Connect with us

Vijesti

Priča maloljetnog hrvatskog dragovoljca

Objavljeno

-

Ovo je priča o jednom osamnaestogodišnjaku, danas tridesetpetogodišnjaku, oženjenom prekrasnom ženom, majkom njihovog šestogodišnjeg sina. Ipak, da bi ova priča bila ispričana potrebno je vratiti se 35 godina unazad.

Jedne tople zimske večeri 22. 11. 1973. u jutro u 2 sata i 45 minuta rodilo se muško dijete u obitelji običnih radnika, oca metalskog radnika i majke trgovkinje. Ova obitelj nije se po ničemu razlikovala od tisuće drugih. Maštali su o tome da im djeca budu zdrava, vrijedna i uspješnija nego oni sami, da se ne pate u životu kao oni. Odgajali su ih najbolje što su mogli i znali. Učili su ih da budu pošteni i vrijedni, da vole svoje bližnje i da vole to što jesu. Da vole svoju vjeru i da poštuju tuđu, da svoju brane i srcem i tijelom ako treba.

Prvi dio (odrastanje)

Odrastanje, kao i svako drugo, u igri, smijehu i plaču. Prvi koraci pa natucanje riječi razumljivih samo rijetkima, igranje u pijesku s igračkama koje su se kupovale na kirvajma (pa do sljedećega opet ništa).

Drugi dio (osnovna škola)

Igra je trajala do onoga dana kada je mati rekla – „Sutra krećeš u školu, sine. Novi prijatelji, nove brige.“

Kada se sjetim onih dana… Svi jednaki, u onim plavim kutama… Svi jednaki, a opet različiti. Bilo je tu djece doktora, političara, gastarbajtera… Vidjela se tu razlika među djecom, iako smo tada bili premladi da bi to uvidjeli. U tom razdoblju stekao sam puno prijatelja i poznanika koji su me pratili kroz život. I još uvijek me prate.

Treći dio (srednja škola)

Početak srednje škole bio je već definiran u osnovnoj – što upisati, što završiti?! Naravno, za metalskog radnika. A što drugo?! Otac mi nije bio ni doktor, ni političar, ni gastarbajter…

Tako je krenula i ta avantura. Prijateljstva iz osnovne prenijela su se i u srednju, a s njima sve one tajne i gluposti koje smo činili kroz školu. Prvi i drugi razred su prošli brzinom svjetlosti i već smo bili u trećem razredu kada su se počele događati stvari o kojima se u obitelji smjelo govoriti pred odabranim društvom…

1990…

[dropcap]P[/dropcap]ribližavao se i kraj moga školovanja. U 5. mjesecu 1991. televizija je bila puna nekih čudnih ljudi koji su stavljali balvane po cestama u Vukovaru, Kninu, Plitvicama… Sada su se počele događati stvari kojih sam i ja bio svjestan. Vidim, vrag odnio šalu. Ono mojih starijih prijatelja što je otišlo u JNA bježalo je iz nje kako je tko znao i umio. Naveliko se već pucalo po Hrvatskoj i rat je bio na pomolu, a ja sam o ratu znao kao i svi moji vršnjaci. Sve one pregledane filmove o Rambu i Vijetnamu trebalo je primijeniti negdje. Krenule su i straže po našim naseljima. Ljudi su poizvlačili neke puške iz tko zna kojeg rata da se brane od Srba.

Bilo je i u mome naselju Srba koji su počeli svoju djecu slati babama, stričevima, ujacima i tko zna kome i gdje još. Tako sam i ja počeo provoditi večeri sa svojim naoružanim susjedima, da branim svoj dom, svoje roditelje i sestru. Više nije bilo upitno da se i ja sam ne priključim tim stražama koje su bile tajne, a opet javne.

Smognem hrabrosti i odem u mjesni da se prijavim, ali me otpile jer sam premlad (17godina) i jer nemam svoje naoružanje. Pitao sam – „A što da imam?!“, na što dobivam potvrdni odgovor. Stoga je iste večeri pala odluka – prodajem motor koji sam zaradio radeći ljetne poslove i naoružavam se. Samo, postojao je jedan problem – ne smijem reći svojima… Inače bi me zgazili. Odlučio sam reći im da mi je motor ukraden, pa što bude… To je glatko prošlo i već kroz par dana imao sam novac za pušku, uspio sam i sam naći tko prodaje kalašnjikove (kako su neki u to vrijeme zarađivali) i sada sam bio spreman. Mario (prijatelj još iz osnovnoškolskih dana) i ja u lokalnom bircu skovali smo plan da idemo od doma do doma, od škole do škole, pa gdje nas prime.

Bio je već 11. mjesec ’91. i dobrano je zahladilo. Sjeli smo na posuđeni motor i krenuli u obilazak mjesta stacioniranih sa ZNG-om. Obišli smo taj dan cijeli grad i gdje god da smo bili tražili su nas nekakav papir sa pristankom roditelja. Mislim se, što nas jebete, pa skoro smo punoljetni, a imamo i svoje puške, bili smo i po stražama po naseljima i šljivicima… Nakon bezuspješnog vozanja uokolo odlučimo upasti u komandu 108. brigade ZNG-a i ako treba ne izaći dok nas ne prime. Došli smo do portira na ulazu u komandu i nakon polusatnog natezanja on nas je sproveo do zapovjednika artiljerije pri 108. brigadi ZNG-a.

Ulazimo u dugački hodnik koji je bio pun užurbanih ljudi u maskirnim odorama koji brzim koracima nose hrpe papira i međusobno se sudaraju. Kucamo na vrata koja nam je portir pokazao i iznutra se čuje – „Naprijed“. Kada smo banuli onako zajapureni, čovjek u novoj američkoj odori ostao je u čudu – od kuda sada nas dvojica?! Ali, nismo se dali smesti već u isti tren – „Mi bi se htjeli ići tući sa četnicima. Imamo svoje naoružanje i punoljetni smo.” Za svaki slučaj slažemo za godine da nas ne bi i ovaj otpilio. Nakon onog čuđenja čovjek se nasmija i kaže – „Dajte mi svoja imena i adrese i idite kućama čekati pozive“. Mislim se u sebi – možeš mislit’ što će nam poslati pozive, doći će nam vojna murija i pooduzimat’ nam one puške. Ali sada je bilo gotovo.

Mrak je polako počeo padati i zamračenje je bilo na snazi, stoga se raziđemo svatko svojoj kući. Ja sam i tu večer trebao ići u naselje na stražu.

Kod kuće je atmosfera bila kao i svakog dana, a ja kao na iglama – ne smijem svojima reći da sam se prijavio u gardu. Kasnije te večeri čuo sam kucanje na prozoru i svi su se u sobi pogledali (mislim da su moji slutili da ću tako nešto napraviti). Polako maknem zavjesu koja je sprečavala da se svjetlo vidi van i ugledam čovjeka u crnom, bez lica, pita me živi li tu Goran. Nakon mog potvrdnog odgovora uručio mi je poziv da se sutra ujutro javim u mjesto nedaleko od Slavonskog Broda u svoju jedinicu (06.12.’91). Nitko sretniji od mene, napokon sam uspio. Nadao sam se da je i Mario dobio poziv. Te noći sam ostavio mamu kako plače i otišao na stražu u naselje.

Četvrti dio (neka nova avantura)

[dropcap]S[/dropcap]vanulo je sunčano zimsko jutro, čak i toplo za 12. mjesec. Mislim da nisam ni spavao tu noć. Bio sam u iščekivanju kada ću krenuti. Nazvao sam ujaka (pošto nisam imao svog prijevoza) da me odveze na zborno mjesto. Kako je i on bio u gardi, došao je u uniformi, civilnim kamionom kojim su se vozili na terene. Kada me vidio onako zbunjenog u maskirnoj jakni koju sam obojio par dana ranije, u riflama i ćaćinim čizmama iz JNA upita me znam li što radim, a u glasu mu osjetim dozu odobravanja i podrške. Nakon pola sata provedenih u tišini dok smo se vozili do skupnog mjesta ugledam dom u kojem sam već ranije bio na seoskim zabavama i ispred doma šarenu gomilu nepoznatih ljudi koji su imali pojedine dijelove maskirnih odora (nešto kao danas kada idemo na svinjokolje), valjda ono što je tko imao ili kupio. Iskočio sam iz kamiona skoro u pokretu, nisam ni stigao zahvaliti se ujaku i pozdraviti se. Žurio sam da ne bih zakasnio u rat, da ne počmu bez mene. Stigavši pred ulaz znao sam raspored prostorija jer sam već boravio unutra. Ulazim kroz hodnik razgrćući onu šarenu masu ne bih li ugledao neko poznato mi lice. Nakon skeniranja prostora, kao na onim zabavama, ugledam poznat lice. Mario je stajao u najdaljem kutu dvorane sa grupom momčića kao što smo bili i nas dvojica. Mislim se, dobro je, bar smo zajedno. Lakše je kad netko zna kako dišeš.

Ona grupica nešto je tiho razgovarala. Izgledali su kao da se spremaju napasti neku trešnju ili vinograd. Kada sam prišao bliže i upoznao se sa svima njima ono šaputanje mi je poprimilo smisao. Pitali smo jedni druge sva ona pitanja koja smo mislili da trebamo znati, a odgovori su uvijek bili iz druge ruke.

…Neki prijatelj je njemu pričao o terenima, pa onaj načuo u birtiji kako se sakriti od metka, kako uništiti tenk sa običnom puškom i tko zna kakve sve budalaštine ne… A za takve filmske scene imali smo, hvala Bogu, svi mi materijala iz onih filmova o Sutjesci i Neretvi što smo ih morali gledati u školama. Osjetio se u toj našoj grupici nekakav strah pomiješan sa adrenalinom. Ipak, i mi smo sada dio nečega velikog, ali nama tada nepoznatog. Uskoro smo se počeli nadvikivati da bi se čuli u onoj gomili koja se nagurala unutra.

Nakon nekoliko minuta opet smo se mogli međusobno čuti, u dvorani se opet čuo samo tihi žamor. Osvrćući se oko sebe da vidim što se događa vidio sam da se prema bini, gdje su nekada svirali bendovi, bez velike muke probija čovjek u novoj maskirnoj uniformi, s nekim fasciklom u ruci. Kada se popeo gore po držanju sam pretpostavio da je bio vojno lice. Sve je na njemu bilo kako treba. Čak sam bio pomalo ljubomoran na njega, kakvu opremu ima – hlače, jakna, prsluk i niklovani pištolj čiji me bljesak skoro oslijepio, pošto sam bio u prvome redu do bine. Nakon što se predstavio onoj gomili koja je zurila u njega otvorio je fascikl koji je držao i bez nadvikivanja počeo čitati imena s liste. Nije prošlo dugo i ona ista šarena gomila počela je dobivati izgled nekakve vojske, počeli su se formirati vodovi. U tim trenucima nisam čuo nikoga oko sebe, samo sam čekao da čujem svoje ime, da i ta gomila čuje moje ime, jer smo pogledavali jedni u druge kad god bi on pročitao nekoga sa one liste. Čuo sam sva ona imena koja su odjekivala dvoranom, misleći u sebi – „Samo da Marija i mene stave zajedno. Pa valjda znaju da se znamo odmalena?!“

Moje razmišljanje prekinulo se kada sam čuo: “Goran, Mario, Josip, Max… Prvi vod, druga desetina.”
Stavili su nas desetoricu u isti vod kao da su znali da to priželjkujemo ili su nas onako skupa, kako su nas vidjeli, utrpali zajedno jer nisu znali što će s nama. Polako, kako je odmicalo vrijeme, svi smo bili postrojeni kao prava vojska i počeli smo ličiti na nešto za razliku od sat-dva ranije kada smo izgledali kao da smo na stočnom sajmu. Kako smo bili u prvim vodovima, tako smo među prvima krenuli i zaduživati opremu. Mislio sam u sebi – sada kad dobijem novu američku uniformu, novu opremu, novu pušku (jer svoju sam ostavio kod kuće da se stari ima čime braniti ako što pođe po zlu dok sam ja na terenu), nisam ni primjećivao što od opreme dobivaju drugi jer sam ja u glavi slagao spisak što mi od toga treba (već sam se vidio, lijep kao maneken, još samo da se obučem i mogu u grad).

Došao sam i ja na red, kad za stolom poznanik koji je živio par ulica od mene dijeli naoružanje i opremu i sve to piše na obični papir koji smo na kraju potpisali. On me pogleda onako iz sjedećeg položaja i kao da me ne prepoznaje. Mislim se, koji ti je kurac, što se praviš grbav, pa to sam ja, onaj mali kojeg niste pustili da s vama velikima igra nogomet dok sam bio u osnovnoj. Iz sobe iza njega izlašao je nekakav tip noseći Srpkinju (kalašnjikov), jedan okvir za nju, nekakvu torbu, šatorsko krilo, vojnu deku i ljetnu vreću za spavanje jako narančaste boje (valjda da četnici bolje vide gdje spavamo?!), koju su izgleda dobili od Kineza u donaciji, te šljem koji je ličio na onaj šešir koji nose u rižinim poljima. Stavio je to na stol pred mene, a onaj moj susjed kaže: „Sljedeći!” – Stani malo, što sljedeći?! Gdje su bombe, gdje je pištolj, hlače, jakna pancirka, IC za noćno gledanje… Naravno to mi sve prozuji u glavi, ali nisam imao hrabrosti to glasno reći. Pokupio sam onu svoju hrpicu jada u nadi da ću sve to dobiti kasnije.

To kasnije nije došlo zato što nije bilo dovoljno opreme i pušaka. Dijelili su čak i one tanđare što sam ih vidio u filmu o Bošku Buhi. Vrlo brzo podijelilo se sve to i ostalo je njih nekoliko koji nisu dobili ništa, pa se oglasi opet onaj što nas je postrojio, sada već nešto višim tonom, da bi nadglasao one nezadovoljnike, govori da će sutra možda biti još opreme ako naši osvoje neko skladište od JNA. Isti tren prozuji mi slika iz onih partizanskih filmova kako dvojica čuče iza kamena sa jednom puškom i kada prvi pogine, drugi uzima tu pušku i nastavlja dalje. Majko moja, što je ovo, pa jesu li ludi?! Sve one parade u Zagrebu što su pokazivali preko televizije i ono naoružanje, gdje je to, jesmo li u istom ratu, u istoj državi?!

Sada sam se već i ja imao za što brinuti. Vani se već i smrknulo i počeo je propadivati snijeg, a ona dvorana počela je poprimati izgled velike spavaonice za 300 ljudi. Na parket su se stavljale deke, a na njih one vreće za spavanje. U jednom kutu bila je napravljena nekakva peć od velikog metalnog bureta koju je svako malo netko ložio i otvarao. Već je bilo dosta hladno i nije bilo šanse da se zaspe. Spavali su oni koji su od kuća donijeli svoje deke. Nakon nekog vremena zrak je dobio miris dima od peći, od znoja, od ulja kojim su bile konzervirane puške… Dvorana je tonula u san i mogao se čuti samo žamor onih budnih. Radio se čuo nedaleko od mene. Vijesti su. Vukovar je pao, granatira se Dubrovnik, Osijek pod zračnom uzbunom, Šibenik je 30 dana pod uzbunom… Izvana se u daljini se čuju mukle detonacije. Netko kaže da to tuku Gradišku… Utonuo sam u san, a da to nisam ni osjetio. Ništa više nisam čuo ni namirisao, uspavala me ona toplina moje kričave narančaste vreće koja je skoro svijetlila u polumraku i koja je, začudo, bila topla iako je bila ljetna.

Jutro je. Polako se budim i opet čujem onaj žamor s kojim sam i zaspao. Rano je, kroz prozore koji su bili visoko iznad moje glave vidim da je svanulo. Pokušavam se pomaknuti i ustati, ali sve me boli kao da me je netko tukao cijelu noć. A i dobrano sam se smrzao. Lagano, sa grčem u leđima, prilazim onoj peći da se pokušam ugrijati. Nekoliko ljudi već je stajalo tamo. Pojedini su još spavali, a oni što se bude gunđali su i psovali kao i ja maloprije. Nakon što sam se ugrijao izlazim van udahnuti malo svježeg zraka. Unutra si se morao boriti za udisaj koji je ostavljao gadan okus u ustima. Selo je još bilo mirno. Nije bilo prolaznika, a i snijeg je svježi. Samo su oko doma bile utabane stazice koje su napravile straže. Joj, da mi je popiti kavu, taj mali luksuz nakon onakvog spavanja. Nisam ni završio misao kada je pred ulaz došao stojadin išaran u maskirnim bojama. Iz njega izađu petorica ljudi, uredno obrijanih i obučenih u uniforme, a među njima i onaj koji nas je jučer postrojio. Pozdravi me i pita me kako sam spavao. Mislim se, super sam spavao, sve me boli, ali vidim da si ti odmoran i istuširan.

Ušli su u kancelariju odmah pored ulaza i nedugo zatim izašli svi van i ušli u salu gdje je netko povikao – „BUĐENJE!“. Vrlo brzo opet smo bili u stroju. Taj dan i iduća dva proveli smo po stražama po selu, oko doma, učili smo kako se održava osobno naoružanje, kako se pravilno ukopava, kako pomoći ranjenom suborcu… Ovima starijima bilo je lako, oni su imali prvu pomoć na polaganju vozačkog i služili su JNA, a ja nisam imao ništa od toga. Osjećao sam se kao da sam u školi, samo što nitko neće vikati što si to ne zapisujem. Nakon tih dva-tri dana provedenih u domu došlo je odobrenje da se po grupama može otići kući na tuširanje i sutra do podneva ponovno se nacrtati natrag. Napokon ću spavati u svom krevetu, sam, bez onih mirisa, hrkanja i prdeža.

Naš vod potrpao se u dajca (Tamov kamion) i krenusmo put Slavonskog Broda. Nakon 20 minuta u svome sam mjestu, lupam po kabini da mi stanu da mogu sići. Silazim pred ulicom i pozdravljam koga sretnem, sav ponosan jer nas je sada četvorica iz naselja bilo u gardi. Ulazim u dvorište i u kuću, ali me nitko nije dočekao. Stara je otišla raditi u Velepromet, a stari u Đuru, sestra vjerojatno u školu. Opet svira uzbuna za opću opasnost, ali kao da ju više ne registriram. Valjda sam se već bio navikao na nju pa nisam ni ulazio u skloništa jer to tako traje već mjesecima. U grad se išlo pod uzbunama, pod granatiranjem. Išlo se u dijelove grada koji su dan ranije bili na meti, pa sljedeći dan nije po njima pucano, sve je bilo kao po nekoj shemi. Presvlačim se, kupam i jedem, a onda na telefon sazivaj – tko je kod kuće da se nađemo na sastajalištu u parku, da vidimo kakvi su planovi za večer. Preko tjedna nismo išli u grad, a i nismo imali love za izlaske pa je alternativa bio birc i klupe u parku. Skupimo love za cugu i tako do kasno u noć.

Kada sam se probudio onako odmoran i gibljiv, siđem u kuhinju gdje me starci čekaju sa kavom nakon razgovora prije njihovog tzv. posla (jer su većinu radnog vremena provodili po skloništima). Priopćavam im da izgleda idemo za Gradišku, za dan-dva zamijeniti prvu grupu. Da su me taj dan mogli zaključati, mislim da bi to i učinili, ali i oni su bili svjesni da to više nije igra, da sam ja odlučio tako i da im ne preostaje ništa drugo nego me podržati u tome i sakrivati suze od mene.

Prije nego sam išao čekati kamion da me pokupi išao sam kod prijatelja posuditi maskirne hlače i šaku metaka jer je on bio na odmoru nakon terena. Ponovno sam u domu sa svojim novim prijateljima od kojih su neki bili mojih godina, pa čak i do sedamdesetogodišnjaka. Osjećao sam nekakvu sigurnost pored njih i nisu me gledali kao balavca nego kao nekoga ravnog njima (iskreno, laskalo mi je to). Tih dana pred odlazak na prvo vatreno krštenje proveli smo u vježbama i podjeli dužnosti i obaveza. U domu se već počela osjećati nervoza – kada ćemo ići, gdje, sve više se moglo čuti glasno gunđanje i ja sam se uhvatio u nervozi – što nas jebete, vidi koliko nas je, znamo sve što trebamo znati, ajmo za Vukovar, Gradišku… u vražju mater ako treba, samo ajmo. Već mi je bilo i dosta onog parketa na kojem sam spavao i onih straža po šljivicima. Valjda ću tamo naći neki sjenik pa će mi biti i toplije i mekše. Te večeri došla je zapovijed da se ne prave ležajevi, da se iza ponoći kreće. Samo se reklo da idemo za Gradišku.

Vrijeme je prolazilo nevjerojatno sporo i polako smo svi počimali biti nervozni, ali opet smireni i mirni (osjećao sam se kao pas ptičar koji je stajao napet i čekao gazdin glas da kaže „Donesi!“).

Napokon je prošla ponoć i bližio se trenutak kada ćemo krenuti. Dijelile su nas minute do polaska. Iz smjera Gradiške dopirale su opet one mukle detonacije, samo sada nešto žešće i učestalije i između njih zvuk kamiona kako se parkiraju pred dom. To je to – pomislio sam i već sam bio u vrsti za ulazak u kamion. Izlazimo šutke van i netko od desetara nas raspoređuje po kamionima koji su bili parkirani tik uz izlaz. Ulazim u kamion i pipam rukama gdje mogu sjesti jer ne vidim ni prst pred nosom. Sjedam i ne znam tko je kraj mene jer je mrak kao u tunelu, samo po glasu mogu nagađati gdje je tko. Nešto dalje čuje se nekakvo mrmljanje koje mi je sličilo Očenašu.

Vožnja je prošla u jezivom muku. Mogao se čuti samo motor kamiona i svaki udarac kotača po rupama, sve to popraćeno kanonadom detonacija koja je već bila i zaglušujuća. Nakon pristojna sata vožnje na -4 ispod cerade u kamionu, polagano smo se počeli zaustavljati da bi na kraju i stali. Ceradu je netko dignuo jednim potezom izvana i jasno se već naziralo da će početi svanjivati. Netko kaže da smo stigli, ali nitko ne govori gdje. Pri iskakanju iz kamiona sa onih metar od smrznutog tla vidjelo se da smo u ravnici, a ne podno onih brdašaca oko Gradiške (naravno, poznavao sam i taj kraj). Svuda uokolo bila su kukuruzišta koja su bila pod snijegom i neobrana. Pa zima je, trebali bi tu biti stogovi od kukuruznih stabljika, klipovi u sušarama… Nejasna i nepojmljiva slika, znam to jer su mi baka i djed bili seljaci i za zimu se pravila ljetina za prehraniti marvu.

Dotičem tlo u doskoku, ali me ranac pretovaren konzervama, koje sam ponio od kuće i što mi je ostalo od prijašnjih dana kad smo dobivali suhe vojne obroke, baca iz ravnoteže i padam koliko sam dug i težak. Olakotno je bilo što se nisam samo ja prosuo nego nas je bilo više pa nitko nije obraćao pažnju. Ustajem se, otresam snijeg sa sebe i tražim svoju desetinu. Na putu do njih vodnik me usmjerava prema kamionu sa streljivom i našom teškom artiljerijom (minobacač 60 mm. Tada nisam znao da za njega imamo samo sanduk mina) i daje mi onu cjevuru u ruke. Ja sam je pokorno i bez negodovanja primio, iako bih volio da ništa nisam morao nositi jer ne možeš ni prazan hodati po onome ledu koji je sezao u nedogled. Po tom ledu skužio sam da smo negdje uz Savu i mislio se – dobro je, bar ima prirodna barijera između njih i nas pa se ne mogu baš lako prišuljati, a da ih ne vidimo.

Kolona u jednoredu počela se kretati kao zmija, a detonacije su već čepile uši. Imao sam osjećaj da bi bez one cjevure poskakivao. Prvih pola sata našeg tapkanja po ledu prošlo je sa puno padova i tihog smijeha. Već je bilo oko pola pet i danilo se, kad odjednom netko viknu „Avion!“. Bacim onu cjevuru sa sebe i ispružim se na led tražeći nekakav zaklon. Imao sam osjećaj da su se ljudi pokušavali sakriti iza stabljika kukuruza. Pokrijem se rukama po glavi u nadi da sam se dobro sakrio i mislim se – pa kako ga nismo čuli. Kroz razmaknute prste pogledom pretražujem nebo i ugledam nekakvu točkicu iz koje se zadimilo, a onda prodoran zvuk mlaznog motora. “Nije po nama, raketiraju Mašić i naše položaje” – moglo se čuti.

Pomislih na Tomu isti tren (Tomo – prijatelj iz vremena kada smo pustošili trešnje po brdu, otišao kao zadnja grupa u JNA, prvo u Sloveniju pa nakon povlačenja iz Slovenije, u vlaku koji je vozio kroz Slavonski Brod za Niš. U vlaku iz kojeg je mogao vidjeti kuću, a nije mogao pobjeći. Njegovo izvlačenje je trajalo nekoliko mjeseci, dok nije uhvatio priliku za kidnuti, pošto je bio tenkist. Čim je stigao u Slavonski Brod vozio sam ga na onom mom motoru u mjesto nedaleko od grada, u tenkovsku jedinicu koja je bila formirana u 4 mjesecu ’91. sa prvim M-84 koji su bili skinuti sa trake, na kojima je radio i moj stari). Večer prije bili smo u parku i rekao mi je da idu tamo dati potporu našima, više moralnu nego vatrenu, jer ni oni nisu imali municije osim par podkalibarnih koje se koriste za uništavanje drugih oklopnih vozila. Onaj led vrati me ponovno u stvarnost jer, morao sam voditi računa da se opet ne prospem.

Nakon još pola sata hoda kao na klizaljkama, u daljini su se mogle vidjeti kuće koje nisu imale crijepa i iz kojih se nije vidio dim iz dimnjaka. Par istih tih kuća imalo je i direktne pogotke od granata. Ali što je sa tim crijepovima, kao da ih je netko poskidao?! Iako, po starini gradnje moglo se vidjeti da je kuća stara i da su rogovi još na kući. Što smo bili bliže tim kućama mogli su se vidjeti tračci dima koji su izlazili iz podruma i siluete ljudi kako se kreću između kuća.

Odjednom tišina. Ne čuju se više oni plotuni koji su pucali kao da su mi kraj uha. Ne čuju se ptice, čuje se samo pucketanje leda pod mojim nogama i zveckanje metala na pušci koje ranije nisam mogao čuti.

Početak kolone bio je već u selu i naša zmijulja samo što se nije uvukla u sigurnost kuća. Nakon što je naš zapovjednik izmijenio par riječi s nekim sugovornikom koji mu je bio došao u susret sa čela, prva grupa od tridesetak ljudi osta na tom mjestu, a mi ostali krenusmo dalje. Što smo više ulazili u selo, bilo nas je sve manje. Grupa po grupa je ostajala po dvorištima. Idemo dalje, a ja opet odlutah u svojim mislima. Pa jesu normalni, zašto nas rastavljaju, da naš četnici lakše pokolju?! Bolje da smo onako skupa kao u domu, pa će netko već biti budan. Četiri para ušiju i očiju je bolje nego tri. Ne bih više imao ništa protiv one zagušljivosti i prdeža. Okrećem se ne bih li vidio Marija. Tijekom ovog marša i onog aviona zaboravio sam na njega. Dobro, više zbog sebe, jer mi je Mario uvijek bio tu kada sam ga trebao i na njega sam uvijek mogao računati kao i on na mene. Ipak smo prijatelji od prvog osnovne i znam da neće kidnuti kad zagusti.

Stanemo u nekom blatnjavom dvorištu po kojem hodaju kokoši i s traktorom koji je bio nečim pogođen i sav rastrgan. Svinje bauljaju niže u baščama… Ništa tako još nisam vidio, tako da mi je to zaokupilo pažnju pa nisam ni čuo onoga koji nas je raspoređivao po podrumima. Rekao je da smo stigli do našeg bunkera, koji je bio nešto dalje od podruma na čijim vratima je nekad očito bilo staklo, a sada se nalazilo šatorsko krilo. Pored njega bila je cijev od peći iz koje se dimilo. Nakon što je ovaj domaći rekao da je stigla smjena (rekao bih domaći jer se provlačio po onim dvorištima kao da je svako njegovo), netko pomaknu ono krilo što je stajalo na vratima i počeli su izlaziti ljudi u zgužvanim uniformama, raščupani i neobrijani, gunđajući – gdje ste dosada, mislili smo da ćemo ostati još četrnaest dana.

Kao prvo, šta četrnaest dana? Ja ovdje neću biti toliko; kao drugo, gdje ću spavati? Gdje jesti? Srati? Kupati se? A kao treće, da ovaj nije rekao da ste naši, jebeš mi sve ako ne bi bacio bombu unutra misleći da ste četnici… Naravno, sve to rekao sam u sebi da nitko ne čuje i ne zalijepi mi šamarčinu jer sam se usr’o, a još ni četnika uživo nisam vidio.

Među tim neobrijanim i raščupanim ljudima vidio sam poznato lice iz naselja. –„Bernadiću, jesi to ti? Vidio sam ti staru nekidan, nije mi rekla da si i ti u gardi.“ Vidim ja da me nešto blijedo gleda, sad, ili sam ja polupao lončiće pa to nije taj tip ili me stvarno ne zna. – „Jeste vi nedavno doselili iz Srbije u Brod?“ Kaže on – „Da“.- „Pa što me onda jebeš, živiš četiri kuće od moje. Valjda znam tko se odselio, a tko doselio.“ Vidim, svrstao me. – „A ti si onaj što se muvao oko kuća u naselju!“ Sada mi je već lakše kad vidim da me zna. – „Prenesi mojima ako ih vidiš da sam dobro i da ne brinu.“

Nisam nešto previše izvukao od njega da saznam gdje sam. Izgleda da je bio neispavan. Sreli smo se na još par terena jer smo mijenjali jedni druge, tako da nismo imali prilike zaglaviti u bircu ili parku. (Poginuo je u Bosanskom Brodu u 4. mjesecu ’92 u 22. godini pri prelasku naših čamcima preko)
Sada kada su oni otišli, mi smo se mogli smjestiti i saznati gdje se nalazimo, vidjeti gdje su četnici, pa i zapucati na njih.

Ulazim u onaj podrum, polako nogom pipkajući ispred sebe jer je unutra bio mrak. Baterija – eto, to sam zaboravio pri slaganju stvari kod kuće. Netko je u onome mraku našao kutiju svijeća i upalio jednu. Plamen svijeće osvijetlio je prostoriju 4×4, visine dovoljne da ja budem uspravan i unutra hrastovi stol sličan mojemu kod kuće i pun konzervi i ostataka hrane i kruha. Peć je bila tik do vrata, a svuda uokolo je bio napravljen nekakav podest koji je služio za spavanje. Ma, super, sada su nas nagurali u prostor manji od doma i spavati ćemo na daskama. Pod je bio zemljani i zato se izgleda osjetila plijesan. Bacim se na prvo slobodno mjesto do peći da ga zauzmem jer se nemam namjeru smrzavati. Sada kad sam i to riješio izlazim van vidjeti gdje sam.

Kuća je bila udaljena od nasipa desetak metara, a nasip u visini prvog kata bio je izrešetan. Sada mi je bilo jasno zašto ne možemo spavati u kućama i nečijim krevetima. Ali, dobra stvar je bila u tome da nam je podrum zaštićen sipom od direktnih pogodaka. Svuda po dvorištu bilo je razbacanog crijepa. Dva-tri kratera od granata na prvom katu kuće. Nije bilo ni jednog okvira od prozora, bili su izvaljeni iz svoga ležišta. Tako je bilo na svim okolnim kućama koje su bile poredane u jedan red duž nasipa. Sve je bilo sivo, i tamno i bijelo od snijega gdje se on uspio zadržati.

Penjem se po stepenicama na kat kuće i ulazim unutra. Po hodniku je bila razbacana odjeća, igračke, staklo i komadi drveta. Ulazim u drugu prostoriju koja mi liči na kuhinju. Kuhinjski elementi pokidani, neki vise na jednom držaču. Svuda uokolo razbijeno posuđe, lonci, pribor za jelo, ostaci lustera. U zidu rupa kroz koju se vidi spavaća soba. Krevet pokidan, namještaj porazbijan, slika posljednje večere iznad kreveta visi nagnuta na jednu stranu, svugdje po sobi razbacana muška odijela i ženska garderoba, sve prljavo i izgaženo. Ulazim u kupatilo. Kada za kupanje iščupana, wc školjka razbijena, umivaonika ni nema, samo njegovi ostaci. Instalacije vise iz zidova, štokovi vrata leže na podu. Zagledam se u sljedeću prostoriju. Svuda po podu igračke, dječje stvari, ostaci namještaja. Pogled se pruža preko mutne Save, vidi se samo šuma preko. Mariov glas me prekinu i uplaši. Govori mi da dođem dolje, da nije baš najpametnije stajati tu kraj prozora i da nas vodnik treba upoznati sa situacijom.

Silazim po stepenicama, još u šoku od onoga što sam vidio, i stajem u vrstu. Došao je i onaj domaći. Stoji kraj Zlaje (vodnik), gleda nas i govori nam da smo sada mirni do pola osam jer preko dan ne pucaju po Novoj Gradiški i da nas neće dirati ako mi njih ne budemo provocirali. – „Ne mogu nas gađati jačim kalibrom jer smo im preblizu pa poderu po selu sa flakovima, pragama i minobacačima 60 mm. Preko su ukopani tenkovi, vbr-ovi i minobacači 120 mm. Ni pod koju cijenu ne hodajte po nasipu jer nas mogu skinuti snajperi. Oprezno pri penjanju u gornje katove kuća radi izviđanja zbog istih tih snajpera. Ne puštajte dim kroz dimnjake da se ne vidi gdje se nalazimo. Ozbiljno se prihvatiti straže jer se nalazimo kraj sela prema Bosanskoj Gradiški i prvi smo na udaru ako krenu, što se i događalo već tri puta. Tada su ušli u selo i popalili prve kuće, devastirali ostale. Utvrditi grudobrane i ostaviti ih nepokrivene zbog preglednosti. Nalazimo se u selu Mačkovac na Savi i udaljeni smo 10 km zračne linije on Nove, a 5 km od Bosanske Gradiške. Prvi vam je teren i nemojte se izlagati nepotrebnoj opasnosti. Pucajte ako vam se ne odgovori na lozinku i ako vidite čamce na Savi. Mjesto je hrvatsko i moja je kuća do vas. Ako što trebate, dajte nam do znanja.“

Ostao je još pričati sa Zlajom i onda otišao i nestao iza onih kuća kao što se i pojavio. Ostali smo sami nas desetorica. Ulazim u podrum još pod dojmom onoga što sam vidio na katu i onoga što je ispričao ovaj domaći. Legnem na svoj ležaj jer sam bio umoran i nenaspavan, ali ne i pospan. Zlaja ulazi unutra i kaže nam da ne idemo nikuda jer moramo napraviti smjene za straže i dobiti sljedovanje. Pita još ima li tko kakvih pitanja i nejasnoća. Svi smo šutili, mislim da nitko nije bio spreman na takvo što.

Već je oko podneva i ogladnio sam. Kuhanu hranu nećemo dobivati dok se ne organizira poljska kuhinja, a to može trajati i do sutra. Sreća pa sam se opskrbio konzervama. Tada sam i naučio pripremati mesni narezak na sto načina (mesni pečeni, pa sa jajima, ako si stigao naći one kokoši kada snesu i ako budeš brži od drugih, pa sa lukom, krumpirom… Ima recepata za jednu omanju kuharicu). Našao sam tavicu što je ostala od grupe prije jer su i oni sami to prolazili i krenem si pripremati klopu. Netko iza leđa mi govori da ga zovem kada završim da si isto nešto spremi. Dok sam uz onu svijeću spravljao narezak, unutra ulazi Davor (onaj moj što mi je davao opremu) i pita da se ponovno skupimo da podijeli suhi obrok. Na brzinu su se svi skupili pa on poče dijeliti svakom po šteku cigareta i američki suhi obrok (jebote, američka hrana i cigare, u to vrijeme sam znao imati kutiju cigareta i po tri dana). Mario je počeo otvarati svoj paket kao da je od Djeda Mraza. I mene je zanimalo što sam dobio pa otvorim svoj, a unutra dvopek, neka gotova hrana za ugrijati, tablete za vodu, čokolada, žvake, šibice, otvarač za limenke i još nekih gluposti te kutija koja je posebno i nije bila američka, unutra gastal i još neke tablete za smirenje za koje sam nekoga pitao za čega služe. Niti sam imao problema sa želudcem, niti sa spavanjem pa ih dadem nekome. Tada još nisam ni zapamtio svima imena pa nisam ni znao kome dajem.
U međuvremenu smo sastavili i smjene za straže. Mario i ja bili smo zajedno u smjeni. Straže su nas kačile dvije po danu i dvije po noći i trebalo je guliti prvu oko tri. Dobro je, po danu smo imali priliku razgledati gdje nam je tko sa bokova i iza leđa. I ne znam kada je prošlo jer smo bili blizu podruma i uskoro je bila smjena. 6 smo sati bili slobodni, odnosno, do 9, pa onda odguliti 2 sata, do 11, pa ću moći spavati, mislio sam.

Uvukao sam se u podrum i pokušavao organizirati svoje stvari i malo skinuti čizme. Stalno je netko ulazio i izlazio tako da nije bilo mira i počelo se smrkavati. Ona svijeća sve više je osvjetljavala naš podrum i počelo mi se spavati, ali nisam htio dok ne odgulim i onu stražu u 9. Ležim na krevetu i borim se sa teškim očima kada se odjednom prozor na kojem je bio najlon i vrata sa onim šatorskim krilom napuhaše unutra pa ispuhaše van (kao da dišu) i „BUM!“. Detonacija me, mislim, sa krevetom digla od poda 10 cm. Jebote, ovo je grunilo u dvorištu! Svi su poskakali ne znajući što je? Ulazi Zlaja i kaže – „Počeli su!“

Sada mi je bilo jasno ono „bit ćete mirni do pola osam“. Ta detonacija i druge za njom svaki su puta napuhali i ispuhali onaj prozor i vrata. Izašao sam bos, u čarapama, na onaj snijeg i stao u ono blato u dvorištu. Oko mene su padali komadići crijepova, a nebo je osvijetlio plamen koji je osvijetlio i cijelo dvorište i okolne kuće. Sada mi je bilo jasno što se dogodilo i sa crijepovima na kućama. Ono što nisu oni skinuli sa flakovima i pragama, to su rušila tenkovska ispaljenja. Tu večer i narednih 14 više sam proveo u zraku nego što sam bio na zemlji, a spavati se moglo jedino preko dana. Tražio sam nazad one tablete za želučanu kiselinu i za spavanje.

Dani su prolazili u stražama i traženju zanimacije kada si slobodan. Jedan dan između straža Mario dolazi u podrum i kaže mi – „Diži se, ideš vidjeti što sam našao!“ – Proveo me po onim dvorištima kao da su njegova i u jednom u kojem je kuća bila srušena do temelja pokaza mi biljar koji je sam izvukao ispod gomile građevinskog materijala. Uvukao ga je u neku garažu, iako ne znam kako, jer je bio težak bar 200 kg. Uspio je naći i nešto kugli i nekakav štap. Vrlo brzo nam je to postalo okupljalište kada nismo bili po stražama.

Preko dana je bilo podnošljivo i mirno, a noći sve gore i duže. Jedne od tih noćnih straža upamtio sam da je padala ledena kiša, a oni odpreka nisu stajali. Glava i uši su me boljele od onih detonacija i vibracija pa sam odlučio poduzeti nešto jer nisam mogao više izdržati. Otkočim kočnicu na Srpkinji, prebacim na rafalno i istresem cijeli okvir preko Save. Jedini je problem bio što sam od prijatelja dobio svjetleće metke pa su četnici vidjeli odakle pucam i vratili mi kusur Pamom. Kad su sasuli po kući i po rovu mislio sam da sam sad gotov. Samo da preživim ovo i iz molit ću deset Očenaša.

Kada su stali, provirim samo toliko da vidim Savu i izderem se na sav glas – „Čedo, jebem ti majku“, a sa druge strane se slabo čulo – „I ja tebi, ujo!“. Pa sastavi opet po kući iza mene. Mario se stvori kraj mene i upita što je bilo, jesu krenuli, pa mu odgovorim da mi se učinilo da čujem udarce vesla po čamcu. Šta ću, moram mu slagati jer bi me poslao u pizdu materinu, a i trebao mi je alibi za vodnika. Zajebao sam i one moje što su trebali stražariti iza mene što cijelu noć nisu smjeli proviriti iz rova.
Dani su prolazili u igranju onog biljara, muvanju po selu i pokušavanju da nešto odspavam, a noći u poskakivanju i nadvikivanju sa četnicima. Došao je i Božić. Snijeg se otopio i blato je bilo do grla.

Znao sam da je Božić, ali me ništa nije podsjećalo na njega. Ne miriši pečenje, ne miriši božićna jelka i miris bakinih kolača. Neki novi mirisi su zamijenili božićne – miris baruta, miris ustajalosti i plijesni, miris paljevine. Taj Božić su nam čestitali i sa druge strane Save i to sa 60 mm, cijelu noć, tako da smo mogli napraviti samo dvije smjene u 12 sati dok su oni radili kao u normi od pola osam do pola osam.

Prošla je i ta noć i trebalo je izdržati još samo jedan dan do smjene i on je prošao kao i četrnaest prethodnih, u sakrivanju i poskakivanju. Svanulo je jutro i sada nam je ispred podruma stajala zamjena. Izlazimo i gunđamo – „Gdje ste dosada, već smo mislili da ostajemo još četrnaest“, kao što su i nama gunđali i vidim da nas gledaju sa čuđenjem kao što sam i ja gledao onog mog iz naselja.

Pokupili smo svoje stvari i šutke krenuli na onaj marš, ali sada po blatu do koljena, kroz one kukuruze. Trebalo nam je duplo više vremena nego kada smo dolazili. Stižemo do mjesta gdje su nas sada čekali autobusi. Ulazili smo u njih kako smo dolazili i brzo smo bili na putu za kući. Gledam svoj odraz u zamagljenom staklu i vidim rasčupanu, krmeljivu i neobrijanu spodobu koja se razlikovala od četnika samo po oznakama na desnom ramenu. Upute za povratak u dom nakon odmora od pet dana dobili smo u autobusu.

San me svladao i taj dio puta sam prespavao. Mario me probudio pred ulicom. Onakav umoran, pospan i kao isprebijan, prvo sam se išao javiti baki, da sam stigao i da sam dobro, jer dva tjedna nisu imali nikakvih vijesti o meni. Kada me vidjela, prvo je zaplakala, a onda me obgrlila i samo rekla –„Sinko moj“. Ništa me nije pitala jer je sve to već prošla.

Kući su me svi čekali za stolom i to onim božićnim, sa pečenjem, jelkom u kutu i bakinim kolačima. Za stolom me ništa nisu pitali jer su znali da neću htjeti pričati o tome. A i što sam trebao pričati, da sam četrnaest dana sa sebe skidao samo čizme, da sam bio odsječen od ostatka svijeta, da sam pišao u rov jer nisam mogao izaći iz njega, da sam kopao rov bajunetom jer nisam imao čime drugim, da su me gađali snajperom i granatama, da sam počeo pušiti dvije kutije cigareta na dan, da imam noćne more svaku noć i da se budim u hladnom znoju?!

Poslije ručka odvukao sam se u kupatilo i oprao svu onu prljavštinu koju sam nakupio tokom onih četrnaest dana. Ušavši u svoju sobu zatičem ju u istom stanju u kakvom sam ju ostavio, samo što svi oni posteri po zidovima nemaju više nikakvo značenje. Kao da je to nečija tuđa soba, kao da mi nisu više bili važni ni moja roba u ormaru ni igračke koje su mi ostale iz dana kada sam se igrao s njima. Neki su to sve izgubili, i puno više.

Srušio sam se u krevet i zaspao u trenu, uljuljan njegovom toplinom, mekoćom i mirišljavošću koju sam skoro zaboravio.

Probudio sam se sutra u podne, sav odmoran i pun energije. Grabim opet telefon pa sazivam tko je kod kuće. Vikend je i treba ići van, treba nadoknaditi one izgubljene vikende, treba obići stalna mjesta, treba vidjeti jesmo li svi na broju. Tu večer i par narednih sastajali smo se u parku i kovali plan kako proslaviti Novu Godinu. U grad nismo išli jer opet nismo imali love, a i ono što smo nakupili između nas nije bilo dovoljno ni za jednu turu, pa smo pivu i vino kupili u lokalnom dućanu kao i bezbroj puta ranije. Svi smo bili na okupu, cijelo društvo, kao da se pogodilo da svi budemo zajedno, slobodni između terena. Nekolicina je isto pristupila gardi, neki čak i u HOS u Vinkovcima. Nisam mogao vjerovati da se u tih četrnaest dana izdogađalo toliko toga. Briga nam je bila kako proslaviti Novu Godinu, nitko nije mislio na rat niti na one njegove grozote, samo je bilo važno kako proslaviti Novu.

Slavili smo u nečijoj vikendici u kojoj smo proslavili već par Novih Godina i u našem aranžmanu, tko što donese. Dočekali smo Novu i ispratili Staru, u nadi da će biti nešto bolja nego prošla.

Uslijedilo je mamurno jutro i spremanje stvari za povratak u dom i novi teren. Sada sam se nešto bolje spremio za teren. Ponio sam i radio i bateriju i gotovih juha jer prošli teren nisam se baš najeo kuhanog. Istina, bilo je, ali nisam bio navikao na vojnu kuhinju i jesti gdje sam našao mjesto za sjesti.
Ulazim u dom i pozdravljamo se, jer sada smo se već međusobno poznavali. Mario još nije došao. Izgleda da je još negdje zaglavio nakon naše proslave, ali to je kod njega bilo uobičajeno, da nastavi sa slavljima dok i zadnjeg ne isprati.

Stigle su nam i nove uniforme, ne američke, ali mi više nije bilo ni važno. Samo da se imam u što presvući. Dobili smo još i po okvir metaka i ručnih bombi. Dva dana smo čekali polazak na novi teren i nervoza je bila kao i prvi puta. Gdje idemo, gdje ćemo osvanuti.

Peti dio (novi teren)

[dropcap]T[/dropcap]aj dan opet zapovijed. Večeras se kreće i treba biti u pripravnosti i potovariti se u roku 15 minuta.
Kamioni su došli kao i prošli put, samo sada nešto ranije, prije ponoći. Opet onako šutke ulazim u kamion, tražim mjesto i opet ne znam kraj koga sjedim. Opet čujem i onaj mrmljajući Oče naš i opet čujem detonacije u daljini koje su bile sve glasnije.

Kamion staje i netko kaže – „Stigli smo. Dobro došli u Poljane.“ Nisam znao gdje je to pa sam pitao našeg kuhara (sam se prijavio da bi nam kuhao, a mi smo ga u dogovoru sa vodnikom mijenjali u njegovim smjenama za stražu). Kaže da smo blizu autoputa u što ću se kasnije ujutro i sam uvjeriti.

Selo je bilo pod minobacačkom paljbom, vjerojatno sa one strane Save gdje smo bili prije sedam dana, samo, sada su tukli po nama i sada netko drugi tamo govori „Hvala Bogu da nisam tamo“.

Selo je bilo široko slavonsko, kasnije sam saznao – srpsko. Između onih bljesaka od granata koje su eksplodirale i koje su padale svuda uokolo i sam Bog zna kako nitko nije nastradao, trčeći iz ruševine u ruševinu probijali smo se na prvu crtu. Najgori je bio fijuk padajuće granate. Ježio sam se svaki put, ali netko me utješi –„Brini se kada ju ne budeš čuo da fijuče, onda si poginuo.“ Mislim se, kao da će mi biti bitno onda jel fijuknula ili ne. Trčim i gledam ispred sebe da ne bih zaostao iza onoga ispred sebe i brojim između ispaljenja jer mi je netko rekao da možeš znati koliko imaš vremena do eksplozije.

branitelji_26421-300x225Ulijećemo u nekakav podrum i Zlaja nam govori, iako ga skoro i ne čujemo od eksplozija koje su dopirale izvana i bile su u krugu stotinjak metara, a ponekad i bliže, pokazuje na Marija i mene i nešto nam objašnjava rukama. Vičem da ga ne razumijem i da nisam ništa skužio, razumio sam samo da ostavimo ovdje sve ono što nam ne treba. Bacim ranac sa sebe i krenem za njim koji je već bio na izlazu. Mario je već istrčao i između bljesaka sam vidio njih dvojicu kako trče sagnuti kroz kukuruz. I ja potrčim, nikad brže, da ih stignem. Nakon onog cik-cak trčanja u pognutom položaju, nakon nekih dvjestotinjak metara, bacim se u neku rupčagu za njima, kad samo pljus u vodu do gležnja. Zlaja je rukama pokazivao Mariju nešto ispred nas, okrenuo se, udario me po ramenu, iskočio van i otrčao u pognutom položaju praćen onim bljeskovima koji su izgledali kao da gledam film u sličicama. Priđem Mariju i on mi objasni da su četnici ukopani u rovove pedeset metara od nas, u kukuruzima kao i mi, i da pazimo da se ne zateknemo izvan rova kada prestanu granatirati jer onda počinje puščana paljba. Uz nekakvu mješavinu pantomime i otvaranja usta dogovorili smo se da će on biti prvi sat vani u rovu, a da ja se uvučem u nekakav rov u koji je mogao stati samo jedan čovjek (i to skvrčen).

Cijeli je rov bio poplavljen do gležnja. Vadim upaljač i osvjetljavam unutrašnjost i nalazim mjesto koje je bilo ukopano za sjesti i dignem noge iz one vode. Nalazim nekakav komadić svijeće i pokušavam ju upaliti, ali uspijevam tek nakon nekoliko pokušaja. Skidam čizme da ocijedim čarape jer su mi bile mokre i nalazim nekakvu deku naguranu u kut pod balvanima koji su pokrivali taj rov. Pokrijem se njome i stavim ruke na svijeću da ih probam ugrijati. Malo sam se utoplio i zadrijemao sam naslonjen na stranu rova u sjedećem položaju. Netko me gura, vidim, Mario je. Bljeskovi izvana bili su nešto rijeđi.

Pokušavam odgrnuti deku, a ona počme puckati kao gipsani kalup. Smrznula se na meni od kondenzacije vode i moga disanja. Ne znam ni koliko sam spavao, Mario je sigurno vidio da sam zadrijemao pa me nije htio buditi pa je odgulio i moju smjenu. Oblačim još uvijek mokre čarape koje su isto bile krute kao i ona deka i sav naježen izlazim iz rova. Mario me probudio da zajedno budemo na straži jer je granatiranje utihnulo (dok sam drijemao u rovu nisam ni čuo ono granatiranje).

Uskoro će se početi daniti i sada smo mogli vidjeti i autoput s naše lijeve strane i kanal iza naših leđa. Kanal je vijugao oko kilometar prema selu, a kroz one kukuruze kroz koje smo došli vidjele su se kuće ili bolje rečeno, ostaci njih, jer ni jedna nije imala sva četiri zida niti krova. Do njih smo mogli doći i kanalom, ali bi nam trebalo više vremena. Gledali smo onaj autoput i u daljini se jasno vidjela Energopetrolova pumpa koja je bila izrešetana kao sir jer je jutarnje svjetlo provirivalo kroz rupe. Autoput pust, nigdje nikoga, sablasno prazno, ne pucaju ni oni udaljeni pedesatak metara od nas koje smo vidjeli kroz otvor na rovu dovoljno velik da gurneš cijev puške i vidiš nanišaniti prema njima. Nedugo zatim Mario je vidio da oni rade smjenu pa gurne cijev kroz onu rupu i sasu rafal prema njima i nije trebalo dugo da počmu gruvati po našem rovu.

Meci su fijukali iznad moje glave, a u razini zemlje (znao sam da je jako, jako, jako blizu jer me snajper hvatao po Mačkovcu), a onda kad su stali, netko iz toga rova zavika „Ujo, trebaš li metaka?!“ Mater im jebem, znaju da smo kratki s municijom, ali su nas se ipak bojali. Nisam ništa odgovorio, a ni Mario nije. Nije nam bilo svejedno, bili su tako blizu da smo ih mogli po imenima raspoznavati, da smo ih znali, a i prije minutu dvije rokali su po nama i nikad mi nije fijukalo bliže oko glave.

Smjena nam je došla nešto kasnije jer nisu htjeli dolaziti dok se puca, a i znali su da Srbi čekaju našu smjenu. Došli su onim kanalom koji je bio iza nas i četnici nas nisu mogli vidjeti kada smo se mijenjali. Nekako sam se dovukao do podruma gdje sam ostavio ranac i bio u nadi da ću sada skinuti čizme i osušiti čarape i malo se ugrijati, međutim, ništa od toga, trebalo je očistiti podrum jer ćemo tu spavati i obitavati, a unutra je bilo svega i svačega – bačve, boce, staklo i lešina svinje koja je bila ozlijeđena pa se izgleda dovukla do podruma i krepala tamo. Smrad je bio nepodnošljiv tako da sam povratio i ono što nisam jeo. Nismo imali vrata. Navukli smo na ulaz fosni da imamo nekakvu zaštitu od granata i da probamo barem malo ugrijati taj podrum. U okolnim ruševinama našli smo i nekakvu izbušenu peć koju je netko zakrpao blatom. Kasnije toga dana vojna policija dovela nam je zarobljenika za kojeg sam saznao da se napio par dana prije i dobauljao do naših položaja, gdje su ga zarobili. Čekajući razmjenu za naše, koja je trebala biti u Slavonskom Šamcu, iskopao je rov dovoljno velik da u njega stanu četiri čovjeka. Viđao sam ga još par dana poslije toga i onda ga više nisam viđao. Zamijenili su ga za naše.

UNPROFOR nam se počeo muvati po liniji, dal’ zbog čede i ostalih zarobljenih Srba ili ne, ali koji dan poslije nam je rečeno da ne pucamo više po danu, da se mora uspostaviti ničija zemlja i da će UN kontrolirati prekid vatre koji je stupio na snagu poveljom UN-a. Noći su napokon postale podnošljivije. Nije bilo granatiranja. Radilo je samo pješačko naoružanje, a ako je bila koja granata to se odmah prijavljivalo plavcima. Skoro svaki dan nam je u selu bio bijeli transporter i već smo se navikli na njih, tako da ih više i nismo primjećivali.

15. 01. 1992. cijeli smo dan bili na nogama i čekali proglašenje Republike Hrvatske, proglašenje zbog kojeg sam i bio gdje sam bio. Iz svakog podruma se mogao čuti radio sa kojeg je dopiralo priznanje od Njemačke, Francuske, SAD, Poljske, Italije… I sa svakim priznanjem bi svako malo zapucali da proslave sa nama jer sada se znalo tko je tko, tko je svoj na svome. Svi su bili puni ponosa i neke nevidljive snage koja nas je mogla voditi da ih tjeramo sve do Drine, NAPOKON SMO DOBILI ONO ŠTO SMO HTJELI!

Mislio sam, sada će biti nešto mirnije, nakon toga priznanja, ali prevario sam se. Bilo je još gore i strašnije i događanja koja su uslijedila sljedeća tri mjeseca, odnosno četiri terena (Mašićka Šagovina i Trnava), koliko smo tamo proveli dok nas nisu skinuli i poslali na dosluženje vojske, potjerala su me da odrastem još brže i da shvatim da živjeti nije lako i da život može završiti u sekundi, da svatko može izigravati Boga. Samo, tko sam ja da dobijem tu moć da odlučujem tko će živjeti, a tko umrijeti i je li se onaj koji mi je dao to pravo zapitao hoću li moći nositi taj teret i hoću li moći s tim živjeti…
Danas smo odrasli ljudi i postigli smo u životima ono što smo postigli, netko više, netko manje. I danas se nalazim sa Marijom i ne otvaramo teme o kojima se ne smije pričati, kao i na početku priče. Ali to je već sadržaj za neku drugu priču, za neko drugo vrijeme.

I sada, nakon 20 godina i toliko suicida, još uvijek nas proganjaju i napadaju, a mi samo želimo svoje mjesto pod suncem.

I na kraju, mnogi misle da bi bilo najbolje da nas nema – ali ima – MI SMO JOŠ TU! Postrojimo se da se vidi koliko nas je još uvijek tu!

Goran Suško/VLblog

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari