Pratite nas

Kolumne

„PRIJETNJE“ SLOVENIJE – PATULJAK BILDA MIŠIĆE

Objavljeno

na

Kad takva vojna „sila“ kao što je Hrvatskoj susjedna Republika Slovenija nekomu zaprijeti intervencijom, to ne može izazvati ništa drugo osim podsmijeha.

Upravo smo ovih dana svjedoci kako se, doduše, neslužbeno, „ispod žita“, suptilno provlači neka vrsta „prijetnje“ Hrvatskoj uporabom „i drugačijih sredstava“ osim diplomatskih, pa se onda provjerava „borbena spremnost“ oružanih snaga dežele uz istodobne ultimativne zahtjeve Hrvatskoj da prihvati rješenje koje je vezano za Savudrijsku valu donio kompromitirani arbitražni sud.

Očito su Janezi i njihovi mentori (koji su im i omogućili onako prljav i perfidan pokušaj okretanja procesa međunarodne arbitraže u svoju korist), ispucali sve „argumente“ (kojih nije ni bilo, samo što su oni mislili da mi ne znamo da ih nemaju) i sad bi tobože, silom rješavali problem, uvjereni (valjda) da bi time nekoga mogli uplašiti!?

Poslije svih onih podmuklih i kriminalnih postupaka koji više sliče metodama mafije nego ponašanju uljuđenih zemalja, kad se potkupljivanjem sudaca Međunarodnog arbitražnog suda krenulo u presuđivanje u korist jedne strane (dežele) mimo službene procedure, tajnim štakorskim kanalima i zakulisnim igrama, oni se čude što je Hrvatska odustala od tog procesa i proglasila ga ništetnim!?

Preko toga ne bi prešla ni jedna zemlja na svijetu koja drži do sebe i svoga dostojanstva.

Gospodo Slovenci, vi i vaši mentori, kao i svi oni koji vas podržavaju u tim prljavim rabotama, iščuđujući se kako to „Hrvatska ne poštuje međunarodno pravo“, trebate znati: VI STE GRUBO PREKRŠILI ODREDBE MEĐUNARODNOG PRAVA, a Republika Hrvatska, budući da (ma tko što mislio i govorio) nije „banana“ država bez svoga dostojanstva, PROBLEM SAVUDRIJSKE VALE UPRAVO ŽELI RIJEŠITI SUKLADNO ODREDBAMA MEĐUNARODNOG PRAVA . To jako dobro znate, samo se malo pravite guravi, kako bi rekao naš narod.

Sukobi sa susjedima su najgora varijanta odnosa koja se može izabrati. Mi s vama nikad nećemo niti možemo živjeti u ljubavi, ali hrvatski narod želi korektne odnose, odnose dobrih susjeda i partnera.

Stoga bi najbolje bilo da se uozbiljite i prestanete nas zasmijavati svojim „pumpanjem bicepsa“, te da se kao ozbiljne države posvetimo riješavanju spornog pitanja prema odredbama Međunarodnog prava mora.

Nikako drugačije.

Postoji Međunarodni sud za pravo mora u Hamburgu (ako ne znate), pa kad se već ne možemo dogovoriti kao susjedi, idemo lijepo riješiti spor tako što ćemo prema konvenciji UN-a i jedni i drugi biti obvezni prihvatiti odluku koja se tamo donese.

Čemu nervoza? I čemu žurba, susjedi?

Niste se ni zacrvenili zbog prljavština koje ste nam priredili tijekom te vaše kokošarske arbitraže, kad ste muljajući i potkupljujući suce išli za tim da se odluči u vašu korist, a nakon što se sve razotkrilo, čudite se što je Sabor donio odluku kakvu je donio i što u Republici Hrvatskoj ta odluka ima jednoglasnu potporu kao malo koja do sada.

Bila je to blamaža i međunarodna sramota za vas i vaše mentore i vi ste zadnji koji se nakon svega imate pravo pozivati na bilo kakve međunarodne norme – JER STE IH ZGAZILI SVOJIM PONAŠANJEM.

Hrvatska država ima svoj Sabor iznad kojega su samo narod i Bog. I on ne polaže račune vama niti EU, nego svojim građanima. Prije ili kasnije morat ćete prihvatiti međunarodno pravo kao normu za rješavanje graničnih pitanja.

U međuvremenu, pogledajte zemljovid na naslovnici ovog teksta.

To je hidrografska karta Ujedinjenog Kraljevstva (a njihove karte se – ako niste znali – smatraju najboljim i najpouzdanijim na svijetu i to ne od jučer). I tamo je granica u Savudrijskoj vali ucrtana sredinom, baš kako to nalažu međunarodne odredbe o pravu mora – i onako kako Republika Hrvatska smatra da treba biti.

Vi jako dobro znate, da vam (s obzirom na apetite koje imate) bilo koje rješenje po međunarodnom pravu ne bi odgovaralo i zato ste se upustili u kokošarenje preko arbitraža i mimo međunarodnog prava. Račanova je Vlada u to uletjela kao som u mrežu, ali ova NEĆE.

Naravno, trebalo bi i admirala Davora Domazeta (Lošu) zamoliti da malo smiri živce – ako je istina da je izjavio kako „Hrvatska vojska za 48 sati može biti u Ljubljani“.

Gospodine admirale, čemu to?

Vašoj reputaciji ne priliči sudjelovati u igrokazu koji ovih dana izvode naši susjedi Slovenci, odnosno njihovi političari. Ta je predstava ispod razine repertoara Kerempuha ili Jazavca, a ne stvar kojom se ozbiljni ljudi trebaju baviti.

Mi na ovim prostorima jako dobro znamo tko je tko i tko koliko i što može.

Kao što i oni znaju da u rukama imaju praznu pušku.

Samo misle da to njihov narod ne kuži…

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Prašina oko Konvencije

Objavljeno

na

Objavio

Čemu tolika prašina oko dokumenta koji se bavi zaštitom žena i djece od nasilja?

Čemu to natražnjačko desničarsko plašenje naroda rodnom teorijom koja spol odvaja od roda kao društvenog konstrukta?

Samo lažu narodu da u Republiku Hrvatsku ulazi na velika vrata, kako ti zatucani konzervativci kažu, opasna pseudoznanost koja čovjeka tretira kao plastelin, a dječake i djevojčice zlostavlja za njihovu dob neshvatljivim za djecu “rodnim određenjem”, pa ako dečko želi biti ili se osjeća kao curica, to može postati i obrnuto.

Da će se s djecom eksperimentirati. Zar nema važnijih tema za ovu državu od te Istanbulske konvencije?

Na žalost, ti “zatucani” su u pravu, Istanbulska konvencija, pod krinkom zaštite žene od nasilja zapravo je posve određena vrsta antropološke revolucije koja je, orvelovskom zloporabom jezika, izravni napad na znanstvenu istinu o čovjeku, na obitelj, na jake identitete općenito; naciju, religiju, obitelj, a prije svega na – zdrav razum.

Portugal je, što se vrijednosti i konfesionalne pripadnosti tiče, zemlja veoma slična Hrvatskoj, i po mentalitetu, i po vrijednostima. Kako “napredni” tvrde da “nazadni” lažu o učincima tzv. Istanbulske konvencije, evo kako to upravo izgleda u Portugalu, pa i Italiji, koja je također ratificirala Istanbulsku, a također je slična Hrvatskoj.

Portugalsko iskustvo

Portugal sve donedavno nije imao nikakvu legislativu glede promjene spola. No, ovih je dana njihov parlament sa 109 glasova “za” usvojio zakon o promjeni spola.

Usput, sintagma “promjena spola” je laž, spol, kromosomi i geni ne mogu se mijenjati, može se mijenjati samo fenotip, vanjski izgled, dodavanjem grudi, odstranjivanjem i dodavanjem penisa i slično.

Bit perverzije ovog zakona jest ta da već sa 16 godina nakon psihijatrijski utvrđenog “poremećaja rodnog identiteta”, bez savjetovanja s medicinom, strukom, jednostavnom osobnom odlukom, karikirano, dovoljno je otići kod javnog bilježnika, a ne endokrinologa.

Zastupnica stranke CDS – PP Vania Dias da Silva javno je upozorila na opasne posljedice zakona kojima se maloljetnicima na volju dopušta donošenje tako delikatne i dalekosežne odluke izjavivši: “Šesnaestogodišnjaci se ne mogu ženiti i udavati, ne smiju voziti automobil, ne smiju kupovati ili piti alkohol, pa onda ne bi trebali imati pravo donositi takve odluke s teškim i definitivnim posljedicama za njih.” Portugal ovdje u zakonodavstvu slijedi primjer zemalja “istanbulki” poput Belgije, Norveške, Danske…

U Italiji je pak odobrena uporaba tablete od strane Talijanske farmakološke agencije (AIFA) kojom pubertetlije koji imaju problema s rodnim identitetom (rodna disforija) mogu blokirati funkciju – rad testisa ili jajnika, retardirajući (ne)željeni razvoj sekundarnih spolnih karakteristika.

Inače, Američko pedijatrijsko društvo protivi se tome da se takvim lijekovima klince tretira prije završetka puberteta jer tijekom puberteta priroda stvari nerijetko sama izbalansira. Ali, eto, agresivni rodnoteorijski lobiji (registrirano već više od sedamdeset rodnih trans, inter, neutro…, rodnih identiteta odvojenih od spola, pa biološki spol postaje relikt prošlih vremena) svoju petljanciju počinju već od djece i pubertetlija.

LGBTIQ lobiji, snažni i agresivni, uz pomoć pomodnih politika idu rješavati svoje poremećaje koje zdravstvena organizacija naziva “rodna disforija”, tako da od svog poremećaja naprave normu za sve, pa nasrću, i kod nas, već na vrtiće, ali i na sveučilišta, na znanost koja pokušava tom ludilu stati na kraj.

LGBTIQ lobiji postaju tako nova inkvizicija koja želi spriječiti znanstvena istraživanja.

Reket i zastrašivanje

Posljednji takav brutalan napad LGBTIQ udruga dogodio se u SAD-u na znanstvenike prestižnog Sveučilišta Johns Hopkins.

U njihovoj interdisciplinarnoj studiji pod naslovom “Seksualnost i spol: rezultati biološke, psihološke i društvene znanosti (dostupno ovdje: https://www.thenewatlantis.com/publications/number-50-fall-2016) znanstvenici, kad je rodna ideologija i homoseksualna propaganda u pitanju, jasno kažu kako ne postoje gotovo nikakvi znanstveni egzaktni dokazi o tome da se ljudi rađaju kao homoseksualci, kao transrodni, kao…

HRC (Human rights campain), jedna od najsnažnijih američkih nevladinih udruga za biseksualna, transrodna, interseksualna, queer… prava, zatražio je od Sveučilišta Johns Hopkins da se ogradi od tog znanstvenog istraživanja te javno zaprijetio tužbama i kažnjavanjem sveučilišta rušenjem rejtinga.

Znanstvenici, posvuda po svijetu, popuštaju pred ovim reketom i zastrašivanjem, pa se umjesto bavljenja znanošću mnogi utječu političkoj korektnosti i autocenzuri kako bi izbjegli etiketiranja, progon, čak i otkaze.

Hrvatska je usvajanjem Istanbulske ušla u red “naprednih zemalja”. Čestitam! No, prste dalje od moje djece.

Ivica Šola / Glas Slavonije

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nenad Piskač: Dvije babice, kilavo dijete

Objavljeno

na

Objavio

Tijekom kampanje za ratifikaciju rodne ideologije krinke su pale. Ono što je važnije od razgolićena maškaranja odnosi se na činjenicu kako je opravdani dugogodišnji gnjev hrvatskoga naroda dosegnuo točku vrenja. Narod je spreman za promjene. Pitanje je – tko će zasjesti na novi val (politički) još nezaživljenoga demokršćanstva, protiv kojega se režim bori rukama i nogama ne bi li hrvatski demokršćanin ostao u pelenama, ili u najboljem slučaju na razini folklora. Zagrijavanje je počelo s haaškom presudom od 29. studenoga 2017., Praljkovom formulom i bočicom, a četiri mjeseca kasnije došlo je do ključanja uz pomoć Plenkovićeva nametanja nepotrebne Istanbulske konvencije. Ona je kruna svih politika proteklih 18 godina. Te politike godinama su raskrinkavali nerežimski novinski komentatori i biskupske poruke, piše Nenad Piskač/HKV

Usred za promjene sazrjele situacije pojavile su se dvije odvojene, gotovo istodobne referendumske inicijative. Prva hoće referendumom odbaciti Istanbulsku konvenciju. Druga hoće po drugi put referendumom uvesti promjene u trulo izborno zakonodavstvo. Očito je riječ o fenomenu rogova u vreći. Nedvojbeno je kako Istanbulsku konvenciju treba odbaciti. Nedvojbeno je kako treba promijeniti izborno zakonodavstvo. Budući da režim nema namjeru odustati od ratifikacije Istanbulske konvencije, a niti ima namjeru dubinski urediti izborno zakonodavstvo (Hrvatska kao jedna izborna jedinica!), referendum je jedino preostalo demokratsko sredstvo promjena.

Prema jedinstvu otpora odnarođenoga režima

Obje referendumske inicijative potječu iz katoličkih (laičkih) krugova. Računaju na opravdani gnjev hrvatskih državljana. Taj se opravdani gnjev ne bi smio razvodniti, niti je on ičije privatno vlasništvo. Obje inicijative računaju na isti dio izbornoga tijela i na isti Zakon o referendumu. Međutim, na teren izlaze svaka za se, umanjujući jedna drugoj šanse za uspjeh. Je li riječ o različitim političkim koncepcijama ili o osobnim animozitetima, ne znam. Ali znam da je Željka Markić odbacila referendumsko pitanje o Istanbulskoj konvenciji prije negoli je sama objavila referendumsko pitanje o kozmetici izbornoga zakonodavstva. To je najava referendumskoga rata! Rascjep koji vodi u nigdinu.

Inicijativa referenduma o Istanbulskoj konvenciji naslanja se na politički rad stranke Hrast Ladislava Ilčića. Njemu je najveći dio stranke svojedobno okrenuo leđa budući da je stranku prikrpao Karamarkovom HDZ-u na jedan, blago rečeno, vrlo neobičan način o kojemu sam svojedobno pisao. Ilčić je Hrast sveo na jednoga zastupnika u Saboru. Plenković je prihvatio Hrast kao nepotrebnu prtljagu. Njemu demokršćanstvo nije ni u peti.

Inicijativa referenduma o promjeni izbornoga zakonodavstva naslanja se na prethodni referendum s istom temom, koji je propao zbog velikoga otpora režima – jedinstva ondašnje (i sadašnje) vlasti i oporbe, ali ne i samo zato. Željka Markić jest probitačna i sposobna, ali i sve više nepopularna u demokršćanskome krugu, što je tema za poseban osvrt. Svoj zvjezdani trenutak nije iskoristila, ili prepoznala, na vrijeme.

Protiv promjene izbornoga zakonodavstva iste su one političke snage koje su bile za ratifikaciju Istanbulske konvencije. Dakle, ukupan politički poredak. I to je jedan od razloga zbog kojega treba inzistirati na jedinstvu otpora režimu, a ne na međusobnom podmetanju klipova pod kotače. I osobnom „leadershipu“, kako bi rekla Kolinda Grabar-Kitarović.

Kako olakšati posao režimu…

Nije daleko od istine, s druge strane, da su Markićeva i Ilčić, „lideri“ koji više tvrdoglavo zapovijedaju negoli što nude. Zajednička im je karakteristika da nemaju cjeloviti, nacionalni, program. Oboje, istina, imaju velike ambicije. Oboje bi ušli u politički ring bez političkoga programa, izgrađene stranačke infrastrukture i izbornih rezultata – skrivajući se iza referenduma. Oboje jašu na katoličkome valu, na stajalištima većine hrvatskoga naroda. I oboje svoje dosadašnje uspjehe mogu zahvaliti HDZ-u (i volonterima!). Doduše, ne Plenkovićevom, već onom od ranije.

Mogli su napraviti i više, da su slušali ritam objektivne politike, čitali „znakove vremena“, znali posadašnjiti kršćanski sustav vrijednosti, da su reagirali na vrijeme, da su prigušili apetite i kalkulacije, te stvarali bazu za politički iskorak, dakle, da su išli u širinu i otvarali se, umjesto što su se zatvorili u male elitističke klubove. Oboje, dakako, imaju i uspjeha, koje treba priznati, ali oni nisu vječna moneta. Markićeva referendum o braku, Ilčić ulazak u vlast. I to je sve. Referendum o braku ubrzo je režim zakonodavstvom razvodnio, a ulazak u vlast pokazao se neučinkovitim.

I političkom lajbeku je jasno da se u okolnostima u kojima se Hrvatska danas nalazi ne smije istodobno pokrenuti dva zasebna referenduma s dvije organizacijske platforme okrenute prema istom izbornom tijelu. Jer u startu olakšava posao odnarođenom režimu. Zakonodavno je, dakako, takvo što dopušteno, ali, je li sve što zakon dopušta istodobno i pametno? Dakle, treba napraviti prioritet.

Kako je jednako važan prioritet promjena katastrofalnoga izbornoga zakonodavstva – koji je duboko pustio korijenje, kao i izlazak iz Istanbulske konvencije – prije negoli duboko pusti korijene, zdrava pamet nalaže da se oba prioriteta moraju rješavati u dogovoru dvije inicijative. U zajedništvu. Ne u suparništvu. Može se istodobno pripremiti i održati više referenduma jednoga organizacijskoga odbora, ako im je cilj više opće dobro. Šanse za uspjeh veće su ako se organizacijski osmisli i provede jedna zajednička inicijativa o dva istodobna referendumska pitanja, koji, zbog uštede, racionalna država u pravilu raspisuje isti dan.

Zajedništvo i stručnost, ili trošenje nacionalne energije

U ovom je trenutku jasno da bi pitanje Istanbulske konvencije, zbog nedavne ratifikacije s pratećom „javnom raspravom“, izvuklo više državljana na referendum negoli tema izbornoga zakonodavstva koja je medijski i politički nepripremljena. Obje teme u sinergiji postigle bi vjerojatno bolji uspjeh, negoli dvije istodobne, od kojih se jedna inicijativa već izjasnila da ona druga ima besmisleno referendumsko pitanje.

Veća je šansa da obje teme referenduma poluče uspjeh, ako budu pripremane s jedne organizacijske platforme, a referendumi budu provedeni istoga dana. Nije u pitanju nikakav bauk – više referenduma u istome danu provodi npr. Švicarska. Trebale bi to znati i obje naše inicijative.

Logično je onda pitanje, čemu dvije usporedne referendumske inicijative. Izgleda kako one vode u logiku „podijeli pa vladaj“, to će reći – u neuspjeh ili polovičan uspjeh, jer je dobitna kombinacija „glave skupa“. Izmišljanje tople vode s dva referenduma s dvije odvojene inicijative moglo bi roditi kilavo dijete, pomutnju, dezorijentaciju i gubljenje nacionalne energije. Zato predlažem inicijatorima jedne i druge inicijative, ako nije kasno i ako kola već nisu otišla nizbrdo, da sjednu za stol i dogovore jedan, sveobuhvatan referendumski zahvat, zakonodavno neoboriv, da pozovu relevantne stručnjake za pojedina prateća pitanja, a ne da opravdani gnjev naroda egoistički svojataju svaka za sebe. Državljani kojima se inicijative obraćaju, moraju znati da iza svakoga referendumskoga pitanja stoje ozbiljni stručnjaci, a ne parcijalni interesi.

Zajedništvo i stručnost bili bi zorni pokazatelji da su začetnici obje inicijative bitno drukčiji od čimbenika aktualnoga režima. Bio bi to izraz odgovornosti i jedinstva. Jer eventualni neuspjeh, među ostalim, inicijatore će svesti na demokršćanski vjerodostojnu razinu „viteza“ Reinera. A hrvatski narod ostat će bez nade – što je sa stajališta nacionalne politike neoprostivo.

Dvije referendumske inicijative, osim toga, pokazuju kako unutar demokršćanskoga kruga postoje frakcije koje se međusobno nadmeću (jedna kao liječi „uzroke“, a druga „posljedice“) i ne mogu se ni oko čega dogovoriti, čak i prije negoli je demokršćanska Hrvatska izašla iz političkih pelena i polučila nekakav ozbiljan izborni rezultat. Hrvatska nema nijednu demokršćansku stranku na razini izbornoga legitimiteta. Režim već godinama održava takvo stanje i priželjkuje cijepanje, dijeljenje, razvodnjavanje demokršćanski orijentiranoga biračkoga tijela. Baš onakvo mrvljenje kakvo se očitovalo atomizacijom braniteljske populacije ili pravaške scene. Stara formula „podijeli pa vladaj“, promijenila je oblik – razgradi pa vladaj.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati