Pratite nas

Razno

Priče iz Hercegovine: Čerigajski anđeo nad rimskom čatrnjom

Objavljeno

na

[pullquote_right]Prijeti da nešto ne previdim – a gotovo uvijek previdim, jer smisao putopisa i jeste upoznavanje nepoznatog – a u Čerigaju sam previdio jedan važan podatak: ovo je selo dalo pravog pravcijatog biskupa.[/pullquote_right]

A, čujte, ne daje tako važnu crkvenu facu baš puno sela, ni gradova bome; pa biti fratar rodom sa Čerigaja i nije neka velika vijest, puno je fratara rodom odavde, ali baš biskup, e to ćemo morati malo razabrati, razmišljam dok se vučemo k Pinjuha kućama, gledajući kako preko suhoziđa rađaju voćke, rude trešnje, duhan se stidljivo javlja iz crvene zemlje. Duhan je vrlo zahtjevna biljka i ovo je tek početak sezone dugog bavljenja njome, i dug je put do suhoga zlaćanoga lista, i dok ne dođe vrijeme da ga netko “izduduli”, valjat će ga u raznim fazama “tretirati” još najmanje trinaest puta! Pakleni je to posao, i zahtijeva angažman svih članova obitelji, od najmlađih do najstarijih, ali ga je, evo već posve nestalo. Jer država nema nikakvu strategiju, a svaka prije ove otimala se za monopol nad ovom biljkom i svime što se uz nju veže, a najviše pravom na prodaju. Sa eventualno zainteresiranim duhanarima koji se već odavno bave nekim drugim poslovima i poljoprivrednim kulturama, ako su uopće poljoprivredne, država ne pravi nikakve ugovore, po istoku i zapadu Hercegovine policija već zapljenjuje goleme količine duhana namijenjenoga crnom tržištu, a država još ne razmišlja o uređivanju situacije s biljkom koja je ovdje obilježila dvije carevine, jednu kraljevinu, kratki upad fašizma i cijeli komunizam! A i ovo malo strukova koji stidljivo izmaljaju iz zemlje, očito su za osobnu upotrebu. Ljudi, kad ga sade u ovako malim količinama, onda ga sade i – iz navike.

Katedrala u Vukodolu

No, pustimo duhan, da opet ne zaboravim možda najslavnijega franjevca Hercegovine. U Čerigaju se, negdje među ovim vrelim suhim kamenim kućama ili izbama, rodio, na drugi dan Božića 1807. godine, taj “čerigajski anđeo”, i prvi biskup mostarski fra Anđeo Kraljević. Nije bio tek običan, nego po mnogočemu jedinstven, a po ovome najposebniji: bio je prvi biskup koji je nakon četiri stotine godina nepopustljive turske uprave zasjeo stolovati u Mostaru! Bilo je to taman negdje u ovo vrijeme, 1865. godine, i pridjev “prvi”, valjda zbog vremena u kojem je živio, sklonosti ekumeni, kulturi – bio je i književnik – pratit će ga kroz cijeli njegov život, okončan u Konjicu, 27. srpnja/jula 1879. godine. Školovao se i u Mađarskoj, za franjevca je zaređen 1831. godine, stići će on biti gvardijan u Kreševu, pa prvi gvardijan u Širokom, jer baš njemu ponajviše zahvaljujući, na Brijegu je osvanuo samostan i crkva, a on potom bio prvi poglavar novouspostavljene franjevačke vikarije u Hercegovini, bilo je to 1852. godine, onda će postati apostolski vikar za Hercegovinu 1864., a godinu kasnije i biskup, Mostarski s Duvnom, Trebinjem i otočićem Mrkanom, gdje su se nastanili svećenici u vrijeme osmanlijskog progona. Uvijek prvi… Prvi je isposlovao i dopuštenje turskih vlasti za izgradnju prve katedrale u Vukodolu, koji danas jeste Mostar, ali tada je bio vučja jazbina, bolje išta nego ništa, razmišljao je mudri fra Anđeo, kao i njegov imenjak Zvizdović, prije četiri stotine i nešto godina prije, na Milodražu, i danas se ta davno napuštena i stropoštana i na svaki način gotovo stoljeće zapuštena građevina napokon, pomalo i sporo ali ipak renovira, ne prokišnjava više i izrasta u vidljiv povijesni spomenik, rađen istim materijalom i na isti način, istim kamenom i vezivnim tkivom kao i sve duge građevine i bogomolje u Hercegovini, koje su se samo konturama i molitvama u njima razlikovale. Fra Anđeo će napraviti i prvu tiskaru u Mostaru, o kako sretni bijahu pismeni Mostarci i ne samo katolici; dovući će u nj i prvi harmonij, o kako sretan bi fra Anđeo Nuić, prvi franjevac glazbenik, a sjemeništarcima je dao tiskati vlastite knjige, za što je strpljivo čekao ocjene i dopuštenja rimske Propagande za iste, a kad bi malo zapelo, imali su Hercegovci i tu svog čovjeka, bio je to tada fra Paško Buconić. Eto, puno je napisao fra Anđeo, kao najvrjednije, navode mu se knjige Šematizam kustodije, iz 1853., Grammatica Latino-illyrica, deset godina nakon spomenute, razgovori duhovni, iz 1860; zapravo. Dugo bi bilo nabrajati njegovu bibliografiju i baviti se ovdje njegovim burnim životopisom, tek, u narodu osta upamćen kao anđeo, valjda zbog imena, dobrote i nevjerojatne ustrajnosti u mudrim i vrlo uspjelim pregovorima sa sultanima, pašama i beglerbezima. Očito je bio veliki čovjek, Anđeo iz Čerigaja. Valjda će mu se ovdje jednom podići i spomenik, nekako bi mi bilo logično vidjeti ga jednom baš uz ove dvije crkvene “kamešnice” nad poljem, gdje franjevci više nemaju zemlje, ali je Dragan Pinjuh obećao darivati taj svoj “komadić”, kako i prenesoh prošle subote…

Stare priče

E, a Pinjuhove kuće, Pinjusi ili kako se već zove ovaj dio zapadnog Čerigaja, doista je lijep. Priča prave stare priče. Sve je tu od iskona: murve, orasi, čatrnje, odrine, mali vinogradi, rijetke parcele duhana, raštika, napušteni svinjci i kuće, čak i obruč za košarku na zidu kuće u strmini, raspale građevine za koje je nekada netko silno pametan ustvrdio da ih je najbolje utvrđivati boksitom umjesto vezivom od cementa ili vapna, pa su se kuće raspale kao kule od karata, no, najdojmljivija je ipak Pinjuhova čatrnja, jedna od najljepših i možda najstarijih u cijeloj zapadnoj Hercegovini. Ima ih puno sačuvanih i oivičenih i utegnutih kamenom. Narod ih jednostavno naziva “lokve”, jer kućne čatrnje su pokrivene, a ove nisu i dostupne su svakome. Opsega tridesetak metara, dubine najmanje tri, sa kamenim stubama koje vode k dnu, svojom preciznom izradom i logično biranom mjestu na kojoj je ukopana, ova čatrnja je očit primjer rimske gradnje, možda je poslije popravljana, ali je od Rima ostala, to je sigurno, no valja sačekati znanost, koja se gubi sve dalje od Hercegovine, pune posla za nju, ali izgleda da opet nije vrijeme za pametne stvari. Lokva je gotovo puna, dvije silazne stube su nad vodom, pa pokušavam izračunati bi li ih moglo biti između petnaest do dvadeset do dna.

Vedra i razgovorljiva Iva Pinjuh, premda u osamdesetima, još jaka na motici, kaže da ova čatrnja ne skuplja vodu samo kada pada kiša kao druge: “Vego vazda u nju odnekle curi, gori iz brda, i nikad nije su’a”, kaže Iva, čudeći se što ljudi odlaze odavde, “‘p’ jer svega Bog dragi da u vrtlin (vrtovima, op.p.), a oni se stisli u gradovin, željni i krumpire i trišnje, i lika i salate, bože moj, šta je ovo došlo?”, kao da pita fra Vendelina, zauzetog premjeravanjem ove neobične “lokve” opasane s dva reda kamena, jednim zbog vode, a drugim da nekada velika stada ne ulaze ljudima u njive i vinograde. “Biće im žene ne daju ovdje živjeti”, rekoh, a Iva jedva dočekala? “Žene, žene! Da ko drugi…”

Put u neznano

Iva je jedna od službenih sljednica prava na ovu lokvu, kojega dijeli sa svima koji je ustrebaju, ili se napojiti blago ili natopiti njivu, voljela bi Iva da ju ima s kim dijeliti, jer selo je gotovo pusto. I ona stalno nešto raducka po vrtu, ne da starosti da ju shrve, pogledava niz put, nadajući se jednoj od dvije kćeri s muževima, i sa šestero unučića. Ali, one dolaze rijetko… Ovo i jesu godine rijetkih polazaka, razmišljam, pitajući se kada sam zadnji put otišao vidjeti staru mater, “hvata” devedesetu, a ja još lutam, misleći da je život nezavršiva igra, ili htijući da je tomu tako, jer gdje god vidim putić u neznano, hoću baš tamo.

“Diš tamo?” pita Iva.

“A, gdje vodi ovaj put?”

“A, u Čerkeza, di bi drugo?”

“E, Ive, tamo smo ti i pošli!”

Piše: Dragan Marijanović

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razno

Američka profesorica otkrila dosad nepoznate detalje iz privatnog života Kolinde Grabar-Kitarović

Objavljeno

na

Objavio

Američka profesorica Nichola Gutgold, koja ovih dana gostuje u Zagrebu, rekla je kako je Kolinda Grabar-Kitarović vrlo važna jer je prva hrvatska predsjednica, ali i objavila neke nepoznate detalje iz predsjedničina života.

Nichola Gutgold, ugledna američka profesorica komunikacijskih vještina i autorica brojnih knjiga, gostuje u Hrvatskoj. Za potrebe svojih radova intervjuirala je neke od najmoćnijih žena svijeta.

U Zagrebu je priznala da je za potrebe nove knjige, koja tek treba biti objavljena, razgovarala i s hrvatskom predsjednicom Kolindom-Grabar Kitarović.

Gutgold je za Kolindu Grabar-Kitarović rekla da je ona vrlo važna žena u povijesti jer je prva hrvatska predsjednica. Grabar-Kitarović joj je, kaže Gutgold, pričala o svom djetinjstvu i odnosu s ocem.

“Kad sam je intervjuirala, ispričala mi je fascinantnu priču o svom životu. Kad se rodila, njen otac, koji je kako je ispričala bio tipičan hrvatski muškarac, nije bio sretan što se ona rodila kao djevojčica. Štoviše, nije htio ići ni u bolnicu vidjeti svoje dijete. Jer je jako, jako želio da mu se rodi dječak. Tek je nakon tri dana napokon otišao u bolnicu”, prenijela je predsjedničine riječi Gutgold.

“Nekoliko mjeseci poslije bila je doma, a otac je bio jedini kod kuće. Ona je plakala i plakala. I konačno ju je podigao. Tad su se povezali. Kad je malo narasla, družila bi se s njim, a on ju je naučio kako pucati, loviti i ostale stvari koje dječaci rade.

Lekcija koju je naučila je da ne možeš uvjeriti ljude u nešto samo riječima, nego moraš riječi pretvoriti u djelo. Mislim da je to sjajna priča i sjajna lekcija za žene u politici. Da nije dovoljno samo reći da možeš, da je potrebno i pokazati da možeš. Ne znam puno o političkim prilikama ovdje u Hrvatskoj, ali znam da vani, pogotovo u SAD-u, mnogi moji kolege, obitelj i prijatelji znaju tko je vaša predsjednica jer su vidjeli veliku količinu ponosa kad su je gledali na nogometnim utakmicama. Tako da mislim da je ona vrlo dobar ambasador vaše zemlje”, rekla je Gutgold, piše dnevnik.hr.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razno

Dio arhive ICTY-a dopremljen u Sarajevo

Objavljeno

na

Objavio

Dio službene arhive Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY), uključujući originalne presude, dopremljen je u Sarajevo, gdje će biti trajno pohranjen, potvrdili su u ponedjeljak iz sjedišta sarajevske gradske uprave.

Predstavnici ICTY-a i gradske uprave Sarajeva ranije su postigli sporazum o uspostavi posebnog informativnog centra koji je sada u funkciji te je smješten u znamenitu zgradu Vijećnice, prenosi Hina.

Kako bi arhiva postala lakše dostupna zainteresiranima ICTY je u Sarajevo poslao dvojezične presude što ih je taj sud izrekao tijekom 24 godine svog djelovanja, kao i dio svoj knjižničarskog fonda.

U sarajevskom informativnom centru publici su dostupni i brojni pisani te video materijali, koji su nastali u vrijeme rada Haaškog tribunala i procesa koji su pred njim vođeni.

Iz gradske uprave Sarajeva istaknuli su kako je arhiva koja je kod njih pohranjena sada dostupna svim studentima, istraživačima i pravnim stručnjacima zainteresiranim za građu nastalu tijekom djelovanja ICTY-a.

U sarajevskom informativnom centru nalazi se i autentična sudnica ICTY-a, što je projekt nastao po uzoru na način na koji je očuvana uspomena na suđenja tijekom procesa nacističkim ratnim zločincima u Nuernbergu.

“Građa koju je centar dobio dodatno će osnažiti njegov mandat i značaj, a time doprinijeti i procesu tranzicijske pravde na ovim prostorima, borbi protiv nijekanja (ratnih zločina) i sprječavanja revizionizma”, naveli su iz gradske uprave Sarajeva.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari