Pratite nas

Pročitajte imena na konačim listama HNS-a za listopadske izbore

Objavljeno

na

Kao što je i poznato kandidat HDZ-a BiH za hrvatskog člana Predsjedništva BiH je ujedno i predsjednik te stranke Dragan Čović.

Fotografija vijesti

Također, kandidat za potpredsjednika RS-a je Josip Jerković.Nositelji lista za državni parlament su: Monika Tomić, Borjana Krišto, Nikola Lovrinović, Igor Radovanović, Marijan Šimić (FBiH), Marija Rapo i Ranka Ivić (RS).

Nositelji lista za Zastupnički dom Parlamenta F BiH su: Jelena Baković, Blaž Župarić, Zvonimir Banović, Drago Jakić, Josip Martić, Slaven Katičić, Željko Filipović, Marinko Čavara, Mladen Bošković, Radoslav Luburić, Jozo Bagarić.

 

 

[one_third]

Zastupnički dom Parlamenta F BiH – Kandidati iz F BiHIzborna jedinica 1 (bira 3 zastupnika)
USŽ i HBŽ

Borjana Krišto
Mate Franjičević
Petar Radoš
Željko Škripić
Ilijana Dronjić
Marko Mamić
Ivica Pašalić Lhotak
Slavko Galiot

[/one_third] [one_third]

Izborna jedinica 2 (bira 3 zastupnika)
HNŽ-ZHŽ

Monika Tomić
Vjekoslav Bevanda
Dragan Vrankić
Predrag Kožul
Helena Lončar
Josip Merdžo
Zdenko Klepić
Vesna Pinjuh

[/one_third] [one_third_last]

Izborna jedinica 3 (bira 4 zastupnika)
Sarajevska i Bosansko-podrinjska županija

Igor Radovanović
Žana Pandžić
Dragan Pranjić
Mia Kabula
Srećko Zekić

[/one_third_last] [one_third]

Izborna jedinica 4 (bira se 6 zastupnika)
ZDŽ-Središnja Bosna

Nikola Lovrinović
Marina Pendeš
Niko Lozančić
Ivica Udovičić
Mirjana Plavčić
Mario Kvasina
Ivanka Mađar Šimić
Miroslav Stapić
Biljana Šišić
Tadija Šugić

[/one_third] [one_third]

Izborna jedinica 5 (bira se 5 zastupnika)
PŽ, TŽ i Distrikt Brčko

Marijan Šimić
Lucija Matić
Josip Vidović
Biljana Jakić
Marijan Vučković
Ružica Šapina
Mario Udovičić
Anto Mikić
Jadranka Pavlić
Anđelko Živković

[/one_third] [one_third_last]

Unsko-sanska županija – bira 32 zastupnika

Danica Bašić
Roman Jurić
Franjo jurić
Marijan Mihić
Nenada Jurčević
Mario Bujanović
Nikolina Živković
Mate Dujmović
Barbara Janković-Hadžić
Vedran Mihić
Ana Vuković
Slavko Anušić
Matea Šantić
Mario Vuković
Saša Turčić
Nada Marjanović
Valentino Vuković
Marija Bubulj
Marko Veljača
Ana Janković
Saša Sokač
Ana Šimić
Ana Dejanović
Pero Dujmović
Mario Mlinarić
Tatjana Dujmović
Danijela Jerković
Marijan Jurić
Renata Janković
Goran Ivušić

[/one_third_last] [one_third]

Posavska županija (bira 21 zastupnika)

Nada Čulap
Marjan Oršolić
Željko Čošković
Ružica Vukić
Jakov Ivanković
Magdalena Živković
Đuro Delić
Slavko Suhalj
Danica Ilić
Nikola Ilišević
Mandica Kosić
Mato Brkić
Ankica Tomić
Ilija Ilić
Joso Marković
Anđelka Jović
Darko Kasap
Anka Leovac
Ivo Dominiković
Luka Gašić
Monika Džoić
Ivan Benković
Katarina Paradžik

[/one_third] [one_third]

Tuzlanska županija – bira se 32 zastupnika

Mijo Krešić
Maja Pođanin
Božo Antunović
Goran Marković
Slavica Marković
Ilija Božić
Vinko Pavlović
Marinko Jokanović
Josip Josipović
Jadranka Pozderac
Dalibor Vidović
Ljubica Mišković
Mladen Mišić
Zdenka Jurić
Tomislav Tomić
Nikica Vidović
Filka Veselčić
Anto Lučić
Marko Tomić
Janjka Pavlović
Zlatko Špoljarević
Ljiljana Hodžić
Jozo Tunjić
Marijana Petrović
Gordana Antunović
Željko Tomić
Kata Jokić
Viktor Banović
Ankica Čanić
Slobodan Mijatović
Majda Mijatović
Goran Stojak
Danijela Đukić
Ivica Kovačević
Saša Cirger

[/one_third] [one_third_last]

Zeničko-dobojska županija – bira se 35 zastupnika

Ivo Tadić
Sandra Grgić
Zoran Jozinović
Damir Jukić
Anita Paurić
Zvonimir Anđelić
Pero Mamić
Vedrana Dugonjić
Anto Pešić
Jelena Kremenjaš
Nikola Mandić
Sandra Komšo
Ivica Tomić
Ankica Marković
Željko Petrov
Ivana Širić
Drago Antolović
Anđelka Sučić
Ivan Širić
Damir iličić
Ema Petrović
Ivan Slišković
Valentina Trogrlić
Igor Kovačević
Ivo Vrbić
Franjo Zovko
Danijela Hrkać
Ivo Suvala
Davor Jozić
Slavica Andrić
Marin Mijač
Nikolina Josipović
Marinko Tokić
Mato Radić
Slađana Kovačević
Mirko Sinanović
Anđelka Purković
Biljana Ilić

[/one_third_last] [one_third]

Srednjobosanska županija – bira se 30 zastupnika

Lidija Bradara
Nikola Grubešić
Mirko Batinić
Nevenka Maros
Marko Saraf
Dražen Matišić
Ankica Đuran
Josip Kvasina
Dajana Pavlović
Miroslav Zelić
Sandra Solomon
Branko Stanić
Ankica K. Jurčević
Suzana Krišto
Ivan Sajević
Ranko Marušić
Ivana Barić
Ljupko Sučić
Vlatka Komšić
Mario B. Matić
Ivo Mijatović
Branko Golub
Irena Pranjić
Martina Krišto
Zoran Bošnjak
Ana Novaković
Nikica Petrović
Marina Majstorović
Andrijana Peša
Vinko Vujica
Milka Pavlović
Stjepan Kvesić
Goran Lulić

[/one_third] [one_third]

Hercegovačko-neretvanska županija – bira se 30 zastupnika

Slađan Bevanda
Nives Rotim
Đuro Prkačin
Zora Dujmović
Tomislav Martinović
Zdenka Leženić
Davor Pehar
Andrea Martinović
Drago Tule
Ivan Krešić
Ivica Karlović
Ivona Raguž
Maja Marić
Boris Bošnjak
Zoran Sopta
Stana Burić
Gordan Galić
Ivana Krišto
Vinko Barać
Stipo Ljubić
Slađana Gotovac
Dario Pušić
Damir Anić
Boško Pehar
Marinka Majstorović
Ivana Popović
Ante Pavličević
Zoran Raič
Marina Dragičević
Andrija Kikaš
Josia Dodig
Marko Čović
Nikol Soldo

[/one_third] [one_third_last]

Zapadnohercegovačka županija – bira se 23 zastupnika

Zdenko Ćosić
Suzana Kraljević
Ivan Leko
Erina Lasić
Zdravko Bešlić
Danijela Perić
Ante Mišetić
Dario Sesar
Ana Bogdan
Ivan Tokić
Klaudija Karamatić
Slobodan Karačić
Tanja Grbešić
Nikica Tomas
Ivan Landeka
Ljubica Majić
Ivo Sesar
Lidija Ereš
Ivan Damjanović
Milan Ševo
Kristina Milas
Mile Pejić
Ružica Galić
Sandro Matić
Tomislav Mandić

[/one_third_last] [one_third]

Hercegbosanska županija – bira 25 zastupnika

Branko Ivković
Anita Batarilo
Josipa Kusić
Marko Damjanović
Krešimir Sarić
Verica Miočević
Stipe Pelivan
Branko Krišto
Ivan Vukadin
Tihana Krželj
Mladen Šarić
Žana Sučić
Josip Gelo
Josip Mioč
Antonija Mihaljević
Stipe Barun
Milica Skočibušić
Ljubo Velić
Zdravko Krišto
Ivana Mašić
Robert Bagarić
Ljiljana Mladina
Anđela Čečura
Zoran Vrdoljak
Ivo Maglica
Vesna Dolić
Perica Romić

Kandidacijske liste za Republiku Srpsku

Izborna jedinica 1 – bira se 7 članova

Marijan Komljenović
Dragica Galonja
Drago Didović

[/one_third] [one_third]

Izborna jedinica 2 – bira se 7 članova

Slavica Miljanović
Josip Ćorković
Angela Ćorković

Izborna jedinica 3 – bira se 12 članova

Zoran Piličić
Marina Stanković
Marko Lukenda
Tomo Antunović
Snježana Ožegović
Ivica Marčinković
Stipo Bilogrević
Božana Jurić
Marko Bilobrk
Luca Marković
Marijan Miškić
Marica Debeljak

Izborna jedinic 5 – bira se 6 članova

Marijan Čutura
Tanja Zoko
Jozo Tipurić
Ivo Mršić
Matilda Čančar
Zdravka Grabež
Petar Grgić
Ivana Čutura
Miro Bradarić

Izborna jedinica 6 – bira se 9 članova

Ivo Kamenjašević
Ana Lušo
Pero Josipović
Marija Knežević
Vjekoslav Sušac
Pero Zubak
Ruža Bilobrk
Ivo Tomić
Marija Ničić
Zoran Dubrovac
Ivana Nadarević

[/one_third] [one_third_last]

Sarajevska županija – bira se 35 zastupnika

Anton Rill
Cenrela Jirota-Dedović
Branko Miličević
Marijana Pešikan
Miroslav Bagara
Adrijana Zarinković
Zlatko Boulušić
Granica Ramović
Dragan Bošnjak
Dalma Pranjić
Dragan Mijić
Dragan Milinović
Željka Ergelašev
Ana Rašo
Branko Krasnik
Goran Andrić
Davorin Pešikan
Kata M. Arnautović
Husein Džeko
Josip Schreilechner
Josipa Miler
Lidija Matić
Božana Kreševljaković
Vladislav Dragić
Žana Andonovski
Rafael Vidović
Nikola Buconjić
Mirjana Bajkuša
Milica Vrbanus
Slađana Bajkuša
Lucija Nikolić

[/one_third_last]

Zastupnički dom Parlamenta FBiH – Lista kandidata HNS-a predvođena HDZ-om BiH

Izborna jedinica 401 – bira se 9 članova: 1., Jelena Baković, 2. Drago Šantić, 3. Sanja Sokač, 4. Stipe Prša, 5. Frano Jurić, 6. Ivan Jelić, 7. Ljubomir Jurić, 8. Katarina Majstorović, 9. Antonela Mihić, 10. Darko Rukavina, 11. Ante Mihić, 12. Iva Dejanović, 13. Hrvoje Prša, 14. Vesna Savić.

Izborna jedinica 402 – bira se 5 članova: 1. Blaž Župarić, 2. Ankića Gudeljević, 3. Dragutin Živković, 4. Ljilja Pejić, 5. Nikola Andačić, 6. Julijana Ćubela, 7. Mato Prgomet, 8. Jelena Nikić, 9. Katica Stanković, 10. Marko Lukač.

Izborna jedinica 403 – bira se 7 članova: 1. Zvonimir Banović, 2. Jasminka Mijatović, 3. Josip Tomić, 4. Anica Grgić, 5. Zoran Banović, 6. Ivana Grgić.

Izborna jedinica 404 – biraju se 4 člana: 1. Drago Jakić, 2. Marija Pavić, 3. Bojan Tadić.

Izborna jedinica 405 – bira se 8 članova: 1. Josip Martić, 2. Branko Karać, 3. Jozo Grgić, 4. Dajana Šupuković, 5. Nevenko Grlić, 6. Marko Ciganović, 7. Gordana Ćurić, 8. Nikola dadić, 9. Anđelka Marić, 10. Oliver Radoš, 11. Paulina Jozinović, 12. Vedran Lovrić, 13. Anita Anić.

Izborna jedinica 406 – biraju se 4 člana: 1. Slaven Katičić, 2. Robertina Šokić, 3. Zdravko Marošević, 4. Nataša Stijepić, 5. Igor Šimić.

Izborna jedinica 407 – bira se 6 članova: 1. Željko Filipović, 2. Nataša Andrić, 3. Vesna Marić, 4. Ivan Gubić, 5. Mario Prka.

Izborna jedinica 408 – bira se 9 članova: 1. Marinko Čavara, 2. Zdenka Džambas, 3. Boris Marjanović, 4. Jozo Budeš, 5. Ana Tolo, 6. Ljilja Nakić, 7. Ivica Žuljević, 8. Katica Čerkez, 9. Igor Vrljić, 10. Mirjana Medić, 11. Jakov Gavran, 12. Gordana Vidović, 13. Josip Tolo, 14. Slavica Josipović.

Izborna jedinica 409 – bira 8 članova: 1. Mladen Bošković, 2. Ljilja Zovko, 3. Josip Grubeša, 4. Marin Barbarić, 5. Sanja Bijakšić, 6. Ivan Rogić, 7. Ružica Biloš, 8. Ivan Musa, 9. Darijana Katić, 10. Antonio Matešković, 11. Maja Lasić, 12. Miljenko Miloš,

Izborna jedinica 410 – biraju se 3 člana: 1. Radoslav Luburić, 2. Gordana Iličić, 3. Ivica Pavković, 4. Anita Markić, 5. Dario Knezović, 6. Katarina Kraljević Primorac, 7. Mario Karamatić, 8. Milijan Nakić.

Izborna jedinica 411 – bira se 7 članova: 1. Zorka Pudar, 2. Boris Barbić, 3. Miroslava Miličević, 4. Jozo Perić.

Izborna jedinica 412 – biraju se 3 člana: 1. Jozo Bagarić, 2. Draga Krešo, 3. Boris Barun, 4. Mario Bagarić, 5. Jadranka Lovrenović, 6. Velimir Čečura, 7. Anđelka Buljan, 8. Mario Lovrić.

Hercegovina.info

kamenjar.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Ljubić: HDZ i (ne)rješavanje problema

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska država je demonstrirala umijeće otklanjanja nevolja koje se praktično i već serijski pojavljuju. Neki će to nazvati vrhunskom organizacijom države, neki umijećem vladanja Andreja Plenkovića i njegove vlade, neki će u tome vidjeti zrelost demokratske države, privid i ono čemu svjedočimo na javnoj površini će zapravo potvrditi sve to, a sve je – potpuno pogrješno.

I u tome je gadan problem.

Jer, niti je problem s Agrokorom riješen tako da se vidi nekakav otklon od uzroka toga problema ili da će se neka nova kvaliteta stvoriti na temelju toga, niti je problem s realnom slabošću hrvatske vanjske politike i diplomacije riješen ponavljanjem hrvatske odlučnosti da se ne priznaju rješenja arbitraže sa Slovenijom, niti je napravljen bilo kakav pomak u rješavanju golemih problema sa Srbijom, s Bošnjacima u BiH, niti je otklonjeno bilo što, što iz hrvatske prošlosti opterećuje današnje hrvatsko društvo i državu – niti se vidi takva namjera, niti je vidljiv bilo kakav stvarni model suprotstavljanja izuzetnoj teškoj i dramatičnoj presudi Haškog suda, kojom je hrvatska državna politika urbi et orbi kriminalizirana.

Nabrajajući ove probleme, manje više uvijek se ljudi uhvate za očekivanja analize ili usmjeravanja u nekakva rješenja na tzv. visoko-političkim pitanjima, što je po svemu vrlo pogrješno. Jer uzdizanje problema na nedostupne visine, a sprječavajući rasprave o onome što je u dohvatu čovjeka i njegove prosudbene moći, onemogućava se realno rješavanje najtežih izazova, koji se upravo iz izmišljenih visina žestoko reflektiraju na – svakodnevicu. Naime, Hrvatskoj danas rade probleme milijuni kamenčića u cipeli, u tenisicama, milijuni komarčića koji zuje u gluho doba noći oko nas, dovoljno da nas uznemire i ne daju nam spavati.

Ti kamenčići, ti komarci, to zujanje i uznemiravanje ne bi bilo problem samo po sebi pojedinačno, da nije uzdignuto na sami vrh ideala demokracije, nekakve društvene slike različitih i slobodnih mišljenja, odnosno –prava, te da se ne propovijeda i nameće stav da je normalno trčati maraton s kamenčićem u tenisici.

Nije naime nikakav dokaz demokracije, niti je pokazatelj slobode mišljenja imati u studiju Otvorenog na HTV-u u postpraljkovskim trenutcima Dragu Pilsela ili Hrvoja Klasića kao „drugu“ stranu. To što oni rade nije ni demokracija, nije ni sloboda mišljenja, pogotovo ovo zadnje, jer da bi nešto bilo slobodno mišljenje – prvo treba biti – mišljenje.

A nije.

Jer gadni problemi u tzv. visokoj politici upravo se u tome vide, u tome su uzroci, a posljedicama svjedočimo svaki dan, koliko god nam ih se upravo tipujući na takve tipove ili na nesretnog Bernardića, pokušavalo prikriti i pokazati rješivim. Ništa nije rješivo s modelima u kojima su vrhunski pokazatelji demokracije i ljudskih sloboda Pilsel ili Klasić, ili Bernadrić i Richembergh, niti je nešto rješivo ako navodno drugačiji od njih, aktualna hadezeova većina minutu šutnje za generala Praljka izrekne na način da se duboko umotano i usputno spomene njegovo ime u Saboru i da ne smije progovoriti o svojoj žrtvi dok ne istakne „pijetet“ za sve apstraktne žrtve, ismijavajući na taj način – smisao konkretne žrtve oduzimajući joj stvarni sadržaj. Poštovanje se može iskazati samo konkretnoj žrtvi ili konkretnim žrtvama, a ne „svim žrtvama“. Veće i otvorenije bijede nisam dugo vidio na javnoj sceni.
Pogledajte samo paradoks.

Govore o tome što bi trebalo, umjesto da vladaju

Naime, ako pročitate intervju zamjenika predsjednika HDZ-a Milijana Brkića, rijetko će tko sa suverenističke strane Hrvatske imati i najmanju primjedbu na to što je čovjek izrekao. Sve je za potpisati. Ako čitate govor profesora Miroslava Tuđmana na komemoraciji generalu Praljku, ne preostaje vam ništa drugo nego zapljeskati. Ako čitate govor Davora Ive Stiera na predstavljanju knjige Višnje Starešine, ako čitate njegove izjave u čitavome nizu manjih ili većih kriznih situacija, ako čitate ili slušate izlaganja ostalih najutjecajnijih, bar po funkcijama i položajima, hadezeovaca, slušate govor predsjednice Republike u Vijeću sigurnosti, teške ćete uočiti nešto što nije za – potpisati.

Rekli bi ljudi u čemu je onda problem?

Ima ih više, ali najvažniji je to što oni preuzimaju posao nas komentatora, objašnjavjaju, junače se u javnome prostoru, daju izjave, govore o tome što bi trebalo, umjesto da vladaju, a na vlasti su.

Rade posao za koji nisu ni izabrani ni plaćeni.

A ne rade ono što moraju.

Dakle, oni nisu politički komentatori, niti je njihov posao prvenstveno objašnjavati kakve probleme imamo, iako i to rade manje ili više neuspješno ne zadirući u samu srž. Oni su izabrani i ovlašteni politički i državni dužnosnici čiji je posao – ozbiljno, trajno, snažno i uspješno riješavati probleme, a ono što govore u javnosti prvenstveno govoriti i izboriti se za rješenja u stranačkim vrhovima i u državnim institucijama.

A to nitko ne vidi, niti se za njihov govor u tim institucijama čuje.

Niti ih tko pita – govore li to što javno ističu, u institucijama gdje se donose odluke i zašto pristaju na posve suprotne politike, ako već govore i misle to što govore?

Ima li vladajuća većina minimum kritične snage za rješavanje bilo kojega navedenoga problema, životno je bitno pitanje u ovome trenutku?

Nema!

To što uz loše komentiranje pokušavaju s tako banalnim fintama, kao što je podizanje idiotske optužnice izvršiteljima neuspjelog državnog udara raketiranjem Banskih dvora, ili što se iz nekih neobjašnjivih razloga nakon cijele vječnosti upravo sad hapsi ubojice generala Šantića u Bihaću, samo uz svu bijedu, potvrđuje namjeru nastavka banalne manipulacije, koja zbog svoje banalnosti sve više postaje prvorazredna drskost i izazov zdravome razumu naroda.

Kad sam vidio što se događa u Haškoj sudnici i napisao kratki osvrt s konstatacijom o krahu Europe i nužnosti izlaska Hrvatske na izbore, upravo sam na to mislio. Jer, nema nikakve sumnje da su mogućnosti za rješavanje bilo kakve krize u ovome trenutku, ako ih je ikada i bilo s ovakvim protagonistima, potpuno istrošene u rasporedu političke moći vladajuće većine, ali da i društvena organizacija uopće, jednostavno nema dovoljno stimulirajuće okvire za stvaranje razvojne prevage.

Milorad Pupovac – eksponent srpske državne i nacionalne politike

Ne može netko zdrava razuma očekivati da će Milorad Pupovac, koji je doslovno svakim svojim političkim Pupovacpostupkom u Hrvatskoj pokazao i pokazuje da je klasični eksponent srpske državne i nacionalne politike, biti oslonac rješavanja bilo kakvoga bitnoga državnoga i nacionalnog hrvatskoga problema, u situaciji kad su hrvatski i srpski interesi i dalje jednako suprotstavljeni kao i prije početka srpske agresije.

A bez takvoga Pupovca vladajuća većina ne može donositi zakone.

Ne može iskazivati temeljni supstrat nacionalne suverenosti.

Jednostavno, brojke to pokazuju.

Ne treba spominjati nekolicinu Haenesovaca, niti se treba naročito osvrnuti na tzv. opoziciju, prije svega na otužnu skupinu pod imenom navodne ljevice, koja je proteklih dana nakon drame u haškoj sudnici znajući da se može osloniti na slabost vladajuće većine i potpunu kapitulaciju minimuma suverenističke političke volje, nastavila u političkom diskursu tešku kriminalizaciju samih temelja hrvatske državnosti, pozivajući se na legalitet međunarodnoga poretka.

Ubijenoga u haškoj sudnici.

Postoje trenutci u povijesti naroda kada nevaljalu legalnost, domaću i međunarodnu, treba odbaciti, a u ovome trenutku se to u Hrvatskoj – mora. Jednako kao i 1991. godine.

Jer, Bernardićevo nabrajanje klanja djece, silovanja žena i ubijanja staraca u kontekstu priče o ratnom zločinu i izravno vezanim za zahtjev da se generalu Praljku oduzmu odličja, nije ništa drugo nego brutalno nasrtanje na same integrativne niti hrvatske državnosti. Takvu bjesomučnu eskapadu optuživanja svoga naroda, a ne Praljka kako to nastoje ti nesretnici prikazati, vjerojatno svijet ne pamti.

Čak se ni njemački narod suočen s nacističkim strahotama nije tako samoponižavao.

Niti je tko razuman od njega to tražio.

Vratimo se sad na kamenčiće u cipelama ili noćne zujalice – komarce.

Jadna je zemlja, još jadniji standardi njenoga društva u kojemu se pod plaštom demokracije ili drugačijega mišljenja, odnosno stava, na javnoj nacionalnoj televiziji kao propovjednici civilizacije pojavljuju Pilsel ili Klasić, jer to što oni i stotine sličnih koji dnevno zagušuju javni prostor,vrlo ciljano i temeljito osmišljeno godinama ponavljaju, jednostavno nije – mišljenje. S takvim ljudima i u okolnostima kad se društveno verificira ono što oni govore kao izraz mišljenja uopće, a pogotovo relevantnog mišljenja, jednostavno – zabluda je pokušati razgovarati. Jer, besmisleno je i osuđeno na beskrajno iscrpljivanje, na odreknuće elementarnog razuma, pokušati ljudekoji su po definiciji morali znati sve o problemima zbog kojih dolaze u javnost i primaju plaće, kao Klasić recimo, pokušavati javno dijalogom i argumentima uvjeriti da je bilo što drugačije od onoga što su oni godinama zapravo proizvodili kao poremećaj.

Iz njihovoga javnoga rukopisa više je nego vidljivo da je njihovo poslanje – proizvodnja poremećaja.

Ismijavanje smisla

Ima li smisla Pilselu ili Klasiću objašnjavati danas, iznositi argumente koje im je general Jelić iznosio u emisiji, koje Starešinaim je Višnja Starešina pokušavala predočiti kao razloge goleme nevolje u kojoj se nalazimo kao narod i zemlja, koje Klasiću svako malo iznose Nazor i kolege povjesničari?

Nema.

To je ismijavanje smisla.

A ako se ismijavanje smisla događa toliko redovito u javnosti, da to postane svrha samome sebi i nekakav uzor demokracije i slobode hrvatskoga društva, onda je to golemi problem i ciljano kreiranje besmisla i kaosa, ne samo u javnosti, javnoj memoriji, ne samo među ljudima, nego i u temeljnim pretpostavkama za donošenja bilo kakvih relevantnih državnih i društvenih odluka na kojima počivaju bilo kakva rješenja i unaprijeđenje društvenih standarda.

Ne može se na besmislu i svojevrsnom komunikacijskom ludilu graditi ni povjerenje, ni stvaranje, ni – razum i vjera bez kojih nema ništa.

A upravo to se godinama pokušava u Hrvatskoj.

Ne može intelektualna svjetska planina akademik Pečarić pokrenuti svoju Hrvatsku, ne može ni Praljkovu, Tuđmanovu, Stepinčevu, ne može ni Jelačićevu, ni Hrvatsku Nikole Šubića Zrinskog, ne može ni Marulićevu, Matoševu, niti Thompsonovu, ako će njegova ljudska suza umivati govornice tribine u sisačkom Velikom Kaptolu, a Klasić i Pilsel zauzimati scenu nacionalne televizije.

Hrvatska je u situaciji kad je vrijeme presudno.

A Pečarić, Košić i stotine stvarnih vrednota trče šumskim puteljcima dok se antivrednote voze na državni račun – autocestama.

Ne može se onoliko brzo, snažno i efikasno promijeniti Hrvatska, ohrabriti njen narod kome treba ohrabrenje i Pečarićpoticaj svijesti da vrijedi, da je najmanje jednako dobar kao i ostali europski narodi, a u mnogome i daleko bolji prema mjerljivim pokazateljima i to upravo na pitanjima zbog kojega ga se globalno kriminalizira, ako će Pilsel umjesto biskupa Košića na HTV-u tumačiti katolički katekizam, ako će Pilsel, Klasić, Glavašević, Jovanović, Ercegi tisuće sličnih na HTV-u ponavljati svoje epopeje u obrani Hrvatske iako ih nikada nije bilo, izuzev sve je očitije obične zlouporabe okolnosti, pri čemu se nerijetko poseže i za klasičnim lešinarenjem uspomena na članove svojih obitelji s neupitnom časnom simbolikom u memoriji hrvatskoga naroda; a Pečarić, Košić, stotine sličnih, velikih ljudi s jasnim i neupitnim civilizacijskim stavovima pokušavati na sporednim scenama – uzdignuti svoj narod.
To je osuđeno na propast, jer nemaju ni približno jednake uvjete.

Stoga to mora odmah promijeniti hrvatska država.

Jer samo zbog toga i postoji.

Iako se u ovome tekstu spominjući nerijetko i u istoj rečenici izrazito nedostojne političke i društvene protagoniste s uzoritim i velikim ljudima, dovodim u opasnost postati neka vrsta Zdravka Tomca, koji je pod zvučnim naslovom o hrvatstvu velikodostojnika Stepinca i Tuđmana pokušao dodatno javno ušminkati nedostojnoga Račana i njegovu pogubnu političku ostavštinu, propovjedajući usput i uporno ponajtežu zabludu suvremene Hrvatske – vladu nacionalnog jedinstva kao pravac rješenja današnjih problema, ne vidim zapravo načina izuzev na tako radikalnim polovima – predstaviti svu tragičnost i nemoć današnje hrvatske države, uz jasnu distinkciju od Tomčevoga modela zlouporabe nacionalnih simbola.

I jedino uz tako radikalne suprotnosti, ističući ih predstaviti duboku zastranjenost elementarnih društvenih standarda.

Pilsel i Klasić

Zbog toga valja dodatno istaknuti da se nikada, baš nikada zbog društvenog značaja Pilsela ili Klasića ne bi imalo Pilselsmisla osvrnuti na bilo što, što oni rade, da njihove poruke, njihova društvena pojavnost, njihovo djelovanje već godinama nije svojevrsna pretežitost, da ono što oni predstavljaju ne čini praktično nekakvu vrstu službene javnosti. Jer da su – usamljeni, da nisu pretežitost, bili bi neka vrsta društveno-scenskih zabava na trgovima.

Ali, nisu.

Oni na žalost predstavljaju sadržaj pretežite države danas.

Nikome ne bi bili problem, niti bi vrijedili osvrta i bilo kakve pozornosti da zalažući vlastitu imovinu lunjaju Hrvatskom i urlaju ulicama što god hoće.

Tada bi zapravo bili ono što stvarno jesu. A ovako, oni su javni, stalni izraz nevjerojatne deformacije hrvatske državnosti i društvenih standarda, jednako kao i navodna politička ljevica u Saboru, koja nasrćući na Praljka, na njegove zasluge, na njegovu simboliku, zapravo jasno i zorno pokazuje da u Hrvatskoj baš nikada, od prvoga dana osamostaljenja suvremene države nismo imali problem ili konflikt ljevice i desnice, nego suverenističkih hrvatskih i antisuverenističkih antihrvatskih snaga, koliko se god one umivale ili samoproglašavale antifašističkim, liberalnim ovakvim ili onakvim.

A iz takvoga konflikta ne rađa se stvaranje civilizacijske kvalitete, nego samo i jedino, ili paraliza društvenih potencijala ili uništenje nacionalne slobode.

Bit svih hrvatskih nevolja je u legalizaciji goleme suprotstavljenosti potrebe, želje i nastojanja da hrvatski narod ima svoju državu i upravlja svojom sudbinom s jedne strane, i histerične mržnje i nasrtaja na svaku pomisao takvoga prava i ciljeva hrvatskoga naroda s druge strane.

A ponajviše je problem u tome što dvadeset i šest godina nakon uspostave države, danas njenim institucijama, svim relevantnim državnim instrumentarijem, javnim i društvenim strukturama nepodnošljivo pretežito i smrtonosno opasno upravljaju antisuverenisti i promotori nevaljalosti hrvatskoga naroda.

Zato imamo nevjerojatnu inverziju, da HDZ i njegovi najutjecajniji političari tumače probleme, komentiraju i govore što bi trebalo uraditi, umjesto da donose odluke koje propovijedaju. A odlučivanje su prepustili nekome drugome. Naravno, ako im je uopće više moguće vjerovati da govore ono što misle, jer koliko god bile njihove poruke prihvatljive, to ga dođe kao slušati propovijed svećenika koji svaki dan praktično dokazuje da ne vjeruje u Boga, ili pristajati na tumačenje kršćanskih vrednota iz katekizma ispod pazuha Drage Pilsela, ili povijesnih vrednota iz „istraživanja“ Hrvoja Klasića.

To kometiranje i preustroj državnih dužnosnika i političara u komentatore, pokazuje da HDZ nema ni snage ni volje riješiti bilo koji problem suvremene Hrvatske, da je krajnji trenutak da bar pokušaju spasiti čast, poduprijeti izvanjske pokušaje za promjenu izbornoga sustava i dolazak u zakonodavni dom ljudi koji se neće bojati vjerovati sebi i koji neće klečati pred svjetskim prljavštinama umotanim u legalne – celofane. HDZ kakvom svjedočimo danas zapravo sve više postaje kolektivni Stipe Mesić.

Marko Ljubić/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

Zorica Gregurić: Ratna odšteta se ne može vezati uz odluke haškog suda jer je činjenica da je izvršena agresija na RH

Objavljeno

na

Objavio

U kolovozu 1996. donesen je Sporazum prema kojem su se Hrvatska i Srbija obvezale u roku od 30 dana osnovati zajedničko povjerenstvo s po tri predstavnika i sklopiti sporazum o naknadi za svu uništenu, oštećenu i nestalu imovinu. To se nije dogodilo i naknada do sada nije isplaćena.

Zorica Gregurić, predsjednica Udruge zagrebački dragovoljci branitelji Vukovara, u razgovoru za Narod.hr ističe kako je u svakom slučaju za to odgovorna Vlada RH.

“U vrijeme kada je imala priliku, obzirom da je potpisan Sporazum, oni ga nisu proveli. To stoji i dalje. Ratna odšteta se ne može vezati na bilo kakve odluke haškog suda jer je činjenica da je Srbija i Crna Gora uz pomoć JNA izvršila agresiju na teritorij RH.”

Gregurić se sjeća napada i razaranja za koja je Hrvatska trebala tražiti odštetu:

“S teritorija Republike Srbije prvi napad na Hrvatsku je Erdut. Što se tiče bombardiranja iz zraka, njih je bilo i ranije, ali prvi zemljani napad s teritorija na teritorij bio je 25. srpnja 1991. godine. Poginula su šestorica Tigrova, pripadnika 1. Gardijske brigade, a 18 ih je ranjeno.

O Vukovaru ne moramo uopće govoriti. Postoje zapisi, video zapisi, svjedočenja, sudske odluke itd. Republika Hrvatska s punim pravom može tražiti odštetu za ratna razaranja od Srbije i od Crne Gore. Ovdje govorim o ratnim razaranjima. Moraju biti uključene i odštete za bespravna i protupravna zatočenja, mučenja pripadnika HV-a i redarstvenih snaga, a jednako tako i civila.”

Nastavlja kako Hrvatska prema međunarodnom pravu može tražiti odštetu.

“Postoje pravni temelji. Međutim ono što nikome u Hrvatskoj nije jasno je to da kada netko treba platiti za razaranja, smrti, sakaćenja, invalidnost, zatočenja… Kako god nazvali takva razaranja i uništavanja, nije jasno zašto nijedna vlast do sada nije potraživala odštetu. Radi se uglavnom o hrvatskim braniteljima, pripadnicima redarstvenih snaga i specijalne policije, jednako kao i o civilima”, kaže Gregurić.

Osvrnula se i na Zakon o braniteljima:

“Kao što je bilo zadnjih dana prilikom izglasavanja Zakona o hrvatskim braniteljima i članovima njihovih obitelji, glavni napad je bio to da smo veliko opterećenje za proračun, da smo privilegirani… Umjesto da glavni prigovor bude zašto Vlada RH do sada nije potegnula pitanje plaćanja. Ne mora uopće potezati to pitanje. Zašto nije samo proveden Sporazum?”, pita se Zorica Gregurić.

Narod.hr

 

Vesna Balažević i Zorica Gregurić dobrovoljno su otišle u vukovarsku bolnicu 1991. i ostale do kraja

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari