Pratite nas

Kolumne

Problem treba riješavati tamo gdje je nastao

Objavljeno

na

Svaki potez državnika zapadne civilizacije i demokracije u islamskim zemljama diljem svijeta doživljava se i tretira kao vjerska provokacija, i udar na muslimane i njihove svetinje. U posljednje vrijeme od muslimanskog udara na zapadnu demokraciju, civilizaciju, i na kršćanstvo 11. rujna 2001., od dana kada je islamski svijet nenajavljeno započeo globalni vjerski rat protiv kršćana i kršćanstva, traju pokušaji ušutkavanja slobodnog svijeta od strane islamskih zemalja, što je zapravo pokušaj uvođenja diktature islama u svijetu.

Ništa, ili gotovo ništa, nisu napravili državnici demokratskog zapadnog svijeta a da nije bilo na žestokom udaru muslimana. Čak i obrana svoga naroda u zemlji, obrana nacionalnog i vjerskog identiteta na udaru je islamista, i etiketira se islamofobijom. Takva reakcija islamskog svijeta na političke poteze predsjednika iz ostatka svijeta, sve više izgleda kao agresija ušutkavanja, zastrašivanja i ograničavanja suvereniteta zemalja zapadne civilizacije. Naravno i slobode govora. Već su i vidljivi islamski uspjesi u demokratskim zemljama koje su svakim danom prestrašenije, tiše i ograničenije u slobodama, u svom političkom djelovanju, koje im uskraćuju islamske zemlje različitim pritiscima, napose terorističkim akcijama diljem kršćanskog svijeta.

Nedavni suverenistički potez američkog predsjednika Trumpa da prizna Jeruzalem glavnim gradom Izraela naišao je na isilovski otpor u muslimanskom svijetu. Digli se i mladi i stari, bogati i gladni muslimani u islamskom svijetu protiv te odluke, što nije ništa drugo već muslimansko miješanje u politiku druge zemlje, i prisilni pokušaj utjecaja na predsjednika suverene i neovisne države. I to na ograničavanje politike vodeće demokratske zemlje svijeta.

Po svim muslimanskim zemljama, tako i u Bosni i Hercegovini, prosvjedovalo se protiv Amerike, protiv Izraela, i svih oni zemalja koje su stale na američku stranu. Pale se američke zastave, prijeti se sa milijardom muslimana iz svijeta, sklapaju se islamski savezi otpora, sve to zbog jednog legitimnog poteza suverene i slobodne države. I još što je daleko opasnije i suvremenom slobodnom zapadnom svijetu nerazumljivije, je činjenica da muslimani u svijetu svaki njihov politički potez pretvaraju u vjerski sukob.

Sve se to događa u vremenu kada islamski terorizam ubija i ruši kršćanski svijet, i kad kršćani u ime ljudski prava i vjerski sloboda primaju milijune muslimana, a te iste muslimanske zemlje na najbrutalniji način progone kršćane iz svojih društava.

Kršćanska šutnja na stradanje kršćana kako u zemljama slobodnog svijeta, kao i u islamskim, dovela je do toga da su muslimanske zemlje sve više vjerski čiste islamske, a kršćanske sve više multireligijske, s tendencijom brisanja svakog kršćanskog znaka, kao što je slučaj u islamskim društvima.

No ono što još reakciju muslimana i svijetu na američki potez priznanja Jeruzalema glavnim gradom Izraela čini vjerski radikalnom, i isiliziranijom je u tome da taj isti muslimanski svijet se nikada još nije digao na prosvjede i tražio da se oskrnavljena i džamijanizirana crkva Svete Sofije u Carigradu vrati kršćanima. Zar nije i ta od muslimana okupirana i obešćašena crkva jednaka, pa možda i veča svetinja kršćanima nego li je Jeruzalem muslimanima.

Daleko više je dokaza o važnosti za kršćane crkve Svete Sofije koju su Turci osvojili 1453. i pretvorili u džamiju, dogradivši joj 4 minareta, negoli je povijesni dokaza o Jeruzalemu kao svemuslimanskom gradu. I nikada barem ne do sada, što ne znači i da ne će jednoga dana, moćni kršćanski se svijet dignuti, kao što to čine muslimani prema Jeruzalemu, i tražiti povrat crkve Svete Sofije u njenu prvotnu funkciju.U crkvu koju su sami kršćani sagradili.

A na to imaju veče pravo negoli muslimani na Al-aksanovu džamiju u Jeruzalemu. Kršćanska šutnja nikako ne daje pravo muslimanima na daljnja osvajanja kršćanskih prostora, gradova i crkava.

Slijedom muslimanskih prosvjeda, koji su se održavali i po Bosni i Hercegovini što je znak velikog islamiziranja zemlje kroz proces unitarizacije i isilizacie, protiv američkog naroda i američkog predsjednika glede odnosa prema Jeruzalemu, nemaju li i kršćani katolici to isto pravo na svoje crkve na ćijim temeljima su osmanlije izgradili džamije u petssto godišnjem danku u krvi u okupiranoj Bosni i Hercegovini. Da bude još veča muslimanska opasnost osvajanja Bosne i Hercegovine i današnji beha muslimani grade džamije na hrvatskoj okupiranoj zemlji u Travniku, i još nekim okupiranim beha teritorijima.

Nisu li po povijesnoj kršćanskoj činjenici okupirane Bosne i Hercegovine Osmanlije izgradile sve džamije na kršćanskoj zemlji, bilo da su je silom prisvojili što je bilo u najviše slučajeva, bilo da su njihove vlasnike prisilili da prijeđu na islam. Ne daje li ta povijesna činjenica kršćanima svijeta pravo na solidariziranje sa beha kršćanima i da prosvjeduju u znak važnosti porušenih crkava u Bosni i Hercegovini.

Stoga, beha muslimani kao ni suvremeni Turci, naslijednici Osmanlija, nemaju nikakvo moralno ni vjersko pravo govoriti o Jeruzalemu kao važnom svetom gradu svih muslimana, a u isto vrijeme graditi džamije na katoličkoj zemlji, prkositi sa onima na crkvenim temeljima, i okupiranu crkvu Svete Sofije ne vratiti kršćanima.

Kako s vremenom završe multikonfesionalni gradovi, i zemlje, ako se na vrijeme ne osiguraju kršćani u njima najbolje govori današnja sto posto čista muslimanska slika Sarajeva, i dijela Bosne i Hercegovine pod muslimanskom vlašću. Za taj grad se govorilo da je europski Jeruzalem, a danas gotovo ni traga o kršćanima. I tko će odgovarati za to vjersko čišćenje kršćana katolika u tom gradu, što ga očistili muslimani tijekom i poslije beha građansko vjerskog sukoba.

A bio je nekad glavni grad svih vjera, svih beha nacija. Susretište svijetova, civilizacija i kultura. Danas u njemu ni traga o tim drugim, kršćanskim i hrišćanskim vjerama i kulturama.

Problem treba riješavati tamo gdje je nastao, a to je u procesu otomanske okupacije BiH i prisilne islamizacije pokorenih naroda i osvojenih prostora. Treba početi vraćati crkve kršćanima, kako one preinačene u džamije tako i one na ćijim temeljima su kasnije izgrađene džamije, jer svaki drugi potez muslimana je jačanje i širenje kršćanofobije koja svijet uvodi u vjerski rat s nepredvidim posljedicama.

Ako je Palestina pitanje koje se tiče svih muslimana, onda je i crkva Svete Sofije, i bosanskohercegovački problem kršćana katolika, pitanje koje se tiče svih kršćana svijeta. Jer da nije bilo turskih osvajanja i prisilnih islamizacija osvojenih prostora i pokorenih naroda, ne bi danas bilo ni slučaja Jeruzalema ni problema Bosne i Hercegovine.

Vinko Đotlo/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Kancelarkina pomoć ‘proustaškom HDZ-u’!?

Objavljeno

na

Objavio

Svako se malo na Zapadu (najčešće u “prijateljskoj Njemačkoj”) pojavi neki članak koji crnim bojama slika prilike u Hrvatskoj. Ali tema obično nije gospodarsko stanje ili korupcija, nego uvijek i samo ustaše i krajnja desnica, koja je u Hrvatskoj, za razliku od niza europskih država, posve marginalna.

Metoda je standardna. Nevažni događaji pretvaraju se u opće stanje, a ako nema baš ništa, onda su na djelu konstrukcije. Za takve priče uvijek se ovdje nađe pouzdanih izvora, kojima se vjeruje, koji na već nacrtanu mapu stavljaju neke svoje kružiće i križiće.

Primjer ovoga o čemu pišemo pružio nam je ovih dana Deutschlandfunk, jedna od najvećih radiopostaja u Njemačkoj, odnosno autorica Sabine Adler, i to u povodu dolaska Angele Merkel u Zagreb. Ona kaže: “Vladajuća stranka HDZ ima prevelike simpatije prema ustašama i baš toj stranci kancelarka pomaže u izbornoj borbi.” Nad ovom konstatacijom čovjek se može samo čuditi, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Za potvrdu svojih teza autorica je potražila pomoć u povjesničaru Hrvoju Klasiću, koji povijesne događaje promatra kroz specifičnu i iskrivljenu ideološki vizuru, te u pučkoj pravobraniteljici Lori Vidović, koju plaća država a koju ona opanjkava gdje god stigne baveći se također pretežno ideološkim pitanjima, a ne onim za što je plaćena.

Klasić tako ističe kako sve više ekstremnih desničara preuzima važne položaje, a nasuprot umjerenom Plenkoviću, stoji ekstremni desničar Zlatko Hasanbegović. Tko su ti ekstremi, on ne kaže. Možda Davor Božinović, Blaženka Divjak, Predrag Štromar ili Milorad Pupovac? A glede Hasanbegovića, pa on uopće nije u HDZ-u ni u vlasti.

Onda slijedi još jedna ubitačna laž: “U Njemačkoj se ne bi moglo dogoditi da se nacisti koji su pobjegli u Paragvaj i Argentinu vrate i zauzmu položaje, što se dogodilo u Hrvatskoj… Ustaše, njihovi sinovi i unuci su se u još postojećoj Jugoslaviji borili protiv Srba koji su se smatrali protivnicima nezavisnosti. Kao 41.”

Koji su se to nacisti vratili iz Argentine i preuzeli vlast, to zna samo Klasić. Protiv okupacije i terora, a ne protiv Srba, borili su se hrvatski mladići rođeni puno poslije 41. Zlobno je ovdje i pokvareno poistovjećivanje Hrvatske 1991. i Hrvatske 1941. Uz očiti žal za Jugoslavijom.

Lora Vidović marljivo bilježi Thompsonove pozdrave kao krunski dokaz neoustaštva, ali se dohvatila i Tuđmana, koji je navodno umanjivao broj žrtava ustaškog režima.

Točno je, naravno, samo to da je Tuđman rušio mit o sedamsto tisuća ubijenih u Jasenovcu, kojega se mita očito rado i gospođa Vidović drži. Našla se u ovim izvanvremenskim opsesijama i neka ustaška zastava na nekoj (?) podružnici HDZ-a.

I tako sve unedogled.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

Održan predizborni skup HDZ-a i EPP-a: Cibonom se orila Thompsonova ‘Lijepa li si’ (VIDEO)

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ne bojte se – Istina je nezaustavljiva

Objavljeno

na

Objavio

Ne bojte se – blaženi kardinal Alojzije Stepinac bit će proglašen svetim

Dobro se sjećam svojih gimnazijsko – srednjoškolskih dana. Razdoblja između 1973 – 1977. godine. U to vrijeme se o Kardinalu Alojziju Stepincu nije smjelo pisati, a niti čitati.

Znali smo da je o njemu, u inozemstvu, fra Aleksa Benigar napisao „ fantastičnu“ knjigu. Ali smo znali i to, ako nekoga uhvate, ili saznaju da čita tu Benigarovu knjigu, dobiva dvije i pol godine zatvora. To mi je rekla osoba koja mi je omogućila da čitam već tada knjigu Alekse Benigara o kardinalu Alojziju Stepincu.

Knjiga se čitala potajice. I tako se polako otkrivala istina o blaženiku. Tadašnji obrazovni sustav i politika je imala svoju „istinu“. A ta istina je glasila: „ Alojzije Stepinac je zločinac“. Za komuniste i komunističku propagandu kardinal Alojzije Stepinac je bio zločinac. O njemu se nije smjelo javno govoriti, čitati, a kamo li pisati u novinama.

Sjećam se kako je bio zaplijenjen jedan broj Glasa Koncila zbog jednog članka. Sve je bilo pod strogom kontrolom jugoslavenskih tajnih službi. Čak su i roditelji šutjeli pred djecom i nisu željeli na tu temu zbog straha raspravljati.

„ De facto“ istina je bila sakrivena.

Na televiziji su ponekad prikazali kardinala Stepinca kako dijeli Krizmu, a gledateljstvu su tumačili da pokrštava Srbe. Da je bilo riječ o običnoj Krizmi, bilo je vidljivo kako kardinal A. Stepinac po običaju, desnom rukom dotiče obraz krizmanika. No, istina je nezaustavljiva. Došla je na vidjelo javno sa dolaskom demokratskih promjena u Hrvatskoj.

Dakle moralo je proći razdoblje od 1945. godine do 1990. godine. Prošlo je 45. godina da bi se istina otkrivala i otkrila. „ Zločinac je postao pravednik“. Osuđenik na 16. godina zatvora i prisilnog rada postaje pravednik koji je krivo osuđen na vješto montiranom sudskom procesu.

Prošlo je još osam godina da bi ga papa Ivan Pavao II. proglasio blaženim 3. listopada 1998. godine na Mariji Bistrici. Sveukupno je trebalo 53. godine da dođe do „velikog obrata“: kardinal A. Stepinac nije zločinac, nego blaženik. Istina je nezaustavljiva. Izašla je na svjetlo dana. Ali trebale su proći čak 53. godine.

Bog i Crkva imaju drugačije poimanje vremena

Za Boga naši pojmovi stoljeće, godina, dan, nemaju nikakvo značenje. Jednostavno ne postoje. Crkva je zajednica koja ima svoju povijest, sadašnjost i budućnost. Riječ je o zajednici kojoj se nigdje i nikada ne žuri. Ona ima potrebito strpljenje i oslanja se na Boga i njegovu volju.

Članovi Crkve su samo su – kreatori vremena u zajedništvu s Bogom. To se odnosi na sve članove Crkve: papu, kardinale, biskupe, svećenike i laike. Crkva nije nikada imala potrebu žuriti da nekoga proglasi svetim, pa tako ni sada. Vrijeme će pokazati i dokazati svetost kardinala Alojzija Stepinca. I već je pokazalo da je blaženi kardinal Alojzije Stepinac svet. Koji će ga papa proglasiti, i kada svetim, prepustimo to Božjoj volji i njegovom planu s hrvatskim mučenikom.

Oslobodimo se politikanstva i možda čak izjava da nam papa Franjo nije drag zbog stava prema blaženom Alojziju Stepincu. Možda je Božja volja da prođe još nekoliko godina, ili niz godina da blaženi Alojzije Stepinac bude proglašen svetim. To je u Božjim planovima i rukama. Tko smo mi da određujemo vrijeme za potpunu istinu.

Vrijeme za istinu su mnogi skrivali, ali ona je bila nezaustavljiva. Tako vjerujem ne sto posto, nego milijun posto da dolazi vrijeme u kojem će blaženi Stepinac biti proglašen svetim. Kada? Ne znam. Nisam prorok. Ali dolazi sigurno. Bog sigurno ima plan koji će ga papa proglasiti svetim.

Zajedništvo katolika i pravoslavaca nije imperativ

Neki pišu da je to imperativ. Ekumenizam nije imperativ. Ekumenizam je proces, otvorenost katolika prema pravoslavnima, i obratno. Isto tako katolika u odnosu prema evangelicima. Ako je ekumenizam zajedništvo, a jest, ono se ne može zapovjediti. Jer onda nije zajedništvo. Zajedništvo nastaje obostranim htijenjem i naporima.

Ekumenska teologija ne poznaje silu, imperative. Ekumenizam je poticaj da postajemo „ JEDNO“. Ali za sada smo još uvijek „ dva plućna krila“ kako je rekao jedan od papa. Budućnost je pred nama. Hoće li se ostvarivati ekumenske ideje, ne ovisi samo o hijerarhiji Katoličke i Pravoslavne Crkve. To ovisi i o laicima, a ponajviše o Bogu. Kako? Rekoh da smo mi vjernici su – stvaratelji s Bogom naših životnih okolnosti.

Pozitivnih pomaka između dviju crkava je bilo, i bit će. Na tu nakanu treba moliti. Mistici su znali govoriti da postoji nekoliko putova do Boga: put pročišćenja ( via purgativa ), put prosvjetljenja i put sjedinjenja. Veliko je pitanje za svakoga od nas ponaosob koliko dopuštamo da nas Bog svojom riječju, sakramentima moralno pročišćuje, razumski prosvjetljuje i tako nas nuka na sjedinjenje.

Zato ekumenizam smatram duhovnim pokretom, duhovno zrelih katolika i pravoslavaca. Koliko smo mi, i oni drugi duhovno zreli, vidi se u svakodnevnom životu. Zato nemojmo shvaćati pod utjecajem nekih novinara da je ekumenizam imperativ, ili da on to mora biti. Ne, ekumenizam je moguće približavanje duhovno zrelih, objektivnih, istinoljubivih vjernika jedne Crkve sa drugom Crkvom.

Hrvati „ most „, a ne predziđe kršćanstva

Neki medijski eksponirani novinari pišu: „ Hrvati trebaju biti „ most“, a ne predziđe kršćanstva“.Time misle da papa Franjo želi Katoličku crkvu u Hrvata vidjeti kao „ most“ zbližavanja Katoličke i Srpske pravoslavne Crkve.

Mostovi između te dvije Crkve mogu se graditi ako postoji obostrano htijenje i želja. I ne samo to! Ekumenizam kao proces između dviju Crkava, između „ dva plućna krila“ je moguć, ukoliko su obje Crkve duhovno zrele, ne samo po hijerarhiji, nego i po svom članstvu. Lakše je biti predziđe kršćanstva, nego li „ most“ između dviju kršćanskih zajednica. Zašto? Zato što obje Crkve trebaju neprekidno raditi prvenstveno na svojoj katarzi, na duhovnom pročišćenju. Pravi ekumenizam je moguć „ in capite et in membris“, u glavi i u članstvu.

Badava se dvije Crkve trude oko ekumenskog zajedništva, ako „ baza“, vjernički puk nije za tako nešto, ili obratno. A moramo priznati da je Srpska pravoslavna crkva za sada užasno opterećena sa njoj neprihvatljivim Domovinskim ratom u Hrvatskoj. Čini mi se da će proteći puno vode rijekom Savom koja nas povezuje, kako bi došlo do čisto vjerskih tema i razgovora, oslobođenih politike i politikanstva.

Pustimo nešto vremenu i Bogu. Bog je gospodar povijesti. Zajedništvo se ne može stvarati na silu, jer onda to nije zajedništvo. Ekumenizam je započeo na našim prostorima, ali je nažalost stao. Proces, program ekumenizma kao plod II. Vatikanskog koncila je još uvijek malo gorušičino zrno.

Mi smo samo ljudi, grešnici, nesavršeni, puni pozitivnih i negativnih emocija i iskustava. Ne samo klerici, nego i vjernički puk. Ako ništa drugo za sada ne možemo, onda molimo i prinosimo žrtve za zbližavanje dviju Crkava, kao što je to činio sveti Leopold Bogdan Mandić. Kada dva susjeda grade „ most“, onda to traje i traje. A dok most nije sagrađen, nema vožnje preko mosta.

Vlč. Vladimir Trkmić/Kamenjar.com

 

Predstavljena knjiga ‘Bl. Alojzije Stepinac – spašavanje Židova i Srba u II. svjetskom ratu’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari