Pratite nas

Priče iz Hercegovine: Put kroz zonu Šunjića Prethodna vijest

Objavljeno

na

E, nije lako hodopiscu! Nikada ne može biti siguran je li njegov izvor dobro obaviješten, je li mu govori ono važnije od nevažnijega i, svaki put kad neki nastavak ovih priča bude objavljen, javi se netko i kaže: Što mene nisi pito, ja bi ti to bolje opričo! E, jebi ga… A tko si ti, čovječe, i gdje si do sada bio?
No, nakon prvih tumaranja Đubranima i tim dijelom Raške Gore, puno ljudi htjelo je u ovaj serijal udjenuti i svoja saznanja, uglavnom vezana uz rodni zaselak, pa, i oni, koliko god dobronamjerni, čim počnu savjetovati: Kad odeš gori, ima jedna cesta, iđe ulivo, e tu ti je… Ma, nemojte mi reći. A, što ne biste vi fino sa mnom, pa ćemo sve nać! Tako, neobaviješten, kad prođoh ovo groblje u Đubranima, vidjeh neki uski put, ali dovoljno širok za terenca. Barem do mjesta gdje je to prestao biti, a ne imadoh se gdje okrenuti. Te se vrnuh unatrag. Jadi živi… Nema druge, zvat ću Karla Pandžu, poznanika koji živi u Vojnom, golemom naselju uz jezero u koje je pretvorena Neretva ponad Salakovca, i… imao sam sreću.Kozji klanac

skola-u-djubranima-odolijeva-vremenu

škola u Đubranima

Kako Karlo radi u gradskom vodovodnom poduzeću, nikada ne znam je li noćna ili dnevna smjena, a on je dijete ove Raške Gore, područja o kojemu sam u predviđanjima fulao dosta stvari. Ili sam barem krive izvore slijedio. Prvo; taj put nigdje nije ni vodio, i ovo mjesto gdje se nalazi ovo prastaro groblje zove se Podolje, a ne Dolina, drugo, ovaj put nije taj koji vodi do srpskog sela Vezovići, a pogotovu ne do Ćordine kule ili Domazeta – a to se svakako mora protabanati – eto nigdje ne vodi pa se valjda zato i zove – Kozji klanac! I, ono što me najviše naljutilo jeste dezinformacija nekih gradskih ljudi da su sigurni da je Raška Gora selo najveće na istoimenom planinskom platou.

Takvoga sela uopće nema, nego samo zaselci koje spominjem, obavijesti o kilometraži i međuudaljenosti zaselaka također su bile krive, jer Đubrani su bili tek istočni rub te poluprašume, golemog i već posve pustog područja kroz koje se provlači par tvrdih i kvrgavih drumova (nisam siguran gdje vode ni kad sam ih prošao s Karlom!), ali uglavnom se završavaju pod planinama, a dalje se uspinju uz njih, već pretvorene u kozje staze, a neki vode do u srce modre čabulje, neki se provlače do sela Vrdi i silaze Drežnicom na Neretvu, nekim ćete se odjednom naći na Gorancima, a nekim nad klancem Vituša, odakle sa strahom da vas tjelesna vaga ne prevari, promatrati veličanstveni tjesnac u koji se utisnulo jezero u Bijeloj; zapravo je Raška Gora golemo područje, i, tek od posljednje skitnje s Karlom u njegovom izdržljivom ”japancu” postajem svjestan činjenice da je taj plato u blagom ali stalnom usponu, kojega samo motor terenca osjeća, velik možda i cijelih sedamdeset kilometara četvornih! Budalo, ti ćeš mi govoriti ”Kad dođeš tu i tu, skreni lijevo” i slične gluposti.

Ovdje se čovjeka susreće na svakih pet ili nešto više kilometara, u naseljima s po tek nekoliko stanovnika, i službena statistika iz devedeset prve govori da je u ovoj cijeloj kamenoj pustinji živjelo pedeset osam ljudi, da su pedeset i jedan od njih bili Hrvati, tri Srbina i dva Jugoslavena, te dva nepoznata, a mislim da su sve to bili Srbi, jer će se kasnije to ispostaviti. Užasan je efekt ovdje imalo vrijeme forsiranja radništva nauštrb seljaštva, a i seljaku gora bila dodijala, pa se rado spuštao u grad. Ne bi, kume, više planine, fala!

Nakon Drugog svjetskog rata ovdje je živjelo 1.258 ljudi, 1953. 1.261, 1961. već ih je manje za stotinu (Srbi u gradske institucije, Hrvati uglavnom u Njemačku, a posljednji Muslimani, bilo ih je tek nekoliko, već rasprodaju imovinu i odlaze u dolinu, te ih, već u popisu iz 1981. više ni nema; deset godina prije toga broj stanovnika je naglo opao na 884 ljudska bića, od kojih je rečeni popis iz ’81. ovdje dočekalo upola manje ljudi, 240 Hrvata i 150 Srba, uglavnom u selu Vezovići koje mi je na putu, što će reći da je industrijalizacija posve prorijedila narod, a da su ”rasformirana” danas nezamisliva stada stoke krupnog i sitnog zuba, da je nestalo konja, a svaki je čovjek ovdje imao konja, a onaj popis iz 91. bilježi preostalih 236 ljudi, uglavnom starijih, onih koji nisu više bili za ikakva posla u Mostaru ili drugdje pa su ovdje proizvodili sir i suho meso, krumpir i ponešto drugog povrća, a rođaci iz grada sve im to prodavali po mostarskim tržnicama, em da bi nešto zaradili, jer grad uvijek traži puno više novca negoli ga je potrebno njihovim domorocima na selu, i taj popis više ne bilježi ni Jugoslavene ni ”ostale”; bilo je to vrijeme konačnog izjašnjavanja pred velike obračune, koje će ovdje dočekati 138 Hrvata i nakratko 98 Srba).

Pokošena rafalom

Nakratko, jer će svi Srbi otići u proljeće 92, kada plan s kojim oni nisu imali nikakvu, osim možda emotivnu vezu, nije uspio i budalaste beogradske glave nisu mogle shvatiti da desno od Neretve nikada nikakva varijanta Srbije ne može uspjeti. I nije, ali svejedno u jednoj knjizi koja govori o stradanja Srba u prošlom ratu stoji doslovno ovako: ”Đubrani, malo srpsko naselje u opštini Mostar, zaposele 25. maja 1992. dobro naoružane regularne oružane formacije, pristigle iz susedne Republike Hrvatske, u saradnji sa lokalnim jedinicama tzv. Herceg-Bosne regrutovanim od muslimanskog i hrvatskog stanovništva Mostara i okoline.

Prilikom zaposedanja i okupacije naselja ubijene dve ženske i jedna muška osoba srpske nacionalnosti koje su ostale u svojim kućama i nisu htele, ili nisu mogle, da napuste selo. Njihova, kao i ostala srpska pokretna imovina, opljačkana, a nepokretna uništena”. Ovo o uništavanju posve je točno i jedino to je točno. To ću i sam ustanoviti kasnije. Kao počinitelji zločina navode se ”Hrvatsko-muslimanske oružane formacije”, hajde, sa srpske točke gledišta i to bi moglo biti donekle točno, a navode se imena ubijenih: Dragica Janjić, Risto (Drago) Janjić, 1942. i Strahilo (Mićo) Janjić, 1950. Kao izvor podataka navodi se Milivoje Ivanišević, kojemu moram pojasniti ono što sam ispitao: Moj Milivoje, Đubrani nisu nikada bili srpsko selo. A ni malo. Srbi, točnije – pravoslavci, (jer se radi o predturskom vremenu, pa mi je sve srpsko, hrvatsko i bošnjačko u to vrijeme potpuno i u najmanju ruku sumnjivo) – u Đubranima su živjeli do turskih osvajanja, prezivali su se Vulići, iza njih je ostao toponim Vulićevina, ima tu, kako čujem od ovog mog Karla, prastaro pravoslavno groblje u kojemu se svi pokojnici prezivaju Vulići, ali to bi trebao neko pametan odgonetnuti, jer sve je na glagoljici, a to ću svakako posvjedočiti kad se budem vraćao kroz Đubrane u dolinu, jer duboko sam u goru zagazio s Karlom. Što se tiče mrtvih, jedino je točno da su mrtvi.

No, okolnosti su bile drukčije. Jedan od ovih Janjića stradao je kao vojnik, dakle odmah tu, uz cestu. Bilo je to neposredno prije negoli će snage, koje opisujete tako kako opisujete, stići prve na neke važne zapadne kote. A ovdje je bilo do te noći neke tu nepoželjne vojske, kako vam je i samom znano. U toj je pucnjavi ubijen taj vojnik. Istina je da je jedna od rečenih žena ovdje stradala. Pokošena je rafalom kada je potrčala vidjeti što se desilo ovom vojniku. Nisam doznao što je bilo sa tijelom te nesretnice. Vjerojatno je, ili pokopano tu u groblju u Vezovićima, ili razmijenjeno. Tijelo vojnika Janjića, u uniformi (papovka je ostala kod opisanih formacija) pokopano je na mjestu pogibije, i uskoro razmijenjeno. Druga žena umrla je prirodnom smrću, nije bila baš psihički stabilna, a stradanja su joj pogoršala stanje. Jer, u to vrijeme ludjeli su i oni koji su bili normalni. Da ne spominjem koliko je budala postalo službeno pametnih i – odgovornih! Nitko ju nije dirao, a i zašto bi. Našli su je mrtvu uz neku stijenu pokraj puta. Umrla je stojeći.

Odvojak je vodio od zavjetnoga kipa BDM, kojega je prije desetak godina na živoj stijeni podigao mještanin i tako obilježio raskrižje i osigurao sebi uspomenu za vječnost, do one lijepe kolibe na Površku, gdje sam već jednom prespavao, Karlo je morao malo počistiti oko nje i vidjeti stanje koža zimus odstrijeljenih zvijeri, te malo počistiti kolibu, dodati hranu u kućicu za ptice, pregledati je li niklo ono što je zadnji put posijao, krumpir jest, a nešto u nekoj maloj okrugloj ogradi nije i ne znam ni što mu tu treba niknuti, ali lavanda i neko začinsko bilje oko kolibe miriše ko ludo, sve to miriše kako samo planina u proljeće, makar bilo i ovako kišno, može mirisati. Prvi ljudi na koje smo naišli bili su majka i sin u kući na osami, staroj kući ali ne i prastaroj, jer betonska je, s betonskim podom, prostrana i prevelika za dvoje, ali Delfa Šunjić i njezin sin Zvonko odlučili su ostati tu. Zvonko je živio u Hrvatskoj, u Osijeku, tamo je ponešto radio, a onda je ušao u one godine kada te zavičaj pozove. Vjerojatno iz Hrvatske ima kakvu vojnu mirovinicu, i njima dvoma – dosta.

Imaju jednu kravu, fino njegovani vrt i zasijan krumpir, ječam i raž. Mislim, ovo je očito zona Šunjića, jer uskoro ćemo naići na staro groblje u kojemu su ukopani ljudi isključivo ovoga prezimena, pa ispada da u tom groblju ima barem pedeset puta više mrtvih Šunjića negoli ih možete po Raškoj Gori zateći – živih. Svuda okolo šuma je grabova, pa se i zaselak zove Grab.

Kalifornijske gliste

Jedna prekrasna stara kuća, od fino klesanog kamena, također je uz put, a njezina satelitska antena na najneobičnijem mjestu na kojem sam takvu antenu do sada zaticao: usred stijene. Ta je kuća uglavnom prazna, a vikendom joj dolazi jedini preostali nasljednik Pero Šunjić, zvani Šukalo, i mislim da tog čovjeka poznajem u Mostaru. Iz Mostara vikendom dolazi i Šunjić iz šarene kuće, bakće se oko voćaka, sprema za kosidbu i rad u vrtu, ali najgolemije mi je to što sam u njega zatekao legla kalifornijskih glista! Pojma nisam imao da su ta gnjecava i sluzava mala bića tako proždrljiva; ona u humus pretvaraju sav ružni otpad koji u boks ubacite, sve osim metala i automobilskih guma ta stvorenja će provući kroz probavni trakt i pretvoriti u iznimno vrijednu hranjivu tvar za povrće. E, ovo mi je prvo čudo na koje ću tog dana naići s Karlom, koji u planini živne, jer živne sjećanje u njegovoj glavi. Sve je zaraslo u šikaru, a tomu je tako jer već odavno nema koza, a one su tu pravile reda. Raslo je samo ono što je trebalo rasti, sve dugo bi one pojele do korijena i gnojile zemlju. Put postaje sve gori, divljina sve čarobnija.

Piše: Dragan Marijanović/oslobođenje/hercegovinanfo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Politika

Pupovac u Saboru traži provjeru svih potpisa

Objavljeno

na

Objavio

Danas u 10 sati ujutro počela je sjednica Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav na kojoj se raspravljalo o zahtjevima građanske inicijative Narod odlučuje za raspisivanjem referenduma o izmjeni izbornog sustava.

U emotivnom istupu  Pupovac je ustvrdio da je riječ o antimanjinskoj kampanji. Kaže da se zastupnike nacionalnih manjina nastoji prikazati kao amoralne pojave. Naglašava da je kampanja obilovala obmanama i lažima, poglavito o tome kako se u zemljama EU ostvaruju prava pripadnika nacionalnih manjina. kazao je i da model kakav ima Hrvatska nema ni jedna zemlja članice EU.

Ustvrdio je na koncu da je on junak referenduma i da se na njegovom imenu mobiliziralo ljude na potpisivanje za referendum te da da su nacionalne manjine podzastupljene u Saboru.

SDP-ov Peđa Grbin poručio je da je neprihvatljivo na referendumu odlučivati o smanjenju prava manjinama. No, poštujući proceduru  SDP će podržati zaključak u kojem se od Vlade traži utvrđivanje broja potpisa i jesu li vjerodostojni.

“Klub zastupnika SDP-a i u slučaju ova dva pitanja i u slučaju refrenduma o Istanbulskoj konvenciji tražit će da Ustavni sud odluči o ustavnosti pitanja”, rekao je Grbin. Tvrdi da bi broj zastupnika nacionalnih manjina prema broju pripadnika u Hrvatskoj zapravo trebao biti 11.

Hrvoje Zekanović replicirao je Pupovcu i Grbinu.

Podsjetio je Milorada Pupovca da je dio srpskog stanovništva uzeo puške i krenuo protiv svoje hrvatske države. Ističe da protiv njega i gospodina Miloševića nema ništa, ali da ima protiv njegovog časopisa Novosti.  Pupovca je pitao koliko je pripadnika srpske nacionalne manjine bilo u Vladi SDP-ovca Zorana Milanovića.

Grbina je upozorio da je nije istina što je rekao o broju mjesta za prikupljanje potpisa u Rijeci i da gradonačelnik Obersnel nije dao dopuštenje za sva zatražena mjesta. (Narod.hr)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Dio trećeg svjetskog rata upravo se odvija na morskim i kopnenim granicama Europe

Objavljeno

na

Objavio

Laž i licemjerje imaju svoju cijenu; sjetimo se samo popuštanja nacizmu i fašizmu 30-ih godina prošlog stoljeća kad je Europa godinama samo slijegala ramenima, a neke su izrazito demokratske zemlje poput Velike Britanije čak salutirale rastućem nacifašizmu vjerujući da je to napredak, nadajući se da zlo neće baš na njih udariti.

I još gore od toga: demokratska je Europa dopustila da se dva zla spoje u jedno i 23. kolovoza 1939. godine, potpisan je sporazum Hitler/Staljin. A onda je uskoro došao kraj lažima i opaka je istina došla na vidjelo – zlo se ne da umilostiviti, ni na jedan način odobrovoljiti. Naime, početak Drugog svjetskog rata razotkrio je svu pogubnost ugađanja zlu; milijuni su poginuli za licemjerje malobrojnih, jer je demokratska Europa početkom 30-ih željela biti velikodušna i puna razumijevanja prema nacifašizmu, snishodljiva prema rastućem zlu.

Ponavljanje stare pogrješke

Danas je Europa u sličnoj poziciji, na najboljem putu da ponovno plati puni iznos za svoju „velikodušnu“ i nepotrebno naivnu useljeničku politiku prema muslimanskim izbjeglicama, da bude kažnjena (kao i svi njezini građani) za krivu procjenu svojih intelektualnih kapaciteta, kao i za društveno pomodarstvo svojih političkih elita. Ako kojim slučajem dođe do novog rata, taj će se rat voditi bez odora, poput šaha, samo do istrebljenja – samo s crnim i bijelim figurama, otkrivenim licem.

Europljani, a naročito europski političari, imaju dva lica: javno i privatno pa kad se, na primjer, Angela Merkel čudi mladim njemačkim obiteljima koje sa svojom dječicom marširaju uz njemačke neonaciste, ona je samo neiskrena. Odgojena je u jednoumlju DDR-a i dobro zna kako stoje stvari s ideologijom i nasiljem. Ali ni najmoćnija dama svijeta nije slobodna iznijeti svoje iskreno mišljenje, jer se plaši novinara: a sad joj, prema svemu sudeći predstoji kraj političke karijere i njemačkog „Führera“.

Zaista, a teško je govoriti iz današnje perspektive, zlo poznajemo po njegovim učincima – put do pakla je popločan dobrima namjerama – stoga će povijesni sud Angelu Merkel i njezinu povijesnu ulogu suditi kao što je sudio Hitlera; i dobit će sličnu, ako ne identičnu presudu. Političari nisu vladari, nego sluge svojih ambicija.

ISIL je učenik totalitarnih režima i njemačka kancelarka zna o čemu je riječ i kako to ide, ali to ne govori pred kamerama. Kad ne bude ISIL-a, bit će netko drugi, po metodama i zagriženosti još gori. Sve je to poznato i francuskom predsjedniku Macronu; Marseille, na primjer, više ni po čemu nije europski kršćanski grad, izgleda zastrašujuće, apokaliptično, ali se i francuski predsjednik ponaša kao da se ništa strašno u njegovoj zemlji ne događa.

Predsjednici i premijeri EU slično se ponašaju kao francuska i britanska vanjska politika prema Hitleru i Mussoliniju sve do pred Drugi svjetski rat – jednostavno ne žele vjerovati svojim očima i ono što im razum govori. Plaća se tako cijena demokraciji – uvijek postoji sljedeći mandat i birači – a pomodarstvo, podebljano i dokapitalizirano Sorosevim i njemu sličnim financijerima, nas (odnosno pomodnike svojstvene svim dobima ljudske povijesti) „uče“ humanosti, toleranciji, inkluzivnosti, ma i pod cijenu vlastite propasti.

Put ka kolektivnom samoubojstvu

Nakon što se godinama pasivno, zapravo ponosno prepuštala kolonizaciji islamista te olako shvaćala opasnost od već ugrađenog islamističkog militarizma, nakon što je desetljećima, a posljednjih godina napose prihvaćala biti sponzorom stranom tijelu koje nije nikad željelo sudjelovati u izgradnji zajedničkog europskog doma – muslimanima koji ne pripadaju judeokršćanskoj uljudbi, ali bi rado uživali u njenim plodovima, marljivosti i kreativnosti – Europa se našla na raskrižju te mora odmah i bez odgađanja odlučiti, poduzeti radnje i mjere. Možda je, danas, ipak prekasno.

Nije riječ o islamizaciji Europe, nego o kontaminaciji oboljelim svjetonazorom, o terorizmu koji se svaki sat slijeva u Europu. Naravno, Europa može nastaviti s pomodnom velikodušnošću i sebi u toploj kupci “prerezati vene” te gledati kako život iz nje polako istječe, ili se konačno trgnuti i na svaki način obraniti svoj sustav vrijednosti, državljane i teritorij?

Ako nastavi sa starom useljeničkom politikom, Europa ide ka kolektivnom samoubojstvu, u tiho gašenje. I bez obzira na teror islamista, Europa je još krcata lažnog dostojanstva i licemjerno poštuje prava i pravila koja je sama izmislila i koja sada zloupotrebljavaju drugi, a sve u želji da se učini još „boljom“ i „velikodušnijom“. Najstarija velika svjetska kultura je opasno načeta, ali ne islamistima, oni su samo osjetili slabost i čuli zov europskih intelektualista i lažnih čovjekoljubaca. Oni su ugrozili Europljanina, a Europi oduzeli dušu prepuštajući je imigrantima.

Dio trećeg svjetskog rata upravo se odvija na morskim i kopnenim granicama Europe, na Sredozemlju isto kao i na grčko-makedonskoj granici, u Calaisu i svim lukama EU. Pod krinkom teških životnih uvjeta i građanskog rata, uz pomoć živog zida od tisuća djece, dan i noć teče rijeka imigranata (ne)jasnih ciljeva kroz cijelu Europu, kapilarno do svakog europskog kutka. Nema granica, pogranične policije, nema kontrole dokumenata i zdravstvenih certifikata, rampe su dignute i svi su zakoni o prelasku granica suspendirani; ne zna se tko useljava, ljudi bez identiteta hrpimice ulaze i Europa, ta ista Europa o njima ne zna ništa. Ovo je agresija na europsku demokraciju, europsku kulturu, odnosno europski, zapadni i kršćanski način života.

Europljani moraju imati uredne osobne dokumente ako žele putovati Europom, o svakom se Europljaninu sve zna i zato je Europa dosta sigurna. A sada tisuće i stotine tisuća potencijalnih ISIL-ovaca korača u koloni prema EU i raspoređuje se prema već pripremljenim planovima; među njima su možda i oni koji su iščupali Tomislava Salopeka iz automobila, zavezali mu ruke, izgladnjivali i tukli, možda i ubojica koji je jadniku odrubio glavu? Svi zatvori i psihijatrijske ustanove su ispražnjene i mili u bolji život. Gdje je sada empatična hrvatska javnost i novinarska sućutnost? Europski je Janus dobio treće lice; lice prijetvornosti, himbe, licemjerja, a sve zbog „viših“ ideala ili tobožnje ljudskosti.

Smeta im znak križa i svinjetina

Na granicama nema nikakve kontrole, nemoguće im je saznati identitet. Islamističkim militantima djeca ne znače ništa, ni svoja ni tuđa. Nije li dovoljno prisjetiti se atentatora/atentatorica i njihovih ciljeva? Hamas iz dječjih vrtića ispaljuje rakete na Izrael i koristi djecu kao živi zid za svoje teroriste. Arapski sedmogodišnjaci puštaju zmajeve na izraelskoj granici koje vjetar nosi na izraelsko tlo; i kad dotaknu tlo dolazi do zapaljenja, i gore hektari i hektari. Ali ima gore: činjenica da muslimanski imigranti odbijaju pomoć Crvenog križa dovoljno govori kakva opasnost ulazi u Europu, njima se gadi sve što je križ, čak kad im križ spašava život, ili možda ne smiju primiti pomoć?!

Znači li to da će dolaskom u Europu zabraniti, križeve, zvonike, crkve, crkvena zvona? Doduše, križ su pokušali zabraniti i bez migrantske primjese, „ljevičari“ i „slobodoumnici“ sviju vrsta. A nitko ne želi kazati zašto? Jer, katolici (križ) su branili Europu od Osmanlija, Hrvatska je imala tu nesreću biti preziđem kršćanstva, dok su protestanti rovarili iza leđa „reformirajući“ na čelu s Lutherom. I danas se isto ponavlja; Bavarska (katolici) odbijaju migrante, a njemački sjever na čelu s Merkel (protestanti) rovare i sabotiraju. Povijest čovječanstva jest povijest vjere.

Sad je valjda jasno zašto je, na primjer, od 30 gumenjaka koji plove prema grčkim otocima samo jedan rasparan nožem? Da bi skrenuo pozornost i zabavljao grčku obalnu stražu i bio spašavan, kako bi ostali 29 mirno stigli na svoje odredište. I nije to spontani dogovor tko će namjerno probušiti svoj gumenjak, nego naređenje, vertikalna subordinacija, isto kao odbijanje iznemoglih i potrebitih da uzmu pomoć Crvenog križa. Uzeli bi, ali se plaše pravovjernih ISIL-ovaca među njima. Muslimanska invazija na Europu je vojna operacija koju vode ISIL te obavještajne službe Turske i Irana. Zato među imigrantima ima visok postotak mladića i mladih muškaraca.

Europski su političari teško pogriješili u svojim procjenama i krivotvorenom dobročinstvu; ovako otvarajući granice posve su pokleknuli pred svojom pogreškom. Pristali su na sva zla što ih ISIL-ovci rade u svom „kalifatu“: na pljačke, silovanja i ubojstva. Europska politička i intelektualna elita pristala je vođenim hordama otvoriti gradska vrata i svojoj umišljenosti žrtvovati cjelokupno europsko stanovništvo, njegov svjetonazor i kulturu življenja.

Neukusne usporedbe s hrvatskim prognanicima

Zašto među sirijskim izbjeglicama nema Kurda? Oni ne bježe nego se bore za svoju zemlju, buduću državu, njima je jednako teško pod Asadovim režimom kao i pod Turskim, a da ne spominjemo borbe s ISIL-om, ali za Kurde nema uzmaka i bježanja dok se država ne napravi. Zašto zapadna saveznica Saudijska Arabija nije primila svoje „sunarodnjake“, a ima itekako kapaciteta? Jer znaju s kim imaju posla; oni su ipak zapadni muslimani, dakle prema islamskom pravovjerju – nevjernici, heretici i izdajice vjere.

Novinari su opet pokazali da su pravi agitatori tragedija koji žive od sablazni i nasilja. Vidjeli smo ih za vrijeme Domovinskog rata, osjetili njihovu želju da se Hrvatska udavi u vlastitoj krvi, uočili smo njihovo navijačko novinarstvo, doušnički zdrug oko HND, stožera jugonostalgične doušničke mreže.

Dovoljno je znati tko im je predsjednik i dopredsjednik. I za imati malo mira, ne će biti druge nego uskoro objaviti listu novinara doušnika, njihovo kodno ime i po kome/čemu su radili. Zbog njih ljudi ne govore ono što misle, zbog njih su mediji dno dna, a sada u izbjeglicama na hrvatskoj granici, zajedno sa svojim urednicima i šefovima u sjeni, vide mogućnost novog kaosa i novog načina da se naudi Hrvatskoj i sukladno tome djeluju. Nije poznato da je i jedan od novinara otišao u Srbiju ili Makedoniju i za sebe priskrbio i udomio makar i jednog migranta.

Zato je odvratna i neukusna njihova usporedba hrvatskih prognanika – onima koji su za vrijeme srpsko-četničke agresije na Hrvatsku bili prisiljeni napustiti svoje domove i otići u inozemstvo – s muslimanskim izbjeglicama iz Sredozemlja, Iraka i Sirije.

Hrvatski su građani odlazili u inozemstvo s urednim dokumentima, najčešće na poznate adrese svojih rođaka i prijatelja, a granice su prelazili regularno i uz uobičajenu graničnu kontrolu. Istina, Europa je imala razumijevanja za patnje hrvatskog naroda i pomogla je, ali je isto tako činjenica da Hrvati nisu po Europi počinili niti jedan teroristički čin.

Nisu se po Europi šetali s vatrenim i hladnim oružjem i ubijali i terorizirali svoje domaćine! Hrvati koji su nakon Domovinskog rata nastavili živjeti u EU, dobro su se integrirali te svojim školovanjem, znanjem jezika i radom zahvalili domaćinima na pomoći i gostoprimstvu kad je bilo najteže.

Plenkovićeva Vlada vodi veću brigu o migrantima nego o svojim građanima

Vlada Andreja Plenkovića vodi veću brigu o muslimanskim migrantima nego o svojim građanima, Hrvatima koji svakodnevno napuštaju Hrvatsku trbuhom za kruhom? Hrvati ne napuštaju svoju domovinu u stampedu bez dokumenata, već s urednim dokumentima i ugovorima s inozemnim poslodavcima; sve redom školovani ljudi, mnogi i s radnim iskustvom.

Za mandata ove Plenkovićeve vlade Hrvatsku dnevno napusti 150 radno sposobnih, školovanih Hrvata u potrazi za boljim životom. Nemaju li svi oni prioritet pred svakim strancem, pa bio on i na križ alergičan islamski militarist?

Što su islamisti dobroga donijeli Europi nije retoričko nego vrlo konkretno pitanje? Svakodnevni terorizam i pojačane policijske i vojne mjere, to svakako. Danas su veliki europski gradovi izgubili svoj europski identitet. Nije li dovoljno vidjeti sudbinu Palmyre i poruku koja se šalje Europi; stari grad spomenik srušen do temelja. Taj grad nema nikakve veze ni s kršćanstvom ni s islamom, njegovo rušenje je bez presedana u ljudskoj povijesti, što li su tek namijenili kršćanskim gradovima?

U BiH je između deset i pedeset  tisuća  migranata, Bog ih ne može pobrojati jer borave po džamijama pod patronatom svoje muslimanske subraće. Na albanskoj granici čeka 120 000 migranata. Vjeruje li tko u sposobnost albanske policije i vojske da će ih moći zadržati? I gle „tajminga“; Hrvatskoj počinje, po svim parametrima, najuspješnija turistička sezona od samostalnosti, a migrantska horda dolazi.

Dubrovnik, Zadar, Trogir, Šibenik, relativno su mali gradovi; neka samo (!) tisuću migranata bude smješteno u njih; brojka odmah prelazi 10% domaćeg stanovništva i nastaju ogromni problemi. Pritom dodati turiste koji su u Hrvatsku došli upravo kako bi se odmorili od kalifata uspostavljenih u Francuskoj, Njemačkoj ili Italiji – dobijemo kaos, upropaštenu sezonu i posljedično tomu – gospodarski te ekonomski slom države.

Kad će napokon licemjerni europski intelektualci i političari dati svoj pristanak da se Europa napokon počne braniti od ugroze kojoj je izložena? S druge strane, glave hrvatske političke vrhuške ne smiju stalno pogledavati prema Bruxellesu i slijepo pratiti naredbe „iz centrale“. Ako komu već nije jasno, „stare“ stranke desnice ili desnog centra diljem Europe propadaju zbog svoje sulude migrantske politike te ih zamjenjuju nove kao u Poljskoj, Njemačkoj ili Francuskoj.

S druge strane, iste te stranke u, primjerice, Mađarskoj ili Austriji (i Bavarskoj), su oslušnule bilo svoga puka i zato neprikosnoveno vladaju svojim zemljama. Formula za ostanak na vlasti je vrlo jednostavna: štiti državne interese i brani interese svoga puka. Ujedinjeni europski emirati nisu u interesu ni jedne europske zemlje; a turizam je jedino od čega Hrvatska živi – dokle će se svi praviti ludi?

 

L. C. / hrsvijet.net

 

Viktor Orban: Migranti su muslimanska invazivna sila

 

 

Merkel na rubu očaja: Azilantska kriza može srušiti EU!

 

 

Doktrina kaosa: George Soros daje 500 milijuna dolara za invaziju migranata na Europu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori