Pratite nas

Povijesnice

Prije 80 godina rođen je karizmatični revolucionar, junak, mučenik i borac za hrvatsku slobodu Ante Bruno Bušić

Objavljeno

na

 Stavljam ruku na Hrvatsku i kunem se
da neću nikada uzalud napisati njeno ime.
Ako vidite da sam se iznevjerio
Hrvatskoj i njenom narodu,
odsijecite mi ruku.
Stavljam ruku na Hrvatsku:
ona gori.
Stavljam ruku na Hrvatsku:
ona drhti.
Hrvatska drhti od groznice i nade.“
(Ante Bruno Bušić, 1978.)

Prije točno 80 godina (6. listopada 1939, godine), u Vinjanima Donjim (u zaseoku Bušića Draga) smještenom uz samu granicu s Bosnom i Hercegovinom, nedaleko od Imotskog, rođen je karizmatični revolucionar, intelektualac, novinar, pjesnik, idealist, buntovnik, hrabri i nepomirljivi borac za hrvatsku nacionalnu slobodu i samostalnost, Ante Bruno Bušić – čovjek koji je u svojih 39 godina života ostavio tako duboki trag u našoj novijoj nacionalnoj povijesti kao ni jedan hrvatski emigrant prije njega.

Bez majke ostaje već s tri i pol godine i to će (kako je napisao 27 godina poslije) biti izvor njegove trajne patnje. U rodnim Vinjanima Donjim pohađa osnovnu školu, gimnaziju u Splitu, a ekonomski fakultet završava u Zagrebu (1964. godine) poslije odustajanja od studija filozofije i francuskog jezika.

Odrastanje u Imotskoj krajini u kojoj su patrijarhalni odgoj, katolička vjera i njegovanje nacionalnog ponosa bili sastavnicom identiteta i dijelom nepisanog društvenog kodeksa, nije moglo ostati bez utjecaja na formiranje ličnosti maloga Brune.

Od ranog djetinjstva sretao se s narodnim pričama i legendama o junaštvu predaka i njihovom hrabrom otporu prema turskom osvajaču, a i u obiteljskoj lozi imao je hajduke čija je slava bila nadaleko poznata, pa su i njegovi prvi pisani radovi bili prožeti ovom tematikom.

Mnogo je čitao i to ne samo literaturu vezano za povijest svoga kraja i hrvatskog naroda, nego i onu koja je po svome sadržaju bila namijenjena starijim uzrastima. Tako je, primjerice, već s 11 godina kupio knjigu Pisma strijeljanih koja je sadržavala pisma iz Drugoga svjetskog rata što su ih pisali (od njemačkih okupacijskih vlasti na smrt osuđeni) pripadnici francuskog pokreta otpora, početkom pedesetih pročitao je knjigu Slučaj Andrije Hebranga (autora Mile Milatovića, iz tiska je izašla 1952. godine u Beogradu),  knjigu Svetozara Pribićevića, Diktatura kralja Aleksandra (objavljena 1953. godine također u Beogradu), a njegovo zanimanje budile su i teme vezano za hrvatsko-srpske odnose kroz povijest i razna druga literatura. Obdaren znatiželjom i nespornom inteligencijom, Bruno je rano počeo tragati za skrivenim istinama, koje su na nesreću bile vrlo nepoželjne u državi u kojoj je odrastao.

U dobi od trinaest godina u časopisu „Pionir“ objavljuje prvu kratku pripovijetku („Kako su se Bušići borili protiv Turaka“) i nastavlja sa sličnim književnim prilozima i u drugim tiskovinama („Vidik“, „Polet“), a već 1955. godine postaje dobitnikom „Poletove“ nagrade. Ocjenjivački odbor za dodjelu nagrade ocijenio je njegovo pisanje vrlo uspješnim i već tada je bilo vidljivo kako se radi o izvanrednom književnom talentu.

Jedina poteškoća s kojom se u vrijeme školovanja susretao bila je njegova urođena govorna mana (mucanje) koja mu je svakako predstavljala izvjestan problem u verbalnoj komunikaciji s okolicom, ali, s druge strane, možda je upravo to u neku ruku doprinosilo da se njegov spisateljski dar razvije u još većoj i značajnijoj mjeri. Kroz čitavo školovanje isticao se svojom marljivošću i pristojnim ponašanjem što je zabilježeno u arhivima škola koje je pohađao i izdanim svjedodžbama.

Pripovijetke je pisao i kasnije u zrelijoj  životnoj dobi (1967/69. godine), kao i pjesme, ali su historiografija, publicistika i novinarstvo ipak ostali trajna preokupacija koja mu je na koncu i odredila životni put.

Njegov istraživački, spisateljski i novinarski rad prekidan je progonima, ali on se uvijek tvrdoglavo vraćao, uporno, ustrajno i hrabro vodeći svoje bitke za istinu i razbijanje uvriježenih mitova i stereotipa agresivno nametanih i propagiranih od strane srpsko-komunističkog propagandnog stroja.

Buntovnom, inteligentnom i požrtvovnom čovjeku koji je svoj kratki život proveo hrabro hodeći stazom borbe za hrvatsku slobodu i samostalnost, sudbina je namijenila ulogu vođe, lidera hrvatske emigracije i on je to bio, sve do te kobne večeri 16. listopada 1978. godine, kada je Parizu, podmuklo i kukavički, iz busije, rukom krvnika komunističke jugoslavenske Udbe njegov kratki, ali neprekidnom borbom i odricanjima ispunjen život surovo i nasilno prekinut.

Moralna načela iznad svega

 Boriti se za svoj cilj hrabro, bez kompromisa, neovisno o svim rizicima i opasnostima i u svakom trenutku biti pripravan u toj borbi podnijeti i krajnju žrtvu – ali jednako tako ostati uspravan, častan i dostojanstven i držati se temeljnih moralnih načela, to je bilo ono što je Brunu Bušića vodilo u toj neravnopravnoj borbi u kojoj su se on i njegovi prijatelji i istomišljenici drznuli pružiti otpor državnom teroru komunističke Jugoslavije – zločinačkom režimu koji je nastao u krvi i održavao se prolijevanjem krvi, terorom i nasiljem nad ljudskom slobodom i zdravim razumom.

„Moralna načela su sve što imamo i njih nikad ne smijemo iznevjeriti“, govorio je svjestan kako je bez toga svaka bitka uzaludna i unaprijed izgubljena i da ne postoji cilj koji čovjek pripravan na žrtvu ne može postići na častan i dostojanstven način.

On nije očajavao nad vlastitom sudbinom, niti je dopuštao da ga obuzmu malodušnost i beznađe, nego je nastavljao koračati svojom stazom i onda kad je bio posve siguran kamo sve to vodi. S njime nije bilo pogađanja. Brunu se nije moglo kupiti, ucijeniti, zastrašiti niti ušutkati i to su jugoslavenski žbiri i krvnici jako dobro znali.

Jedino je rješenje bilo: ubiti ga. I to su na kraju učinili.

Rukom plaćenog ubojice koji ga je sačekao te kasne večeri 16. listopada 1978. u sjeni ulaza njegovog privremenog boravišta u poznatoj pariškoj četvrti Belleville, na broju 57 u Rue de Belleville, iz busije je, mučki, s leđa, ispaljeno 5 hitaca u čovjeka koji u životu ni mrava zgazio nije niti bilo komu nanio ikakvo zlo. Ubojica je pobjegao, a Bruno ostao ležati smrtno pogođen u glavu i prsa i od zadobivenih rana uskoro je i umro.

Jedina njegova „krivnja“ sastojala se u tomu što se nije mirio s nepravdom i ponižavajućim položajem u kojemu se u tadašnjoj komunističkoj Jugoslaviji nalazio hrvatski narod koji nije imao svoje nacionalne slobode niti prava koja po prirodi stvari pripadaju svakomu narodu na svijetu.

Znajući koliko je važna borba protiv srpsko-komunističke propagande (jer kad su Hrvati bili u pitanju velikosrpska i komunistička klika imale su iste ciljeve i metode), Bruno je najviše svoje energije ulagao u otkrivanje istine: kako o ratnim i poratnim žrtvama, tako i vezano za lažne, konstruirane velikosrpske mitove (u kojima ustaški logor Jasenovac već početkom 70-ih godina zauzima ključno mjestu) i crne legende o Hrvatima uz pomoć kojih je našem narodu nametnuta hipoteka „urođene genocidnosti“, ali jednako tako i u analize aktualnog stanja u tadašnjoj Jugoslaviji, uporno nastojeći svijetu dokazati o kakvom je režimu riječ i kakav je u toj državi stvarni položaj hrvatskoga naroda.

 Uspon karizmatičnog revolucionara

 Bruno je bio ujedinitelj hrvatske emigracije, karizmatik i lider koji se poput meteora pojavio na obzorju nacionalne borbe za slobodu tih sedamdesetih godina kada je nakon sloma Hrvatskog proljeća u tadašnjoj jugo-komunističkoj tamnici započeo novi val terora čiji je cilj bio ugušiti i u korijenu sasjeći svaku ideju samostalne i slobodne Hrvatske.

Njegova politička platforma pomirbe koja je podrazumijevala potiskivanje svega onoga što je vodilo bilo kakvim ideološkim ili drugim podjelama koje su do tada teško opterećivale našu emigraciju, odbacivanje zabluda iz prošlosti i nastojanje da se na novim temeljima postigne jedinstvo oko zajedničkog cilja, a iznad svega silna energija koju je ulagao u svoju idealističku borbu koju je vodio bez oklijevanja i kalkulacija, prepoznati su kod većine naših državotvornih emigranata (pogotovu mlađeg naraštaja) kao jedini mogući i ispravni put i to mu je osiguralo posebno mjesto u krugovima hrvatskog iseljeništva, među svim onim iskrenim domoljubima koji su na umu imali isto: punu slobodu za hrvatski narod i bezuvjetnu samostalnost hrvatske države.

Pred izbore u krovnoj organizaciji hrvatskih državotvornih emigranata (HNV – Hrvatsko narodno vijeće) koji su održani od 6. do 10. listopada 1977. godine u Bruxellesu, Bruno je sa svojim prijateljima i političkim istomišljenicima utvrdio polazišta za daljnji politički rad koja su sadržana u 7 točaka:

1. Nacionalno pomirenje i općehrvatsko jedinstvo;

  1. Dje­lat­na veza Domovine i izbjeglištva;
  2. Razvoj vlastitih snaga i oslonac na njih;
  3. Nadideologijska nacionalna borba;
  4. Ne­utra­l­nost u pri­jeporu Istoka i Zapada;
  5. Korištenje svih primjerenih sredstava borbe;
  6. Solidarnost sa svim osloboditeljskim gibanjima u svijetu.

(Vidi:http://www.bruno-busic.hrvati-amac.com/busic3.html; stranica posjećena 4.10.2019.)

Na izborima je s najviše glasova izabran za člana Sabora HNV-a i pročelnika Ureda za pro­mi­džbu i tisak. U isto vrijeme pokreće i uređuje „Hrvatski vjesnik“, glasilo HNV-a.

Udba je Brunu ubila 6 dana prije nego se u Amsterdamu trebao održati drugi Sabor HNV-a na kojemu je (prema općem raspoloženju članstva) upravo on trebao preuzeti čelno mjesto u ovoj organizaciji.

Samo tri godine pošto je (u rujnu 1975. godine) po drugi put napustio Hrvatsku i uključio se u politički život naše državotvorne emigrantske struje, uklonjen je kao najveća opasnost za Titov režim. O njegovoj egzekuciji odlučilo se u Beogradu, na najvišoj državnoj razini, a mreža je pomno ispletena i cijela operacija trajala je mjesecima.

Zašto je morao umrijeti

 Mnogi i danas postavljaju pitanje motiva za ovu egzekuciju i licitiraju s time što je bilo presudno u tomu da sam vrh tadašnjeg zločinačkog jugoslavenskog komunističkog režima na čelu s Josipom Brozom Titom raspravlja o jednom hrvatskom emigrantu i tretira ga kao najopasnijeg državnog neprijatelja, te na kraju i donese odluku o njegovoj fizičkoj eliminaciji.

Meta je bio čovjek koji nije imao nikakvo drugo oružje osim riječi – pisane i izgovorene riječi koja se temeljila na istini, ali to je za tadašnju Jugoslaviju i njezino vodstvo koje je svoju vladavinu temeljilo na državnom teroru i propagandi koja je trebala izokrenuti stvarnost i sve prikazati u potpuno drugačijem, pozitivnom svjetlu, bila najveća opasnost.

Oni su jako dobro znali koliko je po njih pogubna upravo istina i zato su se panično plašili da ono što se u tom monstrumu od države događa ne dopre u svijet. Svim silama su se trudili održati na životu lažnu i idealiziranu sliku o sebi i vlastitom režimu, pa je sve što je od toga odudaralo trebalo eliminirati. Dok su nemilice tlačili oponente sustava i grubo gazili temeljna ljudska i nacionalna prava, slobodu i dostojanstvo svih nesrpskih naroda (poglavito Hrvata), uz posvemašnju medijsku blokadu (u vrijeme koje je bilo čak zabranjeno i slušati strane radio-postaje!), njihova je propaganda ustrajavala na tezi o „ustaškoj emigraciji“ koja je predstavljana kao najveća, smrtna opasnost po „bratstvo-jedinstvo“, „sistem samoupravnog socijalizma“ i državu koju odlikuju „sloboda“, „demokracija“, „samoupravljanje“ i „vladavina naroda“.

Svakako da je razloga za Bušićevo uklanjanje bilo više, ali svakako jedan od presudnih je posve nova koncepcija revolucionarne borbe koja se temeljila na jedinstvu hrvatskog iseljeništva i okupljanju oko platforme nacionalne pomirbe što ju je zagovarao.

Domete i mogućnosti stare hrvatske emigracije jugoslavenski vlastodršci su znali, nju su dobrim dijelom imali pod kontrolom (putem guste mreže agenata i doušnika) i te razjedinjene i razdrobljene skupine i organizacije za njihov režim nisu predstavljale realnu i ozbiljnu opasnost.

No, oni koji su se okupljali oko Bušića i naročito u tadašnjem HNV-u, shvaćani su već kao gorući problem koji se moralo riješiti. Nije se smjelo dopustiti bilo kakvo ujedinjavanje državotvornih snaga na novom Bušićevom programu, jer to je među ostalim značilo da će se zapadni demokratski svijet konačno upoznati sa stvarnim hrvatskim nacionalnim ciljevima, položajem Hrvata u Jugoslaviji i shvatiti pravu istinu.

Titu i njegovoj kamarili najviše je odgovarala stara slika hrvatske emigracije od koje je u doslovnom smislu riječi napravljen bauk, jer hrvatski iseljenici bili su u cjelini stigmatizirani kao „ustaše“, „teroristi“, „ekstremisti“, „zločinci“ i tako u percepciji najvećeg dijela potpuno neobaviještene zapadno-europske javnosti izjednačeni s ozloglašenim i preko svake mjere oklevetanim Pavelićevim ustašama iz Drugoga svjetskog rata.

Takav pogled na hrvatsku emigraciju (koja je se sastojala uglavnom od ljudi lišenih bilo kakve egzistencije u zemlji pa su mogućnost preživljavanja iz prijeke nužde tražili u inozemstvu, političkih izopćenika i režimu nepoćudnih osoba – da bi ih se odmah po prelasku granice tretiralo kao „državne  neprijatelje“ ili u najmanju ruku „sumnjivce“, dok je država u isto vrijeme ubirala desetke milijuna maraka i dolara od njihovih deviznih doznaka), stvaran je desetljećima i to ne samo u političkim forumima, nego i u historiografiji, publicistici, literaturi, kazališnoj i filmskoj produkciji, medijima i na sve druge načine, uključujući i smišljeno puštanje glasina o „terorizmu ustaške emigracije“.

Posebne operacije Agitpropa, UDB-e, odnosno SDB-a, KOS-a  „JNA“ i drugih institucija zaduženih za osmišljavanje i provođenje specijalnog rata protiv „najveće opasnosti za samoupravni socijalistički sistem i narode Jugoslavije“ oličene u „ustaškoj emigraciji“ bile su samo jedan segment borbe protiv našeg iseljeništva. Posebni odjeli tajnih službi i politička tijela (od republičke do državne razine) bavili su se tom problematikom, pa i operativno – fizičkim likvidacijama onih koji su bili označeni kao najveća opasnost.

Jugoslavenski teroristički režim sredstva nije birao i te su zločine njegove službe obavljale u suradnji s profesionalnim ubojicama i kriminalcima diljem svijeta, poglavito u Zapadnoj hemisferi, s jednim jedinim ciljem: da se po svaku cijenu uguši glas istine o stanju u tadašnjoj državi i položaju nesrpskih naroda i poglavito Hrvata.

Kako bi se kompromitiralo hrvatsko iseljeništvo i u njegovim redovima izazvala pomutnja, komunisti su osmislili i metodu unutarnjeg razbijanja: ubacivanjem doušnika u iseljeničke udruge i organizacije, tiskanjem optužujućih materijala pro-ustaške sadržine (od letaka, poziva na „nasilno rušenje Jugoslavije“ i lažnih „priopćenja“ istog sadržaja, do izrade i distribucije primjeraka-krivotvorina emigrantskih tiskovina u kojima su se zagovarali nasilje i terorizam), a što je potom služilo kao osnova za još žešći progon „hrvatskih ustaša“, kako u zemlji, tako i inozemstvu.

Nije se, dakle, smjelo dopustiti da emigracija okupljena oko Brune Bušića svijetu pokaže demokratsko, uljuđeno i civilizirano lice Hrvata koji dijele iste vrijednosti s demokratskim zapadnim svijetom i traže samo ono što po prirodnim pravima i Božjim i ljudskim zakonima pripada svakom narodu; u percepciji svjetskog javnog mnijenja trebalo je zadržati sliku o hrvatskim emigrantima koji su „ustaše“, „koljači“, „zlikovci“ i „teroristi“ i čiji su jedini ciljevi i metodi djelovanja nasilje i destrukcija.

Neki od najviđenijih hrvatskih disidenata i žrtava režima iz Domovine, intelektualci koji su imali hrabrosti javno izreći istinu i po cijenu života, dali su primjerice, brojne izjave i intervjue za inozemne medije u kojima su progovorili o stvarnosti u kojoj žive Hrvati i drugi građani Jugoslavije.

U tom smislu, vrijedno je spomenuti emisiju švedske televizije („Hrvati – teroristi ili borci za slobodu“ – emitirana 2. veljače 1978. godine) koju je upravo Bruno osmislio i uvelike doprinio njezinom prikazivanju. U toj TV emisiji koja je u tadašnjoj Jugoslaviji izazvala uzbunu i ogorčenje vladajućih krugova govorili su: povjesničar dr. Franjo Tuđman, zagrebački nadbiskup dr. Franjo Kuharić, filozof Vlado Gotovac, akademik Petar Šegedin, jedan od lidera studentskog pokreta iz razdoblja Hrvatskog proljeća Ivan Zvonimir Čičak i odvjetnik i istaknuti intelektualac i domoljub dr. Lav Znidarčić.

U okviru emisije prikazan je i kratki promidžbeni film istog naslova („Hrvati – teroristi ili borci za slobodu“) koji je rađen u svrhu promoviranja hrvatske revolucionarne ideje i dijelom je sniman u njemačkom gorju Schwarzwaldu, a dijelom u američkoj državi Ohio. U jednoj sekvenci, među maskiranim osobama koje izvode vježbu s oružjem u rukama, na trenutak se pojavljuje lice Brune Bušića – bez maske. Ova nesmotrenost koštala ga je zabrane ulaska u Njemačku i uzrokovala brojne druge probleme, pa vjerojatno pružila i povod za smaknuće, jer su jugoslavenski komunisti konačno dobili „ključni dokaz“ kako je riječ o „teroristu“ i „legitimnoj“ meti koju je prijeko potrebno „neutralizirati“ zbog „zaštite ustavnog poretka“.

Veliki i neoprostivi „crimen“ Brune Bušića, sastojao se i u njegovom dosljednom, sustavnom i znalačkom seciranju jugoslavenske društvene i političke zbilje, radovima koji su se odnosili na istinu o žrtvama rata i poraća, razbijanju jasenovačkog i drugih srpsko-komunističkih mitova i crnih legendi o Hrvatima kao „genocidnom i zločinačkom narodu“, analizama koje su dokazivale kakav je stvarni položaj hrvatskoga naroda u tadašnjoj Jugoslaviji i opetovanom i otvorenom naglašavanju potrebe rušenja komunističkog sustava kao preduvjetu za ostvarivanje demokratske, slobodne, samostalne i suverene hrvatske države kao jedinom jamstvu dostojanstvenog i slobodnog života naroda kojemu je pripadao.

Komunistička partija (koja je i nakon pada Aleksandra Rankovića nastavila s istim staljinističkim metodama obračuna s „unutarnjim i vanjskim neprijateljem“ – u čemu su prednjačili mnogi od vodećih hrvatskih političara tog vremena: Vladimir Bakarić, Mika Špiljak, Jakov Blažević, Jure Bilić, Josip Vrhovec i drugi), takvog Bušića doživljavala je kao prvorazrednu opasnost, pa je uskoro postao„državni neprijatelj“ o kojemu se raspravljalo na najvišim političkim forumima.

Tito i njegovi poltroni dobro su znali da će jedino fizičkom eliminacijom onemogućiti daljnje djelovanje Brune Bušića, unijeti pomutnju među njegove najbliže suradnike i razbijanjem vodstva HNV-a za jedno dulje razdoblje spriječiti konsolidaciju hrvatske emigracije na novom programu nacionalnog jedinstva i pomirbe.

Bruno Bušić i njegovi najbliži i najpouzdaniji prijatelji i suradnici (Zvonko i Julienne Bušić, Slobodan Vlašić, Petar Matanić, Frane Pešut, Zlatko Markus, Rudolf Arapović, Anđelko Mijatović, Marijan Gabelica i drugi) bili su ona autentična domoljubna struja hrvatske emigracije koja, nažalost, nasuprot sebi nije imala samo jugoslavensku Udbu, nego i žestoke oponente i protivnike iz pojedinih organizacija našeg iseljeništva u kojima su kolo vodili ili stari „pro-ustaški“ kadrovi, ili pak oni koji su zagovarali „treće-jugoslavenski“ put, odnosno, zalagali se za „demokratizaciju Jugoslavije“ i borbu protiv tamošnjeg režima „legalnim i legitimnim, demokratskim sredstvima“.

Ovi potonji, okupljeni oko Jakše Kušana i njegovog lista „Nova Hrvatska“ pravili su veću štetu hrvatskoj revolucionarnoj borbi u emigraciji nego Udba, jer su poput trojanskih konja razarali zdravo tkivo našeg iseljeništva iznutra, a sve pod egidom „mudre“ i „promišljene“ borbe za hrvatske nacionalne ciljeve. Kakva je ta njihova „borba“ bila i koliku je opasnost predstavljala za jugoslavenski komunistički establishment, najbolje svjedoči činjenica da Jakši Kušanu, Gojku Boriću i njihovim suradnicima okupljenim oko „Nove Hrvatske“ nikad nije zaprijetila nikakva opasnost, niti im je tijekom cijelog djelovanja u emigraciji usfalila dlaka s glave, dok su naši istinski revolucionari koje su oni javno napadali i klevetali bili progonjeni i ubijani.

Jedan od najbližih i najvjernijih suradnika Brune Bušića, Rudolf Arapović u jednoj analizi situacije u Jugoslaviji – ali i odnosa u  hrvatskim emigrantskim krugovima, među ostalim kaže:

Iščekujući skori obračun s komunizmom, hrvatska je politika u emigraciji poslije Drugoga svjetskog rata slijepo slijedila hladnoratovsku kampanju, a u nekim svojim segmentima bila je i privjesak Antiboljševičkoga bloka. Nacionalni ciljevi podvrgnuti su velesvjetskim, odnosno blokovskim interesima. A bilo je i ekstremnih istupa u tom pogledu. Na primjer kada su 1968. godine Jakša Kušan (Nova Hrvatska) i Vinko Nikolić (Hrvatska revija) u jednom apelu pozvali narod da brani Jugoslaviju, a osamdesetih se godina pojavila teza da Hrvatsku treba braniti na rijeci Strumici. (Ta je politika na koncu završila u Sorošovu ‘otvorenomu društvu’).

(Vidi: http://www.bruno-busic.hrvati-amac.com/busic2.html; stranica posjećena 5.10.2019.; istaknuo: Z.P.)

Tema vezano za našu emigraciju i unutarnje odnose među akterima koji su u njoj politički djelovali u poraću (pa i 70-ih godina) još uvijek nije osvijetljena u mjeri u kojoj bi povijesne istine radi morala biti, utoliko prije što se posljednjih godina isti oni koji su Bruni Bušiću i prijateljima zabijali nož u leđa, javljaju kao nesporne „veličine“ i predstavljaju jedinim autentičnim borcima za hrvatske ciljeve u redovima naše emigracije. Ova njihova borba za bolju prošlost (koju nastoje dobiti krivotvorenjem činjenica) praćena je i nabacivanjem blata na lik Brune Bušića i osoba iz njegova najbližeg okruženja.

Očito nisu svjesni kako im je trud uzaludan, jer hrvatski narod jako dobro zna, ne od jučer, nego ima već pola stoljeća i više, tko su bili oni koji su se bez ostatka žrtvovali za nacionalnu slobodu i samostalnost. Oni koji su živjeli i umirali za Hrvatsku.

 Kako je Bruno izrastao u najopasnijeg „državnog neprijatelja“

  Pod paskom Udbe Bruno je bio još od gimnazijskih dana, a već s nepunih 16 godina (1955.) je u dva navrata zatvaran (zbog organiziranja tajne organizacije hrvatske inteligencije – „Tiho“).

Već kao trinaestogodišnjak (od 1952. godine) objavljuje pripovijetke, ali u isto vrijeme vrijedno čita najraznovrsniju literaturu, pa tako i onu vezano za povijest ovih prostora, napose i za sve ono što se događalo tijekom i neposredno nakon Drugoga svjetskog rata. Tako mu već početkom 50-ih  u ruke dolaze knjige Slučaj Andrije Hebranga (Mila Milatovića) i Diktatura kralja Aleksandra (Svetozara Pribićevića), a pored toga čita ruske i druge klasike i pjesnike i filozofsku literaturu.

S nepunih 17 godina (u proljeće 1956.) skreće pozornost Udbe, kao učenik drugog razreda gimnazije u Imotskom, kada na jednom anketnom testiranju otvoreno iznosi svoje stavove o vjeri, Bogu, režimu u Kraljevini Jugoslaviji – ali i aktualnom, komunističkom, s posebnim osvrtom na gušenje nacionalnih sloboda, pri čemu taj sustav ocjenjuje gorim i pogubnijim nego je bio onaj Karađorđevićevski. Takvi njegovi stavovi i organiziranje proturežimske tajne organizacije hrvatskih intelektualaca („Tiho“) već ga tada svrstava u „državne neprijatelje“ biva izbačen iz gimnazije, slijede progoni i uhićenja njega i suradnika i tako počinje njegov sudbinski određen križni put.

U vrijeme dok je s tada najpoznatijim hrvatskim komunističkim disidentom dr. Franjom Tuđmanom radio u zagrebačkom Institutu za historiju radničkog pokreta (gdje ga je dr. Tuđman zaposlio lipnja 1965. godine), zbog istraživanja poratnih zločina jugoslavenskog režima i radu na utvrđivanju stvarnog broja žrtava te publiciranja tih podataka ali i onih koji se odnose na aktualno stanje u tadašnjoj državi i položaju republika (što je u to vrijeme bilo strogo zabranjeno), ponovno dolazi pod udar režima koji ga osuđuje i zatvara. Od tada je već u najužem popisu najopasnijih „državnih neprijatelja“ i prati se svaki njegov korak.

U nepuna dva mjeseca rada u Institutu za historiju radničkog pokreta napisao je nekoliko zapaženih priloga vezano za gospodarstvo, ratne štete, privrednu reformu itd., a što je tiskano u časopisu „Razlog“. Bušiću su u to vrijeme dostupni mnogi dokumenti koji su za širu javnost tajna, pa se on među ostalim bavi i utvrđivanjem stvarnog broja žrtava Drugoga svjetskog rata, koristeći pri tomu i povjerljive podatke Savezne komisije za popis žrtava rata  SIV-a iz 1964. godine. Prikupljao je građu za svoj rad na tu temu, a mnoge utvrđene činjenice i podatke kasnije je publicirao u svojim tekstovima. To je bio jedan od uzroka njegova udaljavanja iz Instituta.Nakon što je (9. kolovoza 1965.) uhićen od strane policije i pritvoren zbog onoga što je pisao, obustavljeno je objavljivanje posljednjeg teksta iako je rukopis već bio spreman za tiskanje.

Kao razlog uhićenju, pritvaranju i kasnijoj osudi, navodilo se „čitanje i davanje drugima na čitanje emigrantskog tiska („Mlade Hrvatske“, „Hrvatske revije“), sudjelovanje u razgovorima o stvaranju ilegalne protujugoslavenske organizacije, “čime je poticao na nasilnu promjenu državnog uređenja i na razbijanje bratstva i jedinstva naroda Jugoslavije, te zlonamjerno i neistinito prikazivao društveno-političke prilike u zemlji”.

Prije nego je lišen slobode uhićeni su neki od njegovih bliskih prijatelja (zbog akcije bacanja anti-jugoslavenskih letaka sa zgrada u središtu Zagreba i drugih djela vezano za „protudržavno djelovanje“ i to: Julienne Eden Schultz, Ivan Gabelica, Vice Vu­ko­je­vić, Rudolf Arapović, Vinko Vučić, Mate Nevistić).

Istražitelji su detaljno pretresli njegovu podstanarsku sobu, pretražili radni prostor u Institutu, a potom ga strpali u automobil i vozeći se unaokolo po gradu tukli, uz pjevanje „Lijepe naše“. Bilo je to „smekšavanje“ kako bi priznao krivnju i potpisao unaprijed pripremljeno priznanje.

Osuđen je kao peto-optuženi, s Anđelkom Mijatovićem, Ivanom Gabelicom, Rudolfom Arapovićem, Zvonimirom Drkulcem i Markom  Barišićem, 25. ožujka 1966. godine, na 10 mjeseci zatvora uvjetno na 2 godine i pušten na slobodu do pravomoćnosti presude.

U međuvremenu dr. Tuđman ga usprkos svemu opet prima na posao u Institut za historiju radničkog pokreta i čak unapređuje u pomoćnog istraživača znanstvenoistraživačkog sektora u Odjelu socijalističke izgradnje. Krajem rujna iste godine presuda postaje pravosnažna, ali je na žalbu Tužiteljstva odbijena mogućnost uvjetne kazne i određeno izvršenje izrečene kazne zatvora. Budući da je već ionako bio opterećen odnosima u Institutu u kojemu su ga pojedinci zbog onoga što se do tada događalo gledali s podozrenjem, on se odlučuje na bijeg u inozemstvo s bliskim prijateljem Rudolfom Arapovićem.

Dr. Tuđman ga nastoji nagovoriti da se vrati – preko kontakata s povjerljivim hrvatskim emigrantima – pa Bruno potaknut time krajem prosinca 1966. godine podnosi zahtjev Vrhovnom sudu Hrvatske za izvanredno ublažavanje kazne. Zahtjev je usvojen u siječnju 1967. godine, a sud je uzeo u obzir to da se samovoljno vratio iz emigracije, te okolnost da se gotovo cijeli Institut zauzeo za njega, pa mu je zatvorska presuda zamijenjena uvjetnom na godinu dana.

Slijedi razdoblje njegovog intenzivnog novinarskog i publicističkog rada. U svojim tekstovima i analizama i dalje najčešće obrađuje tabu teme (ratne i poratne žrtve, kršenje ljudskih prava, deformacije sustava i sl.), a pisane materijale sličnog sadržaja upućuje i vodećim hrvatskim političarima.

Postaje i redoviti suradnik „Hrvatskog književnog lista“ (kojega u travnju 1968. godine pokreće hrvatski književnik Zlatko Tomičić). Osim toga, tekstove sljedećih godina objavljuje i u drugim tiskovinama (“Republika“, „Telegram“, „Hrvatski tjednik“). Uvijek aktualan, oštar, beskompromisan, ali i odmjeren i argumentiran u kritici, Bušić postaje jedan od najčitanijih novinara mlađeg naraštaja i stječe veliku popularnost, posebice u krugovima hrvatskih intelektualaca i studenata državotvornog opredjeljenja.

I, naravno, sve to ne izmiče budnom oku Udbe.

U vrijeme rađanja Hrvatskog proljeća i štrajka studenata u Zagrebu (studeni/prosinac 1971.), Bušić je vrlo aktivan u pokretu i općenito se smatra da je uvelike doprinio njegovoj masovnosti i popularnosti.

Uhićen je 12. prosinca 1971. godine i optužen za „djelo protiv naroda i države“, budući da je u nizu svojih tekstova „lažno prikazivao stanje u zemlji“ itd., itd.

Kasnije je optužnica dopunjena tobožnjom suradnjom „s ustaškom emigracijom“ (s kojom se Bušić navodno povezao), a presuda mu je formalno izrečena tek u lipnju 1973. godine (osuđen je na dvije godine strogog zatvora i dvije godine zabrane javnog djelovanja i istupanja po odsluženju kazne). Na istom procesu sudilo se i dr. Franji Tuđmanu.

Robiju je u teškim i ljudima neprimjerenim uvjetima izdržao u kazamatu Stara Gradiška (gdje je tada bila i većina uglednih aktera Hrvatskog proljeća: Ante Paradžik, Dražen Budiša i drugi).

Nedugo po izlasku iz zatvora, pretučen je u Dubrovniku (6. prosinca 1974., dok se vraćao u stan oko 23,00 sata) na Stradunu, gdje ga je napala skupina od „najmanje 15 mladića“ (kako je naveo u prijavi), poslije čega odlučuje otići ponovno u inozemstvo. Bio je svjestan da ga neće ostaviti na miru i da može očekivati još brutalnije napade, a vjerojatno i likvidaciju. Uz sve to bio je bez plaće, ikakve mogućnosti zaposlenja u dogledno vrijeme, bez stana i osnovnih uvjeta za normalnu egzistenciju.

Uz pomoć franjevaca (Hercegovaca) koji su iz Njemačke došli po njega automobilom i s krivotvorenom putovnicom u džepu, putuje u London gdje traži i dobiva privremeni politički azil. Odmah započinje s novinarskim radom u listu „Nova Hrvatska“, objavljujući niz tekstova u kojima progovara o naravi jugoslavenskog režima i njegovoj tamnoj strani kao i aktualnom političkom trenutku.

Slijedi razlaz s urednikom Jakšom Kušanom i sredinom 1976. godine prestaje pisati za ovaj list. U međuvremenu objavljuje tekstove i u drugim hrvatskim tiskovinama koje su bile vrlo čitane u iseljeništvu („Hrvatska Danica“ i „Hrvatska borba“). Neki od njih objavljeni su tek 1979. godine (poslije Brunine smrti).

Od travnja 1976. često putuje zapadnom Europom (Njemačka, Francuska, Danska, Belgija, Švicarska, Španjolska, Nizozemska), susreće se s brojnim sunarodnjacima, a posredno se uključuje i u akciju zaposjednuća američkog zrakoplova Boeing 727 TWA 355 na letu od New Yorka do Chicaga sa 76 putnika (sa Zvonkom i Julienne Bušić, Franom Pešutom, Slobodanom Vlašićem i Petrom Matanićem) u rujnu iste godine.

Cilj ove skupine hrvatskih domoljuba bio je upoznati javnost zapadnog svijeta s položajem Hrvata u Jugoslaviji i to je učinjeno na doista originalan način. Tekst Deklaracije Vrhovnog zapovjedništva Hrvatskih nacionalnih oslobodilačkih snaga koji je u obliku letaka bacan iznad Montreala, Londona i Pariza, a objavili su u integralnoj verziji i najznačajniji tiskani mediji u SAD-u, pisao je Bruno (a na engleski prevela Julienne Bušić).

Sve završava tragično, jer prigodom nestručnog rukovanja bombom (koju je Zvonko Bušić ostavio u jednom pretincu podzemne željeznice u New Yorku kako bi uvjerio vlasti da misle ozbiljno), nakon pokušaja njezine neutralizacije dolazi do eksplozije kojom prilikom gine jedan američki policajac i trojica bivaju ranjeni pa su Zvonko i Julienne Bušić osuđeni na doživotni zatvor, a ostali sudionici akcije na 30-godišnje kazne robije.

Zanimljivo je da je prije izricanja presude u zapisnik ušla izjava suca vezano za Zvonka Bušića u kojoj je rečeno kako „gospodin Bušić nije terorist ni zločinac“ i da je unatoč primjeni pogrešnih metoda bio vođen plemenitim idealima oslobođenja svoga naroda. Sudac je također izjavio da je povreda drugih osoba bila potpuno nenamjerna i predložio da se prvooptuženog Zvonka Bušića pusti na uvjetnu slobodu nakon odsluženih 10 godina zatvorske kazne, a Julienne poslije 8 godina. Ovaj slučaj bit će upamćen po brojnim zanimljivim detaljima – primjerice, činjenici da su brojni putnici (taoci) iz otetog zrakoplova molili američke vlasti i sud za blažu kaznu otmičarima i nudili se kao svjedoci. Unatoč preporuci suca, Zvonko Bušić ostao je u zatvoru 32 godine, dok je Julienne izdržala 14, nakon čega je puštena na slobodu.

Kratki ovozemaljski život Brune Bušića bio je ispunjen neprestanim radom – kako na istraživačkom, književnom i publicističkom polju, tako i na političkom, vezano ponajprije za organizaciju naše emigracije i osmišljavanje njezina konkretnog djelovanja. Bio je to njegov put i on je hrabro i nepokolebljivo slijedio svoju zvijezdu.

Ostavština Brune Bušića

Što se Brunine ostavštine tiče, tu su od najvećeg značaja njegovi spisi koji obuhvaćaju desetke radova, stotine članaka i nekoliko knjiga u kojima je sabrano ono najvažnije što je napisao za svoga kratkog života, pa i ono što su o njemu pisali njegovi bliski prijatelji i štovatelji.

Njegova metodologija znanstveno-istraživačkog rada temeljila se na minucioznom proučavanju raspoloživog gradiva i strogom dokumentarističkom pristupu, pri čemu je uvijek davao prednost činjenicama, svjestan toga da bi svaki pogrešan podatak bio itekako zlorabljen od one druge strane koja mu je radila o glavi i nastojala sakriti istinu. On im jednostavno nije ostavljao prostora za manipulaciju. Zato je i bio opasan. Imao je sve odlike vrhunski izobraženog intelektualca izraženih organizacijskih sposobnosti, a uz sve to iz njega je zračila energija koja ga je činila posebnim i jedinstvenim. Plijenio je svojom neposrednošću, otvorenošću, idealizmom, poštenjem i skromnošću, te rijetkom i izuzetnom inteligencijom. Stoga nije čudno da je za kratko vrijeme boravka u emigraciji stekao karizmu o kakvoj su mnogi drugi, mnogo stariji emigranti mogli samo sanjati.

Neki smatraju da se nije dovoljno čuvao, da je previše vjerovao ljudima, ali možda je najbliže istini kako je i sam bio svjestan da teško može umaknuti Udbi i izbjeći ono najgore. Zato je vjerojatno i žurio, radeći preko svih granica fizičkih mogućnosti, u grču, fanatično, ne štedeći se i ne vodeći računa o zdravlju niti rizicima kojima se izlaže.

U samo 3 godine, za njegova života, objavljeno je:

1. A report on the prison situation in Croatia, Croatian Information Service, Arcadia, 1975. (Izvješće o stanju zatvora u Hrvatskoj, Hrvatska informacijska služba, Arcadia, 1975.)

2.UDBA Archipelago: Prison Terror in Croatia, Croatian Information Service, Arcadia, 1976. (UDBA arhipelag: Zatvorski teror u Hrvatskoj, Hrvatska informacijska služba, Arcadia, 1976.)

3.Ivan Bušić-Roša, hajdučki harambaša, Liber Croaticus Verlag GmbH, Mainz, 1977.

Nakon smrti:

Hrvatski ustaše i komunisti, Hrvati iz Vancouvera, B.C., Kanada, (ur. Rudolf Arapović), Washington, D.C. 1979.

Jedino Hrvatska: sabrani spisi, Ziral, Toronto-Zurich-Roma-Chicago, 1983., (2. proš. izd. Bruno Bušić. Jedino Hrvatska!: sabrani spisi, 1-3, prir. Anđelko Mijatović, Fram-Ziral, Mostar-Zagreb, 2005.)

Svjedok pomirbe. Ante Bruno Bušić, (prir. i ur. Mladen Pavković), Udruga hrvatskih branitelja dragovoljaca domovinskog rata, Zagreb, 1995.

 Ono što ostaje kao trajna vrijednost i poruka koju nam Bruno ostavlja kao ideju vodilju, jeste nužnost nacionalne sloge i zajedništva, prijeka potreba ujedinjenja oko nacionalnog cilja i to svih: od Hrvata u dijaspori, preko onih u Bosni i Hercegovini do pripadnika našeg naroda koji danas žive i slobodnoj i samostalnoj Republici Hrvatskoj.

 Samo to može jamčiti opstojnost Hrvata na ovoj vjetrometini kojoj smo stoljećima izloženi. To je istina koju je hrvatski narod itekako iskusio u svojoj dugoj i krvavoj povijesti. I tu bi lekciju konačno trebalo svladati.

 Na ovom mjestu, evo samo jednoga citata iz njegove knjige Hrvatski ustaše i komunisti koji jasno pokazuje njegov stav po pitanju nacionalne pomirbe i čvrste opredijeljenosti za hrvatsko jedinstvo nasuprot svim podjelama kojima smo mi Hrvati po tradiciji skloni. Na samome početku knjige (str. 1.) on kaže:

Oni kojima je u presudnim vremenima zatajila hrvatska svijest i ljudska savjest, tj. oni koji su hrvatskom ustaškom pokretu nastojali dati fašistička obilježja i oni koji su iz hrvatskih komunista nastojali istisnuti misao hrvatskog suvereniteta, nastoje potisnuti u zaborav stare postojane veze između hrvatskih ustaša i komunista, te prizivaju u sjećanje stare nesreće i zlokobne, prevladane opreke. Istinski hrvatski komunisti i ustaše podjednako su duboko u sebi nosili ideju slobodne i nezavisne Hrvatske i njenog punog suvereniteta unutar hrvatskih povijesnih i etničkih granica.“

(Vidi: https://hrvatskoobrambenostivo.files.wordpress.com/2015/07/bruno-buc5a1ic487-hrvatski-ustac5a1e-i-komunisti.pdf; stranica posjećena 4.10.2019.)

Povratak u Domovinu

Nakon tragične smrti, hrvatski junak i mučenik Ante Bruno Bušić pokopan je na pariškom groblju Père-Lachaise u nazočnosti oko 1.200 prijatelja, suboraca i poštovatelja koji su se okupili usprkos napetom ozračju i uhodama i žbirima koji su sve budno pratili. Po posljednji put okupio je i ujedinio najbolje hrvatske sinove oko svoga odra.

Dirljiv oproštaj s jednim od najvećih boraca za hrvatsku slobodu kojega smo u novijoj povijesti imali, prošao je u tišini i dostojanstveno.

U lijes su pored tijela položeni kamen iz Hrvatske, torbica s narodnim vezom i izvezenim motivom hrvatskog grba i cvijet majčine suzice, a na nadgrobnoj ploči je na francuskom i hrvatskom jeziku uklesan stih iz pjesme Dobriše Cesarića, Trubač sa Seine (posvećenu velikom A.G.Matošu, ali i svima koji su podnosili žrtvu za svoj narod):

‘Ja, skoro prosjak, duh slobode širim,

Pa ma i nemo na svom grobu svijeću,

Ja neću, neću, neću da se smirim.

K’o svježi vjetar u sparinu pirim,

A kada umor svlada duše lijene,

Na otpor trubim ja, trubač sa Seine!’

Njegovi posmrtni ostaci preneseni su u Domovinu i pokopani u Aleji branitelja na zagrebačkom Mirogoju na 21 obljetnicu smrti (16. listopada 1999. godine). Obredu je nazočilo nekoliko tisuća ljudi, uz vrlo emotivna prisjećanja najbližih prijatelja na njegov kratak ali plodan, ispunjen i iznad svega častan život.

Za zasluge u stvaranju samostalne i suverene Republike Hrvatske i u znak zahvale za podnesenu žrtvu, Bruno je u svibnju 1995. godine, ukazima predsjednika dr. Franje Tuđmana posmrtno odlikovan Redom kneza Domagoja s ogrlicom i Redom Stjepana Radića.

Posebna mu je počast iskazana i tijekom Domovinskog rata u kojemu je elitna 1. gardijska brigada Hrvatskog vijeća obrane, ponijela ime „Ante Bruno Bušić“. S njegovim likom i imenom na insignijama i zastavama, hrabri bojovnici Herceg-Bosne branili su i obranili svoj narod od zatiranja i omogućili mu da na svojim povijesnim prostorima ostane i preživi.

Zločinački jugoslavenski režim nije imao rješenje za ljude poput Brune Bušića. Drhtali su od svake njegove izgovorene ili napisane riječi. I unaprijed su bili gubitnici, iz sasvim jednostavnog razloga: istinu nije moguće ubiti. Ona kad-tad izađe na svjetlo dana.

Žižak slobode što su ga stoljećima s ponosom i ustrajno njegovali, ljubomorno čuvali, održavali na životu naših kraljevi i kneževi, Zrinski i Frankopani, Otac domovine, Stjepan i Antun Radić, S. S. Kranjčević, A. G. Matoš, A.B. Bušić i brojni drugi znani i neznani hrvatski idealisti i mučenici, razgorio se u vatru koja nas je dovela do ostvarenja onoga o čemu smo stoljećima sanjali. Hrvatska će živjeti sve dok budemo njegovali uspomenu na njih i dok budemo imali snage težiti onim idealima za koje su oni živjeli.

Jesmo li se barem simbolično odužili Bruni i svim onim tisućama junaka i mučenika? Oni su nas svojom žrtvom obvezali da nastavimo i ostvarimo san koji su sanjali.

Pokop hrvatskog junaka i mučenika A. B. Bušića na zagrebačkom Mirogoju u Aleji hrvatskih branitelja 16.10.1999. godine

Oni nisu tražili lovorike, slavu, priznanja i hvalospjeve, mauzoleje, spomenike i monografije. Sve čemu su težili i za što su podnosili žrtvu može se sažeti u jednu jedinu riječ: SLOBODA.

O svojoj povijesti, stvarnosti koja nas okružuje, svojim vrlinama i slabostima, moramo govoriti istinu, jer tek ako smo svjesni svojih mana i nedostataka znat ćemo kako ih ispraviti. I ne smijemo nikad dopustiti da nas obuzme malodušnost i da bilo što činimo na uštrb svoga ljudskog i nacionalnog dostojanstva.

Jesmo li danas doista slobodni, samostalni i suvereni ako nismo u stanju stvoriti neovisno pravosuđe i izvesti pred lice pravde notorne ubojice i zločince; ili barem otkriti istinu  o svemu što se događalo? Ne dugujemo li to onima koji su svoje živote žrtvovali za nas i našu budućnost?

Čovjek je slobodan u mjeri u kojoj je sposoban izboriti se za svoju slobodu. Isto vrijedi i za narode. Oni koji od sebe naprave robove nemaju pravo oplakivati svoju sudbinu.

Između ropstva i smrti, Bruno je izabrao smrt – jer nije htio savijati glavu ni pred kim osim pred Bogom svemogućim.

On, naš trubač sa Seine, podsjeća nas i danas kako je Domovina svetinja i zove na jedinstvo u slozi i ljubavi.

Čujemo li ga, braćo Hrvati?

Video: Ibrica Jusić: Trubač sa Seine (https://www.youtube.com/watch?v=SMmLHBrpOhY)

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

VIDEO: 13 minuta istine o velikosrpskoj agresiji, Domovinskom ratu i obrani Vukovara

Objavljeno

na

Objavio

U povodu obilježavanja 20-e obljetnice zločinačke velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku i izložbe “Domovinski rat”, 2011. godine, naši su vrijedni stručnjaci iz Hrvatskog povijesnog muzeja prezentirali hrvatskoj javnosti Animirani zemljovid Domovinskog rata koji u samo 13 minuta prikazuje istinu o ratu u Hrvatskoj i susjednoj nam Bosni i Hercegovini – uključujući i zajedničke operacije HV i HVO u kojima su oslobođeni veliki dijelovi susjedne države i stvoreni uvjeti za oslobađanje okupiranih područja same Republike Hrvatske.

Kronološki tijek događaja i dokumentaristička autentičnost zorno pokazuju istinu o krvavoj agresiji kojoj su Hrvati – kako u Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini – bili izloženi u vrijeme kad se strategijom spaljene zemlje krenulo u zatiranje svega onoga što nije srpsko. Srbija, “JNA”, Crna Gora, te ekstremni dio srpske manjine u Hrvatskoj i BiH, te su 1991. godine zajedno krenuli u ostvarenje bolesnog sna o “Velikoj Srbiji”.

Na tom putu, glavna im je zaprjeka bio nenaoružani hrvatski narod koji je pružio odlučujući otpor. Da nije bilo Hrvatske vojske, Herceg Bosne i Hrvatskog vijeća obrane, golemih žrtava i besprimjerne hrabrosti naših vitezova, velikosrpski ratni stroj bi već 1992. godine završio posao i ostvario svoje ciljeve.

Hrvati to nisu dopustili. Veliko i junačko hrvatsko srce, kao i toliko puta ranije u povijesti, krvlju je obranilo svoju zemlju i izborilo se za opstojnost svoga naroda, kako u Hrvatskoj, tako i na prostorima Herceg Bosne.

Ovu smo istinu obvezni prenositi svojoj djeci, uz podsjećanje kako je povijest doista “učiteljica života”, a sjećanje dug prema onima koji su se žrtvovali da bismo mi danas živjeli u miru, svoji na svome.

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Nema zaborava i nema inverzije povijesti, zna se i uvijek će se znati tko je bio tko u tom ratu!

Objavljeno

na

Objavio

Hrvati su kao narod, nakon svega što im se događalo u posljednjih stotinu godina, dovoljno zreli da nikad više i nikomu ne dopuste nametanje lažne slike o prošlosti onako kako se to radilo u vrijeme komunizma.

Devedesete godine prošlog stoljeća kod mnogih su razbile i posljednje iluzije o naravi jednog sustava koji je svoje krvavo lice krio iza “ravnopravnosti”, “bratstva-jedinstva”, “socijalne pravde”, “humanizma” i “antifašizma”.

Upravo nam dobro poznata slika ulaska krvnika u Vukovar tog 18. studenoga 1991. godine, gdje razularena zločinačka rulja sastavljena od četnika, srpskih “teritorijalaca”, dobrovoljaca i vojnika “JNA” složno pjeva kanibalsku pjesmu: “Slobodane, pošalji salate, bit će mesa, klat ćemo Hrvate”, najbolje svjedoči o izopačenoj naravi onih koji su na kraju XX stoljeća počinili na očigled cijelog svijeta masovne zločine genocida, etničkog čišćenja, urbicida i ekocida – uz nezapamćena razaranja čitavih gradova i sela, barbarske pljačke, silovanja i progon civilnog stanovništva.

U krilu komunističke Jugoslavije, u 45 godina vladavine Tita i Partije, odnjegovan je najgori oblik fašizma oličen u ekstremnoj velikosrpskoj ideologiji čiji je cilj bio i ostao istrebljenje svega što nije srpsko i stvaranje “Velike Srbije” na ozemlju koje nikad u povijesti nije pripadalo Srbima.

Ujedinjena s monarhistima i četnicima, s talogom društva i ološem najgore vrste, komunistička “Jugoslavenska narodna armija” izvršila je zločine kakvi se u Europi ne pamte od Drugoga svjetskog rata i na sebe preuzela vodeću ulogu u sklopu ostvarenja te bolesne ideje. Bila je to agresija u kojoj se nisu poštivale nikakve norme – počevši od Ženevske konvencije do odredbi humanitarnog i međunarodnog ratnog prava i rezolucija UN-a.

Ubojstava i masakra nisu pošteđeni ni žene, djeca, starci, ranjenici, ratni zarobljenici, a strategija spaljene zemlje primjenjivala se dosljedno i planski, s jednim jedinim ciljem: uništenje domicilnog stanovništva i njegovo trajno uklanjanje s okupiranih područja.
Ta zločinačka nit prepoznatljiva je kroz cijelo razdoblje ratova na području SFRJ (1991-1999.) što ih je u ime svoga “nacionalnog cilja” započela i vodila Srbija uz pomoć Crne Gore i svojih saveznika – ekstremnog dijela Srba u Hrvatskoj i BiH.

Vukovar, “Velepromet”, “Ovčara” i Škabrnja kao opomena i podsjećanje

Punih 97 dana, u potpunom okruženju, Vukovar je bezdušno, krvnički i sustavno razaran – iz zraka, s kopna i s Dunava. Za to vrijeme na grad je palo oko milijun projektila različitih kalibara (od minobacačkih, topovskih i tenkovskih granata do onih iz teških haubica, raketa iz višecijevnih raketnih bacača, zrakoplovnih bombi – uključujući i one zabranjene – kazetne, do raketa zemlja-zemlja), 2.717 Vukovaraca je ubijeno, ranjeno više od 3.300 branitelja i civila, u logore u Srbiji je otjerano njih 7.000, a protjerano 22.000. Među poginulima je bilo i 86 djece, najmlađe uzrasta 6 mjeseci (Ivan Kljajić). Od ukupno 2.500 ranjenih civila, njih su 570 ostali trajni invalidi. Bez jednoga ili oba roditelja ostalo je 858 djece. Od ukupno 1.872 nestale osobe za kojima se traga u Republici Hrvatskoj, 386 ih je s područja Vukovara i okolice (stanje na dan 18. studenoga 2019.).

Samo kroz improvizirani logor “Velepromet” (što ih je agresor uspostavio u hangarima istoimenog poduzeća a koji su prije rata služili kao skladišni prostor) prošlo je oko 10.000 ljudi od kojih je 700 ubijeno, a tisuće mučeno.

Na obližnju farmu “Ovčara” nasilno je odvedeno 267 osoba (ranjenih branitelja i civila) koji su pobijeni 20-21. studenoga. Među ubijenima su i tri žene (Ružica Markobašić u šestom mjesecu trudnoće, Janja Pothorski i Dragica Tuškan), a najmlađa žrtva bio je 16-godišnji Igor Kačić. Dio tih žrtava do danas nije pronađen.

Zarobljene ranjenike i civile ubijali su četnici i srpski “teritorijalci”, dok su postrojbe “JNA” (uključujući i Vojnu policiju) osiguravali mjesto zločina koje je bilo okruženo naoružanim vojnicima i oklopnim borbenim vozilima.
Žrtve su likvidirane na više načina: rafalima, metkom u potiljak i klanjem (rezanjem grkljana ili paranjem utroba), a prije egzekucije bile su surovo mučene, žene silovane…

Istoga dana kad je okupiran Vukovar, počinjen je i masovni zločin u zadarskom zaleđu, u mjestu Škabrnja, gdje su pripadnici “JNA” pod zapovjedništvom zločinca Ratka Mladića u suradnji s paravojnim srpskim postrojbama tog 18. studenoga 1991. godine pobili 43 civila i 15 branitelja. Žrtve su ubijane na kućnim pragovima, na ulicama, u podrumima.
S područja Škabrnje, u ratu je ubijeno ukupno 84 Hrvata (58 civila i 26 branitelja) i za taj zločin (kao i u slučaju Vukovara) nije odgovarao nitko od glavnih vinovnika masakra, a protiv većine njih nikad nisu čak ni podignute optužnice.

Bio je to klasični zločin etničkog čišćenja s očitom namjerom trajnog uklanjanja hrvatskog stanovništva s ovog područja. I sve je ovo, nažalost, samo kockica u mozaiku Velikog Zločina što su ga počinile srpske zvijeri pomračenih umova ispunjenih otrovnom mržnjom.
Treba li koga možda podsjetiti kako je sve počelo?

Tko je i kako izazvao rat

Prvi velikosrpski miting u Kninu je organiziran već 28. veljače 1989. godine i od tada nadalje, ekstremni dio srpske manjine u Hrvatskoj (uglavnom koncentriran u ruralnim područjima) je planski i smišljeno provocirao i širio mržnju prema hrvatskome narodu, dovodeći na te skupove četnike iz Srbije i Bosne i Hercegovine.

To među ostalim u cijelosti pobija neke od glavnih velikosrpskih teza prema kojima je “pobuna srpskog naroda u Hrvatskoj” izbila zbog “ekstremnog djelovanja HDZ-a” i “izbacivanja Srba iz Ustava Republike Hrvatske” (budući da je HDZ na javnu političku scenu izašao tek poslije Prvog općeg sabora održanog 24-25. veljače 1990. godine, a na prvim višestranačkim izborima u tadašnjoj “SR Hrvatskoj” pobijedio 22 travnja/6. svibnja iste godine, dok je prvi Ustav samostalne Republike Hrvatske donesen 22.12.1990. godine i u njemu su pored ostalih nacionalnih manjina na prvome mjestu poimence navedeni i Srbi).

Već 17. kolovoza 1990. godine u Kninu i okolici, Srbi su započeli sa svojim terorističkim akcijama – rušeći balvane i navaljujući stijenje preko cesta i pruga, blokirajući mostove i nadvožnjake i okružujući sela s hrvatskom većinom. Ometanje prometa ljudi i roba, miniranje pruga, oružane pljačke, razbojstva (a nešto kasnije i ubojstva civila i hrvatskih redarstvenika – iz zasjeda), te različiti oblici drugog terorističkog i zločinačkog djelovanja od tada nadalje postali su svakodnevica u krajevima u kojima se planirala uspostava “SAO Krajine” (paradržavne tvorevine koja je prema planovima velikosrpskih ideologa trebala zauzimati približno jednu trećinu Republike Hrvatske – dakle, oko 5-6% Srba u odnosu na ukupan broj stanovnika, smatralo je normalnim okupaciju trećine Hrvatske).
Istoga dana (17. kolovoza 1990. godine) u 18,00 sati, Radio Knin je objavio vijest o tomu kako je predsjednik Skupštine općine Knin, Milan Babić proglasio ratno stanje.

Ne smije se zaboraviti kako se u isto vrijeme (od ljeta te 1990. godine), usporedo s terorističkom “balvan revolucijom” planski naoružava srpsko stanovništvo na području Kninske krajine, sjeverne Dalmacije, Like, Banovine, Korduna, Gorskog kotara te istočne i zapadne Slavonije (što su godinama poslije u sudskim procesima potvrdili i akteri ovih operacija – ratni načelnik KOS-a “JNA” Aleksandar Vasiljević i operativci ove službe, te brojni drugi sudionici, uključujući i agente srbijanskog SDB-a i vođe paravojnih srpskih formacija).
Kad je istočna Slavonija, napose, borovsko-vukovarsko područje u pitanju, tamo su terorističke aktivnosti Srba započele već u siječnju 1991. godine oružanim prijetnjama, a tada su postavljene i prve barikade s naoružanim “stražama” u selu Pačetinu i okolici (što je ostalo zabilježeno i u službenim izvješćima tadašnje “JNA”). Ekstremne srpske skupine već su tada raspolagale automatskim pješačkim naoružanjem iz vojnih i policijskih skladišta. Taj se val “pobune” i postavljanja barikada polako širi i na druga mjesta u okolici sa srpskom većinom (Borovo Selo, Vera, Bobota, Negoslavci, Bijelo Brdo, Mirkovci itd.).
Nasilje je eskaliralo u vrijeme masakra nad hrvatskim redarstvenicima u Borovu Selu (2.5.1991. godine), kojom je prilikom ubijeno 12 i ranjeno 23 redarstvenika, dok je na strani terorista poginuo samo jedan četnik (pripadnik četničkog odreda “Dušan Silni”, Vojislav Milić iz Valjeva – u Srbiji).

Redarstvenici su planski uvučeni u pripremljenu zasjedu (nakon što su prethodne večeri zarobljena dvojica njihovih kolega u vrijeme redovite ophodnje u neposrednoj blizini Borova Sela), a većina ubijenih su prije usmrćenja zvjerski masakrirani (vađene su im oči i rezana lica), što je dokumentirano nalazima patologa i fotografijama tijela. Jedan od ranjenih je dokrajčen tako što su mu sjekirom raspolutili lubanju. Zločin je počinila skupina Vukašina Šoškoćanina potpomognuta četnicima iz Srbije (među kojima su najbrojniji bili oni iz paravojnih postrojbi Vojislava Šešelja i Mirka Jovića).
Ova akcija srpskih terorista (vođena pod krinkom “obrane ugroženog srpskog naroda”) odvijala se sinkrono sa svim drugim aktivnostima – od Pakraca do Plitvica i Knina, s krajnjim ciljem potpaljivanja ratnog požara na svim područjima buduće “SAO Krajine” koja je kasnije s okupiranim prostorima BiH trebala ući u sastav “Velike Srbije” sa zapadnom granicom na liniji: Virovitica – Karlovac – Ogulin – Karlobag.

Dana 19. svibnja 1991. godine, građani Republike Hrvatske su se na općenarodnom referendumu golemom većinom opredijelili za suverenu i samostalnu državu (glasovanju je pristupilo 3.051.881 glasača, ili 83,56% od ukupnog broja registriranih građana s pravom glasa, od čega je “ZA” glasovalo 2.845.521 glasača ili 93,24%, dok je “PROTIV” bilo 126.630 glasača ili 4,15% onih koji su pristupili referendumu).
Dakle, nema sumnje da su srpski teroristi protivno svim zakonima i međunarodnom pravu, kao izrazita manjina, nasilno i protupravno grubo kršili legitimna prava velike većine građana Republike Hrvatske.

Posljedice rata i agresije koje zaboravljamo

“JNA”, četnici, srpski “teritorijalci” i dobrovoljci, pripadnici “specijalnih” postrojbi i raznih paravojnih skupina iz Srbije, Crne Gore i BiH, u suradnji s ekstremnim dijelom srpske manjine u okupiranim područjima Hrvatske i BiH, smišljeno su i planski, postupajući po nalozima srbijanskog političkog vodstva i uz punu potporu Srpske pravoslavne crkve, SANU, intelektualne elite i većine srpskog naroda (na području SFRJ) izazvali rat, izvršili agresiju (najprije na Sloveniju, potom na Hrvatsku i BiH i na kraju na Kosovo), razorili brojna sela, gradove, infrastrukturu, bolnice, škole, crkve, kulturno-povijesne spomenika, pobili preko 120.000 ljudi (od čega najviše civila), uzrokovali enormne materijalne štete koje se mjere u stotinama milijardi dolara (samo u Hrvatskoj ukupne – posredne i neposredne – ratne štete iznose oko 250 milijardi dolara), protjerali više od 3 milijuna civila iz njihovih domova, teško devastirali čitave regije i uz sve to u sklopu etničkog čišćenja počinili masovne zločine nezapamćene u Europi od Drugoga svjetskog rata.

U travnju 2011. godine, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra domovinskog rata (HMDCDR) sa sjedištem u Zagrebu, dr.sc. Ante Nazor iznio je podatke vezano za posljedice velikosrpske agresije u pogledu materijalnih šteta, navodeći kako je samo u prvoj ratnoj godini (1991.) u Hrvatskoj stradalo 590 naselja u 57 općina od kojih je 35 do temelja uništeno, dok su 34 pretrpjela teška oštećenja (među njima i veći gradovi kao Vukovar, Vinkovci, Osijek, Pakrac, Gospić, Dubrovnik, Karlovac i dr.), te da je počinjena šteta te godine procijenjena na oko 3,2 milijarde američkih dolara.

U svome izvješću dr. sc. Ante Nazor i detaljnije elaborira ove tvrdnje i kaže:
“Od općina koje nisu okupirane najviše stanova je stradalo u općinama Osijek (20.500 ili oko 34 posto stambenog fonda), Vinkovci (12.980 ili oko 41 posto), Pakrac (8100 ili oko 76 posto), Slavonski Brod (7475 ili oko 21 posto), Karlovac (6633 ili oko 22 posto), Nova Gradiška (6624 ili oko 33 posto), Valpovo (5775 ili oko 49 posto) i Novska (2984 ili oko 35 posto).
Po podacima iz 1992., na privremeno okupiranom području najviše stanova je uništeno i oštećeno u općinama Vukovar (25.590 ili 91 posto), Petrinja (7083 ili oko 58 posto), Slunj (5620 ili oko 84 posto), Drniš (5016 ili oko 53 posto), Kostajnica (4590 ili oko 85 posto), Glina (4518 ili oko 58 posto), Otočac (3507 ili oko 42 posto). Procjenjuje se da je u agresiji na Republiku Hrvatsku, ne računajući privremeno okupirano područje, uništeno, teže ili lakše oštećeno oko 210.000 stanova.”
(Vidi: https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/nazor-o-posljedicama-srpske-agresije-na-hrvatsku-20110419; stranica posjećena 16.8.2019.)

Imajmo ovo na umu kad danas slušamo opskurne laži Milorada Pupovca, Dejana Jovića i njima sličnih velikosrpskih propagandista i zaštitnika srpskih zločinaca koji nastoje unatoč svim dokazima i činjenicama izokrenuti povijest i dokazati krivnju žrtve.

No, koliko god bila teška, razaranja i materijalni gubici su samo jedan od aspekata agresije u kojoj su ljudske žrtve ono što je najbolnije i nenadoknadivo.
Poseban fenomen u svemu predstavljaju najteži zločini – zvjerstva agresora nad civilima i zarobljenicima, masovna i pojedinačna zlodjela koja otkrivaju pravu narav srpskih zločinaca i bjelodano potvrđuju genocidne nakane i metode etničkog čišćenja u ratu u kojemu su postupali protivno svim ljudskim i Božjim zakonima, a sve u ime buduće etnički čiste “Velike Srbije”.
Nekolicina Srba osuđenih za najteža djela (zločine genocida, etničkog čišćenja, zločine protiv čovječnosti, kršenja normi ratnog prava i Ženevske konvencije – i to uglavnom onih iz tzv. Republike Srpske), bez osude glavnih aktera i naredbodavaca tih zločina, uz izostanak jasne osude Srbije, vrha “JNA” i genocidnog velikosrpskog projekta u cjelini, slaba su zadovoljština za žrtve i preživjele.
Zato smo nakon svega obvezni podsjećati i iznositi istinu, utoliko prije što su danas Srbija i politički predstavnici Srba u BiH i Hrvatskoj ujedinjeni u poricanju zločina i njegovoj relativizaciji.
Mi Hrvati jednostavno nemamo pravo na šutnju – ako ne želimo da nam se u budućnosti ponovi ono što smo već doživjeli 1941. i 1991. godine.

Počinjena su zvjerstva nepojmljiva zdravom razumu

U ratu čiji je cilj bio istrebljenje svega što nije srpsko (pri čemu agresor nije prezao niti od granatiranja gradova i sela u kojima su ginuli i Srbi koji nisu napustili svoje domove, ali ni od ubijanja pripadnika srpskog naroda koji su se solidarizirali s Hrvatima ili živjeli u mješovitim brakovima), počinjeni su strašni zločini i brojna zvjerstva koja su jednostavno nepojmljiva zdravom razumu.
Jedan od najgorih oblika zločina bila su sustavna i planska silovanja i seksualna nasilja drugih oblika.
Pred Vijećem Međunarodnog suda pravde u Den Haagu (ICJ) u procesu protiv Srbije, po tužbi Republike Hrvatske za genocid, u ožujku 2014. godine, voditeljica hrvatskog pravnog tima Vesna Crnić-Grotić izjavila je kako ti “zločini nisu imali vojnu svrhu, nego su bili sustavno usmjereni prema nevinim Hrvatima, motivirani mržnjom i željom da ih se etnički očisti” i dalje ustvrdila: “Te činjenice govore same po sebi. Ubijanja, mučenja, silovanja bila su pravilo u toj genocidnoj srpskoj kampanji”.

Istaknuvši kako točan broj silovanja nije poznat, jer žrtve uslijed straha, trauma i srama o tomu uglavnom šute, ona je sudskom vijeću od 17 članova iznijela niz slučajeva surovih višestrukih grupnih silovanja što su ih počinili pripadnici “JNA”, srpske paravojske i “krajinske milicije”, među ostalim i onaj kad su srpski “teritorijalci” silovali mladu Vukovarku pred šestogodišnjom kćeri (koja je i sama bila seksualno zlostavljana), govoreći:
“Ajde ustašice, sad ćeš vidjeti kako to rade Srbi”.

Seksualna iživljavanja patoloških srpskih zločinaca odvijala su se i pred članovima obitelji koji su bili primorani to sve gledati. Tako je jedna mještanka iz Sotina silovana pred dvogodišnjim djetetom i svekrvom, dok je jedan srpski dobrovoljac ženu iz Bapske primorao na spolni odnos prijeteći kako će ako se bude opirala silovati njezinu majku staru 91 godinu.
Zabilježena su i dokumentirana i silovanja u drugim mjestima, primjerice, ono u Dalju, gdje je žena mjesecima grupno silovana, nakon čega je zatrudnjela i rodila dijete. Zarobljene Vukovarke morale su se prije silovanja šminkati i namirisati parfemima, kako bi se “svidjele” svojim zlostavljačima.
Ni muškarci nisu bili pošteđeni tog najokrutnijeg oblika nasilja.
Tako su trojica muškaraca u Tovarniku (nakon okupacije ovog mjesta, rujna 1991. godine) kastrirana noževima – u čemu su sudjelovale i pojedine žene iz sastava agresorskih skupina. Hrvatskim su vojnicima nakon zarobljavanja u Kusonjama (rujna 1991. godine) mošnje omatali žicom, a zatočenicima u Kninu su na testise priključivane elektrode.
“Urlikali smo kao životinje i padali u šok, dok su se oni smijali i govorili ‘još, još’ i ‘gledaj kako se diže'” – kaže u svome svjedočenju jedna od žrtvi ovih tortura.
(Vidi: http://www.novilist.hr/Vijesti/Hrvatska/Jeziva-svjedocanstva-u-Haagu-Mjestani-Tovarnika-bili-su-kastrirani-nozevima?meta_refresh=true; dijelove teksta istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 19.11.2019.)

Slična mučenja iz dana u dan prolazili su i zatočenici logora u Srbiji, gdje je završilo više od 7.700 hrvatskih branitelja i civila (najviše iz Vukovara i Borova Naselja). Mnogi su teško premlaćivani (lancima, palicama, kundacima pušaka, nogama, metalnim šipkama, električnim kablovima), priključivani na elektrošokove, po nekoliko puta na dan izvođeni na “klanje” ili “strijeljanje” (potom vraćani u ćelije gdje bi čekali “do daljnjeg”), nekima su čupani zubi i potom im je u okrvavljena usta ubacivana sol, mnogi su odvođeni i nikad ih više nitko nije vidio. Preko 700 zatočenika je ubijeno u logorima u Srbiji, a preživjeli nose trajne, doživotne traume.
Jednom Vukovarcu su u privremenom logoru “Velepromet” (uspostavljenom nakon okupacije Vukovara) odrezali ruke, drugima su odrubljene glave, u logorima i zatvorima u Korenici (Hrvatska) i Morinju (Crna Gora) su muškarci sodomizirani, tjerani da siluju jedni druge i vrše međusobno bludne radnje.

Perverzne “igre” u kojima se čak i zatočenike koji su bili u bliskim rodbinskim vezama (braću i sestre, roditelje, djecu itd.) pod izravnim prijetnjama smrću prisiljavalo na seksualne perverzije bile su posebna “poslastica” za patološke zločince koji su planski odabirani kao izvršitelji takvih gnjusnih zlodjela i “puštani s lanca” onda kad su trebali odrađivati svoj dio “posla”.
Odvjetnica Helen Low (jedna od pravnih zastupnica tužbe Republike Hrvatske za genocid pred ICJ u procesu protiv Srbije), iz opsežne dokumentacije iznijela je 3. ožujka 2014. godine neke od slučajeva pojedinačnih masakra čija okrutnost nadilazi i najbujniju maštu.
Među ostalim, detaljno je opisala niz zvjerskih zločina iz jeseni 1991. godine, u vrijeme agresije na istočnu Slavoniju i njezine okupacije, poput razapinjanja hrvatskog civila na drvo ispred katoličke crkve u mjestu Bogdanovci (nakon što su vojno-četničke agresorske snage ušle u ovo mjesto), slučaj spaljivanja žive žene od strane pripadnika “JNA” u Lovasu, sadističko mučenje zarobljenog Hrvata koji je vezan za ruke i obješen o cijev tenka u Sotinu itd.
Sudskom vijeću prezentirani su i dokazi o postojanju službenog dokumenta “JNA” iz listopada 1991. godine, u kojemu se priznaje da Arkanovi vojnici vrše nekontrolirana djela genocida i terorističke akcije na vukovarskom području.
U to vrijeme, “JNA” je u operacijama na vukovarsko-borovskom bojištu imala zajednički ratni štab s vođama četnika i srpskih “dobrovoljaca” (među kojima su bili i Šešeljevi i Arkanovi ljudi) s kojima je planirala i provodila zajedničke akcije uništavanja Vukovara, Borova i Borova Naselja, uključujući i masakre nad stanovništvom, braniteljima i ranjenicima. Od ukupnih žrtava u istočnoj Slavoniji koje iznose preko 7.000 ubijenih (računajući i nestale, jer, poslije toliko godina, nažalost, nema nade da je bilo tko od njih živ), 27% su bile žene, a 40% osobe starije od 60 godina, što također govori o genocidnom karakteru rata.

Iz brojnih raspoloživih izvora (prije svega optužnica za ratne zločine) dolazimo do saznanja i o brojnim drugim surovostima: slučaj sadističkog mučenja jednoga pripadnika ZNG (Zbora Narodne Garde), koji se slučajno zatekao u Voćinu u vrijeme masakra nad hrvatskim civilima i kojega su mučitelji živoga izrezali motornom pilom; razapinjanje Hrvata na željezničke vagone, nakon čega bi ih se ciljalo ručnim bacačima tako da su im tijela bila potpuno raznesena (što se događalo u Vukovaru prilikom zauzimanja grada); monstruozno iživljavanje nad jednim od pripadnika 125. domobranske pukovnije HV u vrijeme trajanja operacije Bljesak (1-2 svibnja 1995. godine), kojemu su u okolici Jasenovca živome oderali dio kože s tijela i tako unakažen leš ostavili obješen o drvo (žrtva je identificirana tek nakon što su nedaleko od mjesta pogubljenja nađeni njezini osobni dokumenti), slučaj odsijecanja ruke hrvatskom civilu u Petrinji (zato što se rukovao s predsjednikom Tuđmanom nekoliko dana prije) poslije čega je žrtva ostavljena da iskrvari i umre; odsijecanje glava žrtvama koje su zločinci nakon toga kotrljali pred preživjelim zarobljenim civilima i braniteljima (na vukovarsko-borovskom području – o čemu su javno govorili svjedoci tih zlodjela na prosvjedu u Vukovaru 13. listopada 2018. godine) itd., itd.
Na ograničenom prostoru nemoguće je spomenuti sve metode i načine mučenja i egzekucija što su ih sustavno provodile srpske agresorske snage među kojima se uvijek našlo dovoljno patoloških zločinaca spremnih i na najgore, neljudske postupke, ali i ovi slučajevi dovoljno govore o kakvim se zločincima i zločinima radilo.

Od Srba okupirana područja u Hrvatskoj bila su pretvorena u logore pod otvorenim nebom. Hrvati i pripadnici drugih ne-srpskih naroda nosili su oko rukava bijele trake, a njihove kuće su bile obilježene (Baranja, istočna Slavonija itd.), uz to su bili izloženi prisilnom radu, mučenjima, pljački, a u slučajevima da ih se puštalo na slobodno područje Hrvatske, prije toga su morali potpisati “darovnice” kojima se u korist “novih srpskih vlasti dragovoljno odriču svoje cjelokupne pokretne i nepokretne imovine”.
U Hrvatskoj je agresor ubio oko 16.000 građana (više od polovice su civili, od toga 402 djeteta), ostalo je preko 70.000 invalida i neutvrđeni broj traumatiziranih (koji se također broje u desecima tisuća), iz ratnih je zona protjerano je preko 600.000 stanovnika, u UNPA zonama (na okupiranim područjima pod zaštitom snaga UN-a) ubijeno u vrijeme okupacije oko 1.200 osoba. Ubijane su čitave obitelji i ne rijetko zatirana cijela sela. Neki od tih slučajeva su zabilježeni čak i u dokumentima okupacijskih srpskih vlasti (“SAO Krajine” – poput masovnog zločina u Joševici kod Gline).
Bapska, Sotin, Tovarnik, Vukovar, Borovo Selo, Ovčara, Borovo Naselje, Negoslavci, Bogdanovci, Berak, Dalj, Erdut, Aljmaš, Lovas, Antin, Korođ, Tordinci, Voćin, Balinci, Čojlug, Četekovac, Kusonje, Hrvatska Kostajnica, Skela, Struga Banska, Kuljani, Zamlača, Graboštani, Viduševac, Bačuga, Kraljevčani, Pecki, Glina, Petrinja, Baćin, Kostrići, Joševica, Jasenice, Topusko, Plitvička jezera, Široka Kula, Saborsko, Slunj, Lađevac, Furjan, Škabrnja, Nadin, Lovinac, Kruševo, Ervenik, Potkonje, Miljevac, Gospić…samo su neka od stratišta na kojima su ubijani Hrvati i svi drugi koji su se našli na meti velikosrpske rulje koja opijena krvlju nije znala za milost.
Uzmemo li u obzir širi kontekst rata na području bivše SFRJ, Srbi su od ukupnog broja žrtava (oko 140.000) uzrokovali približno 80% (što je potvrdio i predsjednik Narodne Skupštine Srbije, Oliver Dulić, na okruglom stolu u Nizozemskoj u proljeće 2008. godine), izvršili su etničko čišćenje i okupaciju oko 70% BiH i gotovo 30% Republike Hrvatske, počinili bestijalne masovne zločine u ove dvije države ali i na Kosovu gdje su također masovno ubijali, pljačkali, silovali, rušeći i paleći albanska sela.
U BiH su na nekim lokacijama spaljivali žive ljude, žene i djecu (Višegrad), u Srebrenici izvršili genocid, sustavno, više od 44 mjeseca uništavali Sarajevo (ispalivši preko 50.000 tona projektila na grad) u kojemu je smrtno je stradalo 14.000 ljudi (od čega 643 djeteta) dok je ranjeno oko 56.000 građana.
Srbi nisu štedjeli ni crkve, džamije, kulturno-povijesne spomenike, bolnice, škole, muzeje (što najbolje dokazuje primjer razaranja Dubrovnika i njegove stare jezgre), kazališta, groblja, pljačkali su temeljito sve pa i umjetnine, uništavali matične knjige i knjižnice, odvodili u Srbiju stoku (uključujući plemenita konjska grla) i sve se to radilo organizirano, pri čemu nije bilo razlike između “regularnih” snaga (“JNA”) i srbijanske policije i paravojske, četnika, dobrovoljaca, “teritorijalaca” i “specijalnih” postrojbi MUP-a i SDB-a.

Kako zaboraviti i oprostiti nekažnjeni zločin bez pokajanja?

Ono što je tragično, neshvatljivo i neoprostivo, sadržano je u činjenici da za sva ta zvjerstva gotovo nitko nije odgovarao!
I tko nakon svega ima pravo tražiti od nas da zaboravimo? Tko!?
Tko to sebi daje za pravo ušutkati žrtvu i nametati joj umjesto pravde ćirilicu u gradu mučeniku Vukovaru!? Tko!?
Po kojem to zakonu i u kojoj državi najteži zločini ostaju nekažnjeni, a udovoljava se prohtjevima onih koji taj zločin negiraju i zločince brane od sudskih progona!?
Ima li toga igdje osim u Hrvatskoj!?
Ne, nema zaborava, a pravo oprosta pripada jedino žrtvama!
“Nama ostaje čuvati ovu istinu, prenositi ju mlađim generacijama i vječno zahvaljivati svima koji su položili svoje zdravlje i svoj život za našu slobodu” – posljednja je rečenica iz dokumentarnog filma iz 2016. godine “Ovčara, neispričana priča” i ona jednako vrijedi kako za tragediju na “Ovčari”, tako i za cijeli naš Domovinski rat.
Sve se zna i sve je jasno kao dan.

Zločin bi bio dopustiti prekrajanje istine i krivotvorenje prošlosti, pogotovu imajući u vidu kakve je to pogubne posljedice po hrvatski narod imalo vezano ne samo za razdoblje 90-ih godina, nego za sve što se događalo u vrijeme Drugoga svjetskog rata.
Lažni antihrvatski mit o “ustaškom Jasenovcu” s drastično uvećanim brojem žrtava (uz potpuno zanemarivanje i nepriznavanje masovnih zločina komunista, partizana i četnika), poslužio je arhitektima krivotvorenja povijesti za bolesnu, rasističku tezu o “urođenoj genocidnosti hrvatskoga naroda”. I ona je bila jednim od uzročnika i pokretača rata.
Onoga trenutka kad se otvore arhivi a područje Jasenovca prekopa, taj mit, ali i lažna i nametnuta srpsko-komunistička povijest o Drugome svjetskom ratu, urušit će se poput kule od karata.
Svjesni toga da je svaka istina za njih pogubna, čuvari ove Velike Laži upinju se svim silama onemogućiti svako istraživanje, ali pri tomu zaboravljaju da se proces suočavanja s činjenicama zaustaviti ne može.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari