Connect with us

Kolumne

Prijelomni su trenutci utakmice protiv korone – Hrvatska vodi 2:1, a gol za produžetke visi u zraku

Published

on

Luka Stanzl/PIXSELL

Što bi mogao biti razlog tolikog oklijevanja hrvatske Vlade oko uvođenja dodatnih mjera zaštite od korona virusa? Nije li neobično što im se pribjeglo s kašnjenjem od nekih mjesec dana u odnosu na usporedive susjedne zemlje, posebno uzme li se u obzir da okolišanje, čak i kraće, kako je diljem Europe pokazao još proljetni val, košta brojnih izgubljenih života?

Je li razlog tomu uljuljkanost dosadašnjim uspjesima u borbi protiv korone? Ili je posrijedi pomalo naivno uzdanje u svijest, savjest i samodisciplinu Hrvata, te njihovu sposobnost učenja na greškama drugih, kao da su kulturološki i mentalitetom nalik dalekoistočnim Azijatima i Skandinavcima, a ne narodima kojima su okruženi? A možda se s uvođenjem neminovnog odugovlačilo poradi nekog konkretnog događaja? Primjerice, želje za dostojnim obilježavanjem prve Kolone sjećanja u Vukovaru otkad je ona našla mjesto u kalendaru nacionalnih blagdana? Ili se čekalo dovršetak izbornog procesa u HDZ-u? Jer, nije li i prvo i, zasad, jedino pravo zaključavanje, ono proljetno, uvedeno dan poslije prve faze izbora u HDZ-u?

Zašto mjere tek sada?

No, čak ni ove nove mjere, zbog kojih neke već hvata nesvjestica, nastavak izbora u HDZ-u ionako ne bi spriječile, pa taj razlog otpada. A ni vukovarska Kolona sjećanja, kao događaj iznimnog nacionalnog značaja – kojeg nije moguće uspoređivati sa svadbama niti dokonim zabavama u zadimljenim, zatvorenim prostorima, bilo privatnim, bilo javnim – nije uzrokom naglog porasta broja zaraženih, ma koliko neki, ne tako rijetki, to silno željeli. Eto, baš oni koji su ljetos i u Sinjskoj alci, a još i više u okupljanju oko tamošnje glasovite Gospe, vidjeli leglo zaraze, posve zanemarujući što su posljedice korone bile znatno izraženije u Imotskom. A i sad olako zanemaruju što se u vukovarskom kraju zaraza razmjerno jednoliko širi i u selima naseljenima pretežno ili gotovo u potpunosti srpskim pučanstvom, za koje je malo vjerojatno da bi sudjelovalo u Koloni sjećanja i popratnim zbivanjima.

Uzevši u obzir kako uspjeh mjera ne ovisi samo o njihovu proklamiranom sadržaju, nego prije svega o spremnosti na suradnju svekolikog puka, moguće je da su mjere tempirane za vrijeme Došašća, s okupljanjem za Božić kao ciljem i dodatnim motivom za mobilizaciju, oko čega se kritična većina u Hrvatskoj još uvijek može okupiti. Naime, čitavo ovo višemjesečno iskustvo borbe protiv korone diljem Europe pokazuje da bez jasnog cilja, početni entuzijazam u primjeni mjera s vremenom splašnjava. Sa svakim opuštanjem ljudi se sve brže vraćaju starim navadama, što rezultira jo-jo efektom. A ovo definitivno nije utrka na kratke staze – zima je duga, a cjepivo, čini se, ne tako blizu da bi nevidljivog neprijatelja položilo na pleća prije kraja najhladnijeg godišnjeg doba.

Stoga itekako ima rezona nagađati kako su u hrvatskoj Vladi i Stožeru civilne zaštite procijenili da će vezivanjem procjene učinkovitosti mjera uz prolazno vrijeme neposredno uoči Božića, postići optimalan učinak. Pritom su zacijelo svjesni i kako Hrvati žive u civilizaciji i kulturi koja se ponosi odgojem samoživih, „Me, myself and I“ tipova, spremnih i Boga Jedinoga nacrtati kakvog im drago, pa kako onda ne će naći i znanstvenika, tog novovjekog instant boga, po vlastitoj mjeri, tim više što ih čim krene nabolje, takvima i prevladavajući, a ne samo opskurni mediji, svesrdno nutkaju. Ambijent je to u kojem kontinuitet discipline na dulji rok (dulje od 3-4 tjedna), oslanjajući se samo na dobru volju i razvijenu svijest o solidarnosti, u praksi nije moguće održati. Jer malo je vjerojatno da će dramatični izvještaji iz bolnica ili rapidno rastući broj umrlih previše razbuditi usnule savjesti tih samozvanih pravednika. Ako nisu vjerovali izvještajima o mrtvima na sjeveru Italije u proljeće, zašto bi uzeli zaozbiljno izvještaje o mrtvima u Hrvatskoj danas? Oni te nesretne ljude, bili Talijani ili Hrvati, ionako ne poznaju. Stoga je kazna za nepridržavanje mjera kao iz raja izašla. No, hoće li se Vladina šok terapija tijekom Došašća pokazati dovoljno jakom, živi bili pa vidjeli! U svakom slučaju, vidjet će oni koji ostanu živi.

Usporedba s drugim zemljama

Ne može se poreći da zemlje u širem okruženju, koje su mjere uvele mjesec dana prije Hrvatske, bilježe postupni pad broja zaraženih, s možda tek iznimkom Mađarske koja stagnira, a što će se, ako već nije, tragom statističkih zakonitosti odraziti i u padu broja hospitaliziranih i umrlih. Također, države koje su to, suočene s rasplamsavanjem epidemije, učinile još ranije, sad ih, ohrabrene postignutim uspjehom, oprezno olabavljuju, mada su i te olabavljene mjere još uvijek strože od onih koje su u Hrvatskoj odnedavno na snazi. Istina, treba spomenuti da su sve te zemlje doživjele poprilično viši vrhunac raširenosti bolesti od Hrvatske, ali i da Hrvatska svoj još nije. Baš zato su njezine brojke novozaraženih trenutno ponajveće u Europi.

Ukratko, to što Hrvatska prema broju umrlih u odnosu na broj stanovnika još uvijek stoji prilično bolje od susjednih joj zemalja (Slovenije, Mađarske i BiH), čak i onih gdje se vlada s dvotrećinskom većinom, a ne sa svega jednim glasom prevage u parlamentu, ne može prikriti činjenicu da u Hrvatskoj broj zaraženih još raste. A to će zasigurno uzeti danak u životima u tjednima koji dolaze, pri čemu posebno zabrinjava visok udio zaraženih među testiranima, koji nikako da padne ispod 35%. U cijeloj priči donekle ohrabruje tek što nema znatnijih odstupanja u ukupnoj smrtnosti za listopad u odnosu na službeno zabilježeni broj smrti od korone u tom mjesecu, što je na proljeće bio slučaj u gotovo svim zemljama osjetnije pogođenima koronom. Ipak, pravi test za tu ocjenu uslijedit će tek krajem godine kad se objave podaci o ukupnoj smrtnosti za studeni, mjesec u kojem Hrvatska službeno broji 1240 žrtava korone.

Zoran Milanović napokon dolazi na svoje

U, metaforički rečeno, utakmici koju igra protiv korone, Hrvatska zasad vodi 2:1, što nije neuspjeh uzme li se u obzir kako mnoge razvijenije zemlje u njoj hametice gube – velika Amerika čak s 0:3. Prvi je gol Lijepa Naša zabila još na proljeće maestralno se obranivši od početnog vala zaraze. Drugog je zabila na ljeto izvukavši skoro maksimum od turističke sezone, uz, sad se to bolje vidi, minimalnu cijenu plaćenu ljudskim životima, da bi sad, a tek je izgleda početak drugog poluvremena, sudeći prema oštrom porastu zaraženosti i smrtnosti, pokleknula i primila gol. Štoviše, sabijena je u vlastiti šesnaesterac, i drugi gol u korist korone, onaj koji vodi u zloslutne produžetke, visi u zraku. Naime, taman nek’ se, i svi Hrvati odjednom uozbilje, matematika neumoljivo govori kako se tek nekim čudom može izbjeći scenarij od barem 2500 umrlih od korone u zadnja dva mjeseca ove godine (ili 3000 od početka epidemije). Time će i Zoran Milanović napokon doći na svoje. Jer taj se broj podudara s onim kojeg je on spominjao još početkom travnja, a odnosio se na povećanje broja umrlih početkom 2017. godine, vjerojatno uslijed netipične gripe, zbog kojeg se tada, kako reče, nitko nije pretjerano uzbuđivao, niti su se uvodile bilo kakve mjere. Milanović je zapravo između redaka propitkivao smislenost tada poduzetih mjera sugerirajući da bi takva smrtnost i tada, pa kako ne će sada, bila prihvatljiva. No, koliko god to željeznoj logici Milanovića i sljedbenika mu – onih koji su ga ustoličili, što neposredno, zaokruživši broj 1, što posredno, zaokruživši broj 3 – bilo strano, broj umrlih od korone će, unatoč poduzetim mjerama, do kraja godine (a tu još ne će biti kraj tužne priče) prijeći porast broja mrtvih u sezoni najžešće gripe, tada bez ikakvih mjera, ni standardnih (dezinfekcija, držanje razmaka i nošenje maske), a kamoli strožih restrikcija, poput ovih već nekoliko dana na snazi. To bi i ne pretjerano pametnima trebalo zorno dočarati razliku između te dvije bolesti.

Nije zgoreg podsjetiti i na ponašanje analitičara u rasponu od lijevo-liberalnih – koji u maniri gorljivih vjerskih fanatika svako smanjenje intenziteta okužbe objašnjavaju prirodnom posljedicom veće prokuženosti pučanstva, a nipošto ne primjene zaštitnih mjera, pa im svaki novi val bude zadnji, barem sve dok ne naiđe sljedeći – do konzervativnih, čak i crkvenih, što svećeničkih što laičkih, koji korištenje razbora u srazu s koronom vide tek znakom slabe vjere. Na ljeto su još i jedni i drugi jednodušno tvrdili kako vladajući drugim valom pandemije samo plaše narod, sve kako bi opravdali optimalan im odabir dana održavanja izbora. I sad se upravo takvi – međusobno do krvi zavađeni samo oko nebitnih ili nerješivih pitanja, dok oko izazova koji su trenutno na stolu djeluju kao savršeno ugođeno glazbalo, poput, recimo, crnih i bijelih tipki na klaviru – nude da bi epidemijom upravljali. Štoviše, oni koji su u travnju, u jeku zaključavanja, hvalili Milanovićeve moderne švedske ideje (a kako i ne bi kad su njegovu izboru kumovali?) i vikali – Spašavajmo gospodarstvo! – sad odjednom tvrde da su zapravo oduvijek bili za karantenu. Eh, što bi tek bilo kad bi takvi Hrvatsku vodili? Ili barem pritom imali odlučujuću riječ? Srećom, ne zna se!

Gonič policajaca opet jaše

Neki iz tog jata eto, baš oni koji su proljetos ismijavali mjere zaštite dodijavajući – Ma, dokle još ta dva tjedna? – usput cendrajući o narušenim im neotuđivim ustavnim pravima i slobodama, sad su dobili priliku naučiti lekciju „dva po dva tjedna“ na nešto teži način. Naime, opaka je boleština pokucala i na njihova nepušačka i sportaška vrata. Doduše, od bolesti koja, kako neka istraživanja pokazuju, može ozbiljno naškoditi i mozgu, mogli su samo profitirati, budući u njihovu slučaju, s obzirom na zatečeno stanje, tu i nije bilo prostora za nekakvo drastično pogoršanje, ali za iskoristiti bolest kao Božji blagoslov u smislu prosvjetljenja zasigurno jest.

Nažalost, kako pokazuju prvi nastupi u javnosti nakon preboljene korone, tu zahvalnu okolnost nisu iskoristili. I dok ih je država štitila od njih samih „lockdownom“, samo što nisu tulili – Ne može nam virus ništa, jači smo od sudbineee,… – a čim ih je država prestala tako revno paziti od njih samih, zapala ih grdna nevolja. Pa onda – državne službe, pomagajte! Naravno, sad su do neba zahvalni na pruženoj im pomoći i njezi od strane bolničkog osoblja, no zato sustav, kojega su zdravstveni djelatnici na zadnjoj crti obrane neodvojivi dio, takvima, koji su javnom riječju i djelovanjem nemalo pridonijeli padu prve crte, opet ništa ne valja, za što, naravno, netko treba odgovarati. Ne podsjeća li takav misaoni obrazac na licemjere koji bi hvalili pojedine hrvatske vojnike za junačke čine tijekom rata, dok bi Hrvatsku vojsku, gledano u cjelini, ocjenjivali zločinačkom, zbog čega, naravno, zapovjednici, a političko vodstvo posebno, trebaju odgovarati? Ah, što reći nego – nova lica, scena ista!

I što će sad ti narcisoidni politikanti nego navoditi na bunt sebi slične kad drugo, siroti, ne znaju. Pa vele da budu ih sve tužili, gonili do europskog suda (eto, im i Europa barem u nečemu dobra!), usudi li se koji policajac provoditi zakon i kazniti ih zbog nenošenja maske sad kad su preležali bolest. Na stranu što višemjesečni imunitet na kojeg se pozivaju, unatoč postojanju nekoliko studija, nije još znanstveno verificiran, a kamoli općeprihvaćen, no sve kad bi i bilo tako, nošenje maske nije samo pokazatelj društvene solidarnosti, nego i posve pragmatična mjera, ponajprije iz perspektive mogućnosti otkrivanja prekršitelja. Naime, dopuštanje nenošenja maske onima koji su bolest preboljeli omogućilo bi i onima koji ju još nisu preboljeli, a potencijalni su prenositelji zaraze, da se pored takvih švercaju bez maske.

Jer tko će u sve većem mnoštvu onih bez maske utvrditi tko ju ne nosi zato što je već bio zaražen, a tko koristi tu pogodnost radi osobne lagodnosti, makar i nije bio zaražen? Osim, ako taj umišljeni pametnjaković, koji bi zbog policijskog uznemiravanja gonio Hrvatsku do Strasbourga, ne misli da bi ga svaki policajac morao osobno poznavati, a ujedno i znati da je bolest prebolio. A to bi bio posve pouzdan znak da ga je prebacilo na ono dobro poznato načelo, karakteristično za opijene slavom i političkom moći – Znaš li ti tko sam ja?

Križ ponijeti ili križem drugome biti?

Tako oni koji odbijaju nositi maske samo zato što su bolest već preboljeli služe tek kao sredstvo za podrivanje zajednice pri suzbijanju zaraze, upravo onako kako su nesretni ratni izbjeglice tijekom migrantskog vala poslužili kao društveno prihvatljivi kanal, svojevrsna mimikrija za dovlačenje u Europu radikalnih ekstremista. A slično je, na valu zavodljivih misli tih i takvih korifeja, inatljiva, mlohava „desnica“ pripravila plodno tlo za dovođenje do jučer neprihvatljivog im Milanovića na Pantovčak. Da bi potom, hodeći sa svojim novim zaručnikom ruku pod ruku, u nedjelima ustrajavala, sve vrijeme ljuljajući povjerenje u zakonite autoritete i potkopavajući širom svijeta prihvaćene mjere zaštite, u konačnici postavši tako možda i najzaslužnijom za rapidno širenje Aleje žrtava terora „pameti“ Zoke i KVaKe. Pa nije li onda i po zakonu ljudskom i po Zakonu Božjem pravedno kažnjavati ih zbog otvaranja vrata širenju zaraze? Tim više što bi, ironično, baš njima, nosili zaštitne obrazine ili ne, to zapravo trebalo biti svejedno,… jer obraza ionako nemaju. Ako su ga nekad i imali, iskrivio im se do neprepoznatljivosti uslijed prepuštanja zaluđivanju proroka lažnih. Napokon, da obraza imaju, ponijeli bi sami svoj križ, a ne bi križem drugome na plećima pristali biti.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari