Pratite nas

Priče

Priče iz Hercegovine: Crni petak mlinareva sina

Objavljeno

na

buna

Oko vrela i niz vrelo, bome je puno legendi, a kako je ovdje svaki vakat ostavio traga, ostavio je i poneku od njih, koje se još prepričavaju. Tako jedna veli da (izvori razni, a sublimirano na službenim stranicama Fondacije “Mak Dizdar”) jedan pastir, čuvajući ovce nekog age, baci jednom svoju batinu u Zalomsku rijeku (Nevesinjsko polje, op. D. M), a batina izbije u Blagaj; ovdje je uhvati pastirev otac koji je na Buni mlinar bio.

Tu zgodu obojica korisno upotrijebiše. Sin je, naime, svaki dan zaklao po jednu ovcu i bacio je u Zalomsku rijeku, a otac je dočekivao, dok napokon agi ne udari u oči da mu stado sve manje biva. Pastir se izgovarao na vukove. No, jedan put mu osvanu crni petak! Aga potplatio nekoga da pazi na pastira, i zbilja ovaj bude zatečen gdje je baš bacio ovcu u rijeku. Aga mu dade odrubiti glavu, a tijelo baci u rijeku. Otac pak njegov imao je što i vidjeti kad je mjesto ovce ulovio mrtvoga sina. Ta je predaja nadahnula Dinka Šimunovića da napiše pripovijest “Kukavica”.

Motivi i strukturalni elementi “Kukavice” u cijelosti odgovaraju navedenoj predaji. Šimunović je možebiti predaju pročitao u Školskom vjesniku 1901, a osamnaest godina kasnije (1919) napisao “Kukavicu”. A može biti da je Šimunović boravio u Blagaju na vrelu Bune i sam čuo predaju. Na ovo drugo upućuje Šimunovićev opis vrela:

”Orlovi krstaši vijali se povrh jezera i nestajali prema Gradini, a golubovi pećinari, vrane i druge ptice lepršali i krili se u pukotine hridi, s dana na dan sveđer jednako (…). K tome mlazu podzemne vode usječen je kameni puteljak, i moj babo, svako pet-šest dana, o zalazu sunca, iđaše puteljkom na ono vrelo (…). Dobro zapažanje.

Davna tolerancija

Uz kršćansko je groblje, koje također ima neobičnu priču, uostalom, što ovdje uopće nema neobičnu priču – mali plato, presvučen asfaltom, više služi za parking u vrijeme rijetkih ukopa, no zanimljivo je to groblje, s jednom ogradom okolo i jednom pregradom po sredini. Ono svjedoči o rijetkim vremenima u kojima su se ljudi i njihove vjere sporazumijevali možda bolje nego danas, jer groblje u Blagaju je u jednoj ogradi, tek presječeno niskim zidom, koji tek formalno razdvaja pokojnike dvije vjere: pravoslavne i katoličke, e da se ne bi kakvom pogreškom dogodio ukop na krivo mjesto i među ”krivo” znamenje govori o davnoj toleranciji, više mrtvih negoli živih, no svejedno, bilježimo ga kao rijetkost u našim krajevima. Danas bi to već bilo nemoguće. Da jedan narod, jedna vjera ustupi pola svoga groblja drugom. No, kako tu ni pravoslavnih ni katoličkih kandidata za groblje već nekoliko desetljeća nema, do one zabune neće ni doći, tek se godišnje ukažu jedna ili dvije svježe humke, kao ispunjenja nečijih posljednjih želja da ih se ukopa tu gdje su proveli živote. Uostalom, tako je uglavnom i u mjestima u kojima živite vi koji ovo čitate, ovisno o dominirajućem vjerskom i nacionalnom znamenju.

I tko će znati koji je put da se povijest ponavlja na načine odlazaka, progona i zamjene progonjenika i skupljanja ljudi kao stada ovaca koje ga je na planinskom pašnjaku raspršio i izranjavao nenadani grom, pa se stado okuplja u strahu i nadi da je taj grom bio njihova posljednja nevolja, a pastir (u širem značenju pastir je u našim povijestima vazda bio jebeno važan!) s dlanom iznad obrva čeka da vidi što mu je od blaga preostalo i čime će ubuduće vladati i što će musti.

”Gradnjom uskotračne željezničke pruge na relaciji Mostar – Metković 1885. godine, Blagaj je, preko Bune, gdje je bila željeznička stanica, bio povezan sa ostalim predjelima. Ubrzo potom u Blagaju je otvorena pošta i izgrađene su dvije crkve, srpska pravoslavna, posvećena sv. Vasiliju Ostroškom, podignuta je 1892. godine, i katolička, koja je podignuta 1908. Nepromijenjeno stanje ostaje i u periodu Kraljevine Jugoslavije”, kaže o ovome pisana povijest, iz čega se zaključuje da su pravoslavni, a odmah po dolasku austrougarske vlasti ovdje prvi imali crkvu te zemlju za groblje, a kako su i katolici izgradili Crkvu Svetog Trojstva početkom dvadesetog stoljeća, a nisu imali prostora za ukop pokojnika, to su im pravoslavci izašli ususret i dali pola ovog grobljanskog prostora. Tada se i kršćanski živalj počeo vraćati u i oko Blagaja, a dosta muslimana odselilo se pred novom carevinom, nesigurno u njezino poimanje njihove vjere koja je stoljećima tu bila dominirajuća. Kroz rano srednjovjekovlje ovdje negdje bilo je srce goleme Župe Večerić s granicama koje su i Osmanlijama poslužile kao teritorijalna osnova za uspostavljanje kadiluka i raspored begova i aga. Hoću reći, vazda je tu bila gužva, gdje su voda, polje i šuma, a ni pašnjaci nisu daleko, svak se odmah ”nameči”. Hercegovina će se spomenuti prvi put tek 1454… Te skontah da nas otada nekako i zajebaju, otad do danas teško je biti Hercegovac! Ljubomora čuda čini!

Na tom malom platou između ovog groblja i tog jednog jedinog stećka, koji je nekada bio puno veći, s ledinama i voćnjacima u zeleđu, te kućama natiskanim uz put što vodi k mjestu s jedne i Mostaru s druge strane, nekada su se okupljali gatari, kako su ovdje zvali ciganske karavane. Dolazili su i za vrijeme vladanja Turaka (no, kad danas porazmislim o tome, sve mi se čini kako je to doista bila ta carevina, ali barem u njezinoj posljednjoj fazi, teško je govoriti o iskonskim Turcima, realnije je reći da se već odavno radilo o domaćim ljudima, već stoljećima u islamu i svemu običajnom što on kao vjera i kulturološkom smislu podrazumijeva, i svi upravitelji na svim razinama vlasti i vladanja posjedima bijahu domaći ljudi, te je termin ”turci” vremenom postao potpuno neprimjeren) i nisu ”gatari” prestajali dolaziti sve do šezdesetih godina prošlog stoljeća, stariji ih se još sjećaju; gatali su na karte, grah, dlan, sliku i na sve na što se sudbina mogla proricati, ložili vatre i igrali, na radost brojne dječice i naroda kojemu je trebalo pokrpiti kotle, popraviti kišobrane, kad je njihovo vrijeme došlo. Odlazili bi o Petrovdanu, nakon što bi došli o Đurđevdanu, s prvim cvijećem palili bi prvu vatru i živnulo bi mjestašce s njima. Sjajno bi bilo makar u snu to opet vidjeti.

Kadije

O Blagaju je lako pisati, jer se čini da je toliko toga već rečeno da se tu više nema što dodati, čak je teško i odabrati. Nakon što se vratim s planine, gdje ću skoknuti kroz nekoliko nastavaka, opet ću se Blagaju vratiti, jer kao da ni zareza ne zapisah, sve se pitajući: znaju li svi njegovi novovjeki stanovnici u kakvom raju žive? Ne bih rekao, jer u raju se sve čuva i njeguje, a ovdje – kao i drugdje – beton sve više nadire. A što rat i beton mogu uraditi prošlosti, znat će oni u – budućnosti… Da je barem vratiti onu sudačku stolicu odnesenu iz Kosora, pa je nataknuti nasred Hercegovine (a osobito Bosne, veći prostor – veći kriminal!) i, kako su to humski i hercegovački knezovi i vojvode radili, jer Osmanlije su imale kadije, a oni nisu presuđivali u polju i po kijametu, javno i pred podanicima, dobro bi došla u ovoj tranziciji, dokapitalizaciji, privatizaciji, kriminalizaciji i korupciji: u red i čekaj šta će ti On presuditi! I danas je red poveliki, ali kriminal i korupcija su i s druge strane sudačkog stola, a na presude se dugo čeka, pa i kad dođu, kao da ih nije ni bilo, jer se danas može i ovako i onako i nitko se ne boji da bi mu neko vrelo moglo pred oči izroniti kakvu strahotnu kaznu, jer od ljudi su ionako napravljene ovce!

Piše Dragan Marijanović/oslobođenje

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Priče

CRTICA O SVJEŽEM PUREĆEM BATKU

Objavljeno

na

Objavio

Eh, da… Nije lahko prehraniti obitelj tko je ima, a novaca je sve manje ili ga nema! ..ba ga led, ali tako je to.

Istom, treba biti dobro obaviješten, npr. kad su kakve akcije po trgovačkim centrima, odnosno, zaboravimo tada na knjigu, našu voljenu drugu, pa prikupljajmo promičbene materijale koje nam teklići donose skoro već na vrata. Zatim strpati stočku u žep i trkom na rasprodaju u prvi velecentar.
Nalazim se između Kauflanda i Lidla pa imam dobar i nedvojben izbor za kupnju, ali dvojbene prihode što baš i nije tako dobro. Bogu hvala, snalazimo se, ne krademo, ne pljačkamo banke i mjenjačnice, ne prevrćemo po smećnjacima, ali ono malo kunica ozbiljno, pale i odgovorno prevrćemo prije nego ih potrošimo na koještarije. U prvome redu treba se prehraniti, napuniti želudac. A knjige, časopisi, kazalište, koncerti, izložbe, nogometne utakmice, pijača na Korzu i druge bezpotrebene koještarije. Dakle, guzice moramo nafilati i basta!

Gospoja neki dan upitno pogledava u vrećicu s mladim krumpirom koji sam donio iz Kauflanda; da odakle sada mladi krumpir? ..ba ga led, valjda iz Vijetnama ili Tajlanda, a možda iz goleme Kine… nigdje ne piše. A valjalo bi ono malo zemljice s gomoljasta ploda forenzički obraditi pa bi bilo jasnije da nije riječ o npr. ličkome krumpiru.

Hm… nemojte se praviti pametni i brbljati da i vi ne kupujete isto što i ja – od krumpira voća, povrća i mesa do vinčine i pivčine, a najčešće ne razmišljamo odakle što dolazi. Ako vas mesari uvjeravaju da je sve ono silno meso domaći proizvod, onda znajte da vam lažu. Kadikad kupujem pakirano mljeveno meso ili odrezke, pa doma buljim u onu sitnu deklaracijsku karticu i saznajem da je meso iz Španjolske, a dagnje, npr. iz Poljske. ..ba ga led, zar ovdje nitko više ništa ne proizvodi, ne uzgaja i ne nudi na tržištu?

I tako prekjučer prošećem do Lidla po dvije dvolitre piva (ne ću reći koje!) i naletim na prekrasne komade purećih bataka po cijeni da padneš u nesvijest 13,73 kuna/kg izaberem jedan malo teži batak koji me je radoznalo gledao preko izložbenog stakla i ja ga nježno uzmem i ponesem doma zajedno s pivom i nekoliko voćnih jogurta za gospoju. doma metnem džozluike na nos i zabuljim se radoznalo u onu sitnu deklaracijsku karticu pod predpostavkom da je taj batak do nedavno nosio golema zagorskog purana kojega od milja zovem T. Rex, ali (eto ga na!) ovaja batak nikada nije gazio zagorsku zemlju, nego mađarsku!

E, ..eba ga led, mađaronska noga ušla je u moju kuhinju za termičku obradu spremna! Mislim, dakle, jesam uvjeren da će se fino složiti s onim mladim krumpirom nepoznata podrijetla i salaticom zelenom koje vjerojatno ima iza sebe zrakoplovno iskustvo – međukontinentalno.

Ma u slast nama i svima vama, drage moje i poštovani moji, poslije ćemo i nazdraviti. Nazdravit ćemo i ovoj “vladi” koja nije ništa bolja od one predhodne, navodno “slučajne vlade” (klaun Zoka); jedna i druga uporno se trude da naše poljodjelstvo te uzgoj peradi i stoke doslovno propada uza nevjerojatnu zabranu izvoza u zemlje EU! A tko je ono ministar poljoprivrede, niti glasa od njega…? ..ba ga led! Izdržat ćemo, ne ćemo posustati, samo da znate!

Što Bog da i sreća junačka!

Siniša Posarić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Priče

USKRSNA PRIČA: CRNA OGRLICA

Objavljeno

na

Objavio

Kiša je cijeli dan padala kao iz kabla, a vlasnik stada, stari Ive, nije htio ovce izlagati ogromnim vodenim kapima. Ovce su žalosno gledale jedna drugu potpuno svjesne da neće ići na polje te da će ovog dana izostati slasni travnati zalogaj. Samo Garu toga dana brige o hrani nisu mučile. Zgrčena je ležala u kutu štale i molećivo dizala glavu kao da veli:  Molim te, Bože moj, pomozi mi da se već jednom ojanjim.

Trebalo joj je to biti prvo janje, pa bez ikakvog iskustva Gara je grčevitim bolovima gurala ne bi li malo janjašce što prije izašlo. Iako u velikim mukama prisjećala se  svoje mladosti. I ona je bila prvo janje svojoj majci. Sjećala se kako ju je mama, sada već pokojna Žuna, lizala i skidala joj sloj s kojim je došla na svijet. Osjećala je tu veliku ljubav i iščekivala sretan trenutak kada će njezino mlado ugledati svjetlo dana. A ona je gledajući svojim malim očicama najprije upoznala hercegovačka polja. Pogled joj se zaustavio na nečemu malom, zelenom. Sve su ju ovce jele. Kasnije kušajući tu tvar shvatila da je sočna i vrlo ukusna. Družila se Gara od tada do danas s milijunima komadića te tvari. Saznala je da ju ljudi zovu trava. No, prije nego što će isprobati  svoju prvu travku Gara je preživjela na majčinom mlijeku. Njena joj je majka, uz pomoć bića koje ide na dvije noge, omogućila da se hrani mlijekom, ali je prije toga dvonogo stvorenje diralo mamino vime i omogućilo maloj Gari pristup slasnim obrocima – majčinom mlijeku. Bilo joj je tada jako interesantno to biće što ide na dvije noge. Sjećala se Gara da je i sama pokušavala hodati na zadnjim a prednje noge držati u zraku. No, bezuspješno. Shvatila je da je dvonogi neka druga vrsta živog stvorenja. Ono je bilo jako dosadno. Sjećala se Gara da je u prvim danima njezinog života „buljilo“, pipkalo, čudilo se… Bio je to čovjek. Njezin gazda. Stari Ive. Kasnije je shvatila da je Ive sve to radio zbog nje i  svih ovaca u stadu. Brinuo se za štalu. Da bude čista i prozračna. Zimi je pazio da suha trava bude dovoljna zamjena sočnoj . Donosio je vodu, kukuruz. Pazio na nju kada je bila bolesna.

Nikada ne može zaboraviti kako ju je samo hranio mlijekom iz male bočice kada joj se majka razboljela.

–    I jutros me je nešto čudno gledao. Sigurno je osjećao da sam steona, razmišljala je Gara. U tom trenutku nešto je jako „žecnu“ u trbuhu. Iako je osjećala da se nešto miče i jako udara, bojala se da neće izgubiti svoje prvo janje.

Iako je njen dragi bio istovremeno i dragi drugih 300 ovaca, Gara je osjećala njegovu privrženost. Cijelo je vrijeme stojao u blizini i gledao što se s njom događa . Crni je bio glavni frajer u stadu. Bila su tu još petorica kolega, koji su imali zadatak biti očevima malim janjićima. No, sve su ovce poželjele biti „male od Crnog“. Bio je poseban ovan. Nije mario za ovčijim pogledima. Bio je nekako neizainteresiran. Znao  je da „žene“ ponekad glume da ne vole odlučne, ponosne i prkosne. Iako nije bio neke „prevesele“ naravi morao je glumiti, jer je shvatio da je to dobitna kombinacija. I nije bio u krivu.

Kao da su kišne kapi dosegle vrhunac silaska s nebesa u trenutku kada je Gara osjetila da nešto izlazi iz nje. „O,mislila je, sada će me manje boljeti.“ Mislila je da će zapljusnuti val olakšanja. No, i dalje su nasrtaji udaraca u trbuhu bili nesnošljivi, iako je krajičkom oka primijetila da je na svijet donijela predivno bijelo janje s crnim ovratnikom. Izgledalo je kao da mu je netko ogrlicu za vrat svezao. „Oh, lijepo moje malo janje. Kako je samo lijepo!“, pomislila je. U trenutku najljepših osjećaja bolovi u trbuhu postajali su jači i prijetili da će ju ubiti. Ponovno je legla. Osjetila je da opet nešto izlazi iz nje. U prvom trenutku je osjetila veliko olakšanje, jer je ugledala još „jedno zlato mamino“.

Na svijet je donijela najljepše blizance, kakve su ostale ovce samo mogle sanjati. Bili su od prve minute svojega života ukrašeni predivnom crnom ogrlicom. Bili su isti. Nije bilo gotovo nikakve razlike među njima. Jedina razlika bila je u spolu. Jedno je bilo –  muško, a drugo – žensko.„To samo Crni može uraditi“, pomislila je Gara. Njih dvoje, oboje crni kao gar, a janjići bijeli kao snijeg, i da nije bilo te crne ogrlice, doista bi se moglo zapitati –  čiji su uopće? U tom trenutku osjetila je još jednu jaku bol. Jako se uplašila ugledavši ogromnu količinu krvi koja je izlazila iz njenog tijela.

Ubrzo je ostala bez svijesti. Dok je stari Ive stigao, već se bila preselila u „carstvo snova“.

Kad je stigao, gazda stada gledao je Garu. Svašta je vidio u ovih svojih sedamdeset godina, ali ovakvu sudbinu još nikada. Pomislio je: „ Teška je sudbina majki. Muče se s muževima, potom nose svoje mladunce, a pritom i ne osjete sreću majčinstva“. Sjetio se svoje stare Mare. „Djecu je othranila, često i bolesna bila, a, eno je, i dalje je  vesela, sretna i mila“. U glavi mu je sinula ideja: „Uzet ću janjad. Odnijeti ih kući. Uzet ću mlijeko drugih ovaca i dati Mari da male nahrani“.

Suza iz oka kanula je niz obraz starog dobričine, kada je osjetio majčinsku moć u trenutku Marinog hranjenja malih janjića. Znao je starina da će ovi janjci biti nešto posebno. Nježno a čvrsto držala je Mara u svojim staračkim rukama janjce i u mala usta stavljala dudu od bočice zamišljajući da hrani neko od svojih petoro djece. Smiješila se. Posmatrajući ju još je jednom stari Ive pustio suzu. Sjetio se svoje djece. „Eh, kako je bilo lijepo kad su bili mali. Hranio sam ih i pazio. Mučio se za njih. Dekom pokrivao kad su spavali, ali sam znao da su dobro. A danas? Danas ih nema. Svi su daleko. Da mi makar unučiće donesu da ih vidim barem za Uskrs. Prokleta Amerika!“ – izletjela je  psovka kao iz topa.

Dvoje malih janjića i danas su na životu. Othranjeni su mlijekom drugih ovaca. Svoju majku, eto, nisu niti upamtili. Tek je crna ogrlica na njihovim vratovima odavala pripadnost i porijeklo, a mirnoća i umiljatost bile su dovoljne osobine da ih  starac još drži  žive. I stara je Mara još na životu. Često hrani male siročiće i u njihovu pojavu ugrađuje majčinsku ljubav, koju im je zloguka sudbina u trenutku rođenja bila otela.

Anto Pranjkić/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati