Pratite nas

Život

Prevencija – ključ rješavanja problema nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja

Objavljeno

na

petir.eu

Na dnevnom redu plenarne sjednice Europskoga parlamenta u Strasbourgu u srijedu, 13. lipnja bio je pregled aktualnog stanja nakon prve godine od potpisivanja Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, tzv. Istanbulske konvencije.

Pisanu izjavu hrvatske zastupnice u Europskom parlamentu Marijane Petir donosimo u cijelosti:

“Neosporno je da EU, baš kao i svaka država članica oštro osuđuje svaku vrstu nasilja te na njega primjenjuje nultu stopu tolerancije. Svaka država članica ima zakonsku regulativu i povezane mehanizme za borbu protiv nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja. Država članica je ta koja donosi učinkovite mjere i mehanizme koji sprječavaju nasilje, ona je ta koja promptno reagira u slučajevima nasilja jer kada se nasilje događa, nema vremena za čekanje, nema vremena za europske nadzorne mehanizme…

Mnoge države članice već imaju uspostavljene sustave borbe protiv nasilja. Među njima je i Republika Hrvatska koja već ima sve mehanizme koje predviđa Istanbulska konvencija za borbu protiv nasilja ugrađene u  svoje zakonodavstvo. Ključ rješavanja problema nasilja bilo koje vrste, tako i nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja, jest u prevenciji.

Republika Hrvatska je 13. travnja 2018. godine ratificirala Istanbulsku konvenciju, no građani Republike Hrvatske nedavno su prikupili 377 635 potpisa za referendum o deratifikaciji Konvencije. Ovo nisu potpisi za nasilje, ovo su potpisi protiv ideologije koja se želi nametnuti pod krinkom borbe protiv nasilja.

Kada uzmemo u obzir da deset država članica nije ratificiralo Konvenciju, moramo se zapitati zašto i pokazati razumijevanje, a ne nametati našim građanima što ne žele te državama članicama određivati kako će postupati u područjima u kojima one imaju isključivu nadležnost.”

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Život

Širokobriježanin Joško Sopta prodajom crteža pomaže dječaku iz Mostara

Objavljeno

na

Objavio

Foto Jabuka.tv

Josip Sopta prije gotovo 12 godina imao je teški moždani udar i otada živi kao 100-postotni invalid. Iako ruku može micati svega nekoliko centimetara, prije godinu dana utjehu je pronašao u crtanju, a u sljedećem tjednu organizira humanitarnu izložbu kako bi pomogao teško bolesnom dječaku iz Mostara.

Usudi se koliko možeš, kaže jedna krilatica koja na najbolji način sažima životnu borbu rođenoga Širokobriježanina koji je nakon moždanog udara prije nešto manje od 12 godina postao 100-postotni invalid. Često se heroji i uzori pronalaze u imenima i osobama koje svijet ponudi ili nametne, ali ljudi koji mogu inspirirati i koji zaslužuju divljenje žive i u našem neposrednom okruženju

Josip Sopta, poznat pod nadimkom Joško, doživio je jedan od najtežih tipova moždanog udara točno na 38. rođendan, 23. studenoga 2006. godine. Moždani udar doživio je u Zagrebu, gdje uglavnom živi otkako je tamo otišao studirati 1988. godine, piše jabuka.tv

Težak oporavak i velika depresija

Iako je imao nesreću da ga “pogodi” jedan od najtežih oblika moždanih udara, Joško i sam navodi da se može smatrati sretnikom.

Jedan od milijun moždanih udara je kao što je bio moj i samo ga 2 posto onih koji ga dobiju preživi. Ja sam jedan od 20 ljudi u svijetu koji su preživjeli tu vrstu udara, govori za portal Jabuka.tv Joško, koji je nakon udara 19 dana bio u šok-sobi.

Kako svjedoči Širokobriježanin sa zagrebačkom adresom, oporavak od moždanog udara bio je težak i spor. Za to vrijeme svako 15 minuta roditelji, supruga i djeca te ostali bližnji ulazili su i opraštali se od njega jer su šanse da preživi bile minimalne. Međutim, organizam je bio snažan i izdržao je.

U Krapinskim Toplicama “u komadu” je boravio tri godine i osam mjeseci, a paralelno s fizičkim oporavkom organizma javili su se psihički problemi zbog nove stvarnosti u kojoj se našao.

Upao sam u veliku i tešku depresiju, koju mi je teško riječima opisati. Dugo sam se borio s depresijom, sigurno pet-šest godina. Pomalo sam počeo dolaziti u Široki Brijeg i išao sam u Međugorje. Započeo sam se družiti i s ljudima iz Zajednice Cenacolo. Oni su me zamolili da me iznesu na Brdo ukazanja i, nakon što su me iznijeli, na vrhu sam doživio katarzu, navodi Joško.

Umjetnost kao terapija

Već nakon četvrte godine Joško se počeo pomalo otvarati prema ljudima i više se družiti. Njegov rođak Franjo Kraljević pomogao mu je jedno od svjetala pronaći u vjeri, a 11 godina nakon nesreće Joško je započeo stvarati umjetnost.

Iako ruku može micati svega nekoliko centimetara, Joško je počeo crtati i umjetnički prikazivati uglavnom vjerske motive.

Prošle godine u šestom mjesecu počeo sam se baviti crtanjem. Jednostavno mi je došlo, zamolio sam za olovku i papir i počeo crtati. Prve boje koje sam koristio bile su olovke za usne, najviše sam crtao olovkom i ugljenom, a i danas najviše koristim olovku i suhi pastel, navodi samouki umjetnik za portal Jabuka.tv, ističući da ima sve više ciljeve što se dulje bavi ovom umjetnošću.

Iako ruku može micati svega nekoliko centimetara, stvorio je mnoštvo crteža koji će se moći vidjeti na izložbi u Širokom Brijegu

Crtanje uz glazbu u pozadini ga opušta i najčešće provede najmanje šest sati dnevno stvarajući. Često zaboravi i jesti i piti, ali bližnji vode brigu i o tome. Kako objašnjava, crteže stvara “iz glave”, prema sjećanju na neki oblik.

Još uvijek me strah slikati nekoga ili nešto što stoji ispred mene. Sve prikazujem prema sjećanju, ali razvio sam solidnu vještinu da pogodim portret osobe koja je prije toga sjedila sa mnom, tumači Joško.

Humanitarnom izložbom pomaže dječaku iz Mostara

Likovna umjetnost oplemenila je dane ovoga Širokobriježanina i dodatno ga približila vjeri. Križ i Gospa neki su od najčešćih motiva na Joškovim crtežima, a koje će svi Širokobriježani i drugi zainteresirani imati prigodu vidjeti na humanitarnoj izložbi u ponedjeljak 13. kolovoza u kafiću “Mak”, preko puta Doma zdravlja u Širokom Brijegu.

Prošle godine dogovorili smo se da napravimo humanitarnu izložbu, a ja sam želio da prva bude u Širokom Brijegu i – evo – napokon smo došli do toga. Ponio sam sve radove iz Zagreba i sve ćemo izložiti, najavio je za portal Jabuka.tv Joško, koji još uvijek nije ravnodušan zbog odlaska iz Širokog Brijega.

Joško se za usmjeravanje prikupljenog novca obratio skupini Širokobriješke mame – mame širokoga srca. Budući da trenutno nije bilo Širokobriježana koji su im se obratili za pomoć, odlučeno je da se sredstva usmjere mladom dječaku iz Mostara Andiju Milasu, koji boluje od teške bolesti.

Vjerski motivi najčešći su na Joškovim crtežima

Izložba u Širokom Brijegu trajat će samo jednu večer. Djela će se davati za onoliko koliko netko ponudi, a ako bude više zainteresiranih onda će biti “tko dadne više”.


Valja se nadati da će Širokobriježani i Hercegovina prepoznati napor i trud koji je gotovo nepokretni Joško, jedan od 20 ljudi u svijetu koji su preživjeli jedan od najtežih oblika moždanog udara, uložio u svoje crteže. Tako bi njegovom “terapijom” bila osigurana sredstva za lijekove mladiću iz Mostara i priča bi bila zaokružena na najljepši način, u skladu s njegovim omiljenim citatom: “Ne možemo pomoći svima, ali svatko može pomoći nekome.” (Ronald Reagan).

***“Širokobriješke mame – mame širokoga srca” i ovim putem pozivaju potrebite građane da im se jave ako trebaju pomoć  jer – kako kažu –  “bolest i traženje pomoći nije sramota nego stvarnost naše sadašnjice.

(www.jabuka.tv)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Život

Kako tuđem čoviku objasniti zašto i kopno i otoci i more i nebo plaču zbog jednog pjevača?

Objavljeno

na

Objavio

Dalmacija je komplicirana. Surova. Tvrda. Glasna. Zatvorena.

Kako tuđem čoviku objasniti zašto i kopno i otoci i more i nebo plaču zbog jednog pjevača? Kako mu objasniti zašto cijeli grad slavi Wimbledon kao da je njegov? Kako mu objasniti sve te sportaše, pjevače, književnike, glumce, umjetnike? Kako mu objasniti morske orgulje, klape, dubrovačke zidine, Dražena, Jugoplastiku? Kako mu objasniti Hajduka? Piše Bernard Jurišić

Kako mu objasniti tu ludu glavu koja će izazvati na dvoboj svaki zid koji vidi ispred sebe? Nevažno koliko visok. Taj mentalni sklop kojemu nikad ne smiješ reći da je nešto nemoguće? Jer će ti dokazati da nije. Kako mu objasniti da tu nema sredine? Da ili daješ sve što imaš ili ne daješ uopće. Kako mu objasniti da je srce tu uvijek jače od razuma? Čak i na vlastitu štetu.

Kako tuđem čoviku objasniti fjaku, dišpet ili južinu? Kako mu objasniti zašto se tu emocije ne skrivaju, niti ih se srame? Kako mu, kojim riječima i kojim jezikom, objasniti što to veže dalmatinske ljude?

Kako mu objasniti Olivera? Mišu? Arsena? Cocu? Smoju? Tomislava Ivčića? Tomislava Ivića? Tonija Kukoča? Ivana Balića? Stipu Božića? TBF? Daleku obalu? Borisa i Dina? Gendu i Višnjića? Blanku i Gorana? I tisuće i tisuće drugih. Velikih. Veličanstvenih.

Dalmacija je jednostavna. Nježna. Mekana. Tiha. Otvorena.

I kad god mu ne budete znali objasniti, pokažite mu ovu sliku. Ili neku drugu.

Šaka suza vrića smija.

Iskrena i čista emocija.

To je Dalmacija.

Bernard Jurišić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari