Pratite nas

Komentar

Prlićev odvjetnik Karnavas: Časni prkos generala Slobodana Praljka

Objavljeno

na

Haški odvjetnik suosuđenika generala Slobodana Praljka, Jadranka Prlića, Michael G. Karnavas, na svom je blogu objavio tekst naslovljen “Časni prkos generala Slobodana Praljka” te se pozabavio u tom tekstu, za njega i najvažnijim pitanjem šokantnog događaja iz haške sudnice u kojem si je Praljak, ispivši otrov iz bočice, oduzeo život nakon izrečene mu drugostupanjske presude i potvrde zatvorske kazne za ratne zločine počinjene u Herceg-Bosni.

To pitanje, najvažnije pitanje, kako piše Karnavas, jest pitanje zašto si je Praljak oduzeo život?

“Razmišljajući o zadnjim trenutcima generala Praljka, vjerujem da si je zbog principa oduzeo život – ne iz straha, niti iz ljutnje, niti depresije, ili očaja, a sigurno ne iz bilo kojeg drugog razloga koji tjera ljude da samoubojstvom traže mir”, napisao je Karnavas.

Nakon toga je otkrio kako, niti on, niti general Praljak, nisu gajili iluzije oko toga kakva će drugostupanjska presuda biti.

“General Praljak nije bio romantična budala, on nije gajio iluzije da će njegova presuda biti poništena. Svaki objektivni promatrač došao bi do istog zaključka. Ja svakako jesam. U najboljem slučaju, Žalbeno bi vijeće moglo smanjiti kazne, ali osude bi uglavnom ostale kakve jesu, iako po mom mišljenju dokazi ne podržavaju činjenične nalaze i pravne zaključke Raspravnog vijeća. To osobito vrijedi za tvrdnju u optužnici o sveobuhvatnom udruženom zločinačkom pothvatu (UZP) s ciljem ponovne uspostave Banovine Hrvatske u granicama iz 1939. godine, kako bi se ona ili spojila s Hrvatskom ili bi bila neovisna država unutar Bosne i Hercegovine (BiH) usko povezana s Hrvatskom, te da je taj UZP uključivao trajno uklanjanje i etničko čišćenje bosanskih Muslimana i ostalih ne-Hrvata iz tih područja”, napisao je Karnavas.

Nadalje je pojasnio kako general Praljak nije imao strpljenja za gluposti poput gajenja iracionalne nade, slušanja nedokazanih glasina, vjerovanja zakulisnim makinacijama, prijateljstvima i navodnim naporima da se suce usmjeri u povoljnom pravcu.

“General Praljak je bio racionalan, inteligentan i pragmatičan. Njegova je misao bila izoštrena prirodnim znanostima, iako je bio jednako verziran u društvenim i humanističkim znanostima: filozofiji, sociologiji, povijesti, književnosti, kazalištu i kinematografiji”, piše o generalu Karnavas.

Naglašava da je jedino čemu se Praljak nadao u čitavoj priči bila prilika za iznijeti istinu te pravda i pravično suđenje. “Nije štedio ni vremena ni novca da rasvijetli ono za što je vjerovao da je kontekstualno relevantno za sudce Raspravnog vijeća”, piše Prlićev odvjetnik.

“Očekivanja generala Praljka – kolikogod da su bila legitimna – nisu bila ispunjena ni u najmanjoj mjeri… Ako postoji jedan predmet, jedno suđenje i jedan žalbeni postupak koji se ističe kao dio mračne ostavštine MKSJ-a, to je predmet Prlić i ostali”, smatra Karnavas.

Za njega je spomenuti predmet “školski primjer kako ne treba voditi predmet, kako ne treba birati sudsko vijeće, kako ne treba voditi sudsku raspravu, kako ne treba analizirati dokazni materijal, kako ne treba pisati presudu”.

Nadalje, upućuje kritiku samom sebi, radi naivnosti oko vjerovanja u drugačiji rezultat tog postupka. “Kako sam samo bio naivan kada sam mislio da će rezultat ovoga postupka biti drugačiji!”, kaže Karnavas.

“Iako možda nisam najobjektivniji promatrač, uvjeren sam bez svake sumnje na temelju dokaznih predmeta podnesenih tijekom suđenja da nije bilo UZP-a, niti državice, niti napora da se podijeli BiH, niti etničkog čišćenja, itd. U potpunosti prihvaćam da su se činile greške, da su počinjeni teški zločini nad vojnicima i civilima, te da odgovornost mora postojati. Ali, što se tiče sveobuhvatne teorije Tužiteljstva da je postojao UZP s ciljem ponovne uspostave Banovine Hrvatske s granicama iz 1939. godine, te da se provodilo etničko čišćenje kako bi se postigao taj cilj, jednostavno ne vidim ništa više nego u najboljem slučaju indicije koje ukazuju na samo jedan od mnogih mogućih zaključaka”, piše Karnavas.

Piše i podsjeća na žalbeni podnesak za Jadranka Prlića u kojem su on i Suzana Tomanović isticali kako mu je uskraćeno pravično suđenje, iz više razloga – nedostatka razmatranja dokaza prihvaćenih u sudski spis, zanemarivanja svjedočenja Prlićevih svjedoka, oslanjanja na glasine iz Mladićevih dnevnika te brojnih drugih propusta.

“Napomene iz sažetka presude Žalbenog vijeća koje se odnose na Mladićeve dnevnike jednako su prazne i odražavaju ekonomično korištenje činjenica”, piše Karnavas.

“Većina u Vijeću prihvatila je i oslanjala se u donošenju nalaza o UZP na ulomke iz Mladićevih dnevnika, koji su sadržavali opažanja pod navodnim znacima, koja je navodno izrekao general Praljak – a ti ulomci izravno se odnose na dr. Prlića. Izjave generala Praljka samo su nepotvrđene glasine. Mladić nije svjedočio”, podsjeća nadalje odvjetnik Jadranka Prlića.

Naposljetku, Karnavas postavlja i pitanje zašto je to sve toliko važno i kakve to veze ima s Praljkovim činom u haškoj sudnici.

“…da je Raspravno vijeće bio uravnoteženo i odmjereno u svom postupanju prema obrani, da nisu zauzeli nerazuman pristup i dopustili šestorici optuženih da zajedno imaju na raspolaganju ukupno vrijeme jednako vremenu koje je imalo Tužiteljstvo za svakog svjedoka, da su sudci bili strpljiviji s generalom Praljkom i dopustili mu veću slobodu u ispitivanju svjedoka (naposljetku, on je bio in situ u pitanjima s kojima je htio suočiti svjedoke), da nisu gotovo masovno ignorirali dokaze obrane i da su sastavili dokument koji je predstavljao dokaze podnesene tijekom petogodišnjeg suđenja, u tom bi slučaju možda prihvatio nalaze suđenja i zaključke. Možda bi general Praljak prihvatio mogućnost da je možda griješio u magli rata dok je pokušavao, najbolje što je znao, zapovijedati i kontrolirati vojsku građana-vojnika, vođenu malobrojnim profesionalnim časnicima s činovima koji su premašivali njihovo iskustvo i kompetenciju”, piše Karnavas.

Odvjetnik ponavlja kako je general Praljak bio neustrašiv te da se nije bojao odgovornosti pod uvjetom da za njegove propuste ili radnje postoje dokazi. “Zauzeo je stav i svjedočio više od tri mjeseca. Nije okolišao, glumio gubitak pamćenja i nipošto nije prebacivao krivnju”, piše Karnavas.

“Konačni čin generala Praljka baca veliku sjenu na činjenične nalaze i na pravne zaključke koje je donijelo Raspravno vijeće i podržalo Žalbeno vijeće… Neki će pogledati presudu u predmetu Prlić i ostali i naći osvetu, možda čak i utjehu. Drugi će je bez sumnje odbiti kao što je to napravio general Praljak, možda čak s istom dozom prijezira. Ali ono što je sigurno je to da ove presude neće donijeti pomirenje, jednako kao što neće predstavljati povijesne istine o tome što se dogodilo u BiH tijekom sukoba između Muslimana i Hrvata”, zaključuje Karnavas.

Na kraju je naglasio kako protiv sudaca Žalbenog vijeća osobno nema ništa protiv te pojasnio koja je njegova namjera objavom teksta na blogu.

“Duboko poštujem suce Žalbenog vijeća koje je donijelo presudu. Također prihvaćam, kao što svi moramo, da je njihova presuda konačna. Međutim, ne mogu mirne savjesti poštivati mnoge od nalaza i zaključaka u žalbenom postupku do kojih su došli ti cijenjeni suci. Moja kritika nije napad na MKSJ kao instituciju; ona je optužba načina na koji je Raspravno vijeće provodilo postupke u predmetu Prlić i ostali, što je rezultiralo donošenjem pogrešne presude, koju nažalost Žalbeno vijeće nije ispravilo. I dok kao odvjetnik MKSJ-a imam ‘pozitivnu obvezu zaštititi ugled Suda’, bilo bi kukavički s moje strane i uvreda sjećanju na generala Praljka da se pretvaram da je postupak bio pravičan, da nije bilo pristranosti sudaca tijekom suđenja, te da u prvostupanjskoj i drugostupanjskoj presudi nije bilo pogrešaka. Oštre su to riječi koje se mogu smatrati napadom na ugled i ostavštinu MKSJ-a, ali po riječima Voltaira: ‘Živima dugujemo poštovanje, a mrtvima samo istinu'”, piše Karnavas.

“Samoubojstvo generala Praljka bio je čin prkosa kojim je rasvijetlio ostavštinu MKSJ-a. Nikakav spin neće izbrisati ovaj tragičan događaj koji se dogodio u Sudnici 1, 29. studenoga 2017. godine. Ono što je trebao biti labuđi pjev MKSJ-a – koji završava potvrdom presuda u predmetu Prlić i ostali samo nekoliko dana nakon presude Mladiću – pretvorio se u tužan i zbunjujući prizor”, zaključio je za kraj Prlićev odvjetnik.

Čitavu objavu odvjetnika Michaela G. Karnavasa možete pročitati OVDJE.

Nenad Piskač: Praljak je davno prozreo kretene i izdajice

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Zorica Gregurić: Ratna odšteta se ne može vezati uz odluke haškog suda jer je činjenica da je izvršena agresija na RH

Objavljeno

na

Objavio

U kolovozu 1996. donesen je Sporazum prema kojem su se Hrvatska i Srbija obvezale u roku od 30 dana osnovati zajedničko povjerenstvo s po tri predstavnika i sklopiti sporazum o naknadi za svu uništenu, oštećenu i nestalu imovinu. To se nije dogodilo i naknada do sada nije isplaćena.

Zorica Gregurić, predsjednica Udruge zagrebački dragovoljci branitelji Vukovara, u razgovoru za Narod.hr ističe kako je u svakom slučaju za to odgovorna Vlada RH.

“U vrijeme kada je imala priliku, obzirom da je potpisan Sporazum, oni ga nisu proveli. To stoji i dalje. Ratna odšteta se ne može vezati na bilo kakve odluke haškog suda jer je činjenica da je Srbija i Crna Gora uz pomoć JNA izvršila agresiju na teritorij RH.”

Gregurić se sjeća napada i razaranja za koja je Hrvatska trebala tražiti odštetu:

“S teritorija Republike Srbije prvi napad na Hrvatsku je Erdut. Što se tiče bombardiranja iz zraka, njih je bilo i ranije, ali prvi zemljani napad s teritorija na teritorij bio je 25. srpnja 1991. godine. Poginula su šestorica Tigrova, pripadnika 1. Gardijske brigade, a 18 ih je ranjeno.

O Vukovaru ne moramo uopće govoriti. Postoje zapisi, video zapisi, svjedočenja, sudske odluke itd. Republika Hrvatska s punim pravom može tražiti odštetu za ratna razaranja od Srbije i od Crne Gore. Ovdje govorim o ratnim razaranjima. Moraju biti uključene i odštete za bespravna i protupravna zatočenja, mučenja pripadnika HV-a i redarstvenih snaga, a jednako tako i civila.”

Nastavlja kako Hrvatska prema međunarodnom pravu može tražiti odštetu.

“Postoje pravni temelji. Međutim ono što nikome u Hrvatskoj nije jasno je to da kada netko treba platiti za razaranja, smrti, sakaćenja, invalidnost, zatočenja… Kako god nazvali takva razaranja i uništavanja, nije jasno zašto nijedna vlast do sada nije potraživala odštetu. Radi se uglavnom o hrvatskim braniteljima, pripadnicima redarstvenih snaga i specijalne policije, jednako kao i o civilima”, kaže Gregurić.

Osvrnula se i na Zakon o braniteljima:

“Kao što je bilo zadnjih dana prilikom izglasavanja Zakona o hrvatskim braniteljima i članovima njihovih obitelji, glavni napad je bio to da smo veliko opterećenje za proračun, da smo privilegirani… Umjesto da glavni prigovor bude zašto Vlada RH do sada nije potegnula pitanje plaćanja. Ne mora uopće potezati to pitanje. Zašto nije samo proveden Sporazum?”, pita se Zorica Gregurić.

Narod.hr

 

Vesna Balažević i Zorica Gregurić dobrovoljno su otišle u vukovarsku bolnicu 1991. i ostale do kraja

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

Nika Pinter: Ako je netko rasturao BiH, rasturala ju je međunarodna zajednica

Objavljeno

na

Objavio

I Nika Pinter, odvjetnica generala Slobodana Praljka, slaže se s kolegama Vesnom Alaburić i Željkom Olujićem da žalbena presuda u slučaju Prlić i ostali ne daje pravnu osnovu za tužbu logoraša iz BiH protiv Hrvatske.

I kolega Nobilo sam je rekao da treba prvo dobro poručiti slučaj. A kad ga prouči, vidjet će da nema osnova za tužbu. U slučaju tužbe rado bih bila u hrvatskom timu koji će pobijati odgovornost Hrvatske jer ja ne vidim kako bi ova presuda mogla biti dokaz na sudu – kaže Pinter.

Što se revizije osuđujuće presude tiče, koju bi mogle podnijeti obrane petorice Hrvata, odvjetnica Vesna Alaburić rekla nam je kako odvjetnički timovi rade na analizi presude, ali da je za reviziju potreban neki novi dokaz, koji bi oni već iskoristili u redovnom postupku da su ga imali. I to je nužan dokaz općeg, šireg značaja, a ne za konkretne događaje jer u tom pogledu novi dokazi ne mogu ništa bitno promijeniti.

Presudu može promijeniti jedan ključni dokaz. I ja mislim da nema puno šanse za reviziju. Taj bi dokaz, recimo, trebao dokazati da nije bilo UZP-a – potvrđuje i odvjetnica Pinter ograđujući se kako je žalbenu presudu počela čitati te će joj za analizu trebati barem mjesec dana. – A knjiga ustavnog suca Mate Arlovića – pitamo je. – Sjajna je! Ali ne nudi ništa novo jer je pisana na temelju dokumenata koje smo koristili kao dokaz.

Novo bi bilo da uspijemo doći do arhive Alije Izetbegovića ili Slobodana Miloševića, do nečega do čega nismo mogli doći u tijeku postupka. Već sam negdje rekla da ću do zadnje kapi krvi, dok god dišem, tvrditi da nije bilo UZP-a, ali ne znam gdje bi se mogao naći dokaz – kaže Pinter.

Sudac Jean Claude Antonetti čudio se što je sud imao na raspolaganju 64 Tuđmanova transkripta pa je rekao kako je, za razliku od “mase dokumenata iz Zagreba”, sa sastanaka Predsjedništva BiH na raspolaganju imao “svega šest najrelevantnijih dokumenata”, piše Večernji list

I ono malo dokumenata što smo uspjeli prikupiti nisu nam htjeli prihvatiti kao dokaze. Kad nam je vijeće odbijalo dokaze, sudac Antonetti vrlo je često imao izdvojeno mišljenje smatrajući da treba unijeti dokaze svih šest obrana jer tek kad se sve pogleda može se stvoriti prava slika.

Svi predmeti u odnosu na Hrvate u BiH počinju tako kao da su Hrvati isključivo napadali civile i radili zločin protiv čovječnosti. Kao da nisu bili u oružanom sukobu i kao da nije bilo Armije BiH, uz odnos snaga 1:7, i kao da se ništa nije dogodilo u srednjoj Bosni – ističe odvjetnica. Prema presudi, UZP se događao baš u vrijeme ofenzive Armije BiH u srednjoj Bosni te se tada pooštrava i retorika dr. Franje Tuđmana, koju onda Haaški sud koristi da bi idejno zaokružilo UZP.

Zato što se segmentarno gledaju predmet i dokumenti te se jedna rečenica izvlači iz konteksta. Usuđujem se reći da si nitko nije dao truda, pa čak ni suci, da pročitaju sve što imaju u spisu, i zbog toga je Slobodan Praljak i učinio to što je učinio – kaže Pinter. Bi li bilo UZP-a, osobito najšireg oblika, bez Tuđmana, pitamo je, s obzirom na to da se u žalbenoj presudi spominje na više od 400 mjesta. – A i optužba i suci kažu kako Tuđman nije bitan. I bez njega imali bi onaj tzv. mali UZP. Ali i kraj Tuđmana nema dokaza. Jer, ako ste stalno napadani, kako možete imati plan etničkog čišćenja!? To nije obranaštvo.

Dokumenti, dokazi i svjedočenja stvorili su u meni nedvojben zaključak da UZP-a nije bilo, da su Hrvati bili napadani od Armije BiH. S druge strane, recite mi gdje ste u hrvatskim novinama vidjeli da se bilo tko pitao za zločine nad Hrvatima. Je li bilo tko postavio pitanje kad će se netko iz Armije BiH ili bošnjačke politike ispričati za zločine nad Hrvatima u BiH.

Kad je neka od organizacija u Hrvatskoj pitala za Uzdol, Grabovicu, Stipića livade, Križančevo Selo, Buhine Kuće… Proziva se hrvatski vrh što se nije ispričao za zločine nad Bošnjacima iako je bilo ne znam koliko isprika. Bivši predsjednik Josipović kaže da je predsjednica trebala ići u Ahmiće, a ne u New York.

Ne može se stalno od Hrvatske tražiti da se ispriča, a ni jednom riječju ne pita se što su Hrvati prolazili u ratu i što je bilo prije Ahmića na području Konjica, koliko je ljudi, civila i zarobljenih vojnika ubijeno. I ništa nije procesuirano. Svaka žrtva zaslužuje da bude imenovana žrtvom i da onaj koji ju je učinio žrtvom bude kažnjen. Ali nikad se neću složiti s tim da bude kažnjen onaj koji nema apsolutne veze s tim zločinom.

Sam tužitelj Kenneth Scott pred izricanje žalbene presude rekao je u istočnom Mostaru da nitko od optuženih nije učinio ni naredio nijedan zločin – obrazlaže Pinter dodajući ono što je i ustavni sudac Arlović ustvrdio u svojoj knjizi, kako ni pregovori o diobi BiH još ne predstavljaju krimen, a sud u Haagu nije imao mandat suditi politikama. Ali kad je Praljak tražio da iznese povijesne činjenice, taj ih kontekst nije zanimao.

Nas odbili, tužitelje prihvatili

Njih je zanimalo samo ono što može osuditi Hrvate, moram to tako reći. Jer, ako nama odbiju UN-ov dokument zbog toga što ima previše stranica, a istovremeno prihvate dokument tužiteljstva s još više stranica, recite mi u čemu je stvar – pita se odvjetnica podsjećajući i na Owen-Stoltenbergov plan koji je predvidio BiH kao uniju dviju republika pa zaključuje: – Ako je netko rasturao BiH, rasturala ju je međunarodna zajednica koja je prva počela s tim planovima. Bošnjaci jesu stradali u BiH, osobito u Srebrenici, ali nisu svete krave na području srednje Bosne i u Hercegovini. Ne mogu biti oni jedina žrtva u tom ratu. I Srbi, i Muslimani i Hrvati su žrtve.

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari