Pratite nas

Povijesnice

Prije 27 godina dogodio se jedan od najtežih pokolja Domovinskog rata

Objavljeno

na

Uskoro počinje suđenje za Kostriće, gdje su četnici ubili 15 ljudi. Donosimo mučni iskaz jedinog preživjelog

Ubit ću te kao što su ubijeni oni u Kostrićima” vikao je negdje krajem studenog 1991. godine pijani pripadnik srpske Jedinice milicije za posebne namjene Kaline-Komogovina, tzv. ‘Šarenih’, Milan Drobnjak. Svađao se sa svojim suborcem Stevom Borojevićem Ćukom. “Više se o događaju u Kostrićima nije smjelo pričati, niti bilo koga pitati”, riječi su zaštićenog svjedoka pod pseudonimom ‘Mario’ koji se prisjetio te svađe u kojoj je spomenut zločin u Kostrićima. On je i sam bio pripadnik ove postrojbe, no tvrdi da u Kostrićima 15. studenog 1991. kada se tamo dogodio jedan od najtežih pokolja Domovinskog rata, nije bio.

‘Šareni’ su tog dana upali u Kostriće i ubili 15 mještana. Samo dvoje ih je preživjelo. Među ubijenima bila je i majka Vera Jurić s dvojicom sinova, Tomislavom (2) i Darijem (5). Kako bi pokušali prikriti zločin gotovo sve kuće u selu su zapalili. Kostrići su kasnije nazvani “najtužnijim selom u Hrvatskoj”. Sve žrtve nisu ni do danas identificirane, no optuženim pripadnicima srpske paravojske uskoro počinje suđenje na Županijskom sudu u Zagrebu. Telegram donosi iskaze ključnih svjedoka do kojih su istražitelji uspjeli doći.

TKO SU BILI PRIPADNICI JEDINICE ‘ŠARENI’?

‘Šarenima’ je zapovijedao zloglasni Stevo Borojević zvan Gadafi kojeg je 1992. godine ubio pripadnik vlastite postrojbe.

Tužiteljstvo tvrdi kako je upravo on izdao zapovijed da se ubije svo stanovništvo Kostrića. Borojevićev zamjenik, Milan Zec, koji također više nije živ, okupio je za taj zadatak najekstremnije pripadnike ove postrojbe pri vojsci SAO Krajine.

Bili su to, kako stoji u optužnici, Stevo Džakula zvani Ikonar, Dubravko Arambašić, Nikola Bogdanović zvani Nina, Mile Milinović zvani Borovo Selo, Vlado Gavrilović zvani Gedžo, Veselin Božović zvani Arkan, te Dragan i Žikica Pendić.

S još sedmoricom pripadnika iste postrojbe koje je predvodio pokojni Gojko Malešević zvani Četnik počeli su pucati po civilima. Ubili su ih 15. Bili su to gotovo svi mještani. Samo dvoje ih je preživjelo. Najstarija žrtva Petar Bašić imao je 93 godine. U selo u kojem su svega dvojica muškaraca bila srednje dobi upali su tada mladi i dobro istrenirani specijalci SAO Krajine.

UBILI SU I SVJEDOKA KOJI JE PRIJAVIO ZLOČIN

Jedan od onih koji tog dana nije ubijen u Kostrićima bio je Verin suprug Zlatko Jurić. Nije bio u selu kada su upali ‘Šareni’. Osim žene i dvojice sinova njemu su u Kostrićima ubijeni i majka, te punac i punica. On je pak pao u ruke pripadnicima Jedinice milicije za posebne namjene kada je krenuo prijaviti zločin. Ni sam na kraju nije preživio.

Prema optužnici, Jurića je nekoliko dana kasnije Zdravko Matijašević, devetookrivljeni u procesu čiji se početak uskoro očekuje, s još dvojicom pripadnika iste postrojbe, odvezao do njegove kuće u Majuru. Tamo su ga tukli i razbijali stvari po kući inzistirajući da im pokaže gdje navodno skriva oružje i radio stanicu. Iz svog doma Jurić je odvezen prema križanju Kostajnica-Panjani, te je pod neutvrđenim okolnostima ubijen.

Devetorici pripadnika ‘Šarenih’ sudit će se zbog ubijanja civilnog stanovništva, odnosno ratnog zločina počinjenog u Kostrićima i Majuru. Nitko od okrivljenika nije dostupan hrvatskom pravosuđu, ali će protiv njih postupak biti vođen u odsutnosti.

ZAŠTIĆENI SVJEDOK ZLOČINA U KOSTRIĆIMA

Dokaza o ovom zločinu dugo nije bilo. Istraga je godinama tapkala u mjestu, da bi prije dvije godine istražitelji uspjeli ispitati ključne svjedoke. Među njima je bio i ‘Mario’.

“Gadafi je bio okrutan. Negovi su ga se bojali, jer se nad njima iživljavao i maltretirao ih. Oko sebe je uvijek okupljao ljude koji su bili spremni na sve. Oni su jednostavno bili ološ i s njima se odlazilo u pljačke. Među njima su bili Mirko Tadić, Stevo Džakula, Dubravko Arambašić, Nikola Bogdanović, Mile Milinović, Vlado Gavrilovič, Veselin Božović, te braća Dragan i Žikica Pendić. Znam da su to bili ljudi iz Beograda. Bili su tu još i onaj Drobnjak i Nikola Ilić, Nikola Begović, Stevno Vučinić zvani Hans i još neki. Oni su bili na platnom spisku jedinice ali nisu stalno boravili u Komogovini već su dolazili samo na Borojevićev poziv kada bi bilo vrijeme za akcije”, ispričao je istražiteljima ‘Mario’.

Stevu Borojevića ‘Gadafija’ na mjesto zapovjednika Jedinice milicije za posebne namjene Kaline-Komogovina postavio je osobno tadašnji čelnik SAO Krajine Mile Martić. K Martiću u Knin Borojević je išao i po zapovijedi. Gadafijev zamjenik, Milan Zec okupio je ljude za akciju u Kostrićima.

ZA AKCIJU ODABRANI SAMO NAJEKSTREMNIJI

“To su uvijek bili najekstremniji ljudi. Govorili su da se ide u čišćenje hrvatskih sela nakon pada Hrvatske Kostajnice, no to je bilo obično ubijanje civila i pljačkanje njihove imovine. Znam da su u to vrijeme počinjeni masakri i u Bačinu, Stublju i Majuru.

Pripadnici postrojbe bili su uvijek na raspolaganju Stevi Borojeviću, ali se nikada nije znalo kamo se ide. On bi jednostavno u četiri ujutro ustao i odredio nekoliko pripadnika, obično 15 do 20 ljudi. Tek kada su se vratili iz akcije hvalili bi se na feštama svojim uspjesima”, priča ‘Mario’ koji tada nije znao što se dogodilo u Kostrićima.

Zna međutim da je u tu akciju otišao Mirko Tadić zvani Tito, koji je bio jedan od najekstremnijih pripadnika jedinice. U akciji je bio i Stevo Borojević zvani Ćuk, također jedan od ekstremnijih. Čak bi se, tvrdi, moglo reći da nije bio normalan. Ljudima je odsijecao uši, noseve, a jednom je odsjekao i ljudsku šaku i rukovao se s njom po selu. U istoj akciji bila su i braća Pendić, dobrovoljci iz Srbije.

“Čuo sam da su u Kostrićima bili i Nikola Begović zvani Kondukter i Stevo Vučinić zvani Hans. I oni su bili iznimno opasni, za razliku od Miroslava Tadića, koji je također bio s njima, ali se radilo o mirnoj osobi. Sve su to priče koje sam čuo, jer su ljudi prelazili u Bosansku Kostajnicu i hvalili se onim što su učinili. Tako se sve i saznalo”, prisjetio se ‘Mario’.

MISLILI SU DA SE BORA ZA SLOBODU SRBA

Među svjedocima do kojih su hrvatski istražitelji te 2016. godine došli je i Zorka Lađarević, čiji je sin Milan Lađarević bio pripadnik jedinice za posebne namjene pod Gadafijevim zapovjedništvom. “Moj sin ubrzo je požalio što je ušao u tu postrojbu. Nakon obuke u Golubiću, tijekom kolovoza ili rujna 1991., došao je kući u svega dva navrata i pričao mi što je proživljavao.

Posljednji put kod kuće je bio 15-ak dana prije svog rođendana, koji je u prosincu. Tada mi je govorio mu je neizdrživo u ‘Šarenim’, jer je Stevo Borojević od svih pripadnika, pa i njega tražio da izvršavaju zapovijedi kojima je bio cilj pljačka i ubojstva, a ne borba za pravdu i slobodu srpskog naroda. Sin mi je rekao da mu je Borojević prijetio. ‘Ako nećeš klati, bit ćeš ti zaklan’. Bio je prestrašen”, svjedočila je majka jednog pripadnika ‘Šarenih’.

Milan Lađarević prema riječima njegove majke bio je u akciji u Majuru, selu u kojem se također dogodio zločin. U jednoj kući na krevetu je zatekao baku i male unuke. Jedan od dječaka okrenuo se prema baki kad ga je ugledao i rekao: “Evo čike, sad će nas zaklati”. No, sin gospođe Zorke, kako je svjedočila, rekao im je da ga se ne moraju bojati i da se dobro sakriju. Nije se mogla sjetiti je li joj sin pričao kako je završila ta obitelj. “Kasnije su mi javili da mi je sin stradao tijekom obuke. No, ne vjerujem u to i mislim da to nije bio nesretan slučaj”, rekla je.

KOSTAJNIČKI SRBI I DRAGOVOLJCI IZ BEOGRADA

U toj postrojbi zajedno sa svojim bratićem bio je i Drago Miljuš. Prema njegovim riječima najbliži Gadafiju bili su Srbi iz Kostajnice i Dvora, te oni koji su kao dragovoljci došli iz Srbije i Crne Gore. Pripadnici postrojbe koji su došli iz Bosne, uglavnom su samo čuvali straže.

“Da izbjegnem odlazak u neke akcije glumio sam da sam bolestan. Čak sam otišao i na bolovanje. Za zločin u Kostrićima sam čuo i znam da su tamo išli pripadnici moje postrojbe. Znam da su ubili sve mještane među kojima je bilo i djece. Selo je nakon toga potpuno spaljeno. Ja sam u to vrijeme bio u drugoj akciji, a ovo što je učinjeno u Kostrićima osuđujem. Ta i sam imam djecu”, svjedoči Miljuš koji također za Gadafija tvrdi da je bio potpuno lud.

JEDAN MJEŠTANIN IPAK JE PREŽIVIO POKOLJ

Pokolj u svom rodnom selu uspio je preživjeti Nikola Bunjevac. Njegov iskaz posebno je potresan jer opisuje, među ostalim, kako su mještane izigrali prijevoznici iz susjednog Majura. Obećali su im transport još u srpnju 1991. No, nikada nisu došli po ljude u Kostrićima. Bunjevac vjeruje da su mogli svi biti spašeni. On je u selu ostao s majkom. Pred srpskim postrojbama skrivao se po okolnim šumama.

“Dobro poznajem taj teren i zato sam preživio. Čak i onda kada su četnici nasumično pucali po šumi ne bi li me ubili. Znam da se to dogodilo jednog petka u 7.20 sati. Stalno sam nosio sat, pa sam zapamtio vrijeme. Bijeli kombi stigao je do sela i s ugašenim motorom spustio se do kuća. Kad sam čuo pucnjeve izašao sam iz kuće. Majka je ostala u krevet jer je bila bolesna. Rekao sam joj da se moram sakriti i da im, ako pitaju, kaže da me već dva mjeseca nema u selu.

Sakrio sam se iza ograde, nekih 50 metara od svoje kuće. Čuo sam mlađeg muškarca kako pita majku za mene i kako mu ona odgovara da ne zna gdje sam. No, on je tada počeo vikati da laže, jer je pepeljara na stolu bila puna opušaka.

Odmah nakon toga ju je ubio. Otpuzao sam još dublje u šumu pa ostala ubojstva nisam vidio”, prepričao je istražiteljima Bunjevac. Po povratku u selo našao je beživotna tijela. Sumještani su mu bili ubijeni u svojim kućama, a većina kuća spaljena. Neke kuće palili su i danima kasnije.

SPALILI KUĆE DA SAKRIJU TRAGOVE ZLOČINA

“Prije nego što su mi zapalili kuću čuo sam kako viču: ‘Arkane nemoj na kuću već na štalu’. Susjedu Krizmanu zapalili su kuću a nisu dirali štalu. Ferdina kuća zapaljena je tromblonom pa su on i žena izgorjeli. I starom Petru Bašiću zapalili su i kuću i štalu. Marijina kuća potpuno je izgorjela. S vrha brda vidio sam kako je na dnu sela izgorjela i kuća Milke Jurić”. Idućih dana Nikola Bunjevac skrivao se u šumi u jarku dubokom oko metar i pol, punom lišća. Otamo je čuo kako se po selu puca i pali. Vidio je i kako mještani Mračaja pljačkaju po selu. Bili su i civilnoj odjeći i naoružani.

Nakon par dana zatekli su ga milicajci SAO Krajine, ali ga nisu priveli već su mu dozvolili da pokopa majku i još neke mještane. Sve do 16. siječnja 1992. bio je u Kostrićima. Uspio se prebaciti do Bosanske Kostajnice, za zatim preko Prijedora do Zagreba.

MILICAJAC KOJI JE POŠTEDIO ČOVJEKA IZ KOSTRIĆA

Bivši milicajac iz Zagreba, Rajko Pašić na početku rata pobjegao je u Srbiju. Ubrzo se vraća i na području Hrvatske Kostajnice priključuje vojnoj policiji. Prisjeća se ‘Šarenih’ i njihove brutalnosti, te otkrića pokolja u Kostrićima sredinom 11. mjeseca 1991.

“Sjećam se da je bilo dosta hladno dok sam radio očevid na mjestu ubojstva u Stublju. Čuo sam tada hice iz pravca Kostrića, no nisam u tom času tome pridavao previše pažnje, jer se radilo o liniji razgraničenja odakle je stalno odjekivala pucnjava.

Kada smo dobili informaciju o ubojstvima ipak smo otišli tamo. Naišli smo na brojne leševe i spaljene kuće. Jedan preživjeli mještanin skrivao se u drvenoj kućici. Oslovio me prezimenom. Odlučili smo ga pustiti jer je to bio jedini svjedok i postojala je opasnost da ga ubiju ako ga privedeno u Kostajnicu.

Kad smo se vratili u postaju zapovjednik Rade Milković rekao nam je da zna o čemu se radi i da su to napravili dragovoljci iz Srbije koji su se priključili ‘Šarenima’. Otišli su u akciju čišćenja u Kostrićima tek toliko da nešto naprave, budući da su kao dobrovoljci tek bili stigli na Kostajničko područje. ‘Šareni’ su cijelo vrijeme radili probleme, no jednostavno ih se nije smjelo dirati”, opisuje Pašić koji će još dugo kasnije kriti imena preživjelih svjedoka, jer ih je nekoliko, na početku bilo ubijeno ili su jednostavno nestali, piše telegram.hr

 

Počinje suđenje za zločin iz ’91: ‘Gadafi’ naredio ubojstvo cijelog sela, za to je okupio najekstremnije vojnike SAO Krajine

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

21. srpnja 1992. – Predsjednici Tuđman i Izetbegović potpisali sporazum o prijateljstvu i suradnji Hrvatske i BiH

Objavljeno

na

Objavio

21. srpnja 1992. predsjednici Franjo Tuđman i Alija Izetbegović potpisali su u Zagrebu Sporazum o prijateljstvu i suradnji Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Ugovor je u zajedničkom interesu obje ratom zahvaćene države potpisan mjesec dana nakon što je Predsjedništvo BiH proglasilo ratno stanje i opću mobilizaciju, a kao agresore imenovalo Srbiju, Crnu Goru, „bivšu JNA“ i ekstremistički dio bosanskih Srba.

Sporazum je omogućavao vojno djelovanje hrvatskih snaga u pograničnim područjima, a što je pospješilo napadajne akcije Hrvatske vojske na Južnom bojištu.

Prigodu potpisivanja važnog sporazuma državna delegacija BiH iskoristila je kako bi zahvalila Hrvatskoj na zbrinjavanju izbjeglica iznad njezinih mogućnosti

Naime, uz 260 tisuća prognanika sa svojih okupiranih područja, Hrvatska je već u prva dva mjeseca rata primila 270 tisuća izbjeglica iz BiH. Sporazumom je oružani dio Hrvatskog vijeća obrane sastavni dio jedinstvenih oružanih snaga BiH.

S obzirom na to da velikosrpska agresija nije jenjala, Tuđman i Izetbegović su 23. rujna 1992. u New Yorku potpisali Dodatak Sporazumu o prijateljstvu i suradnji između Hrvatske i BiH kojim su predviđene zajedničke vojno-obrambene aktivnosti protiv srpskoga agresora.

Oba sporazuma nisu podrazumijevala cjelovito vojno savezništvo, kao Splitski sporazum koji je potpisan tri godine poslije i koji je bio temelj za oslobađajuće operacije na teritoriju Hrvatske i BiH, stoga ostaje nagađati u kojoj mjeri je taj nedostatak u ugovorima utjecao na sukob Bošnjaka i Hrvata koji je uskoro uslijedio.

No unatoč silnom stradanju Bošnjaka i Hrvata, Izetbegović je nakon potpisivanja sporazuma u srpnju 1992. izjavio da još nije vrijeme za vojni sporazum, jer bi to srpski narod „sigurno shvatio kao prijetnju“, te da bi „bilo bolje ostaviti još malo prostora za djelovanje međunarodnih faktora“.

(HRT)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Na današnji dan 1993 – Otvoren pontonski most u Maslenici (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

Fotoarhiva HVGI-ja

Civilni zrakoplov s najvišim predstavnicima hrvatske države, predsjednikom doktorom Franjom Tuđmanom i premijerom Nikicom Valentićem, sletio je 18. srpnja 1993. u zadarsku zračnu luku Zemunik. Istoga dana predsjednik Tuđman svečano je otvorio pontonski most kod Novskog ždrila.

Bio je to važan događaj za prometno povezivanje južne i sjeverne Hrvatske, te jedan od prvih koraka koji su vodili reintegraciji okupiranih hrvatskih područja.

Dan prije, 17. srpnja, u Erdutu je između predstavnika hrvatske vlade i pobunjenih srpskih vlasti iz Knina potpisan sporazum kojim se trebalo omogućiti daljnje neometano postavljanje mosta na Maslenici.

Dokument je s hrvatske strane potpisao ministar prometa Ivica Mudrinić. Srpska je strana insistirala da se u blizini budućeg mosta ne smiju nalaziti predstavnici hrvatske policije i vojske.

Zbog toga je u sporazumu, između ostalog, stajalo da na području aerodroma Zemunik, brane Peruče i pontonskog mosta na Maslenici javni red i sigurnost mogu kontrolirati samo predstavnici UNPROFOR-a.

No, događaji idućeg dana na aerodromu Zemunik pokazali su kako je Hrvatska odlučna u želji da vrati silom oteta područja.

Mnogobrojni predstavnici europskih i svjetskih organizacija i zemalja, koji su prisustvovali svečanostima u Zemuniku i Maslenici, dokazali su da Hrvatska ima punu potporu za svoje želje.

(HRT)

 

Operacija Maslenica – Od poraza na Maslenici Srbi se nisu nikada oporavili

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari