Pratite nas

Priče iz Hercegovine: Put kroz zonu Šunjića Prethodna vijest

Objavljeno

na

E, nije lako hodopiscu! Nikada ne može biti siguran je li njegov izvor dobro obaviješten, je li mu govori ono važnije od nevažnijega i, svaki put kad neki nastavak ovih priča bude objavljen, javi se netko i kaže: Što mene nisi pito, ja bi ti to bolje opričo! E, jebi ga… A tko si ti, čovječe, i gdje si do sada bio?
No, nakon prvih tumaranja Đubranima i tim dijelom Raške Gore, puno ljudi htjelo je u ovaj serijal udjenuti i svoja saznanja, uglavnom vezana uz rodni zaselak, pa, i oni, koliko god dobronamjerni, čim počnu savjetovati: Kad odeš gori, ima jedna cesta, iđe ulivo, e tu ti je… Ma, nemojte mi reći. A, što ne biste vi fino sa mnom, pa ćemo sve nać! Tako, neobaviješten, kad prođoh ovo groblje u Đubranima, vidjeh neki uski put, ali dovoljno širok za terenca. Barem do mjesta gdje je to prestao biti, a ne imadoh se gdje okrenuti. Te se vrnuh unatrag. Jadi živi… Nema druge, zvat ću Karla Pandžu, poznanika koji živi u Vojnom, golemom naselju uz jezero u koje je pretvorena Neretva ponad Salakovca, i… imao sam sreću.Kozji klanac

skola-u-djubranima-odolijeva-vremenu

škola u Đubranima

Kako Karlo radi u gradskom vodovodnom poduzeću, nikada ne znam je li noćna ili dnevna smjena, a on je dijete ove Raške Gore, područja o kojemu sam u predviđanjima fulao dosta stvari. Ili sam barem krive izvore slijedio. Prvo; taj put nigdje nije ni vodio, i ovo mjesto gdje se nalazi ovo prastaro groblje zove se Podolje, a ne Dolina, drugo, ovaj put nije taj koji vodi do srpskog sela Vezovići, a pogotovu ne do Ćordine kule ili Domazeta – a to se svakako mora protabanati – eto nigdje ne vodi pa se valjda zato i zove – Kozji klanac! I, ono što me najviše naljutilo jeste dezinformacija nekih gradskih ljudi da su sigurni da je Raška Gora selo najveće na istoimenom planinskom platou.

Takvoga sela uopće nema, nego samo zaselci koje spominjem, obavijesti o kilometraži i međuudaljenosti zaselaka također su bile krive, jer Đubrani su bili tek istočni rub te poluprašume, golemog i već posve pustog područja kroz koje se provlači par tvrdih i kvrgavih drumova (nisam siguran gdje vode ni kad sam ih prošao s Karlom!), ali uglavnom se završavaju pod planinama, a dalje se uspinju uz njih, već pretvorene u kozje staze, a neki vode do u srce modre čabulje, neki se provlače do sela Vrdi i silaze Drežnicom na Neretvu, nekim ćete se odjednom naći na Gorancima, a nekim nad klancem Vituša, odakle sa strahom da vas tjelesna vaga ne prevari, promatrati veličanstveni tjesnac u koji se utisnulo jezero u Bijeloj; zapravo je Raška Gora golemo područje, i, tek od posljednje skitnje s Karlom u njegovom izdržljivom ”japancu” postajem svjestan činjenice da je taj plato u blagom ali stalnom usponu, kojega samo motor terenca osjeća, velik možda i cijelih sedamdeset kilometara četvornih! Budalo, ti ćeš mi govoriti ”Kad dođeš tu i tu, skreni lijevo” i slične gluposti.

Ovdje se čovjeka susreće na svakih pet ili nešto više kilometara, u naseljima s po tek nekoliko stanovnika, i službena statistika iz devedeset prve govori da je u ovoj cijeloj kamenoj pustinji živjelo pedeset osam ljudi, da su pedeset i jedan od njih bili Hrvati, tri Srbina i dva Jugoslavena, te dva nepoznata, a mislim da su sve to bili Srbi, jer će se kasnije to ispostaviti. Užasan je efekt ovdje imalo vrijeme forsiranja radništva nauštrb seljaštva, a i seljaku gora bila dodijala, pa se rado spuštao u grad. Ne bi, kume, više planine, fala!

Nakon Drugog svjetskog rata ovdje je živjelo 1.258 ljudi, 1953. 1.261, 1961. već ih je manje za stotinu (Srbi u gradske institucije, Hrvati uglavnom u Njemačku, a posljednji Muslimani, bilo ih je tek nekoliko, već rasprodaju imovinu i odlaze u dolinu, te ih, već u popisu iz 1981. više ni nema; deset godina prije toga broj stanovnika je naglo opao na 884 ljudska bića, od kojih je rečeni popis iz ’81. ovdje dočekalo upola manje ljudi, 240 Hrvata i 150 Srba, uglavnom u selu Vezovići koje mi je na putu, što će reći da je industrijalizacija posve prorijedila narod, a da su ”rasformirana” danas nezamisliva stada stoke krupnog i sitnog zuba, da je nestalo konja, a svaki je čovjek ovdje imao konja, a onaj popis iz 91. bilježi preostalih 236 ljudi, uglavnom starijih, onih koji nisu više bili za ikakva posla u Mostaru ili drugdje pa su ovdje proizvodili sir i suho meso, krumpir i ponešto drugog povrća, a rođaci iz grada sve im to prodavali po mostarskim tržnicama, em da bi nešto zaradili, jer grad uvijek traži puno više novca negoli ga je potrebno njihovim domorocima na selu, i taj popis više ne bilježi ni Jugoslavene ni ”ostale”; bilo je to vrijeme konačnog izjašnjavanja pred velike obračune, koje će ovdje dočekati 138 Hrvata i nakratko 98 Srba).

Pokošena rafalom

Nakratko, jer će svi Srbi otići u proljeće 92, kada plan s kojim oni nisu imali nikakvu, osim možda emotivnu vezu, nije uspio i budalaste beogradske glave nisu mogle shvatiti da desno od Neretve nikada nikakva varijanta Srbije ne može uspjeti. I nije, ali svejedno u jednoj knjizi koja govori o stradanja Srba u prošlom ratu stoji doslovno ovako: ”Đubrani, malo srpsko naselje u opštini Mostar, zaposele 25. maja 1992. dobro naoružane regularne oružane formacije, pristigle iz susedne Republike Hrvatske, u saradnji sa lokalnim jedinicama tzv. Herceg-Bosne regrutovanim od muslimanskog i hrvatskog stanovništva Mostara i okoline.

Prilikom zaposedanja i okupacije naselja ubijene dve ženske i jedna muška osoba srpske nacionalnosti koje su ostale u svojim kućama i nisu htele, ili nisu mogle, da napuste selo. Njihova, kao i ostala srpska pokretna imovina, opljačkana, a nepokretna uništena”. Ovo o uništavanju posve je točno i jedino to je točno. To ću i sam ustanoviti kasnije. Kao počinitelji zločina navode se ”Hrvatsko-muslimanske oružane formacije”, hajde, sa srpske točke gledišta i to bi moglo biti donekle točno, a navode se imena ubijenih: Dragica Janjić, Risto (Drago) Janjić, 1942. i Strahilo (Mićo) Janjić, 1950. Kao izvor podataka navodi se Milivoje Ivanišević, kojemu moram pojasniti ono što sam ispitao: Moj Milivoje, Đubrani nisu nikada bili srpsko selo. A ni malo. Srbi, točnije – pravoslavci, (jer se radi o predturskom vremenu, pa mi je sve srpsko, hrvatsko i bošnjačko u to vrijeme potpuno i u najmanju ruku sumnjivo) – u Đubranima su živjeli do turskih osvajanja, prezivali su se Vulići, iza njih je ostao toponim Vulićevina, ima tu, kako čujem od ovog mog Karla, prastaro pravoslavno groblje u kojemu se svi pokojnici prezivaju Vulići, ali to bi trebao neko pametan odgonetnuti, jer sve je na glagoljici, a to ću svakako posvjedočiti kad se budem vraćao kroz Đubrane u dolinu, jer duboko sam u goru zagazio s Karlom. Što se tiče mrtvih, jedino je točno da su mrtvi.

No, okolnosti su bile drukčije. Jedan od ovih Janjića stradao je kao vojnik, dakle odmah tu, uz cestu. Bilo je to neposredno prije negoli će snage, koje opisujete tako kako opisujete, stići prve na neke važne zapadne kote. A ovdje je bilo do te noći neke tu nepoželjne vojske, kako vam je i samom znano. U toj je pucnjavi ubijen taj vojnik. Istina je da je jedna od rečenih žena ovdje stradala. Pokošena je rafalom kada je potrčala vidjeti što se desilo ovom vojniku. Nisam doznao što je bilo sa tijelom te nesretnice. Vjerojatno je, ili pokopano tu u groblju u Vezovićima, ili razmijenjeno. Tijelo vojnika Janjića, u uniformi (papovka je ostala kod opisanih formacija) pokopano je na mjestu pogibije, i uskoro razmijenjeno. Druga žena umrla je prirodnom smrću, nije bila baš psihički stabilna, a stradanja su joj pogoršala stanje. Jer, u to vrijeme ludjeli su i oni koji su bili normalni. Da ne spominjem koliko je budala postalo službeno pametnih i – odgovornih! Nitko ju nije dirao, a i zašto bi. Našli su je mrtvu uz neku stijenu pokraj puta. Umrla je stojeći.

Odvojak je vodio od zavjetnoga kipa BDM, kojega je prije desetak godina na živoj stijeni podigao mještanin i tako obilježio raskrižje i osigurao sebi uspomenu za vječnost, do one lijepe kolibe na Površku, gdje sam već jednom prespavao, Karlo je morao malo počistiti oko nje i vidjeti stanje koža zimus odstrijeljenih zvijeri, te malo počistiti kolibu, dodati hranu u kućicu za ptice, pregledati je li niklo ono što je zadnji put posijao, krumpir jest, a nešto u nekoj maloj okrugloj ogradi nije i ne znam ni što mu tu treba niknuti, ali lavanda i neko začinsko bilje oko kolibe miriše ko ludo, sve to miriše kako samo planina u proljeće, makar bilo i ovako kišno, može mirisati. Prvi ljudi na koje smo naišli bili su majka i sin u kući na osami, staroj kući ali ne i prastaroj, jer betonska je, s betonskim podom, prostrana i prevelika za dvoje, ali Delfa Šunjić i njezin sin Zvonko odlučili su ostati tu. Zvonko je živio u Hrvatskoj, u Osijeku, tamo je ponešto radio, a onda je ušao u one godine kada te zavičaj pozove. Vjerojatno iz Hrvatske ima kakvu vojnu mirovinicu, i njima dvoma – dosta.

Imaju jednu kravu, fino njegovani vrt i zasijan krumpir, ječam i raž. Mislim, ovo je očito zona Šunjića, jer uskoro ćemo naići na staro groblje u kojemu su ukopani ljudi isključivo ovoga prezimena, pa ispada da u tom groblju ima barem pedeset puta više mrtvih Šunjića negoli ih možete po Raškoj Gori zateći – živih. Svuda okolo šuma je grabova, pa se i zaselak zove Grab.

Kalifornijske gliste

Jedna prekrasna stara kuća, od fino klesanog kamena, također je uz put, a njezina satelitska antena na najneobičnijem mjestu na kojem sam takvu antenu do sada zaticao: usred stijene. Ta je kuća uglavnom prazna, a vikendom joj dolazi jedini preostali nasljednik Pero Šunjić, zvani Šukalo, i mislim da tog čovjeka poznajem u Mostaru. Iz Mostara vikendom dolazi i Šunjić iz šarene kuće, bakće se oko voćaka, sprema za kosidbu i rad u vrtu, ali najgolemije mi je to što sam u njega zatekao legla kalifornijskih glista! Pojma nisam imao da su ta gnjecava i sluzava mala bića tako proždrljiva; ona u humus pretvaraju sav ružni otpad koji u boks ubacite, sve osim metala i automobilskih guma ta stvorenja će provući kroz probavni trakt i pretvoriti u iznimno vrijednu hranjivu tvar za povrće. E, ovo mi je prvo čudo na koje ću tog dana naići s Karlom, koji u planini živne, jer živne sjećanje u njegovoj glavi. Sve je zaraslo u šikaru, a tomu je tako jer već odavno nema koza, a one su tu pravile reda. Raslo je samo ono što je trebalo rasti, sve dugo bi one pojele do korijena i gnojile zemlju. Put postaje sve gori, divljina sve čarobnija.

Piše: Dragan Marijanović/oslobođenje/hercegovinanfo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

36 godina od političkog ubojstva Đure Zagajskog u Münchenu

Objavljeno

na

Objavio

Đuro Zagajski, rođen 2. listopada 1939. u Zagrebu, već kao maloljetnik pokušao je nekoliko puta pobjeći iz Jugoslavije. Jednom mu je to uspjelo, ali su ga austrijske vlasti vratile u Jugoslaviju, gdje je najprije proveo dva mjeseca u zatvoru, a potom je bio upućen na odsluženje vojnog roka. Vrativši se iz JNA u Zagreb bio je ponovno uhićen i osuđen na dvije godine zatvora zbog “neprijateljske propagande“. Napokon, u srpnju 1967. godine Zagajski se ponovno odlučuje na bijeg iz Jugoslavije i dolazi u Njemačku gdje dobiva politički azil. U narednom razdoblju sudjelovao je u demonstracijama protiv Jugoslavije i pratio emigrantske publikacije.

“Operativna obrada“ nad Đurom Zagajskim

Dana 22.01.1982. godine Centar SDS Zagreb zaveo je “Operativnu obradu“ nad Đurom Zagajskim.

Operativnu obradu nad njim predložio je Zdravko Mustač, načelnik Centra SDS Zagreb, suglasan je bio Josip Perković, načelnik II. odjela Centrale SDS SRH, a odobrio je Vinko Bilić, načelnik SDS SRH, dok je operativnu obradu od tada vodio Milan Munjas, operativni radnik Centra SDS Zagreb.

Osoba od posebnog povjerenja Đure Zagajskog bio je Stjepan Mesek, koji je bio agent Centra SDS Zagreb pod kodnim imenom “Karlo“ i “Dubravko“. Njega su na vezi od studenog 1981. godine do ožujka 1983. godine držali Mišo Deverić i Milan Munjas – djelatnici II. odjela Centra SDS Zagreb.

Suradnika “Emina“ vodili su djelatnici Centra SDS Varaždin Milan Tesla i Ilija Dodik, a oko vođenja suradnika instruirao ih je Josip Perković.

Dušan Šime Periš angažiran je 12.6.1981. godine i njegov pseudonim je bio “Dukat“.

Bio je na vezi Zlabnik Damira i Roguljić Mladena, djelatnika II. odjela Centra SDS Zagreb u vrijeme dok je načelnik Centra bio Franjo Vugrinec.

U izjavi suradnika “Jerka“ od 2.12.1982. godine, koju je on vlastoručno napisao i potpisao, stoji: “Ja, Branko Sklepić, rođen 7.1.1947., na privremenom radu u SRNj München, dajem dobrovoljno i bez prinude Izjavu kojom se obvezujem da ću na dobrovoljnoj bazi, odano na patriotskoj bazi davati podatke službi DS. Pošto se krećem u društvu ekstremnih emigranata u Münchenu kao što su Zagajski Đuro itd. Sva saznanja ću prenašati, bilo pismenim putem ili direktnim kontaktom sa službom SDS“. “Jerka“ je vodio djelatnik II. odjela Centra SDS Zagreb Damir Zlabnik, u vrijeme dok je načelnik Centra bio Franjo Vugrinec.

Suradnik “Pjesnik“ je bio Miro Škrinjarić, kojeg je vodio djelatnik II. odjela Centra SDS Zagreb Mišo Deverić, u vrijeme dok je načelnik Centra bio Franjo Vugrinec.

Pored njih tu je veliku ulogu odigrao i izvjesni Milan Dorič – pod pseudonimima “Hanzi“, “Milan“, “Flora“ i “Pogan“.

Ubojstvo Đure Zagajskog

 U noći od subote na nedjelju, 26. na 27. ožujka 1983., ubijen je emigrant Đuro Zagajski, rodom iz Zagreba.

Mrtvo tijelo Đure Zagajskog pronađeno je u jutarnjim satima na otvorenom polju u münchenskom parku Vrt fazana. Zagajski je bio prijatelj i suradnik Stanka Nižića (ubijen 23.08.1981. u Zürichu) i Luke Kraljevića (preživio nekoliko udbinih atentata).

Mjesecima prije ubojstva Zagajskog, suradnik zagrebačke Udbe pod pseudonimom “Karlo”, dostavljao je izvješća o aktivnostima hrvatskih emigranata u Njemačkoj i Švicarskoj. Glavna osoba u tim izvješćima bio je Đuro Zagajski.

Petar Penava/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Iz Svijeta

Lavrov optužio Washington za pokušaj državnog udara u Venezueli

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Reuters

Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov optužio je u ponedjeljak Sjedinjene Države da pokušavaju organizirati “državni udar” radi svrgavanja venezuelskog predsjednika Nicolasa Madura, ne rekavši ništa o dolasku ruskih vojnika u Caracas, koji je kritizirao Washington.

U razgovoru s američkim kolegom Mikeom Pompeom, Sergej Lavrov je “istaknuo da Washington pokušajem organiziranja državnog udara u Venezueli i prijetnjama njezinoj zakonitoj vladi krši UN-ovu povelju i otvoreno se miješa u unutarnje stvari suverene države”, navodi se u priopćenju ruskog ministarstva vanjskih poslova.

Američki State Department je nešto ranije izvijestio da je Pompeo u tom razgovoru upozorio Lavrova da SAD neće ostati “prekriženih ruku” bude li Rusija i dalje “pojačavala napetost u Venezueli”.

“Neprestani upadi ruskog vojnog osoblja radi pomaganja nelegitimnom režimu Nicolasa Madura u Venezueli mogli bi produljiti patnju venezuelskog naroda”, rekao je isti izvor.

Letjelica u bojama Rusije bila je u nedjelju parkirana na stazi u međunarodnoj zračnoj luci u Caracasu, objavio je France Presse.

Nije pruženo nikakvo službeno objašnjenje, ali je javna novinska agencija Sputnjik dodala da je riječ o “Antonovu An-124 i o putničkom zrakoplovu tipa Iljušin Il-62” za prijevoz “skupina državnih službenika u okviru vojno-tehničke suradnje” dviju zemalja.

Dvije letjelice su dovezle “99 vojnika i 35 tona opreme”, piše Sputnjik.

Dva mjeseca nakon 23. siječnja kada se Juan Guaido proglasio privremenim predsjednikom, Venezuela je još zahvaćena najgorom krizom u njezinoj povijesti, s gospodarstvom koje usporava, valutom koja strmoglavo gubi vrijednost i nestašici koja pogađa sve sektore.

Nicolas Maduro pak ističe potporu Rusije i Kine, glavnih vjerovnika zemlje, koje se sustavno zauzimaju za njega u međunarodnim tijelima kao što je Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda.

(Hina)

 

Ruski zrakoplovi s vojnicima sletjeli u Venezuelu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari