Pratite nas

Kolumne

Prijeti li Hrvatskoj masovni teror vlasti?

Objavljeno

na

S obzirom na umne sposobnosti Matića, Pusić, Jakovine, Milanovića i novinarskog čopora koji su Kolindu Grabar Kitarović zbog civilizirane poruke o političkim Hrvatima već sveli na ”ustašu”, a njezine glasače na fašiste, teško je očekivati da njihov instinkt za opstanak dopušta takve akrobacije bez odobrenja nekoga pametnijeg od njih. Kamo vodi takva priprema javnosti? Je li britanski ministar vanjskih poslova Pusićki donio upozorenje ili signal za akciju?

Osnovno polazište za prizemljenje pobjedničke euforije krije se u odgovoru na pitanje – S kim to hrvatski narod danas ima posla? Tko su ključni protagonisti politike koja ga pritišće dubokom ugrozom duha i egzitencije, kako su nastali, kakvi su im ciljevi i konačno, je li u naravi takvih ljudi i sustava koji su izgradili, poštivati autentičnu volju hrvatskoga naroda?

Varaju li politički analitičari hrvatski narod?

Osobna mi je, moram to reći ovdje, satisfakcija, da se u medijima, čak i antifa provenijencije pojavljuje ”čuđenje” nad činjenicom da je visoka izlaznost odgovarala Kolindi Grabar Kitarović. Više sam puta o tome pisao, pokušavajući poslati poruku kako je mit o discipliniranosti hadezeovaca i konzervativaca u Hrvatskoj, zapravo, kako bi rekao pokojni Biće Mladinić, svjesno plasirana i njegovana ”pila naopako” kao sastavnica strategije izazivanja visoke apstinencije birača na izborima i mobilizacije ”antifašističkoga” biračkog tijela, izazvane strahom od kamenjara, ognjištara, desnih ”zombija” bez mozga i ljudske naravi, ukratko fašista, čije postojanje samo po sebi prijeti – civilizaciji. (Dnevno.hr – Opasne zablude u predsjedničkoj kampanji)

Da je ovo jedna od strateški planiranih i ciljano proizvedenih zabluda i krivotvorina, bez ikakvog znanstvenog i logičnog utemeljenja najbolje će potvrditi analogne činjenice, stavovi i dokazi o ”proizvodnji istine” koje profesor Miroslav Tuđman izvodi u svojoj knjizi – ‘‘Programiranje istine’‘. Može biti čak i prihvatljivo da jedan dio publicista i novinskih autora to prihvati kao ”činjenicu”, iako je teže oprostivo, ali nema nikakve sumnje da profesori sa Sveučilišta u Zagrebu koji sjede već godinama u studiu HTV-ovih izbornih i predizbornih infromativno-političkih emisija – ne smiju to ne znati. Ili se lažno predstavljaju krivotvoreći svoj znanstveni status, ili svjesno – lažu.

Druga javno poslana krivotvorena poruka iz gubitničkoga stožera i poražene politike na prošlim predsjedničkim izborima jest – da ovi izbori pokazuju kako je hrvatsko društvo ideološki podjeljeno na dvije podjednake grupacije! U sramnim, prije svega, medijskim okolnostima, pobjeda od jedan i pol posto, realno označava krah poražene politike i pobjedu usporedivu s dvadeset posto u regularnim izbornim uvjetima.
Ova krivotvorina proizlazi iz krivotvorine o ”discipliniranosti”, kako ih je Drago Pilsel u svome komentaru nakon poraza Ive Josipovića otvoreno nazvao – fašista.
Treća javno formirana zabluda u finalnoj izbornoj noći jest ”kultura poraza” Ive Josipovića.

Tko je imao prigodu ozbiljnije pratiti tijek karijere Ive Josipovića, a naročito njegov predsjednički mandat, sasvim je dovoljno jasnih upozorenja da je njegova gospodština nakon poraza i čestitka javno izrečena suparnici, vrlo izvjesna jedna strana medalje trajne politike obmane javnosti, stvaranja poželjnoga imidža, a u funkciji nastavka i održanja kao u ovome slučaju, politika i ciljeva radikalno suprotnih od toga.

Konačno, nije li čitava ljudska povijest zapravo dokaz da i najluđi i najzloglasniji dikatatori i zločinci za ostvarivanje svojih ciljeva imaju ljude za obavljanje prljavih poslova. Ne želim u ovakvoj radikalnoj tezi svrstavati Ivu Josipovića među njih dakako, ali zar je moguće, znajući bar minimalno kako funkcioniraju sustavi i organizacije, zanemariti poruke Vesne Pusić i Predraga Matića, koje apostrofiram prije svih, daleko više nego recimo Zorana Milanovića. S razlogom. Zoran Milanović govori u svoje ime, a Fred Matić – ne. Kao što nije ni Sandra Petrović Jakovina koja je nakon izbora poslala poruku o ”neustavnosti” pobjede Kolinde Grabar Kitarović, na što je profesor Slaven Letica reagirao kao mudar i iskusan čovjek i istoga trenutka rekao kako je Ivo Josipović sasvim sigurno znao za njezine namjere i poruku prije nego je izrečena te povukao svoju ocjenu – viteškog ponašanja u porazu.

Da se vratimo na Predraga Matića i Vesnu Pusić. Iako je samo izvršitelj najnižega kreativno-političkoga ranga, Matić je ovdje bitan jer je u drugome krugu izbora u sučeljavanju upravo njega i Vesnu Pusić, Josipović istakao kao političare koje visoko respektira zbog njihovih rezultata i sposobnosti.

Na Matića i njegove javno dostupne intelektualno-kreativne potencijale stvarno je već gadljivo trošiti rječi. Ali, u izbornoj noći suočen s rezultatima izbora, kao čovjek koji je budućnost vezao za gazdu, vrlo usporedivo s ”psećim sindromom”, ”režao” je na golemi dio hrvatskoga naroda, na ”hercegovce”, na ”hadezeovce”, krkanski pokazujući kako je – zašio džepove pri dolasku u izborni stožer!?

Vesna Pusić je poručila izbornoj pobjednici da mora – mijenjati politiku.

A tko je Vesna Pusić, uz to što je ministrica, da bi njezin kriterij političkih standarda bio uzoran, a ona imala pravo pozvati izbornu pobjednicu na – odustajanje od poruka koje su joj donijele povjerenje izborne većine?

Evo tko je Vesna Pusić.

Slovi kao vodeći intelektualac i frontmenica građansko-urbane kulture u vladajućoj koaliciji, neka vrsta prototipa nove hrvatske intelektualno-građanske i političke kulture.

Profesorica Mirjana Kasapović o intelektualki i znanstvenici Pusić, sveučilišnoj profesorici sociologije misli ovo: ”Neobično su površne, a mjestimice i netočne, interpretacije političkih događaja i procesa u Hrvatskoj od 70-ih godina do danas”, zatim kaže ovo: ”Čudna je i interpretacija uzroka radikalizacije i militarizacije srpskoga pokreta u Hrvatskoj početkom 90-ih godina”, zatim: ”Knjiga nije ni posve tehnički korektna. Nigdje se ne navode točni podaci o tome kada su i gdje izvorno objavljeni…”, zatim: ”Nadalje, ne navode se uvijek ni potpuni podaci o citiranim djelovima tekstova drugih autora, te se nerijetko upućuje samo na djela, ali ne i na stranice”, te zaključuje ovako: ”Ova knjiga zacijelo nije najlošiji primjerak domaće sociološke produkcije, ali se nalazi pri njenom kvalitativnom dnu’‘! (M. Kasapović o knjizi Vesne Pusić, časopis Politička misao. Vol XXXVI 1999. broj 2, str -223-230)

Pitanje: Je li razumno očekivati od političarke koja ima takve ocjene stručnog i profesionalnog poziva i zvanja, da bude drugačija u političkoj djelatnosti? Jednostavno je – ona se ne zna drugačije ponašati, njezini kriteriji u politici su još radikalnije suprotstavljeni moralnim načelima jer je u znanosti ipak stroži i zahtjevniji proces evaluacije. U znanosti se ne može lagati, u politici može. I lagati i varati.
Druge dimenzije Vesne Pusić koje dirigirani mediji orkestrirano promiču godinama, dakle damske i emancipirane žene, pale su pred pristojnim ljudima tisuću puta, a definitivno onda kada je ucjenila žene žrtve silovanja potporom gay paradi u Splitu.
O njenom poimanju demokratskih standarda i izborne kulture političkih natjecatelja vjerojatno i danas jasno govore slike siktanja na pokojnoga Račana, nakon što je priznao uvjerljive izborne brojke, zatim još histeričnije siktanje na Milanovića da pošto poto kao izborni gubitnik u studenom 2007. formira vladu. Razlika između tadašnjeg siktanja i današnjih poruka je u tome – što je danas na vlasti. A to nije ni malo zanemarivo.

Što onda znače riječi Vesne Pusić u finalnoj izbornoj noći?

Znače dvije stvari. Prvo da Ivo Josipović, usprkos gospodskom postupku pred očima hrvatske javnosti, upravo apsolutno tipujući na ova dva ministra, zapravo vodi dvostruku igru i da mu na pamet ne pada istinski priznati rezultate izbora. Vrijeme iza nas je pokazalo da je Ivo Josipović uvijek prilično fizički daleko od svinjarija iza kojih stoji, da što je bliži braniteljima recimo, to pušta opasnije ”pse” na njih, što je dalje od lex Perković i što se više čudi takvom postupku Vlade, utoliko je više involviran preko svojih satelita u njegovo donošenje. Što je fizički dalje od institucionalne politike, to je dublje u njoj, samo ispod stola.
To je svojom izjavom potvrdila i Sandra Petrović Jakovina, žena bez ikakve samostalnosti u dosadašnjoj karijeri, bez boje i mirisa, da bi se upustila u strogo hijerarhijski uređenoj strukturi u avanturu javnoga upita nad neupitnim rezultatima izbora!? A na Josipovićevoj HTV to nastavlja Kosoričin pajdaš Krunislav Olujić!

Što je cilj svega toga?

Izazivanje nereda, priprema hrvatske javnosti na radikalnije postupke i pod svaku cijenu zadržavanje vlasti i prije svega vladajućega poretka.
Pogriješno je poruke Vesne Pusić, Predraga Matića, Zorana Milanovića i gospođe Jakovine uzeti samo kao nekulturne, iako to jesu bez usporedbe, pogriješno je njihovo političko ponašanje nazvati divljaštvom, iako to jest, pogriješno je riječi Ive Josipovića te večeri gledati van konteksta postupaka i poruka njegovih najbližih suradnika. Te su poruke – opasne! Ti ljudi nisu priznali poraz i ne pada im na pamet dopustiti gospođi Grabar Kitarović provoditi politiku koju je najavila naciji. Medijsko topništvo priprema teren već petnaest godina žestoko, a od prvih dana uspostave samostalne Hrvatske neprekinuto. Tu slučajnosti nema.

Profesor Miroslav Tuđman u svojoj knjizi ”Programiranje istine” precizno objašnjava dio tih političkih procesa, a pogotovo način i interakciju javnosti i praktične politike u Hrvatskoj.
On, kao ključne informacijske strategije pripreme ovakvoga političkoga i društvenoga poretka kroz dvije faze ističe strategiju ”proizvodnje zaborava” i strategiju ”proizvodnje pristanka” koje planski, vrlo detaljno, osmišljeno logistički, kadrovski i s vrlo razrađenim političkim interesima od 1995. godine, imaju za cilj poništiti nužnu ”informacijsku strategiju koja oblikuje javno znanje i pamćenje u funkciji stvaranja hrvatske države i promocije nacionalne samostalnosti” koju profesor Tuđman naziva – strategijom prozvodnje identiteta. (Programiranje istine, str 118-119)

Tuđman ističe i konkretne dokaze, navodeći primjer zlouporabe HHO-a, koji je objavio knjigu o zločinima hrvatskih oružanih snaga nakon Oluje s potpuno netočnim podacima, s izmšljenim i krivotvorenim izvorima, bez terenskoga istraživanja, koristeći najniže oblike javne prijevare, kao što je lažno predstavljanje (Drago Pilsel – aktivist HHO-a kao novinar koji s direktorom HHO-a radi intervju pod lažnim imenom i isti obavljuje u ”Feral Tribuneu” kako bi po rječima Žarka Puhovskoga na sudu u Haagu postigli plaćeni cilj).

Evo tko plaća:
”Danas je dostupan i zapisnik sa sastanka G. Sorosa i predstavnika Otvorenog društva i HHO u Zagrebu, 9. veljače 1996. godine, na kojem Soros obećava ”onoliku financijsku potporu kolika bude potrebna”, odnosno ”da će potpisati in bianco ako bude potrebno” da se odgovorni u Hrvatskoj optuže za ratne zločine” (Miroslav Tuđman, Programiranje istine, str.119)

Što to znači, pogledajmo ovdje:
”Ž. P: Donatori nikada nisu određivali brojke s kojima bi trebali izaći u javnost, nego su samo inzistirali na tome da se što više obrađuje ta tema”
Odvjetnik: ”U vezi s ljudima koji su plaćeni kao profesionalci ili po komercijalnoj logici unutar HHO-a, vi onda morate proizvesti rezultate za one ljude koji plaćaju 500 tisuća dolara godišnje u vašu organizaciju, zar ne?”
Ž. P: ”Izvan svake sumnje!” (Miroslav Tuđman, Programiranje istine, str. 120)

Jedina bitna promjena koja se nakon 2000. godine dogodila jest to da su kreaotori i financijeri programa ”proizvodnje zaborava” i ”proizvodnje pristanka” eutanazirali državnost, preuzeli hrvatsku državu i zasjeli na državne jasle, jer je državni vrh na čelu s Mesićem, Račanom, Sanaderom i Kosor, a pogotovo s Josipovićem i Pusić, te njihovim satelitima u vladi među kojima prednjači Andrea Zlatar Violić preuzeo organizaciju i finaciranje proizvodnje uništavanja hrvatske državnosti i nacionalnog identiteta. Današnja vlast je umjesto rada na razvoju zemlje i financiranja razvojnih projekata, isključivo radila na stvaranju paralelnoga sustava moći, financiranju antifašističke gerile i pripremi klime za uništavanje svake opozicije i kritike. (Vidjeti D. Boroš, Dnevno.hr)
Danas antifašističku gerilu od petstotinjak militantnih aktivista, koji su organizacijskim inženjeringom osnovali stotinjak udruga i izvlače goleme novce iz proračuna isključivo za proizvodnju zaborava i pristanka, nazočnošću na njihovim opskurnim akcijama pokrivaju veleposlanici par zemalja, najčešće Britanije i Nizozemske, a ranije i EU.
Obrazac je dakle, prije svega testirati javnost, pripremiti naciju i naviknuti je na određenu ”istinu”, godinama ponavljati istu mantru, zatvoriti prostor drugačijemu mišljenju i viđenju, a zatim primjeniti politiku. Time se Hrvatska dovodi u klasično zarobljeništvo tzv. ”stečenih prava”, što genijalno koristi recimo Pupovac.

Prisjetite se samo svjedočanstva novinara Gordana Malića na lokalnoj televizijskoj postaji, planova Ive Josipovića o kojima je govorio, usporedimo njegovo svjedočenje s medijskom kriminalizacijom HDZ-a koja je dobila vrhunsko pokriće Sanaderom, a u biti traje od prvih dana hrvatske samostalnosti, sjetimo se medijske višegodišnje pripreme eliminacija Branimira Glavaša, pokojnog Đure Brodarca, Milana Bandića, obrade Božidara Kalmete, ali i testova o ”kriminalu” Tomislava Karamarka i povežimo to s navodima i analizama profesora Tuđmana. A zatim pogledajmo kadrovsku strukturu vladajuće koalicije i samo po sebi se nameće vrlo uznemirujući osjećaj ili slutnja.

Kada samo površno pogledamo lik i djelo velike većine saborskih zastupnika vladajuće koalicije, ministre u vladi, jasno je da se radi o vrlo opasnoj grupi beskrupuloznih poslušnika, najčešće bez ikakve intelektualno-socijalne reference, koji su preko leševa dolazili do današnjih sinekura. Jasno je kao dan da su ti ljudi spremni braniti svoje pozicije po svaku cijenu jer nemaju nikave šanse ovako živjeti kao danas bez – politike. Većina bi bila sretna ako bi u uređenoj zemlji mogli guliti krumpire za kakav takav novac.

A neupitno vodstvo tim ljudima su Ivo Josipović, Vesna Pusić i Milorad Pupovac, oslanjajući se na Zorana Milanovića, političkog huligana, koji kao u čoporu – brani svoj plijen i označeni teritorij. Prvih troje izvanredno točno poznaju njegov psihološki profil i to vrhunski koriste, isturajući ga u prvi plan, u čemu on uživa.

Od tih ljudi, pogotovo ako osjete da imaju kritičnu potporu iz inozemstva, što ne bi bilo nikakvo iznenađenje s obzirom da se upravo rade završne pripreme za strateško zauzimanje pozicija na našim istočnim i južnim granicama, Hrvatska treba očekivati sve, samo ne dobro. Pred nama su uistinu presudni dani za budućnost hrvatske države, demokracije pa i nacije. Kolinda Grabar Kitarović odmah mora pokazati koliko vrijedi van Hrvatske, a Hrvatska koliko je uz nju.

Autor: Marko Ljubić

[ad id=”40501″]

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Mit o razjedinjenoj zemlji

Objavljeno

na

Objavio

U Vukovaru je u koloni koračalo šezdeset tisuća ljudi iz svih krajeva, usprkos proteklih dvadeset šest godina od velike tragedije, kvalifikacijsku utakmicu nogometne reprezentacije gledao je prepun Maksimir i još 1,5 milijun televizijskih gledatelja, povratak dvojice generala iz Haaga dočekalo je prije pet godina milijun Zagrepčana, za neovisnost države glasovalo je više od devedeset posto birača, za prirodnu definiciju braka izjasnilo se blizu osamdeset posto izišlih na referendum, za proglašenje Stepinca svecem, kad bi se organizirao jedan takav referendum, bilo bi sto posto katolika…

Hrvatska je, dakle, u nekim temeljnim vrijednostima i emocijama, bez obzira na stranačke simpatije i antipatije, homogena nacija kao malo koja u zemlja u svijetu.

Mit o zemlji nepomirljivih suprotnosti nastaje temeljem polemika medijski eksponiranih i ideološki preopterećenih pojedinaca, skupina i skupnica, kao i temeljem neke vrste specijalnog rata u obliku umjetnog podgrijavanja i proizvodnje neprijateljstava na matrici antifašisti-fašisti, ustaše-partizani i slično.

Jedno objektivno istraživanje, koje još nitko nije proveo, pokazalo bi da građani ove zemlje u visokoj mjeri imaju podjednako snažnu distancu prema oba, kako se to kaže, totalitarna režima i prema njihovoj političkoj ostavštini, ili naprosto te mrtve epohe povijesti žele zaboraviti.

Hrvatska je ujedinjena u domoljublju i otporu agresiji, u kršćanskim vrijednostima i poštivanju Crkve, u solidarnosti prema ugroženima, u brizi za bolju budućnost djece i za sudbinu države, ujedinjena je, nažalost, i u siromaštvu.

S ovakvom slikom Hrvatske zacijelo se ne bi složili, primjerice Igor Mandićili Dubravka Ugrešić, za koje je domoljublje utočište hulja, hrvatska država promašeni, hipernacionalistički projekt i reetablirana NDH, kao što se ne bi složili ni neki drugi kritičari svega postojećeg, koji zapravo, svjesno ili nesvjesno, pod oblandom lažnog individualizma i kozmopolitizma govore, pišu i djeluju na crti velikosrpske promidžbe, koja je prethodila Vukovaru i koja traje sve do dana današnjeg.

Za njih su kuna, zastava, grb, branitelji, vjernici, navijači, hadezeovci, vlast i narod uopće samo simboli, odnosno poluge „ustaškog nacionalizma“, sve je oko njih nepodnošljivo fašističko, jer im je nepodnošljiva nova politička stvarnost stvorena raspadom Jugoslavije i neuspjehom Miloševićeva projekta.

No, ovakav tip, nazovimo mišljenja, ne može se smatrati dijelom „podijeljene Hrvatske“, već više devijacijom.

Postoji, međutim, jedna ozbiljna podjela, podjela na narod i na političku klasu, koja je od naroda sve otuđenija, koja mu se obraća od prigode do prigode, od izbora do izbora, od kolovoza do kolovoza, ili od studenoga do studenoga, koja na vapaje „još nitko nije suđen za zločine“ odgovora šutnjom, tetošeći usto otrovnu neprijateljsku propagandu.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ima li Hrvatska snage primijeniti znanja prof. Marca Gjidare, koga nam predstavlja predstojnik Plenkovićevog ureda, Zvonimir Frka-Petešić?

Objavljeno

na

Objavio

Profesor Marco Gjidara je izvan znanstvenih i dijela akademskih krugova u Hrvatskoj, gotovo nepoznata osoba.

Kad sam nazad nekoliko godina, pokušavajući detektirati u svojim analizama razloge, ali i rješenja kronične slabosti hrvatskoga državno–političkoga poretka, posve slučajno otvorio znanstveni rad u zborniku radova na Splitskom pravnom fakultetu, pod nazivom „Općenito o pravu glasa i o biračkom pravu iseljenika“ profesora Marca Gjidare, bilo mi je jasno da tražeći pamet i mudrost diljem svijeta, zapravo hrvatska politika, akademska zajednica, nacionalne i društvene institucije i poglavito medijski autori, iz neobjašnjivih razloga ne vide besplatan i to spasonosni dar u svojim njedrima.

Marco Gjidara

Profesor Gjidara je na savršeno jasan, istraživački i znanstveno besprijekorno precizan način upozorio na cijeli niz nedostataka hrvatskoga izbornoga sustava, detektirajući ne samo u tom radu, nego u svome cijelome znanstvenom opusu i razloge tome, kao i rješenja, kako s nacionalno-političkoga stajališta suvremenih država, tako, i još i više s pozicije temeljnih političkih i ljudskih prava suvremenoga čovjeka.

Zbog toga ćemo u posebnom terminu objaviti i njegov govor s predstavljanja njegove knjige „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju 1980-1991.“, u Zagrebu, 20. studenog 2017. godine, u kojem izravno i autoritativno ukazuje na razloge slabosti državno-pravnoga i političkoga poretka, pogotovo s pozicije analize jugoslavenskoga naslijeđa s kojim, što Gjidara jasno upozorava, Hrvatska i danas ima zapravo presudne probleme.

S obzirom na javno otvorene rasprave o promjenama izbornoga sustava, manje više gotovo opću suglasnost o nužnosti promjena, ali i dramatične površnosti i odstupanja od temeljne bitnosti samih sadržaja izbornoga sustava kao najvažnijega instrumenta ostvarivanja nacionalne državnosti i usmjeravanja nacionalne države, te njene trajne stabilnosti, iako još nije službeno Advent, nekako mi se čini da je profesor Marco Gjidara ponovno u Zagrebu i u Hrvatskoj kao svojevrsni – božićni dar.

Kako je profesor Gjidara bio nakon predstavljanja knjige gost kod predsjednika vlade Andreja Plenkovića, a na samome predstavljanju nadahnuto je govorio predstojnik Ureda predsjednika Vlade Plenkovića, gospodin Zvonimir Frka-Petešić, dugogodišnji Gjidarin suradnik iz Francuske, iskreno se nadam da je predsjednik Plenković odmotao božićni dar ispod drvca na Gornjem Gradu i zamolio profesora Gjidaru da usmjeri pravac razgovora i način riješavanja problema s izbornim sustavom, ali i cjelokupnom organizacijom suvremene i efikasne države.

Najbolji integralni portret profesora Marca Gjidare do sada je u Hrvatskoj izrekao upravo predstojnik Ureda predsjednika Vlade Plenkovića, gospodin Zvonimir Frka-Petešić, pa ga donosimo u cijelosti.

Neka Hrvatska javnost zna, između ostaloga i zbog jačanja samopouzdanja i vjere u svoju nacionalnu pamet.

Zvonimir Frka-Petešić, govor na predstavljanju knjige profesora Marca Gjidara „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju 1980-1991.“, u Zagrebu, 20. studenog 2017. godine

Izuzetna mi je čast i veliko zadovoljstvo što imam priliku obratiti vam se u povodu Frka Petesicpredstavljanja knjige profesora Gjidare „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju (1980-1991)“, ovdje u Zagrebu, u zgradi Hrvatskog instituta za povijest. Naime, kako sam i sam odrastao u Francuskoj, gdje sam dugo živio i radio, profesora Gjidaru poznajem dugi niz godina, te sam imao čast s njim surađivati, poglavito u okviru Predstavničkog vijeća Hrvatskih ustanova i Zajednice Francuske. No prije nego se osvrnem na njegov izuzetni angažman u promicanju istine o Hrvatskoj, dopustite mi da najprije predstavim profesionalnu karijeru profesora Gjidaru, vrsnog pravnika i politologa, čiji je životopis doista impresivan. Marko Gjidara rođen je 1939. godine u blizini Lillea kao dijete hrvatskih (drniških) ekonomskih emigranata, i gdje je njegov otac radio kao rudar u rudnicima sjeverne Francuske.

Od 1958. do 1964. pohađa Pravni fakultet u Lilleu, gdje završava studij prava te dva magisterija iz javnog prava i političkih znanosti, dok u Parizu upisuje Institut za Političke znanosti i Školu za Istočne jezike koje završava. Nakon što je radio kao predavač na sveučilištu u Lilleu, od 1965. do 1966. radi kao istraživač u Francuskom Centru za komparativno pravo gdje proučava pravne sustave Istočne Europe. Marko Gjidara 1968. prelazi na Pariško sveučilište, gdje je predavač, docent i profesor na Pravnom fakultetu u Parizu, najboljim pravnim fakultetom u Francuskoj i budućem Sveučilištu Paris 2 (Panthéon – Assas).

Ubrzo stječe titulu redovnog profesora Javnog prava na Sveučilištu Paris 2 kao i na pravnom fakultetu Sveučilišta u Orléansu. Godine 1970. doktorira na temu »Sustav rješavanja upravnih sporova u Francuskoj«. Od 1987. do 2007. voditelj je Instituta za pravo i ekonomiju u gradu Melunu (u sastavu Sveučilišta Paris 2) čiji je jedan od suosnivača. Od 1989. do 1991. radi također kao konzultant u francuskom ministarstvu vanjskih poslova. Od 1996. do 2009. predavač je međunarodnog i europskog prava na Višoj državnoj školi za policijske časnike (ENSOP) u Montereau i na Školi za časnike državnog Oružništva (EOGN) u Melunu (gdje je 2002. osnovao specijaliziran magistarski studij »Pravo i strategija sigurnosti«, koji vodi do 2007.). Od 1997. do 2007. suosnivač je i voditelj nekoliko specijaliziranih studija za detektive.

Tijekom karijere, bio je također član različitih komisija i stručnih žirija, između ostalog za prijemne i završne ispite pri Školi odvjetničke komore u Parizu, te za prijemni ispit na uglednoj visokoškolskoj ustanovi École nationale d’Administration. 2000. suosnivač je Među-dobnog sveučilišta u Melunu kojeg vodi do 2007. kada kao professor emeritus odlazi u zasluženu, ali, kao što vidite, vrlo aktivnu mirovinu. Na prijedlog pravnog fakulteta, Senat Sveučilišta u Splitu mu je 2009. dodijelio počasni doktorat »zbog iznimnog znanstvenog doprinosa u znanstvenom području društvenih znanosti te njegova znanstvenog djelovanja kojim je značajno pridonio međunarodnoj afirmaciji Sveučilišta u Splitu«.

Paralelno, uza svoj bogati znanstveni rad u Francuskoj, profesor Gjidara je na brojne načine podupirao i hrvatsku akademsku zajednicu te je pokrenuo brojne inicijative od kojih ću spomenuti samo najznačajnije: od 1980. do 1989. s hrvatskim akademikom Mirkom Draženom Grmekom i pariškim profesorom Henrikom Hegerom na Sorboni vodi interdisciplinarne godišnje simpozije o hrvatskim temama; uz to je i suosnivač na Sorbonnei Biblioteke A. G. Matoš, Društva R. Bošković, Zaklade F. K. Frankopan.

Godine 1999. pokreće pri Pravnom fakultetu u Zagrebu inicijativu za osnivanje interdisciplinarnih post-diplomskih Europskih studija (koji obuhvaćaju pravo, ekonomiju, povijest, političke znanosti), koji 2000. g. započinju s radom u organizaciji sveučilišta Paris 2 i Zagreba. Riječ je o prvom poslijediplomskom studiju o europskim integracijama u Hrvatskoj, vizionarski pokrenutog prije formalnog početka našeg europskog puta, i to još na stranom jeziku! Tijekom svih sedam godina postojanja ovih poslije-diplomskih studija, predaje različite predmete s područja europskog materijalnog prava.

Godine 2001. s dr. Nevenom Šimcem pokreće osnivanje Centra za europsku dokumentaciju i istraživanje – Robert Schuman u Zagrebu, koji 2009. godine prelazi u Split, pri tamošnjem Pravnom fakultetu. Na njegovu inicijativu 2002. godine utemeljenja je francusko-hrvatska trgovačka komore u Parizu. U okviru sporazuma o suradnji Sveučilišta Paris 2 i Splitskog sveučilišta – Pravnog fakulteta koji je inicirao, pokreće 2006. godine godišnje Hrvatsko-francuske pravne i upravne dane, u suradnji s francuskim Državnim savjetom i splitskim Centrom Robert Schuman. Godine 2015. pokreće suradnju između pariškog Sveučilišta Paris 2 i Katoličkog Sveučilišta u Zagrebu.

Uza sve spomenuto, profesor Gjidara autor je nekoliko knjiga: S pok. akad. M. D. Grmekom i dr. N. Šimcem, suautor je knjige „Etničko čišćenje – povijesni dokumenti o jednoj srpskoj ideologiji“, koja je kod pariškog izdavača Fayard već doživjela tri izdanja 1993, 1999. i 2003., kao i džepno izdanje, te hrvatski prijevod u izdanju Globusa, 1994.

Ta knjiga odigrala je ključnu ulogu u razbijanju ukorijenjenih mitova.

Suautor je knjige „Ekonomski odnosi s državama istočne Europe“ i nekoliko stručnih knjiga o poreznom, poljoprivrednom i bankarskom pravu u Francuskoj; autor je knjige na francuskom pod naslovom „Zašto i kako je Jugoslavija nestala – Kronika jednog unaprijed najavljenog raspada (1979-1991)“, kod pariškog izdavača L’Harmattan, 2015. godine. Pri Pravnom fakultetu u Splitu objavio je 2016. djelomično dvojezičnu knjigu pod naslovom „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju – Institucijski i upravni aspekti (1980- 1991)“, koju će nam danas osobno predstaviti.

U suautorstvu s Bosiljkom Britvić Vetma objavio je 2016. već spomenutu knjigu „Upravno-pravni francusko-hrvatski pojmovnik“. Objavio je više stotina znanstvenih rasprava u francuskim i stranim časopisima i znanstvenim revijama, poglavito o ustavnom, upravnom, međunarodnom, financijskom i komparativnom pravu, o politici, o ljudskim pravima.

Predavao je na raznim područjima javnog prava (upravno, ustavno, međunarodno i europsko pravo), o okolišu, urbanizmu, sigurnosti, javnim financijama, poreznom sustavu, političkim znanostima, i športu, uveo je na sveučilištu nova profesionalna obrazovanja (za detektive) te sudjelovao u mnogim međunarodnim kolokvijima, napose u Francuskoj, Švicarskoj i Hrvatskoj. Nosilac je više francuskih odličja (akademskih palmi, kolajna Narodne obrane – zlatni red), odlikovan je i hrvatskom Danicom s likom Marka Marulića.

Kao istaknuti hrvatski domoljub, profesor Gjidara se još 1970-ih i 1980-ih angažirao u širenju istine u Francuskoj o položaju Hrvatske unutar jugoslavenske federacije. U tom kontekstu, proučavao je politički, ustavni i upravni sustav i diplomaciju bivše Jugoslavije, čije je unutarnje probleme analizirao i najavljivao njezin raspad u svojim raspravama objavljenih u raznim revijama i publikacijama međunarodnog ugleda (u Encyclopaedia Universalis, Annuaire européen d’Administration publique, Annuaire français de Droit international, Annuaire international de justice constitutionnelle, Politique internationale, La Documentation française, itd.).

Usporedno s tim, kroz svoje radove i članke objavljene u znanstvenim revijama te nastupima u medijima, podržao je i obrazlagao osamostaljenje Republike Hrvatske, braneći probitke hrvatske države, tumačeći događaje Domovinskog rata u svojim mnogobrojnim konferencijama i intervencijama u medijima. Neumorno radeći na ispravljanju brojnih negativnih stereotipa o Hrvatskoj, dao je nemjerljiv doprinos kvalitetnom informiranju francuske javnosti o stanju i prilikama u svojoj drugoj domovini.

Prepoznavši potrebu za boljom organiziranošću hrvatske zajednice u Francuskoj i uspostavu nužne koordinacije među 60-ak udruga, bio je 1990. (zajedno s pokojnim akademikom M. D. Grmekom i dr. N. Šimcem) jedan od suosnivača Predstavničkog vijeća hrvatskih ustanova i zajednice Francuske – čiji je bio dugogodišnji Glavni tajnik, a od 2003. i predsjednik.

Cilj Predstavničkog vijeća bio je dvojak: uspostaviti krovnu strukturu koja će pred francuskim vlastima, ali i u medijima moći zastupati interese hrvatske zajednice, te zalagati se za obranu i međunarodno priznanje Hrvatske. Uz to, ono je odmah zamišljeno s ciljem da se naknadno pridruži transnacionalnoj strukturi koja će moći okupljati hrvatsku dijasporu, i koja je kasnije i uspostavljena u obliku Hrvatskog svjetskog kongresa.

Kao jedan od vođa Predstavničkog vijeća Hrvata Francuske, zajedno s njegovim prvim predsjednikom N. Šimcem, organizirao je brojne demonstracije u Parizu kojima se tražilo međunarodno priznanje Hrvatske, a kasnije i intervencija međunarodne zajednice za zaustavljanje agresije na Hrvatsku, i to putem otvorenih pisama koje je Predstavničko vijeće službeno uputilo tadašnjem francuskom predsjedniku (5. svibnja 1991.) kao i državnim poglavarima demokratskih zemalja (29. lipnja 1991.), te Europskoj komisiji (12. srpnja 1991.).

Sveukupno, u obrani Hrvatske je organizirano preko 20 demonstracija u Parizu, te u Strasbourgu i Maastrichtu za vrijeme zasjedanja Europskog vijeća. Uz to, u kolovozu 1991. upućen je i apel francuskoj Biskupskoj konferenciji, koja je 30. listopada 1991. objavila Deklaraciju potpore Hrvatskoj. Za vrijeme Domovinskog rata profesor Gjidara, kao Glavni tajnik Predstavničkog vijeća, bio je izuzetno aktivan na medijskom planu.

Sudjelovao je u uređivanju biltena kratkih francuskih vijesti iz Hrvatske, slao je brojne pismene reakcije medijima na tendenciozne članke, gostovao je u nekoliko zapaženih emisija na francuskoj televiziji, davao je brojne radijske i novinske intervjue, te objavio nekoliko članaka u francuskom tisku kako bi širu javnost senzibilizirao s teškom situacijom u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. Paralelno s tim, Predstavničko vijeće je za francuske zastupnike organiziralo parlamentarnu misiju u Hrvatskoj slijedom koje je 60-ak zastupnika potpisalo Peticiju za mir u Hrvatskoj (u veljači 1993.).

Uz brojne susrete sa skupinama prijateljstva s Hrvatskom te Bosnom i Hercegovinom u francuskom parlamentu, Predstavničko vijeće održalo je brojne druge susrete, npr. s bivšim francuskim predsjednikom, Giscardom d’Estaingom ili s Međunarodnom interparlamentarnom unijom, te uputilo peticiju francuskom premijeru Balladuru (17. travnja 1994.). No nemoguće je nabrojiti sve konferencije, sudjelovanje na seminarima i okruglim stolovima na francuskim, belgijskim ili švicarskim sveučilištima, s političkim strankama, s humanitarnim organizacijama ili udrugama diljem Francuske na kojima je profesor Gjidara sudjelovao kako bi se mogao čuti hrvatski glas u vrijeme kada su francuski mediji bili ili prilično neinformirani o prilikama u Hrvatskoj ili još gajili brojne negativne predrasude o našoj zemlji.

Sjećam se dobro kako smo još prije uspostave hrvatskog veleposlanstva u Francuskoj koncem 1992., profesor Gjidara, dr. Šimac i moja malenkost, kao član komisije za informiranje Predstavničkog vijeća te član vodstva društva Solidarité France-Croatie, kao trojac obilazili strana veleposlanstva u Parizu kako bismo im izložili situaciju u Hrvatskoj. Dr. Šimac s političkim osvrtom, profesor Gjidara s pravnim aspektima, a ja s geopolitičkim zemljovidima s prikazom okupiranih područja.

Posebno želim istaknuti ključnu ulogu koju je profesor Gjidara imao, zajedno s dr. Šimcem i akademikom Grmekom, u mobilizaciji francuskih intelektualaca i političara koji su se medijski angažirali u obrani Hrvatske i značajno pridonijeli promicanju istine o stradanju Hrvatske. Dovoljno je samo spomenuti Alaina Finkielkrauta, Pascala Brucknera, Paula Gardea, Patrice Caniveza, Annie Lebrun, Rony Braumana, Andréa Glucksmanna, Louise Lambrichs, ili političare Jean-Françoisa Deniaua, Bernarda Stasija, Jean-Marie Dailleta, i brojne druge.

Među manje poznatim ali važnim inicijativama profesora Gjidare kroz Predstavničko vijeće jest zajednički sudski postupak veleposlanstava Hrvatske, BiH, Slovenije i Makedonije u Parizu kojim je zatražena blokada bankovnih računa bivše Jugoslavije u francuskim bankama, što je Pariški sud dosudio 1997., a francuski Kasacijski sud potvrdio. Isto tako, nakon što je 1990. hrvatska katolička misija u Parizu ostala bez crkve, Predstavničko vijeće, i osobito profesor Gjidara, odigrao je ključnu ulogu u pregovorima s Pariškom nadbiskupijom koji su hrvatskoj katoličkoj misiji dodijelili na upravljanje crkvu Svetih Ćirila i Metoda – što je sve do nedavna bio jedinstven slučaj u Europi. Naposljetku, tijekom 1990-ih Predstavničko vijeće Hrvata Francuske je, dok je profesor Gjidara još bio njegov glavni tajnik, prikupilo i otpremilo u Hrvatsku te Bosnu i Hercegovinu pozamašnu količinu humanitarne pomoći. Sveukupno odaslano je 993 kamiona humanitarne pomoći, od čega 762 šlepera i 231 kombi.

Ukratko, kao što vidimo, gotovo da nije bilo veće ili ozbiljnije inicijative hrvatske zajednice u Francuskoj u koju profesor Gjidara nije bio, na ovaj ili onaj način, uključen. Stoga sam počašćen što mi je danas, u povodu predstavljanja knjige profesora Gjidare „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju (1980-1991)“, dana prilika da mu odam dužno priznanje za sve čime nas je zadužio u protekla četiri desetljeća.

Dopustite mi na kraju da mu javno zahvalim ne samo na podupiranju hrvatske akademske zajednice kroz brojne projekte o kojima sam već govorio, već prije svega na neumornom radu na promicanju istine o Hrvatskoj, na uloženom trudu kako bi strana javnost dobila što relevantnije informacije o našoj zemlji i bolje upoznala našu povijest i društvene prilike, te nadasve, u najtežim trenucima, na iznimnom doprinosu i svesrdnom zalaganju u obrani interesa i prava na samostalnost svoje hrvatske domovine.

Zahvaljujem Vam na pozornosti.

Marko Ljubić / HKV

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari