Pratite nas

BiH

Privikavanje na zatvorski meni

Objavljeno

na

“Čudan je život. Da sam sada zatvorski kuhar, gosti bi mi bili isti kao u restoranu prije nekoliko godina.” Ove riječi napisao je prošlog tjedna na svom Facebook profilu Mate Janković, trenutno najveća kuharska TV zvijezda u Hrvatskoj. Nekadašnji šef kuhinje vrhunskog zagrebačkog restorana “Baltazar” danas većinu nekadašnje klijentele može naći u južnom zagrebačkom predgrađu Remetinec, u zatvoru po kojem je taj neugledan kvart već postao slavan.

Ivi Sanaderu kao najpoznatijem stanovniku Remetinca, ovih dana se pridružio, prema prvim procjenama imovine, još veći kapitalac, Nadan Vidošević, bivši ministar gospodarstva, bivši župan Splitsko-dalmatinske županije, bivši direktor Hajduka i, sve do uhićenja, osamnaestu godinu predsjednik Hrvatske gospodarske komore. Uhićen je zbog zlouporabe položaja i protupravnog stjecanja koristi na štetu Komore, pri čemu se sumnja da je sa suradnicima prisvojio 35 milijuna kuna. To je, sudeći prema imovini kojom raspolaže, samo djelić njegove bogate “poslovne” karijere.

Vidošević pripada soju ljudi koji nemaju nikakve politike i ideologije. Nakon što je završio ekonomski fakultet u Splitu s prosječnom ocjenom 2,2, što nije lako uzevši u obzir predmete u kojima se lako zalome trojke ili četvorke, postao je referent u tvrtki “Dalmacijacement”. Devedesete je brzo zajahao nove vjetrove. Ulazi u HDZ i započinje munjevito napredovanje. Zanimljivo je da nakon kadrovske sječe, do koje je došlo na svim razinama 2000. godine, kada HDZ prvi put gubi izbore, Vidošević i dalje ostaje u sedlu, tj. na čelu Hrvatske gospodarske komore. Vlasti su se još nekoliko puta smjenjivale, ali mu to nije smetalo, uspijevao je biti prihvatljiv svim političkim opcijama. Pomalo iznenađujuće se kandidirao na zadnjim predsjedničkim izborima i osvojio preko 11% glasova, što je bio jako dobar rezultat s obzirom na to da nije imao stranku iza sebe. Neki danas tumače njegovu kandidaturu kao trojanskog konja, koji je trebalo da usitni glasove HDZ-ovih birača, zbog čega su tada u drugi krug ušli jedan aktualni ezdepeovac, Ivo Josipović, i jedna bivši, Milan Bandić. Tijekom osamnaest godina Vidoševićeva vođenja Komore većih primjedaba na njegov rad nije bilo, očito je bio sposoban i problem nije bio u tome da je Komora bila neaktivna. Ali imovina mu se sve očitije gomilala nerazmjerno funkcijama koje je obnašao.

Kad je izbila afera “Remorker”, nazvana po tvrtki preko koje su Vidošević i suradnici navodno izvlačili sredstva Komore, dojučerašnji miljenik medija, kojeg su predstavljali ne samo kao uspješnog čovjeka, već i kao hrvatskog Clooneya, koji je “lep kao greh”, preko noći je postao predmet najnižeg cipelarenja, njuškanja u privatnost, senzacionalističke psihoanalize, sve prema onoj narodnoj – kad drvo padne, svi skoče na njega. Nakon pretresa Nadanovih “dvora” u javnost su iscurile snimke koje je očito napravio netko od službenih osoba, moguće i policajaca, najvjerojatnije mobitelom. Prikazuju fascinantnu količinu i kvalitetu blaga koje je Vidošević navukao u posebnu podzemnu prostoriju. Zanimljiva je ta potreba da kao hrčak sakuplja blago u rupu, u ovom slučaju u nekoj vrsti podzemnog bunkera, u kojem je policija pronašla velebnu zbirku slika, po mišljenju likovnih stručnjaka, najvredniju privatnu zbirku u ovom dijelu Europe, kojom je višestruko nadmašio Sanaderovu. Uza sve ostalo, o suludoj megalomaniji svjedoči i to da se među blagom nalazio i preparirani polarni medvjed. Vjerojatno je legalno ucmekan u Kanadi i tamo prepariran, ali prijevoz medvjeda preko oceana nipošto nije jeftin. Koji motivi natjeraju čovjeka da u podzemnom bunkeru ima svog bijelog medvjeda?

Megalomanija i nezasitnost Vidoševića je, kao i Sanadera, došla glave, jer je i prije razdoblja za koje ga sada terete bio silno bogat. Obojica su dobili, stekli, “jamili” masu stvari, ali su u svemu tome izgubili nešto puno dragocjenije, a to je osjećaj za mjeru. Vidošević se nije kao privatni poduzetnik bavio biznisom, ne zna što je rizik investiranja, stvaranja, tržišne borbe, već je bogatstvo stekao isključivo zahvaljujući obnašanju važnih javnih funkcija. Lakoća kojom ga je nagomilao našavši se u pravo vrijeme na pravom mjestu, neopterećen obzirima, očito ga je zavarala pa je umislio da je svemoguć i da može beskonačno nastaviti grabiti dalje. Susret sa zidom stvarnosti morao je doći kad-tad. Ista stvar se vidjela na primjeru Ive Sanadera. Što tjera čovjeka koji je već materijalno osiguran do kraja života, zajedno sa djecom i unucima, da grabi dalje i riskira izgubiti sve, i ugled, i novac, i slobodu, i budućnost? Što čovjeka koji već ima trideset skupocjenih satova goni da gazi sve moralne principe kako bi stekao trideset prvi? Očito je da se ne radi o nekim sretnicima koji su uživali u onome što su oteli od javnog, već jadnicima koji su robovi poroka, nezasite pohlepe čiji su bili puke sluge i s kojom se očito nisu mogli nositi, jer ih je na kraju odvela u propast. Dante Alighieri je prije sedamsto godina u prvom pjevanju “Pakla” dao snažnu sliku pohlepe u vidu jezivo mršave vučice koja je nakon što poždere plijen još gladnija nego prije jela. Upravo je u pohlepi vidio najrazorniji grijeh za zajednicu. Onaj kojeg obuzme i nakon što nabavi trideseti skupocjeni sat osjeća veću žudnju za novim satom nego onaj koji ima jedan ili nijedan i zato te ljude treba žaliti. Pravično ih i strogo treba suditi, ali i imati obzira prema njima kao patnicima, koji su puke sluge paklene logike beskonačne pohlepe. Ako stoji izreka da nije siromašan onaj koji ima malo, već onaj koji žudi da ima više, likovi poput Sanadera ili Vidoševića su, na vrhuncu moći, bili možda najveći siromasi u Hrvatskoj. Neizmjerna je bila njihova žudnja kad su riskirali sve, situiranu egzistenciju društvene elite za još jednu vilu, sat, euro, kunu, sliku, konja, polarnog medvjeda, bilo što čega se moglo navući u logu i barem za trenutak zakrpiti bolnu prazninu koja im je očito bila glavni pokretač i koja ih je na kraju dovela do zatvorskog menija.

N.Raspudić/nezavisne.com

Što vi mislite o ovoj temi?

BiH

Kardinal Puljić: Bez jednakopravnosti svakog čovjeka i svih naroda u ovoj zemlji nema stabilnosti i budućnosti

Objavljeno

na

Objavio

Veliku Gospu 2018. godine vjernici dočekuju u ozračju godine izbora i političkih prijepora, prijetnji, nestabilnosti te ekonomskih iskušenja. Neizvjesnost za budućnost najčešći je razlog odlazaka ljudi iz zemlje. Vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić govoreći u intervjuu za Večernji list BiH poziva katolike na hrabrost, kako u svjedočenju vjerničkog života tako i u odlučnosti da se zaštiti vlastiti nacionalni identitet.


Portal Nedjelja.ba proveo je nedavno anketu o tome vole li se Hrvati dičiti svojom ljubavlju prema Blaženoj Djevici Mariji. Većina je odgovorila “da”. No, Uzoriti Oče, jesu li Hrvati “najmarijanskiji” narod?

– Takav superlativ ne bih upotrijebio, ali bih mogao potvrditi kako se kroz cijelu povijest naše Crkve u hrvatskom narodu posebno provlači jaka pobožnost Majci Božjoj. U posljednjim vremenima to se posebno očituje kroz pohađanje marijanskih svetišta i obavljanje zavjeta. Tu se zaista događaju i obraćenja i uslišanja. Ali, moramo priznati da nismo do kraja poslušali njezine riječi izrečene u Kani Gailejskoj: “Što god vam kaže, učinite!”. Nismo Božju riječ usvajali i živjeli. Uočavamo kako smo zanemarili Božju riječ, što posebno treba shvatiti nakon iskrene pobožnosti Mariji.


O Gospi su mnoge pjesme ispjevane i u čast posvećene mnoge župe, crkve i kapelice. Posvećena joj je čak 71 župa. Zašto je to tako?

– Razumljivo je da čovjek pjeva o onome što ga u srce dira i što istinski voli. Također je razumljivo da je gradio tolike crkve Gospi u čast nakon te odane pobožnosti. Barem prije nije bilo ni jedne obiteljske kuće bez Gospine slike na zidu, a vrlo često u kućama bi postojao i obiteljski oltarić pred kojim se obavljala večernja obiteljska molitva.


Često se u javnosti vode rasprave za i protiv pobačaja, a počesto zagovornici podržavaju pravo žena da donesu odluku. Mislite li da se tu radi o izboru ili pak ubojstvu?

– Bog je stvoritelj života, a čovjek je samo suradnik Božji. Tu nema izbora, nego život valja prihvatiti i poštivati. Treba jasno reći da je svaki namjerno izazvani pobačaj ubojstvo nevinog čovjeka. Propaganda za pobačaj toliko se puta služi neistinama kako bi se ozakonilo ubojstvo. Teška je hipokrizija to da osnivamo međunarodne sudove za procesuiranje nevinih žrtava, a ovdje donosimo zakone po kojima se smije ubijati nevinog, koji se ničim ne može braniti. Još je teže pitanje posljedice na psihi žene i majke koja zbog pobačaja nosi teške traume. O tome se ne smije govoriti, a osobito tisak i elektronički mediji ne usude se o tim posljedicama govoriti. To znamo mi koji imamo kontakt s tim dušama koje pate nakon učinjenog pobačaja.


Žene su počesto slabije plaćene od muških kolega, teže se zapošljavaju, nisu na vodećim pozicijama. Često se tvrdi kako i Crkva podupire takav odnos prema ženama. Je li to tako?

– Ovdje treba dobro razlikovati posao i učinak posla. Trebalo bi se plaćati prema učinku, a ne prema spolu. Zato je krivo o plaćama pristupiti kroz tu prizmu spola. Ujedno, kada je pitanje o zapošljavanju, onda treba promatrati sposobnost zaposlenog i prikladnost posla, a ne procjenjivati kroz pitanje jesam li muško ili žensko. Iz bivšeg sustava nam ostala nam je uravnilovka. Treba poštivati jednaka prava, ali također i različitost psihe, kao i fizičkih mogućnosti.

U Crkvi su učinjeni veliki pomaci i na tom području. Iskreno treba reći kako je psiha žene za neka područja prodornija od one muškaraca, pa čak izdržljivija, dok muškarci češće proračunato gledaju na svoju djelatnost. Svi ističu kako je važna jednakopravnost, a u praksi se vidi da se time samo opterećuje žena u njezinu poslanju. Potrebno je stvarati zdravu socijalu u kojoj će se izbjeći ta nejednakopravnost.


Nedavno je u Međugorju, za kojega se vezuju nepriznata ukazanja Gospe, imenovan apostolski vizitator nadbiskup Henryk Hoser. Neki tumače kako se radi o najznačajnijem događaju u toj župi u posljednja gotovo četiri desetljeća. Kako vi shvaćate ovaj događaj?

– Ovaj događaj je u slijedu prve odluke naše Biskupske konferencije o fenomenu Međugorja, koja je odlučila o potrebi asistencije prikladnog pastorala. Sada je Sveta Stolica imenovanjem nadbiskupa Hosera kao vizitatora s posebnim ovlastima upravo stavila naglasak na pastoralnu pratnju onih koji tamo dolaze i tamo se ispovijedaju i mole. Time se ne stavlja nikakav naglasak na viđenja i na poruke. To vidim kao skrb Svete Stolice za duše i njihovo spasenje.


Može li se uskoro očekivati pravorijek Svete Stolice o međugorskom fenomenu?

– Crkva se nikada ne žuri niti čini brzoplete poteze. Mislim da uskoro neće biti cjelovito prosuđivanje, nego naglasak na pastoralnu pratnju.


Ovakvo političko, sigurnosno, ali i ozračje ekonomske nestabilnosti ne ohrabruje. U nekoliko posljednjih intervjua pitao sam vas o tome, ali svejedno i ovoga puta inzistiram. Kako ohrabriti ljude na ostanak, kako promijeniti jednu nezdravu klimu i masovno uvjerenje kako je ovdje sve trulo?

– Nažalost, truleži ima. To se može ozdraviti samo moralnom obnovom. U javnost valja unijeti odgovornost. Ta moralna vertikala i odgovornost trebaju biti na svim razinama, pa će i javno mnijenje ozdraviti i politika biti humanija. Nije to slučaj samo kod nas, nego i na globalnoj razini. No, nas, naravno, boli ono što se događa na našim prostorima. Treba znati voljeti ovu zemlju i sve ljude u njoj. Jadna je država koja ne voli svoj narod. I ljudi koji se deklariraju kao vjernici moraju biti hrabriji u borbi protiv kriminala i korupcije. Ako istinski Boga mole, treba znati čovjeka vrednovati. Valja nam graditi humanije društvo, ali to treba činiti iz vlastite humanosti i moralnosti. Poremetili smo vrednote pa je nastala utrka za što više imati, trošiti i uživati. To istinski ne usrećuje čovjeka. Na poseban je način važna tema slobode i odgovornosti medija. Tužno je vidjeti da nitko ne odgovara za činjenicu što određenu stvar slaže i “zalijepi” ljude neistinama. Isto se tako i u javnom životu toliko toga nekorektnog i neistinitog izrekne i na taj se način lako širi mržnja. Time se sije nesigurnost među ljude.


Nedavno sam slušao jedno svjedočanstvo ljudi koji su otišli živjeti u inozemstvo. Sve im nedostaje odavde, samo ne – loša uprava i organizacija, nedostatak posla. Koliko smo svi pojedinačno odgovorni kao ljudi? Zašto je to tako, što radimo na osobnom planu da se stanje promijeni ili svi radije čekaju čarobni štapić ili pastira da ih povede?

– Mnogi koji su otišli vani sigurno imaju više za trošiti, ali im nedostaje društva, netko s kime mogu popričati i kavu popiti. A naše društvo ne izgrađuje pojedinac nego svi zajedno. Previše je sebičnosti i oholosti u izgradnji društva, treba više samoprijegornosti i poštenja, kao i odgovornosti, kako kod svakog ponaosob tako i kod svih zajedno!


U propovijedi je dubrovački biskup Mate Uzinić u Kupresu istaknuo kako je dijeljenje, odnosno solidarnost, najbolji način da se zaustavi egzodus ljudi. Čini se kako to vlastodršci, novopečeni gazde, ne čuju…

– Bez međusobne solidarnosti teško je premostiti ovu tužnu stvarnost. Treba shvatiti da nitko nije dovoljan sam sebi, nego trebamo jedni druge i biti upućeni jedni na druge. Dobro je papa Franjo napisao: “Zabranjeno kukanje!”. Potrebno je shvatiti kako se, napadajući i optužujući jedni druge te kukanjem nad ovom stvarnošću, stvari neće promijeniti nabolje. Stara je poslovica da zdrav bolesnoga ne razumije. Tako i u ovom društvu više kukaju baš oni koji više imaju i više troše, dok oni koji skromno žive zrače plemenitošću.

Nedavno je poglavar Islamske zajednice u BiH Husein Kavazović rekao kako BiH treba biti građanska država, dok su vaša zauzimanja posve suprotna. Zašto je to tako?

– Imamo mi dobro iskustvo iz bivše države što to znači građanska država. U njoj je uvijek jači u pravu, a iako se govorilo kako smo svi jednaki, bilo je jasno da su neki jednakiji. Poštujem različito razmišljanje, ali treba biti realan: bez jednakopravnosti svakog čovjeka i svih naroda u ovoj zemlji nema stabilnosti i budućnosti.

Bošnjačke stranke masovno su visoko pozicionirale Hrvate na svoje liste, a jedan od glavnih programa, koji su čak istaknuli donošenjem neustavnog zakona, jest izbaciti hrvatske stranke iz vlasti. Kamo to vodi?

– To je, nažalost, sadašnja stvarnost do koje je došlo politiziranjem i uz pomoć međunarodnih čelnika koji ne razumiju našu zemlju u kojoj smo različiti i svi smo kao takvi u ovoj zemlji kod kuće. Zločesta politika htjela bi navedenim nastojanjem izgurati nas iz ove zemlje. Ali, sada je na nama znati biti mudri i složno raditi na zajedništvu i opstanku, ali ne duhom jednoumlja, nego duhom sloge, solidarnosti i zajedništva.


Uputili ste poziv na glasovanje za predstojeće izbore. Zašto je važno da Hrvati katolici izađu na izbore i što kao poglavar Crkve očekujete od novoizabranih vlasti?

– Samim izlaskom na izbore ostvarujemo svoje građansko pravo i dužnost. Time svjedočimo svoju stvarnost da tu jesmo i da volimo svoj opstanak na svojoj grudi. Ne gradimo budućnost iz mržnje, nego iz sloge i zauzetosti. Demokratski izbori su jedan od načina kreiranja vlasti. Boljeg, nažalost, za sada nemamo, ali nije to savršen put. Nova vlast treba opravdati povjerenje naroda i za taj se narod zauzeti. Ne smije stranka biti preča od naroda.


Sveti Otac razriješio je nedavno svećenika pedofila iz Splita. Koliko je ova pojava prisutna u Crkvi i kako s druge strane komentirate toliku “medijsku pozornost” vezanu uz ovakve događaje?

– Taj jasan i beskompromisan stav pomoći će da se u Crkvi dogodi jedna katarza, čišćenje, i da budemo vjerodostojniji u svjedočenju i naviještavanju evanđelja. Teško je reći koliko tih zala ima. Kad god čitam te negativne napise o nama u Crkvi, uvijek pomislim kako je bolje da lažu, nego da je to istina. Mene uvijek boli kada je istina, a laž neka ide njima na dušu. Ta “medijska pozornost” samo govori kolika je “ljubav” prema Crkvi, ali smatram kako se ne treba bojati tih izazova, nego ozbiljno se suočiti s tom rak-ranom među nama.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

BiH

Nakon 15 godina zgrada u cjelosti vraćena u posjed Vrhbosanskoj nadbiskupiji

Objavljeno

na

Objavio

Povjerenstvo sastavljeno od predstavnika Vrhbosanske nadbiskupije, Mješovite srednje škole Travnik, općine Travnik, te nadležnog županijskog Ministarstva, a u prisustvu sudskog izvršitelja, ozvaničila je primopredaju preostalog dijela zgrade travničke gimnazije u posjed Vrhbosanskoj nadbiskupiji.

Time su praktično dan prije zakazanog roka danog u zaključku općinskog suda o deložaciji, izvršene presude kako domaćeg, tako i Europskog suda za ljudska prava, javlja Federalna.ba.

Ovim je, nakon 15 godina, okončan proces započet odlukom Doma za ljudska prava, ali i prekinuta neizvjesnost o budućnosti blizu tisuću učenika Mješovite srednje škole, za čiji su se nastavak izgradnje već započete školske zgrade sredstva obvezali iznaći općina Travnik, te županijska i Vlada Federacije BiH.

„Završili smo danas primopredaju svečano, predali smo ovu zgradu vlasniku Vrhbosanskoj nadbiskupiji, sutra ćemo na Vladi dobit suglasnost za potpisivanje ugovora o najmu ove zgrade za rad MŠS na godinu dana ali s produžetkom dok se ne završi ova zgrada“, ističe Katica Čerkez, ministrica obrazovanja SBŽ.

„Čini mi se da smo našli jedno rješenje koje ne derogira presudu, a isto tako ne dovodi se u pitanje nastavak školovanja djece ove škole“, kaže Željko Marić, direktor KŠC Travnik.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari