Pratite nas

Priče

Priče iz Hercegovine: Crni petak mlinareva sina

Objavljeno

na

buna

Oko vrela i niz vrelo, bome je puno legendi, a kako je ovdje svaki vakat ostavio traga, ostavio je i poneku od njih, koje se još prepričavaju. Tako jedna veli da (izvori razni, a sublimirano na službenim stranicama Fondacije “Mak Dizdar”) jedan pastir, čuvajući ovce nekog age, baci jednom svoju batinu u Zalomsku rijeku (Nevesinjsko polje, op. D. M), a batina izbije u Blagaj; ovdje je uhvati pastirev otac koji je na Buni mlinar bio.

Tu zgodu obojica korisno upotrijebiše. Sin je, naime, svaki dan zaklao po jednu ovcu i bacio je u Zalomsku rijeku, a otac je dočekivao, dok napokon agi ne udari u oči da mu stado sve manje biva. Pastir se izgovarao na vukove. No, jedan put mu osvanu crni petak! Aga potplatio nekoga da pazi na pastira, i zbilja ovaj bude zatečen gdje je baš bacio ovcu u rijeku. Aga mu dade odrubiti glavu, a tijelo baci u rijeku. Otac pak njegov imao je što i vidjeti kad je mjesto ovce ulovio mrtvoga sina. Ta je predaja nadahnula Dinka Šimunovića da napiše pripovijest “Kukavica”.

Motivi i strukturalni elementi “Kukavice” u cijelosti odgovaraju navedenoj predaji. Šimunović je možebiti predaju pročitao u Školskom vjesniku 1901, a osamnaest godina kasnije (1919) napisao “Kukavicu”. A može biti da je Šimunović boravio u Blagaju na vrelu Bune i sam čuo predaju. Na ovo drugo upućuje Šimunovićev opis vrela:

”Orlovi krstaši vijali se povrh jezera i nestajali prema Gradini, a golubovi pećinari, vrane i druge ptice lepršali i krili se u pukotine hridi, s dana na dan sveđer jednako (…). K tome mlazu podzemne vode usječen je kameni puteljak, i moj babo, svako pet-šest dana, o zalazu sunca, iđaše puteljkom na ono vrelo (…). Dobro zapažanje.

Davna tolerancija

Uz kršćansko je groblje, koje također ima neobičnu priču, uostalom, što ovdje uopće nema neobičnu priču – mali plato, presvučen asfaltom, više služi za parking u vrijeme rijetkih ukopa, no zanimljivo je to groblje, s jednom ogradom okolo i jednom pregradom po sredini. Ono svjedoči o rijetkim vremenima u kojima su se ljudi i njihove vjere sporazumijevali možda bolje nego danas, jer groblje u Blagaju je u jednoj ogradi, tek presječeno niskim zidom, koji tek formalno razdvaja pokojnike dvije vjere: pravoslavne i katoličke, e da se ne bi kakvom pogreškom dogodio ukop na krivo mjesto i među ”krivo” znamenje govori o davnoj toleranciji, više mrtvih negoli živih, no svejedno, bilježimo ga kao rijetkost u našim krajevima. Danas bi to već bilo nemoguće. Da jedan narod, jedna vjera ustupi pola svoga groblja drugom. No, kako tu ni pravoslavnih ni katoličkih kandidata za groblje već nekoliko desetljeća nema, do one zabune neće ni doći, tek se godišnje ukažu jedna ili dvije svježe humke, kao ispunjenja nečijih posljednjih želja da ih se ukopa tu gdje su proveli živote. Uostalom, tako je uglavnom i u mjestima u kojima živite vi koji ovo čitate, ovisno o dominirajućem vjerskom i nacionalnom znamenju.

I tko će znati koji je put da se povijest ponavlja na načine odlazaka, progona i zamjene progonjenika i skupljanja ljudi kao stada ovaca koje ga je na planinskom pašnjaku raspršio i izranjavao nenadani grom, pa se stado okuplja u strahu i nadi da je taj grom bio njihova posljednja nevolja, a pastir (u širem značenju pastir je u našim povijestima vazda bio jebeno važan!) s dlanom iznad obrva čeka da vidi što mu je od blaga preostalo i čime će ubuduće vladati i što će musti.

”Gradnjom uskotračne željezničke pruge na relaciji Mostar – Metković 1885. godine, Blagaj je, preko Bune, gdje je bila željeznička stanica, bio povezan sa ostalim predjelima. Ubrzo potom u Blagaju je otvorena pošta i izgrađene su dvije crkve, srpska pravoslavna, posvećena sv. Vasiliju Ostroškom, podignuta je 1892. godine, i katolička, koja je podignuta 1908. Nepromijenjeno stanje ostaje i u periodu Kraljevine Jugoslavije”, kaže o ovome pisana povijest, iz čega se zaključuje da su pravoslavni, a odmah po dolasku austrougarske vlasti ovdje prvi imali crkvu te zemlju za groblje, a kako su i katolici izgradili Crkvu Svetog Trojstva početkom dvadesetog stoljeća, a nisu imali prostora za ukop pokojnika, to su im pravoslavci izašli ususret i dali pola ovog grobljanskog prostora. Tada se i kršćanski živalj počeo vraćati u i oko Blagaja, a dosta muslimana odselilo se pred novom carevinom, nesigurno u njezino poimanje njihove vjere koja je stoljećima tu bila dominirajuća. Kroz rano srednjovjekovlje ovdje negdje bilo je srce goleme Župe Večerić s granicama koje su i Osmanlijama poslužile kao teritorijalna osnova za uspostavljanje kadiluka i raspored begova i aga. Hoću reći, vazda je tu bila gužva, gdje su voda, polje i šuma, a ni pašnjaci nisu daleko, svak se odmah ”nameči”. Hercegovina će se spomenuti prvi put tek 1454… Te skontah da nas otada nekako i zajebaju, otad do danas teško je biti Hercegovac! Ljubomora čuda čini!

Na tom malom platou između ovog groblja i tog jednog jedinog stećka, koji je nekada bio puno veći, s ledinama i voćnjacima u zeleđu, te kućama natiskanim uz put što vodi k mjestu s jedne i Mostaru s druge strane, nekada su se okupljali gatari, kako su ovdje zvali ciganske karavane. Dolazili su i za vrijeme vladanja Turaka (no, kad danas porazmislim o tome, sve mi se čini kako je to doista bila ta carevina, ali barem u njezinoj posljednjoj fazi, teško je govoriti o iskonskim Turcima, realnije je reći da se već odavno radilo o domaćim ljudima, već stoljećima u islamu i svemu običajnom što on kao vjera i kulturološkom smislu podrazumijeva, i svi upravitelji na svim razinama vlasti i vladanja posjedima bijahu domaći ljudi, te je termin ”turci” vremenom postao potpuno neprimjeren) i nisu ”gatari” prestajali dolaziti sve do šezdesetih godina prošlog stoljeća, stariji ih se još sjećaju; gatali su na karte, grah, dlan, sliku i na sve na što se sudbina mogla proricati, ložili vatre i igrali, na radost brojne dječice i naroda kojemu je trebalo pokrpiti kotle, popraviti kišobrane, kad je njihovo vrijeme došlo. Odlazili bi o Petrovdanu, nakon što bi došli o Đurđevdanu, s prvim cvijećem palili bi prvu vatru i živnulo bi mjestašce s njima. Sjajno bi bilo makar u snu to opet vidjeti.

Kadije

O Blagaju je lako pisati, jer se čini da je toliko toga već rečeno da se tu više nema što dodati, čak je teško i odabrati. Nakon što se vratim s planine, gdje ću skoknuti kroz nekoliko nastavaka, opet ću se Blagaju vratiti, jer kao da ni zareza ne zapisah, sve se pitajući: znaju li svi njegovi novovjeki stanovnici u kakvom raju žive? Ne bih rekao, jer u raju se sve čuva i njeguje, a ovdje – kao i drugdje – beton sve više nadire. A što rat i beton mogu uraditi prošlosti, znat će oni u – budućnosti… Da je barem vratiti onu sudačku stolicu odnesenu iz Kosora, pa je nataknuti nasred Hercegovine (a osobito Bosne, veći prostor – veći kriminal!) i, kako su to humski i hercegovački knezovi i vojvode radili, jer Osmanlije su imale kadije, a oni nisu presuđivali u polju i po kijametu, javno i pred podanicima, dobro bi došla u ovoj tranziciji, dokapitalizaciji, privatizaciji, kriminalizaciji i korupciji: u red i čekaj šta će ti On presuditi! I danas je red poveliki, ali kriminal i korupcija su i s druge strane sudačkog stola, a na presude se dugo čeka, pa i kad dođu, kao da ih nije ni bilo, jer se danas može i ovako i onako i nitko se ne boji da bi mu neko vrelo moglo pred oči izroniti kakvu strahotnu kaznu, jer od ljudi su ionako napravljene ovce!

Piše Dragan Marijanović/oslobođenje

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Sanjali su hrvatsku slobodu – Priča o škriparu Boži Soldi i mučki ubijenim djevojkama Ivi i Šimi

Objavljeno

na

Objavio

foto: Bljesak.info

Svetom misom zadušnicom i polaganjem vijenaca u nedjelju, 16. rujna 2018. godine, na Mosoru je obilježena 72. obljetnica smrti škripara koji su mučki ubijeni na tom mjestu 18. rujna 1946. godine.

Na Mosoru su toga kobnoga dana život izgubili Marijofil Mandić, Zlatko Ćavar, Jure Zovke, Božo Hrkać, Jakiša Alpeza, Vidak Prskalo, Veselko Rezić, Ivan Jurčić, Ivan Kolobarić i Ivan Katura. Svi su bili iz širokobriješkog kraja i okolice, a za njihova ubojstva nitko nikada nije procesuiran.

Golobradi mladići u škriparima

Križari ili škripari, kako su ih nazivale komunističke vlasti, bili su pripadnici manjih skupina hrvatskih vojnika i civila koji su po završetku Drugog svjetskog rata odbijali priznati novu vlast. Sve do sredine pedesetih godina, skrivajući se u brdima i kamenjaru, odnosno tzv. škripinama, gerilskim načinom otpora stvarali su brojne probleme i predstavljali trn u oku tadašnjoj komunističkoj vlasti. Riskirajući vlastite živote vjerovali su kako će doći do prevrata i sloma partizana i komunista, piše Ivan Kraljević/Bljesak.info

O njihovim hrabrim i lukavim djelovanjima ispričane su brojne priče, a neke od njih i više od pola stoljeća kasnije vrlo se često prepričavaju mlađim naraštajima. Jedna od takvih priča jest ona o škriparu Boži Soldi (Franinom) rođenom 1930. godine i njegovim prijateljima Stipi Soldi (Centinom) i Mili Ćoriću (Ludvigovom) koji su kao golobradi mladići otišli u križare (škripare) u nadi kako će zajedničkim djelovanjem doprinijeti rušenju novonastale komunističke vlasti.

Svoje vatrenom krštenje imali su s jugoslavenskom komunističkom tajnom policijom (OZNA) u posuškim Vinjanima 1947. godine kada je Bože Soldo teže ranjen u usta. Kada su ga nekoliko dana kasnije njegovi suborci pronašli u blizini spomenutog mjesta, Božine rane već su bile pune crvi, a tijelo iznemoglo. Svjedoci toga događaja svjedoče kako su među sobom govorili: „Gotov je, ta vidite da je na njega kidisala živina“. No, vjerovali su u najbolje!

Iznimnom hrabrošću i neutaživom željom za životom, uz pomoć suboraca i prijatelja, Bože se uspio dovući do Zovkine ograde i Dumove jame u blizini rodnih Dobrkovića. Tamo se kanio kriti i rane vidati, a obitelj mu je krišom donosila hranu i zavoje za previjanje rana. Sanitetskim materijom opskrbljivale su ga sestra Iva i kolegica joj Šima Topić iz susjednih Oklaja. Obje su radile u Duhanskoj stanici i svaki bi dan po završetku posla navraćale do gradske apoteke i uzimale potrebni materijal.

Mučko ubojstvo djevojaka koje nisu surađivale s „narodnom vlašću“

Međutim, vrlo česti odlasci u nabavku sanitetskog materijala Ivi i Šimi doveli su OZNA-u za vrat. Obavještajcima su postale sumnjive i stalno su ih pritiskali da priznaju kome nose hranu i sanitetski materijal. Kako su se djevojke branile šutnjom i nisu htjele otkriti istinu o Boži i njegovim suborcima, pripadnici OZNA-e su ih kišnoga i prohladnoga prijepodneva 2. prosinca 1947. godine izveli s posla iz Duhanske stanice i doveli pred Šiminu rodnu kuću u Oklaje.

Na njihovom su primjeru pripadnici OZNA-e mještanima Oklaja i preseljenim Dobrkovćanima (prognanici, muađeri) htjeli pokazati što će i kako sljedovati one koji ne budu surađivali s „narodnom vlašću“. Djevojke su svezali žicom i rafalnom paljbom po cijelom tijelu ugasili njihova mlada tjelesa. U tom strašnom i bezumnom času Ivina majka Matija ležala je teško bolesna i ne sluteći kakvo se zlo s njezinom Ivom i kolegicom joj Šimom dogodilo.

O kakvom je svirepom zločinu riječ svjedoči podatak kako je mozak koji se prosuo iz njihovih masakriranih glava u bukaru pokupio susjed Jure Perko (Božin) kako isti ne bi postao hrana životinjama. Zbog prijetnji OZNA-inih dužnosnika lokalno stanovništvo nije smjelo ni razmišljati o njihovom sprovodu i kršćanskom pokopu u groblje. Djevojke su pokopane na mjestu zločina u grobnu raku koju su iskopali Pero Marušić-Lovrić iz Ćoše i Andrija Topić iz Oklaja, a njihovo je vječno počivalište dugo vremena prekrivala drača.

Ivino i Šimino grobno mjesto – foto: Bljesak.info

Ivino i Šimino grobno mjesto vrlo je brzo postalo mjesto okupljanja i znatiželjnika i molitelja koji su vršili „skrivena hodočašća“. Sedamdesetih godina prošloga stoljeća pohodi na grob nesretnih djevojaka postali su manje skroviti. Tome je ponajviše doprinio Vlado Šušak – Šušterović koji je na zavjet odlučio grob dviju mučenica obnoviti i ograditi, najprije drvenom ogradom, a onda početkom devedesetih godina aluminijskom konstrukcijom kada je grob i dobio svoj konačni izgled.

Za Svi Svete 2003. godine podignuta spomen ploča

Upravo zahvaljujući hrabrosti i odlučnosti mučki ubijenih djevojaka, Bože Soldo je uspio preživjeti teške ozljede zadobivene u okršaju s pripadnicima OZNA-e. Iako je ostao bez braće Ivana i Mile koji su nestali u ratu te sestre Ive koja je svoj život položila za njegov život, smogao je snage krenuti dalje u život i nastaviti sanjati hrvatsku slobodu. Početkom 1955. godine oženio se Anicom Naletilić iz Oklaja s kojom je podigao šestero djece Ivu, Ivana, Maricu, Jasnu, Ružicu i Juliju.

U rano proljeće 2003. godine Bože je Soldo okončao svoj ovozemaljski život. No, sasvim je sigurno posljednje godine svoga života proveo u puno vedrijim i radošću svojih najmilijih ispunjenim danima, nego su bili njegova djetinjstva i odrastanja. U spomen na njegovu tešku životnu priču uoči Svih Svetih iste je godine njegov zet Miljenko Kraljević iz Mokroga na grobno mjesto njegove seste Ive i prijateljice joj Šime postavio granitnu ploču s nadnevkom rođenja i smrti mučki ubijenih djevojaka.

Njihovo je grobno mjesto do današnjeg dana postalo stjecište brojnih sumještana, rodbine i prijatelja koji ga redovito obilaze i na njemu pale svijeće moleći se za njihov pokoj u vječnom počivalištu.

Ivan Kraljević/Bljesak.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Priče

Vera Primorac: U početnom krugu

Objavljeno

na

Objavio

Proljeće u Mostaru
Proljeće u Mostaru

Sama sam. Sjedim  pred TV ekranom. I sa strepnjom pratim najnovije vijesti … Moji su već otišli spavati, iako je još rano. A ja kao na iglama. Bdijem i osluškujem. Ni san mi nikako ne dolazi na oči.  Nemirna sam. Osjećam se kao u nekakvoj mišolovci. Idem iz sobe u sobu, pa u WC, pa s kauča na fotelju… i s fotelje na kauč.

Odjedanput mi neka muka u želudcu. Trčim u WC i izbacujem svu onu gorčinu i sav onaj jad koji mi se skupio u praznom stomaku. Jer od muke, u ovih zadnjih nekoliko dana, ne mogu ni jesti ni piti.

Nekakav se nemir uvukao u  mene.

Sve mi smeta.

Svega se plašim.

Od svega strepim.

Smeta mi i ova neprirodna tišina koja  samo što ne eksplodira. Tako neuobičajena za ovo doba godine. I za ove rane večernje sate.

Ta, ljudi bi trebali, kao i uvijek dosad, šetati… Sastajati se.

Proljeće je!!! Proljeće je u Mostaru.

I svjetlost je  … nekada bila.

U Mostaru.

***

Ali nigdje, nigdje na ovome svijetu, nije bilo toliko svjetlosti i sunca, toliko topline i mirisa, kao u mome rodnom gradu.

Jer, sunce je, ovdje, kažemo mi Mostarci, zastalo na tren. I ovdje ostalo zauvijek.

I sve je ovdje, nekako, drugačije. Nestvarno.

I obavijeno aurom neke djevičanske nevinosti i čistoće.

 

A svjetlost u tebi. Svjetlost oko tebe.

Uvlači ti se u dušu … Budi te jutrom. Mazi po licu.

Usporava pokrete.

I ublažava oštrinu naravi pa nekako sav treperiš… od silne dragosti.

I svi su ti ljudi bliski i dragi.

Kao rod rođeni.

Zato bi,  svatko od nas, i drugima darovao svu tu ljepotu.

I ozario lice… Njegovim osmjehom.

Jer- moj grad i osmijeh ima!

I smiješi se svakome tko dolazi čistoga srca i otvorene duše.

I svakome pruža ruke…

I prima ga u zagrljaj.

 

E-e-e-e-, proljeće! Proljeće u Mostaru!!!

 

Vrijeme je to kada sve oživi i probudi se; kada zašumi Neretva; kada zamiriše behar(cvijet) na voćkama.

Kada ljudi nahrupe iz kuća na ulice, pa kao da su izmiljeli iz čahura, preobraze se.

Ispruže suncu na pozdrav.

I dovikuju se, pričaju glasno, pjevuše…

„Što te nema, što te nema.

Rumen istok kad zarudi

I duša se miru sprema…

Što te nema? Što te nema?“

 

Odjekivala je, tako, svakog proljeća    pjesma i  vrvio život ulicama. Jer, proljeće je uvijek bilo i jest… vrijeme ljubavi.

Vrijeme kada se mladi vole. I s proljećem u Mostaru, žive svoje proljeće.

 

A gdje li je sve to sada nestalo?

Gdje li je sada nestala sva ona svjetlost?

 

I što ove spodobe ovdje traže?

 

Oni za takvo što ni ne znaju!

Oni umjesto ljubavi, siju mržnju.

Umjesto radosti, donose tugu i očaj.

Umjesto života, ostavljaju pustoš .

I zgarišta … I pepeo… I smrt…

***

Ali, moram iskreno priznati, još od prvog trena, nakon moga povratka, nisam se osjećala baš onako opušteno, kao što sam se uvijek osjećala, u mome rodnom gradu. Sve mi je bilo isto, a opet sve nekako drugačije. Nestala je ona toplina s kojom te je, nekada prije, grad dočekivao.

 

Širio ruke. Blistao od blagosti i sreće zbog

tvoga ponovnog vraćanja.

Vraćanja u osunčana jutra.

Vraćanja baščama,

ulicama,

beharu,

mirisima…

I šetnjama Ilićima, Cimom, Barama…

 

I poznatim i dragim stazama djetinjstva. Gdje ti je sve blisko i drago.

I tvoje.

Dok ti se on, tvoj grad smiješi. I usta mu od uha do uha. Sav ozaren. Jer si mu se vratio.

A sada?

A sada i nebo sivo. Pritislo…

Olovno, neprijateljsko. I sumorno.

Nigdje ni sunca ni svjetlosti.

 

***

Hodam žurno mojom ulicom do prve trgovine. Nesigurno i oklijevajući.

I osjećam kako mi tlo izmiče pod nogama. Jer, sva treperim od nekakve slabosti.

I opet me pritisnula ona ista zebnja. Onaj isti strah i nelagoda.

Rat!!! Rat je i ovdje!

 

A, oni nas vrebaju, s mržnjom

I drže na nišanu

Netremice

Ušančeni u svom strahu

Mjere i odmjeravaju

Preko topovske i snajperske cijevi

Uzduž  i upoprijeko

Nevidljivi i skriveni

Od naših pogleda

Procjenjuju nam

Našu težinu i dob

Našu širinu i visinu

 

Našu podobnost

I našu nepodobnost

Naš Život Našu smrt

I našu

Opstojnost

A kada im i to dosadi

Igraju se

Hoću-Neću

Pa kom opanci

Kom obojci

 

Slutila sam to. Ali nisam htjela vjerovati, niti to priznati sama sebi.

Nadala sam se. I još se uvijek nadam…

‒ Ali rat je…rat je, moja Lucija!!! Oni ti samo čekaju znak za početak pa da se na nas sruče! Pa, zar ne vidiš, jadna ti tvoja majka, kako su se već načičkali i ušančili po okolnim brdima?

A ti, kao kakva naivna glupača, još uvijek trubiš o tome, hoće li ga ili ne će biti.

Ta, prozor tvoje učionice gleda ravno u njihove topovske cijevi, uperene točno prema tvojoj školi. I prema tvome Mostaru.

 

U početnom smo krugu pakla!!!

 

Vera Primorac/ Ulomak iz romana koji uskoro izlazi iz tiska

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari