Pratite nas

Reagiranja

Pričaju o zločinima i zločincima, a nitko ne izusti ni jedno ime! Zašto?

Objavljeno

na

Kad bivši partizani i današnji komunisti i jugonostalgičari obilježavaju obljetnice vezane uz Drugi svjetski rat ili pak uz Josipa Broza Tita, sve je „jasno“, kao voda iz izvora. Oni ne propuštaju kazati tko su im bili protivnici i ne boje se istaknuti da svatko onaj tko nije bio na njihovoj  strani je „narodni neprijatelj“, „izdajica“, „dezerter“, „kulak“ i protivnik „revolucije“, a poglavito maršala Tita te da se s takvima  moralo i mora  obračunati  svim sredstvima, pa i bez suda i suđenja, što su sve oni provodili i nakon 1945.

Pobjednicima je sve bilo dozvoljeno!

U sarajevskoj katedrali, Vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić održao je u povodu obilježavanja zločina na Bleiburškom polju i Križnim putevima iznimno dobar govor, od kojeg se krv ledi u žilama.

Tek prihvaćajući istinu, koliko god ona može biti gorka, ona oslobađa prostor za stvaranje povjerenja među ljudima. Tko ne želi istinu, taj se stavlja iza zla koje brani i tako podržava negativni naboj među ljudima. Taj nije graditelj mira, nego širitelj zla. Nijedan se zločin ne može braniti. Tko se od zločina ne distancira, taj postaje sudionik i sukrivac zločina – rekao je kardinal naglasivši kako nitko nema pravo zanemariti „žrtve za koje se danas molimo“.

Srbi i njima slični, kao i Titovi partizani i komunisti,  nikada ne govore općenito, o narodnim neprijateljima i sličnima, već jednostavno kažu da su  „Hrvati agresori, koljači, genocidan narod, ustaše, fašisti…“ i to bez ikakvih činjenica.

A kad mi na raznim skupovima vezanim uz (ne)davnu hrvatsku prošlost, poglavito onu iz Domovinskoga rata, slušamo govornike kako osuđuju ove i one,  malo kada možemo jasno i glasno čuti tko su bili zločinci protiv Hrvata, tko su imenom i prezimenom bili ti koji su ubijali i masakrirali bez suda i suđenja, tko su oni koji su  ljude slali na Goli otok ili Lepoglavu samo za to što su bili Hrvati i tome slično, kao da se sve to veoma dobro zna. Ne, ne zna se, a osobito to ne znaju mlađe generacije. (o zločinima partizana od 1941.-1945. još se i danas uglavnom ne govori, a oni koji o tome govore i pišu proglašavaju se „nacionalistima“, „huškačima“, „ustašama“..i što nije manje bitno  marginalizira ih se i ne daje im se prostora u medijima ni da iznose svoje argumente, tako da su i dalje samo i jedino važeći oni koje iznose razni goldsteini, pusići, jakovine, klasići, pupovci, teršeličke, lukićke, tomići i tko zna kako se sve još ne zovu).

Kad se obilježavala 29. obljetnica ubojstva dvanaestorice hrvatskih redarstvenika u Borovu selu čak ni Vukovarske novine nisu u svom izvješću iznijeli činjenicu – tko je ubio sve te ljude?

To je jedan od najvećih zločina u Domovinskom ratu i nije slučajno da su prve žrtve bili pripadnici hrvatske policije jer se agresor (koji, čiji, op.a.) posebno u tim prvim danima fokusirao na policiju kao najbolje organiziranu snagu za obranu Hrvatske- rekao je ministar Božinović (Vukovarske novine,15.5.2020.).

Ili, kad ste čuli da je netko na tim velikim događanjima spomenuo ime balkanskog krvnika Slobodana Miloševića, a još manje Veljka Kadijevića?

Ime Josipa Broza Tita također se ovih dana javno nije prozivalo ni za zločine nakon Drugog svjetskog rata, već se govorilo o stotinama i tisućama masovnih grobnica koje su ostale nakon vladanja partizana i komunjara.

Ili kad ste na HRT-u ili nekoj drugoj televiziji vidjeli dokumentarni film o životu i radu i zločinima Slobodana Miloševića? O Hitleru i Paveliću da, ali o njemu, kojem su pjevali: „Slobodane, šalji nam salate, bit će mesa, klat ćemo Hrvate!“ –ne!

Povijest se ne gradi politizacijom i manipulacijom, nego na temelju činjenica uvažavajući uzroke i posljedice- naglasio je u Sarajevu kardinal Puljić i dodao: – Kad bi se znale cijeniti žrtve predaka, bili bismo sposobniji graditi sadašnjicu i današnjicu. Ne može se graditi civilizacija ljubavi ako se ne prihvati istina- rekao je.

Dakle, nema dvije istine. Samo je jedna. Koja? Ako je znamo, a znamo je, onda što je problem da je na svakom skupu, u školskim udžbenicima, tribinama  i drugdje  ne istaknemo?

Prošla su (?) vremena kad se zbog istine završavalo u nekoj jami ili na robiji!

Predsjednik Hrvatskog sabora u svojim govorima također bi trebao biti puno jasniji i reći „bobu bob, a popu pop“, kako je to govorio Stipe Šuvar. Nu, ni on se na obljetnicu Bleiburga na Mirogoju nije “usudio“ prstom ukazati na zločince već je uz ostalo (općenito) rekao:

Okupili smo se kako bismo iskazali poštovanje prema žrtvama Bleiburga i hrvatskoga križnog puta, prema ljudima koji su ubijani bez suđenja, suprotno međunarodnim konvencijama, koji su bili žrtve zločina iz osvete i ideologije. Stradali su vojnici i civili, maloljetnici…To je zločin o kojem moramo govoriti kako bi i mlađe generacije znale što se događalo- kazao je Jandroković.

Ako on zna da su to bile žrtve iz „osvete i ideologije“, da su „stradali vojnici i civili, i maloljetnici“ onda je morao i trebao od nadležnih državnih institucija tražiti da se to ispita i zločinci kazne,  a ako ništa drugo, mogao je barem pozvati na kavu Josipa Manolića koji bi mu ispričao kako je to bilo i tko je ubijao civile, maloljetnike, tko je nevine ljude slao na robije i bacao ih u jame.

Pored toga, pitanje svih pitanja je i što rade državne institucije poput HAZU? Kako to da nam oni  već nisu stavili na stol   činjenice   o zločinima u svezi Bleiburga i križnih puteva, srpske i ine agresije, ili što se to točno dogodilo u Jasenovcu?

Možda od tih „besmrtnih“ previše tražimo kad i dalje na popisu „počasnih članova“ s ponosom drže ime Josipa Broza Tita!

Stoga,  drugovi i drugarice, gospodo i gospođe, nikada ne zaboravite i ne marginalizirajte i  prešućujte –   nema zločina bez zločinca!

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Župane, dvorac Janka Draškovića u Rečici je i Vaša briga!

Objavljeno

na

Objavio

Poštovani gospodine župane Damir Jelić građani RH, imaju pravo znati istinu.

U tom smislu javljam Vam se, ovim otvorenim pismom sa nadom i željom, kako bi se čim prije riješio već dva desetljetni problem dvorca Janka Draškovića u Rečici.

Problem je još veći nastao čudnom prodajom, kažem čudnom, jer nam kupoprodajni ugovor nije javno poznat zašto je uopće dvorac prodan.

Umjesto da  koristi u više namjena, rečičkim udrugama i društvima. Dvorac je prodan praktično mladima ispred nosa, jednoj zagrebačkoj obitelji, koja kako se vidi ni nema puno daljnjeg interesa o tom dvorcu, još od vremena Vašeg gradonačelničkog mandata u 2007. godini. Te prolazi od tada do sada, iako posjeduje veliko kurtološko, književno i povjesno 18 stoljetno bogatstvo, u sve veću ništavinu što nikome ne koristi.

Koliko je meni poznato dvorac je prodan 2007godine i ako je udruga „ZUK“ Rečica, nakon izrade žitne lađe,- Zora, koja danas plovi rijekom Kupom i prevaža domaće goste i turiste. Sa velikim žarom i zalaganjem je htjela preuzeti brigu i za dvorac Janka Draškovića, što bi više gledano društveno, turistički i gospodarski išlo u prilog, svima jednako dobrom.

Na žalost to se dosada nije dogodilo, pa ni  ono najnužnije, zaboravilo se je svake godine, najmanje tri puta i više pokositi park te očistiti okoliš oko dvorca. Problemi se i dalje nastavljaju i proširuju. Čovjek si može lagano zamisliti da se je dvorac od 2007godine do danas uređivao sobu po sobu, danas bi stajao ponosno i služio bi za sve jednako dobro i ponos selu Rečici i gradu Karlovcu.

Naša je pak ljudska, moralna građanska i seoska zadaća, kako se mladi nebi više iseljivali iz gradova i hrvatskih sela. Da na sve te nezgodne problematične, okolnosti i opozoravamo one koji ih prave, kako bi čim prije nestale.

Jer kako drugačije shvatiti da u mjesto u današnje vrijeme, koračamo korak naprijed, mi još uvjek koračamo, dva koraka u nazad.

Potrebno nam je uvjek imati na umu i pameti. Sve u stvari što danas dobro i kvalitetno zajednički činimo, činimo to za budućnost uz sebe i za buduće mlade naraštaje u generaciji koje nam u susret dolaze.

Eto i ništa drugo su moji dobronamjerni poticaji, na koje čekam pozitivan odgovor i nadam se da će Vam 4 tjedna vremena biti dovoljno.

Sa visokim poštovanjem i iskrenim pozdravom.

Josip Josef Mayer

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Tko i danas štiti partizansko-komunističke zločine i zločince?

Objavljeno

na

U povodu 75. obljetnice masakra nad Hrvatima, posjetili smo Maceljsku šumu koju još neki zovu i „Titovo lovište“, nadomak Krapine. Tu je nakon 1945. život izgubilo od 12-15.000 Hrvata, bez suda i suđenja. Ovo područje, prekrito gustim šumama, najveća je klaonica Hrvata, gdje je među ostalim ubijen i 21 biskupijski svećenik, franjevac i bogoslov, koji su ovamo dovedeni, vezani žicom, iz Franjevačkog samostana i Župnog ureda u Krapini.

Na  lokacijama koje smo obišli u društvu Damira Borovčaka, koji je objavio i monografiju o ovim stradanjima, dočekala nas je  jadna i žalosna slika.

Bijeli križevi iznad zapuštenih  i travom obraslih jama ukazivali su da je tu bila jedna od 23 dosad otkrivene masovne gronice u kojima je nađeno 1163 žrtava, koje su 22. listopada 2005. svečano pokopane kod crkve Muke Isusove, prije svega zahvaljujući nekolicini agilnih članova Udruge Macelj 1945., koji još jedini ne dopuštaju da se ovaj strašan partizansko-komunistički zločin ne zaboravi.

A znate kako su bili pokopani svi ti ljudi? U malim bijelim sanducima na kojima je umjesto imena i prezimena jedino pisalo „Macelj“ i broj, od 1 do 1163!

Još je veliki broj masovnih grobnica koje nisu otvorene. Hrvatska država to ne dopušta, kao ni proganjanje zločinaca, od kojih su mnogi već umrli, u „partizanskoj“ slavi i u svojim vilama koje su dobili za nagrade i priznanja za veliki „posao“ kojeg su obavili za Tita i partiju.

Hrvati su doista morali biti ubijeni da bi Jugoslavija živjela!

Na jednom od  neistraženih grobišta susrećemo još jednog agilnog člana maceljske Udruge – Milana Pavića- Vukinu. Pokazuje nam karte s brojnim još neistraženim lokacijama. Kaže da je s time upoznao i Ministarstvo hrvatskih branitelja, koje je tek sada, pred parlamentarne izbore, počelo na nekima od njih obavljati ekshumacije. Njemu, koji im je ukazao na neotkrivena grobišta bezobrazno su rekli da on više „nema što tu tražiti“.

Ponizili su me do daske-kako se kaže – rekao je te dodao da pretpostavlja da će nešto malo kopati, a onda ponovno sve prepustiti zaboravu.

Nu, obilazeći maceljska gubilišta, ne možemo a da se ne zapitamo: kakva je to država koja ne da vodi skrb o ovakvim lokacijama, nego koja ne želi ni da otkopa na tisuće Hrvata koji su ovdje (ali i drugdje) u najvećim mukama, vezani žicom, okončali svoje živote?

Dr. Andrija Hebrang svojedobno je predlagao i ponudio prijedlog zakona da se i ovo područje proglasi od nacionalnog interesa, da ima status Memorijalnog područja, kao recimo Jasenovac. Ta ideja dočekana je nažalost u državnim institucijama na marginaliziranje i prešućivanje.

Na taj način kao da se željelo i želi poručiti da su zločini partizana-komunista i dalje nedodirljivi (kao što jesu), kao i oni koji su klali, ubijali, mučili…

U Hrvatskoj se još uvijek optužuje, sudi i osuđuje hrvatske branitelje iz pobjedničkog Domovinskog rata i po tzv. zapovjednoj odgovornosti. I to na dugogodišnje stroge kazne zatvora.

Članovi Udruge Macelj 1945., kaže nam Borovčak, ali i neki drugi, već su davno došli do saznanja da je i u ove teške zločine u Maceljskoj šumi, uz samu zagorsku magistralu (!) bio umiješan i notorni Stjepan Heršak, zvani Štef, po zanimanju krojač, ali i okrutni zapovjednik OZNA-e u Krapini, koji je bio iznimno blizak sa bivšim žalosnim predsjednikom RH Stjepanom Mesićem. Dovoljno je bilo da za svog života javno izjavi putem medija da on „nema veze“ s nikakvim zločinima i na temelju toga dalje ga, kao ni druge partizanske zločince, nitko nije  ispitivao ni proganjao!

U vrijeme komunizma ovo su strašno  gubilište čuvali, (gdje još i danas iz zemlje izviru kosti nesretnih Hrvata), dobro plaćeni „šumari“, ljudi iz okolnih mjesta, od kojih su mnoge obitelji nažalost bile povezane sa tim zločinima.

Izraelci, ali i mnogi drugi, ne dozvoljavaju da se zaboravi i jedan život izgubljen u Drugom svjetskom ratu i nakon njega, a evo što rade Hrvati (svaka čast iznimkama) – niti ne otkopavaju svoje mrtve, a kamoli da ih i dostojno pokopaju.

O Maceljskoj šumi djeca ne uče u školama niti ovdje kao primjerice u Jasenovac dolaze „kolone“ političara i politikanata sakupljati političke i ine bodove. Hrvatski sabor nije prihvatio ni pokroviteljstvo nad 75. obljetnici masakra u „Titovu lovištu“, a još manje raspravljao o ovoj strašnoj temi.

A netko reče – zločin je zločin!

Nu, drugovi i drugarice, gospodo i gospođe, pitanje svih pitanja i danas ipak glasi: tko i dalje štiti partizansko-komunističke zločine i zločince? I zašto?

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati