Pratite nas

Religija i Vjera

Presveto Ime Blažene Djevice Marije

Objavljeno

na

Crkva na današnji dan 12. rujna slavi blagdan Imena Marijina, koji se počeo slaviti u španjolskoj biskupiji Cuenca već g. 1513.

Taj je blagdan u XVII. stoljeću bio proširen na čitavu Španjolsku kao i na Napuljsko Kraljevstvo. Nakon izvojevane pobjede nad Turcima kod Beča papa Inocent XI. proširio ga je na cijelu Crkvu. Tako je to ostalo sve do posljednje reforme kalendara kad se opet slavi samo u mjesnim Crkvama.

Kako je taj blagdan u našem puku još uvijek prilično uvriježen, mi ćemo ga i dalje pobožno slaviti na današnji dan. Neka što boljoj našoj proslavi Imena Marijina pomogne i ovaj prikaz.

Najprije ćemo opisati pobjedu kršćanske vojske nad Turcima koja se zbila 12. rujna 1683. U drugoj polovini XVII. stoljeća Turci su opet počeli ugrožavati ne samo pogranične krajeve svoga carstva u Hrvatskoj i Ugarskoj, već sa silnom vojskom od 250.000 vojnika pod vodstvom Karamustafe opkoliše i Beč. Da im je pao u ruke taj grad, imali bi otvoren put daljnjem nadiranju prema Zapadu.

Beč se, kako bijaše dobro utvrđen grad, dulje vremena opirao neprijatelju koji ga je opsjedao. Ali ni neprijatelj nije popuštao, već je svoj smrtonosni obruč oko opsjednutoga grada sve više stezao.

Trebalo je napokon doći do odlučna i konačna okršaja. U tim, po iskušani grad sudbonosnim, časovima došlo je do velikog požara u jednoj crkvi koji se naglo stao širiti približavajući se opasno velikom skladištu municije.

Izgledalo je kao da je razornu stihiju ognja upravo nemoguće obuzdati. Eksplozija skladišta baruta naprosto bi otvorila vatra neprijatelju, a grad bi potonuo u smrti svojih ruševina. Jeziva opasnost.

U tim teškim trenucima, kad je ljudska mudrost i moć bila nesposobna i nedorasla, građani se Beča i njihovi vojnici obratiše za pomoć Blaženoj Gospi. Bio je to jednodušan molitveni vapaj izmučenih srdaca, izloženih teškoj kušnji. I dogodilo se pravo čudo. Požar se nenadano zaustavio, a barutana ostade na sigurnom. Bilo je to baš na svetkovinu Velike Gospe. To čudo u sve uli nadu i ohrabrenje. Vojnike zahvati volja za daljnjom obranom i pružanjem otpora nadmoćnom dušmaninu.

Bečke crkve danju i noću bijahu pune vjernika koji su svi molili za pomoć. Svima je bilo na usnama Marijino Ime. Svi su vapili: ‘Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas sada!’

No izgledalo je kao da nebo na tolike molbe ipak ostaje gluho. Prošla su već tri tjeskobna tjedna čekanja na pomoć. Očekivao se još samo jedan napadaj i grad će pasti. Već su se zapovjednici obrane sabrali na vijećanje, raspravljajući o mogućnosti predaje.

I upravo u taj kritični čas došla je nenadana pomoć. Gradom se prolomio radosan poklik: ‘Dolaze nam u pomoć Poljaci!’ S bečkih se tornjeva u daljini opazila dobro organizirana i poredana poljska vojska koju je vodio sam njihov kralj Jan Sobieski. Radilo se o časti kršćanskoga imena i Poljaci su pritekli u pomoć. Došli su pod Beč baš na Malu Gospu i Bečani opet osjetiše izravnu pomoć Blažene Djevice Marije.

Kršćanska se vojska pod zapovjedništvom Jana Sobieskoga i vojvode Karla iz Lorene smjestila na Kahlenbergu poviše Beča. Dvojica vođa zagrliše se u crkvi Majke Božje.

Rano ujutro 12. rujna 1683. u kapeli na Kahlenbergu služio je svetu misu kapucin o. Marko iz Aviana, kod koje posluživaše kralj Jan Sobieski i pod kojom se pričesti. Vojnici su se također svi pričestili. Svi su molili i krunicu. Nakon mise i molitve kralj dođe pred svoje vojnike i reče: ‘Pouzdavajući se u sveto i nepobjedivo Ime Marijino, hrabro naprijed!’

Poljaci su takvom snagom nahrupili na Turke da oni, preplašeni, pobjegoše glavom bez obzira ostavivši i svoju ratnu zastavu, mnoštvo ranjenih i ubijenih i gotovo svu svoju municiju. Poljska je pobjednička vojska u trijumfu umarširala u Beč. Malo i veliko, građani i vojnici nagrnuše u katedralu da se zahvale zagovoru Majke Božje za tako sjajnu pobjedu nad neprijateljem. Na uspomenu te pobjede papa Inocent XI. proširi blagdan Imena Marijina na cijelu Crkvu, koji se slavio u nedjelju u osmini Male Gospe. Pio X. ga je utvrdio na 12. rujan, baš na dan kad je izvojevana pobjeda nad Turcima kod Beča.

Teolog Leo Scheffczyk, govoreći o dogmatskim temeljima današnjega blagdana, mudro kaže onima koji ne vide njegovu svrhovitost: ‘Pobožna se vjera ne vodi i ne pokreće kategorijama svrhovitosti.’ Rekli bismo: osim one suhe Aristotelove logike, koja graniči s matematikom, postoji i jedna druga nepisana logika srca, koju diktira život. Iz te logike srca proizašao je i današnji blagdan i pobožnost kršćanskoga puka prema Imenu Marijinu.

Leo Scheffczyk dalje kaže: ‘U odlučnoj bitki g. 1683., ususret Turskoj vojsci išlo se s Marijinim zastavama i zazivanjem njezina Imena. Za religiozno je mišljenje i osjećanje onoga vremena bilo jasno kao na dlanu da se u takvim, za povijest kršćanstva odlučnim, događajima Marija po zazivanju svoga Imena potvrđuje kao sila koja spasava.’

Ona je Gospa od sveudiljne pomoći ne samo u sitnim svakidašnjim problemima, već isto tako u sudbini naroda, Crkve i čovječanstva. Ona ima posredničku ulogu kod svoga Sina, jedinoga posrednika između Boga i ljudi, osobito u teškim i presudnim vremenima.

Beč nije bio prvi ni jedini grad koji bi se kao ”bedem kršćanstva”, nalazeći se u opasnoj situaciji, stavio pod posebnu zaštitu Majke Božje. Prema staroj predaji, već je carigradski patrijarh German I. naredio god. 718. da se svake godine na Blagovijest u čast Majke Božje pjeva himan ”Akathistos” u zahvalu što je grad na Bosporu tri puta bio spašen: god. 627., 677. i 718. Iz divnih zaziva toga himna razvili su se i drugi koje nalazimo i u homilijama patrijarha Germana I. († 733), a i daleko prije njega bilo je sličnih zaziva kod Theodota iz Ancire. Ti zazivi govore baš o vjeri u zaštitu Majke Božje. Evo nekih od njih:

”Ti pomoćnice svijeta!”, ”Ti utočište kršćana!”, ”Ti naša nado i naša snago!” Na Zapadu istu vjeru izriče molitva ”Zdravo Kraljice”, koja se pripisuje Hermanu Grbavcu († 1054). Ta se vjera u zapadnoj ikonografiji, počevši tamo od XIII. stoljeća, izriče na slikama koje prikazuju kako Gospa svojim plaštem pruža sigurnu zaštitu onima koji joj se u obranu utječu. I naši hodočasnici u Mariju Bistricu pjevaju još i danas:

Sa svojim svetim plaštem Ti zakrili nas,
O Marijo Bistrička, moli se za nas!

I mi danas, s naraštajima prije nas, vjerujemo da je opravdano i spasonosno častiti Ime Marijino.  (Laudato.hr)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Fra Mario Knezović: Ljubljena Crkvo, tko mi te pljuje i ruši?

Objavljeno

na

Objavio

Neki ne dovoljno trezveni vjernici, a vjerojatno iz dobrih namjera, upali su u medijski žrvanj populizma, slatkih govora, plitkih promišljanja, nekompetentnih zaključaka i nameću se kao ne prokušani proroci!

Neki čak idu toliko daleko da i Dogme – temeljni nauk Učiteljstva Katoličke crkve stavljaju pod upitnik. Svoja subjektivna promišljanja, koja kao temelje na Božjoj riječi, pri tome i sami zaboravljaju da su i kanonske knjige od Crkve proglašene i prihvaćene Bogom nadahnutima, žele drugima podvaliti kao istine.

Koja oholost u ime blagoslovljenoga Boga Izraelova! Dok su mnogi sveci, a među njima i Ivan Zlatousti, svoje nastupe pripremali u pustinji i osami, čovjek današnjice ne želi pustinju nego odmah želi na scenu, pred kameru u javnost.

Valjalo bi promisliti koji je smisao napadati Crkvu i zaboraviti da se ona ne popravlja klevetom, nego, da se popravlja po modelu Svetoga Franje – ljubeći je, poštujući je, trpeći za nju.

Poslušajte o tome izgovorenu propovijed fra Marija Knezovića u Međugorju.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Mons Palić: Ljubav prema domovini nisu parole i nečasna djela

Objavljeno

na

Objavio

U povodu Dana hrvatskih mučenika, hvarski biskup Petar Palić rekao je u subotu na Udbini kako ljubav prema domovini ne znači mržnju i netrpeljivost prema drugom i drukčijem nego dobrohotnost prema svakome te da se ne mjeri ispraznim parolama i nečasnim djelima koja ostavljaju negativnu sjenu na tkivu naroda.

“U svoje misli i molitve u ovom euharistijskom slavlju unosimo sve one koji su svoj život darovali iz ljubavi prema Bogu, prema crkvi, svojoj domovini, svome narodu. Ovdje u blizini Krbavskoga polja, spominjući se velikoga stradanja 9. rujna 1493., želimo zahvaliti za sve one, iz davne i nedavne prošlosti, koji su žrtvom svoga života platili danak za slobodu”, rekao je biskup Palić u homiliji.

Poručio je i kako se ljubav prema domovini ne odražava u optužbama i konstantnom izvrgavanju vlastite domovine ruglu radi stjecanja političkih poena, nego u odgovornim riječima i preispitivanju vlastitoga doprinosa njezinom svekolikom napretku.

Istaknuo je kako treba učiti od svih mučenika kojih se danas spominjemo – da je mjera ljubavi prema domovini proporcionalna odgovornosti u poštivanju zakona, u čuvanju njezinih prirodnih ljepota, odgovornosti za njezin napredak i odgovornosti za dostojanstven život svakog stanovnika naše Domovine.

“Vjerom u Raspetoga imat ćemo život vječni, vjerom u Krista pobjednika nad grijehom i smrću možemo pobjeđivati grijeh, svoje zle sklonosti i tako postati novi ljudi, na sliku Onoga koji nas je spasio i otkupio. Slaveći danas blagdan Uzvišenja Svetoga Križa i Dan hrvatskih mučenika pozvani smo stvarnost promatrati kroz križ i sami stati pod križ, dopustiti da nas zakloni sjena Kristova križa i ispovjediti: U križu je spasenje, u križu je život, u križu je nada”, rekao je Palić u propovjedi.

Biskup u miru Mile Bogović uputio je apel državnim i crkvenim vlastima za realizacijom ideje Svehrvatskog groba i podsjetio da je još početkom izgradnje Crkve hrvatskih mučenika bilo najavljeno da će se ondje nalaziti Svehrvatski grob ili groblje.

“Naš narod treba mjesto gdje će za svoje poginule zapaliti svijeću i pomoliti se, a Krbavsko polje zajedno s Crkvom hrvatskih mučenika može biti središnje mjesto nacionalnog štovanja žrtava”, istaknuo je mons. Bogović. (Hina)

Homilija hvarskog biskupa Petra Palića prigodom Dana hrvatskih mučenika u Udbini u subotu 14. rujna.

1. Slavimo Dan hrvatskih mučenika. U svoje misli i molitve u ovom euharistijskom slavlju unosimo sve one koji su svoj život darovali iz ljubavi prema Bogu, prema Crkvi, svojoj Domovini, svome narodu. Ovdje u blizini Krbavskoga polja, spominjući se velikoga stradanja 9. rujna 1493. godine, želimo ovom euharistijom zahvaliti za sve one, iz davne i nedavne prošlosti, koji su žrtvom svoga života platili danak za slobodu, za taj dar, kako pjesnik reče, „u kôm sva blaga višnji nam Bog je dô“ (Ivan Gundulić). S pravom su stari Dubrovčani trajno podsjećali sebe i druge da se „sloboda ne prodaje ni za svo blago svijeta“, a brani se, ako treba, i vlastitom krvlju. A ono „što se krvlju brani, ne pušta se lako“.

Ovo mjesto na kojemu stojimo i ovu nekrvnu žrtvu Kristovu slavimo, mjesto je i svojevrsnoga ispita naše narodne savjesti. Događaji iz prošlosti ne smiju nas voditi u robovanje sjećanjima ili življenju na krilima stare slave. Sjećanje mora postati novi poticaj za hrabro suočavanje s izazovima današnjice, a tolike žrtve našega Hrvatskoga naroda iz prošlosti, one daleke i ove bliske, izvor snage za nove odgovornosti i za hod u budućnost.

Spremnost mnogih kroz našu povijest dati život za svoju Domovinu svjedoči nam o ispravnom i jedinom mjerilu ljubavi prema domovini.

Ljubav prema Domovini se ne mjeri ispraznim parolama i nečasnim djelima, koja ostavljaju negativnu sjenu na tkivu naroda. Ljubav prema Domovini se, također, ne odražava u optužbama i konstantnom izvrgavanju ruglu vlastitu Domovinu i ljude u njoj radi stjecanja političkih poena, nego u odgovornim riječima i preispitivanju vlastitoga doprinosa njezinom svekolikom napretku.

Ljubav prema Domovini ne znači mržnju i netrpeljivost prema drugom i drukčijem, nego dobrohotnost prema svakom čovjeku. Od svih onih koji su dali svoj život, a danas ih se spominjemo, učimo da je mjera ljubavi prema Domovini proporcionalna odgovornosti u poštivanju zakona, u čuvanju njezinih prirodnih ljepota, odgovornosti za njezin napredak i odgovornosti za dostojanstven život svakog stanovnika naše Domovine.

2. Povijest spasenja nam svjedoči da Bog govori čovjeku i radi čovjeka. U današnjoj smo Božjoj Riječi čuli odlomak iz knjige Brojeva i o iskustvu kušnje nade Izabranoga naroda. Na ovome Krbavskom polju, po kojemu je kroz povijest smrt hrabro koračala, i danas, nažalost, još uvijek čujemo odjeke tih koraka. Nisu to koraci vojnika i konjskih kopita, fijuci granata i zvukovi tenkova.

Tužno se osjećamo nad napuštenošću ovoga područja, koje nalikuje suhoći pustinje, zbog blijedih tragova života uzrokovanih „bijelom kugom“, iseljavanjem, zatvorenošću životu.

Dopustimo da nam svjetlo Božje Riječi i iskustvo Izabranoga naroda obasja um i srce i daruje nam potrebnu otvorenost u prihvaćanju vlastitoga obraćenja. Izabrani narod na putu kroz pustinju prema Obećanoj zemlji postaje nestrpljiv i biva izložen i kušnji govora protiv Boga, koji ga vodi u slobodu. Nestrpljivost je kadra toliko zamračiti pogled, da se kuća ropstva i smrti, poput fatamorgane, pretvori u zemlju kojom teče med i mlijeko.

Kad izvor vjere presuši, kad vjera više nije čvrsta kao kuća, onda postajemo nalik nesigurnom šatoru u pustinji. A u pustinji, gdje se na svakom koraku osjeća praznina, manje smo zaštićeni, a više izloženi vjetru i vremenskim neprilikama. Ponekad i mi kršćani današnjice nalikujemo nomadima, koji lutaju naokolo, poput stranaca u vlastitoj vjeri. Odustati, predati se jest jedno rješenje.

Međutim, odustati od hoda naprijed, prema cilju isto je kao i otrov zmije ljutice koji prodire u tijelo i paralizira sve. U povijesti hoda kroz pustinju, kroz iskustvo osamljenosti mnogi podliježu ovom otrovu zmija. Za one koji su to sposobni uočiti, ugriz postaje opomenom da se i nama to može dogoditi i da njihova sudbina može postati i našom sudbinom.

Zmije otrovnice, s kojima su se morali suočiti Izraelci, pripadaju pustinji, a pustinju oko sebe stvaramo sami. Zmije otrovnice danas oko nas nisu izmišljene, nego imaju drugo ime i drukčiji ugriz, a našle su svoje prirodno stanište u svijetu koji smo sami stvorili. Svijet u kojemu živimo ima vlastite zakonitosti; samodostatan je i Boga stavlja negdje u sjenu.

Potrebni smo obraćenja od egocentričnosti, odnosno kako kaže papa Franjo potrebno nam je ozdravljenje od bolesti autoreferencijalnosti. Draga braćo i sestre, bez obraćenja zmije će i dalje ostati. Zapravo, i unatoč obraćenju zmije ostaju. Primamljiva ponuda zmijina daha, izbačene iz raja, nama ljudima da budemo kao bogovi ostaje i danas. Ali, oni koji su osjetili ugriz, po obraćenju imaju mogućnost ozdravljenja.

Rješenje i spasenje koje Bog po Mojsiju daje Izraelcima nije nestanak zmija. Mojsije mora napraviti zmiju i staviti je na stup, u koji svaki onaj koji strada mora pogledati, ako želi ozdraviti. Ne spašava zmija na stupu, nego Onaj koji ju je učinio znakom pomoći. U trenutcima krize i izazova postoje uvijek dvije mogućnosti: možemo pobjeći i zatvoriti oči pred stvarnošću ili možemo stati, pogledati u oči onome što nas pritišće i onome što nas muči i tražiti rješenje. Ugriz zmije i otrov utučenosti mogu se prevladati jedino suočavanjem s onim što nas truje.

Ljute zmije prošlosti i danas, odnosno ugrizi bolesti i ugrizi kulture koja postaje nalik na pustinju, trebaju ozdravljenje. Ozdraviti možemo jedino ako svoj pogled usmjerimo na križ i Uskrsloga Krista. Mi bismo htjeli biti kao Bog vlastitom snagom, međutim sličnost Bogu biva nam nezasluženo darovana samo po križu i uskrsnuću Isusa Krista. Tako izgleda Božji lijek.

3. Starozavjetni događaj je slika i uvod u ono što će se dogoditi po Isusu Kristu. U svakom euharistijskom slavlju koje kao zajednica slavimo s vjerom u Uskrsloga Krista mi uranjamo u patnju i smrt Isusovu, da bismo živjeli. Isus je pobijedio smrt prihvaćajući ju. Pobijedio je smrt smrću, oduzeo joj je moć i po smrti prešao u život.

Danas slavimo blagdan Uzvišenja Svetoga Križa. Za nas kršćane se u simbolu Kristova križa sažimlju sve teškoće ljudskoga života. Unatoč promijenjenim okolnostima, medicinskoga i socijalnoga napretka, ljudski život još uvijek nalikuje na „dolinu suza“. Međutim, tko pogleda Krista raspetog na križu, u Kristovoj pobjedi nad patnjom i smrću nalazi utjehu. Ako životni križ nosimo s Isusom i imamo udjela u njegovoj muci, tada nam ono što uništava i sužava život, otrov utučenosti i beznađa, ne može naštetiti.

Čudesan je to način ozdravljenja. Gledajući ono što me muči, čega se bojim, ozdravljam. Slaveći današnji blagdan i spominjući se svih onih koji su dali svoje živote „za krst časni i slobodu zlatnu“, razumijemo da je u znaku križa život. Križ je, matematički govoreći, znak plusa nad našim životom. Križ je znak života. I svaki onaj koji svoj pogled usmjeri na Gospodina Isusa uzdignuta na križu, gleda zapravo u život.

U evanđelju koje smo čuli, Isus kaže u noćnom razgovoru s Nikodemom: “I kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje, u njemu ima život vječni.“ Ponovnim gledanjem, vjerom u Raspetoga imat ćemo život vječni.

Međutim, mi ne ostajemo samo na pogledu. Mi blagujemo. Blagujemo tijelo Kristovo, Pobjednika nad grijehom i smrću da bismo i sami mogli pobjeđivati grijeh, svoje zle sklonosti i tako postati novi ljudi, na sliku Onoga koji nas je spasio i otkupio.

Slaveći danas blagdan Uzvišenja svetoga križa i Dan hrvatskih mučenika pozvani smo stvarnost promatrati kroz križ i sami stati pod križ. Bolje rečeno: dopustiti da nas zakloni sjena Kristova križa i ispovjediti: U križu je spasenje, u križu je život, u križu je nada. Amen.

(IKA)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari