Connect with us

Kolumne

Za Hrvatsku u cvijeću ili Hrvatsku u smeću?

Objavljeno

on

Foto: Hina/Ilustracija

Na sve nedaće koje su okužile i potresle Hrvatsku unazad godinu i pol nadovezala se gorka spoznaja – najjadnija je i najslabija od svih zemalja u Europskoj uniji. Kako to? Pa dobila je razmjerno najveći predujam iz europskog fonda namijenjenog oporavku, nekih 6 milijardi kuna, našavši se tako u društvu jedva nešto manje jadnih Italije i Španjolske. Prije nije valjalo jer je Hrvatska uplaćivala u europske fondove više nego što je povlačila, a sad ne valja što je potegnula već dobrih 50-tak milijardi kuna više od uplata, uz neumoljiv trend povećanja te razlike. Što to može biti nego znak slabosti? Pa ne valjda cjepivo protiv daljnjeg gospodarskog zaostajanja?

Prije je bilo bolje

Vjesnicima katastrofe i sveopćeg crnila sad ne preostaje drugo nego sa sjetom se prisjećati onih divnih vremena kad je Hrvatska bila jaka, toliko moćna da joj nikakva pomoć nije trebala. Europski su fondovi korišteni simbolično, na kapaljku, tek da se Europa ne uvrijedi kad već nudi, baš onako ponosno i suverenistički. Dodatno, kako ne bi remetili idilično blagostanje, te posve suvišne milijarde i poslovi su zaobilazili Hrvatsku, a Hrvati bi iz nekog samo njima znanog razloga odlazili u bijeli svijet, dok u Hrvatsku nitko nije dolazio obavljati poslove koje Hrvati ne žele.

Žal je to veći što je od tih slavnih dana proteklo svega nekoliko godina. A danas, evo, nikad gore! Baš je grozno što treba početi nešto raditi i nekako potrošiti sve te puste milijarde na raspolaganju. Tek mrvu manje užasno je što Hrvati više ne odlaze u tolikoj mjeri, štoviše, vraćaju se, ali i što drugi dolaze u Hrvatsku raditi i živjeti. Sliku opće kataklizme uokviruje financijska vjerodostojnost Lijepe Naše, koja u očima mjerodavnih međunarodnih kuća više nije u smeću. Ta, ima li jasnijeg znaka posvemašnje bijede od borbe za opstanak u tamo nekakvoj euro-ligi? A moglo se lijepo skupljati lovorike u prvenstvu Zapadnog Balkana, odakle se, kako i odaziv na borbu za očuvanje zdravlja zajednice zorno svjedoči, pola Hrvata još uvijek nema mentalne snage iskobeljati.

Mada, ima li uopće što nelogično u tome da oni, kojima nepodnošljivo smeta što Hrvatska dobiva i ljude i škude, staju uz one političare i politike za čije vladavine je gubila oboje? Ma što staju, vire im iz džepa kao privjesci. Odakle uopće taj poriv u naizgled zdrava čovjeka? Isključe li se zle namjere, pa i duševni poremećaj niknuo na obuzetosti propašću i crnilom, te svjesno odreknuće od razuma, čega majka obično bude osobni interes, u pitanju je ozbiljan nedostatak elementarnih znanja o materiji. U središtu toga leže posvemašnje nerazumijevanje kako današnji svijet funkcionira i kronična nesposobnost prepoznavanja prioriteta rješavanja problema, u kombinaciji s rijetkim talentom da se baš uvijek izabere krivo. Potonje nerijetko nastupa kao izraz opsjednutosti neusporedivo boljim od sebe i, posljedično, djetinje inatljivim udaranjem kontre.

Kako se danas ostvaruje suverenost?

Zaštitni znak voljom naroda u Saboru uhljebljenih opsjenara je posve izopačeno poimanje pojma suverenosti, čime se bezrazložno vole kititi, jer suverenost kakvom ju doživljavaju ne samo da je anakrona, nego je za Hrvatsku i štetna. Anakrona je jer ne uvažava današnju realnu geopolitičku sliku svijeta, stubokom drukčiju od one u 19. stoljeću i prvoj polovici 20. stoljeća, iz koje nadahnuće crpe samozvani suverenisti. No, Europa danas više nije sama da bi se među sobom klala za prevlast, nego je tek jedan od većih svjetskih igrača, i to najsiromašniji prirodnim bogatstvima. U tako žestokoj konkurenciji Hrvatska suverenost u današnjem svijetu realno može ostvariti samo kroz jaku Europu, sposobnu govoriti jednim glasom, a ne mimo nje, pogotovo ne protiv nje, tako bi samo pilila stablo na čijoj grani sjedi.

Naravno, to ne znači da Hrvatima treba biti svejedno kakva će ta Europa biti, premda je iluzorno očekivati da će u moru svakojakih interesa baš sve biti njima po volji, no to ne umanjuje značaj činjenice da slabljenje Europe nužno povlači nazadovanje svake njezine članice. Možda ne uvijek kratkoročno, ali dugoročno sigurno. I zato je razumno pokušati izboriti se za svoje interese kroz Europu, a ne potkopavajući ju iznutra.

Da je to moguće učiniti bez utapanja u nekakvu bezličnu europsku masu, pokazuje zreo suverenizam na djelima, a ne tek turobno lamentiranje i jadikovanje kako je čitav svijet protiv nas. Jasan odraz suverenizma u korak s Europom su dojmljivi međunarodni uspjesi hrvatske politike unazad nekoliko godina, koji se nisu očitovali tek u ponekoj milijardi više osiguranoj kroz europske fondove i druge mehanizme, nego i u rješavanju bilateralnih sporova sa susjednim zemljama na hrvatsko zadovoljstvo, te do jučer nezamislivoj promjeni retorike i percepcije ključnih aktera međunarodne zajednice glede problematike Hrvata u Bosni i Hercegovini. Naravno, sve to ostaje izvan dosega percepcije površnih promatrača zbivanja, političkih daltonista sposobnih vidjeti samo promjene s crnoga na bijelo i obrnuto.

U njihovu svijetu ustrajni rad i prateće postupne promjene kroz više nijansi sive ostaju nepoznanica, među ostalim i zato što im je svaki organizirani oblik stvaralačkog rada s osmišljenim ciljem i svrhom stran. Pa i ne treba čuditi što ti, nekom gadnom magijom začarani opsjenari nisu u stanju točno odgovoriti ni na najjednostavnija pitanja poput – postoji li Hrvatska radi kune ili kuna postoji radi Hrvatske? I ne samo to. Vrijedi se zapitati s kim bi ti neprijatelji svega europskoga surađivali na međunarodnom planu kad sva protueuropska im braća, podmazivana iz istog središta moći (u Europi, a opet istočno od nje), bez zadrške podržavaju prevlast Srbije na zapadnom Balkanu. Hrvatski im pandani to, doduše, još ne smiju, samo kako bi sačuvali privid naglašene nacionalne svijesti.

Mahanje strašilima

Drugo istaknuto obilježje politikantskog diletantizma je neprepoznavanje prioriteta rješavanja problema, što se očituje u nametanju tema dugoročnih efekata, uz istodobno zanemarivanje ili umanjivanje važnosti gorućih kratkoročnih problema. Ogledni primjer je mahanje barjakom borbe protiv rodne ideologije. Njezini gorljivi zagovornici propuštaju uvidjeti kako Hrvati odlaze trbuhom za kruhom mahom u zemlje koje manje-više otvoreno promiču gotovo sve aspekte rodne ideologije, ponegdje, poglavito u Hrvatima sve popularnijim odredištima, potvrđujući ih čak i na narodnim referendumima. S druge strane, sa svim zemljama skeptičnima prema ozloglašenoj Istanbulskoj konvenciji Hrvatska ima blago pozitivan migracijski saldo. I kakva se onda poruka naroda iz toga dade iščitati?

Ima li rezona malo popustiti po pitanju problema u duljem roku, kako bi se sanirao onaj gorući gospodarske naravi, omogućujući, među ostalim, i produljenje razdoblja isplate porodiljne naknade u iznosu pune plaće? Tim više što rodnu ideologiju ne će nametnuti nikakvi europski papiri niti zakoni. I bez njih to prilično učinkovito čini industrija stvaranja ukusa i ovladavanja mislima smještena nedaleko San Francisca. Potvrđuju to i porazni rezultati nedavnog istraživanja časnih sestara na tu temu provedenog među srednjoškolcima u Zadru, ne u Rijeci ili Puli. Jasno je kako dežurni politikanti nisu u stanju detektirati izvor problema i zato što im njegovo rješavanje uopće nije u interesu. Da ga nema, izgubili bi svrhu postojanja, ali i izvore prihoda.

Kritičari nošenja trenutnih hrvatskih vlasti s nametanjem rodne ideologije bili bi znatno uvjerljiviji kad bi i sami bili dosljedni u zastupanju svojih stajališta. Ovako se doimlje da ih koriste samo radi vlastitih kratkoročnih probitaka. Primjer je nedavno Mostovo verbalno koškanje s LGBT zajednicom, čim su nanjušili da političkom suparniku slične retorike i sličnih (ne)djela prijeti rasap, samo da im preotmu komad biračkog tijela. Zanimljivo, ti beskompromisni borci protiv LGBT ideologije bili su glasni samo uoči povorke ponosa u Zagrebu, da bi ususret onoj u Splitu, gdje drže ljestve vlastima koje otvoreno promiču rodnu ideologiju, naglo utihnuli. Za većinu aktera na političkoj pozornici, posebno onih koji slove desnima, retorika poput Mostove rezultirala bi smjesta stvaranjem medijskog sanitarnog kordona oko njih.  Kako Mostu čak i to s blagošću toleriraju, nema druge nego zaključiti kako ih zbog nečeg puno važnijeg drže na životu. Možda zato što im smisao političkog djelovanja nije sudjelovanje u vlasti, nego u tome da što više otežaju uspostavu vlasti? Ili je ipak posrijedi to što okupljajući mahom konzervativni, desni dio izbornog tijela, prevode volju prevedenih žednih preko vode u manje ili više otvorenu suradnju s rodno osviještenom ljevicom na svim razinama?

MožeMost protiv Dinama i Cibone

Osim što zajedno s revnim promicateljima rodne ideologije predano rade u Saboru kako bi rušili većinu, a u jedinicama lokalne samouprave kako bi velikodušno poštedjeli druge zdesna da s ljevicom tikve sade, isto običavaju činiti i kad ta suradnja nije formalizirana. Znakovito je, naime, kako upravo Most u zagrebačkoj skupštini potiče gradonačelnika Tomaševića na obračun s ostavštinom prethodnika mu Bandića, ne obazirući se pritom na kršenje propisane procedure i stvaranje hajkaškog ozračja za obračun sa stručnim ljudima bliskima bivšem gradonačelniku. Kad se kamere ugase i verbalna prepucavanja oko zapaljivih svjetonazorskih pitanja ostave postrani, amalgam MožeMost svoju istinsku narav i zajednički mentalni sklop iskazuje na brojnim primjerima. Upravljanje zagrebačkim sportom samo je jedan.

I dok Dinamo ucjenjuju namećući promjene strukture upravljanja kako bi se dokazano uspješni model s vidljivim rezultatima zamijenio neupravljivim, temeljenim na načelima zajedničke im mantre, direktne demokracije, uspon Cibone, koja se polako rezultatski i financijski diže iz pepela, žele zatrti u korijenu na istim zasadama. MožeMost nema nikakvu ideju kako bi nešto razvio i izgradio, samo bi kočio, rezao i sputavao. Pa neka propadnu perjanice zagrebačkog i hrvatskog sporta, Dinamo i Cibona, neka se u međunarodnim okvirima zapaženi zagrebački advent desetkuje, neka se stručni ljudi valjaju po medijskom blatu, neka se Zagreb guši u smeću samo zato što je najbolji ponuđač usluge njegova zbrinjavanja i prije presude proskribiran kao kriminalac. Bio to ili ne, ne pokazuje li njegova najbolja ponuda na natječaju da je najbolji u tom poslu? Ako da, kakav je to crni klijentelizam? I dok su kolege mu u Mostu bili mudriji i bolje sreće, djelujući kao puki nametnici na nesavršenom političkom sustavu, gradonačelnik Tomašević, suočen s prokletstvom povjerene mu odgovornosti, poseže za klasičnom izlikom nesposobnjakovića koje je vlast zatekla – vađenjem na kosture u ormaru, pri čemu uopće ne navodi koji su to kosturi, niti ga medijski trudbenici to pitaju. A što bi tek bilo da se Tomašević suočio s nečim makar izdaleka nalik Agrokoru, Uljaniku, Petrokemiji ili s kreditnim rejtingom u smeću? Kako se stvari raspliću, teško je ne primijetiti kako su Zagrepčani napokon dobili gradonačelnika kakvoga zaslužuju.

Uvezenima protiv autentičnih

Pučki, narodnjački HDZ i Bandićevi socijaldemokrati sa svim svojim slabostima i manama ostaju jedine značajnije autentične hrvatske političke strukture izrasle iz naroda, i upravo to je razlog zašto su na meti bubnjeva svekolike medijske filharmonije. Ostale političke tvorevine bez obzira na politički pol, napose ove novijeg datuma, uvezene su i vrlo vjerojatno financijski podržavane iz inozemstva, a posve očito favorizirane putem medija u vlasništvu stranaca. Nastale su po uzoru na političke pokrete u drugim europskim zemljama, a neki i prema obrascu prekooceanskih vjerskih pojava nespojivih s tradicionalnim katoličanstvom. Zato valjda više i nije šala kad jedan svećenik zaziva vješala, pa još koristi istu argumentaciju i terminologiju pod kojom su komunisti posmicali narodne neprijatelje. Tamo gdje pravo na neposluh uživa iznimnu popularnost nikakvo čudo što svak’ crta svoga boga, posljedično svak’ ima i svoju istinu. Malo gdje se toj napasti othrvalo, štoviše, pokleknulo se čak i tamo gdje bi se do jučer očekivao najjači otpor.

Za političkom ponudom izraslom na takvom vrijednosnom okviru povode se uglavnom osobe pomodarskog mentaliteta, nevezano bili to konzervativni katolici svađalačkog protestantskog duha, novokomponirani hrvatski suverenisti, strastveni mrzitelji svega europskoga, salonski liberali pogubljena razuma, ljuti zeleni pobornici nulte emisije stakleničkih plinova (pa time valjda i disanja kao takvog)…, listom sve sami veliki vizionari i samozvani spasitelji svijeta od katastrofa koje mu prijete u skoroj budućnosti. A u biti nisu drugo do preziratelji bližnjega, ravnodušni spram problema im pred nosom, očito nedostojnih da čeprkajući po njima uprljaju svoje čiste i nježne ruke. Zato konkretne probleme ili nipodaštavaju ili se prave da ih nema. Kao da će tako nestati. A ne će nestati, kao što samo od sebe ne će nestati ni smeće s ulica, ni ptičja kakica sa spomenika velikanima, a bome ni ova „gripica“. Kao što sama od sebe ne nastaju ni radna mjesta, ni uredne državne financije, ni dobra turistička žetva,… A možda su baš zato – da prvo ne nestaje, a drugo ne nastaje – i izabrani svi ti divni, mrljama neuprljani ljudi?

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari

Plati kavu uredništvu

EUR