Pratite nas

Vijesti

Privatnost? Kakva privatnost?

Objavljeno

na

“Lako je odbaciti opasnost koja dolazi od nečega što još ne možete vidjeti, opipati ili namirisati dok šetate ulicom – ali ima dovoljno primjera iz povijesti da vrlo lako možemo shvatiti što će se dogoditi”, analizira Rick Falkvinge, pionir internetskog aktivizma, osnivač i prvi predsjednik Piratske partije. Potpuni nadzor nad građanima više nije nekakav SF iz daleke budućnosti. To se događa sada i ljudi koji na ulicama sliježu ramenima tvrdeći da im privatnost ne treba, pa stoga im nije sporno niti uvođenje zakona koji drugim ljudima oduzimaju pravo na privatnost, jednostavno su opasni, zaključuje Falkvinge.

“Kada moji kolege i ja šećemo ulicama naših gradova i razgovaramo s ljudima o privatnosti, iznenađujući broj ljudi nam kaže da im privatnost nije potrebna. To nije samo iznenađujuće, to je opasno”. Riječi su to kojima Rick Falkvinge, pionir internetskog aktivizma, osnivač i prvi predsjednik Piratske partije, započinje najnoviju kolumnu koju piše na portalu Privacy News.

Masovni nadzor građana i njihovih komunikacija Falkvinge uspoređuje s radioaktivnim zračenjem. Sličnosti su dvojake: oboje izazivaju jednaku društvenu štetu, čiji se puni opseg može doživjeti tek s odmakom od deset, petnaest ili dvadeset godina.

“Lako je odbaciti opasnost koja dolazi od nečega što još ne možete vidjeti, opipati ili namirisati dok šetate ulicom – ali ima dovoljno primjera iz povijesti da vrlo lako možemo shvatiti što će se dogoditi”, piše Falkvinge u vrlo zanimljivom komentaru.

“Zamislite na trenutak da netko sluša sve što izgovorite preko telefona. Biste li pazili što govorite? Vjerojatno. Vjerojatno bi se suzdržavali od razgovora o stvarima koje želite da ostanu osobne i sačuvali taj razgovor za sastanak licem u lice. E pa, više ne morate to zamišljati. Zahvaljujući otkriću Edwarda Snowdena, danas znamo da se sve nadzire”, ističe Falkvinge.

Rick

Rick

Potpuni nadzor nad građanima više nije nekakav SF iz daleke budućnosti. To se događa sada. U mnogim zapadnim zemljama vlade mogu svakog građana locirati putem njihovih mobilnih telefona. Svi pozivi se bilježe; ne uvijek riječi koje su izgovorene, ali činjenica da je postojala komunikacija između dva telefonska broja ne može ostati izvan sustava.

“U takvim državama, više od polovice ljudi suzdržava se od telefonskih poziva koji bi se u budućnosti mogli upotrijebiti protiv njih. To znači da će dvaput razmisliti prije nego nazovu psihijatra ili kliniku za liječenje ovisnosti”, nastavlja Falkvinge. Potreba za privatnošću je, piše osnivač Piratske partije, ljudima jednostavno urođena. Neke stvari želimo, moramo zadržati za sebe.

“Alternativa privatnosti je da nećemo biti otvoreni oko svojih problema i briga, alternativa je da o njima uopće nećemo razgovarati. Zbog straha da bi naše slabosti, naše svakodnevne navike, jednog dana mogle biti iskorištene protiv nas”, predviđa ovaj pionir internetskog aktivizma te dodaje kako je upravo jedan od glavnih razloga zbog kojih postoji privatnost medicinske dokumentacije i povjerljiv odnos pacijenata i liječnika to da bi ljudi koji imaju probleme mogli potražiti pomoć, bez straha da će im to jednog dana naškoditi.

“Zbog toga su ljudi na ulicama, koji sliježu ramenima i tvrde da im privatnost ne treba, opasni: većina njih smatra da, s obzirom da njima privatnost nije potrebna, nije problematično ni uvođenje novih zakona koji drugim ljudima oduzimaju pravo na privatnost. Što, očito, oduzima ljudima pravo da sami izaberu što žele. Na kraju dana, svatko od nas je sam odgovoran za svoju privatnost. Svijet kakvog poznajemo je pokazao da ne možemo vjerovati nikome osim sebi kada treba čuvati tajnu. Naglas izrečena tajna, na kraju krajeva, više nije tajna. Ista stvar vrijedi za tajnu koju je netko prečuo, ili do koje je netko došao nadzorom komunikacija”, zaključuje Falkvinge.

Lupiga

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Vijesti

Pupovac ide u Vukovar, ali ne u Kolonu sjećanja

Objavljeno

na

Objavio

Zastupnik srpske nacionalne manjine Milorad Pupovac ovaj vikend ipak ide u Vukovar, priopćilo je Srpsko narodno vijeće.

O njegvu dolasku u Vukovar na Dan sjećanja u posljednje se vrijeme puno pričalo, no sam Pupovac nije davao direktan odgovor.

Kako se pak može iščitati iz priopćenja SNV-a Pupovac neće biti na obilježavanju obljetnice u nedjelju, već će Vukovar posjetiti sutra.

“Obavještavamo vas da će u subotu, zastupnik u Hrvatskom saboru i predsjednik Srpskog narodnog vijeća Milorad Pupovac, zajedno s predsjednicom udruženja porodica „Protiv zaborava“ Maricom Šeatović, odati počast nedužnim vukovarskim žrtvama.

Jedan vijenac bit će bačen u Dunav, na obali kraj vukovarskog veslačkog kluba, a drugi će potom biti položen na vukovarskom
memorijalnom groblju. Nakon toga će zapaliti svijeće za sve poginule i stradale u crkvi Sv. Nikole”, stoji u priopćenju.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Mladen Pavković: Sad je vrijeme da se opet prisjetimo i srpskih logora smrti

Objavljeno

na

Kad ćemo se, u nedjelju, 18. studenoga, prisjetiti srpskih i inih zločina u Vukovaru, odnosno groznih slika kad nevine žene, djecu i starce, tek s vrećicama u rukama, u nepreglednoj koloni odvode iz grada, opet se moramo zapitati: Sjećate li se srpskih logora u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata?

A sjećate li se da je netko ozbiljno odgovarao zbog svih tih mjesta užasa, koja su ostala upamćena po teškim zlostavljanjima, premlaćivanjima, mučenjima, seksualnim zlostavljanjima i pogubljenjima? O tome treba neprestano govoriti i pisati. Kroz zatočeništvo je prošlo oko trideset tisuća osoba, branitelja i civila, žena, djece i staraca. A ti srpski logori smrti nisu bili samo u Hrvatskoj, već su Hrvate odvodili i u Srbiju, Crnu Goru, te Bosnu i Hercegovinu.

Na ovaj još jedan srpski zločin obično se prisjetimo 14. kolovoza, kad se obilježava obljetnica posljednje velike razmjene logoraša iz srpskih koncentracijskih logora, kad je 1992. u Nemetinu na slobodu pušteno 714 hrvatskih branitelja i civila. Zanimljivo je da se taj datum od 2010. i službeno obilježava kao Dan sjećanja na zatočenike neprijateljskih logora tijekom Domovinskoga rata. Godine idu, a netko namjerno (!?) ne želi da se procesuiraju srpski zločinci, iako je Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora, pod vodstvom Danijela Rehaka, već odavno prikupilo i dostavilo na desetine tisuća dokaza onima kojih se to tiče, ali – kao da i nije. Svi se prave kao da logori nisu ni postojali, dok smo s druge pak strane svjedoci da te iste službe vrlo brzo uhićuju, preslušavaju, pa i sude onima koji samo zvižde ili viču premijeru, ili se pak bune što Srbi obilježavaju pojedine četničke i ine blagdane. Srbija, primjerice, uopće ne priznaje postojanje logora na svom teritoriju, iako postoji velik broj onih koji to žele potvrditi.

Što čeka Državno odvjetništvo RH, poglavito s kaznenom prijavom koju im je još 2002. dostavilo Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora? Prema nekim podatcima, u logorima je ubijeno nekoliko stotina ljudi, dok ih je oko 3.000 stradalo od trenutka zarobljavanja do dolaska u logore. Onima koji očito namjerno prelaze preko te činjenice, treba suditi za prikrivanje ratnih zločina, jer ne može se dogoditi da prijave postoje, baš kao i nebrojeni svjedoci, a da nema čak ni odgovara na pitanje: tko je zatvorio i mučio nevine Hrvate?

Nama koji smo rođeni nakon II. svjetskog rata neprestano se nameće “krivica” za navodne ustaške logore, podsjeća se na zločine koji su učinjeni u Jasenovcu i drugdje, a kad mi pitamo  što je sa srpskim logorima koji su bili dio velikosrpskog plana, onda nastaje šutnja i prelazi se preko toga kao da se ništa nije dogodilo. Za pojedine političare je dovoljno da pojedinci samo jednom obuku neku crnu majicu, recimo na nekom domoljubnom koncertu, pa da kažu kako oni ne žele dolaziti na takve manifestacije gdje su “uzdiže” ustaštvo!? A o srpskim monstrumima koji su osnivali logore – šute, kao da ih nije ni bilo. I sada će opet oni koji postavljaju ta i slična pitanja doći na “dnevni red”, ne kao “hrvatski nacionalisti” već kao “hrvatski ekstremisti”, koji “kvare” dobre odnose sa susjedima.

Pa, gdje su danas i što rade svi oni Srbi koji su u tim logorima čuvali, ponižavali  i  kao pse ubijali nevine hrvatske ljude, koji su ih i psihološki zlostavljali tako da su ih prisiljavali da pljuju po hrvatskoj zastavi, pjevaju srpske nacionalističke pjesme ili dižu tri prsta u znak srpskog pozdrava? Među njima (četnicima) bilo je vojnika, policajaca, pripadnika lokalnih postrojbi srpske vojske ili Teritorijalne obrane, ili jednostavno nekih “NLO” zlotvora koji su nosili odore i bili naoružani automatskim puškama, i obvezno noževima-za klanje.

Mnogi od njih žive tu, kraj nas, a neki su navodno zaposleni i u državnim službama, pa čak i u policiji! Da Danijel Rehak, zajedno sa skupinom svojih prijatelja, mučenika, nije 1995. osnovao Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora, danas, vjerujte, za ljude koji su prošli pakao srpskih logora, poglavito nakon okupacije Vukovara, više nitko ne bi ni pitao. Stoga, nije dovoljno da se oni koji su na vlasti, crveni ili crni, svake godine tobože samo sažalijevaju nad ljudima koji su bili u logorima smrti, već se prije svega od njih traži da nešto konkretno poduzmu. I to nakon dvadeset i sedam godina! Rehak podsjeća da su neki od logoraša bili zatočeni jedan dan, drugi tjedne ili mjesece, a da je najduže u logoru bila tzv. „Somborska grupa“, 707 dana, te da je najmlađi zatočenik bilo dijete od šest godina, dok je najstarijem bilo više od 90 godina.

Zbog čega hrvatske institucije o tome ne daju priopćenja, ne potiču filmske i ine redatelje da se i o ovakvim događanjima snimaju filmovi, a pisce da to što više zabilježe u svojim knjigama? Koliko, molim vas, djeca u školi uče (znaju) o srpskim koncentracijskim logorima? Više znaju o Jasenovcu i Staroj Gradiški nego o onima iz suvremene povijesti, u kojima su možebitno i neki od njihovih najmilijih proživljavali najstrašnije dane. A u tim logorima “procedura” je bila manje – više ista: kad bi skupinu Hrvata dovezli kao stoku, prvo bi ih obično pretražili, oduzeli imovinu, a zatim bi ih tukli svime što bi dohvatili. Ruke su morali staviti na leđa, a glavu pognuti dolje. Trpali su ih kao svinje u neke skučene prostore, tako da su jedva imali gdje sjesti, a kamoli spavati. One koje su tjerali na “pistu”, obično su morali potrbuške ležati, bez obzira na vremenske prilike.

Često je bio dovoljan samo jedan krivi potez, pa da “proradi” četnički nož! A hrana, hrana je također bila ona koju jedu “životinje”, a imali su najčešće nekoliko minuta da pojedu ono što se pojesti nije ni moglo. Vodu za piću mnogi su često samo sanjali. Jednom riječju, poglavito nakon okupacije Vukovara, -zatvorenici srpskih logora prošli su strašne, neizlječive traume. I o tome se šuti, ili se ne govori i piše dovoljno! Ne, gospodo i drugovi dosta je toga. Kako vas nije sram neprestano okretati “ploču”, pa optuživati hrvatske branitelje, čak i za zviždanje (sic!), dok o rušenjima, paljenjima, ubijanjima i odvođenju ljudi u srpske koncentracijske logore šutite? Generala Glavaša, inače saborskog zastupnika, se javno proziva kao ratnog zločinca, iako o tome ne postoji pravomoćna presuda!  Gdje je odšteta od srpskog i inog agresora za sve patnje koje je proživio hrvatski narod? Pa, hrvatski su se branitelji borili i izborili za hrvatsku državu, a danas nam neprestano nameću “Žikina kola”, traže oružje kod pjevača Thompsona (zamislite da su tako pretraživali kuću nekog srpskog pjevača koji živi u Hrvatskoj) i uzdižu Broza i njegovu krvavu zvijezdu petokraku. Ne, za to se nismo borili!

Mladen Pavković

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari