Pratite nas

Priče

Pročitajte iskustva fratra koji je proveo noć s braniteljima u Markovoj crkvi

Objavljeno

na

Fra Mate Bašić, jedan od franjevaca koji je proveo noć s braniteljima u Crkvi sv. Marka, opisao je svoje iskustvo u kolumni objavljenoj na internetskim stranicama zagrebačke Župe Uzvišenja Svetog Križa.

[ad id=”68099″]

Nešto prije 23:00 sata nas šestorica franjevaca krenuli smo iz našeg samostana Sv. Franje na Kaptolu i preko Tkalčićeve ulice uputili smo se prema Trgu sv. Marka. Popevši se uz stube pored Muzeja grada Zagreba u Opatičkoj ulici naišli smo na prvu policijsku barikadu. Kada su nas policajci ugledali bili su po malo zbunjeni i kao da im nije bilo jasno kuda će fratri u tu uru.

Ljubazno smo se pozdravili i iznijeli našu želju da želimo ići u Markovu crkvu. Oni su nas pristojno uputili da preko Ilirskog trga dođemo na Opatičku i dalje nastavimo prema crkvi sv. Marka, što smo mi i učinili. Još smo se našalili kako nama ne smetaju prepreke, jer mi bismo mogli i preletjeti te ograde (jasno, kada bi postojali tako krupni anđeli koji bi neke od nas mogli podići) na što smo se zajedno nasmijali.

Tako smo stigli i do same Markove crkve, no neposredno ispred ulaza zaustavio nas je policajac i pitao: „Kuda idemo?“ Njemu iznijeli našu želju te je on, obavijestivši o tome svoje nadređene preko radio stanice, čekao dopuštenje koje je vrlo brzo stiglo.

Potom smo zakoračili na prvu stubu crkve sv. Marka i kada su nas branitelji pred ulazom ugledali, uzviknuli su: „Evo naših fratara!“ Pružali su nam ruke i zahvaljivali na dolasku. Čim smo ušli u crkvu gdje nas je ugledala ostala većina branitelja, uslijedio je gromoglasni pljesak i klicanje radosti. Ti trenuci su za mene bili posebno dojmljivi jer pružajući ruku svakom branitelju, nije se mogla sakriti radost u njima zbog našeg dolaska, neki su čak i zaplakali, što također dokazuje koliko male stvari mogu istinski razveseliti i ojačati čovjeka u najtežim trenucima.

Malo po malo prolazili su sati. Novinari su polako odlazili, a policije je bilo sve manje na samom Trgu. U jednom trenutku su čak i kacige skinuli te bivali opušteniji. Moram reći da su policajci sve to vrijeme noći, od kada sam ja bio u crkvi, bili ljubazni i mirni, te bi se i na njihovim licima često vidio poneki osmjeh nakon neke glasne šale branitelja. Iako je svakim satom temperatura bila sve niža, probdio sam noć na stubištu ispred glavnoga portala crkve. Svi branitelji su u jednom trenutku ušli u crkvu kako bi odmorili, a mi fratri ostali smo vani i rekli im neka mirno spavaju i odmore, jer mi smo pred crkvom, pa stoga mogu biti bez brige.

28.05.2015., Zagreb - Branitelji koji prosvjeduju ispred crkve sv. Marka, a nisu usli unutra upozoreni su od strane interventnih policajaca da se razidju jer se na tom mjestu vise ne smije prosvjedovati. Ispred crkve stoje mladi fratri. Photo: Davor Puklavec/PIXSELL

28.05.2015., Zagreb – Branitelji koji prosvjeduju ispred crkve sv. Marka, a nisu usli unutra upozoreni su od strane interventnih policajaca da se razidju jer se na tom mjestu vise ne smije prosvjedovati. Ispred crkve stoje mladi fratri.
Photo: Davor Puklavec/PIXSELL

Unutrašnjost crkve me vratila u vrijeme sv. Franje, kada je bilo normalno da mnogi hodočasnici traže sklonište u crkvi i spavaju po klupama i po podu na sve strane. Tako je bilo i u crkvi Sv. Marka, gdje su branitelji probdjeli zajedno s nama svoju prvu noć, koja je bila mirna, obilježena razgovorima, osobnim molitvama i druženjem do jutra, a neki su čak uspjeli uhvatiti i koju minutu sna.

Na kraju, želim reći još ovo. Mi franjevci pozvani smo biti uz narod. Osobito uz one koji utočište traže u crkvi. I za mene osobno, nema veze tko to bio, kojeg opredijeljenja ili stranke, narodnosti ili vjere, jer svatko je Božje dijete, pa tako meni, a osobito nama Manjoj braći franjevcima, i brat.

Neka Gospodin usliši sve molitve za naš narod i domovinu, sve narode i čitav svijet. Neka svima donese mir i radost po blagoslovu Svete Crkve kako bi naši dijalozi bili prožeti ljudskošću, poštovanjem i strpljivošću. Neka se u miru i dijalogu okonča i ova borba naših branitelja, koji bili u pravu ili ne, osakatili su svoja tijela i stavili svoj život na kocku, kao živi štit svih Hrvata i čitave domovine Hrvatske. I ja sam zbog toga baš svim braniteljima naše Domovine do groba zahvalan.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Priče

Prelijepa priča snimljena 1970 godine na Širokom Brijegu

Objavljeno

na

Objavio

Tko ne zna šta je kamen i kako je živjeti na ovom kamenu, teško mu je shvatiti ove ljude i ovaj kraj…

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Sanjali su hrvatsku slobodu – Priča o škriparu Boži Soldi i mučki ubijenim djevojkama Ivi i Šimi

Objavljeno

na

Objavio

foto: Bljesak.info

Svetom misom zadušnicom i polaganjem vijenaca u nedjelju, 16. rujna 2018. godine, na Mosoru je obilježena 72. obljetnica smrti škripara koji su mučki ubijeni na tom mjestu 18. rujna 1946. godine.

Na Mosoru su toga kobnoga dana život izgubili Marijofil Mandić, Zlatko Ćavar, Jure Zovke, Božo Hrkać, Jakiša Alpeza, Vidak Prskalo, Veselko Rezić, Ivan Jurčić, Ivan Kolobarić i Ivan Katura. Svi su bili iz širokobriješkog kraja i okolice, a za njihova ubojstva nitko nikada nije procesuiran.

Golobradi mladići u škriparima

Križari ili škripari, kako su ih nazivale komunističke vlasti, bili su pripadnici manjih skupina hrvatskih vojnika i civila koji su po završetku Drugog svjetskog rata odbijali priznati novu vlast. Sve do sredine pedesetih godina, skrivajući se u brdima i kamenjaru, odnosno tzv. škripinama, gerilskim načinom otpora stvarali su brojne probleme i predstavljali trn u oku tadašnjoj komunističkoj vlasti. Riskirajući vlastite živote vjerovali su kako će doći do prevrata i sloma partizana i komunista, piše Ivan Kraljević/Bljesak.info

O njihovim hrabrim i lukavim djelovanjima ispričane su brojne priče, a neke od njih i više od pola stoljeća kasnije vrlo se često prepričavaju mlađim naraštajima. Jedna od takvih priča jest ona o škriparu Boži Soldi (Franinom) rođenom 1930. godine i njegovim prijateljima Stipi Soldi (Centinom) i Mili Ćoriću (Ludvigovom) koji su kao golobradi mladići otišli u križare (škripare) u nadi kako će zajedničkim djelovanjem doprinijeti rušenju novonastale komunističke vlasti.

Svoje vatrenom krštenje imali su s jugoslavenskom komunističkom tajnom policijom (OZNA) u posuškim Vinjanima 1947. godine kada je Bože Soldo teže ranjen u usta. Kada su ga nekoliko dana kasnije njegovi suborci pronašli u blizini spomenutog mjesta, Božine rane već su bile pune crvi, a tijelo iznemoglo. Svjedoci toga događaja svjedoče kako su među sobom govorili: „Gotov je, ta vidite da je na njega kidisala živina“. No, vjerovali su u najbolje!

Iznimnom hrabrošću i neutaživom željom za životom, uz pomoć suboraca i prijatelja, Bože se uspio dovući do Zovkine ograde i Dumove jame u blizini rodnih Dobrkovića. Tamo se kanio kriti i rane vidati, a obitelj mu je krišom donosila hranu i zavoje za previjanje rana. Sanitetskim materijom opskrbljivale su ga sestra Iva i kolegica joj Šima Topić iz susjednih Oklaja. Obje su radile u Duhanskoj stanici i svaki bi dan po završetku posla navraćale do gradske apoteke i uzimale potrebni materijal.

Mučko ubojstvo djevojaka koje nisu surađivale s „narodnom vlašću“

Međutim, vrlo česti odlasci u nabavku sanitetskog materijala Ivi i Šimi doveli su OZNA-u za vrat. Obavještajcima su postale sumnjive i stalno su ih pritiskali da priznaju kome nose hranu i sanitetski materijal. Kako su se djevojke branile šutnjom i nisu htjele otkriti istinu o Boži i njegovim suborcima, pripadnici OZNA-e su ih kišnoga i prohladnoga prijepodneva 2. prosinca 1947. godine izveli s posla iz Duhanske stanice i doveli pred Šiminu rodnu kuću u Oklaje.

Na njihovom su primjeru pripadnici OZNA-e mještanima Oklaja i preseljenim Dobrkovćanima (prognanici, muađeri) htjeli pokazati što će i kako sljedovati one koji ne budu surađivali s „narodnom vlašću“. Djevojke su svezali žicom i rafalnom paljbom po cijelom tijelu ugasili njihova mlada tjelesa. U tom strašnom i bezumnom času Ivina majka Matija ležala je teško bolesna i ne sluteći kakvo se zlo s njezinom Ivom i kolegicom joj Šimom dogodilo.

O kakvom je svirepom zločinu riječ svjedoči podatak kako je mozak koji se prosuo iz njihovih masakriranih glava u bukaru pokupio susjed Jure Perko (Božin) kako isti ne bi postao hrana životinjama. Zbog prijetnji OZNA-inih dužnosnika lokalno stanovništvo nije smjelo ni razmišljati o njihovom sprovodu i kršćanskom pokopu u groblje. Djevojke su pokopane na mjestu zločina u grobnu raku koju su iskopali Pero Marušić-Lovrić iz Ćoše i Andrija Topić iz Oklaja, a njihovo je vječno počivalište dugo vremena prekrivala drača.

Ivino i Šimino grobno mjesto – foto: Bljesak.info

Ivino i Šimino grobno mjesto vrlo je brzo postalo mjesto okupljanja i znatiželjnika i molitelja koji su vršili „skrivena hodočašća“. Sedamdesetih godina prošloga stoljeća pohodi na grob nesretnih djevojaka postali su manje skroviti. Tome je ponajviše doprinio Vlado Šušak – Šušterović koji je na zavjet odlučio grob dviju mučenica obnoviti i ograditi, najprije drvenom ogradom, a onda početkom devedesetih godina aluminijskom konstrukcijom kada je grob i dobio svoj konačni izgled.

Za Svi Svete 2003. godine podignuta spomen ploča

Upravo zahvaljujući hrabrosti i odlučnosti mučki ubijenih djevojaka, Bože Soldo je uspio preživjeti teške ozljede zadobivene u okršaju s pripadnicima OZNA-e. Iako je ostao bez braće Ivana i Mile koji su nestali u ratu te sestre Ive koja je svoj život položila za njegov život, smogao je snage krenuti dalje u život i nastaviti sanjati hrvatsku slobodu. Početkom 1955. godine oženio se Anicom Naletilić iz Oklaja s kojom je podigao šestero djece Ivu, Ivana, Maricu, Jasnu, Ružicu i Juliju.

U rano proljeće 2003. godine Bože je Soldo okončao svoj ovozemaljski život. No, sasvim je sigurno posljednje godine svoga života proveo u puno vedrijim i radošću svojih najmilijih ispunjenim danima, nego su bili njegova djetinjstva i odrastanja. U spomen na njegovu tešku životnu priču uoči Svih Svetih iste je godine njegov zet Miljenko Kraljević iz Mokroga na grobno mjesto njegove seste Ive i prijateljice joj Šime postavio granitnu ploču s nadnevkom rođenja i smrti mučki ubijenih djevojaka.

Njihovo je grobno mjesto do današnjeg dana postalo stjecište brojnih sumještana, rodbine i prijatelja koji ga redovito obilaze i na njemu pale svijeće moleći se za njihov pokoj u vječnom počivalištu.

Ivan Kraljević/Bljesak.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari