Pratite nas

Religija i Vjera

Priča o fra Stojanu: Nakon prometne nesreće dobio unutarnji poziv za odlazak u svećenike

Objavljeno

na

Koliko puta čujemo da je život nepredvidiv? Fra Stojan Damjanović to jako dobro zna. On je svećenik i trenutačno živi na otočiću Visovcu. Kao mlad radio je u Njemačkoj gdje je dobio unutarnji poziv za odlazak u svećenike te u misiju u Afriku.

Naš je život prepun propitkivanja, sumnji, traganja. Ni fra Stojan nije izuzetak. Do 28. godine je radio u Njemačkoj i živio poput većine ljudi. A onda se dogodila prometna nesreća kada doživljava obraćenje.

– Poslije te nesreće, kada sam završio u bolnici, počeo sam razmišljati što je život, zašto sam ja tu na ovoj zemlji. Tako da sam u bolnici dobio jedan unutarnji glas koji mi kaže ‘Oostavi sve, idi u Afriku’. Ja sam se zbunio, nisam se mogao pomiriti s time, jesam li ja normalan, jesam li poludio? Onda sam rekao: ‘Bože, ako je do tebe, nema problema, ali ako nije, izbij mi to iz glave’ – sasvim iskreno priča fra Stojan u reportaži emisije “Dobro jutro, Hrvatska”.

Nije ga pustilo. Godinu dana je napravio privatni novicijat, posvetio se molitvi, zadržao uži krug prijatelja poslije čega daje otkaz te se prijavljuje splitskim franjevcima. Svojom je odlukom iznenadio i obitelj, majku, sestru i brata u rodnom Ljutom Docu kod Širokog Brijega.

– Oni su očekivali svaki dan da se oženim. To je bio šok za njih, nisu mogli spavati i bila je velika muka, što se to događa? Majka mi je rekla ‘Sine moj, nemoj se ljutiti, ali odi ti psihijatru’. Ja sam je razumio, nisam se ljutio ni na koga, ja sam imao čvrst stav. Oni su vidjeli da je to nešto posebno tako da im je bilo jako teško, ali su na kraju prihvatili kad su vidjeli da sam ja sretan i zadovoljan, da to nije neki moj hir, nego da tu imaju dublji temelji i da je to Božji poziv –  kazao je za HRT fra Stojan Damjanović

Nakon šest godina prilagodbe franjevačkom bratstvu odlazi u Afriku, u Demokratsku Republiku Kongo.

– Nije mi bio problem prilagoditi se dolje uvjetima života, jesti ono što oni jedu. Ta vrućina, ti izazovi, bolesti, malarija, imaju dolje nekih parazita koji dođu ispod nokata… Ja sam bio aktivan, po prirodi sam takav, volim raditi, volim organizirati poslove. Kasnije su me prebacili u kuću odgoja pa sam odgajao mlade – prepričava.

Prebolio je fra Stojan u Africi malariju čak 15 puta, preživio rat između plemena Tutsi i Hutu! Zanimljivo je da je poglavica plemena Baši, gdje je živio, govorio hrvatski jezik zahvaljujući našim misionarima.

– Onda je on nama dao, kako je bio prijateljski raspoložen, šume, zemlje koliko treba da možemo graditi škole, bolnice, crkve, sve što treba. Jer njemu je bila čast da se njegovo mjesto razvija, tako da nas je podržavao i običan narod. Kad smo trebali nešto graditi, oni su fizički pomagali, a mi smo ono što treba kupiti za novac njima kupili – nastavlja.

Ni hrana mu nije predstavljala problem.

– Dolje se jede sve, i kukci se jedu, skakavci, mravi, termiti, zmije, mačke, gusjenice. Ja sam to jeo. Kad živiš u toj sredini, postaje ti normalno, nije više problem. Vole oni počastiti. Jako znaju njihove žene s umacima. Njima je drago, čast im je u njihovoj sredini počastiti misionara, jednog bijelca, kako ne, puno im to znači! Puno im znači da ih prihvatiš, da se s njima družiš – prepričava nam.

Prihvatio je fra Stojan Damjanović već 15 godina život u samostanu Visovac, na rijeci Krki. Oazi mira i božanske ljepote. Zanima ga biljni svijet, neke je sadnice poput banane i kiana donio iz Afrike. Piše poeziju koja je objavljivana u mnogim časopisima. Napisao je dvije knjige, u pripremi je nova. Nadahnjuju ga ljudi, oni u Africi i ovi ovdje, dosta čita, bori se s valovima, kojih se ne boji kao ni novih iskušenja koja mu život donese.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Fra Mario Knezović: Dosta je mlakosti, treba nam oganj i sila Duha Svetoga

Objavljeno

na

Objavio

Proprok Jeremija je otvoreno prozivao bezvlađe, pljačku, nemoral svoga naroda. Ti prozvani su se žalili vladaru Sidkiji kako tako buni narod i slabi snagu vojske. Kriv prorok što govori istinu.

Sidkija im je odgovorio da mu oni presude jer, reče, da i on više ne vlada tim paralelnim sustavom kriminala i umreženoga zla. Možemo li u toj slici prepoznati naše vrijeme i načine života?

Često čujemo, što je najgore čak od klera, kako treba tražiti pogodno vrijeme za navještaj i govor istine? Zar nije uvijek vrijeme reći istinu i navijestiti Krista?

Što bi to Crkvu brigali politički procesi, izborne kampanje, geostrateška gibanja, ako je u pitanju nauk Isusa Krista i iznošenje poslanja Crkve? O tim dilemama na temelju Božje riječi razmatra fra Mario Knezović.

On nastavlja kako je Isus došao oganj baciti na zemlju. Taj oganj je sila Duha Svetoga. Taj oganj treba spržiti i spaliti svaki grijeh.

Taj oganj treba spaliti modele života u kojima se zlo razmahalo, a kreposti su ugušene. Taj oganj mora spaliti licemjerstvo i snagu moćnijih koji ugnjetavaju slabije.

Hoće nas se, što je strašno, kaže fra Mario, učiti korektnosti navještaja koji je bezličan i mlak. Progovorio je i o mladima koji tako olako u razvratu bace dobivene milosti kao bisere pred svinje. Vrlo poticajnu i otvorenu propovijed možete poslušati ovdje.

Fra Mario Knezović/fratar.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Sveta Jelena križarica – majka cara Konstantina

Objavljeno

na

Objavio

Sa stručnjacima je 326. godine počela iskopavanja na Kalvariji. Ostaci svetoga Isusova Križa pronađeni su po želji Konstanitina Velikog i čuvaju se u Rimu u bazilici svetoga Križa, a na mjestu našašća svetoga Križa Konstantan je dao sagraditi baziliku. To je bazilika svetoga Groba. Jelena je umrla u dubokoj starosti, između 328.-330. godine. Njezini se posmrtni ostatci čuvaju u Rimu.

Majka je cara Konstantina Velikog, rođena je 247. godine u skromnoj obitelji u Bitiniji. Služeći u staji, upoznao ju je i oženio vojni časnik Konstancije Klor. Kad joj je muž postao car, Jelena se morala po­vući, jer po rimskom zakonu bila je zabranjena ženidba između patricija i plebejke.

Tako je Jelena ostala u pozadini sve dok joj sin Konstantan nije 306. godine zauzeo carsko prijestolje.

Tada ju je sin Konstantin doveo na carski dvor i dao joj naslov „Augusta”, omogućio joj slobodan pristup carskoj riznici i dao joj je sve počasti koje su pripadale carici.

Nakon što je poučena u vjeri primila je sakrament krštenja. Jelena je iskoristila svoj visoki položaj u korist siromaha, zatvorenika, progonjenih i potlačenih. Njezinim zalaganjem u Betlehemu je izgrađena bazilika Kristova rođenja, a na Maslinskoj gori bazilika Uzašašća. Jelena je odlučila pronaći ostatke Kristova Križa na Golgoti.

Sa stručnjacima je 326. godine počela iskopavanja na Kalvariji. Ostaci svetoga Isusova Križa pronađeni su po želji Konstanitina Velikog i čuvaju se u Rimu u bazilici svetoga Križa, a na mjestu našašća svetoga Križa Konstantan je dao sagraditi baziliku. To je bazilika svetoga Groba. Jelena je umrla u dubokoj starosti, između 328.-330. godine. Njezini se posmrtni ostatci čuvaju u Rimu.

Izvor: narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari