Pratite nas

Priče iz Hercegovine: Duranovo zlato i slugina kletva

Objavljeno

na

Rabinom i okolnim selima dugo su za osmanskih vremena upravljali Kolakovići, obitelj koja se istaknula upravljačkim sposobnostima, svi su radili za njih, muslimani bez, a Vlasi s desetinom.

Ova obitelj ostala je i danas poznata po nasljedstvu u Blagaju, i njihova je kuća i sve što se uz nju nalazi spomenik, uvršten u popis onih koji su pod zaštitom, a, kako će zapisati Hivzija Hasandedić, njihova je obiteljska loza nikla u Nevesinju: ”Kolakovići su imali velike posjede u Rabini i okolini. Cijelo selo Burkorić je nekada bilo njihovo vlasništvo. Priča se da je njihov predak u prvim godinama turske vladavine došao iz Turske u Nevesinje, možda kao osvajač, i odavde otišao u Blagaj. Najstariji poznati član ove porodice je Alija, za koga predaja kaže da je kao mladić zbog siromaštva napustio svoje rodno mjesto Blagaj i uputio se u daleki Istanbul. Tamo je primljen u carsku svitu i, pošto je pokazao izvanredne vojničke sposobnosti i hrabrost, ubrzo postao hasećija, tj. pripadnik odabranog roda vojske u dvorskoj službi. Kad se obogatio, povratio se u Blagaj, gdje je sagradio han, most, mekteb i 1093. hidžr. (1682/1683) godine veliki kameni most od šest lukova preko Neretve u Konjicu. U više dokumenata se spominje Haseči Ali-agin vakuf u Blagaju.

Umro je u Blagaju i sahranjen je u velikom groblju nedaleko od Careve (Sultan-Sulejmanove) džamije. Nad njegovim grobom sagrađen je visoki sarkofag od kamenih ploča u koji su usađena dva nišana bez natpisa.”  (H. Hasandedić, 156-157. str.)

Oslobođeni harača

Prema Jusufu Muliću (”Društveni i ekonomski položaj Vlaha i Arbanasa…”), stoji i kako ’’(…)U okviru carskog hasa dati su podaci o stanovnicima sela Rabina u nahiji Blagaj u sastavu od 82 kuće i tri oženjena muškarca i selima Striževo, Vrhpolje i Knezluk u nahiji Drežnica u sastavu od 203 kuće. Za njih izrijekom nije navedeno kojem društvenom sloju stanovništva pripadaju, a ni koju službu obavljaju. Navedeno je samo da od svih poreza plaćaju filuriju odsjekom (maktu), a za stanovnike sela Rabina još i da na zemlju koju obrađuju plaćaju desetinu. Iznad sela Rabina u nahiji Blagaj, stajala je slijedeća zabilješka: Daju filuriju odsjekom. Oslobođeni su i oprošteni harača, ispendže i poreza na sitnu stoku. Oslobođeni su i od svih drugih nameta (avariza).

Međutim, sa zemlje koju obrađuju daju desetinu. I u zabilješci iznad sela u nahiji Drežnica stajao je istovjetan tekst, ali bez navoda o obavezi plaćanja desetine od prihoda sa zemlje koju obrađuju. Ako su obrađivali rajinsku zemlju, plaćali su desetinu. Ostalo je još pitanje o tome koje službe su ovi Vlasi obavljali. Što se stanovnika sela Rabina u nahiji Blagaj tiče, za njih se iz brojnih kasnijih izvora pouzdano zna da su bili derbendžije. Za stanovnike iz sela Rabina u nahiji Blagaj, osnovicu za obračun filurije činile su 82 kuće i tri odrasla neoženjena muškarca, odnosno ukupno 85 obveznika. I kod ovoga sela navedeno je da su poreske obaveze odmjerene odsjekom(…)” Nadalje se izrijekom spominje i obitelj Pavlović i njihove obveze. Vrlo je moguće da je bavljenje stočarstvom tada stanovnicima ovog kraja olakšavalo život, a moguće je i da su se mnogi Rabinjani bavili sokolarenjem, te time uživali privilegije kakve su imali ljudi u Drežnici.

A na jednoj velikoj zaravni, nalazi se Begova čatrnja, s vidljivim tragovima popravki u prošlom stoljeću. Doista je golema, ima dva otvora, što je doista rijetkost, i sada je dopola napunjena vodom, kažu da je bila najdublja nadaleko, čak deset metara! Priča kaže da je tadašnji beg – nema sumnje da bi to mogao biti baš neki spretni Kolaković iz slijeda mnogih iz te obitelji, koji su begovali i bogatili se na ovim ljudima, sazvao jednom sve muškinje i rekao im otprilike ovako: ”Poslušate li me, imat ćete hajra, dobro će vam se isplatiti, a ako ne poslušate, patit ćete se ko i dosad.” Na spomen riječi isplatiti, kmetovi su se zainteresirali, pa je beg rekao da svakako iskopaju tu čatrnju, i dugo su je kopali, utvrđivali drum i ograde, da se zna dokle je čije i da se vazda kadiji u Nevesinje i Blagaj po pravdu ne ide. Sretni su ljudi javili begu da su napravili sve kako je bio rekao, okupili su se oko čatrnje, naravno, čekajući ”isplatu”.

”E, vidite”, rekao je beg ne silazeći s konja, ”Sada ćete lakše živjeti i obaveze ispunjavat, a za ovo što sam vas naučio pameti, neću vam ništa naplatit!” I ta će čatrnja još koje stoljeće podsjećati na tu mudrost, pa makar bila i pomalo podla, ali svakako je vrijedila mnogim naraštajima da shvate da sami sebi u zajedništvu najviše mogu pomoći i olakšati život.

Zaraslo imanje

Drugi se, pak, nauk tiče izvjesnoga Durana Pehilja, bogata gazde, s najvećim posjedom zemlje, pašnjaka i šume, sve u jednom komadu, pedeset tisuća hektara, ili tako nešto, ne samo u Rabini nego možda na cijelom potezu između Blagaja i Nevesinja. I danas su vidljivi ostatci njegovog gazdinstva i dijelovi suhozida koji je ograđivao to nestvarno veliko imanje, tu su i temelji nekadašnjih torova, čatrnja, kuće i okućnice. Sretno je živio i radio Duran, bogatstvo mu se svaki dan uvećavalo, bio oženjen iz obitelji Mravić, a sve takve žene zvali su Mravićke, i rađala je žena Duranu djecu. Žensku. Patio je veleposjednik za muškim nasljednikom, ali se nije dalo… Imao je slugu, šutljiva i vjerna, sve je stizao, nikad se žalio nije, uživao je takvo Duranovo povjerenje da bi po njemu slao i primao kese dukata od dužnika i od prodaje ogromne količine masla, mlijeka, sira i svega što se može imati na imanju tako golemom, gdje čobani nisu trebali, gdje je sve bilo u jednom ograđenom komadu i sve pripadalo samo jednom čovjeku; sluga je obavljao katkad i trgovačke pregovore, i uživao potpunu vjeru svoga gospodara. Bio je i predradnik i blagajnik, i uvijek, kad obavi sve poslove, zadnji bi odlazio na počinak i povremeno gledao u osvijetljeni Duranov pendžer, gdje bi ovaj do jutra zbrajao utrške. Godine su prolazile, kćeri rasle, i, kad je Duran vidio da je sve što je stekao zapravo ničije, da će sve razgrabiti i razvući neznani zetovi koji će se jednom pojaviti kao kažnjenici i uživati u plodovima njegove muke, a sina ionako više ne može ni pokušavati dobiti, odlučio je poslati telal po Blagaju, Mostaru i Nevesinju da prodaje sve što ima i da se sa ženom i kćerima seli.

Bila je to velika vijest, rijetko tko je mogao imati toliko blaga da isplati Durana, pa su se potencijalni kupci međusobno uhodili, ispitivali i ispipavali, nastojeći doznati pregovara li itko s Duranom, pa je ispalo da upravo zbog toga nitko nije ni išao do njega po pitanju te ponude. Čekali su i kalkulirali svi osim jednoga: Duranova sluge! “Ja bi gazda, vala, ovo kupio, ne bi odavle išo, još sam u snazi, mogu radit i ovdje familiju podizat, sve ću radit ko što sam i do sada radi, samo što ću sad za svoj ćar radit! Kazuj, koliko tražiš!” Nije Duran do zraka mogao doći, donosili su mu zašećerenu vodu. “Okle jadu i čemeru da se u gazdinske posle upliće, okle mu tolike pare, da me potkrado nije, ta mogo je, vjerovo sam mu, da nema neđe kakvu rodbinu pa bi se paščad vamo dovukla, a njemu pare dali ko on da kupi, a oni da se šire ovud kud sam znoj cijeli vijek proljevo, mrš, sikter, rađe da propane i sve zaraste, nego tebi da prodam, jado od goreg nasto! Sikter!”

Bome se pročulo o sluginoj ponudi, velika je to vijest bila nadaleko, i svaka se Duranova izgovorena riječ prepričavala od uha do uha, od sela do sela i stigla u sve nahije – svi su čekali kako će Duran konačno riješiti to sa sluginom ponudom. Duran je prema njemu postajao sve opakiji, vrijeđao ga je i rekao da će radije na ahiret preselit nego njemu za tovar zlata prodat, i načulo se da je sluga počeo kleti Duranovo imanje i familiju, te najviše njega samog. Kako se više pričalo o kletvi, to je manje bilo zainteresiranih, sihre su sihre, šejtan je šejtan, i imanje je zarastalo i na kraju nikome nije prodano, tako i danas stoji. Sve ove godine, zapravo nekoliko stoljeća, nikada nitko motikom zašao u Duranov posjed nije, što je bilo sa slugom ni ne zna se, nije ni važno, važna je tek njegova kletva zbog koje suseljani nikada nisu puštali stada na toliko slobodnih pašnjaka, nisu sjekli Duranovu šumu, a ko je god dotaknuo nešto od tog ukletog imanja – stradao je prije ili poslije, tako ovdje vele, pod čudnim okolnostima, ili on ili netko njemu najdraži. Vukovi bi u toj ogradi trgali nezvana stada kao u strašnim pričama, a i A. M, koji je nestao nakon ovog rata sjeverno od Mostara, bez metka ili kakva traga, volio je, kažu, posjeći koje drvo davno usnuloga Durana iz slugine kletve. Ograda se vremenom urušila, tko zna koliko bi se danas tu nasljednika našlo, koliko su Duranove kćeri narađale djece, kome i gdje, te sva ta djeca svoje djece i unučadi, elem, nitko niti dolazi niti se raspituje. E, jedino se u ovoj nepreglednoj ogradi još može vidjeti pokoji krupan hrast. I čuti priča da se još traga za Duranovim zlatom koje je negdje zakopao, ne stigavši ga potrošiti, a još ga nitko drugi našao nije.

Uzbudljiva povijest

Definitivno napuštajući ovo selo koje mi je ponudilo toliko saznanja, mislio sam o smislu stvaranja i muke u životu, o običaju u ljudi da se čuvaju vražje riječi, da još poštuju pitanja tradicionalnog morala koja su po dolinama davno načeta; čitava jedna uzbudljiva povijest o kojoj svjedoče predaje, groblja, stećci i čudni križevi, pa i jedan do kojega sam odveden, iza Matrakovih kuća, u srpskom zaselku u koji se nikada nitko vratio nije, ali netko nemaran nije poštovao zavjetne priče, pa je polomio i prevrnuo taj križ. Neka mu se ništa ne dogodi zarad te gluposti. A ni meni, što čačkam po svemu tome.

Piše: Dragan Marijanović/oslobođenje

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: Aca u građanskom ratu – sa samim sobom

Objavljeno

na

Objavio

Mogla je to biti savršena predstava zamišljena po savršenom scenariju. Koju minutu prije 14 sati, činilo se kao da sve ide po planu i nedjeljni je voditelj već trljao ruke zamišljajući sutrašnje naslovnice iz kojih bi bilo razvidno da je on, popularni Aca, dao još jedan obol tezi kako nikada Hrvatska nije bila napadnuta.

Uh, možda će me opet potapšati Pupi, razmišljao je veselo. A kako i ne bi!?

Sve je razradio do detalja. Srbina i vukovarskog branitelja Predraga Mišića Peđu trebalo je samo malo pogurati da potvrdi tezu da se u Hrvatskoj umjesto nekakvog Domovinskog rata vodio građanski rat. Nek’ ovaj malo priča o Vukovaru, borbama i zarobljavanju da zadovoljim formu, mislio je Aca, nek se opusti, a onda ću ga dočekati. Jer, imao je on svoje argumente koje će ispucati u trenutku kad se Peđa ne bude ni najmanje nadao.

Piše: Silvana Oruč Ivoš

Negdje oko 47. minute je krenuo. Lagano. Bez nervoze. Pa sjedili su njemu nasuprot i veći zalogaji od ovog vukovarskog branitelja. Smireno je Aca Mišića priupitao što je zasmetalo Hrvatskoj konzervativnoj stranci u izjavi Aleksandra Vulina o tome da se u Hrvatskoj vodio građanski rat? Uslijedio je hladan tuš, Mišić ga je pogledao i hladno kazao da nije bilo nikakvoga građanskog rata već da je Hrvatska napadnuta i da je riječ o agresiji JNA.

I onda se naš nedjeljni voditelj počeo koprcati nadajući se da Pupi ne gleda TV. Panika je bila sve veća i odlučio je zaigrati na sve ili ništa te mrtvo-hladno izjavio da se radilo o građanskom ratu jer je bilo dosta ljudi srpske nacionalnosti koji su bili građani ove države i koji su se pobunili protiv Hrvatske, a kao dokaz toj tezi naveo je primjer Mišićeva brata koji je bio građanin RH i ratovao je na agresorskoj strani. „To su izdajice domovine“, opet je hladno odgovorio Mišić pa nedjeljnom voditelju nije ostalo ništa drugo nego da nervozno, kao posljednji pokušaj, pročita definiciju građanskog rata koju je netom prije početka emisije pažljivo prepisao s neke internetske stranice. I dobio je što je tražio. Vukovarski branitelj i Srbin (iako je to potonje manje važno) kazao mu je kako je Srbija napala Hrvatsku. I ostavio našeg nedjeljnog voditelja u neobranom grožđu.

No šalu na stranu. Možemo sada raspravljati o tome zašto ovaj voditelj Hrvatske televizije ne poštuje zakone. Možemo raspravljati i o tome zašto, očito namjerno, ignorira Deklaraciju o Domovinskom ratu koju je usvojio Sabor u kojoj jasno stoji da je Hrvatska vodila pravedan i legitiman, obrambeni i osloboditeljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome, u kojem je branila svoj teritorij od velikosrpske agresije unutar međunarodno priznatih granica. Ili, se možemo zapitati je li ovaj nedjeljni voditelj čuo za presudu Haaškog suda hrvatskim generalima iz koje je razvidno da se Hrvatska branila. Sve to Stanković bi trebao objasniti svojim poslodavcima, ali i svima koji plaćaju preplatu ili pune državni proračun.

No isto tako treba biti pošten i reći da se inzistiranjem na građanskom ratu Stanković samo pridružio sramotnom nizu onih koji su i s većih pozicija branili velikosrpsku tezu o podjeli krivnje, u koju se građanski rat savršeno uklapa. Od Josipovića, Pupovca, Vulina, Vučića, Irineja, Nikolića, a svojedobno se čak i Milanović zaigrao s tim terminom.

Josipović je čak išao toliko daleko da je inzistirao na tome da Hrvatska odustane od tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu. I to bez obzira na to što je Međunarodni sud pravde kao najviše međunarodno pravosudno tijelo ustvrdilo da je Hrvatska bila žrtva agresije u cilju stvaranja homogene srpske države. To mu nije smetalo pa je i dalje radio sve da se Domovinski rat proglasi građanskim, a onda bi se moglo govoriti i o drugačijoj preraspodjeli krivnje.

Ipak, u Stankovićevoj emisiji čulo se još nešto iznimno važno, a što je dobilo znatno manji medijski prostor. Predrag Mišić Peđa otvorio je temu vođa srpske manjine u Hrvatskoj, posebno Pupovca i Milakovića u Vukovaru, te kazao kako oni zapravo štete srpskoj manjini i uopće nemaju potporu.

Argumentirao je to činjenicom da je Srđan Milaković u Vukovaru dobio tek sedam posto glasova. „Problem je dok se 145.000 ljudi u ovoj državi izjašnjavaju kao Srbi, Pupovac dobiva 8.000 glasova – ma koga on to predstavlja? U tome je problem, to je osnova problema. Koriste novac hrvatske države, a ne predstavljaju srpsku nacionalnu manjinu, nego SDSS koji je dobio 8000 glasova. Ostalih 137.000 živi za ovu Hrvatsku“, jasno je kazao Mišić. I to je jedina istina. Velikoj većini Srba u Hrvatskoj dosta je konflikata i ratnog huškanja u koje ih gura Pupovac.

I to je razlog zašto, unatoč zakonskoj mogućnosti, ne žele birati zastupnike s manjinske liste. A podsjetimo, na posljednjim parlamentarnim izborima čak 86 posto pripadnika srpske manjine u Hrvatskoj nije htjelo glasovati i birati svoje zastupnike na posebnoj listi.

Dovoljno je to snažna poruka da je zrelo vrijeme da se promijeni izborni zakon na način da se ukinu jednakiji i ostanu samo jednaki.

Silvana Oruč Ivoš / Hrvatsko Slovo

Marko Jurič: Kakva je ovo glupost HRT se ograđuje od svojeg novinara Ace Stankovića?

HNES donio etičku osudu Aleksandru Stankoviću, zvanom Aca

facebook komentari

Nastavi čitati

Pregled

HND brani Aleksandra Stankovića i napada HRT

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatsko novinarsko društvo (HND) osuđuje reakciju vodstva HRT-a koje se ogradilo od svojeg novinara i urednika emisije “Nedjeljom u dva” Aleksandra Stankovića, priopćio je u srijedu HND.

Vodstvo HRT-a je u povodu nedavne emisije “Nedjeljom u dva” izdalo priopćenje u kojem se ističe kako se HRT, “poštujući Ustav Republike Hrvatske i Deklaraciju o Domovinskome ratu Hrvatskoga sabora, ograđuje od stajališta iznesena u emisiji ‘Nedjeljom u dva’, u kojoj je Stanković u više navrata Domovinski rat doveo u vezu s ‘građanskim ratom’”.

“Takvu reakciju HND smatra licemjernim napadom vodstva HRT-ova na vlastitog novinara, kojim vrh HRT-a još jednom potvrđuje kako se, kada je program u pitanju, ne rukovodi poštivanjem profesionalnih standarda na kojima se treba temeljiti javni medijski servis, već se služi opasnom politikantskom retorikom priklanjajući se populističkim nasrtajima i prilagođavajući se na način da ne uznemirava političke moćnike”, ističe se u priopćenju Izvršnog odbora HND-a koje potpisuje predsjednik udruge Saša Leković.

Iz transkripta dijela razgovora sa Stankovićevim gostom Predragom Mišićem vidljivo je što je točno kolega Stanković izgovorio, navodi se u dopisu HND-a.

“Svakom tko poznaje činjenice jasno je da je Hrvatska napadnuta nakon što je proglasila odcjepljenje od SFRJ i to nije dovodio u pitanje niti kolega Stanković. Ali u emisiji sa gostom je raspravljao (i) o tome ima li Domovinski rat, zbog raznih specifičnosti, i elemente građanskog rata a povod je bio osobna sudbina gosta”, ističe HND.

Vodstvo HRT-a očito misli kako je takva vrsta propitivanja nedopustiva na javnim medijskom servisu, unatoč činjenici da je čak i Ustavni sud u obrazloženju odbijanja ustavne tužbe u vezi ratnog zločina 12. siječnja 2015. nedvosmisleno naglasio: “Oružani sukob na području Republike Hrvatske imao je nemeđunarodni karakter do 8. listopada 1991.

Nakon toga, taj je sukob imao međunarodni karakter…. na događaje prije 8. listopada 1991. primjenjuje se Dopunski protokol II. uz Ženevske konvencije o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba”, kaže se u priopćenju.

“Vodstvu HRT-a istovremeno ne smeta ugošćavanje onih koji su osobe optužene za ratne zločine prije 8. listopada 1991. branili upravo pozivajući se na citirane činjenice iz odluke Ustavnog suda. Oni mogu i u programu HRT-a tvrditi kako je do 8. listopada 1991. u Hrvatskoj bio ‘građanski rat’, a novinar HRT-a ne smije o tome niti pisnuti, a da ga se vodstvo HRT-a javno ne odrekne”, navodi HND.

Pritom se HRT-ovi šefovi sakrivaju iza Ustava, koji Stanković niti na koji način nije doveo u pitanje, a nemaju nikakve primjedbe na one istupe u programima HRT-a kojima tuđa ustavna prava redovito krše. Pozivaju se i na Deklaraciju o Domovinskom ratu kao da je taj politički dokument dogma.

Takvim postupkom vodstvo HRT-a je potvrdilo da instituciju kojom rukovode ne smatraju javnim medijskim servisom nego državnom agencijom pod političkom kontrolom i tako HRT simbolično vraćaju u državu iz koje je Hrvatska izašla – u SFRJ, i to iz najrigidnijeg razdoblja, poručuje HND. (Hina)

>>> Marko Jurič: Kakva je ovo glupost HRT se ograđuje od svojeg novinara Ace Stankovića?

Zbor udruga veterana hrvatskih gardijskih postrojbi traži suspendiranje Aleksandra Stankovića

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari