Pratite nas

Kolumne

“Prije je bilo bolje” – bajka koja je prerasla u mit

Objavljeno

na

Nema dana a da ne čujemo – bilo putem medija, od prijatelja, susjeda, prolaznika na ulici i gdje sve već ne – kako je „nekad sve bilo bolje“. I traje to već nekih 20-ak godina unatrag.

Ta isprazna i stupidna fraza, olinjala floskula koja se uglavnom lakonski i bez razmišljanja izgovara poput mantre pa joj nikakvoga dokaza ne treba, dakako, nema nikakvoga pokrića, logike i rezona, ali toliko se odomaćila da već odavno nitko niti ne postavlja pitanje „KAD“ (odnosno, na koje se to razdoblje misli).

Po nekom automatizmu, zdravo za gotovo se prihvaća kako se to „NEKAD“ odnosi upravo na razdoblje vladavine KPJ/SKJ i bivšu Jugoslaviju (1945-1990.).

Da odmah odgovorimo na pitanje što je svrha ovakvih glupih parola kojima se mažu oči naivcima i onima koji ne razmišljaju svojom glavom.

Naravno, ne dokazati kako je PRIJE stvarno sve bilo bolje (jer to ne može nitko osim možda alkemičara i iluzionista titoističke provenijencije koji uporno grade potemkinova sela zarad svojih vlastitih interesa ili frustracija), nego kako DANAS ne valja ništa.

Danas ništa ne valja. A prije je bilo sve krasno i bajno.

To je po prilici ta crno-bijela slika svijeta koja nam se nameće. I nju bez razmišljanja i nekritički prihvaćaju samo jako naivni ili priglupi ljudi.

Pa da zavirimo nakratko u taj „socijalistički raj“, to „zlatno doba socijalizma“ i podsjetimo jugo-nostalgičare, frustrirane titoiste i prodavače magle kako nam je uistinu bilo?

Dokumentarni film Branka Lentića, „Zagreb bijeli grad“snimljen je u našoj metropoli 1969. godine (dakle, u „zlatno doba socijalizma“) i na najbolji način kazuje kakav je standard građana tada bio i kako se živjelo u prljavom i zapuštenom Zagrebu prepunom blata, smeća i sirotinje.

Mislite li da je ovo pretjerivanje, izvolite ga pogledat;

Film je 14. rujna 2015. godine prikazan na HTV 3. i malo bolje pogledati oko sebe kako Zagreb izgleda danas.

Majstor dokumentarnog filma Lentić, napravi je izuzetan film – dokument vremena koji je u svakom slučaju vrijedan pažnje. Zagrebačka sirotinja žali se na „drugove i drugarice“ (jugooficire, državne dužnosnike i pripadnike višeg sloja) koji s terasa i prozora svojih višekatnica na njihove udžerice bacaju otpad (konzerve, papir, povrće) i to se događa usred grada (današnja ulica Grada Vukovara – nekad Moskovska).

Zagreb je (izuzimajući užu gradsku jezgru) bio prljav, neuredan („jako zmazan“) i u tomu su svi građani koji su intervjuirani bili jednoglasni, gradski prijevoz funkcionira po redu vožnje „jedino kad sja sunce“ (kako reče jedna gospođa), iz zgrada ljudi izlaze i čekaju u redu za vodu na uličnim hidrantima (jer u veliki broj njih nije uveden vodovod), kanalizacije također nema u mnogim ulicama, ulice koje se popravljaju stoje godinama raskopane, grad je pun sirotinje i čak je i među uličnim čistačima jaka konkurencija…i oni plaćaju porez državi i moraju imati pismenu dozvolu za rad.

Kad se tako jadno živjelo u metropoli, kako li je tek bilo na periferiji i u provinciji – odnosno, u ostatku Hrvatske?

„Imali smo besplatno školstvo“ – LAŽ.

Roditelji su djeci kupovali knjige, nove ili polovne (ako su ih imali sreću pronaći na vrijeme), a plaćali su i sve drugo – od kuta (ili „radnih mantila“) koje su đaci nosili u školi, do pionirskih marama, ekskurzija (Jasenovac ili „stazama revolucije“ bile su obvezne destinacije unaprijed određene školskim programima i sukladno direktivama „odozgo“) i „Dečjih novina“ (izdanje Gornji Milanovac, Srbija) namijenjenih indoktrinaciji od malih nogu (sa stripovima „Mirka i Slavka“, „Boška Buhe“, „Sirogojna“ i drugih partizanskih „junaka“ dječjeg uzrasta koji su „slagali Švabe kao snoplje“ i „neustrašivo jurišali“ uz poklik „Smrt fašizmu“)…

Imali smo besplatno zdravstvo – LAŽ.

Sve su to „radni ljudi i građani“ itekako debelo plaćali preko poreza i razno-raznih „doprinosa“, samo što nisu znali kud njihova lova ide i nisu ništa smjeli pitati. Usput, osnovna zdravstvena zaštita temeljila se na aspirinu i jodu (penicilin samo ako i kad se mora), a jedne te iste igle za injekcije korištene su mjesecima – prokuhavalo ih se u običnoj vodi (u „sterilizatorima“) i koristilo tako dugo dok skroz-naskroz ne otupe. Uz to, pojave podmićivanja doktora bile su svakodnevna i uobičajena praksa – njima se nosilo sve što se moglo, od prasića, pilića i suhomesnatih prerađevina do novca, naročito kad je bila u pitanju neka teža operacija člana obitelji ili borba za bolnički krevet i to je bila „javna tajna“, odnosno, opće poznata stvar, tako da je „socijalistički trudbenik“ u konačnici itekako masno plaćao „besplatno zdravstvo“ u svome „socijalističkom raju“.

Kad god je komu od komunističkih moćnika palo napamet, uvodio se novi porez, bilo za „nerazvijene republike i pokrajine“ (u slučaju elementarnih nepogoda i sl.), a raju se gulilo i preko raznih „narodnih zajmova“ državi – koji, naravno, nikad nisu vraćani građanima. Lova je obično netragom nestajala.

Po kuloarima kružili su „antidržavni“ pamfleti, poput ovoga koji je pojašnjavao „dijalektiku jugoslavenskog socijalizma“:

„Nitko ništa ne radi, a proizvodnja raste,

Proizvodnja raste, a nigdje ničeg nema,

Nigdje ničeg nema, a svi dobro žive,

Svi dobro žive, a svi su protiv,

Svi su protiv, a svi glasaju ‘ZA’“

Omiljena izreka bila je „snađi se druže“, motivacija za obrazovanje sadržana u paroli: „Uči sine, da ne moraš raditi“, kad je trebalo naći posao, najčešće se (kao i danas) pitalo: „Imaš li koga…?“, a otići u političku školu (pa još u Kumrovec) bilo je ravno jackpotu (jer to je jedino je to jamčilo izvjesnu budućnost) – dodatna otegotna okolnost za obične smrtnike sastojala se u tomu što su bili unaprijed eliminirani iz ove utrke, jer su dolazili u obzir samo „idejno svjesni“ omladinci i mladi partijski kadrovi.

Svaki istaknutiji član KPJ ili državni dužnosnik imao je vilu (ili barem vikendicu) na moru, u planini, odlazio je redovito na ljetovanje, u lov, oni na nižim razinama vozili su „fiće“, „tristaće“, „spačeke“ a crvena buržoazija u luksuznim automobilima. Povlaštena kasta je poput parazita živjela na račun sirotinje i nemilice trošila uživajući u svim mogućim privilegijama, dok je raja jedva sastavljala kraj s krajem. Preko 80% radnika (iz realnog sektora) živjelo je u bijedi, ali je zato partijska i državna birokracija, oni koji su imali sreće biti u policiji, vojsci ili službama vezanim za državu i Partiju, uživali sve blagodati „socijalističkog raja“.

Nije bilo ni jednog poduzeća koje nije imalo barem 30-40% zaposlenih više nego je trebalo. Osim onih koji su „krali bogu dane“ u tom „socijalističkom raju“ i pojavljivali se na poslu samo povremeno ili točnije, kad im se prohtije, na platnim listama i izmišljenim radnim mjestima „statirali“ su sportaši lokalnih klubova (nogomet, rukomet, košarka itd.), poneki atletičar, boksač, glumac, članovi obitelji i ljubavnice direktora i partijskih dužnosnika, a sve to izdašno se plaćalo, jer nisu to bile obične radničke plaće – kad firmi zapne, uskače država sa „sanacijom“. U stambeni fond izdvajali su svi (što se odbijalo od plaće pri samom obračunu), ali je stanove dobivala uglavnom povlaštena kasta (direktori, partijski kadrovi, državna birokracija, vojska, policija) malobrojni sretnici (iz redova radnika) nakon 20-30 godina rada, a ponekad i „socijalni slučajevi“ (tada najniži društveni sloj) s više djece, kako bi se dokazala „socijalna osjetljivost“ sustava.

Dakle, klasična kupovina „baze“ i socijalnog mira.

Do posla, akademskih titula i bilo kakvog društvenog položaja, jako teško se dolazilo bez Partije. Uz mito i korupciju, nepotizam je bio najrazvijenija devijacija sustava – ali to je vrijedilo samo za povlaštenu klasu, jer obični smrtnici nisu niti bili u prilici koristiti blagodati tog vida društvene deformacije. Moralno-politički podobni intelektualci dobivali su partijske magisterije i doktorate, čitava armija „društveno angažiranih“ (što je bio sinonim za moralno-političku podobnost) novinara, književnika, slikara, glazbenika, glumaca, redatelja, povjesničara, publicista, državnih cenzora i profesionalnih propagandista bila je upregnuta u partijski propagandni stroj i živjela na državnim jaslama, političari su investicije vukli u svoje lokalne sredine – često i one koje nisu imale nikakvoga ekonomskog opravdanja – samo kako bi ojačali vlastiti položaj, narod je bio izložen indoktrinaciji i pranju mozga, pod kontrolom je bilo sve: od javnog djelovanja svakog pojedinca, do pisane riječi, filma, kazališta, književnosti…Famozni Članak 133. KZ SFRJ sankcionirao je delikt mišljenja ili verbalni delikt (po uzoru na sovjetski model), javno mnijenje odgajao je Agitprop (partijska glasila, filmski „žurnali“, kontrolirana socijalistička literatura, publicistika i kultura, partijski mediji, partijsko školstvo – u partijskoj državi sve je bilo partijsko).

Klasično ispiranje mozga.

Svaka neprilagođenost sustavu, opozicijski stav ili neposluh oštro su kažnjavani, a „narodni neprijatelji“ su bili pod posebnom paskom i s njima se država obračunavala terorom i progonima – od osuda na dugogodišnje robije i tortura, do fizičkih likvidacija.

Ukratko, to je bila ta „sloboda“ koju smo uživali u „zlatno doba socijalizma“.

Sve to, uz ostale troškove koje je crvena buržoazije stvarala svojim hedonističkim životnim navikama i lagodnim životom na visokoj nozi, u konačnici je financirano inozemnim kreditima koji su nemilice podizani s 10, 15, 20 ili više godina odgode dospijeća i kad je to stiglo na naplatu uslijedio je kolaps sustava i države.

O krizi se raspravljalo na zatvorenim političkim forumima već početkom 70-ih godina, no, pravo stanje stvari krilo se i od naroda i od Tita sve do smrti „najvećeg sina naših naroda i narodnosti“.

Jugoslavija tada još uvijek preživljava od doznaka iz inozemstva koje krajem 70-ih iznose oko 7 milijardi dolara (više nego cjelokupni izvoz) i turizma. Dakle, državu uzdržava „neprijateljska emigracija“ (u kojoj su najbrojnije „ustaše“) i „ustaška Hrvatska“ (kao republika s najrazvijenijim turizmom) koju se nemilice „muze“.

No, u drugoj polovici 70-ih dolazi do krize. Obveze po inozemnim kreditima koje rastrošna država nije u stanju servisirati pristižu sve češće. Nestaje nafte i naftnih derivata (uvodi se režim par-nepar u korištenju osobnih automobila), nestanci i restrikcije struje sve su češće (jer se dio te energije izvozi kao kompenzacija za uvoznu robu), javlja se problem grijanja i gradovima i domaćinstvima), deterdženata, kave, jestivog ulja i svih drugih proizvoda koji su se uvozili ili su se za njihovu proizvodnju koristile uvozne komponente. Čekalo se u redovima i za čokolade, banane, a uskoro su uvedeni i bonovi, tako da su obični građani (periodično) mogli dobiti samo propisanu i sasvim određenu količinu tih artikala. Povlaštenu klasu, to, naravno, nije doticalo. Za njih je moralo biti i oni su se do kraja ponašali jednako – bahato i rastrošno.

Jugoslavija je tada bila zadužena u 500 svjetskih banaka i nakon smrti Kardelja (1979.) i Tita (1981.), ona gubi povjerenje SAD-a i drugih zemalja koje postavljaju pitanje vraćanja dugova. Samo mjesec dana poslije smrti Tita savezna Vlada (SIV) devalvira dinar za 30% i od tada nadalje, devalvacije postaju dio svakodnevice, kao i inflacija. Iste 1981. godine formirana je tzv. Krajgerova komisija (po komunističkom čelniku Borisu Krajgeru) u kojoj je bilo oko 300 političara. Njezina je zadaća bila ispitati stanje u državi, snimiti stanje i predložiti rješenja, ali Komisija je samo konstatirala visoku inflaciju, prekomjerno zaduživanje u inozemstvu, nenadzirane investicije, veću potrošnju od ostvarenog dohotka…Svemoćna Partija nije dopustila dirati u sustav i poduzimati bilo kakve radikalne mjere, kako ne bi dovela u pitanje svoju poziciju.

Nije se znalo čak niti koliki stvarni dug ni komu je sve Jugoslavija dužna.

Milka Planinc (kao predsjednika SIV-a, tj, savezne Vlade) obznanila je 1983. Dugoročni program ekonomske stabilizacije i započela politiku „stezanja remena“, ali prekasno i uz velike otpore Srbije i drugih „nerazvijenih krajeva“ koji su do tada velikim dijelom živjeli na grbači Hrvatske, Slovenije i Vojvodine. Jugoslavija se tada zadužuje kratkoročnim zajmovima inozemnih povjerilaca i u tom financiranju sudjeluju MMF i konzorcij (od preko stotinu) svjetskih banaka, a u svrhu servisiranja otplata kamata (dok glavnica dugova ostaje netaknuta), ali sve je to kratkog daha i država doživljava ekonomski kolaps. Započinje se s tiskanjem novca – što izaziva galopirajuću inflaciju, rapidno raste broj nezaposlenih, poduzeća masovno propadaju, izvoz je sve manji – a za uvoz nema novca, stndard građana je sve niži…itd., itd, a među republikama sve veće tenzije oko preraspodjele dohotka i financiranja Federacije i „nerazvijenih“ republika i pokrajina.

Put u bankrot bio je neizbježan i on se dogodio čitavo desetljeće prije raspada Jugoslavije.

Danas se pričaju bajke o „socijalističkom čudu“ u Jugoslaviji, o nekim enormnim „stopama privrednog rasta“, ali nepobitna je činjenica da je ona u cijelom razdoblju svoga postojanja (1945-1990.) značajno zaostajala za svim zemljama s kojima se mogla usporediti među tadašnjim kapitalističkim državama u Europi (Italija, Španjolska, Portugal, Grčka), a napredovala je samo u odnosu na zemlje istočnog lagera – i to zahvaljujući podizanju inozemnih kredita na račun budućih naraštaja (što je i bio jedan od glavnih generatora spomenute krize).

Dakle, svi oni koji su (još uvijek) zaneseni bajkama o tomu kako je u Jugi „bilo bolje“, nek se ostave najnovijih ajfona i interneta, presele u udžerice ili stanove bez vode, grijanja i kanalizacije, započnu koristiti poljske klozete, zaborave na kupaone, automobile i blagdansku rastrošnost i nek se (barem ponekad) sjete da su im roditelji, bake i djedovi obične bicikle kupovali na kredit (marke „Pretis“ ili „Rog“), svake druge ili treće godine jedva skucali djeci za sezonsku garderobu (obuća i odjeća se kupovala za 2-3 broja veća, jer se u tu svrhu nije moglo izdvajati za svaku sezonu, dok o kvaliteti i dizajnu iste ne treba trošiti riječi) itd., itd. Bilo je to i vrijeme kad je čak i takva banalna sitnica kao što je toalet papir bila luksuz – i za većinu žitelja „socijalističkog raja“ (izuzimajući povlaštenike sustava) nepoznanica.

„Socijalnu sigurnost“ o kojoj oni pričaju imali su i Albanci u vrijeme Enver Hoxhe – i k tomu nikad nikomu nisu bili dužni ni dolara – pa čisto sumnjam da bi itko od onih koji veličaju jugoslavenski „socijalistički raj“ pristao danas živjeti tim životom.

I da budemo potpuno jasni i po pitanju velike pljačke Hrvatske. Ona je započela pod dirigentskom palicom komunističkih moćnika u vrijeme „Markovićeve privatizacije“ (1989/90. godine), kad su se „drugovi“ (direktori firmi, partijski kadrovi i njihova bratija) već dočepali enormnog bogatstva prije izbijanja rata i uspostave nove vlasti.

Zato i danas „drmaju“ medijskom i javnom scenom u Hrvatskoj.

Filmove Branka Lentića iz tog vremena svakako je korisno pogledati i jako su dobra terapija za razbijanje iluzija koje siju naši prodavači magle…samo zato ne bi li dokazali da u današnjoj Hrvatskoj ne valja ništa i da Hrvati ne zaslužuju vlastitu državu.

Oni koji tako misle, nek slobodno potraže drugu i sretno im bilo. Sumnjam da će za njima ovdje itko liti suze.

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Jurič: Politička cenzura uživo ili zašto su ugasili Thompsona?

Objavljeno

na

Objavio

Vlast koja je zanemarila puls naroda i njegove emocije, počela je odbrojavati vrijeme svog odlaska. A pogotovo kada se ide inatiti tom narodu kao što je bio slučaj sa sramotnim isključivanjem mikrofona Thompsonu usred pjesme. Potom su još potjerali nogometaše s pozornice kao da su to neki šmrkavci i tako ih poniziti.

Zaista vrhunac političkog amaterizma i gluposti. Tako se ne “vlada” ljudima, tako se ne ponaša odgovorna uprava, vlast, a pogotovo ne ona koja želi trajati i opstati. Emocije su sila, snaga ljudi, a pogotovo naroda. Tko to ne razumije i ne prepoznaje, plaća mu je u porazu, izbornom ili još drastičnijem. Tako je bilo u prošloj državi, tako je bilo svim vlastima ovoga svijeta i vremena. Tako će biti i ovim filistrima koji misle da mogu napraviti neku nacionalnu koheziju s malo patriotizma, onda red zloćudnog antifašizma, pa malo slatkorječivog manipuliranja. “I svi sretni.”

Ne ide to tako. Ljudi vide, pamte nepravde, nepravde stvaraju emocije, emocije se skupljaju i dođu do kritične točke kada postanu problem nacionalnih razmjera.

Planetarni sjaj nogometaša se ne može preuzeti ako se provede malo vremena u njihovoj blizini ili svlačionici. Svjetlo nije prelazno, ono nastaje unutarnjim procesima. Potrebno je prihvatiti izazov, krenuti u bitku, izložiti se naporima, porazu, da bi se postalo pobjednikom. Tek tada se pali svijetlo u čovjeku. Sve ostalo je kozmetika u cilju prikupljanja političkih bodova. A kada se Luki Modriću, Zlatku Daliću i pobjedničkoj ekipi onako uvali vritnjak na pozornici ti bodovi postaju jalovi.

I zato to ne može na dobro izaći.

Potom još slušati Krešimira Dolenčića koji izjavljuje kako je predstava bila gotova jer je isteklo vrijeme jest vrhunac političke gluposti i slijepila. Dolenčić je takav kakav jest. Problem je u onima koji velikom narodu nametnu patuljke s dirigentskom palicom da im vode slavlje. A Hrvati doista jesu veliki narod kad iz njih mogu narasti ovakvi divovi koji u mjesec dana osvoje svijet, nogometni.

Osim patuljaka koji ne razumiju svijet divova, tu je i priličan broj klimavaca koji misle “da nije trebalo pozivati Thompsona i kvariti narodu veselju”. Uljuđeni malograđanski establišment misli da nam ne treba ono što nas dijeli nego ono što nas ujedinjuje. Dakle ne Thompson, nego Dolenčić.

Ta uljuđena intelektualna scena domaćih palamudaša biranim riječima objašnjava kako može “Lijepa li si”, ali “Čavoglave” ne jer je to fašizam i crnokošuljaštvo. Doduše i u “Lijepa li si” im je sporno spominjanje Herceg Bosne, ali, eto kalkulantski su spremni na taj ustupak.

Međutim, žive ljude nije moguće secirati, a da ostanu živi i da ostanu ljudi, pa tako ni Luku Modrića ili Zlatka Dalića koji su poželjeli Thompsona sa izborom iz cijelog njegovog repertoara. To jednostavno ne ide. Jednako je i s narodom. Ili ga prihvatiti sa svim njegovim pjesmama ili biti siguran da će narod odbaciti one koji nameću svoje pjesme.

Uostalom, ima li i jedan uspješni hrvatski sportaš, koji postiže svjetske rezultate slušajući “Let 3” ili Milu Kekina? Nisam čuo za takvog.

To je zato što te pjesme ne pokreću, što u njima nema života, nema onoga što daju snagu?

Hrvatsku nije moguće secirati pa iz nje nešto uzeti, a nešto zakopati duboko u zemlju. To ne ide. To su mnogi pokušali i propali. Samo glup čovjek misli da je to moguće, da je Hrvatsku moguće odvojiti od Bleiburga, križnih putova, komunističkih zločina. Takva Hrvatska ne postoji, niti će ikada postojati. Svatko tko misli da je to moguće, nije za političke utakmice. Može pokušati na silu, pomoću raznih manipulacija, veza, korupcije, zaigrati neku utakmicu, ali će brzo pasti u svojem neznanju, ne poznavanju pravila igre, ali i zbog prezira ostalih igrača i publike prema sili koja ga je nametnula i postavila u igru.

Emocije i pamćenje naroda je prirodni refleks održanja, uvjet postojanja. One se bude i jačaju kada se nameće zaborav užasa i nepravdi. Užasi i nepravde imaju svoje uzroke i silnice koje su ih provele i ljudi ih pamte kako bi ih slijedeći puta preživjeli. To iskustvo i znanje prenose na svoje mlade naraštaje.

Kada je pisana predaja iskustva narodu oduzeta, onda se to iskustvo prenosi usmenom predajom ili pjesmom. Tako je uvijek bilo pa i te večeri slavlja

Slaba je korist to osuđivati, tome se izrugivati, kako to antife čine iz svojih sigurnih utvrda i s pozicija moći.

Želja nogometaša i simbolika Thompsona jest bila upravo zbog toga. Sjetiti se u trenutku slavlja i pobjede svih onih koji su zaslužni za to, a nema ih više jer su pali od ruke moćnika čiji krvni ili ideološki slijednici i danas vladaju Lijepom našom.

Ali još važnija od te bila je predaja tog nacionalnog iskustva, tog nacionalnog pamćenja na teror, na opasnost mladima. A mladih je te večeri bilo najviše. S onakvim lopovskim isključivanjem razglasa ta je poruka postala još snažnija. Kratka i jasna kao i to stišavanje zvuka. Jer tamo gdje se tišina silom utjeruje, tamo nastaje najjača buka. Logično, zar ne?

Marko Jurič/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Veliki uspjeh nogometaša predstavlja teški poraz mainstreama

Objavljeno

na

Objavio

Za mnoge je Hrvatska svjetski nogometni prvak 2018. Ne samo za Hrvate. O igri naše reprezentacije u finalu, pa i prije, piše se u superlativima, premda smo finale popušili na jedan čudan način – uz nepostojeći kobni prekršaj, pa kad ni to nije bilo dovoljno za pokoravanje Hrvata onda i uz krajnje dvojbeni kazneni udarac, kakav se sudi samo u seoskim ligama u korist domaćina za sto eura. Bolji u pravilu pobjeđuje, ali ne uvijek. Za me je, ovako i onako, Prvenstvo u simboličkom smislu završilo u polufinalu kad su poslije hrvatske pobjede nad Britancima na teren uletjeli mali bosi Hrvatići, limači naših igrača obučeni u nacionalne, „kockaste“, dresove.

U tom trenutku Juga je u Hrvata i mentalno umrla, vjerojatno i u Velikoj Britaniji – što je jednako važno. Mentalna smrt točno sto godina poslije geganja gusaka u maglu. Da smo, naime, poput našega posttuđmanovskoga režima (za)ostali „na ovim prostorima“, nikad službeno i neslužbeno ne bismo bili treći, drugi i prvi na svijetu. Kad smo gegali za „ove prostore“ naši prethodni Modrići i Rakitići sjedili su na jugoslavenskoj klupi, a mnogi ni to. Igrali su Aćimovići i Šestići. Umjesto organizacije i izgaranja na igralištu vladala je balkanska taktika – snađi se druže. S takvim je pristupima sada definitivno gotovo.

Poraz jugoantifašističkoga mentaliteta

Ovo je Svjetsko prvenstvo pokazalo da je Hrvatska najjača kad je svoja. Uspjeh reprezentacije, međutim, porazio je i unutarnji antifašistički ustanak, pritisak i gnjavažu. Doček reprezentacije suorganizirao je, primjera radi, poretku duboke države lojalan zagrebački gradonačelnik, koji podiže, glanca i liže bistu Ive Lole Ribara, hoteći da ovaj pripadnik saveza komunističke omladine Jugoslavije bude uzor hrvatskoj mladeži. A kad ono, uzorima postaše Manđo, Luka, Lovren, Suba, Raketa… „Sinovi Oluje“ (V. Starešina) nemaju, nisu imali i nikad ne će imati nikakav identifikacijski dodir s partijskim jugoantifašističkim mitovima koje nam servira duboka država. Ali imaju nacionalni naboj kakav su imali hrvatski branitelji! Dalić je pritom suvremeni nogometni Tuđman.

Uspjeh u Rusiji, dakle, mentalni je raskid s Jugom „u bilo kom obliku“ i jugokomunističkim antifašizmom kao jedinom dopuštenom i pravovjernom vrjednotom. Oba ova preživjela dinosaurusa vode gerilski, „institucionalni i vaninstitucionalni“ rat protiv hrvatskih uspjeha, kradući nam budućnost. Osobito su se okomili na Hrvatsku nogometnu reprezentaciju. Podmetnuli su joj kukasti križ. „Isušivali“ su „močvaru“. Olajavali doma i vani. Vukli ključne igrače, klubove i nogometne djelatnike po sudovima. Upregnuli sve elemente agitacije i propagande ne bi li hrvatskom narodu ogadili nacionalnu vrstu, dres i onemogućili globalni uspjeh, jer su znali da imamo „resurse“ za svjetski uzlet. Na putu do vrha nisu mogli izdržati izljeve jugobolja. Usred Prvenstva za mišljenje su tražili irelevantne beogradske komentatore. Bezbroj puta zavrtjeli su kroz medije lažnu tvrdnju da je za hrvatski uspjeh zaslužan Srbin, koji to nije, a sve i da jest – pa, kaj onda. Sve je to naša momčad pobijedila, porazila i digla samosvjesnu Hrvatsku na vrh svijeta. Ne samo nogometnoga. Sad pak režimske sluge ne zovu i ne kontaktiraju bivše nogometne velikane u svijetu i brojne uspješne trenere, koji slobodni od politkorektnosti tvrde u najutjecajnijim svjetskim medijima da je Hrvatska u finalu pokradena.

Vatreno ujedinjenje nacije, unatoč režimskim nastojanjima

Primijetio sam kako, režimu unatoč, na dočeku reprezentacije nije pjevala Fahreta Jahić, poznatija „na ovim prostorima“ kao Lepa Brena – nju inače režimska HTV poziva i dočekuje s crvenim tepihom. Ruku na srce, „svečani doček“ nisu vodili Milojko Pantić i Željko Jovanović. Režim je, međutim, nedavno omogućio „kapetanu Draganu“ da prisustvuje dočeku na Trgu bana Jelačića. Trgu kojega stanoviti Arkan nije stigao „osloboditi“, premda je svojedobno obećao (dok su naši zlatni nogometaši bili djeca) da će, kad sruši spomenik banu Jelačiću (po drugi put!) na „oslobođenom“ Trgu otvoriti „poslastičarnicu“.

Nevjerojatno, ali po slijetanju zrakoplova s reprezentativcima režim nije uhitio Luku Modrića i Dejana Lovrena! Oni, naime, „na ovim prostorima“ mogu biti netko i nešto samo kad su u „neprijateljskoj emigraciji“, ali na domaćem terenu trajno su sumnjivi, opasni po poredak i „otadžbinu“ okvira „ovih prostora“, kad su već kao djeca preživjeli progonstvo zbog genocidnoga udruženoga zločinačkoga pothvata kokarde i petokrake.

Sad kad smo, ponajviše zahvaljujući inozemnim medijima, donekle upoznati s biografijama naših zlatnih momaka i nevjerojatnoga Dalića, možemo reći da su naši nogometaši počinjali odozdo, korak po korak, marljivo radeći i trpeći posljedice velikosrpske agresije. U reprezentaciju nisu nametnuti odozgo. Čini mi se da je to pravi, vatreni, neuništivi put i prema rehabilitaciji politike i promjeni režima duboke države. Prema njezinim kriterijima, ključni je krimen uspjeha u Rusiji činjenica da je nogomet Vatrenih ujedinio naciju. A toliko je toga uloženo u razdor. Stoga očekujem daljnje koprcanje režima, čim se slavlje malo stiša.

Nepismeni populisti poručuju: Tako se bori za Hrvatsku

Kad je, međutim, jučer sletio zrakoplov sa zlatnim reprezentativcima, u Zagrebu se u tom trenutku spojilo nebo i zemlja. Narod je režirao predstavu kakvu samo on zna i može. Poredak se usukao u se čim je skužio kako je više od pet tisuća čekača tramvaja izašlo pozdraviti tramvaj zvan čežnja. A onda je i više od pola milijuna hrvatskoga naroda izašlo van s porukom – „Tako se bori za Hrvatsku“. Pola milijuna šutljive, strpljive hrvatske većine koju nitko ne zastupa u Hrvatskome saboru. O tome je riječ i otud trta režima.

Pola milijuna, a nijednoga incidenta tih „fašista“, u blažoj inačici – „populista“ i „marginalaca“ za koje Plenković drži da ne znaju čitati. HTV se oportunistički snašao, pa je izašli dio hrvatskoga naroda prozvao – „navijačima“. I jesu, navijači za bolju Hrvatsku.

Službena inačica „svečanoga dočeka“, koji naravno nije uključivao Thompsona, pao je u vodu već na uzletno sletnoj pisti dr. Franjo Tuđman, jer se Marko od prvoga trenutka službeno vozio u službenom autobusu službenih svjetskih doprvaka – neslužbenih prvaka. Do skretanja za Veliku Mlaku postalo je razvidno kako je u pitanju možda i više od jednodnevnoga narodnoga pokreta iz ukiseljenoga stolca na živahnu ulicu. Jednostavno – narod je prepoznao svoj trenutak. I nije dopustio da mu ga itko ukrade. Dobro je odlučio kad Sinove Oluje nije isporučio „svečanom dočeku“. Igrači i izbornik odlično su reagirali prihvativši narodnu volju koja se uvjerila da Hrvatska može, da nismo rođeni gubitnici, kako nam to režim perfidno nameće.

Elitisti, kako vas nije sram?

S obzirom na to da se poredak duboke države usudio i u najsvečanijem trenutku ignorirati želju Vatrenih o tome da im na nepokorenome Trgu pjevaju legende – Thompson, Prljavci i Grdović, osjećam da će se prema njima i njihovom uspjehu odnositi kao i prema hrvatskim braniteljima i njihovim uspjesima. Ponajviše zbog toga odnosa, podsjećam u ovom svečanom trenutku da se preko 3.000 hrvatskih pobjedničkih branitelja ubilo. Da, u tom segmentu Hrvati su, nažalost, prvaci svijeta i tu im pobjedu ne želi, niti može, nitko ukrasti za razliku od finala na Svjetskome prvenstvu.

Ukratko – uspjeh hrvatskih nogometaša poraz je uspostavljenoga mainstreama, inkluzivizma i politstabilnosti. Razgolitio je nesposoban poredak i njegove „uspjehe“ u posljednjih osamnaest godina. Stoga je bilo degutantno vidjeti elitistu Sanadera kao „navijača“ (populistu) u Moskvi, pa ga je jedna Hrvatica u finalu podno moskovskih tribina dobro isprašila višekratno ponovljenim pitanjem: „Kako te nije sram doći ovdje“?

Službena fešta bez ijedne obične gitare?

Na doček je prema slobodnoj mi procjeni izišlo toliko naroda koliko je režim uspio iseliti svojim „reformama“, „strategijama“ i „akcijskim planovima“. A da su i oni bili u prilici dočekati Sinove Oluje, njihov autobus još bi se i danas strpljivo probijao do Trga. Vrhunac režimskoga sranja bilo je oduzimanje mikrofona Thompsonu na minijaturnoj pozornici bez ikakvoga benda – što znači da je službeni doček predviđao feštu bez fešte, formu bez sadržaja, maglu s puno balona i dvije dvorske lude na tribini. Srećom, pa je narod spontano napravio onu pravu feštu, pa su očigledni propusti i smicalice pali u drugi plan.

Da je režim osigurao barem dvije obične, akustične gitare, pjevalo bi se do jutra, pa nije valjda da se od Dalića očekivalo još i to da iz Rusije donese razglas?! Ključni organizatori „svečanog dočeka“ bili su Bandić i Šuker. Gospodo, gdje je zapelo? Zašto ste traljavo organizirali jedan od najvećih skupova Hrvata? Veličanstveni skup naprasno je prekinut u trenutku kad je fešta trebala početi narodnim veseljem. Navodno su režimlije, ne samo istrgnule mikrofon, već i isključile struju usred Thompsonove pjesme, koju je pjevao „na suho“, bez glazbe. Pa to je rankovićevština koju predugo trpimo i koja vapi za unutarnjim oslobođenjem Hrvatske. U tom smislu Sinovi Oluje su svoje napravili. Sad je red na odgovornoj i slobodnoj hrvatskoj inteligenciji, da se okupi i jednom zauvijek riješe problem neslobodne Hrvatske.

PS

Preminuo je veliki Šurbek

U općem nacionalnom veselju, vatrenom ponosu i nacionalnom zajedništvu nekako je nezapaženom ostala jedna tužna vijest. Preminuo je velikan hrvatskoga športa, svjetska marka, jedan od najboljih stolnotenisača svih vremena, Dragutin Šurbek, moj športski uzor u djetinjstvu. Mislim si kak bi bilo lijepo i pošteno prema Šurbi i Tovi, da se socijalistički Dom sportova na Trgu Krešimira Čosića u Zagrebu preimenuje u Hrvatski dom športa Dragutin Šurbek i Anton Stipančić. Odmah bi dobio narodnu inačicu – Dom Šurbe i Tove. Valja steći uvjete i za takvu promjenu.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori