Pratite nas

Kultura

Previše šutnje o hrvatskom jeziku

Objavljeno

na

Previše je političke i stručne šutnje u Hrvatskoj kad je u pitanju hrvatski jezik, gospon Mijović Kočan. Hrvati u svojem vokabularu i hrvatskim simbolima nose sve tajne prošlosti jer se radi o jeziku i simbolima izgubljene civilizacije koji su se samo mijenjali kroz vrijeme, a donekle se sačuvala kod današnjih Hrvata.

Hrvatski jezik se najviše mijenjao pod uticajem semitskih jezika i kršćanstva, te suglasničkog pisma jer izvorni hrvatski jezik je bio slogovan, što nam zorno pokazuje Baščanska ploča i mnoge sačuvane slogovne riječi kao čama, tama ili vara Lingvisti taj slogovni jezik nazivaju sans-krit. Suglasnički sufiks KRIT stoji za slogovni naziv HARAVAČA,  koji se još suglasnički pojavljuje kao HRUČ ili HRUT.

Zamislimo li načas nastanak hrvatskih suglasničkih riječi, otkrit ćemo simboliku izvorne riječi harvač i njezino izvorno značenje: krač-un, krug, kruh, kroj, grb, grob, naziv Kris ili Krist, kluč, hleb i tako redom. Stoga pitam: što bi mogao značiti naziv Harvač? Kako Semiti nisu imali slova za glasove R i Č, naziv Harvač se još pojavljuje Halvat, a bez slova U ili V i kao Halat, Halmat, Halpat, Halfat ili Halbat, te u mnogo inačica na suglasničkim pismima, posebice na starogrčkom. Ako iz ovih naziva ispustimo neka nepostojeća slovo u grčkom pismu, dobivamo druge inačice: Arat, Arvat, Armat, Arpat, Arfat (Arafat), Arbat (Arab) ili Alat, Alva, Alma, Alpa, Alfa i Alba.

Kako se mijenjao pravopis, pismo i religija, nastajali su i novi etnici. Tako etnik Harvač pod Romanima postaje Cerve, što se preko latinskog pisma odrazilo kao Serve, a ovaj pod Bizantom postaje Serbe. Slično, pod vlašću Venecije naziv Hrvat se pojavljuje kao Galiot. Naziv Galeč postaje Galec ili Gal. Pod uticajem Franaka naziv Hlavačan postaje Claven, a ovaj se odrazio kao Slaven. Dakle, hrvatski jezik je temelj mnogih europskih jezika, pa tako starogrčkoga i latinskoga. Mijenjala  se semantika preko novih religija, a mijenjalo se i pravopis zbog različitih pisama koja su dolazila sa Levanta.

Gramatika Baščanske ploče je najbliža današnjoj engleskoj gramatiki  jer na njoj nalazimo samo četiri padeža kao u engleskom jeziku. Kad bi razumjeli promjene koje su nastale preko pisama, vidjeli bi da i danas u engleskom jeziku ima mnogo hrvatskih čakavskih riječi. Ništa neobično jer prije Engleza na tim prostorima su živjeli Kelti. Dakle, engleska gramatika nije proizvod latinske gramatike kao što su gotovo sve gramatike u europskim jezicima. Uzrok takvog stanja u Britaniji je kasno nametanje kršćanstva. Pravopis se mijenjao zbog latinskog pisma jer latinsko pismo nije imalo slova za sve glasove. Primjerice, glas Č se na engleskom piše dvoslovom CH, a glas Š dvoslovom SH.

Ovdje se neću baviti ni čakavskom ikavicom ni kajkavskom ekavicom jer to je prije  Grka bio hrvatski čakavski ekavski jezik. Ovdje ću se pozabaviti štokavicom, odnosno, Kašićevom jekavicom i Karadžićevom ijekavicom jer nastanak ova dva govora ima različito porijeklo.

Zamjenica što je ruska, a oni je pišu čto. Da bi se katoličanstvo proširilo na  slavenske prostore, Rim je pokušao stvoriti zajednički jezik za sve Slavene iliti Hrvate kao što danas čini drugarica Kord-ić. U stvaranju tog zajedničkog liturgijskog jezika sudjelovao je Bartol Kašić. Rim ga je nazvao crkveni staroslavenski jezik. Križanić je, međutim,  potvrdio da taj eksperiment nije uspio jer Rusi nikad nisu prihvatili taj jezik u liturgiji.

Postavlja se pitanje: Kako je nastao taj jezik i kakva je razlika između štokavske jekavice i štokavske ijekavice ili vukovice?

Kako su Franci nametnuli kršćanstvo u Crvenoj Hrvatskoj, koja se satojala od Raške, Dukle i Huma sa Dubrovnikom, oni su glas I pisali dvoslovom IE. Slovo I se u grčkom pismu zvalo iota, a taj naziv se kod Hrvata odrazio kao jat, dakle, slovo J i trebao je povezati sve Hrvate jednim jezikom. Tako je u Crvenoj Hrvatskoj nastala jekavica i zamjenila čakavsku ikavicu. Kako vučem porijeklo iz Boke, sjećam se kada se na mojem otoku liturgija vršila na štokavskoj ikavici.

Zašto glagolica, a ne glagoljica?

Neko vrijeme u latinskom jeziku se ispuštao početni današnji samoglasnik pa je naziv Arač postao Rač, Rak, Rat ili Rad. Međutim, ako su neki suglasnici dolazili ispred samoglasnika A, E i U, oni su dobivali nepostojeći glas J prije ili poslije samoglasnika, primjerice, maka i majka, vaka i vajka, mesto i mjesto, sena i sjena, luba i ljuba  ili kluč i ključ. Često se nepostojeći glas J stavaljao ipred samoglasnika na početku riječi, primjerice, ezero i jezero,  ezik i jezik, ura i jura, ara i jara, edan i jedan, ere i jere. Očito, glasove H i V je zamjenio glas J. Dakle, ovakve  jezične promjene se može otkriti samo poznavanjem starijih pisama i izvorne haravače čije riječi su se sastojale od dva polusloga kao hara, vara, para, sara, tara i tako redom.

Jezično neobrazovani Karadžić, ruski i austrijski špijun koji se izvorno zvao Karač,  dakle, Harvač, izmislio je Srbe i započeo je stvaranje novog naroda na temelju bizantskog naziva za Hrvate – Serbi i bizantskog kršćanstva jer je taj naziv i tu religiju prihvatio raški despot Dušan Silni kada je pokorio dio Albanije i Bugarske. Njega je pak iz zajednice ortodoksnih istočnih Crkvi izopćio carigardski patrijarh koji nikada nije priznao njegova osvajanja ni njegovu državu koju je nazvao Serbia niti ga je ikada okrunio za cara. Nakon toga, Dušan Slini je tražio priznanje od Pape, ali je u međuvremenu umro. Dakle, prva srbijanska ili srbinska, a ne srbska, država je nastala 1874. godine na prostoru Beogradskog pašaluka nakon poraza Osmanlija.

Karadžić nije samo izmislio srbijanski nego i slovenski jezik uz pomoć Trubara koji je osnovao slovenski jezik na temeljima dva izvorna hrvatska dijalekta – kajkavice i čakavice, te zajedno sa Karadžićem pokušao iskorjeniti Hrvate kao narod. Slovenci su nam uzeli sufiks IČ u prezimenima, a ilirci prihvatili IĆ. To nam čine Slovenci i danas, ali hrvatska politička elita toga nije svjesna. Na ova podmetanja su nasjeli hrvatski ilirci ne shvativši da se radi o uništenju hrvatskog naroda jer su sebe nazvali Ilirci umjesto Hrvati. Istina, u prošlosti naziv Ilir je bio grčki naziv za pokorene Hrvate koji su se ranije zvali Liburni.

Pučanstvo u Beogradskom pašaluku je govorilo kajkavskom ekavicom koju je Karadžić pretvorio u srpski jezik zamjenivši zamjenicu kaj zamjenicom šta, promjenom naglaska i uvođenjem turskih riječi. Tako je na temelju kajkavske  ekavice nastala srbijanska štakavska ekavica. Preko te ijekavice u hrvatski jezik ulaze ijekavizirane srbijanske riječi zajedno sa turcizmima i anglizmima.

Polako se mijenja hrvatska semantika i sintaksa, ali tih promjena nisu bili svijesni vukovci. Mnogi od njih toga nisu svjesni ni danas. Danas mnogi Hrvati iza glagola koji označuju namjere koriste prezent konjuktiva  umjesto infinitiv glagola. Štoviše, umjesto nastavka irati za strane glagole, Hrvati koriste srbijanski nastavak isati. Danas sam na Wikipediji pročitao da je glagolica staroslavensko pismo, a ne hrvatsko. Dobiva se dojam da je glagolica srbijansko pismo. Na tu podvalu nije reagirao ni jedan hrvatski jezičar, što je sramotno.

Na koncu se slažem sa gosponom Mijović Kočanom da književni jezik nije standarni nego umjetnički jezik i može koristiti nestandardne, dakle, dijalektne riječi. Zar je moguće Isuse da ovo nisu otkrili hrvatski vukovci koji nam se predstavljaju kao jezični znanstvenici?

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kultura

OJ TI VILO, VILO VELEBITA!

Objavljeno

na

Objavio

Zaplakala s Velebita vila
sakrila se među meka krila,
bijelo lice bistra suza mije
nikada joj teže bilo nije!

Oko plače a duša joj jeca
i od bola na koljena kleca,
mili Bože da je meni znati
kojim putem pođoše Hrvati!?

Nekada su kao jedan bili,
ginuli su jedan za drugoga,
domoljublje čuvali u srcu
a vodila vjera ih u Boga.

I bili su na pravome putu
skinuli su okove sa ruka,
kad počeše uživat slobodu
snašlo ih je na tisuću muka!

Svako žito kukolja ima,
hrvatsko ima ga najviše,
nekada zlatilo se polje
ali danas ne zlati se više!

Od lopova, ratnih profitera
pa do onih što Hrvatsku pljuju,
domoljubi sageli su glave
pa im pjesme više se ne čuju.

A sjećam se ne baš tako davno
čulo je se sve do kraja svi’ta,
pjevali su oni kao jedan
OJ TI VILO, VILO VELEBITA!

Pjevalo je staro i mlado,
domoljublje bio poziv sveti
a danas po njemu se gazi
kao da smo od Boga prokleti!

Velimir Velo Raspudić / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Kultura

U Širokom Brijegu predstavljen roman fra Ante Marića “Plaču li jeleni?”

Objavljeno

na

Objavio

foto: Jabuka.tv

U ponedjeljak navečer u prepunom kinu Borak u Širokom Brijegu održana je promocija novoga romana fra Ante Marića “Plaču li jeleni?“. Predstavljanje romana organizirao je Ogranak Matice hrvatske Široki Brijeg, a predstavljanje je vodila novinarka Željka Šaravanja., piše Jabuka.tv

U programu predstavljanja sudjelovali su fra Gabrijel Mioč, fra Marinko Šakota, književnik i književni kritičar Dragan Marijanović, guslar Mate Anić i autor fra Ante Marić. Predstavljanje romana dramskim izvedbama i video ulomcima dodatno su uveličali glumac Andrija Zeljko i dramska skupina Franjevačkoga svjetovnoga reda Široki Brijeg.

Na samom početku predstavljanja prikazan je kratki film “Markov povratak na Brig”, koji je snimljen prema romanu fra Ante Marića.

Fra Gabrijel Mioč obratio se u ime nakladnika “Naša ognjišta” istaknuo je veliko zadovoljstvo brojem nazočnih i interesom koji je ovaj roman pobudio.

Drago mi je da sam u ulozi nakladnika sudjelovao u objavi ove knjige. Ovo je 224. knjiga, bez Biblija i drugih sličnih izdanja, koju smo objavili. Imajući na umu uvjete u kojima djelujemo, to nije zanemariv broj, rekao je fra Gabrijel Mioč.

Fra Marinko Šakota, župnik Župe Međugorje, uvelike je zaslužan za pobuđivanje teme godina gladi i fra Didaka Buntića, koji je u svome govoru publici uglavnom približio ulogu i veličinu hercegovačkoga franjevca koji je 1917. godine od gladi spasio oko 17.000 hercegovačke djece.

Ovo je priča fratra koji je srcem volio i još uvijek voli Široki Brijeg – priča fra Ante Marića, rekao je na početku svojega govora ovaj franjevac iz Međugorja.

U ovom romanu fra Ante je ispričao život širokobriješkoga čovjeka, koji se od kolijevke do groba uvijek suočavao sa surovošću životnih neprilika, ali uvijek s pogledom na “hram na gori”, na baziliku koja u ime svoga puka trajno uzdiže kamene ruke prema Bogu i Gospi, rekao je u svome govoru fra Marinko Šakota.

Književnik i književni kritičar Dragan Marijanović govorio je o knjizi i temama koje ona otvara, ali je upozorio i na zanemarivanje ovoga događaja na nekim višim razinama, kao i na to da šira zavnost ne poznaje lik fra Didaka Buntića i veličinu njegova pothvata.

Vidite koliku je pozornost i interes izazvao ovaj roman. Ne aludiram i ne predbacujem nikome ništa, jedna knjiga, neobična i dobra je ovdje – a nema državne televizije. A svakakvi se sadržaji prikazuju, rekao je na početku svojega izlaganja Dragan Marijanović.

Između ostaloga, Marijanović je u govoru naglasio i važnost i potencijale hercegovačkoga prkosa, koji je jedna od ključnih odlika Marka, protagonista ovoga romana koji se – nakon što su ga odveli iz rodne kuće – zakleo da nikad neće oprostiti roditeljima, djedu i fra Didaku Buntiću.

Englezima je prkos donio puno dobra u njihovoj povijesti, a naš se prkos na pravi način budi samo u najtežim trenucima naše povijesti, istaknuo je Marijanović, dodavši da je 17.000 hercegovačke djece koju je fra Didak Buntić odveo ujedno i 17.000 mogućnosti za pisanje ovakvih romana.

Fra Ante Marić zahvalio se svima nazočnima što su došli na predstavljanje ovoga događaja te je opisao povijest nastanka ovoga djela i emocije koje je u njemu budila.

Ova knjiga može biti zanimljiva i djeci i roditeljima i našim djedovima i bakama, koji su na svojoj koži osjetili sličnosti s ovim vremenom i povijesnim periodom o kojemu se o knjizi govori. Ovo je ono nešto obiteljsko, što smo proživljavali i što proživljavamo i danas, rekao je Marić.

Istaknuo je i važnost uživljavanja u ulogu i poziciju djeteta, iz čije je perspektive pisan i ovaj roman.

Vjerujte milijepo je biti i odrastao i roditelj, ali najljepše je uspješno se “uživiti” u ulogu neiskvarenoga djeteta. Dijete je budućnost!, zaključio je fra Ante Marić.

O interesu koji je ovaj roman izazvao govori i činjenica da su prije početka predstavljanja rasprodani svi primjerci romana koji su bili dostavljeni za ovu prigodu, ali će se roman moći kupiti i na drugim mjestima.

(Više fotografija na: www.jabuka.tv)

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Komentari