Connect with us

Gost Kolumne

Prljav posao uvijek prljavo i završi

Objavljeno

-

Ilustracija/arhiva

Izdajnici su ljudske spodobe bez ikakva moralnog kreda. Moral im je nepoznanica. Od morala bježe k’o vrag od križa. Njihov moralni kredo, stoga, nikad i nije upitan jer oni morala i nemaju. Oni u potrazi za poslodavcem letaju kao mušice, s đubreta na đubre. I uvijek iza sebe ostavljaju još veći i smrdljiviji prostor koji smrdi na laž, klevetu, izmišljotine, a nerijetko i na ljudsku krv koju prolijevaju terorističkim izdajstvom.

Jer to su (ne)ljudi koji se mijenjaju brže negoli na sebi promijene prljavu i smrdljivu košulju, ili

poderane opanke. Oni nikad ništa ne misle, jer su ograničeni u tim ljudskim vrjednotama, a rade ono što od njih gazda traži i očekuje.

Uvlače se i u prljavi donji veš onih koje izdaju, koje kane likvidirati kada im vlasnik naredi. O svojim žrtvama govore i pišu gospodarima sve najcrnje, laž do laži. Oni i ne znaju što je to istina. Oni i žive od laži i za laž. Budući da izdajstvom, što je zapravo terorizam, planiraju i izazivaju sukobe, u ratu su i najsnalažljiviji, najinovativniji, i najkreativniji.

U ratovima izdajnici plivaju k’o riba u vodi, čime zarađuju neograničeno radno mjesto. Budući da su providni i lako uočljivi zbog svojih intelektualni, a još više ljudskih ograničenja i vrjednota, koji zapravo i nemaju, sve informacije koje su navodno prikupili su lažne, jer žrtve su ih otkrile i pred njima se lažno vladale i govorile.

Budući da su izdajnici najniža ljudska kategorija, (ne)ljudi koje ne cijeni nitko, koji su zapravo nitkovi, oni uvijek rade za neke druge izdajnike. U bosanskom i hercegovačkom slučaju hrvatskih komšićkih izdajnika, Juda prije rata pripremani, u ratu usavršavanih i u poraću usavršenih likova, pasje vjernih vlasnicima koji ih drže na lancu, poznata i prepoznatljiva prezimena upravo po najprljavijim poslovima koje obavljaju su komšići koji su se pokazali i dokazali čak nižim i od najnižih povijesnih izdajnika.

Oni su, naime, radili i rade izdajničke poslove za veleizdajničko prezime, koje je vjerski sukob u beha zajednici i započelo, Izetbegović. Hrvatski izdajnici ti mali i nikom dorasli ni komšije ni susjedi komšići su izdavali u ratu, i izdaju u poraću hrvatski narod Izetbegovićima, a Izetbegovići veleizdaju i hrvatski narod i bosansku i hercegovačku zajednicu suvremenom sultanu Erdoganu, Turskoj.

Muslimani a zatim Bošnjaci nisu vjerovali svojim slugama, hrvatskim Judama i nisu im dozvolili da direktno rade s glavnim gazdom, Turčinom, već ih drže na lancu njihove informacije kataliziraju, provjeravaju, sortiraju i ocjenjuju i tek ih onda šalju sultanu nakon čega gazde hrvatskih izdajnika Bošnjaci Bosnu i Hercegovinu veleizdajnički daju u amanet Turčinu.

Da bi odradili zadaću za gazdu jedan komšič je pucao po Hrvatima, fratrima, časnim sestrama i tjerao ih u konclogor kojeg su muslimanske gazde spremili za njih.

Drugi jednako tako mali komšić dolazeći u Katolički Caritas po komad kruha „prikuplja“ informacije, od isti kao i on koji su čekali u redu za ručak, što to radi i govori Predsjednik svih Hrvata. Kao sveznajući političar iz reda pred Caritasom, naoružan „znanjem“ stečenim od isti kao i on, muslimanske ga gazde šalju da moli Predsjednika svih Hrvata da mu spasi radno mjesto i ne dozvoli nestanak BiH.

Profesor veleizdajnik s iskustvom lizanja cipela svojim muslimanskim gazdama, moli i cmizdri pred Predsjednikom hrvatskog naroda, i potpisuje ono što su mu gospodari dali da smije potpisati “Zajedničku deklaraciju o ustroju BiH kao Unije 3 nacionalne Republike”. Po povratku u “krčmu pogašenih svijetla” gdje se dobro snalazi, gospodari mu ne priznaju što je potpisao, te kao i uvijek prije i kasnije idu iz početka lažući i sebi i svjetskoj zajednici, koja ih već upoznaje neodređenima, lažovima i balkanskim prevrtljivcima koji uopće ne znaju što i koliko hoće, pa im narod poručuje “uzmi Alija pa makar k’o avlija”.

Poput ranjenog psa najviše ugrizaju mrtve hrvatske velikane, zato što ih nisu uspjeli ubiti ili zatvoriti, ili pred svijetom ocrniti. A zasigurno, poput svih strašljivaca, a što sve nije taj ljudski šljam, po mrtvima udaraju najviše zbog toga što se mrtvi ne mogu braniti, čime dobivaju neograničenu i ničim porecivu slobodu izmišljanja i laganja.

Tada nastoje spletkama i giga izmišljotinama nadoknaditi sve ono što nisu gazdama uradili. Rade i dan i noć, i ne daju mrtvima da počivaju, a živima da žive.

Pišu i piskaraju svoja sjećanja, kao da oni i imaju sjećanja. Njihovo piskaranje je obična fantazija, bez ikakvih dokaza i istine. Idu toliko u lažima i izmišljotinama da im i bošnjačke gazde ne vjeruju, pa ih s vremena i skidaju s lista plaćanja.

Komšići su lažima danas vodeći, i samo je pitanje dana kada će gazde Bošnjaci s njima završiti kao sa srpskim izdajnikom Divjakom i hrvatskim Šiberom. Ili sa svim drugima koje su potjerali iz Sarajeva gdje su odradili za njih poslove u akademskim, povijesnim, novinskim, književnim ili bilo kojim drugim asocijacijama koje su danas etnički i vjerski čiste bošnjačko muslimanske.

Što su izdajnici veći i prljaviji u poslovima, kod gazda završavaju sramotnije. Ako oni ne završe tako onda njihova djeca plaćaju grijehe svojih roditelja. Gazde moraju vratiti svoj novac na bilo koji način.

Kako će komšići završiti svoje izdajničke karijere, jedino gazde Bošnjaci znaju, jer osude su im sigurno ispisali i potpisali. Neke hrvatske generacije u budućnosti će znati i čitati o njima. Ove današnje znaju kako su prljavo radili, a one sutrašnje će znati kako su prljavo završili svoje izdajničke karijere. Možda će se i njihove glave zakotrljati pred nekim Bošnjakom uz riječi, “nevaljalče jadni kad nisi služio svom hrvatskom narodu kako ćeš služiti meni potomku Osmanlija”. Prljav posao uvijek prljavo i završi.

Vinko Đotlo

* Stajališta i mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne moraju nužno odražavati stajališta portala

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari