Pratite nas

Prešućene kršćanske žrtve

Objavljeno

na

Većina građana Zapada u kojima je kršćanstvo povijesna religija, uključujući i Hrvate, uopće ne zna kakve su se stravične stvari dogodile kršćanima u islamskim zemljama u prošlom stoljeću i danas.

najveci-masakr-krscana-od-pocetka-rataAko bismo sudili o stanju kršćanskih crkava i zajednica danas kroz prizmu prisutnosti u medijima, onda nam se nameće jedna zanimljiva slika. O kršćanstvu se može javno čuti samo preko skandala: svećenici pedofili i homoseksualci, monstruozne časne sestre koje u nagrađenom hit filmu venecijanskog festivala nalikuju službenicama gestapoa, financijski skandali, vječito sumnjivo papinstvo zbog svoje “profašističke” uloge u pokoljima proteklih ratova i sl. Stječe se dojam da je cijela kršćanska povijest i sadašnjost tek jedna licemjerna epizoda prepuna netolerancije, zabluda i zločina: od križarskih vojni preko inkvizicije, od svetaca antisemita sve do holokausta, od renesansnih papa sve do aktualnih pedofilskih skandala. Kršćanstvo, iz ove perspektive i intelektualne klime, kao da je pretplaćeno na uzrok svih zala prošlih stoljeća. Knjiga Antonia Soccia koja se na egzaktan način bavi progonima i netolerancijom spram kršćanstva, (“I nuovi perseguitati. Indagine sull’intolleranza anticristiana nel nuovo secolo del martirio”), u takvom selektivnom pristupu povijesti i sadašnjosti podsjeća na sasvim suprotnu činjenicu. Naime, kršćani su u prošlom krvavom stoljeću najprogonjenija i najubijanija religijska skupina. U sveopćem natjecanju za status najveće žrtve prošlog stoljeća koji su premoćno osvojili Židovi, mnogim je ušima ova istinita tvrdnja izgledala bogohulno, tako da je u intelektualnim krugovima knjiga sasvim ignorirana. A kako i ne bi kad su kršćani u kolektivnoj svijesti sve više pretplaćeni na ulogu progonitelja, tako da se govor o njima kao o progonjenima jednostavno ne uklapa, bilo u medijske bilo u “visoke” intelektualne stereotipe. No, brojke su neumoljive.
Zastrašujuće brojke

U dva tisućljeća postojanja kršćanstva zbog vjere ih je ubijeno sedamdeset milijuna, no od ukupnog broja ubijenih “45 milijuna (oko 65 posto) su mučenici dvadesetog stoljeća”, argumentira A. Socci. Ako ove brojke izgledaju nevjerojatno i zastrašujuće, možda su još dramatičnije one koje se odnose na kršćane u svijetu danas: “trenutno oko 160 tisuća kršćana godišnje bivaju ubijani zbog njihove vjere u Isusa Krista (…), od 200 do 250 milijuna su svednevice progonjeni zbog vlastite vjere, dok ih 400 milijuna živi pod snažnim redukcijama i osporavanjima vjerskih sloboda.” Osim “običnih” vjernika, ovim činjenicama možemo pridodati i brojku od četrdesetak katoličkih svećenika misionara koji svake godine bivaju ubijani pri izvršavanju svoga poslanja. Neznanje o jednoj takvoj tragediji širokih razmjera stoga budi sumnje radi li se o ciljanoj ignoranciji ili pak o indiferentnosti sekulariziranog Zapada prema svojoj povijesnoj religiji. Budući da se o kršćanima naviklo govoriti kao o proganjateljima, židovski intelektualac Michael Horowitz je jedan od rijetkih koji ide protiv struje i upozorava: “Naoružani sviješću isključivo o grijesima počinjenim u ime kršćanstva te strahovito nesvjesni temeljne (pozitivne) uloge kršćanstva u povijesti Zapada, elite naših dana već su navikle razmišljati o kršćanima kao onima koji vazda progone, a ne kao o žrtvama.”

Osim ignoriranja i stavljanja u zapećak ovih nemilih činjenica A. Socci u svom istraživanju razmjera antikršćanske histerije u prošlom stoljeću i danas upozorava i na sasvim konkretne “zločine” povijesnog revizionizma u samoj Europi. Na primjeru Španjolske autor pokazuje kako se istinsko mučeništvo kršćana može “umotati” u ideološke konflikte političkog karaktera. “Najstrašniji primjer (revizionizma op. p.) su događaji u Španjolskoj tridesetih godina. Od 17. do 18. srpnja 1936. godine, datuma vojnog ustanka protiv republikanske vlade, pokolj je sistematičan: u kolovozu mjesecu iste godine masakrirano je 2077 svećenika, što znači sedamdeset dnevno. Godinu dana poslije, 1. lipnja 1937. godine biskupi staju na stranu “nacionalista”, nakon čega se uspijeva stati na kraj masakrima.” Perverzija povijesne interpretacije ovih pokolja kršćana po Socciju sastoji se u općeprihvaćenoj činjenici danas da su svećenici bili ubijani jer su stali na stranu “nacionalista” te da se ne radi o progonima radi vjere već o ideološkim borbama. No iz navedenih datuma stvar je sasvim drugačija: u pozadini je stajala čista mržnja prema Crkvi, jer tek godinu dana od kako su počeli masakri biskupi su se “svrstali” kako bi stali na kraj pokoljima. Ili su trebali stati na stranu svojih ubojica? Sličnu perverznu interpretaciju masakara hrvatskih katoličkih svećenika u Hrvatskoj imao je i jugoslavenski diktator Josip Broz Tito, praćen vojskom istinoljubivih srpskih “povjesničara”.

Ostavljajući po strani slične zločine prema kršćanima u zemljama bivšeg socijalističkog bloka, jer su nam općepoznati, sljedeće su veliko stratište kršćana jučer i danas islamske zemlje.

Antikršćanski islam

Većina građana Zapada u kojima je kršćanstvo povijesna religija, uključujući i Hrvate, uopće ne zna kakve su se stravične stvari dogodile kršćanima u islamskim zemljama u prošlom stoljeću i danas. A. Socci opet navodi egzaktne podatke. Početkom dvadesetog stoljeća 32 posto turske populacije bili su kršćani, danas ih je tek 0,6 posto. Dakako, nisu umrli od gripe i hunjavice već su brutalno masakrirani u milijunskim pokoljima. “Kršćanska” Europa nikada se nije sjetila snažnije prosvjedovati zbog ovog “holokausta prije holokausta”. U Egiptu je 1975. godine bilo 20 posto kršćana (Kopti), danas ih je manje od 10 ili 5 posto. U Siriji je na početku 20. stoljeća broj kršćana iznosio 40 posto, danas ih je zanemariv broj, par postotaka. Slična je situacija drastičnog pada u gotovo svim islamskim zemljama uključujući Iran i Irak. Ljudi su bili ubijani i proganjani samo zato što su kršćani, no o tome se rijetko govori na Zapadu, kao da se radi o mučenicima drugog reda. I dok broj kršćana u islamskim zemljama drastično opada, broj muslimana u “kršćanskim” zemljama raste…

Ako su danas masovna ubojstva rjeđa i manjih razmjera, situaciju kršćana danas u islamskim zemljama najbolje tumači primjer velikog američkog saveznika Saudijske Arabije: “Ustav i Kuran su ista stvar. Zakon zabranjuje kršćanima svaki kult, katehezu ili molitvu, ne samo javno već i privatno, u vlastitim kućama. Zabranjeno je slaviti kršćanske blagdane dok isti moraju štovati islamske. Uhode se božićne čestitke i kada su upućene putem telefona.. U kućama je zabranjeno držati evanđelje ili nositi kršćanske simbole kao križ i sl. Čak je i humanitarcima iz Crvenog križa naređeno da obrišu križ na vozilima s popratnom zabranom isticanja vlastite zastave. Postoje stotine dokumentiranih slučajeva progona i zatvaranja kršćana koji su “uhvaćeni” u molitvi ili kultu u privatnim kućama.” Slične metode na djelu su u Sudanu koji je, grozne li ironije, 1999. godine postao član komisije za ljudska prava Ujedinjenih naroda, zajedno s ostalim “šampionima” ljudskih sloboda poput Kine, Kube, Libije, itd. u kojima su i danas ubojstva i progoni kršćana tek “dobra stara navika”. Ni Europska unija ni Ujedinjeni narodi nisu im uzeli za grijeh ubojstva i netoleranciju prema kršćanima. Valjda im zvuči beznačajno to što ljudi bivaju ubijani i proganjani samo zato što vjeruju u Isusa Krista, i još k tome nisu vlasnici naftnih kompanija ili ne drže konce svjetskog kapitala.

Vrijednost knjige

Zato Soccijevo istraživanje treba shvatiti i kao neku vrstu ispravljanja nepravde prema ovim desetinama milijuna prešućenih kršćanskih žrtava koje su u prošlom krvavom stoljeću stale uz bok nedužnim Židovima, antifašistima i ostalim žrtvama ljudskog ludila o kojima se, Bogu hvala, puno više zna i govori.

Vrijednost predstavljene knjige vidim i u ispravnoj uporabi samog pojma “mučenik” i “mučeništvo”. Naime u aktualnom trenutku kada se ljudi koji se raznose bombom ili samoubilački ulijeću avionom u zgradu nazivaju “mučenicima”, Soccijeva knjiga podsjeća da mučeništvo nije povezano s mržnjom prema drugačijem već s ljubavlju prema Bogu i čovjeku. Većina kršćanskih mučenika ubijeni su samo zato što vjeruju u Isusa Krista i što se iste vjere ne žele odreći ni po cijenu pritisaka. “Čovjek bomba” koji ubija nedužne civile po izraelskim gradovima nije mučenik, već zaluđeni fanatik.

Ne dirajući istinu bilo kojeg progonjenog naroda ili religije u prošlom krvavom stoljeću, zabrinjava što je Soccijeva knjiga jedna od rijetkih koja se pozabavila razmjerima stradanja kršćana jučer i danas te se postavlja pitanje: dok mučenici svih drugih religija i nacija nalaze mjesto u kolektivnoj memoriji, što se događa s kršćanskim mučenicima i kome oni pripadaju, tko je zadužen za dužni kult sjećanja na njihovu nevinu žrtvu?

Isprika umjesto zaključka

Ako je bogati Zapad kojem je i danas kršćanstvo najbrojnija religija odlučio biti dosljedan u indiferentnosti prema vlastitoj povijesnoj religiji, onda ne čudi ovakva šutnja u tako strašnim činjenicama stradanja kršćana. To su mučenici koje nitko ne treba u memoriji jer se, barem što se Europske unije tiče, Zapad odriče bilo kakvog spomena svojih kršćanskih korijena.

Zato se, zajedno s autorom knjige, treba zbog ovog podsjećanja ispričati svim borcima za ljudska i životinjska prava koji svednevice pune medije i knjižare vijestima o stradanjima pingvina, kitova ili pasa lutalica, dok istovremeno o kršćanstvu govore isključivo ako se uklapa u senzacionalističku sliku licemjerne, reakcionarne ili nasilne religije. Ili je tek nemoguće prihvatiti da kršćani nisu smo pedofili, inkvizitori, kolonizatori ili antisemiti već i ljudi visokih religijskih i moralnih standarda koje se zbog toga progoni. Ali, ne začuđuje. Tko još pored svakodnevne medijske površnosti i tihe znanstvene indoktrinacije i pristranosti želi čuti tako nešto čak i iz usta dobrog pape Franje? Ipak, i kršćane ubijaju, zar ne?

 

Piše: Ivica Šola za Laudato/foto: www.vt.edu/

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Nebuloze

Srpski dužnosnici odbijaju se suočiti s činjenicama, Mladića nazivaju herojem

Objavljeno

na

Objavio

Gotovo svi srpski dužnosnici u tijelima vlasti u Bosni i Hercegovini i Republici Srpskoj bez obzira na međusobne prijepore u srijedu su bez ikakve rezerve branili Ratka Mladića koji je zbog ratnih zločina osuđen na doživotni zatvor ignorirajući tako pozive da se suoče s činjenicom kako je riječ o individualnoj odgovornosti koja bi trebala poslužiti za konačno utvrđivanje istine o ratu i pomirenje na toj osnovi.

Među onima koji su na to pozvali bio je i poglavar Islamske zajednice u Bosni i Hercegovinu Husein Kavazović, koji je ocijenio kako je presuda Mladiću prilika da se svi, a posebice Srbija ali i dužosnici i među bosanskim Srbima, suoče s prošlošću.

“Jedino istina o onome što se ovdje događalo može biti osnova za povratak pomirenja”, izjavio je Kavazović kako ga citira agencija Fena.

Dodao je kako pomirenja neće biti nastavi li se s glorificiranjem zločinaca i politika koje su rezultirale zločinima.

Udruge koje okupljaju bivše pripadnike vojske bosanskih Srba u Istočnom Sarajevu su, nakon izricanja presude Mladiću, pokušale organizirati prosvjedno okupljanje, no na njihov poziv odazvalo se tek pet osoba koje su ulicama prošetale gotovo nezamijećene s ranije pripremljenim transparentima na kojima su bile poruke poput one “Stidi se, Europo” i “Naš heroj”.

No predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, koji je i ranije veličao Mladića, presudu Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY), koju je nazvao “sramotnom”, iskoristio je kao povod za nove hvalospjeve sada već osuđenom ratnom zločincu.

Dodao je kako haaške presude “ne mogu utjecati na činjenice”, a Mladiću, tvrdi Dodik, može suditi samo povijest, a ne neki sud.

Dodik je izrazio čuđenje što je za ratne zločine u BiH pred ICTY-em do sada osuđeno 90 Srba, dok je za zločine nad Srbima tamo optuženo “samo 9 Bošnjaka i samo 28 Hrvata”, što je za Dodika dokaz kako je ICTY nepravedan.

Najavio je kako će stoga zatražiti da se iz školskih udžbenika u RS iz sadržaja izbaci sve što se odnosi na ICTY i njegov rad.

Iako Dodikov politički protivnik, član Predsjedništva BiH Mladen Ivanić u sličnom je tonu kazao kako je ovom presudom nastavljena “negativna politika prema Srbima”.

“Haški tribunal ostat će upamćen po tome da nije dijelio pravdu, već politiku”, kazao je Ivanić ustvrdivši kako će sve to dovesti do novih političkih sukoba.

I Vukota Govedarica, predsjednik Srpske demokratske stranke (SDS), koja je dio vlasti na razini BiH, a najveća je oporbena stranka na entitetskoj razini, ocijenio je kako presuda Mladiću ne može biti doprinos pomirenju.

“Mladić nije jedini Srbin koji je, na ovakav ili sličan način, postao žrtva Haškog tribunala”, zaključio je Govedarica.

Podsjetimo, Mladiću na Haškom sudu nije bilo suđeno za zločine počinjene u Hrvatskoj, među kojima je i masakr u Škabrnji.

Također, zastupnici Skupštine Srbije različito su u srijedu komentirali presudu ratnom zapovjedniku vojske bosanskih Srba Ratku Mladiću, a dominiraju ocjene nacionalnih stranaka, desnog bloka i konzervativaca da je riječ o “političkoj presudi srpskom narodu” sračunatoj da se Srbima “stavi žig zločinačkog naroda”.

Vođa radikala (SRS) Vojislav Šešelj, koji je i sam bio optuženik Haškog suda, drži da je presuda Ratku Mladiću uperena protiv Srba i Srbije. “Presuda je politička, a uperena je protiv srpskog naroda koji je sudjelovao u ratu, pomalo i protiv Srbije, a najviše protiv Republike Srpske”, rekao je Šešelj beogradskim medijima.

Podsjetimo, Vojislav Šešelj na haškom je sudu 2016. prvostupanjskom presudom oslobođen svih optužbi za zločine u Hrvatskoj, BiH te progone i likvidacije Hrvata iz Vojvodine.

Zamjenik šefa SRS Nemanja Šarović također drži da je presuda Mladiću uperena protiv srpskog naroda te da će “Srbi nositi žig genocidnog naroda”. Šarović kaže kako “genocida apsolutno nije bilo” i da se “ne može svaki zločin nazivati genocidom”.

Vođa oporbenog konzervativnog pokreta Dveri Boško Obradović kaže kako “odbacuje sve presude Haškog tribunala kao antipravne, nepravedne i antisrpske” ta naglašava kako je za njega Ratko Mladić heroj. Obradović je novinarima u Skupštini Srbije za presudu ICTY-a rekao kako je “vrhunac antisrpskog djelovanja tog suda” te da ga on “ne priznaje jer je antisrpski”.

Predsjednik Demokratske stranke Srbije (DSS) Miloš Jovanović presudu Mladiću vidi kao “formalno-pravno presudu jednoj osobi”, dok je “politički gledano to presuda srpskom narodu i Republici Srpskoj”.

Jovanović odbacije tezu da je u Srebrenici učinjen genocid, navodeći kako “to nije ispravna kvalifikacija” već “zloupotreba pravne kvalifikacije u političke svrhe” te da se ”zločin u Srebrenici ne može definirati kao genocid”.

Potpredsjednik srbijanske vlade Rasim Ljajić poručio je u povodu izricanja presude Ratku Mladiću da “treba spriječiti novi val etničkih netrpeljivosti”.

Doživotna kazna Mladiću nije iznenađenje ni za Ljajića ”imajući u vidu dosadašnju sudsku praksu u Tribunalu, kao i ranije presude Mladićevim potčinjenima”.

“Bez obzira na to što će u ovom trenu nacionalne tenzije u regiji vjerojatno biti pojačane, pomirenje zasnovano na istini i pravdi imperativ je za sve države i narode regije. Moramo učiniti sve da spriječimo novi val etničkih netrpeljivosti”, rekao je Ljajić.

“Ovom presudom obitelji žrtava vjerojatno će dobiti djelomičnu satisfakciju, ali u javnosti zemalja regije neće prestati rasprave o interpretaciji ove odluke Tribunala, u zavisnosti od etničke prizme iz koje se ona promatra”, prokometirao je Ljajić.

Podsjetimo, Mladiću na Haškom sudu nije bilo suđeno za zločine počinjene u Hrvatskoj, među kojima je i masakr u Škabrnji. (Hina)

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

Višnja Starešina: Srebrenica je jedan od najbolje odrađenih slučajeva pred Haškim sudom

Objavljeno

na

Objavio

Doživotna kazna zatvora prvostupanjska je presuda Ratku Mladiću na suđenju u Haagu za zločine u Bosni i Hercegovini.

Težina nijedne kazne ne može se izjednačiti sa strahotama počinjenim pod njegovim zapovjedništvom, no okrivljujuća presuda barem nosi zadovoljštinu.

O presudi, njezinom značenju i odjecima u Temi dana na HRT-u govorili su novinarka Višnja Starešina i
predsjednik Upravnog vijeća Memorijalnog centra Srebrenica Sadik Ahmetović.

“To je potpuno očekivana presuda i to ne samo nakon presude Radovanu Karadžiću, već i nakon presude u predmetu Srebrenica, osobito generalima Tolimiru i Popoviću koje su potpuno rekonstruirale mehanizam genocida i mehanizam likvidacija u Srebrenici.

Dakle, Srebrenica je jedan od najbolje odrađenih slučajeva pred Haškim sudom i jedno od najvećih postignuća tih suđenja je to što je utvrdila kako izgleda mehanizam likvidacije”, rekla je Višnja Starešina.

“Ako i doživi drugostupanjsku pravomoćnu presudu, ona je svakako ‘zabetonirana’. Zašto Mladić nije suđen za Škabrnju? To je također zabetonirano već samom optužnicom. Zdravko Tolimir je bio s njim u Škabrnji, cijelo vrijeme je bio s njim od Knina do Srebrenice. I Zdravko Tolimir je mozak zločina”, kazala je Starešina.

Na pitanje zašto nije djelovalo hrvatsko pravosuđe istaknula je da ono može još uvijek djelovati. “Pitanje je zašto se ne organiziraju suđenja u odsutnosti, barem zbog istine, da nam se ne nameće teza da su neki lokalni zli ljudi upravljali svime”, naglasila je Starešina.

Haški sud proglasio Ratka Mladića krivim i osudio ga na DOŽIVOTNI zatvor!

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari