Pratite nas

Kronika

Prisjetite se jednog od najvećih govora u hrvatskoj povijesti

Objavljeno

na

Danas je osamnaesta godišnjica smrti Vlade Gotovca, jednog od najvećih političara u hrvatskoj povijest

Na današnji dan obilježava se 18. obljetnica smrti hrvatskog političara, pisca, esejista, filozofa i disidenta – Vlade Gotovca. 

Vlado Gotovac upamćen je zbog mnogih poteza za svog života. Zbog promicanja ideja hrvatskog proljeća završio je u zatvoru, a početkom 90-ih godina zasjeo je na čelo Matice hrvatske.

Gotovac ostao upamćen zbog brojnih stvari u karijeri, no daleko najistaknutiji bio je onaj na Trgu kralja Petra Krešimira povodom prosvjeda majki vojnika koji su protiv svoje volje zadržani u tadašnjoj Jugoslavenskoj narodnoj armiji (JNA).

Evo što je rekao Vlado Gotovac ispred Komande 5. vojne oblasti 30. kolovoza 1991. godine:

“Ja vas volim i ja se vama ponosim! I kad bih morao birati hoću li s vama umrijeti ili s generalskim strašilima živjeti, izabrao bih smrt. Jer već odavno u svijetu postoji jedna divna rečenica jednog velikog pisca koji kaže: ‘U Navari se umiralo od srama.’ I mi Hrvati, kad bi nam uzeli ovo dostojanstvo, kad bi nam uzeli ovu ljubav, i mi bismo umirali od srama! A oni – ta strašila – nemaju od čega umrijeti jer nemaju ni dostojanstva, ni ljubavi, i ne mogu imati srama! Smrt je već u njima.

Kad bi generali imali obitelj, kad bi generali imali djecu, kad bi generali imali bližnje, tada ne bi zaposjeli ovu našu zgradu. Ali generali nemaju nikoga, ja vas uvjeravam! Jer onaj tko tuđu djecu ubija – nema djece, jer onaj tko tuđe majke ucviljuje – nema majke; jer onaj tko tuđe domove ruši – nema doma. Generali zato moraju znati da na ovoj zemlji za njih nema ni majki, ni djece, ni domova! Umrijet će u pustoši svog mrtvog srca! Sramit će ih se njihova djeca, jer su izgubili ljubav. Sramit će ih se njihove žene jer su bili ubojice tuđe djece. Sramit će ih se njihove obitelji jer su uništavali tuđe obitelji.

Znate li, dragi Zagrepčani, pred kojom zgradom mi ovdje stojimo? – Pred Hrvatskim radišom podignutim zato da bi se mogli školovati siromašni hrvatski đaci, hrvatska sirotinja, da bi Hrvatska i tako napredovala i postala moderna nacija. Tu su zgradu sagradili zajedno najhrabriji i najsiromašniji Hrvati da bi Hrvatska bila dostojna Europe. A tko je sad u njoj? Posljednji čuvari komunizma! Ubojice hrvatskog naroda! I oni imaju obraza da, zaposjevši naše svete građevine, naše zadužbine, govore o svom posjedu u Hrvatskoj! Oni nam prijete da će na odlasku sve uzeti, sve odnijeti. Oni nam kažu da će iza sebe ostaviti samo pustoš. Pa mi znamo da će otići jedino s onim što će ukrasti, jer nikada ništa drugo nisu ni imali! – Jer sve što imaju, sve što jedu, sve što piju, sve što oblače – sve je vaše! Vi to plaćate, vi za to radite, vi za to stradate! Oni će, prijete, uzeti sve. A pitam ja tu gospodu: gdje su i čime su stekli pravo na bogatstvo koje je Hrvatska stjecala tisuću godina? Koji su njihovi gradovi? Koji su njihovi dvorci? Koje su njihove palače? – Neka slobodno uzmu sve što je njihovo. A mi dobro znamo da oni ništa nemaju! Oni se ne boje uništavanja jer se njima nema što uništiti! Zapamtite dobro: Sve što oni žele jest da nas izjednače sa sobom. Oni žele da budemo divlji kao oni, da budemo ubojice kao oni, da budemo bez ičega kao oni, da budemo bez morala kao oni, da sjedimo u tuđim domovima kao oni, da živimo u tuđim gradovima kao oni. Ali mi imamo svoje gradove, mi imamo svoju kulturu, mi imamo svoju domovinu, svoju naciju. Neka nas puste na miru! Neka odlaze odavde!

Molim vas lijepo: kakvi su to ljudi, ako uopće možemo govoriti o ljudima, koji sjede u tuđim kućama, koji se griju na tuđim ognjištima, koji žive u tuđim gradovima, koji troše tuđi novac i jedu tuđi kruh, ubijajući one koji im sve to daju?! – Umrli bi davno da imaju i trunku čovječnosti u sebi, umrli bi od srama, umrli bi od poniženja, umrli bi od onoga od čega svaki pošteni čovjek umire – od izgubljenoga dostojanstva.

Ti demoni se već dugo kreću po povijesti kao da su besmrtni. Tako se ponašaju. Ali neka znaju da je smrt, koja im je sad došla, definitivna. Ono što je umrlo u Moskvi, umrijet će i ovdje. Ono što umire sa sovjetskim generalima, umrijet će i ovdje!

Moj kolega Fabrio rekao je: ‘Uvijek će ostati bar jedno pero i uvijek će netko reći: Ne!’. Ni govora! Ostat će hrvatski narod, ostat će sa stotinama, s tisućama pera i pokazati kako smo i koliko smo kroz ovu povijest učinili da bismo opstali, da bismo bili ljudi i da nikad ne bismo pristali biti moralna strašila, kao ovi koji nam tvrde da nas štite. Samo, od koga nas štite u našoj domovini? Od nas samih? – Neka nas puste na miru! Mi ćemo sami osigurati svoju slobodu, svoju nezavisnost i svoje vrijednosti.

Ja to sigurno i konačno znam, jer vi majke, vi žene koje ste se ovdje skupile na ovom jedinstvenom skupu kakav nikad u Europi nije održan, vi ovdje dokazujete da je Hrvatska u dubini svoga bića – ona koja je obrazovana i ona koja nije obrazovana, ona koja je djevojačka i ona koja je majčinska – prožeta istim, veličanstvenim načelom ljubavi i dostojanstva! Zato sam odmah i rekao da vas volim, da ću radije s vama umrijeti nego s generalima živjeti, jer znam da ću u ovoj ljubavi i s ovom ljubavlju, u ovom dostojanstvu i s ovim dostojanstvom živjeti i kad me ne bude – i to je moja radost i to je moja snaga, moja kao i svih vas!

Neka ta ljubav, neka ta snaga, neka ta hrabrost vodi Hrvatsku, onu nenaoružanu i onu naoružanu, onu mušku i onu žensku, jer mi koji nismo naoružani nismo ništa manje hrabri, nismo ništa manje ponosni, nismo ništa manje zaljubljeni u svoju domovinu. Ako nemamo oružja, imamo snagu onoga što nas je ovamo dovelo, snagu svoje ljubavi, snagu svog dostojanstva, snagu svoje spremnosti da umremo, ako ne možemo kao ljudi živjeti. I to je ono što ne damo! Zato se ja ne bojim! To je ono po čemu je Hrvatska postojala, po čemu postoji i po čemu će postojati! Živjeli!”

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Raspisana tjeralica za migrantom koji je silovao djevojku s posebnim potrebama

Objavljeno

na

Objavio

Policija još uvijek traga za maloljetnim migrantom koji je pobjegao iz Prihvatnog centra i koji je zaražen HIV-om.

Migrant porijeklom iz Pakistana koji je dobio odgojnu mjeru zbog silovanja djevojke s posebnim potrebama krajem prošle godine, zaražen je HIV-om i pobjegao je iz Prihvatnog centra u Hadžićima kraj Sarajeva, piše Dnevni avaz.

Sud u Bihaću prenio je medijima da se na tom sudu vodio postupak protiv maloljetnog D.A. i da je pravomoćno okončan izricanjem odgojne mjere zbog kriminalnog djela spolnog odnosa s nemoćnom osobom.

Kako je migrant završio u bolnici na Koševu (Sarajevo), otamo je prebačen u Prihvatni centar, otkuda je pobjegao i ponovno se pojavio u Bihaću. Kako je u međuvremenu došla naredba za uhićenjem, on je ponovno lociran, ali kada su došli po njega, njega nije bilo u Prihvatnom centru.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

Preminuo akademik Marko Samardžija

Objavljeno

na

Objavio

U utorak, 19. veljače u Zagrebu je u 72. godini života umro akademik Marko Samardžija, istaknuti hrvatski jezikoslovac, redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i voditelj Akademijinog Zavoda za lingvistička istraživanja, priopćili su iz HAZU-a.

Profesor Samardžija bio je autor zapaženog priloga o Rječniku govora santovačkih Hrvata Živka Mandića u ovogodišnjem Hrvatskom iseljeničkom zborniku Hrvatske matice iseljenika.

Marko Samardžija rodio se 2. rujna 1947. u Vođincima kod Vinkovaca gdje je pohađao osnovnu školu, a srednju ekonomsku školu završio je u Vinkovcima. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završio je studij hrvatskoga jezika i jugoslavenskih književnosti te filozofije (1971.), magistrirao (1977.) i doktorirao (1986.). Radio je kao profesor u Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu od 1971. do 1973., a zatim prelazi na Katedru za suvremeni hrvatski književni jezik (hrvatski standardni jezik) gdje 1973. postaje asistent, 1978. znanstveni asistent, 1987. docent, 1992. izvanredni profesor, a 1998. redoviti profesor. Bio je predstojnik Katedre za hrvatski standardni jezik od 1992. do 2006., a od 1996. do 1998. i pročelnik Odsjeka za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Umirovljen je 2017. Od 2000. do 2001. Bio je ravnatelj Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Za redovitog člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, u Razredu za filološke znanosti, izabran je 2018. kada je postao i voditelj Zavoda za lingvistička istraživanja HAZU.

Akademik Marko Samardžija bio je autor, urednik i priređivač oko 30 znanstveno-stručnih radova o sintaksi, leksikologiji i povijesti hrvatskoga standardnog jezika. Objavio je sljedeće autorske knjige: Ljudevit Jonke (1990.), Hrvatski jezik u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (1993.), Filološki portreti (1993.), Leksikologija s poviješću hrvatskoga jezika (udžbenik za 4. razred gimnazije, više izdanja 1995.‒2000.), Iz triju stoljeća hrvatskoga standardnog jezika (1997.), Hrvatski jezik 4. Udžbenik za 4. razred gimnazije (više izdanja 1998.‒2008.), Jezikoslovni razgovori (2000.), Leksikon hrvatskoga jezika i književnosti (u suradnji s Antom Selakom, 2001.), Nekoć i nedavno ‒ odabrane teme iz leksikologije i novije povijesti hrvatskoga standardnog jezika (2002.), Piščev izbor (2003.), Iz triju stoljeća hrvatskoga standardnog jezika (2. prošireno izdanje, 2004.), Hrvatski kao povijesni jezik (2006.), Hrvatski jezik, pravopis i jezična politika u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (2008.), Devet iločkih priopćenja i jedno warszawsko (2010.), Hrvatski jezik i pravopis od ujedinjenja do kraja Banovine Hrvatske (1918.-1941., 2012.) te Srpsko ‒ hrvatski objasnidbeni rječnik (2015.)

Među važnija Samardžijina urednička i priređivačka izdanja spadaju knjige Jezični purizam u NDH ‒ jezični savjeti Hrvatskoga državnog ureda za jezik (1993.), Izbor iz djela Pavla Rittera Vitezovića (1999.,) Izbor iz djela Matije Antuna Relkovića, (1999.), Norme i normiranje hrvatskoga standardnoga jezika (1999., Filološke sitnice i pabirci Ivana Broza (2000.), Jezikoslovne rasprave i članci F. Ivekovića, I. Broza, T. Maretića, V. Rožića, M. Rešetara, N. Andrića, D. Boranića i A. Radića (2001.), Hrvatske jezične i pravopisne dvojbe Marijana Stojkovića (2005.), Hrvatski jezik u XX. stoljeću (zbornik radova; 2006.), Dani Julija Benešića II. (zbornik radova, 2006.), Bizovačko narječje Adolfa Bratoljuba Klaića (2007.), Donjosutlanski kajkavski ikavci (2008.), Dani Julija Benešića III. (zbornik radova, 2008.), Hrvatski pravopis ‒ po određenju kr. zem. vlade, odjela za bogoštovlje i nastavu Ivana Broza (2014.), Jezične bilješke Antuna Šimčika (2015.) te Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika 1967. – 2017. Vijesti, komentari, osude, zaključci. U povodu 50. obljetnice donošenja ( 2017.).

Bio je gost lektor na Sveučilištu u Kölnu akademske godine 1977./1978. i 1978./1979., gost docent na istom sveučilištu akademske godine 1986./1987. i 1987./1988., gost profesor na Visokoj pedagoškoj školi D. Berzsenyija u Szombathelyu (ljetni semestar 1996.), na Sveučilištu u Mostaru (od 1995. do 2003.) i na Sveučilištu u Pečuhu (ljetni semestar 2004.) te gost predavač na sveučilištima u Budimpešti, Katowicama, Ljubljani, Poznanju, Varšavi i Skoplju.

Bio je sudionik međunarodnih slavističkih kongresa u Bratislavi (1993.), Krakovu (1998.), Ljubljani (2003.), Ohridu (2008.) i Minsku (2013.), kao i hrvatskih slavističkih kongresa u Puli (1995.), Osijeku (1998.), Zadru (2002.), Varaždinu (2006.) te u Vukovaru i Vinkovcima (2014.).

Od 1995. akademik Marko Samardžija bio je član Međunarodne komisije za slavenske književne/standardne jezike i Međunarodnog slavističkoga komitet od 2008., a od 2009. do 2012. i član Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari