Pratite nas

Kolumne

“Prije je bilo bolje” – bajka koja je prerasla u mit

Objavljeno

na

Nema dana a da ne čujemo – bilo putem medija, od prijatelja, susjeda, prolaznika na ulici i gdje sve već ne – kako je „nekad sve bilo bolje“. I traje to već nekih 20-ak godina unatrag.

Ta isprazna i stupidna fraza, olinjala floskula koja se uglavnom lakonski i bez razmišljanja izgovara poput mantre pa joj nikakvoga dokaza ne treba, dakako, nema nikakvoga pokrića, logike i rezona, ali toliko se odomaćila da već odavno nitko niti ne postavlja pitanje „KAD“ (odnosno, na koje se to razdoblje misli).

Po nekom automatizmu, zdravo za gotovo se prihvaća kako se to „NEKAD“ odnosi upravo na razdoblje vladavine KPJ/SKJ i bivšu Jugoslaviju (1945-1990.).

Da odmah odgovorimo na pitanje što je svrha ovakvih glupih parola kojima se mažu oči naivcima i onima koji ne razmišljaju svojom glavom.

Naravno, ne dokazati kako je PRIJE stvarno sve bilo bolje (jer to ne može nitko osim možda alkemičara i iluzionista titoističke provenijencije koji uporno grade potemkinova sela zarad svojih vlastitih interesa ili frustracija), nego kako DANAS ne valja ništa.

Danas ništa ne valja. A prije je bilo sve krasno i bajno.

To je po prilici ta crno-bijela slika svijeta koja nam se nameće. I nju bez razmišljanja i nekritički prihvaćaju samo jako naivni ili priglupi ljudi.

Pa da zavirimo nakratko u taj „socijalistički raj“, to „zlatno doba socijalizma“ i podsjetimo jugo-nostalgičare, frustrirane titoiste i prodavače magle kako nam je uistinu bilo?

Dokumentarni film Branka Lentića, „Zagreb bijeli grad“snimljen je u našoj metropoli 1969. godine (dakle, u „zlatno doba socijalizma“) i na najbolji način kazuje kakav je standard građana tada bio i kako se živjelo u prljavom i zapuštenom Zagrebu prepunom blata, smeća i sirotinje.

Mislite li da je ovo pretjerivanje, izvolite ga pogledat;

Film je 14. rujna 2015. godine prikazan na HTV 3. i malo bolje pogledati oko sebe kako Zagreb izgleda danas.

Majstor dokumentarnog filma Lentić, napravi je izuzetan film – dokument vremena koji je u svakom slučaju vrijedan pažnje. Zagrebačka sirotinja žali se na „drugove i drugarice“ (jugooficire, državne dužnosnike i pripadnike višeg sloja) koji s terasa i prozora svojih višekatnica na njihove udžerice bacaju otpad (konzerve, papir, povrće) i to se događa usred grada (današnja ulica Grada Vukovara – nekad Moskovska).

Zagreb je (izuzimajući užu gradsku jezgru) bio prljav, neuredan („jako zmazan“) i u tomu su svi građani koji su intervjuirani bili jednoglasni, gradski prijevoz funkcionira po redu vožnje „jedino kad sja sunce“ (kako reče jedna gospođa), iz zgrada ljudi izlaze i čekaju u redu za vodu na uličnim hidrantima (jer u veliki broj njih nije uveden vodovod), kanalizacije također nema u mnogim ulicama, ulice koje se popravljaju stoje godinama raskopane, grad je pun sirotinje i čak je i među uličnim čistačima jaka konkurencija…i oni plaćaju porez državi i moraju imati pismenu dozvolu za rad.

Kad se tako jadno živjelo u metropoli, kako li je tek bilo na periferiji i u provinciji – odnosno, u ostatku Hrvatske?

„Imali smo besplatno školstvo“ – LAŽ.

Roditelji su djeci kupovali knjige, nove ili polovne (ako su ih imali sreću pronaći na vrijeme), a plaćali su i sve drugo – od kuta (ili „radnih mantila“) koje su đaci nosili u školi, do pionirskih marama, ekskurzija (Jasenovac ili „stazama revolucije“ bile su obvezne destinacije unaprijed određene školskim programima i sukladno direktivama „odozgo“) i „Dečjih novina“ (izdanje Gornji Milanovac, Srbija) namijenjenih indoktrinaciji od malih nogu (sa stripovima „Mirka i Slavka“, „Boška Buhe“, „Sirogojna“ i drugih partizanskih „junaka“ dječjeg uzrasta koji su „slagali Švabe kao snoplje“ i „neustrašivo jurišali“ uz poklik „Smrt fašizmu“)…

Imali smo besplatno zdravstvo – LAŽ.

Sve su to „radni ljudi i građani“ itekako debelo plaćali preko poreza i razno-raznih „doprinosa“, samo što nisu znali kud njihova lova ide i nisu ništa smjeli pitati. Usput, osnovna zdravstvena zaštita temeljila se na aspirinu i jodu (penicilin samo ako i kad se mora), a jedne te iste igle za injekcije korištene su mjesecima – prokuhavalo ih se u običnoj vodi (u „sterilizatorima“) i koristilo tako dugo dok skroz-naskroz ne otupe. Uz to, pojave podmićivanja doktora bile su svakodnevna i uobičajena praksa – njima se nosilo sve što se moglo, od prasića, pilića i suhomesnatih prerađevina do novca, naročito kad je bila u pitanju neka teža operacija člana obitelji ili borba za bolnički krevet i to je bila „javna tajna“, odnosno, opće poznata stvar, tako da je „socijalistički trudbenik“ u konačnici itekako masno plaćao „besplatno zdravstvo“ u svome „socijalističkom raju“.

Kad god je komu od komunističkih moćnika palo napamet, uvodio se novi porez, bilo za „nerazvijene republike i pokrajine“ (u slučaju elementarnih nepogoda i sl.), a raju se gulilo i preko raznih „narodnih zajmova“ državi – koji, naravno, nikad nisu vraćani građanima. Lova je obično netragom nestajala.

Po kuloarima kružili su „antidržavni“ pamfleti, poput ovoga koji je pojašnjavao „dijalektiku jugoslavenskog socijalizma“:

„Nitko ništa ne radi, a proizvodnja raste,

Proizvodnja raste, a nigdje ničeg nema,

Nigdje ničeg nema, a svi dobro žive,

Svi dobro žive, a svi su protiv,

Svi su protiv, a svi glasaju ‘ZA’“

Omiljena izreka bila je „snađi se druže“, motivacija za obrazovanje sadržana u paroli: „Uči sine, da ne moraš raditi“, kad je trebalo naći posao, najčešće se (kao i danas) pitalo: „Imaš li koga…?“, a otići u političku školu (pa još u Kumrovec) bilo je ravno jackpotu (jer to je jedino je to jamčilo izvjesnu budućnost) – dodatna otegotna okolnost za obične smrtnike sastojala se u tomu što su bili unaprijed eliminirani iz ove utrke, jer su dolazili u obzir samo „idejno svjesni“ omladinci i mladi partijski kadrovi.

Svaki istaknutiji član KPJ ili državni dužnosnik imao je vilu (ili barem vikendicu) na moru, u planini, odlazio je redovito na ljetovanje, u lov, oni na nižim razinama vozili su „fiće“, „tristaće“, „spačeke“ a crvena buržoazija u luksuznim automobilima. Povlaštena kasta je poput parazita živjela na račun sirotinje i nemilice trošila uživajući u svim mogućim privilegijama, dok je raja jedva sastavljala kraj s krajem. Preko 80% radnika (iz realnog sektora) živjelo je u bijedi, ali je zato partijska i državna birokracija, oni koji su imali sreće biti u policiji, vojsci ili službama vezanim za državu i Partiju, uživali sve blagodati „socijalističkog raja“.

Nije bilo ni jednog poduzeća koje nije imalo barem 30-40% zaposlenih više nego je trebalo. Osim onih koji su „krali bogu dane“ u tom „socijalističkom raju“ i pojavljivali se na poslu samo povremeno ili točnije, kad im se prohtije, na platnim listama i izmišljenim radnim mjestima „statirali“ su sportaši lokalnih klubova (nogomet, rukomet, košarka itd.), poneki atletičar, boksač, glumac, članovi obitelji i ljubavnice direktora i partijskih dužnosnika, a sve to izdašno se plaćalo, jer nisu to bile obične radničke plaće – kad firmi zapne, uskače država sa „sanacijom“. U stambeni fond izdvajali su svi (što se odbijalo od plaće pri samom obračunu), ali je stanove dobivala uglavnom povlaštena kasta (direktori, partijski kadrovi, državna birokracija, vojska, policija) malobrojni sretnici (iz redova radnika) nakon 20-30 godina rada, a ponekad i „socijalni slučajevi“ (tada najniži društveni sloj) s više djece, kako bi se dokazala „socijalna osjetljivost“ sustava.

Dakle, klasična kupovina „baze“ i socijalnog mira.

Do posla, akademskih titula i bilo kakvog društvenog položaja, jako teško se dolazilo bez Partije. Uz mito i korupciju, nepotizam je bio najrazvijenija devijacija sustava – ali to je vrijedilo samo za povlaštenu klasu, jer obični smrtnici nisu niti bili u prilici koristiti blagodati tog vida društvene deformacije. Moralno-politički podobni intelektualci dobivali su partijske magisterije i doktorate, čitava armija „društveno angažiranih“ (što je bio sinonim za moralno-političku podobnost) novinara, književnika, slikara, glazbenika, glumaca, redatelja, povjesničara, publicista, državnih cenzora i profesionalnih propagandista bila je upregnuta u partijski propagandni stroj i živjela na državnim jaslama, političari su investicije vukli u svoje lokalne sredine – često i one koje nisu imale nikakvoga ekonomskog opravdanja – samo kako bi ojačali vlastiti položaj, narod je bio izložen indoktrinaciji i pranju mozga, pod kontrolom je bilo sve: od javnog djelovanja svakog pojedinca, do pisane riječi, filma, kazališta, književnosti…Famozni Članak 133. KZ SFRJ sankcionirao je delikt mišljenja ili verbalni delikt (po uzoru na sovjetski model), javno mnijenje odgajao je Agitprop (partijska glasila, filmski „žurnali“, kontrolirana socijalistička literatura, publicistika i kultura, partijski mediji, partijsko školstvo – u partijskoj državi sve je bilo partijsko).

Klasično ispiranje mozga.

Svaka neprilagođenost sustavu, opozicijski stav ili neposluh oštro su kažnjavani, a „narodni neprijatelji“ su bili pod posebnom paskom i s njima se država obračunavala terorom i progonima – od osuda na dugogodišnje robije i tortura, do fizičkih likvidacija.

Ukratko, to je bila ta „sloboda“ koju smo uživali u „zlatno doba socijalizma“.

Sve to, uz ostale troškove koje je crvena buržoazije stvarala svojim hedonističkim životnim navikama i lagodnim životom na visokoj nozi, u konačnici je financirano inozemnim kreditima koji su nemilice podizani s 10, 15, 20 ili više godina odgode dospijeća i kad je to stiglo na naplatu uslijedio je kolaps sustava i države.

O krizi se raspravljalo na zatvorenim političkim forumima već početkom 70-ih godina, no, pravo stanje stvari krilo se i od naroda i od Tita sve do smrti „najvećeg sina naših naroda i narodnosti“.

Jugoslavija tada još uvijek preživljava od doznaka iz inozemstva koje krajem 70-ih iznose oko 7 milijardi dolara (više nego cjelokupni izvoz) i turizma. Dakle, državu uzdržava „neprijateljska emigracija“ (u kojoj su najbrojnije „ustaše“) i „ustaška Hrvatska“ (kao republika s najrazvijenijim turizmom) koju se nemilice „muze“.

No, u drugoj polovici 70-ih dolazi do krize. Obveze po inozemnim kreditima koje rastrošna država nije u stanju servisirati pristižu sve češće. Nestaje nafte i naftnih derivata (uvodi se režim par-nepar u korištenju osobnih automobila), nestanci i restrikcije struje sve su češće (jer se dio te energije izvozi kao kompenzacija za uvoznu robu), javlja se problem grijanja i gradovima i domaćinstvima), deterdženata, kave, jestivog ulja i svih drugih proizvoda koji su se uvozili ili su se za njihovu proizvodnju koristile uvozne komponente. Čekalo se u redovima i za čokolade, banane, a uskoro su uvedeni i bonovi, tako da su obični građani (periodično) mogli dobiti samo propisanu i sasvim određenu količinu tih artikala. Povlaštenu klasu, to, naravno, nije doticalo. Za njih je moralo biti i oni su se do kraja ponašali jednako – bahato i rastrošno.

Jugoslavija je tada bila zadužena u 500 svjetskih banaka i nakon smrti Kardelja (1979.) i Tita (1981.), ona gubi povjerenje SAD-a i drugih zemalja koje postavljaju pitanje vraćanja dugova. Samo mjesec dana poslije smrti Tita savezna Vlada (SIV) devalvira dinar za 30% i od tada nadalje, devalvacije postaju dio svakodnevice, kao i inflacija. Iste 1981. godine formirana je tzv. Krajgerova komisija (po komunističkom čelniku Borisu Krajgeru) u kojoj je bilo oko 300 političara. Njezina je zadaća bila ispitati stanje u državi, snimiti stanje i predložiti rješenja, ali Komisija je samo konstatirala visoku inflaciju, prekomjerno zaduživanje u inozemstvu, nenadzirane investicije, veću potrošnju od ostvarenog dohotka…Svemoćna Partija nije dopustila dirati u sustav i poduzimati bilo kakve radikalne mjere, kako ne bi dovela u pitanje svoju poziciju.

Nije se znalo čak niti koliki stvarni dug ni komu je sve Jugoslavija dužna.

Milka Planinc (kao predsjednika SIV-a, tj, savezne Vlade) obznanila je 1983. Dugoročni program ekonomske stabilizacije i započela politiku „stezanja remena“, ali prekasno i uz velike otpore Srbije i drugih „nerazvijenih krajeva“ koji su do tada velikim dijelom živjeli na grbači Hrvatske, Slovenije i Vojvodine. Jugoslavija se tada zadužuje kratkoročnim zajmovima inozemnih povjerilaca i u tom financiranju sudjeluju MMF i konzorcij (od preko stotinu) svjetskih banaka, a u svrhu servisiranja otplata kamata (dok glavnica dugova ostaje netaknuta), ali sve je to kratkog daha i država doživljava ekonomski kolaps. Započinje se s tiskanjem novca – što izaziva galopirajuću inflaciju, rapidno raste broj nezaposlenih, poduzeća masovno propadaju, izvoz je sve manji – a za uvoz nema novca, stndard građana je sve niži…itd., itd, a među republikama sve veće tenzije oko preraspodjele dohotka i financiranja Federacije i „nerazvijenih“ republika i pokrajina.

Put u bankrot bio je neizbježan i on se dogodio čitavo desetljeće prije raspada Jugoslavije.

Danas se pričaju bajke o „socijalističkom čudu“ u Jugoslaviji, o nekim enormnim „stopama privrednog rasta“, ali nepobitna je činjenica da je ona u cijelom razdoblju svoga postojanja (1945-1990.) značajno zaostajala za svim zemljama s kojima se mogla usporediti među tadašnjim kapitalističkim državama u Europi (Italija, Španjolska, Portugal, Grčka), a napredovala je samo u odnosu na zemlje istočnog lagera – i to zahvaljujući podizanju inozemnih kredita na račun budućih naraštaja (što je i bio jedan od glavnih generatora spomenute krize).

Dakle, svi oni koji su (još uvijek) zaneseni bajkama o tomu kako je u Jugi „bilo bolje“, nek se ostave najnovijih ajfona i interneta, presele u udžerice ili stanove bez vode, grijanja i kanalizacije, započnu koristiti poljske klozete, zaborave na kupaone, automobile i blagdansku rastrošnost i nek se (barem ponekad) sjete da su im roditelji, bake i djedovi obične bicikle kupovali na kredit (marke „Pretis“ ili „Rog“), svake druge ili treće godine jedva skucali djeci za sezonsku garderobu (obuća i odjeća se kupovala za 2-3 broja veća, jer se u tu svrhu nije moglo izdvajati za svaku sezonu, dok o kvaliteti i dizajnu iste ne treba trošiti riječi) itd., itd. Bilo je to i vrijeme kad je čak i takva banalna sitnica kao što je toalet papir bila luksuz – i za većinu žitelja „socijalističkog raja“ (izuzimajući povlaštenike sustava) nepoznanica.

„Socijalnu sigurnost“ o kojoj oni pričaju imali su i Albanci u vrijeme Enver Hoxhe – i k tomu nikad nikomu nisu bili dužni ni dolara – pa čisto sumnjam da bi itko od onih koji veličaju jugoslavenski „socijalistički raj“ pristao danas živjeti tim životom.

I da budemo potpuno jasni i po pitanju velike pljačke Hrvatske. Ona je započela pod dirigentskom palicom komunističkih moćnika u vrijeme „Markovićeve privatizacije“ (1989/90. godine), kad su se „drugovi“ (direktori firmi, partijski kadrovi i njihova bratija) već dočepali enormnog bogatstva prije izbijanja rata i uspostave nove vlasti.

Zato i danas „drmaju“ medijskom i javnom scenom u Hrvatskoj.

Filmove Branka Lentića iz tog vremena svakako je korisno pogledati i jako su dobra terapija za razbijanje iluzija koje siju naši prodavači magle…samo zato ne bi li dokazali da u današnjoj Hrvatskoj ne valja ništa i da Hrvati ne zaslužuju vlastitu državu.

Oni koji tako misle, nek slobodno potraže drugu i sretno im bilo. Sumnjam da će za njima ovdje itko liti suze.

Zlatko Pinter

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Od manekena do generalnog konzula

Objavljeno

na

Objavio

Voljom Vlade, predsjednice i Odbora za vanjsku politiku, Boris Blažeković postavljen je za generalnog konzula u New Yorku. Mnogi se zapitaše, pa tko je taj Blažeković, kakva mu je biografija, koje su mu zasluge?

Ubrzo je otkriveno nekoliko zanimljivih detalja. Blažeković nema, kao što se u pravilu traži za diplomate, visoku stručnu spremu.

Završo je srednju školu za cestarski promet, stekavši zvanje šofera. Nije završio nikakvu diplomatsku akademiju, niti ima diplomatsko iskustvo. Tek je u Zagrebu pohađao nekakvu londonsku školu za odnose s javnošću, što može biti presudan detalj, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

U mladosti je defilirao modnim pistama kao maneken, poslije je imao i modnu agenciju. Držao je restoran u prostorijama Grada, i to bez dozvole, zbog čega se ganjao po sudu.

Uspio je na listi HNS-a, odnosno „kukuriku koalicije“ postati zastupnikom i voditeljem saborskog izaslanstva u Skupštini NATO pakta. Za tog se mandata nije istakao skromnošću.

Naprotiv, kako manekenima i priliči, bio je najrastrošniji zastupnik, potrošivši u jednoj godini na putovanja čak 190 tisuća kuna.

Bio je glasnogovornikom HNS-a i voditeljem predsjedničke kampanje Vesne Pusić. I eto, sada, u 64. godini života, doživljava svoj politički vrhunac.

Blažeković je na prvim demokratskim izborima glasovao, kako je sam priznao, za HDZ, ali se ubrzo od te stranke oštro distancirao. Dvadest godina samostalnosti nazvao je društvenom devastacijom. Još prije nekoliko mjeseci HDZ i Andreja Plenkovića nazvao je na svojim Facebook stranici lažovima i optužio za govor mržnje.

Od modnog pretvorio se u političkog manekena, pa je po raznim selima i gradovima kao voditelj političke akademije HNS-a propovijedao liberalnu mantru: sloboda pojedinca, što manje države, što više civilnog sektora, totalna privatizacija. Redoviti je sudionik gay-parada.

Protivio se referendumu o braku, a zagovarao je politički dezangažman Hrvatske u odnosu na položaj Hrvata u BiH. Uglavnom, jedan niz stavova koji bitno odudaraju od deklaratornih stavova vladajuće stranke, koja ga je na koncu poslala u SAD zastupati zemlju.

Ma nije važan jedan čovjek, nije važan ni jedan konzul, nije možda važna ni diplomacija od koje država ima korist samo onda kad ne pravi štetu. Ali su važni kriteriji po kojima se pojedinci uspinju na društvenoj ljestvici i zbog kojih cijelo društvo postaje disfunkcionalno.

Kako vidimo na ovom primjeru, nije važno iskustvo ni obrazovanje, nije važan ni moralni profil, nisu važna čak ni politička uvjerenja. Važno je samo pripadanje klanovima i, iznad svega, važna je vlast i politička trgovina koja će je omogućiti.

Hrvatska zajednica u New Yorku pokrenula peticiju protiv imenovanja generalnog konzula

 

Marijan Knezović: Ne znam zašto u SAD ide osoba bez ijedne kvalifikacije, a pritom ga tamo ni ne žele

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Plenkovićev politički atentat na Kolindu

Objavljeno

na

Objavio

Onaj koji je potegao temu ratne odštete kako bi za sebe ostvario trenutnu političku korist, čitavu će ispregovaranu svotu potrošiti na Pupovčeve tri ruke

Na Tuđmana je sletio Vučić. Možda u tome treba tražiti razlog zašto je u Zagrebu nakon jedne umjerene zime pao tako snažan snijeg. Iako snijeg svojom bjelinom sve prekriva, ovoga puta je poslužio kako bi na njemu mnogi ostavili svoje tragove.

Umjesto jedinstvene prilike da se vuku naplati sve ono što nam je nažao učinio, mi smo dobili tor pun posvađanih ovaca, a sve poradi sujete onog koji nas tako sigurno vodi. Iako je o pozivu sve znao, on nije mogao odoljeti prilici u kojoj će macanizirati vlastiti politički rejting i tako uzvratiti predsjednici za njezine opravdane opaske o iseljavanju i muci ovršenih, piše Borislav Ristić / Večernji list

Tako smo bili suočeni sa situacijom u kojoj onaj koji je već duže vrijeme zna za ovaj poziv, uključuje se u njegovo javno miniranje, tako se svjesno zabija autogolove vlastitoj državi. Odmah po najavi posjete premijer Plenković je izašao s tezom kako će on od Srbije tražiti ratnu odštetu, iako ta tema uopće nije bila dogovorena, niti pažljivo pripremljena.

Kao da se radilo o klasičnom duplom pasu s Vučićevim ministrom Vulinom, inače poznatijim kao “tetkino zlato”. On iz Beograda odašilje otrovne strelice kako bi u Zagrebu potakao prosvjede i tako dirigirao hrvatskom desnicom, prizivajući scene koje bi od Vučića napravilo žrtvu, a Hrvatsku prikazalo kao zemlju zaglavljenu u prošlosti. Do sada smo kad god je nekome zatrebala potvrda teze o “ustašizaciji Hrvatske” na sceni imali dežurne “ustaše”. Kad god je ljevici trebao neki ustaša na sceni se pojavljivao Keleminec, ali ovoga puta je drugačije.

Nakon predsjedničine izjave o tome kako joj politiku neće voditi marginalci, misleći na ove dežurne ustaše, gle čuda, u tome se pronašao Đakić, da bi odmah potom jedan desni portal hitno izvijestio kako je predsjednica, spomenuvši “pojedince s ruba političkog spektra”, time uvrijedila branitelje koji su prosvjedovali – iako je njezin savjetnik upravo došao iz tih krugova i u sklopu pripreme za Vučićev posjet komunicirao o tome s 25 braniteljskih udruga.

Dakle, imamo situaciju u kojoj Vulin priželjkuje prosvjede, a na Vulinov poziv odgovara HDZ-ov hvidraš Đakić, napad prenosi jedan desni medij, pa lijevi mediji konačno imaju priliku naslađivati se u situaciji u kojoj desni napadaju svoju Kolindu.

U nastavku imamo priliku gledati napade u kojima Glavašević i Bujanec zagrljeni u duetu pjevaju onu “vukovi se kriju i piju ti vodu”. Jasno je da se ovdje radi o pokušaju da se jedan važan službeni susret na državnoj razini, koji je iniciran da bi se riješili ne samo mučni problemi iz prošlosti, već i oni koji nas čekaju u budućnosti.

Koliko je u hrvatskom nacionalnom interesu gurati ideološke sporove iz prošlosti u prvi plan u trenutku kada nam iz Europske unije stižu poruke da je priznavanje Kosova glavni uvjet koji stoji pred Srbijom za ulazak u EU, što znači da taj proces neće čekati na nas i ne olakšava naša buduća uvjetovanja?

Takvo otezanje u ovom trenutku jedino može biti u interesu Srbije, jer će nam u tom slučaju morati dati manje ustupaka. Zašto bi netko nanosio štetu vlastitoj državi samo zbog sujete i povrijeđenoga ponosa? Kome ne odgovara rješavanje spornih pitanja između Hrvatske i Srbije? Možda onome koji već dugo parazitira na održavanju sukoba Hrvata i Srba? Nema veće traume za anacionalnu ljevicu nego gledati kako nacionalne države uspješno rješavaju probleme koje njihove nadnacionalne utopije i pristupi nikako nisu mogli riješiti.

U tome im pomaže i dio desnice koja od drveta ne vidi šumu i udaranjem po četnicima i ustašama održava jugoslavenski politički privid kao poželjnu alternativu. I za srpsku manjinu u Hrvatskoj ovo je dobra vijest, jer će konačno prestati biti “korisni idiot” ljevice za napad na hrvatsku nacionalnu državu i okrenuti se sebi i rješavanju konkretnih problema kroz institucije hrvatske države.

Dok naši zastupnici udaraju u bubnjeve nacionalnog interesa i ponosa, umjesto sjedenja na “buljama” koje dobro naplaćuju, bilo bi dobro kada bi ponekad uključili i glavu.

Ne postaje se Hrvatom, uostalom, u odnosu na Vučića, već unatoč Vučiću. Dok god se određujemo u odnosu na druge ostajemo pod vlašću drugih i samo slabimo vlastitu poziciju, prepuštajući drugima priliku da poantiraju u svoju korist.

Na posljetku, kako vidimo, umjesto političkog atentata, cijeli ovaj igrokaz pretvara se u samoubojstvo iz zasjede. Jer, već sutra, kada se slegne sva ova medijska prašina i buka, onaj koji je potegao temu ratne odštete kako bi za sebe ostvario trenutnu političku korist, čitavu će ispregovaranu svotu potrošiti na Pupovčeve tri ruke.

 

Potpora humanitarnih udruga hrvatskoj predsjednici Grabar-Kitarović nakon Vučićeva posjeta

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari