Pratite nas

Kolumne

Prijedlog vladajućima: Ženite pedere ako baš hoćete… samo vratite dignitet dijaspori!

Objavljeno

na

Ante odjednom pusti iz ruku dopola oglođanu janjeću plećku koja tako jako zvekne u tanjur da Marija, Ana i Jure prestanu žvakati ukusno meso i onako punih usta ga iznenađeno pogledaju. Nekoga od nas bi možda iznenadilo što “glava obitelji” sjedi za stolom u “majici na špaline” na nedjeljnom obiteljskom ručku. Ili možda što mu je oko vrata “šugaman” s grbom nogometnog kluba Hajduk. Naše je ukućane, međutim, iznenadilo Antino zabacivanje glave i otvaranje usta kao da pokušava doći do zraka, dok je masni kažiprst dizao prema plafonu.

– Aaaaaaarrrrrrhh! – odjednom podrigne tako jako da se prozori zatresu

– A u pizdu materinu Mare, je znaš ispeć ovu janjetinu u škrovadi… jebeš mi mater šta nije ka s ražnja. A, dico!?

– Ne beštimaj za stolon nesrićo, dabili nesrićo! Koliko san ti puta rekla!? Jeben ti onu mater ludu šta te nije kulturi naučila! – opsuje i Marija u afektu, a djeca joj se nasmiju.

– Šta mu se smijete vas dvi beštije!? A!? – okrene im se očito ne shvaćajući povod smijehu – Oćete i vi sutra vako!? A!? Pa da mi svojta iza leđa govori kako ih je to luda Mare odgojila.

– Oprosti jubavi, izletilo mi je… šta mogu kad kuvaš ka masteršefica – nježnim glasom prekine raspravu Ante brišući Hajdukovim ručnikom “mesni znoj” s čela – Aj oš molin te donit novinu da riješimo ono?

Marija se, očito zadovoljna zadnjom suprugovom primjedbom, bezuspješno trudila zadržati ljutit izraz lica dok je išla u hodnik po novine. Ante i djeca se pogledaju i jedva, s rukama na ustima, suspregnu glasni smijeh pazeći da ih ne čuje i ne vidi.

– Idemo redom. – započne “glava obitelji” sada službenim glasom gledajući u novine – Dvajeset i prvog lipnja. Pitanje: Jeste li za to da se donese sljedeći zakon o moneti… monteiz… šta je ovo u tri pičke materine!? Kakve su ovo sjebane riči? A i cili su zakon stavili u pitanje!?

– Ne beštimaj pizdunu! – vikne opet Marija i s Hajdukovim ručnikom, kojeg je uvježbanim pokretom skinula s Antinog vrata, ga opali po glavi. Djeca se nasmiju.

– Mare, ma ne lupaj me, pogledaj ovo! Ja ovo kurca ne razumin! Ne bi da komunjarama da prodaju naše autoceste, al ne znan šta zaokružit… aj pogledaj ti mali, ti si na faksu…

Jure sa smiješkom počne čitati tekst prijedloga zakona. Bio je ponosan što je baš on izabran za tumačenje referendumskog pitanja, a ne dvije godine starija sestra. Ipak je on na ekonomiji, a Ana je “samo frizerka”. Nakon nekoliko minuta progovori.

– Tribamo glasat za!

– Ma jesi sto posto siguran!? Nemoj da me sutra u škveru zajebaju da san glup ka matun…

– Jesan… sto posto! Za!

– Čuli ste maloga… – sad opet ozbiljnim glasom nastavi Ante – dakle, dvajeset i prvog lipnja glasamo za! Idemo dalje, dvajeset i osmog lipnja. Pitanje: Jeste li za to da se ekspol… eksplao…

– Eksploatacija! – pomogne Jure.

– E to… ugljikovodika u Jadranu… Isusa mi, Mare, ovi nisu zdravi! Opet cili zakon! Aj, mali…

Jure ponovi “proceduru”.

– Za smo stari!

– Kako za, kad smo protiv bušotina?

– Tako je postavljeno pitanje stari… da nas zajebu.

– Mogu ja nešto pitat? – javi se prvi put Ana s dva prsta visoko u zraku, kao u školi, pa nastavi ne čekajući odgovor – Koji je to jebeni kreten smislija da mi glasamo o stvarima u koje se razumimo ka Mare u krivi kura…

Mater je u zadnji čas opali po ustima Hajdukovim “šugamanom”.

[ad id=”68099″]

Izravna demokracija. Referendum. Nećete bez naroda! Kako to samo godi našim ušima. Uostalom, što može biti bolje od toga da narod odlučuje o “bitnim” pitanjima? Tko može bolje od naroda znati što trebamo raditi s autocestama, naftom, željeznicom… ?

Piše: Boris Traljić / Kamenjar.com

Pogrešno. Sve ovo što se zadnjih godina događa oko referenduma je vrlo opasno za mladu hrvatsku demokraciju. Demokracija koja nema zaštitne mehanizme lako prelazi u anarhiju, stoga liberalni zakoni o referendumu odgovaraju ljudima anarholjevičarskog svjetonazora. Pa sam Zoran Milanović je prije par godina zagovarao referendumski zakon na način na koji ga danas zagovara Nećete bez naroda ekipa. Pametnom dosta.

Međutim, kod nas Hrvata ništa nije tako jednostavno. Predstavnička demokracija (a ne izravna, odnosno referendum) je pravo rješenje za današnju Hrvatsku, a na svima nama je da se politički educiramo, pratimo rad naših zastupnika te korigiramo i kažnjavamo nepravilnosti na zakonski propisane načine. Od slobodnomislećeg medijskog pritiska tijekom mandata, preko (braniteljskog) prosvjeda, do, u konačnici, smjene na parlamentarnim izborima. Referendum nosi puno zamki, jer kakvog ja npr. imam pojma o tome trebamo li monetizirati dug autocesta ili ne? Ne želim takvu odgovornost na sebi i zato biram pametnije i dajem im četverogodišnji imperativni mandat za takve odluke.

Da budem ovdje do boli iskren, da je HDZ na vlasti ne bih se mislio oko odluke Vlade o autocestama. Prvo, zato što ja, kao hrvatski birač vulgaris, mislim da HDZ ima sposobnije ekonomske stručnjake od SDP-a i drugo, zato što im više vjerujem glede domoljubnog promišljanja pri odluci. Jer država nije poduzeće, nije to samo biznis… Pošto slično misli, uvjeren sam (a i ankete to pokazuju), i većina hrvatskih birača, u trenutnim okolnostima je lako referendum prihvatiti kao super “polugu” za zaustavljanje bahate i nesposobne Vlade, lako se složiti i da treba liberalizirati referendumski zakon. Ali tu je skriven vrag…

Vrag je u detaljima i ja sam mu se, mislim, uspio oduprijeti pa ću i vama nabrojati te detalje da razotkrijem sotonu:

  • Liberalnijim referendumskim zakonom ćemo sprječavati loše ekonomske odluke aktualne Vlade. Činjenica je da većina nas nema dovoljno znanja da može procijeniti koje su ekonomske odluke loše, što onda može imati negativne posljedice za neku buduću, sposobnu Vladu.
  • Referendumom smo u Ustav RH unijeli definiciju braka. Osobno sam bio vrlo aktivan u podršci ovom referendumu, ali preskupo je plaćeno otvaranje ove mogućnosti. Opširnije malo kasnije.
  • Mogućnost prejednostavne promjene Ustava. Ustav RH nije ničija prćija. Trenutna situacije je nažalost takva da npr. ako sam izađem na neki referendum onda samo o mojoj odluci ovisi promjena Ustava.

E sada… idemo vidjeti što su sve “crni, žuti i zeleni vragovi” učinili s Božićnim Ustavom (prvi Ustav neovisne RH, 22. prosinca 1990.). Ustav je doživio značajnije izmjene 1997., 2000. i 2001. Te izmjene su bile u cilju unaprjeđivanja parlamentarne demokracije i možemo ih shvatiti kao dio procesa razvoja demokratizacije društva. A onda je došla 2010., premijerka Jadranka Kosor se toliko “uspalila” da baš ona potpiše Hrvatski pristupni ugovor s EU da je u tom procesu napravila sve (čitaj: veliku štetu razvoju hrvatske demokracije) ne bi li se upisala u hrvatsku povijest. Nažalost, bar po mišljenju autora ovog članka, to europsko udruživanje uz velik dio gubitka više oblika suvereniteta (odmah fiskalnog i monetarnog, a dugoročno i nacionalnog) je još jedna u nizu pogrešnih odluka hrvatskog naroda koji kao da ne može bez tuđeg jarma. U stvari, pravo je pitanje: Je li to uopće legitimna odluka hrvatskog naroda?

Da nije bilo promjena Ustava 2010. u kojima se Članak 86. st. 4 koji je glasio “Na referendumu se odlučuje većinom birača koji su glasovali, uz uvjet da je referendumu pristupila većina od ukupnog broja birača u Republici Hrvatskoj.” promijenio u “Na referendumu se odlučuje većinom birača koji su pristupili referendumu.” mi danas ne bismo bili članica EU jer je na Referendum o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji pristupilo 43,51% hrvatskih birača. Isto tako ne bismo imali nadopunu Članka 62. “Brak je životna zajednica žene i muškarca.” jer je na Referendum o ustavnoj definiciji braka pristupilo 37,90% hrvatskih birača.

I to bi bilo u redu. Ponovit ću zašto, nije Ustav RH ničija prćija, već je za Hrvate, iza Biblije, najvažnija knjiga na svijetu. Dakle, neovisno o činjenici da samo tridesetak posto birača može na parlamentarnim izborima teoretski izabrati čak i idiote na četverogodišnji mandat, za tako važnu stvar kao što je promjena Ustava trebalo bi nas na referendum izaći najmanje pedeset posto.

jadranka-kosor-and-treatyOsim što je Ustav RH dovela u sivu zonu, “uspaljena” Premijerka je za to, zbog nedovoljno ruku u Saboru, morala trgovati s,tada oporbenim, Milanovićem o ustupcima u promjeni izbornog zakona. Koliko nesposoban i nedemokratski nastrojen moraš biti da dijasporu ograničiš na tri zastupnika u parlamentu (s pet-šest koliko je do tada dijaspora preciznom i fer matematičkom metodom imala zastupnika) uz glasanje samo u diplomatskim predstavništvima? Treba li spomenuti da i Srbi imaju tri zastupnika u parlamentu, a onda jednostavnom matematikom dođemo do činjenice da jedan glas političkog Srbina vrijedi duplo više od glasa političkog Hrvata iz dijaspore gledano po broju birača, odnosno, čak četiri puta više gledano po prosječnoj izlaznosti do promjene izbornog zakona 2010.

Toliko štete i gluposti nam je donijelo “referendumiranje”. U Hrvatskoj trenutno ne postoji autoritet kojeg bi većina naroda poslušala kad “lupi šakom u stol”. Jedino je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović blizu toga, ali se još uvijek traži u ovim političkim igrama ispod svake civilizacijske razine. Osobno, znam “lupit šakom o stol” pa ću to i učiniti glede referenduma, neovisno o vlastitom mizernom utjecaju:

  • Referendume treba raspisivati samo o bitnim državnim i svjetonazorskim temama. Ne pitajte nas treba li npr. Hrvatskoj deset ili pedeset PET-CT uređaja jer nemamo pojma.
  • Referendum je uspješan samo ako je izlaznost 50%+1 od ukupnog broja birača.
  • Minimum potpisa za raspisivanje je 400.000. Kako će na referendum izaći 2.000.000 birača ako se ne može skupiti petina potpisa od toga broja?
  • Potpisi se mogu skupljati na svim površinama predviđenima za javno okupljanje građana.

Za kraj još malo glede diskriminacije Hrvata u dijaspori. Ako to Ustavni sud ne vidi kao diskriminaciju predlažem vladajućima: Ženite pedere ako baš hoćete, izbacite definiciju braka iz Ustava, samo vratite dignitet dijaspori. Odakle vam pravo na taj način se odnositi prema Hrvatima koji, velikim dijelom, samo igrom turbulentnih povijesnih političkih okolnosti i interesa svjetskih moćnika nemaju prebivalište u Hrvatskoj državi.

Boris Traljić / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Oglasi

Komentari