. Stara Orwellova lekcija. Najavih prošle nedjelje, baveći se stanjem migranata u Bihaću koji ilegalno (!) nasrću na europske i hrvatske granice, da ću, ne ja, već istaknuti islamski intelektualci, argumentirati zašto smatram da se ovdje radi o invaziji, a ne “migrantskoj krizi”.

Riječ ću prepustiti Kamelu Abderrahmaniju. Taj gospodin je lingvist, musliman, Alžirac koji je u javnosti iznimno angažiran u raspravama vezanim uz suvremeni islam i Europu.

Nakon ubojstva šefa ISIL-a Al-Bagdadija, Abderrahmani je na euforiju na Zapadu kako je islamizam poražen odgovorio jednostavno: Islamizam ne umire eliminacijom vođe, jer islamizam nije osoba, već ideologija. Vi možete ubiti vođu, ali ideja i dalje živi. Po njemu, ne treba odvajati ni islam od islamizma, jer se potonji oslanja na prvi. Naime, veli Abderrahmani, i islamu i islamizmu zajedničko je da su “mješavina političkog i religijskog”, samo su im metode različite, no cilj je isti, islamizacija svijeta.

Tako on piše: “Islamizam postoji od prve noći kada je Prorok preminuo. Tada nastaju dva koncepta (nema ih u Kur’anu, I. Š.) prema kojima islam dijeli svijet. Prvi je Dar al-Islam, ili u prijevodu ‘kuća islama’. On se odnosi na zemlje u kojima vlada šerijat, s islamskom većinom. Drugi je Dar al-Harb, ili ‘kuća rata’, a odnosi se na zemlje u koje islam treba biti prenesen.”

Drugim riječima, to je džihad, oružana borba, osvajanje, dakle, invazija. Jasno je da, i zbog nesumnjivoga grijeha zapadnih zemalja koje su zakuhale sve sasvim nepotrebnim rušenjem Gaddafija i potonjim stvaranjem (planiranog?) kaosa zvanog arapsko proljeće, dobar dio ljudi iz islamskog svijeta (bili) su izbjeglice, migranti, koji bježe od rata i kojima treba pružiti i ruku i srce.

No većina muškaraca koja kuca danas masovno i preko RH na vrata EU-a dolazi iz zemalja u kojima nema rata ni gladi, izvrsno su organizirani i, kako napisah u prošlu nedjelju, financirani. To ne možemo nazvati migracijama, već, ideologiji političke korektnosti i cenzuri unatoč, islamskom invazijom na Europu, i to trećom.

Prve dvije, one na Iberijski i Balkanski poluotok, bile su džihad, dakle oružane invazije, dok je aktualna neoružana, pacifistička, koja se služi pravilom pritajivanja, mimikrije, koja se u islamu naziva “Taqiyya”, taktika koju Abderrahmani opisuje kao “puštanje dimne zavjese, koja se sastoji u navlačenju maske moderniteta kako bi se lakše prebacio u masu”.

Tako se mnogi predstavljaju kao “umjereni muslimani”, iako su dobri ljudi ali korisni idioti islamista, ili teroristi koji to glume (Taqiyya) u svrhu postizanja cilja, terorističkog napada. Takvih je već prepuna Europa.

Izetbegovićevi snovi

Treći, pak, koncept islamizacije Europe koji Abderrahmani spominje je Dar al-Kufr, a odnosi se na zemlje u kojima je nekada vladao šerijat, i koji tamo treba vratiti. To upravo potiho radi Erdogan u Turskoj, a taj pojam objašnjava i radikalizaciju u susjednoj BiH.

Zato ponavljam, radikalizacija islama u BiH na temelju koncepta Dar al-Kufr počela je još u Jugoslaviji sedamdesetih godina, kada je Alija Izetbegović napisao panislamistički, protuzapadni spis “Islamska deklaracija”, koji je do danas programski okvir politike i njegova sina Bakira, lutke na koncu islamskih radikala od Turske do Saudijske Arabije. Ne čudi stoga što je iznova tiskana devedesetih.

U njoj rahmetli Alija jasno kaže: “Prvi i najvažniji takav zaključak svakako je zaključak o nespojivosti islama i neislamskih sistema. Nema mira ni koegzistencije između islamske vjere i neislamskih društvenih i političkih institucija.” Zato je bio za građanski ustroj BiH, dočim njegov sin Bakir doslovno, prema Hrvatima u Federaciji, provodi ove riječi svoga oca.

Izetbegović sanja islamsku državu od Maroka do Indonezije, veličajući vrijeme Otomanskog Carstva i krvave osvajačke ratove proroka Muhameda i njegovih nasljednika, te jasno kaže da islam nije religija, već politički program, zagovara teokraciju, a nemuslimani u toj teokratskoj državi, kao u Otomanskom Carstvu (Ahdnama iz 15. stoljeća) imali bi mira samo ako se pokore.

Izetbegović zato žestoko kritizira oca moderne Turske Kemala Ataturka kao izdajicu istinskog islama jer se odrekao Kur’ana kao podloge političkog djelovanja, uveo zapadne vrijednosti, a islam, zamislite “zločina” Ataturkova, sveo samo na religiju.

U BiH, sukladno Abderrahmanijevim analizama, islam i islamisti djeluju zajedno u kontekstu turske strategije neoosmanizma kojoj je cilj povratak utjecaja u zemlje bivšeg Otomanskog Carstva, koju provodi Erdogan, a kojem je Alija “ostavio Bosnu u amanet”. Zato ne čudi da su na našu granicu postavili kampove s “izbjeglicama” i izbjeglicama.

Dakle, što se tiče migracija, nazovimo ih pravim imenom, invazija. Ako to kažu islamski intelektualci poput Abderrahmanija i drugih (Mohamed Arkoun, Muhhamed Shahrour, Ferhan el Maliki…) koji žele korjenitu reformu svoje religije, islama, valjda znaju što govore. Ili su, možda – islamofobi!?

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

TRAGEDIJA ILI ORGANIZIRANA DIVERZIJA : ‘Saudijski princ nudi 5000 dolara svakom tko iz islamskih zemalja ode u Europu’?

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari