Pratite nas

Povijesnice

Prije 27 godina dogodio se jedan od najtežih pokolja Domovinskog rata

Objavljeno

na

Uskoro počinje suđenje za Kostriće, gdje su četnici ubili 15 ljudi. Donosimo mučni iskaz jedinog preživjelog

Ubit ću te kao što su ubijeni oni u Kostrićima” vikao je negdje krajem studenog 1991. godine pijani pripadnik srpske Jedinice milicije za posebne namjene Kaline-Komogovina, tzv. ‘Šarenih’, Milan Drobnjak. Svađao se sa svojim suborcem Stevom Borojevićem Ćukom. “Više se o događaju u Kostrićima nije smjelo pričati, niti bilo koga pitati”, riječi su zaštićenog svjedoka pod pseudonimom ‘Mario’ koji se prisjetio te svađe u kojoj je spomenut zločin u Kostrićima. On je i sam bio pripadnik ove postrojbe, no tvrdi da u Kostrićima 15. studenog 1991. kada se tamo dogodio jedan od najtežih pokolja Domovinskog rata, nije bio.

‘Šareni’ su tog dana upali u Kostriće i ubili 15 mještana. Samo dvoje ih je preživjelo. Među ubijenima bila je i majka Vera Jurić s dvojicom sinova, Tomislavom (2) i Darijem (5). Kako bi pokušali prikriti zločin gotovo sve kuće u selu su zapalili. Kostrići su kasnije nazvani “najtužnijim selom u Hrvatskoj”. Sve žrtve nisu ni do danas identificirane, no optuženim pripadnicima srpske paravojske uskoro počinje suđenje na Županijskom sudu u Zagrebu. Telegram donosi iskaze ključnih svjedoka do kojih su istražitelji uspjeli doći.

TKO SU BILI PRIPADNICI JEDINICE ‘ŠARENI’?

‘Šarenima’ je zapovijedao zloglasni Stevo Borojević zvan Gadafi kojeg je 1992. godine ubio pripadnik vlastite postrojbe.

Tužiteljstvo tvrdi kako je upravo on izdao zapovijed da se ubije svo stanovništvo Kostrića. Borojevićev zamjenik, Milan Zec, koji također više nije živ, okupio je za taj zadatak najekstremnije pripadnike ove postrojbe pri vojsci SAO Krajine.

Bili su to, kako stoji u optužnici, Stevo Džakula zvani Ikonar, Dubravko Arambašić, Nikola Bogdanović zvani Nina, Mile Milinović zvani Borovo Selo, Vlado Gavrilović zvani Gedžo, Veselin Božović zvani Arkan, te Dragan i Žikica Pendić.

S još sedmoricom pripadnika iste postrojbe koje je predvodio pokojni Gojko Malešević zvani Četnik počeli su pucati po civilima. Ubili su ih 15. Bili su to gotovo svi mještani. Samo dvoje ih je preživjelo. Najstarija žrtva Petar Bašić imao je 93 godine. U selo u kojem su svega dvojica muškaraca bila srednje dobi upali su tada mladi i dobro istrenirani specijalci SAO Krajine.

UBILI SU I SVJEDOKA KOJI JE PRIJAVIO ZLOČIN

Jedan od onih koji tog dana nije ubijen u Kostrićima bio je Verin suprug Zlatko Jurić. Nije bio u selu kada su upali ‘Šareni’. Osim žene i dvojice sinova njemu su u Kostrićima ubijeni i majka, te punac i punica. On je pak pao u ruke pripadnicima Jedinice milicije za posebne namjene kada je krenuo prijaviti zločin. Ni sam na kraju nije preživio.

Prema optužnici, Jurića je nekoliko dana kasnije Zdravko Matijašević, devetookrivljeni u procesu čiji se početak uskoro očekuje, s još dvojicom pripadnika iste postrojbe, odvezao do njegove kuće u Majuru. Tamo su ga tukli i razbijali stvari po kući inzistirajući da im pokaže gdje navodno skriva oružje i radio stanicu. Iz svog doma Jurić je odvezen prema križanju Kostajnica-Panjani, te je pod neutvrđenim okolnostima ubijen.

Devetorici pripadnika ‘Šarenih’ sudit će se zbog ubijanja civilnog stanovništva, odnosno ratnog zločina počinjenog u Kostrićima i Majuru. Nitko od okrivljenika nije dostupan hrvatskom pravosuđu, ali će protiv njih postupak biti vođen u odsutnosti.

ZAŠTIĆENI SVJEDOK ZLOČINA U KOSTRIĆIMA

Dokaza o ovom zločinu dugo nije bilo. Istraga je godinama tapkala u mjestu, da bi prije dvije godine istražitelji uspjeli ispitati ključne svjedoke. Među njima je bio i ‘Mario’.

“Gadafi je bio okrutan. Negovi su ga se bojali, jer se nad njima iživljavao i maltretirao ih. Oko sebe je uvijek okupljao ljude koji su bili spremni na sve. Oni su jednostavno bili ološ i s njima se odlazilo u pljačke. Među njima su bili Mirko Tadić, Stevo Džakula, Dubravko Arambašić, Nikola Bogdanović, Mile Milinović, Vlado Gavrilovič, Veselin Božović, te braća Dragan i Žikica Pendić. Znam da su to bili ljudi iz Beograda. Bili su tu još i onaj Drobnjak i Nikola Ilić, Nikola Begović, Stevno Vučinić zvani Hans i još neki. Oni su bili na platnom spisku jedinice ali nisu stalno boravili u Komogovini već su dolazili samo na Borojevićev poziv kada bi bilo vrijeme za akcije”, ispričao je istražiteljima ‘Mario’.

Stevu Borojevića ‘Gadafija’ na mjesto zapovjednika Jedinice milicije za posebne namjene Kaline-Komogovina postavio je osobno tadašnji čelnik SAO Krajine Mile Martić. K Martiću u Knin Borojević je išao i po zapovijedi. Gadafijev zamjenik, Milan Zec okupio je ljude za akciju u Kostrićima.

ZA AKCIJU ODABRANI SAMO NAJEKSTREMNIJI

“To su uvijek bili najekstremniji ljudi. Govorili su da se ide u čišćenje hrvatskih sela nakon pada Hrvatske Kostajnice, no to je bilo obično ubijanje civila i pljačkanje njihove imovine. Znam da su u to vrijeme počinjeni masakri i u Bačinu, Stublju i Majuru.

Pripadnici postrojbe bili su uvijek na raspolaganju Stevi Borojeviću, ali se nikada nije znalo kamo se ide. On bi jednostavno u četiri ujutro ustao i odredio nekoliko pripadnika, obično 15 do 20 ljudi. Tek kada su se vratili iz akcije hvalili bi se na feštama svojim uspjesima”, priča ‘Mario’ koji tada nije znao što se dogodilo u Kostrićima.

Zna međutim da je u tu akciju otišao Mirko Tadić zvani Tito, koji je bio jedan od najekstremnijih pripadnika jedinice. U akciji je bio i Stevo Borojević zvani Ćuk, također jedan od ekstremnijih. Čak bi se, tvrdi, moglo reći da nije bio normalan. Ljudima je odsijecao uši, noseve, a jednom je odsjekao i ljudsku šaku i rukovao se s njom po selu. U istoj akciji bila su i braća Pendić, dobrovoljci iz Srbije.

“Čuo sam da su u Kostrićima bili i Nikola Begović zvani Kondukter i Stevo Vučinić zvani Hans. I oni su bili iznimno opasni, za razliku od Miroslava Tadića, koji je također bio s njima, ali se radilo o mirnoj osobi. Sve su to priče koje sam čuo, jer su ljudi prelazili u Bosansku Kostajnicu i hvalili se onim što su učinili. Tako se sve i saznalo”, prisjetio se ‘Mario’.

MISLILI SU DA SE BORA ZA SLOBODU SRBA

Među svjedocima do kojih su hrvatski istražitelji te 2016. godine došli je i Zorka Lađarević, čiji je sin Milan Lađarević bio pripadnik jedinice za posebne namjene pod Gadafijevim zapovjedništvom. “Moj sin ubrzo je požalio što je ušao u tu postrojbu. Nakon obuke u Golubiću, tijekom kolovoza ili rujna 1991., došao je kući u svega dva navrata i pričao mi što je proživljavao.

Posljednji put kod kuće je bio 15-ak dana prije svog rođendana, koji je u prosincu. Tada mi je govorio mu je neizdrživo u ‘Šarenim’, jer je Stevo Borojević od svih pripadnika, pa i njega tražio da izvršavaju zapovijedi kojima je bio cilj pljačka i ubojstva, a ne borba za pravdu i slobodu srpskog naroda. Sin mi je rekao da mu je Borojević prijetio. ‘Ako nećeš klati, bit ćeš ti zaklan’. Bio je prestrašen”, svjedočila je majka jednog pripadnika ‘Šarenih’.

Milan Lađarević prema riječima njegove majke bio je u akciji u Majuru, selu u kojem se također dogodio zločin. U jednoj kući na krevetu je zatekao baku i male unuke. Jedan od dječaka okrenuo se prema baki kad ga je ugledao i rekao: “Evo čike, sad će nas zaklati”. No, sin gospođe Zorke, kako je svjedočila, rekao im je da ga se ne moraju bojati i da se dobro sakriju. Nije se mogla sjetiti je li joj sin pričao kako je završila ta obitelj. “Kasnije su mi javili da mi je sin stradao tijekom obuke. No, ne vjerujem u to i mislim da to nije bio nesretan slučaj”, rekla je.

KOSTAJNIČKI SRBI I DRAGOVOLJCI IZ BEOGRADA

U toj postrojbi zajedno sa svojim bratićem bio je i Drago Miljuš. Prema njegovim riječima najbliži Gadafiju bili su Srbi iz Kostajnice i Dvora, te oni koji su kao dragovoljci došli iz Srbije i Crne Gore. Pripadnici postrojbe koji su došli iz Bosne, uglavnom su samo čuvali straže.

“Da izbjegnem odlazak u neke akcije glumio sam da sam bolestan. Čak sam otišao i na bolovanje. Za zločin u Kostrićima sam čuo i znam da su tamo išli pripadnici moje postrojbe. Znam da su ubili sve mještane među kojima je bilo i djece. Selo je nakon toga potpuno spaljeno. Ja sam u to vrijeme bio u drugoj akciji, a ovo što je učinjeno u Kostrićima osuđujem. Ta i sam imam djecu”, svjedoči Miljuš koji također za Gadafija tvrdi da je bio potpuno lud.

JEDAN MJEŠTANIN IPAK JE PREŽIVIO POKOLJ

Pokolj u svom rodnom selu uspio je preživjeti Nikola Bunjevac. Njegov iskaz posebno je potresan jer opisuje, među ostalim, kako su mještane izigrali prijevoznici iz susjednog Majura. Obećali su im transport još u srpnju 1991. No, nikada nisu došli po ljude u Kostrićima. Bunjevac vjeruje da su mogli svi biti spašeni. On je u selu ostao s majkom. Pred srpskim postrojbama skrivao se po okolnim šumama.

“Dobro poznajem taj teren i zato sam preživio. Čak i onda kada su četnici nasumično pucali po šumi ne bi li me ubili. Znam da se to dogodilo jednog petka u 7.20 sati. Stalno sam nosio sat, pa sam zapamtio vrijeme. Bijeli kombi stigao je do sela i s ugašenim motorom spustio se do kuća. Kad sam čuo pucnjeve izašao sam iz kuće. Majka je ostala u krevet jer je bila bolesna. Rekao sam joj da se moram sakriti i da im, ako pitaju, kaže da me već dva mjeseca nema u selu.

Sakrio sam se iza ograde, nekih 50 metara od svoje kuće. Čuo sam mlađeg muškarca kako pita majku za mene i kako mu ona odgovara da ne zna gdje sam. No, on je tada počeo vikati da laže, jer je pepeljara na stolu bila puna opušaka.

Odmah nakon toga ju je ubio. Otpuzao sam još dublje u šumu pa ostala ubojstva nisam vidio”, prepričao je istražiteljima Bunjevac. Po povratku u selo našao je beživotna tijela. Sumještani su mu bili ubijeni u svojim kućama, a većina kuća spaljena. Neke kuće palili su i danima kasnije.

SPALILI KUĆE DA SAKRIJU TRAGOVE ZLOČINA

“Prije nego što su mi zapalili kuću čuo sam kako viču: ‘Arkane nemoj na kuću već na štalu’. Susjedu Krizmanu zapalili su kuću a nisu dirali štalu. Ferdina kuća zapaljena je tromblonom pa su on i žena izgorjeli. I starom Petru Bašiću zapalili su i kuću i štalu. Marijina kuća potpuno je izgorjela. S vrha brda vidio sam kako je na dnu sela izgorjela i kuća Milke Jurić”. Idućih dana Nikola Bunjevac skrivao se u šumi u jarku dubokom oko metar i pol, punom lišća. Otamo je čuo kako se po selu puca i pali. Vidio je i kako mještani Mračaja pljačkaju po selu. Bili su i civilnoj odjeći i naoružani.

Nakon par dana zatekli su ga milicajci SAO Krajine, ali ga nisu priveli već su mu dozvolili da pokopa majku i još neke mještane. Sve do 16. siječnja 1992. bio je u Kostrićima. Uspio se prebaciti do Bosanske Kostajnice, za zatim preko Prijedora do Zagreba.

MILICAJAC KOJI JE POŠTEDIO ČOVJEKA IZ KOSTRIĆA

Bivši milicajac iz Zagreba, Rajko Pašić na početku rata pobjegao je u Srbiju. Ubrzo se vraća i na području Hrvatske Kostajnice priključuje vojnoj policiji. Prisjeća se ‘Šarenih’ i njihove brutalnosti, te otkrića pokolja u Kostrićima sredinom 11. mjeseca 1991.

“Sjećam se da je bilo dosta hladno dok sam radio očevid na mjestu ubojstva u Stublju. Čuo sam tada hice iz pravca Kostrića, no nisam u tom času tome pridavao previše pažnje, jer se radilo o liniji razgraničenja odakle je stalno odjekivala pucnjava.

Kada smo dobili informaciju o ubojstvima ipak smo otišli tamo. Naišli smo na brojne leševe i spaljene kuće. Jedan preživjeli mještanin skrivao se u drvenoj kućici. Oslovio me prezimenom. Odlučili smo ga pustiti jer je to bio jedini svjedok i postojala je opasnost da ga ubiju ako ga privedeno u Kostajnicu.

Kad smo se vratili u postaju zapovjednik Rade Milković rekao nam je da zna o čemu se radi i da su to napravili dragovoljci iz Srbije koji su se priključili ‘Šarenima’. Otišli su u akciju čišćenja u Kostrićima tek toliko da nešto naprave, budući da su kao dobrovoljci tek bili stigli na Kostajničko područje. ‘Šareni’ su cijelo vrijeme radili probleme, no jednostavno ih se nije smjelo dirati”, opisuje Pašić koji će još dugo kasnije kriti imena preživjelih svjedoka, jer ih je nekoliko, na početku bilo ubijeno ili su jednostavno nestali, piše telegram.hr

 

Počinje suđenje za zločin iz ’91: ‘Gadafi’ naredio ubojstvo cijelog sela, za to je okupio najekstremnije vojnike SAO Krajine

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

16. studenoga 2012. – Oslobođeni hrvatski heroji Gotovina i Markač

Objavljeno

na

Objavio

Dana 16.11. 2012. u 09:33 sudac Haškog suda Theodor Meron izgovorio je povijesne riječi: “Izričem oslobađajuću presudu Anti Gotovini i Mladenu Markaču te naređujem da se obojica odmah puste na slobodu”.

Pravomoćnom presudom Međunarodnog Kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) utvrđeno je da dvojica hrvatskih generala Ante Gotovina i Mladen Markač nisu bili članovi nikakvog udruženog zločinačkog pothvata i da nisu krivi za topničke napade na civilne ciljeve tijekom oslobodilačke akcije Oluja, a što je bio temelj prve nepravedne presude ICTY-a.

Val neopisive radosti i ushita zahvatio je cijeli hrvatski narod od Konavala do Vukovara, suze radosnice bile su na licima svih domoljuba i hrvatskih ljudi.

Emocije se nisu mogle obuzdati jer je pravda donešena: hrvatski ratni generali i heroji Domovinskog rata nevini su ljudi, a Hrvatska je slobodna zemlja bez ljage na oslobodilačkom ratu.

Iako su mnoge međunarodne i domaće strukture, pa i pojedini domaći mediji, trudili dokazati krivnju dvojice generala, te time i Hrvatske vojske i hrvatskog naroda – pravda je pobijedila! Povijesnom presudom skinuta je bilo kakva mogućnost ucjene prošlošću i političkog pozicioniranja na patnji hrvatskog naroda što su mnogi domaći i strani krugovi itekako priželjkivali nadajući se zatvoru za hrvatske junake.

Srbija je bila šokirana, a na licima nekih poznatih ljudi sa domaće političke scene nije se mogla sakriti razočaranost odlukom.

Na drugoj strani, tisuće Hrvata pohrlili su na trgove proslaviti ovu radosnu vijest, a crkve su bile ispunjenje vjernicima i molitvama zahvalnosti Bogu na uslišanju dugogodišnjih molitava za svoje generale.

Generali, heroji, naši osloboditelji, konačno su odahnuli čista obraza, a hrvatski narod je sa nadom krenuo u svjetliju budućnost!

 

Generali Gotovina i Markač na završnom dijelu vježbe ‘Velebit 18’

 

 

 

Gotovina: Naprijed možemo samo ako njegujemo optimizam i svaki dan teško radimo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

15. studenog 1991 – Napad na Split i pomorska bitka između HRM i ‘JRM’

Objavljeno

na

Objavio

U rano jutro 15. studenog 1991. godine s razarača “Split” “Jugoslavenske ratne mornarice” (JRM) počela je jaka topnička paljba po gradu Splitu.

Odabrani su ciljevi poput Arheološkog muzeja, zgrade Općine Split, dvorane na Gripama, Higijenskog zavoda, Tehničke škole, trajekte Bartol Kašić i Vladimir Nazor te mnogih drugih civilnih objekata.

Pogođen je i trajekt “Vladimir Nazor” na kojemu su poginuli upravitelj stroja Dinko Maras i prvi časnik Jure Klapić. U napadu je ranjeno više splićana.

Plan JNA za hrvatsku obalu

14. i 15. studenog 1991. u splitskom akvatoriju vođena je bitka između malobrojnije i slabo naoružane Hrvatske ratne mornarice (HRM) i znatno naoružanije “Jugoslavenske ratne mornarice”.

U skladu sa planom vojske JNA da preuzme nadzor na dijelovima teritorija mlade hrvatske države, osobiti značaj imala je kontrola nad obalom Republike Hrvatske.

Otegotna okolnost za okupatorske snage je što na hrvatskoj obali nije bilo ‘pete kolone’ – domaćeg srpskog stanovništva koje je podizalo oružane pobune diljem Hrvatske. Na hrvatskoj obali živjeli su isključivo Hrvati, domoljubi vrlo motivirani za obranu svojih mjesta i domovine Hrvatske, piše narod.hr

Zbog toga je plan osvajanja hrvatske Dalmacije trebao krenuti iz dva smjera: iz zaleđa s jedne strane i sa mora sa druge strane.

Boj u Splitskom kanalu

Situacija u južnoj Hrvatskoj od rujna do studenog 1991.

Djelovanjem JRM-a u tom razdoblju uvjeti života u Dalmaciji, posebno na otocima, bili su na granici preživljavanja. Svi gospodarski kapaciteti su gotovo prestali s proizvodnjom, kopnene komunikacije su bile presječene, sve veće luke blokirane, a uzduž obalni i međuotočni plovni putovi pod stalnim nadzorom brodova JRM-a.

U uvjetima potpune prevlasti JRM-a na moru 12. rujna 1991. počela se stvarati Hrvatska ratna mornarica (HRM). U početku su se ustrojavale postrojbe koje su mogle učinkovito djelovati s obzirom na naoružanje i opremu s kojom se je u to vrijeme raspolagalo.

Oslobađanjem grada i luke Ploče (14. na 15. rujna), gdje su se, između ostalog, nalazila skladišta streljiva u Malim Barama i skladišta podvodnih mina u uvali Tatinje, HRM je došla do prvih moćnih oružnih sustava, a osvajanjem obalnih topničkih bitnica na Žirju, Smokvici, Zečevu, Šolti i Korčuli, te preuzimanjem brodova iz Mornaričkog remontnog zavoda u Šibeniku, stvoreni su uvjeti za stvaranje i opremanje snaga HRM-a.

Prvi dio bitke – 14. studeni 1991.

Zbog stalnih uznemiravanja od strane obalnih topničkih bitnica i diverzanata HRM-a,  JRM je 14. studenoga u područje Splitskog kanala poslala Taktičku grupu “Kaštela”. Većina se brodova rasporedila u kanalu između otoka Šolte i Čiova dok je patrolni čamac PČ-176 Mukos upućen nešto jugoistočnije kako bi nadzirao Splitska vrata.

Diverzanti HRM-a su tada u svom naoružanju imali i lako radio vođeno torpedo koje je izrađeno u Trogiru. Torpedo je usmjereno na patrolni čamac PČ-176 i oko 17,30 sati pogodilo brod u pramčani dio i teško ga oštetilo. Preživjela posada je u panici napustila brod (spasio ih je torpedni čamac TČ-224) ostavivši za sobom tri poginula mornara i važne brodske dokumente.

Oštećeni brod, u čije je oštećene pramčane prostore prodrlo more, ostao je plutati tako da su ga mještani Šolte ribarskim brodom doteglili i nasukali u uvali Stomorska, čime je spašen od potonuća. Kasnije je dotegljen u šibensko brodogradilište gdje je obnovljen i nakon toga uvršten u sastav HRM-a pod oznakom PB-62 Šolta.

Drugi dio bitke – 15. studeni 1991.

Nakon toga događaja Komanda Vojnopomorske oblasti JNA stavila je sve brodove u najviši stupanj borbene pripravnosti i poslala brodove Taktičke grupe Kaštela i Taktičke grupe Vis u splitski akvatorij.

Ratni brodovi iz sastava TG “Vis” su u 00,50 sati 15. studenoga 1991. godine otvorili topničku paljbu po otocima Braču i Šolti gađajući mjesta Milnu i Grohote te topničke položaje HRM-a. Kako im topništvo HRM-a nije odgovorilo, nastavili su paljbu do 1,20 sati po naseljenim mjestima Milnoj na Braču i Gornjem Selu na Šolti, pri čemu je nanesena znatna materijalna šteta.

Kad je brodovlje JRM-a ponovo otvorilo paljbu po naseljima, zapovjednik šoltanske bitnice Marinča rat (4 x 88 mm) naredio je uzvraćanje paljbe.

Nakon izmjene paljbe, koja je trajala do 5,00 sati, brodovi TG “Vis” su bili prisiljeni povući se prema otoku Visu.

Istoga dana, u 6,00 sati, zapovjednik velikog patrolnog broda VPBR-31 Split je dao zapovijed za djelovanje po unaprijed “odabranim ciljevima” u Splitu. Ista je zapovijed upućena i drugim snagama JNA razmještenima po vojarnama u Splitu i Divuljama.

Snage JNA iz vojarni u nisu djelovale odmah sve dok brodovi iz sastava TG “Kaštela” nisu započeli žestoki topnički udar na grad Split oko 6,30 sati iz Splitskog kanala. U tom združenom napadu snaga JNA pogađani su “odabrani ciljevi” poput Arheološkog muzeja, zgrade Općine Split, dvorane na Gripama, Higijenskog zavoda, Tehničke škole, trajekte Bartol Kašić i Vladimir Nazor te mnogih drugih civilnih objekata.

Na trajektu Vladimir Nazor, koji je bio privezan u gradskoj luci, smrtno su stradali Jure Kalpić, vođa stroja i Dinko Maras, upravitelj stroja, koji su se u vrijeme napada zatekli u teretnom prostoru trajekta, a kormilar Ante Vidović je bio ranjen. Osim tih žrtava u Splitu je bilo ranjeno još šest civilnih osoba.

Topničke posade sa splitskih Kašjuna, s položaja Vela Straža na Šolti i s položaja Golo brdo na Braču su odmah uzvratile paljbu. Nešto poslije 7,00 sati brodovi JRM-a su odustali od daljnjeg djelovanja po civilnim ciljevima i paljbu su preusmjerili na obalne topničke bitnice HRM-a. U međusobnoj razmjeni vatre HRM nije imala gubitaka, a pogoci obalnog topništva su bili sve precizniji i granate su padale sve bliže brodovima JRM, iako su to bili pokretni ciljevi.

Srušena dva zrakoplova JNA

U međuvremenu je i protuzračna obrana (PZO) HRM-a imala pune ruke posla. Nepovoljnim razvojem situacije za brodove TG “Kaštela” uSplitskom kanalu prisilila je JRM da im u pomoć pozove 6 zrakoplova tipa Jastreb.

Djelovanjem PZO-a s otoka Brača oborena su 2 zrakoplova.

Sve preciznijom paljbom topnici HRM-a su znatno jačeg protivnika uskoro prisilili na odustajanje od borbe i povlačenje. Naime, nakon što su se pogoci topničkih bitnica opasno približili vojnom patrolnom brodu VPBR-u i raketnoj topovnjači RTOP-u, zapovjednik TG “Kaštela” je oko 08,00 sati 15. studenoga zapovjedio povlačenje svih brodova iz Splitskog kanala.

S obzirom na prosudbu čelnika JRM-a da su svi prolazi iz Splitskog kanala prema Visu bili minirani, brodovi su se povlačili obilaznom rutom, odnosno Bračkim i Neretvanskim kanalom.

Značaj bitke u splitskom akvatoriju za Hrvatsku

Bitka u Splitskom kanalu je izuzetno značajna za noviju hrvatsku povijest. Naime, to je prva samostalna borba te velika i konačna pobjeda snaga Hrvatske ratne mornarice nad znatno nadmoćnijim pomorskim snagama Jugoslavenske ratne mornarice u Domovinskom ratu.

Tom je pobjedom Hrvatska ratna mornarica deblokirala sve hrvatske luke, osim Dubrovnika.

Jugoslavenska ratna mornarica je bila prisiljena na povlačenje iz unutarnjih morskih voda Republike Hrvatske u njena posljednja uporišta na otocima Visu i Lastovu.

(narod.hr)

 

U Splitu otvoren ‘Tjedan sjećanja na Vukovar i Škabrnju 2018.’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari