Pratite nas

Kronika

Prisjetite se jednog od najvećih govora u hrvatskoj povijesti

Objavljeno

na

Danas je osamnaesta godišnjica smrti Vlade Gotovca, jednog od najvećih političara u hrvatskoj povijest

Na današnji dan obilježava se 18. obljetnica smrti hrvatskog političara, pisca, esejista, filozofa i disidenta – Vlade Gotovca. 

Vlado Gotovac upamćen je zbog mnogih poteza za svog života. Zbog promicanja ideja hrvatskog proljeća završio je u zatvoru, a početkom 90-ih godina zasjeo je na čelo Matice hrvatske.

Gotovac ostao upamćen zbog brojnih stvari u karijeri, no daleko najistaknutiji bio je onaj na Trgu kralja Petra Krešimira povodom prosvjeda majki vojnika koji su protiv svoje volje zadržani u tadašnjoj Jugoslavenskoj narodnoj armiji (JNA).

Evo što je rekao Vlado Gotovac ispred Komande 5. vojne oblasti 30. kolovoza 1991. godine:

“Ja vas volim i ja se vama ponosim! I kad bih morao birati hoću li s vama umrijeti ili s generalskim strašilima živjeti, izabrao bih smrt. Jer već odavno u svijetu postoji jedna divna rečenica jednog velikog pisca koji kaže: ‘U Navari se umiralo od srama.’ I mi Hrvati, kad bi nam uzeli ovo dostojanstvo, kad bi nam uzeli ovu ljubav, i mi bismo umirali od srama! A oni – ta strašila – nemaju od čega umrijeti jer nemaju ni dostojanstva, ni ljubavi, i ne mogu imati srama! Smrt je već u njima.

Kad bi generali imali obitelj, kad bi generali imali djecu, kad bi generali imali bližnje, tada ne bi zaposjeli ovu našu zgradu. Ali generali nemaju nikoga, ja vas uvjeravam! Jer onaj tko tuđu djecu ubija – nema djece, jer onaj tko tuđe majke ucviljuje – nema majke; jer onaj tko tuđe domove ruši – nema doma. Generali zato moraju znati da na ovoj zemlji za njih nema ni majki, ni djece, ni domova! Umrijet će u pustoši svog mrtvog srca! Sramit će ih se njihova djeca, jer su izgubili ljubav. Sramit će ih se njihove žene jer su bili ubojice tuđe djece. Sramit će ih se njihove obitelji jer su uništavali tuđe obitelji.

Znate li, dragi Zagrepčani, pred kojom zgradom mi ovdje stojimo? – Pred Hrvatskim radišom podignutim zato da bi se mogli školovati siromašni hrvatski đaci, hrvatska sirotinja, da bi Hrvatska i tako napredovala i postala moderna nacija. Tu su zgradu sagradili zajedno najhrabriji i najsiromašniji Hrvati da bi Hrvatska bila dostojna Europe. A tko je sad u njoj? Posljednji čuvari komunizma! Ubojice hrvatskog naroda! I oni imaju obraza da, zaposjevši naše svete građevine, naše zadužbine, govore o svom posjedu u Hrvatskoj! Oni nam prijete da će na odlasku sve uzeti, sve odnijeti. Oni nam kažu da će iza sebe ostaviti samo pustoš. Pa mi znamo da će otići jedino s onim što će ukrasti, jer nikada ništa drugo nisu ni imali! – Jer sve što imaju, sve što jedu, sve što piju, sve što oblače – sve je vaše! Vi to plaćate, vi za to radite, vi za to stradate! Oni će, prijete, uzeti sve. A pitam ja tu gospodu: gdje su i čime su stekli pravo na bogatstvo koje je Hrvatska stjecala tisuću godina? Koji su njihovi gradovi? Koji su njihovi dvorci? Koje su njihove palače? – Neka slobodno uzmu sve što je njihovo. A mi dobro znamo da oni ništa nemaju! Oni se ne boje uništavanja jer se njima nema što uništiti! Zapamtite dobro: Sve što oni žele jest da nas izjednače sa sobom. Oni žele da budemo divlji kao oni, da budemo ubojice kao oni, da budemo bez ičega kao oni, da budemo bez morala kao oni, da sjedimo u tuđim domovima kao oni, da živimo u tuđim gradovima kao oni. Ali mi imamo svoje gradove, mi imamo svoju kulturu, mi imamo svoju domovinu, svoju naciju. Neka nas puste na miru! Neka odlaze odavde!

Molim vas lijepo: kakvi su to ljudi, ako uopće možemo govoriti o ljudima, koji sjede u tuđim kućama, koji se griju na tuđim ognjištima, koji žive u tuđim gradovima, koji troše tuđi novac i jedu tuđi kruh, ubijajući one koji im sve to daju?! – Umrli bi davno da imaju i trunku čovječnosti u sebi, umrli bi od srama, umrli bi od poniženja, umrli bi od onoga od čega svaki pošteni čovjek umire – od izgubljenoga dostojanstva.

Ti demoni se već dugo kreću po povijesti kao da su besmrtni. Tako se ponašaju. Ali neka znaju da je smrt, koja im je sad došla, definitivna. Ono što je umrlo u Moskvi, umrijet će i ovdje. Ono što umire sa sovjetskim generalima, umrijet će i ovdje!

Moj kolega Fabrio rekao je: ‘Uvijek će ostati bar jedno pero i uvijek će netko reći: Ne!’. Ni govora! Ostat će hrvatski narod, ostat će sa stotinama, s tisućama pera i pokazati kako smo i koliko smo kroz ovu povijest učinili da bismo opstali, da bismo bili ljudi i da nikad ne bismo pristali biti moralna strašila, kao ovi koji nam tvrde da nas štite. Samo, od koga nas štite u našoj domovini? Od nas samih? – Neka nas puste na miru! Mi ćemo sami osigurati svoju slobodu, svoju nezavisnost i svoje vrijednosti.

Ja to sigurno i konačno znam, jer vi majke, vi žene koje ste se ovdje skupile na ovom jedinstvenom skupu kakav nikad u Europi nije održan, vi ovdje dokazujete da je Hrvatska u dubini svoga bića – ona koja je obrazovana i ona koja nije obrazovana, ona koja je djevojačka i ona koja je majčinska – prožeta istim, veličanstvenim načelom ljubavi i dostojanstva! Zato sam odmah i rekao da vas volim, da ću radije s vama umrijeti nego s generalima živjeti, jer znam da ću u ovoj ljubavi i s ovom ljubavlju, u ovom dostojanstvu i s ovim dostojanstvom živjeti i kad me ne bude – i to je moja radost i to je moja snaga, moja kao i svih vas!

Neka ta ljubav, neka ta snaga, neka ta hrabrost vodi Hrvatsku, onu nenaoružanu i onu naoružanu, onu mušku i onu žensku, jer mi koji nismo naoružani nismo ništa manje hrabri, nismo ništa manje ponosni, nismo ništa manje zaljubljeni u svoju domovinu. Ako nemamo oružja, imamo snagu onoga što nas je ovamo dovelo, snagu svoje ljubavi, snagu svog dostojanstva, snagu svoje spremnosti da umremo, ako ne možemo kao ljudi živjeti. I to je ono što ne damo! Zato se ja ne bojim! To je ono po čemu je Hrvatska postojala, po čemu postoji i po čemu će postojati! Živjeli!”

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Sjećanje na žrtve partizansko komunističkih zločina u svibnju 1945. u Gornjoj Kustošiji

Objavljeno

na

Objavio

Ove nedjelje, 19. svibnja 2019 godine, kod spomen-obilježja žrtava komunističkih zločina stradalih 1945. te ekshumiranih iz masovne grobnice u Gornjoj Kustošiji, već tradicionalno je obilježen Dan sjećanja na žrtve komunističkog režima na lokaciji Gornja Kustošija.

Na njivi na kojoj je postavljeno spomen obilježje, 9. svibnja 1945. partizansko komunistički zločinci bez suda i zakona zvjerski su pobili 17 ljudi, velikom većinom mladih ranjenika – kadeta iz obližnje bolnice na Sv. Duhu.

Osobe upućene u ove zločine govore da su zločine izvršili pripadnici 13. proleterske brigade iz istočne Hercegovine i Crne gore.
Ovom sjećanju ove nedjelje nazočili su hodočasnici kao i predstavnici političkih i društvenih institucija i organizacija. Među sudionicima je bio i saborski zastupnik Zlatko Hasanbegović kao i predstavnik Hrvatskog žrtvoslovnog društva Gjuro Knezičić.

Kod spomen-obilježja održana je Sveta Misa za sve pokojne i nestale. Svetu Misu je predvodio vlč Robert Šreter, župnik u Šestinama održavši nadahnutu propovijed u kojoj je naveo da je ubijanje koje se dogodilo 1945 bio je ples sotonskog zla. To je bio rezultat mržnje, kazne i odmazde, a mi smo se okupili u ljubavi. Naglasio je da, iako smo razočarani u ljudsku pravdu i hrvatsku pravdu, nemojmo pokleknuti i izgubiti vjeru u Božju pravdu, jer svi na kraju stanu pred sud Božji. I oni koji su 1945 ubijali u mržnji. U propovijedi nas je pozvao da vjerujemo Bogu, od njega se ne može sakriti niti jedan zločin. Pozvao nas je da ne dopustimo da nam iz srca otmu vjeru jer vjera nas je jedina do sada i sačuvala. Naveo je da će možda Bog jednom reći da su Hrvati čudan narod koji radi protiv samoga sebe. Vjerujmo Bogu.

U propovijedi je spomenuo i bl. Alojzija Stepinca rekavši da će on biti proglašen svetim ako ne danas onda sutra. A. Stepinac je žrtva na koju se okomilo sotonsko zlo.

Svi su mu radili o glavi, sve tri države jer je bio vjeran Bogu, a Bog je jači od politike i jači je od sotonskog zla. Bl. Alojzije nije se odrekao ni vjere ni Boga ni u najtežim trenucima. Krenimo za bl. Alojzije Stepincom koliko god to koštalo.

Nakon svete Mise organizirano je druženje hodočasnika uz domaću hranu i kolače.

Vlatka Sakar

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

Gorski kotar: ‘To je vojska’. Samo mladi, između 20 i 30 godina. Niti jedne žene, niti jednog starca

Objavljeno

na

Objavio

Ajvar i Red Bull. Hrana koju migranti kupuju u dućanu u Liču. Za okrepu u Gorskom kotaru, na šumskim pravcima kojima dosad možda nikad nije prošao, oni traže spas s – teglicama i limenkama u ruci. Na putu su za bolju budućnost. No, ono što ostavljaju iza sebe, na tom putu, izgleda grozno. Još lako za potrgane tanjure, prevrnute kuće ili vatre koje pale ljudima usred sobe. Nelagoda i strah proteklih mjeseci postali su svakodnevica u Gorskom kotaru. Tu je problem, piše Večernji List.

Gorani, ni krivi ni dužni, žive pod novim okolnostima. Ogorčeni. Ne znaju što im je činiti. Njihov je kraj postao Divlji zapad. Mirni kraj je novo središte migrantske rute. Proveli smo dan s Goranima, u Mrkoplju, Begovom Razdolju, Delnicama, Crnom Lugu, Fužinama, Liču… Ispričali su nam iz prve ruke što se ondje zaista događa. Pa da vidimo. Penjemo se automobilom šljunčanom cestom u predjelu između Mrzle Vodice i Crnog Luga. Idila, priroda, pogled… Nema nikoga. Put bi trebao biti užitak. Izlet. No, vlada neizvjesnost.

– Tri puta su mi dosad provalili u vikendicu. U strahu sam što ćemo sad tamo zateći – kaže Večernjem vlasnik kuće. Nekoliko trenutaka poslije stojimo na proplanku. Ispred kuće. U okolici oko nas nema nikoga barem pet ili deset kilometara. Ili ima? Gleda li nas tko iz šume? Jesu li migranti tu?

– To je vojska. Samo mladi, između 20 i 30 godina. Niti jedne žene, niti jednog starca. Samo muškarci. Ima ih u grupama i 30-ak – ispričali su nam prije susjedi u Mrzloj Vodici. I to odzvanja u ušima, što ako se sad pojavi 30 ljudi iz šume? Izađe van. Ili što ako su sada u toj kući. Što činiti. Čekamo hoće li tko izaći iz kuće. – Moram kucati na vrata vlastite kuće… – kaže, pa lupne po vratima. Trubili smo i u automobilu. Najavili dolazak. – Vrata sam ostavio otključana jer mi je policija savjetovala da ne zaključavam. Da će mi ionako provaliti opet kroz prozor, pa da je ovako pametnije. Ostavio sam traku preko vrata, a vidim da je skinuta – govori Riječanin, vlasnik vikendice, piše Večernji.

Reporteri Večernjeg su se spustili u obližnji bistro Mrzlica.

Gazdarica Snježana kaže: – Kad migranti uđu u lokal, obično su dvojica. I onda naruče 30 porcija pomfrita. Ili 30 porcija ćevapa. Ili 30 štruca kruha, ili 30 kroasana. Sjećam se, jednom ih je ušlo u lokal 12 ili 13 i naručili su – svaki po pomfrit. Krenula sam da ću pomfrit i ispeći, no već se pojavila policija i pokupila ih – kaže Snježana, piše u reportaži Večernjeg lista.

Uznemireni smo. I ne znamo kako se ponašati kad ih vidimo. Prići imigrantima ili ih zaobići. Da mu se nasmijemo ili ga otjeramo – kaže Miroslav, inače riječki urbanist pa dodaje: – Donedavno, dok migranti nisu krenuli Gorskim kotarom, u našem je mirnom mjestu najveća ugroza bio susjedov pas Laki. On bi lajao bez prestanka. I to je bilo to… Živjeli smo dosad mirno. A sad se bojimo pomaknuti iz mjesta, jer ne znamo što će nas dočekati ako kuću ostavimo praznom.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari