Pratite nas

Kultura

Pretpremijerno prikazan film o blaženom Alojziju Stepincu

Objavljeno

na

U Nadbiskupsko-pastoralnom institutu na Kaptolu pretpremijerno je prikazan dokumentarno-igrani film “Alojzije Viktor Stepinac” u produkciji Hrvatske radiotelevizije.

Film se snimao godinu dana, a prati cijeli blaženikov život. Premijerno će biti prikazan u nedjelju 10. veljače, na spomendan blaženog Alojzija Stepinca, na Prvom programu HTV-a u 20.05.

Autor Niko Kostanić naglasio je kako je posebnost ovog filma to što o blaženom Stepincu govore hrvatski povjesničari i lijeve i desne provenijencije te srpski povjesničari. Tu još imamo vrh Katoličke crkve u Hrvatskoj, episkope Srpske pravoslavne crkve i svjedoke koji govore kako ih je upravo Stepinac spasio.

Izrazio je uvjerenje da su baš ovakve teme i pristupi smisao postojanja javnog televizijskog servisa. Iako film prati cijeli život kardinala Stepinca, ostaju središnja pitanja: “Je li Stepinac mogao napraviti više toga tijekom Drugog svjetskog rata, je li mogao spasiti više ljudi, je li mogao oštrije osuditi ustaški režim”, rekao je Kostanić. Iznoseći svoje mišljenje, kaže, Stepinac je bio bolji čovjek od vremena u kojem je živio.

Monsinjor Josip Mrzljak izjavio je kako se nada i vjeruje da ovaj film može u ovom našem vremenu, sa zakašnjenjem, ali opet pravodobno, reći istinu i rasvijetliti neko vrijeme, a posebno tu svijetlu osobu Alojzija Stepinca.

Redatelj filma Neven Mihael Dianežević, obraćajući se prisutnima na pretpremijeri, zahvalio je HRT-u na pruženom povjerenju ponudivši mu da snimi ovaj film. Rekao je kako im namjera nije bila ispričati priču o blaženiku, već prepustiti to autentičnim svjedocima i znanstvenicima.

„Slušajući ih shvatio sam jednu vrlo važnu stvar – svi se oni, bez obzira na različite diskurse, slažu s gotovo svim činjenicama u vezi osobe i djelovanja blaženog Alojzija, no razlike se možda vide u interpretaciji tih činjenica, a to, čini mi se, ovisi katkad o predrasudama i nekim nametnutim stereotipima“, istaknuo je Dianežević.

Dodao je kako se prečesto događa da nam blaženi Stepinac u različitim raspravama postaje instrument ostvarivanja osobnih ili partikularnih interesa, a iz vidokruga nam izmiče ono što je, prema njegovom mišljenju, zaista važno – a to je Alojzije Viktor Stepinac, osoba i subjekt svetosti.

Ovaj 92-minutni dokumentarac redatelja Nevena Mihaela Dianeževića i urednika te scenarista Nike Kostanića obrađuje život blaženika od rođenja 1898. u Brezariću do smrti 1960. u Krašiću i otkriva ”kakav je bio Stepinac kao učenik, student na Gregoriani i mladi svećenik, zbog čega ga je Bauer unatoč tome što je bio solunski dobrovoljac predlagao za nadbiskupa koadjutora, koja je njegova uloga u spašavanju Srba i Židova u vremenu NDH, te što mu se stavlja na teret u montiranom sudskom procesu i kojim se metodama i falsifikatima tužiteljstvo služi.”

Detaljan je to prikaz o Stepinčevom životu i u Lepoglavi i krašićkom sužanjstvu; govori o milicijskoj represiji, trovanju, te što nam Stepinac ostavlja kao svoju oporuku? Iako film govori o cijelom životu blaženog Stepinca, ipak s posebnom je pozornošću obrađeno vremensko razdoblje 1941-1946. godine te pokušava demistificirati ulogu nadbiskupa Stepinca kada govorimo o vjerskim prijelazima, spašavanju Kozaračke djece, o Jasenovcu, o odnosu s Pavelićem i Titom. Povijesni događaji praćeni su igranim scenama.

Narator u filmu je glumac Dragan Despot. Kardinala Stepinca glumi šibenski bogoslov Ante Vrcić, a osim bogatog arhivskog materijala HTV-a, većina scena snimljena je 2018. u Zagrebu, Brezariću, Krašiću, Lepoglavi i Rimu. Direktor fotografije je Ivan Kovač, dok montažu potpisuje Damir Horvatek. Producent emisije je Mate Letica.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

Ratnika rodila je mati, Domovino morala bi znati

Objavljeno

na

Objavio

VITEZ ĆIKOTA

Ratnika rodila je mati,
Domovino morala bi znati.
Ti ga majci bez milosti uze,
ostavi joj samo bol i suze!

Kad bi mogla ova pjesma moja
opjevati tog najvećeg heroja,
što za narod ne žali života,
Maria Hrkaća zvanog Ćikota!

Pisao bi, nikad stao ne bi,
a znao bi duboko u sebi,
da ni jedna pjesma moja,
ne može opjevat tolikog heroja!

Bez imalo straha na licu,
prikriži se, poljubi šahovnicu,
gordo poput jarbola stoji,
prkosi smrti jer je se ne boji!

Ali smrt uzima heroje
baš zato što je se ne boje!
I kao da je čekala njega,
viteza sa Širokog Brijega!

Uzela je tijelo i ništa više,
velikim slovim u povijesti piše
i ostat će pisano nakon svega:
VITEZ ĆIKOTA SA ŠIROKOG BRIJEGA!!!

Velimir Velo Raspudić / Kamenjar.com

 

Na današnji dan 1993. godine poginuo je jedan od ratnih heroja, jedna od legendi iz vremena Herceg Bosne, Mario Hrkać – Ćikota. Život je položio u okolini Sovića kod Jablanice u borbama s Armijom BiH, sastavljenom od mudžahedina, pretače ISIL-a koje je osobno pozvao i podržavao predsjednik Republike BiH Alija Izetbegović.

Ćikota i mnogi njegovi suborci bili su trn u očima zvijeri istreniranih za ubijanje, dovedenih s određenih područja arapskih i islamskih zemalja, gdje je obezglaviti čovjeka bilo sasvim normalno. Nažalost, takvu praksu pripadnici odreda EL-Mudžahid primijenili su i među Hrvatima i među Srbima, te su djelovali pod zastavom: “Naš put je džihad”. Zapovjednik Kažnjeničke bojne od 15. kolovoza 1992. po kojem je 83. domobranska pukovnija iz Širokog Brijega nazvana njemu u čast nikad se nije predavao višestruko nadmoćnijim protivnicima i oni koji ga se sjećaju tvrde da je unatoč mladosti bio zapovjednik kojeg se poštivalo i zahvaljujući kojem su dobivene mnoge teške bitke.(grude.com)

 

Velimir Velo Raspudić: Sve se može zaboraviti ali oni !!!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

Senzacija iz poljudskog samostana: pronađeno 30 knjiga Marka Marulića

Objavljeno

na

Objavio

Prava senzacija objavljena je iz biblioteke franjevačkog samostana uz drevnu crkvu Gospe od Poljuda u Splitu: pronađeno je trideset knjiga, među njima i inkunabule (tiskane do 1500. godine) iz osobne biblioteke Marka Marulića (1450. – 1524.), splitskog humanista i oca hrvatske književnosti, već za života čuvenog u starom svijetu, s njegovim bilješkama na marginama i nekoliko ilustracija!

Ovu vijest je pred uskim krugom zainteresiranih štovatelja i stručnjaka za Marulovo djelo iznio Zvonko Pandžić, viši studijski savjetnik pretežito u njemačkim institucijama, koji se godinama bavi klasičnom filologijom te pronalaskom, proučavanjem i objavljivanjem djela starih hrvatskih autora.

Dr. fra Bernardin Škunca pojasnio je kako je došlo do ovih otkrića, navodeći kako ni fratri u samostanu nisu bili svjesni što se stoljećima čuva u biblioteci, piše SlobodnaDalmacija

– Knjižnica našeg samostana na Poljudu bila je klasificirana po sistemu veličine knjige, stare knjige, kodeksi i nova izdanja. Nedavno smo ozbiljno prionuli sistematizaciji biblioteka i arhiva u suradnji s Gradskom knjižnicom Marka Marulića, a u ime braće bili smo zaduženi fra Šime Škibola i ja, te jedna knjižničarka. Znali smo da je Marulić oporučno samostanu na Poljudu ostavio nekoliko knjiga iz svoje biblioteke, ali sve je promijenio dolazak Zvonka Pandžića, koji je prema Marulićevu rukopisu na marginama otkrio kako ih ima puno više, te je zasad izdvojio trideset takvih volumena. Stoga smo odlučili potaknuti daljnje istraživanje kako bi se utvrdila prava vrijednost inkunabula i knjiga iz knjižnice Marka Marulića, koja je bila jedna od najznačajnijih u tadašnjem Splitu – objasnio je fra Bernardin.

Istraživač Pandžić je naveo kako je riječ o trideset inkunabula i knjiga tiskanih od 1471. do 1522. godine različitog sadržaja: tu je nekoliko izdanja Biblije, klasična rimska djela, izdanja s područja teologije, pravne znanosti, čak i medicine…

– Marulić je franjevcima darovao ne tri, kako stoji u oporuci, nego najmanje trideset knjiga, očito još za života, tako da je oporučno odlučivao samo o preostaloj biblioteci. Kako je pokopan kod franjevaca konventualaca u crkvi sv. Frane na Obali, zacijelo je i njima nešto ostavio, iako ih ne spominje u oporuci. Međutim, ti su franjevci 1607. godine, njegujući oboljele od kuge, zajedno s bolesnicima redom izumrli, a gradske vlasti dvije godine nisu dopuštale pristup samostanu. Potom su svu pokretninu, odjeću, knjige i slično potopili u živo vapno, a dvije ili tri inkunabule, koliko ih danas posjeduju, donesene su kasnije. U svakom slučaju, franjevci opservanti na Poljudu sada čuvaju više inkunabula nego sve druge splitske knjižnice zajedno – kazao je Pandžić, dodavši kako se na Poljudu čuva i Marulićev Evanđelistar iz 1516. godine.

– Znamo da su ti svesci bili Marulovi jer smo u njima pronašli njegove vlastoručne rubne komentare, a ima ih već prema svesku i Marulićevu interesu za određenog pisca, od nekoliko pa do tisuću, primjerice u Rhetorica ad Herennium i Sermones, te propovijedima franjevca Bernardina de Bustisa. Posebno je zanimljivo uočiti kako je Marko Marulić bio i sitnoslikarski nadaren jer nalazimo brojne crtane ukrase, manicule i vitice, inicijale i dva veća crteža: skicu zvonika Sv. Dujma, za koji je oporučno ostavio novac, te minijaturu turskog ratnika s turbanom, bradom, karakterističnim hlačama i isukanom sabljom! Očito je riječ o brzopoteznim skicama, a ne preciznim crtežima jer se tinta prenijela i na sljedeći list, što govori da je knjiga bila brzo zatvorena – otkriva Pandžić, kojeg pitamo kako je baš na Poljudu odlučio tražiti Marulove libre.

– Tražio sam latinske predloške za Marulićeve hrvatske prijevode, parafraze, vitae… o kojima sam pisao u knjizi “Nepoznata proza Marka Marulića”. Među dvadesetak Marulovih hrvatskih proznih rukopisa, u prvoj proznoj zbirci hrvatskoga “volgare illustre” je i prijevod “Dijaloga Grgura Velikoga pape”, a po Badalićevu popisu, ovdje se trebalo nalaziti latinsko izdanje te knjige.

To je, dakle, mogao biti metatekst Marulićeva hrvatskog prijevoda tog djela, to prije što nitko drugi u Splitu nije imao te “Dijaloge”. Njih, međutim, još nisam našao, nekoliko je inkunabula posloženo na pogrešnome mjestu, ali sam pronašao brojna druga tiskana i Marulovom rukom komentirana djela, također metatekstova njegovih prijevoda – pojašnjava “lovac na izgubljena djela” starih hrvatskih pisaca.

Napominje kako će ovo otkriće donijeti puno više podataka o njegovoj lektiri i interesima te u mnogim pojedinostima preciznije i nanovo interpretirati do danas poznata latinska i hrvatska djela Marulova.

– Bilo bi nužno sva ova djela, odnosno “glossae marginales”, također objaviti i znanstveno kontekstualizirati. Budući da sam u marulologiji jedna vrsta filološkog “advocatus diaboli”, vjerojatno me se neće pitati, ali kad bi me se ipak pitalo, sve bih ove knjige već ujutro počeo snimati u semantičku bazu podataka. Marko Marulić, kao najeuropskiji pisac u hrvatskoj književnosti i kulturi, svojim je djelom bio prisutan u gotovo svim europskim zemljama oko dva stoljeća u originalu i brojnim prijevodima. Stoga bi upravo njegova djela u Hrvatskoj i Europi, po uzoru na neke njemačke humaniste, trebala biti pristupačna svim istraživačima u digitalnom obliku u raznim formatima, što je moguće i ostvarivo. Tako bi se mogla lakše i brže priređivati kritička izdanja Marulićevih djela – zaključuje Zvonko Pandžić, predlažući da se formulira zahtjev za europski projekt kulture “Marcus Marulus”.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari