Pratite nas

BiH

Privikavanje na zatvorski meni

Objavljeno

na

“Čudan je život. Da sam sada zatvorski kuhar, gosti bi mi bili isti kao u restoranu prije nekoliko godina.” Ove riječi napisao je prošlog tjedna na svom Facebook profilu Mate Janković, trenutno najveća kuharska TV zvijezda u Hrvatskoj. Nekadašnji šef kuhinje vrhunskog zagrebačkog restorana “Baltazar” danas većinu nekadašnje klijentele može naći u južnom zagrebačkom predgrađu Remetinec, u zatvoru po kojem je taj neugledan kvart već postao slavan.

Ivi Sanaderu kao najpoznatijem stanovniku Remetinca, ovih dana se pridružio, prema prvim procjenama imovine, još veći kapitalac, Nadan Vidošević, bivši ministar gospodarstva, bivši župan Splitsko-dalmatinske županije, bivši direktor Hajduka i, sve do uhićenja, osamnaestu godinu predsjednik Hrvatske gospodarske komore. Uhićen je zbog zlouporabe položaja i protupravnog stjecanja koristi na štetu Komore, pri čemu se sumnja da je sa suradnicima prisvojio 35 milijuna kuna. To je, sudeći prema imovini kojom raspolaže, samo djelić njegove bogate “poslovne” karijere.

Vidošević pripada soju ljudi koji nemaju nikakve politike i ideologije. Nakon što je završio ekonomski fakultet u Splitu s prosječnom ocjenom 2,2, što nije lako uzevši u obzir predmete u kojima se lako zalome trojke ili četvorke, postao je referent u tvrtki “Dalmacijacement”. Devedesete je brzo zajahao nove vjetrove. Ulazi u HDZ i započinje munjevito napredovanje. Zanimljivo je da nakon kadrovske sječe, do koje je došlo na svim razinama 2000. godine, kada HDZ prvi put gubi izbore, Vidošević i dalje ostaje u sedlu, tj. na čelu Hrvatske gospodarske komore. Vlasti su se još nekoliko puta smjenjivale, ali mu to nije smetalo, uspijevao je biti prihvatljiv svim političkim opcijama. Pomalo iznenađujuće se kandidirao na zadnjim predsjedničkim izborima i osvojio preko 11% glasova, što je bio jako dobar rezultat s obzirom na to da nije imao stranku iza sebe. Neki danas tumače njegovu kandidaturu kao trojanskog konja, koji je trebalo da usitni glasove HDZ-ovih birača, zbog čega su tada u drugi krug ušli jedan aktualni ezdepeovac, Ivo Josipović, i jedna bivši, Milan Bandić. Tijekom osamnaest godina Vidoševićeva vođenja Komore većih primjedaba na njegov rad nije bilo, očito je bio sposoban i problem nije bio u tome da je Komora bila neaktivna. Ali imovina mu se sve očitije gomilala nerazmjerno funkcijama koje je obnašao.

Kad je izbila afera “Remorker”, nazvana po tvrtki preko koje su Vidošević i suradnici navodno izvlačili sredstva Komore, dojučerašnji miljenik medija, kojeg su predstavljali ne samo kao uspješnog čovjeka, već i kao hrvatskog Clooneya, koji je “lep kao greh”, preko noći je postao predmet najnižeg cipelarenja, njuškanja u privatnost, senzacionalističke psihoanalize, sve prema onoj narodnoj – kad drvo padne, svi skoče na njega. Nakon pretresa Nadanovih “dvora” u javnost su iscurile snimke koje je očito napravio netko od službenih osoba, moguće i policajaca, najvjerojatnije mobitelom. Prikazuju fascinantnu količinu i kvalitetu blaga koje je Vidošević navukao u posebnu podzemnu prostoriju. Zanimljiva je ta potreba da kao hrčak sakuplja blago u rupu, u ovom slučaju u nekoj vrsti podzemnog bunkera, u kojem je policija pronašla velebnu zbirku slika, po mišljenju likovnih stručnjaka, najvredniju privatnu zbirku u ovom dijelu Europe, kojom je višestruko nadmašio Sanaderovu. Uza sve ostalo, o suludoj megalomaniji svjedoči i to da se među blagom nalazio i preparirani polarni medvjed. Vjerojatno je legalno ucmekan u Kanadi i tamo prepariran, ali prijevoz medvjeda preko oceana nipošto nije jeftin. Koji motivi natjeraju čovjeka da u podzemnom bunkeru ima svog bijelog medvjeda?

Megalomanija i nezasitnost Vidoševića je, kao i Sanadera, došla glave, jer je i prije razdoblja za koje ga sada terete bio silno bogat. Obojica su dobili, stekli, “jamili” masu stvari, ali su u svemu tome izgubili nešto puno dragocjenije, a to je osjećaj za mjeru. Vidošević se nije kao privatni poduzetnik bavio biznisom, ne zna što je rizik investiranja, stvaranja, tržišne borbe, već je bogatstvo stekao isključivo zahvaljujući obnašanju važnih javnih funkcija. Lakoća kojom ga je nagomilao našavši se u pravo vrijeme na pravom mjestu, neopterećen obzirima, očito ga je zavarala pa je umislio da je svemoguć i da može beskonačno nastaviti grabiti dalje. Susret sa zidom stvarnosti morao je doći kad-tad. Ista stvar se vidjela na primjeru Ive Sanadera. Što tjera čovjeka koji je već materijalno osiguran do kraja života, zajedno sa djecom i unucima, da grabi dalje i riskira izgubiti sve, i ugled, i novac, i slobodu, i budućnost? Što čovjeka koji već ima trideset skupocjenih satova goni da gazi sve moralne principe kako bi stekao trideset prvi? Očito je da se ne radi o nekim sretnicima koji su uživali u onome što su oteli od javnog, već jadnicima koji su robovi poroka, nezasite pohlepe čiji su bili puke sluge i s kojom se očito nisu mogli nositi, jer ih je na kraju odvela u propast. Dante Alighieri je prije sedamsto godina u prvom pjevanju “Pakla” dao snažnu sliku pohlepe u vidu jezivo mršave vučice koja je nakon što poždere plijen još gladnija nego prije jela. Upravo je u pohlepi vidio najrazorniji grijeh za zajednicu. Onaj kojeg obuzme i nakon što nabavi trideseti skupocjeni sat osjeća veću žudnju za novim satom nego onaj koji ima jedan ili nijedan i zato te ljude treba žaliti. Pravično ih i strogo treba suditi, ali i imati obzira prema njima kao patnicima, koji su puke sluge paklene logike beskonačne pohlepe. Ako stoji izreka da nije siromašan onaj koji ima malo, već onaj koji žudi da ima više, likovi poput Sanadera ili Vidoševića su, na vrhuncu moći, bili možda najveći siromasi u Hrvatskoj. Neizmjerna je bila njihova žudnja kad su riskirali sve, situiranu egzistenciju društvene elite za još jednu vilu, sat, euro, kunu, sliku, konja, polarnog medvjeda, bilo što čega se moglo navući u logu i barem za trenutak zakrpiti bolnu prazninu koja im je očito bila glavni pokretač i koja ih je na kraju dovela do zatvorskog menija.

N.Raspudić/nezavisne.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

BiH

Kardinal Puljić: Politika u BiH koja se vodi na štetu drugoga mora prestati

Objavljeno

na

Objavio

Vrhbosanski nadbiskup kardinal Viko Puljić kazao je u srijedu kako je u Bosni i Hercegovini nužno pokazati više zalaganja za opće dobro i da je to jedini način da se prevladaju sadašnje političke napetosti u toj zemlji upozorivši kako mora prestati vođenje politike na štetu drugoga.

“Dobro pobjeđuje sve. Ako u ovom društvu zavlada dobro, onda će ono zračiti dobrotom, a ono razbija ledenu masu nepovjerenja i mržnje”, kazao je kardinal Puljić novinarima u Sarajevu komentirajući trenutačno stanje u BiH opterećeno sve većim nepovjerenjem i jačanjem političkih sukoba.

Kardinal Puljić je upozorio kako to nije samo politički nego i društveni problem koji truje međuljudske odnose.

“Previše je negativnoga, ono ubija”, kazao je vrhbosanski nadbiskup.

Njegova je poruka kako je u bosanskohercegovačkom društvu važno naći pozitivnu energiju koja će poštivati čovjeka, dostojanstvo i njegova prava, a postavio je pitanje koliko se itko u BiH doista brine da ljudska prava zažive u različitosti.

Kardinalova je poruka kako se u slučaju BiH svi ponašaju koristoljubivo i to na račun drugoga.

“Prevažna je jednakopravnost u tim relacijama, samo treba imati dobru volju. Ne možemo graditi sreću na tuđoj nesreći”, kazao je kardinal Puljić.

On je ove poruke iznio u povodu obilježavanja 16. prosinca kao nedjelje Caritasa u BiH, dodajući kako je to povod za zajedničko zauzimanje za izgradnju boljeg i pravednijeg društva u kojemu će svaka osoba moći živjeti u dostojanstvu, slobodi savjesti i odgovornosti.

U nedjelji Caritasa Crkva želi probuditi svijest i odgovornost prema daru vjere, a kardinal Puljić je kazao kako je to poticaj svakom kršteniku da djelima pokaže svoju vjeru koje nema bez duha solidarnosti.

(Hina)

 

Božo Petrov: Krajnje je vrijeme da preuzmemo odgovornost za Hrvate u BiH!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

BiH

Deklaraciji o položaju hrvatskog naroda u BiH donosi veliki zaokret Zagreba

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatski sabor danas započinje raspravu o Deklaraciji o položaju hrvatskog naroda u BiH koja dolazi nakon listopadskih izbora na kojima su brojniji Bošnjaci ponovno Hrvatima nametnuli člana bh. Predsjedništva i u uvjetima kada dio tih stranaka pokušava isključiti ključne hrvatske stranke iz vlasti.

Ova deklaracija prigoda je da se podvuče crta i vrlo principijelno zauzmu stajališta o procesima koji se zbivaju u BiH, čime se narušava slovo i duh mirovnih sporazuma za ovu zemlju, kojih je i RH potpisnica. Deklaracija će u svome suštinskome dijelu navesti opće stvari te u popratnom obrazloženju sadržaja nešto stidljivije pozvati na izmjene Ustava i Izbornog zakona i upozoriti na puzajuće promjene Daytonskog i Washingtonskog sporazuma koje su provođene isključivo na štetu najmalobrojnijih Hrvata, piše Zoran Krešić/VečernjiList BiH.

Mrkva i batina

Za razliku od prvoga prijedloga Deklaracije, druga iščišćenija izostavila je i grijehe, ali i zasluge struktura za stanje sunarodnjaka u BiH. Početna točka ovih odnosa je organiziranje otpora pred nastupajućom agresijom koja se događala s raspadom Jugoslavije. Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman je zajedno s ministrom Gojkom Šuškom poticao i pomogao političko organiziranje Hrvata u BiH koji su potkraj 1991. godine organizirali tri regionalne zajednice – Posavsku, Srednjobosansku i Hercegovačku, a zatim i Hrvatsku zajednicu Herceg Bosnu. Hrvatski je predsjednik imao golem utjecaj na rad ovdašnjeg HDZ-a i svih struktura prije, za vrijeme rata, sve do 1998. godine. Unatoč tome što su pregovori o referendumskome pitanju između Hrvata i Bošnjaka u BiH zapeli oko toga hoće li se odmah država definirati kao zajednica triju republika, što na kraju nije prihvaćeno, Hrvati su izašli i presudno utjecali da BiH bude neovisna država.

Ključnu ulogu u tome imale su tri osobe: Franjo Tuđman te dvojica kardinala, sarajevski Vinko Puljić i zagrebački Franjo Kuharić. Službeni Zagreb je za vrijeme rata financijski, materijalno i logistički potpomagao Hrvate u BiH i njihove institucije te modelirao i mnoge odluke. Tuđman je sugerirao vodstvu HB da prihvati sve odreda mirovne sporazume o zaustavljanju rata, ali i, kako to sugerira Haaški sud presudom šestorici dužnosnika HB, i podjelu zemlje te progon Bošnjaka. Tuđman je u dogovoru s Ankarom u Washingtonu naložio gašenje Herceg Bosne, zaustavljanje hrvatsko-bošnjačkog rata i uspostavu FBiH. To je bila jedna od najbolnijih i najtežih odluka za Hrvate u BiH, a cijena toga je bio ulazak hrvatskih postrojba u zapadnu Bosnu, oslobađanje Krajine i RH. Daytonski sporazum i podjela zemlje na dva dijela je pak s hrvatske strane bio zalog za mirnu reintegraciju istočne Slavonije. Odlazak Tuđmana s političke pozornice označio je dolazak vlasti Stipe Mesića i trećesiječanjske koalicije koje su očito hrvatsko pitanje pristale prekrižiti zajedno s krajnje nesklonom međunarodnom administracijom. U tom su vremenu u BiH izmijenjeni izborni propisi, očito uz prešutni blagoslov Zagreba, a nakon toga se izbacilo legitimne predstavnike Hrvata u vlasti. Ustavne promjene koje su uslijedile 2002., a nametnula ih je međunarodna uprava, ne bi imale nikakve šanse biti provedene da u Zagrebu nije bila ista garnitura ljudi. Uz odobrenje Zagreba uništen je i sustav hrvatskog javnog informiranja, doslovno odobren upad u Hercegovačku banku…

Haaška šestorka

Povratak HDZ-a na vlast 2003. samo je na simboličkoj ravni popravio poziciju Hrvata u BiH, a u određenim dijelovima i otežao. Zagreb je imao ambiciju preuzeti nadzor nad najvećom hrvatskom strankom u BiH, a najveći grijeh bilo je potpuno ignoriranje procesa hercegbosanskoj šestorki u Haagu. Dolazak Andreja Plenkovića na čelo HDZ-a i Vlade te Kolinde Grabar-Kitarović na Pantovčak iz temelja je promijenio odnos. Rezultat toga je i donošenje Deklaracije, čiji je cilj pokazati da i Hrvati u BiH, kao Srbi iz Moskve ili Bošnjaci iz Ankare, imaju zaštitnika.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari