Pratite nas

Politički rentgen

Presudni izbori za budućnost Hrvatske pred vratima!

Objavljeno

na

Ciklično, nakon svakog novog izlaska anketnog ispitivanja javnog mnijenja o šansama kandidata na predsjedničkim izborima uzburkaju su duhovi, međumrežjem dominiraju internetske ostrašćene gerile vođene istaknutim ispiračima mozgova iz mainstream medija, pa onda navijači nekritički ukopani u svoje ideološke rovove ne odustaju od silnog blaćenja onih kandidata koji im nisu po volji. U pravilu se to događa bez ikakvih suvislih argumenata. U anketama se događa ono što se moglo i predvidjeti, ono o čemu sam već pisao i najnovija istraživanja, bila ona naručena, bila ona objektivna ili lažna, pokazuju da se Zoran Milanović opasno približava Kolindi Grabar Kitarović koja još uvijek slovi za prvog favorita. Anketna istraživanja bez ikakve sumnje utječu na percepciju javnosti i bliži se vrijeme kada će Zoran Milanović vjerojatno prestići Kolindu Grabar Kitarović koja jedva preživljava atomske napade i s lijeva i s desna. Za razliku od njene borbe za svoj prvi mandat, kada su domoljubne i demokršćanske snage bile ujedinjene oko njenog izbora, ovaj put Kolinda Grabar Kitarović ima ozbiljan problem upravo s biračkim tijelom koje ju je prvi puta izabralo.

Kandidat Zoran Milanović nije sam sebe izmislio kao kandidata iz čiste dosade zato što je gubio dane s Tedeschijem u „Taču“ ili nije imao što drugo pametnije raditi. Kandidirale su ga one poražene političke snage koje je do koljena potukao Tomislav Karamarko otevši im pri tom najslađi dio vlastodržačke torte, pokorivši Ivu Josipovića na Pantovčaku. U toj igri prijestolja, Kolinda vs Ivo, nije pokoren samo Ivo Josipović, već je pokorena i cijela bulumenta neojugoslavenskih savjetnika na čelu sa Sašom Perkovićem, Sinišom Tatalovićem i Dejanom Jovićem? Pokoren je i diktator Tito i bez obzira koliko god netko taj potez Kolinde Grabar Kitarović smatrao simboličnim ili iznuđenim, činjenica je da Tito više ne stanuje na Pantovčaku kao što je i činjenica da Tito kao simbol onih koji su kandidirali Zorana Milanovića ne stanuje više na najljepšem zagrebačkom trgu. Koliko poražene snage  boli dekapitacija Tita vidljivo je iz Milanovićevog najvažnijeg obećanja, da će ukoliko pobjedi, „najvećeg sina hrvatskog naroda“ Tita vratiti na pijedestal Pantovčaka. Tito i čirilica u Vukovaru temelji su njihovih politika i samo te činjenica kojima se suprotstavila politika Kolinde Grabar Kitarović, da nije ništa drugo učinila u svom prvom mandatu, meni osobno je dovoljna da bez grižnje savjesti ponovo biram upravo Kolindu Grabar Kitarović. Samo ta činjenica koja je toliko važna Mesiću, Josipoviću, Lončaru, Pusički, Beljaku, Anki Mrak Taritaš trebala bi svima biti dovoljna kao dokaz i uporište koga izabrati. Jer, ako Anka Mrak Taritaš može izjaviti da je Kolinda Grabar Kitarović „hodajuće ruglo po svijetu“, a ovi drugi da je „hodajuća sramota“, treba li prosječno pametnom čovjeku neki bolji poticaj pred glasačkom kutijom?

Otužno je gledati takozvane suvereniste, domoljube, demokršćane koji su uglavnom prihvatili tu agitpropovsku retoriku notornih ljevičara i koji s istom strašću bez pravih argumenata ruše ono što smo zajednički prije pet godina stvarali. Oni gremiji duboke države koji su kandidirali Zorana Milanovića upravo na toj koncepciji grade svoj optimizam! Upravo na koncepciji razbijanja bračkog tijela HDZ-a i Kolinde Grabar Kitarović oni objektivno vide svoj veliki povratak na vlastodržačku političku scenu. Prvi puta nisu uspjeli pobijediti Kolindu Grabar Kitarović samo zato što nisu imali „jokera“  koji će razbiti desno biračko tijelo, samo zato, jer umjesto Milana Kujundžića nisu imali atraktivnog i popularnog estradnog pjevača Miroslava Škoru. Mentalni komunisti kojima je ova predsjednička utrka biti ili ne biti, učinit će baš sve što je moguće, od financiranja protukandidata Kolinde Grabar Kitarović, preko otvaranja medijskog prostora Škori, Bujancu i Radeljiću, do mogućih notornih marifetluka kod prebrojavanja glasova da pobjede u ovom finalu svih finala.

I zato su opasan protivnik!

Mogućom pobjedom Zorana Milanovića SDP i cjelokupna lijeva politička scena u Hrvatskoj će silno ojačati i ujediniti se, a eventualnim porazom Kolinde Grabar Kitarović HDZ, koji je ionako ostao bez desnog političkog  krila i bez ikakvog koalicijskog potencijala doživjet će pravi statistički, ali i realni potop puno teži nego što se to dogodilo nakon Sanaderovih suspekcija.

Miroslav Škoro u svim anketama drži stabilno treće mjesto, do sada mu ni jedan ozbiljan analitičar nije dao ni minimalne šanse za pobjedu, a to se moglo objektivno predvidjeti od samog početka njegove kandidature. I lijevi i desni mu daju lažne nade samo iz jednog razloga, da što više oslabi Kolindu Grabar Kitarović i da njegovo biračko tijelo ne odustane od njega! Bilo je kristalno jasno da Miroslav Škoro bez jake stranke, bez dobro organizirane infrastrukture samo uz pomoć Bujice, Velimira Bujanca i Mate Radeljića čija se pomoć sve više pokazuje kontraproduktivnom, nema nikakve šanse ući u drugi krug predsjedničkih izbora. Škorin bijeg od ultradesnice prema centru uz podršku suspektnog Mosta i Zelenih još više je naštetio njegovoj vjerodostojnosti. Nakon što je velika Škorina obožavateljica suverenistica  Ruža Tomašić u EU parlamentu podržala mrziteljicu Thompsona i mrziteljicu svega desnog u Hrvatskoj Loru Vidović, stvari s Bujancem i njegovim suverenistima postaju kristalno jasne!?

Pojava Ante Đapića kao ozbiljnog i autentičnog kandidata desnih politika, koji znalački artikulira političke programe svoje stranke DESNO, zasjenit će i razotkriti Škorine nesuvisle svjetonazorske izjave, kolebanja oko pozdrava „Za dom spremni“, a osobito njegovo nesuvislo „talasanje“ oko Tita, još više će oslabiti Škorinu vjerodostojnost. Pojavom Đapića na velikoj političkoj sceni, Škoro više ne može ukrasti Đapiću njegove državničke „Vukovarske teze“, niti njegov program u čiji je centar Đapić stavio krucijalnu promjenu izbornog zakona i promjenu zakona o državljanstvu, kao što je Škoro ukrao gotovo cijeli program Tomislavu Karamarku, pa sada nesuvislo, u svojim „stand up“ estradnim interpretacijama lamentira o lustraciji i borbi protiv uvoznog lobija, što su novinari odmah prepoznali!?

U trenutku kada Mislav Kolakušić agresivno krene u kampanju po glasače centra pokazat će se da Škoro u političkom centru nema što tražiti. Ispada da Ante Đapić danas govori ono što Miroslav Škoro i suverenisti ne smiju kazati  da ne izgubi glasače centra, a Mislav Kolakušić će kompetentno i superiorno govoriti o onome o čemu  Miroslav Škoro nema pojma i uzeti mu glasače centra koje trenutno Škoro snubi. Već danas je razvidno da je Mislav  Kolakušić u anketama apsolutno podcijenjen! Na kraju balade, uloga Miroslava Škore bit će svedena upravo na ono zbog čega je čini se i izmišljen. Neće više biti ni pjevač ni mogući predsjednik, jer ostat će upamćen kao razbijač glasova desnog političkog spektra na čemu je ljevica gradila  svoj optimizam i svoju moguću pobjedu na predsjedničkim izborima, pa zatim realno svoju pobjedu na parlamentarnim izborima i svoje dugoročne pobjede koje će na dugi rok zacrvenjeti Hrvatsku. Ako pod tim udarom s lijeva i desna padne Kolinda Grabar Kitarović, Hrvatska će se tada dugoročno crvenjeti kao što je bila crvena krv maloljetnog branitelja Pajičića na fasadi vukovarske policijske postaje, nakon što su mu glavu razbili  milicajci po nalogu i želji  Milanovića koji je obećao povratak ćirilice u Vukovar uz novo razbijanje glava. To je ujedno i želja Milanovićevog  „svastikara“ Ostojića, a sve zbog braće Srba i ljubljenog im druga Tita.

Zbog toga su ovi predsjednički izbori presudni za Hrvatsku i vrijeme je da ohladimo glave i da se smrtno uozbiljimo!

Kazimir Mikašek-Kazo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Politički rentgen

Antifašist ili ‘ustaša’ s dna kace?

Objavljeno

na

Hrvatska se nacija kroz svoju turbulentnu povijest nagledala raznoraznih čuda i naslušala kojekakvih slatkorječivih juda i u svom političkom sazrijevanju vjerujem da smo ipak došli do te razine svijesti da racionalno donesemo važne odluke, osobito danas kada  pred svojom savješću moramo odlučiti tko će predstavljati Hrvatsku u zemlji i Svijetu kao predsjednica ili predsjednik Hrvatske u sljedećih pet godina.

Nije potrebno zaroniti u neku daleku prošlost kako bi potkrijepili teze o redikulima, opsjenarima, iluzionistima i političkim varalicama koji su hrvatskoj naciji podvaljivani na perfidan način, da bi nakon osvajanja prijestolja besramno djelovali na paradigmi etičke nacionalne veleizdaje. Jedan od posljednjih redikula u toj niski prevaranata svakako je bivši predsjednik Stjepan Mesić koji je od velikog vijeća Hrvatskog nacionalnog etičkog  sudišta, HNES-a,  javno osuđen za etičku veleizdaju hrvatskih nacionalnih interesa uz brojne neoborive dokaze.

Još i dan danas mnogi se zbunjeno pitaju tko je zapravo pravi Stjepan Mesić. Onaj koji je 1991.godine u Pakracu pjevao ustaške pjesme o Juri i Bobanu, onaj koji je pred desetak istaknutih svjedoka javno, energično i ostrašćeno branio Jasenovac i tvrdio da je Jasenovac bio isključivo radni logor i da Pavelić nije bio toliko glup da ubija svoju vlastitu radnu snagu? Je li pravi onaj Mesić koji je ispred Pavelićeve slike u Australiji primao izdašne čekove za obranu Hrvatske, onaj koji je tvrdio da je Hrvatska dva puta pobijedila, jednom 10. travnja 1941. godine uspostavom NDH i drugi put 10. svibnja 1945. godine kada su Titovi partizani konačno stvorili komunističku Jugoslaviju? Ili je možda pravi Mesić onaj koji je urotnički s Josipom Manolićem radio na državnom udaru želeći svrgnuti predsjednika Tuđmana 1994. godine netom prije osloboditeljskih akcija Bljesak i Oluja, jer je znao da konačnim oslobođenjem Hrvatske pada u vodu njegov plan o nekoj novoj konfederalnoj Jugoslaviji?

Je li pravi Mesić onaj koji je nemilosrdno očerupao transkripte predsjednika Tuđmana i dijelio ih šakom i kapom Haškom sudu kao bi potkrijepio tezu o Tuđmanu koji je bio na čelu udruženog zločinačkog pothvata? Taj isti Mesić je onako usput, lakonski, tajno svjedočio pred Haškim sudom optužujući Hrvatsku za agresiju na BiH. Koji je Mesić pravi? Onaj koji je obećao hrvatskoj naciji da će vratiti sav opljačkani novac s nekih imaginarnih egzotičnih otoka ili onaj koji je „izgubio“ čekove naših iseljenika koji su bili namijenjeni obrani Hrvatske? Je li Mesić ustaša s dna kace ili je možda crveni antifašist i ljubitelj Tita do bola kakvim se danas prikazuje? U Hrvatskoj, maloj zemlji za velike apsurde, taj i takav Stjepan Mesić dva puta je biran za predsjednika države, a posljedice njegove i Sanaderove vladavine možemo mjeriti milijardama gubitaka za mladu Hrvatsku državu. Da, to je isti onaj Sanader, redikul, koji je izbore dobio na Splitskoj rivi braneći svojom krvlju hrvatske generale da bi ih nakon što je zasjeo na tron Banskih dvora ekspresno, u sprezi s Mesićem izručio Carli del Ponte. Isto tako, Sanader i Mesić su se ne trepnuvši okom riješili HSP-a Ante Đapića, HOS-a i pozdrava „Za dom spremni“ oživjevši trajno političko srpstvo u Hrvatskoj, podižući spomenike u Srbu, Brezovici i na mnogim mitskim antifašističkim hodočastilištima, oko čega se i dan danas vode ostrašćene ideološke rasprave.

Koji je pravi Miroslav Škoro predsjednički kandidat kojega istovremeno snažno podupiru „ustaše“  i Titoista Stjepan Mesić? Je li pravi Škoro onaj koji za Tita i Tuđmana tvrdi da su veliki hrvatski sinovi iz Hrvatskog zagorja, onaj koji je na blagdan Aljmaške gospe tvrdio da smo pozdrav „Za dom spremni“ trebali riješiti (čitaj zabraniti) prije 25 godina pa danas ne bi imali problema, onaj koji ne zna hoće li Tita vratiti na Pantovčak ili ne? Koji je pravi Škoro onaj kojega podržavaju Mesić, Josipović, Jadranka Kosor, Žarko Puhovski, Drago Hedl, ili onaj kojega podržavaju general Sačić, Rozalija Bartolić, suverenisti, nacionalisti i svi drugi „isti“. Koji je pravi Škoro, onaj koji kod Željka Matića tvrdi da se Hrvatska treba ponositi s antifašizmom, jer pobogu, s čime ćemo se ponositi u Hrvatskoj ako ne s antifašizmom, ili onaj koji isti dan u Novom Zagrebu uz ostrašćeno sufliranje „ustaša“  tvrdi da će preorati Jasenovac, koji odjednom sve zna o pozdravu „Za dom spremni“, koji odjednom potpisuje teze Zlatka Hasanbegovića o antifašizmu kao notornoj floskuli? Za Škoru, gle čuda, preko noći, u razmaku od nekoliko sati jedini antifašizam postaje onaj koji je rođen u borbi protiv srpskog fašizma? I to sve nakon katastrofalnog nastupa u „Dogmatici“ Željka Matića na Z1 televiziji?!

Koji je pravi Škoro, onaj koji je iz raspjevanog Pittsburga, iz jugoslavenskih klubova i srpskih restorana „stendapovski“ promatrao kako četnici brutalno razvaljuju Vukovar i traže salate, jer bit će mesa dok kolju Hrvate, kako mu ruše osječki HNK, kako mu buše osječku katedralu, kako se četnici kao okupatorske svinje valjaju na kultnom osječkom kupalištu „Kopiki“ ili ovaj koji u Novom Zagrebu sriče hvalospjeve svom kumu računajući valjda još uvijek na njegovu podršku? Koji je Škoro pravi, onaj koji je Bleiburg do sada vidio samo na razglednicima, ili onaj koji će povesti „svoj narod“ na Bleiburg?

Ali Škori je savjest mirna, jer on je tamburicom u SAD-u učinkovito branio Hrvatsku i svečano obećao, kako se priča, da će kada zaradi novac kupiti proteze hrvatskim braniteljima.

U Škori, koji ne znam kojim zaslugama želi biti veći od Tuđmana, čući zapravo slika i prilika Stjepana  Mesića, on je Mesić poslije Mesića, jer Škoro koristi sve one Mesićeve populističke štosove pomoću kojih se detuđmanizator Mesić dočepao Pantovčaka uz pomoć neodraslih glasova hrvatske nacije. Mesić je Škorin alter ego, Škoro je Mesićev ljubimac, a Hrvatskoj naciji se još jednom sprema velika podvala u režiji onih kojima je jedina ideologija manipulativna prijevara biračkog tijela, kojima je jedina ideologija korupcija, bezvlašće po onoj matrici „što gore Hrvatskoj, za nas sve bolje“. Miroslav Škoro me zapravo neodoljivo podsjeća i na Zorana Milanovića koji je jedan dan najveći srboljubac pa drugi dan srbomrzac, koji jedan dan životom do zadnje kapi krvi brani udbaške ubojice zakonom „Lex Perković“, a već drugi dan se buba u prsa kao najveći domoljub dok mu se članovi SDP-a dive mašući bezbrojnim hrvatskim zastavama.

Na kraju, postavlja se pitanje koji je pravi Škoro, onaj kojega vodaju po Hrvatskoj na uzici kao malog medu i treniraju ga da viče „Za dom spremni“ ili onaj koji u nekontroliranim medijskim uvjetima, neiskreno, s fatalnim komunikacijskim deficitom glumata neku novu vrstu hrvatskog suverenizma ili globalnog kozmopolitizma?

Hrvatska nacija je danas na tragu ozbiljnog sazrijevanja, na pragu jedne nove povijesne odgovornosti i ima pravo znati odgovore na sva pitanja, jer u protivnom će biti prevarena kao bezbroj puta do sada. Hrvatskoj ne treba novi Mesić, Hrvatskoj ne treba onaj koji će jedan dan biti antifašist, a već za tri sekunde „ustaša“ s dna kace!

Kazimir Mikašek-Kazo

* Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne moraju nužno odražavati stajališta portala

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Politički rentgen

Kazimir Mikašek: Hrvatska predsjednica pod svjetlima reflektora!

Objavljeno

na

Mladi i agilni „vitez slavonske ravni“, šef izbornog stožera Kolinde Grabar Kitarović, gospodin Ivan Anušić, bio je 11.11. u 11h  na pravom životnom i političkom ispitu zrelosti. Zluradi jezici nisu mu davali osobitu šansu i na razno razne načine osporavali su  njegov izbor za šefa Kolindinog stožera prikazujući ga kao nedoraslog zadatku koji je pred njim, osobito u svijetlu povijesnog značaja ovih izbora kako za Hrvatsku tako i za HDZ kao najveću stranku u kojoj se vode evidentni frakcijski sukobi.

Bilo je i onih zluradnika koji su tvrdili da je gospodin Anušić izabran kako bi naštetio izboru Kolinde Grabar Kitarović. Gospodin Ivan Anušić trebao je zapravo biti kolateralna žrtva tih frakcijskih i globalnih sukoba na hrvatskoj političkoj tržnici pa je bio kritiziran sa strane onih koji mu zamjeraju da je previše „lijevo“, kao i sa strane onih koji misle da je previše „desno“. Dakle idealna meta za žrtvenog jarca ukoliko bi glede kampanje predsjednice Kolinde Grabar Kitarović došlo do bilo kakvih tektonskih poremećaja, osobito nakon njenog nastupnog programskog govora.

Perfektnom organizacijom  nastupa Kolinde Grabar Kitarović na prezentaciji njenog programa s projekcijom na svoj drugi mandat, šef njenog izbornog stožera utišao je mnoge zlonamjerne i dobronamjerne kritičare i po mom skromnom mišljenju apsolutno je položio taj veliki ispit. Cijela priredba kao i predsjedničina prezentacija detaljnog programa odisala je optimizmom, dostojanstvom, zrelošću, izraženom sigurnošću i samouvjerenošću, osobito predsjednice Kolinde Grabar Kitarović kao glavne zvijezde ovog važnog i prijelomnog skupa. Moglo bi se kazati, bez ijedne i najmanje pogreške. A pogreške, nesigurnost, komunikacijsko glumatanje su mnogi i s lijeva i s desna jedva čekali kako bi na nevažnim detaljima i nadalje gradili svoju rušilačku agendu. Ovaj puta nisu dobili medijsko meso za takvu vrstu harange i mogu se i nadalje hraniti isključivo na svojim vlastitim obmanama, izmišljotinama i političkim zabludama.

Dobili su kandidatkinju koja suvereno vlada formama i prezentacijskim sadržajima.

Izbor veterana i barda hrvatske televizijske scene Olivera Mlakara za voditelja i moderatora predizbornog skupa Kolinde Grabar Kitarović je bio apsolutno logičan i gospodin Mlakar je još jednom svojim urođenim šarmom znalački vodio i dao poseban pobjednički biljeg i duh ovom dugo očekivanom političkom spektaklu. Glazbeni program, izbor emotivnih  pjesama i interpretacija mlade umjetnice iz Rijeke Nike Pastuović, njen nastup u kojemu se dominantno zrcalila visoka umjetnička vrijednost, još su jedan dokaz da će se cijela kampanja predsjednice Kolinde Grabar Kitarović voditi mišlju dokazanih kompetencija bez naglašenog populističkog  podilaženja marginalnim skupinama.

U tom prijateljskom ozračju s velikom mjerom sigurnosti, uvjerljivosti, s prezentnim državničkim držanjem i komunikacijskom dominacijom predsjednica Kolinda Grabar Kitarović je iznijela svoj program gotovo s matematičkom preciznošću fotografskog pamćenja teksta. Oni zluradnici, koji tvrde da je sve to bilo pomno izrežirano od „mjerača aplauza“ čini mi se ovaj puta nisu u pravu. Pljesak i količina pljeska ovisila je isključivo o naglascima iz tematskih cjelina njenog programa. Predsjedničina inicijativa za promjenu izbornog zakon, njena empatija i briga za Hrvate u BiH, njen snažan naglasak za demografskom obnovom Hrvatske, njeno zalaganje za iseljenu Hrvatsku i njihova prava na državljanstvo i politički angažman kao i svijest o cijelom  potencijalu iseljene Hrvatske, njen pogled na „region“ i inicijativu „Tri mora“, pa konačno njen stav o podršci Srbiji na putu u EU dobili su spontano najveći pljesak i time je u jednoj interakciji s prisutnom publikom predsjednica zapravo dobila snažnu poruku što se od nje očekuje u drugom mandatu. Da pljesak nije bio izrežiran svjedoče najveće ovacije koje je s pravom dobio prvi gospodin Hrvatske Jakov Kitarović, koji je uvijek decentno u zajedništvu sa svojom suprugom i cijelom obitelji prolazio kroz svu silu nepravdi u nemilosrdnom medijskom ratu protiv predsjednice Kolinde Grabar Kitarović. Pljesak Jakovu nije mogao nitko izrežirati, on je bio iskren i taj samozatajni gospodin je zaslužio tu satisfakciju u svakom pogledu.

U svakom slučaju, gospodin Ivan Anušić, šef Kolindinog izbornog stožera, na iskustvu ovog prvog velikog političkog ispita može mirne savjesti graditi daljnju predizbornu strategiju Kolinde Grabar Kitarović i s pravom se već sada može osjećati kao pobjednik. Ipak, svega toga ne bi bilo bez uvjerljivo najboljeg individualnog nastupa glavne zvijezde Kolinde Grabar Kitarović, koja svjesno i savjesno nosi naslovnu ulogu favorita u ovoj visoko personaliziranoj i amerikaniziranoj političkoj kampanji.

Kazimir Mikašek-Kazo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari