Connect with us

Analiza

PRILOG UZ RAŠČLAMBU DAYTONSKOG SPORAZUMA

Objavljeno

on

NESAMOUPRAVNA PODRUČJA I ODNOSI KROZ POVIJEST

[ad id=”68099″]

Budući da se, istina neslužbeno, uz međunarodnu upravu u BiH, često rabi pojam „protektorata“, u najkraćem i krajnje pojednostavljeno navodim povijesni pregled nesamoupavnih oblika međudržavnih odnosa ili odnosa država prema nesamostalnim područjima, sa ciljem pojašnjenja tih pojava na laičkoj razini.

Zbog čega sam smatrao potrebitim napraviti ovaj pregled. Zbog toga, da tko bude nastavio sa čitanjem raščlambe Daytonskog sporazuma lakše shvati cjelinu problema, da razumije kako je to područje uređeno odredbama međunarodnog javnog prava a što se u stvarnosti dogodilo i događa u BiH. Ne želim nikome ništa sugerirati, ali onaj tko nađe interesa upustiti se u proučavanje „postdaytonske povijesti BiH“, može na jednom mjestu pronaći smjernice za istraživanje.

Protektorat:

Protektorat kao pojavni oblik vuče svoj korijen iz evolucije metoda širenja država kroz povijest.
Za razliku od modela osvajanja nekog područja (bilo samostalnog ili u sastavu neke druge države) i njegovog pripajanja području matične države ili uključivanja u upravno – pravni poredak, u novijoj povijesti razvijen je i usavršen model po kojemu je država pobjednica, ili u određenim okolnostima „jača“ država, ostavljala pobijeđenu ili slabiju državu i dalje postojati, ali je posebnim vezama podređenosti stavljala tu državu u položaj nesamouprave ili ograničene suverenosti.

Daljim razvitkom iz ovog modela su se razvijali razni oblici modernog vazaliteta (sizereni i vazalni odnosi) i protektorata.

Vazalitet ima svoj korijen u feudalnim odnosima, a zadnja zemlja u tom odnosu je bila Bugarska do 1908.godine.

Ovaj odnos se može definirati kao odnos polusuverenosti.
Protektorat, kao oblik podređenosti nije se kroz povijest razvio u jedinstven tip, nego je svaki dosadašnji slučaj protektorata imao svoje osobitosti, koje su proizilazile iz konkretnih ugovora temeljem kojih su protektorati nastajali.
Bitna značajka svih protektorata je dužnost protektora pružiti zaštitu štićeniku i pravo protektora (u manjoj ili većoj mjeri) utjecati na vanjske poslove štićenika.
Dužnost zaštite određivana je ugovorom i uglavnom se odnosila na zaštitu od napadaja izvana i potpori u obrani prava i opravdanih zahtjeva štićenika.
Štićenik redovito nije imao svojih predstavništava u inozemstvu te je protektor preuzimao zaštitu interesa štićenika na ovom području.
Poznati su i oblici protektorata u kojima je protektor jamčio za unutarnji pravni poredak štićenika.
Pravo utjecaja na vanjske poslove konzumirano je na izravan i neizravan način.
U slučajevima izravnog konzumiranja ovog prava protektor sam vodi vanjske poslove štićenika.
U slučaju neizravnog konzumiranja ovog prava (što se rijetko događalo) štićenik je vodio svoje vanjske poslove s ograničenim pravima (djelomično) a protektor je vršio nadzor ili je bilo potrebno njegovo odobrenje.
Većina protektorata (po protektoru) su bili protektorati države nad državom („protected state“) ili države nad područjem (nesamoupravnim) – kolonijalni protektorati, ali su poznati i kolektivni protektorati, (slučaj Krakova pod protektoratom Austrije, Pruske i Rusije 1815.-1846.godiune).
Poznati su i slučajevi istovremenog nastanka i stavljanja štićenika pod protektorat, slučajevi Krakova, Gdanjska, Jonskih otoka, Slobodnog Teritorija Trsta.
Napomene radi, treba razlikovati „protekciju“ (slučaj Egipta nakon 1922.godine) od protektorata.
U slučaju protekcije zaštitnik obećava zaštitu kao i u protektoratu a štićenik zadržava pravo samostalnog vođenja vanjske politike. U 19. i 20. stoljeću razvija se poseban oblik protektorata koji je imao svrhu omogućiti kolonijalnu ekspanziju u novim uvjetima , uz ograničenu uporabu vojnih sredstava.
Glavna značajka kolonijalnih protektorata je u tome što kolonijalna područja nisu imala međunarodnu važnost niti razvijene međunarodne poslove i interese, te se protektorat svodio na poseban oblik kolonijalne uprave, iako postoje i slučajevi u kojima su se velesile služile protektoratom da bi pokorile i velike, pravno i politički izgrađene, države koje se nisu smatrale članovima međunarodne zajednice.

Najznačajniji protektorati su: Aden, Gambija, Kenija, Nigerija, Sjeverna Rodezija, Njasa, Siera Leone, Solomunsko otočje, Somalija, Uganda, Zanzibar itd.

Oblik protektorata nad državom – „protected state“, je poseban oblik protektorata po tome što država pod protektoratom ima svoju vlast ili vladara (suverena) je u svojim unutarnjim poslovima, dok njenu vanjsku politiku vodi država protektor.

Kvazi protektorati su oblici protektorata koji se javljaju početkom 20. stoljeća i uglavnom se vezuju za pojavu pragmatične primjene međunarodnog prava u rješavanju sporova i primjeni načela utilitarizma u međunarodnim odnosima.

Zajedno s primjenom ovog oblika protektorata javlja se teza o ograničenoj suverenosti država, a provodi se u cilju „zaištite“ demokracije, ljudskih prava, nacionalnih interesa itd.
Kao pojava uglavnom se vezuje za SAD (slučaj Kube i Haitija od 1915., Dominikanske republike od 1916., Hondurasa od 1911., Nicarague od 1911. itd.).
Ova pojava je kasnije evoluirala u negativnom smjeru u oblik vojnih i drugih intervencija: Panama, Grenada, Čile, Nicaragua, Honduras itd.

Protektorat nad Slobodnim Teritorijem Trsta.

Nakon I svjetskog rata, do „slučaja BiH“, bila su poznata dva slučaja posebnih teritorijalnih, ali u nekim elementima i državnih jedinica, u svrhu rješavanja složenih teritorijalnih problema (složenih po samoj biti teritorijalnog spora ili vremenu stavljanja pod nadzor, odnosno rješavanja), koje su bile stavljene pod nadzor ili zaštitu tadašnje svjetske organizacije, Lige naroda.
Prvi slučaj je bio slučaj Saarskog područja i Gdanjska. (Saarsko područje je trebalo biti 15 godina pod posebnom upravom koju je postavljala i nadzirala Liga naroda, a grad Gdanjsk organiziran je kao posebna jedinica koju u vanjskim poslovima zastupa Poljska, ali pod nadzorom Lige naroda).
Drugi slučaj je rješenje primijenjeno kod stvaranja Slobodnog Teritorija Trsta (STT), unutar ugovora o miru s Italijom.

Ovom mirovnom ugovoru su dodani prilozi – aneksi.

Zanimljivo ih je spomenuti zbog određene sličnosti sa rješenjima u DS, o kome će kasnije biti riječi. STT je po odredbama mirovnog ugovora trebao imati poseban međunarodni položaj, koji se temelji na odredbi članka 21. prema kome: -«VS UN osigurava i neovisnost STT».
VS UN trebalo je nadzirati održavanje i provedbu Stalnog statuta STT, poglavito u odnosu na zaštitu temeljnih ljudskih prava i održavanja reda i sigurnosti u STT, čime je uspostavljen određeni odnos između STT i UN, koji se, kao i pravni položaj STT prosuđuje prema ograničenjima što ih mirovni ugovor nameće STT. Ova ograničenja su znatna i odnose se na one odredbe mirovnog ugovora i njegovih aneksa, koje ne mogu izmijeniti vlasti STT, čime je ograničena zakonodavna i izvršna vlast, pa čak i ustavotvornost.
Provedba ovog mirovnog aranžmana osigurana je nadzorom i ovlastima VS UN i guvernera imenovanog od VS UN, koji je pored VS UN imao mnoge ovlasti i funkcije u unutarnjem ustrojstvu STT.

Ove su funkcije s gledišta ustavnog uređenja STT funkcije njegovih organa, no kako one dolaze izvana, STT nije imao samostalnost u odlučivanju o svojim poslovima.
Ustavotvorna vlast STT bila je ograničena time što nije mogla stvoriti propise koji bi bili protivni Stalnom statutu, koji je kao ustavna norma višeg reda nametnuta izvana, čije je odredbe moglo mijenjati samo VS UN, a ustavotvorna vlast STT je mogla podnositi peticije i prijedloge prethodno prihvaćene dvotrećinskom većinom u Narodnoj Skupštini.
Mehanizam glasovanja u VS UN bio je takav da je za neku izmjenu moralo glasovati najmanje sedam članova (obvezatno svi stalni), što realno gledano znači da se ništa nije moglo promijeniti ako bi bilo koja stalna članica VS UN bila protiv.

Zanimljivo je međutim napomenuti da je u okvirima koje je s obzirom na svoj sadržaj postavljao Stalni statut, ustavotvorna vlast STT bila suverena, a intervencije VS UN i imenovanog guvernera negativne, što znači da je bilo predviđeno intervenirati samo u slučaju izlaska iz okvira postavljenog Stalnim Statutom.

Ograničenja u zakonodavstvu su se svodila na to da je guverner mogao svaki zakon vratiti zakonodavnom tijelu sa svojim primjedbama i preporukama, a u slučaju da se zakonodavna vlast s tim ne složi, konačnu odluku je trebalo donijeti VS UN.
Glede međunarodnog položaja, STT je imao ograničenu samo djelatnu sposobnost, a ta se ograničenja razlikuju od onih koja se obično javljaju kod protektorata.

STT sam sklapa ugovore po svojim organima koje supotpisuju guverner i jedan član vlade.
Logično se razumije da guverner pri potpisivanju ugovora djeluje u svojstvu ustavnog čimbenika, ali isto tako da samim time što je potpisao ugovor nije uporabio svoje pravo protivljenja svakom ugovoru koji je po njegovom mišljenju u suprotnosti s odredbama Stalnog Statuta ili zakona STT.
Međunarodni položaj STT je različito interpretiran i ocjenjivan, od toga da može biti ogledni primjer za međunarodno rješavanje problema (Leprette) do mišljenja da je ideja i samo rješenje STT model „osakaćene države“ (Guggenheim, Sibert, Kelsen).
Temeljne općeprihvaćene značajke STT:
-STT je nedvojbeno zasebna politička jedinica, odvojena od svake postojeće
države,
-ima svoj teritorij i pučanstvo,
-ima organiziranu vrhovnu vlast u koju su ugrađeni strani elementi,
-ima Stalni Statut koji je dio međunarodnog sporazuma,
-ograničene je suverenosti (i neovisnost prema vani i vrhovnost prema
unutra), sa jasno prepoznatljivim elementima ovisnosti,
-javni život sputan i sadržajno ograničen širokim ovlastima VS UN i
imenovanog guvernera,
-ima jasno izražene elemente međunarodne uprave, ali suprotno tom modelu
stoji činjenica da većinu državnih poslova uprave provode „domaći“ organi.
Zbog svih ovih značajki STT se smatra protektoratom u kojemu su UN protektor a STT štićenik.
UN pruža zaštitu a za uzvrat (preko VS i imenovanog guvernera) imaju pravo utjecati na državni život STT.

Posebnost slučaja protektorata nad STT je u tome su protektor UN a ne jedna država ili više njih, po čemu se ovaj slučaj razlikuje od svi drugih, do tada poznatih protektorata.
Treba napomenuti da ovo rješenje nije ni primijenjeno ni provedeno.
STT je ostao pod vojnom upravom triju država koja je između tkzv. zone A (nad kojom je bila anglo-američka uprava) i zone B (nad kojom je bila jugoslavenska uprava) bila podijeljena „Morganovom linijom“.

Mandatni sustav:

Razvitak kolonijalizma prije i izravno uoči I svjetskog rata dosegao je dotada neviđene razmjere.
Uostalom, kada se govori o uzrocima koji su doveli do izbijanja I SR kao jedan od nezaobilaznih i vrlo značajnih uzroka se navodi borba za kolonije i energetske resurse.
Kako to obično kroz povijest biva, krajem I SR, nakon svih ratnih strahota, prevladalo je mišljenje da je kolonijalni sustav nepravedan i neodrživ, te su se kolonijalne sile našle pred problemom kojeg je trebalo rješavati zadovoljenjem dvojbe: kako zadržati ekonomske i političke benefite kolonijalnog sustava i zadovoljiti prevladavajuće mišljenje o nepravednosti i neodrživosti tog istog sustava.
Sile pobjednice u I SR nisu mogle „podijeliti plijen“ kako je to ranije činjeno, nego je rođena ideja o „mandatu“ kao civiliziranom procesu u kojemu bi „napredni“ narodi preuzeli određeni oblik skrbništva nad „nazadnim“ narodima dotadašnjih kolonija, prije svega, pobijeđenih kolonijalnih sila.
Člankom 22. Pakta Lige Naroda, kao svete zadaće civilizacije proglašavaju se dobrobit i razvitak naroda koji će se naći pod mandatom, određuju se pravila kojima se uređuje pitanje uprave nad mandatnim područjima, koja se ima vršiti u ime Lige naroda.
Pod mandat su stavljene neke zemlje do tada u sastavu bivšeg osmaskog imperija i njemačke kolonije.
Prema stupnju razvitka mandatna područja su podijeljena na A, B i C kategorije.
Država koja je preuzela mandat, vršila je svoje ovlasti kao mandatar Lige naroda i u njeno ime.
Mandatar je o provedbi mandata dostavljao posebna izvješća koje ispitivalo posebno pomoćno tijelo, Stalni odbor za mandate.
Teoretičari su imali različite pristupe biti mandatskog odnosa i položaju mandatskih područja, te je vrlo širok raspon u koji se mogu smjestiti ova različita tumačenja:

-suverenost pripada mandataru,
-suverenost pripada mandataru ali je ograničena pravima Vijeća Lige naroda,
-suverenost pripada Ligi naroda,
-suverenost pripada Ligi naroda i mandataru – podijeljeno,
-suverenost pripada glavnim savezničkim vlastima – silama,
-suverenost pripada Ligi naroda ali je provode mandatari,
-mandatska područja su subjekti međunarodnog prava, te im stoga pripada
suverenost.

No nakon svega se može zaključiti da su mandati bili zamišljeni drugačije nego je to pokazala provedbena praksa.
Nakon osnivanja Ujedinjenih naroda mandatski sustav prelazi u novi oblik, sustav starateljstva prema poglavlju XII Povelje UN.

Sustav starateljstva:

Tijekom II SR i neposredno nakon njega prevladala je svijest o nepravednosti kolonijalnih i u uskoj svezi s njima mandatnih sustava, a kao alternativa proklamirano je pravo svih naroda na samoodređenje i neovisnost u vlastitoj državi. (Atlantska Povelja 14. 08.1941.)
Novoutemeljena Organizacija ujedinjenih naroda, okupljena na političkim načelima sadržanim u Povelji UN, predstavljala je vidan napredak u shvaćanju i primjeni međunarodnog prava i međunarodnih odnosa, stavljajući u prvi plan načelo suverene jednakosti u odnosima među narodima i državama.

U tom smislu, sustav starateljstva predviđen je kao prijelazni oblik uprave nad područjima.

a) koja su do tada bila pod mandatom,
b) područja koja mogu biti odvojena od neprijateljskih država kao posljedica II SR, i
c) područja koja države, odgovorne za upravljanje njima, podvrgnu tom sustavu,
sa ciljem njihovog osposobljavanja za punopravno članstvo u međunarodnoj obitelji.

Dakle, sustav starateljstva je predviđao upravu nad područjima koja će biti oduzeta od pobijeđenih država, ali je mogao biti primijenjen i na druga područja, uz uvjet dragovoljnog pristanka država koje su do tada njima upravljale.
Starateljstvo se utemeljuje ugovorom između države koja će vršiti starateljstvo i organa UN koji je nadležan za brigu i nadzor nad starateljstvom.
Većina mandatnih područja B i C kategorije stavljena je u sustav starateljstva, tako što su mandatne vlasti postale upravne, u skladu s odredbama Povelje UN o starateljstvu.

Ciljevi starateljskog sustava sadržani u članku 76. Povelje UN definirani su kao:
-učvršćivanje međunarodnog mira i sigurnosti,
-unaprjeđivanje političkog, ekonomskog, socijalnog i prosvjetnog napretka pučanstva područja i stupnjevit razvitak u pravcu samouprave i neovisnosti,
-osiguranje temeljnih prava i sloboda čovjeka za sve bez razlike na rasu, vjeru, spol, jezik,
-jednako postupanje s obzirom na međunarodni promet i trgovinu sa svim članovima UN i njihovim državljanima.

Iz navedenog se može iščitati glavna svrha starateljskog sustava sadržana u usmjerenju procesa na neovisnost u konačnici, pri čemu (kaže se u Povelji) u obzir treba uzeti potrebe svakog područja i slobodno izražene želje naroda nad kojima se starateljstvo provodi, čime je dodatno potvrđeno načelo o samoodređenju naroda sadržano u članku 1. točka 2. Poglavlja I Povelje UN.
Pored toga, u članku 78. se izričito navodi da se starateljski sustav ne primjenjuje na zemlje koje su postale članice Un, među kojima se odnosi moraju temeljiti na poštivanju načela suverene jednakosti.

Svrha starateljskog sustava je zaštita interesa pučanstva i starateljska uprava dužna je osigurati da područje pod starateljstvom da svoj doprinos održavanju međunarodnog mira i sigurnosti.

VAŽNO: Članak 85.

1. Opća skupština obavlja funkcije UN koje se odnose na starateljske sporazume za sve zone koje nisu naznačene kao strategijske, uključujući odobravanje uvjeta starateljskih sporazuma i njihove preinake ili izmjene.
2. Starateljsko vijeće koje djeluje pod vodstvom Opće skupštine, pomaže općoj skupštini u obavljanju tih poslova.
„U slučaju Daytonskog sporazuma te „funkcije“ obavlja VS UN.“ Zašto je ovo VAŽNO? Zato što se Općom skupštinom ne može manipulirati kao Vijećem Sigurnosti!

Poglavlje XIII

STARATELJSKO VIJEĆE (usporediti sa Peace Implementation Council – „PIC“
Sastav
Za one koju budu zainteresirani pratiti „Raščlambu Daytonslkog sporazuma“ , ovo poglavlje će biti detaljnije objašnjeno u prilogu „Povelja UN“

Ilija Vincetić/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari