Pratite nas

Kultura

Previše šutnje o hrvatskom jeziku

Objavljeno

na

Previše je političke i stručne šutnje u Hrvatskoj kad je u pitanju hrvatski jezik, gospon Mijović Kočan. Hrvati u svojem vokabularu i hrvatskim simbolima nose sve tajne prošlosti jer se radi o jeziku i simbolima izgubljene civilizacije koji su se samo mijenjali kroz vrijeme, a donekle se sačuvala kod današnjih Hrvata.

Hrvatski jezik se najviše mijenjao pod uticajem semitskih jezika i kršćanstva, te suglasničkog pisma jer izvorni hrvatski jezik je bio slogovan, što nam zorno pokazuje Baščanska ploča i mnoge sačuvane slogovne riječi kao čama, tama ili vara Lingvisti taj slogovni jezik nazivaju sans-krit. Suglasnički sufiks KRIT stoji za slogovni naziv HARAVAČA,  koji se još suglasnički pojavljuje kao HRUČ ili HRUT.

Zamislimo li načas nastanak hrvatskih suglasničkih riječi, otkrit ćemo simboliku izvorne riječi harvač i njezino izvorno značenje: krač-un, krug, kruh, kroj, grb, grob, naziv Kris ili Krist, kluč, hleb i tako redom. Stoga pitam: što bi mogao značiti naziv Harvač? Kako Semiti nisu imali slova za glasove R i Č, naziv Harvač se još pojavljuje Halvat, a bez slova U ili V i kao Halat, Halmat, Halpat, Halfat ili Halbat, te u mnogo inačica na suglasničkim pismima, posebice na starogrčkom. Ako iz ovih naziva ispustimo neka nepostojeća slovo u grčkom pismu, dobivamo druge inačice: Arat, Arvat, Armat, Arpat, Arfat (Arafat), Arbat (Arab) ili Alat, Alva, Alma, Alpa, Alfa i Alba.

Kako se mijenjao pravopis, pismo i religija, nastajali su i novi etnici. Tako etnik Harvač pod Romanima postaje Cerve, što se preko latinskog pisma odrazilo kao Serve, a ovaj pod Bizantom postaje Serbe. Slično, pod vlašću Venecije naziv Hrvat se pojavljuje kao Galiot. Naziv Galeč postaje Galec ili Gal. Pod uticajem Franaka naziv Hlavačan postaje Claven, a ovaj se odrazio kao Slaven. Dakle, hrvatski jezik je temelj mnogih europskih jezika, pa tako starogrčkoga i latinskoga. Mijenjala  se semantika preko novih religija, a mijenjalo se i pravopis zbog različitih pisama koja su dolazila sa Levanta.

Gramatika Baščanske ploče je najbliža današnjoj engleskoj gramatiki  jer na njoj nalazimo samo četiri padeža kao u engleskom jeziku. Kad bi razumjeli promjene koje su nastale preko pisama, vidjeli bi da i danas u engleskom jeziku ima mnogo hrvatskih čakavskih riječi. Ništa neobično jer prije Engleza na tim prostorima su živjeli Kelti. Dakle, engleska gramatika nije proizvod latinske gramatike kao što su gotovo sve gramatike u europskim jezicima. Uzrok takvog stanja u Britaniji je kasno nametanje kršćanstva. Pravopis se mijenjao zbog latinskog pisma jer latinsko pismo nije imalo slova za sve glasove. Primjerice, glas Č se na engleskom piše dvoslovom CH, a glas Š dvoslovom SH.

Ovdje se neću baviti ni čakavskom ikavicom ni kajkavskom ekavicom jer to je prije  Grka bio hrvatski čakavski ekavski jezik. Ovdje ću se pozabaviti štokavicom, odnosno, Kašićevom jekavicom i Karadžićevom ijekavicom jer nastanak ova dva govora ima različito porijeklo.

Zamjenica što je ruska, a oni je pišu čto. Da bi se katoličanstvo proširilo na  slavenske prostore, Rim je pokušao stvoriti zajednički jezik za sve Slavene iliti Hrvate kao što danas čini drugarica Kord-ić. U stvaranju tog zajedničkog liturgijskog jezika sudjelovao je Bartol Kašić. Rim ga je nazvao crkveni staroslavenski jezik. Križanić je, međutim,  potvrdio da taj eksperiment nije uspio jer Rusi nikad nisu prihvatili taj jezik u liturgiji.

Postavlja se pitanje: Kako je nastao taj jezik i kakva je razlika između štokavske jekavice i štokavske ijekavice ili vukovice?

Kako su Franci nametnuli kršćanstvo u Crvenoj Hrvatskoj, koja se satojala od Raške, Dukle i Huma sa Dubrovnikom, oni su glas I pisali dvoslovom IE. Slovo I se u grčkom pismu zvalo iota, a taj naziv se kod Hrvata odrazio kao jat, dakle, slovo J i trebao je povezati sve Hrvate jednim jezikom. Tako je u Crvenoj Hrvatskoj nastala jekavica i zamjenila čakavsku ikavicu. Kako vučem porijeklo iz Boke, sjećam se kada se na mojem otoku liturgija vršila na štokavskoj ikavici.

Zašto glagolica, a ne glagoljica?

Neko vrijeme u latinskom jeziku se ispuštao početni današnji samoglasnik pa je naziv Arač postao Rač, Rak, Rat ili Rad. Međutim, ako su neki suglasnici dolazili ispred samoglasnika A, E i U, oni su dobivali nepostojeći glas J prije ili poslije samoglasnika, primjerice, maka i majka, vaka i vajka, mesto i mjesto, sena i sjena, luba i ljuba  ili kluč i ključ. Često se nepostojeći glas J stavaljao ipred samoglasnika na početku riječi, primjerice, ezero i jezero,  ezik i jezik, ura i jura, ara i jara, edan i jedan, ere i jere. Očito, glasove H i V je zamjenio glas J. Dakle, ovakve  jezične promjene se može otkriti samo poznavanjem starijih pisama i izvorne haravače čije riječi su se sastojale od dva polusloga kao hara, vara, para, sara, tara i tako redom.

Jezično neobrazovani Karadžić, ruski i austrijski špijun koji se izvorno zvao Karač,  dakle, Harvač, izmislio je Srbe i započeo je stvaranje novog naroda na temelju bizantskog naziva za Hrvate – Serbi i bizantskog kršćanstva jer je taj naziv i tu religiju prihvatio raški despot Dušan Silni kada je pokorio dio Albanije i Bugarske. Njega je pak iz zajednice ortodoksnih istočnih Crkvi izopćio carigardski patrijarh koji nikada nije priznao njegova osvajanja ni njegovu državu koju je nazvao Serbia niti ga je ikada okrunio za cara. Nakon toga, Dušan Slini je tražio priznanje od Pape, ali je u međuvremenu umro. Dakle, prva srbijanska ili srbinska, a ne srbska, država je nastala 1874. godine na prostoru Beogradskog pašaluka nakon poraza Osmanlija.

Karadžić nije samo izmislio srbijanski nego i slovenski jezik uz pomoć Trubara koji je osnovao slovenski jezik na temeljima dva izvorna hrvatska dijalekta – kajkavice i čakavice, te zajedno sa Karadžićem pokušao iskorjeniti Hrvate kao narod. Slovenci su nam uzeli sufiks IČ u prezimenima, a ilirci prihvatili IĆ. To nam čine Slovenci i danas, ali hrvatska politička elita toga nije svjesna. Na ova podmetanja su nasjeli hrvatski ilirci ne shvativši da se radi o uništenju hrvatskog naroda jer su sebe nazvali Ilirci umjesto Hrvati. Istina, u prošlosti naziv Ilir je bio grčki naziv za pokorene Hrvate koji su se ranije zvali Liburni.

Pučanstvo u Beogradskom pašaluku je govorilo kajkavskom ekavicom koju je Karadžić pretvorio u srpski jezik zamjenivši zamjenicu kaj zamjenicom šta, promjenom naglaska i uvođenjem turskih riječi. Tako je na temelju kajkavske  ekavice nastala srbijanska štakavska ekavica. Preko te ijekavice u hrvatski jezik ulaze ijekavizirane srbijanske riječi zajedno sa turcizmima i anglizmima.

Polako se mijenja hrvatska semantika i sintaksa, ali tih promjena nisu bili svijesni vukovci. Mnogi od njih toga nisu svjesni ni danas. Danas mnogi Hrvati iza glagola koji označuju namjere koriste prezent konjuktiva  umjesto infinitiv glagola. Štoviše, umjesto nastavka irati za strane glagole, Hrvati koriste srbijanski nastavak isati. Danas sam na Wikipediji pročitao da je glagolica staroslavensko pismo, a ne hrvatsko. Dobiva se dojam da je glagolica srbijansko pismo. Na tu podvalu nije reagirao ni jedan hrvatski jezičar, što je sramotno.

Na koncu se slažem sa gosponom Mijović Kočanom da književni jezik nije standarni nego umjetnički jezik i može koristiti nestandardne, dakle, dijalektne riječi. Zar je moguće Isuse da ovo nisu otkrili hrvatski vukovci koji nam se predstavljaju kao jezični znanstvenici?

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

Marija Dubravac objavila još jednu sjajnu zbirku domoljubnih pjesama

Objavljeno

na

Jedna od najboljih hrvatskih pjesnikinja, Marija Dubravac, koja već 50 godina živi u Australiji (rodom iz Štitara, Slavonija) ovih je dana objavila novu, sedmu, knjigu pjesama – „Dok mu hrašće bura vije“.

Knjiga donosi (na oko 440 stranica)  niz domoljubnih pjesama, od koje su mnoge posvećene hrvatskim braniteljima, Domovini, obitelji, ili pak dobro poznatim povijesnim ličnostima i događanjima. Mnoge su joj i uglazbljene, a poglavito se ističu one koje je uglazbio Stanko Šarić i snimio s „Najboljim hrvatskim tamburašima“.

U predgovoru Žarko Dugandžić piše da je riječ o književnici koja je „potpuno uživljena u svaku poru hrvatskog bića, koja izgara za svojim rodnim krajem, za Hrvatskom, kojoj je posvetila svaki trenutak svojega ovozemaljskog života“ te da je ona „svjetionik hrvatskog domoljublja.“

„Kako bi lakše razumjeli moju patnju za rodnim krajem, dovoljno je spomenuti kako od 1969.-1991., zbog komunizma, poput golemog broja hrvatskih sinova i kćeri, nisam vidjela Štitare, moje rodno selo, te oca i majku koji umriješe željni mene i ja njih – svojedobno je kazala, prigodom otkrivanja njezine spomen-ploče i zasađenog hrasta njoj u čast u parku osnovne škole u njezinom rodnom mjestu. Tada je i poručila da je svoju neizrecivu tugu zbog gubitka Domovine i roditelja pretočila u pjesme, koje su joj, ustvrdila je, bila „najveća utjeha na trnovitim putovima tuđine“.

Svoju zbirku, ilustriranu brojnim fotografijama, s ljubavlju je posvetila „svakom živom i pokojnom hrvatskom iseljeniku – patniku, istinskom domoljubu, na sve četiri strane svijeta, koji unatoč proživljenim mukama u tuđini, poput stoljetnoga hrasta, čije grane trgahu najljući cikloni i oluje, ostade neslomljiv, vjeran Bogu i idealima svojih predaka“.

Na kraju ove vrijedne i zanimljive knjige, književnica je objavila i popis hrvatskih domoljuba: ubijenih, nestalih i onih koje UDBA nije uspjela ubiti ili oteti.

Sve u svemu, ovo je, po ocjenama kritičara, a još više njenih brojnih čitatelja, odlična, sjajna zbirka pjesama, vrhunske, originalne majstorice pisane riječi.

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

Predstavljanje trilogije Višnje Starešine 11.12. u Zagrebu

Objavljeno

na

Objavio

U utorak 11.12 u 19 sati u dvorani Vijenac nadbiskupijskoga pastoralnog instituta, Kaptol 29a bit će predstavljena trilogija Višnje Starešine, koja u tri knjige prati hrvatski put kroz  međunarodni ratni, mirovni i sudski laboratorij, od Haaga 1991. i bitke za međunarodno priznanje države do Haaga 2017. i posljednje presude Haaškoga suda, političkom i vojnom vrhu  Herceg- Bosne. Uz autoricu, knjige će predstaviti Ivana Petrović, vanjskopolitička komentatorica i urednica na Novoj tv i dr Ivica Šola, profesor komunikologije i politički komentator.

Trilogija se sastoji od obnovljenog i značajno dopunjenog izdanja knjige  Vježbe u laboratoriju Balkan: Rat i mirovni proces 1991-1995., dopunjenog izdanja knjige Haaška formula: Pioniri međunarodne pravde i knjige Hrvati pod KOS-vim krilom: Završni račun Haaškog suda.

“Mislim da ova trilogija ima posebnu važnost u našem  kulturnom, društvenom i znanstvenom kontekstu, kao da su sve tri  knjige pisane ovih dana. U onom vremenu u kojem su nastajale bile su zapravo anticipacija našeg sadašnjeg povijesnog trenutka. Možda bi bilo prejako reći, ali ja ću se usuditi možda i to reći : da su ove knjige imale i imaju proročki naboj”, rekao je na prvom predstavljanju trilogije u ime suizdavača  dr. Željko Tanjić, rektor Hrvatskog katoličkog sveučilišta, dodavši da one: „zapravo tvore onu središnju os oko koje se raspliće povijest događaja važnih za stvaranje samostalne Hrvatske, ali i za razumijevanje svih onih procesa koji su to nastojali spriječiti ili onemogućiti i koji dandanas  sprečavaju našu domovinu da živi i diše punim plućima svoju slobodu i svoju samostalnost.

Dr. Davor Derenčinović, predstojnik katedre za kazneno pravo na Pravnome fakultetu u  Zagrebu je pak ustvrdio da su: “ Ove istine o kojima je u ove tri knjige pisala gđa. Starešina  zapravo stare istine. Samo je pitanje kome su one bile poznate. A i oni kojima su bile poznate, često se nisu mogli čuti  na pravim mjestima, zato što oni nisu bili dio tzv. mainstreama. A oni koji su bili dio tog mainstreama,  iz danas poznatih razloga nisu o tome progovarali. A mogli su, i trebali su. Danas možemo o tome na drugi način progovarati, ovo nisu vremena kada bi neki nedobronamjerni  na te istine mogli upirati prstom nazivajući ih urotama ili teorijama zavjere.….“

Prema Davoru Ivi Stieru, zastupniku u Saboru RH i bivšem ministru vanjskih poslova, ova trilogija Višnje Starešine nije samo „plod  njezina izvjestiteljskog rada u Ženevi i kasnije u Haagu, nije niti samo prikaz i tumačenje ključnih procesa u stvaranju moderne hrvatske države finim i preciznim analitičkim pristupom. Sve je to dakako prisutno. No povrh svega toga, nudeći formulu za razumijevanje na prvi pogled kompliciranih poteza globalnih i kontinentalnih sila  Višnja Starešina pokazuje put kojim Hrvatska i danas može osigurati svoje interese u svijetu koji se neprestano mijenja. Odgovorno igrajući takvu ulogu Hrvatska može samopouzdanije i učinkovitije djelovati i prema svome jugoistoku. To je naravno esencijalno važno zbog svega onoga što Starešina analitički izlaže u svojim knjigama vezano uz situaciju u BiH, položaj Hrvata u BiH te za oblikovanje odnosa u susjednoj regiji jugoistočne Europe. Ali ne po šabloni starih jugoslavenskih struktura, već u skladu s interesima moderne hrvatske države. U tom pogledu, ova je trilogija ujedno i poticaj i putokaz za razvoj takve državne politike.“

U predstavljanju trilogije u  Vijencu, predstavljači I. Petrović, I Šola i V. Starešina, kako najavljuju, neće zaobići niti zbivanja u današnjem „laboratoriju“ i Hrvatskoj u njemu.

Više o informacija knjigama  i filmovima Višnje Starešine i mogućnostima njihove narudžbe možete saznati na  njezinim mrežnim stranicama: www.visnjastaresina.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari