Pratite nas

Priče

Pročitajte iskustva fratra koji je proveo noć s braniteljima u Markovoj crkvi

Objavljeno

na

Fra Mate Bašić, jedan od franjevaca koji je proveo noć s braniteljima u Crkvi sv. Marka, opisao je svoje iskustvo u kolumni objavljenoj na internetskim stranicama zagrebačke Župe Uzvišenja Svetog Križa.

[ad id=”68099″]

Nešto prije 23:00 sata nas šestorica franjevaca krenuli smo iz našeg samostana Sv. Franje na Kaptolu i preko Tkalčićeve ulice uputili smo se prema Trgu sv. Marka. Popevši se uz stube pored Muzeja grada Zagreba u Opatičkoj ulici naišli smo na prvu policijsku barikadu. Kada su nas policajci ugledali bili su po malo zbunjeni i kao da im nije bilo jasno kuda će fratri u tu uru.

Ljubazno smo se pozdravili i iznijeli našu želju da želimo ići u Markovu crkvu. Oni su nas pristojno uputili da preko Ilirskog trga dođemo na Opatičku i dalje nastavimo prema crkvi sv. Marka, što smo mi i učinili. Još smo se našalili kako nama ne smetaju prepreke, jer mi bismo mogli i preletjeti te ograde (jasno, kada bi postojali tako krupni anđeli koji bi neke od nas mogli podići) na što smo se zajedno nasmijali.

Tako smo stigli i do same Markove crkve, no neposredno ispred ulaza zaustavio nas je policajac i pitao: „Kuda idemo?“ Njemu iznijeli našu želju te je on, obavijestivši o tome svoje nadređene preko radio stanice, čekao dopuštenje koje je vrlo brzo stiglo.

Potom smo zakoračili na prvu stubu crkve sv. Marka i kada su nas branitelji pred ulazom ugledali, uzviknuli su: „Evo naših fratara!“ Pružali su nam ruke i zahvaljivali na dolasku. Čim smo ušli u crkvu gdje nas je ugledala ostala većina branitelja, uslijedio je gromoglasni pljesak i klicanje radosti. Ti trenuci su za mene bili posebno dojmljivi jer pružajući ruku svakom branitelju, nije se mogla sakriti radost u njima zbog našeg dolaska, neki su čak i zaplakali, što također dokazuje koliko male stvari mogu istinski razveseliti i ojačati čovjeka u najtežim trenucima.

Malo po malo prolazili su sati. Novinari su polako odlazili, a policije je bilo sve manje na samom Trgu. U jednom trenutku su čak i kacige skinuli te bivali opušteniji. Moram reći da su policajci sve to vrijeme noći, od kada sam ja bio u crkvi, bili ljubazni i mirni, te bi se i na njihovim licima često vidio poneki osmjeh nakon neke glasne šale branitelja. Iako je svakim satom temperatura bila sve niža, probdio sam noć na stubištu ispred glavnoga portala crkve. Svi branitelji su u jednom trenutku ušli u crkvu kako bi odmorili, a mi fratri ostali smo vani i rekli im neka mirno spavaju i odmore, jer mi smo pred crkvom, pa stoga mogu biti bez brige.

28.05.2015., Zagreb - Branitelji koji prosvjeduju ispred crkve sv. Marka, a nisu usli unutra upozoreni su od strane interventnih policajaca da se razidju jer se na tom mjestu vise ne smije prosvjedovati. Ispred crkve stoje mladi fratri. Photo: Davor Puklavec/PIXSELL

28.05.2015., Zagreb – Branitelji koji prosvjeduju ispred crkve sv. Marka, a nisu usli unutra upozoreni su od strane interventnih policajaca da se razidju jer se na tom mjestu vise ne smije prosvjedovati. Ispred crkve stoje mladi fratri.
Photo: Davor Puklavec/PIXSELL

Unutrašnjost crkve me vratila u vrijeme sv. Franje, kada je bilo normalno da mnogi hodočasnici traže sklonište u crkvi i spavaju po klupama i po podu na sve strane. Tako je bilo i u crkvi Sv. Marka, gdje su branitelji probdjeli zajedno s nama svoju prvu noć, koja je bila mirna, obilježena razgovorima, osobnim molitvama i druženjem do jutra, a neki su čak uspjeli uhvatiti i koju minutu sna.

Na kraju, želim reći još ovo. Mi franjevci pozvani smo biti uz narod. Osobito uz one koji utočište traže u crkvi. I za mene osobno, nema veze tko to bio, kojeg opredijeljenja ili stranke, narodnosti ili vjere, jer svatko je Božje dijete, pa tako meni, a osobito nama Manjoj braći franjevcima, i brat.

Neka Gospodin usliši sve molitve za naš narod i domovinu, sve narode i čitav svijet. Neka svima donese mir i radost po blagoslovu Svete Crkve kako bi naši dijalozi bili prožeti ljudskošću, poštovanjem i strpljivošću. Neka se u miru i dijalogu okonča i ova borba naših branitelja, koji bili u pravu ili ne, osakatili su svoja tijela i stavili svoj život na kocku, kao živi štit svih Hrvata i čitave domovine Hrvatske. I ja sam zbog toga baš svim braniteljima naše Domovine do groba zahvalan.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Priče

Mislite da je jednostavno rastati se od psihopata? E pa nije!

Objavljeno

na

Objavio

Mislite da je jednostavno rastati se od psihopata? Živjeti svoj život ?
E pa nije !

Brak ili veza sa takvima je užas.
Potcjenjuje vas, gazi , uništava psihički i materijalno dok svojim Lijepom licem i Lijepim imenom šarmira svijet oko vas vašim novcima.

Svojim lažima i manipulacijama , izvrtanjem činjenica , zamijenjenim tezama takva osoba sebe prikazuje kao žrtvu , plasira okolo laži i klevete , izruguje vam se i u tome jednostavno uživa .

Traži si slične saveznike i gleda kako vas što više materijalno i moralno unakaziti .

Logika zdravog razuma teško može razumjeti
politiku psihopata.

Stavlja vas takav u poziciju da se neprestano morate braniti i dokazivati suprotno, ljulja vaše samopouzdanje i ne prihvaća nikakve mogucnosti suživota koji nije po njegovom diktatu .

E pa takav je bio Brak Hrvatske i Srbije.

Tek kada to shvatimo možemo razumjeti daljnji slijed događaja.
Psihopat ti ni nakon krvavog obračuna kada je bio poražen i izbačen ne dozvoljava miran život.

Gledat će da djecu koja su ostala u tvojoj brizi okrene protiv tebe , pa onda i kumove i prijatelje koje je obilato podmazivao tvojim parama , častio i obasipao darovima.
I dalje to radi.

Dok ne shvatimo da takvima treba potpuno zabraniti ikakav dolazak u tvoju kuću, prekinuti ikakve razgovore o eventualnoj pomirdbi a djeci koja upražnjavaju takvu politiku dati mogućnost izbora da slobodno odu tom drugom roditelji u koliko ga smatraju boljim i ostanu tamo.
Isto vrijedi za “ prijatelje “ i “ kumove “iako ti imaju medije jako su glasni opravdavajući psiha sa stotinu lica .

Nama samo mora bit jasno da dmo ipak učinili najvažniji korak koliko god nas je strahote koštao .

Rastali smo se od od psihopata i njegove politike .

Krvavo je bilo i teška materijalna šteta .
Ali smo slobodni !!!
Samo se još treba čvrsto postaviti prema likovima koji mute izvor i piju nam vodu .

I zapamtiti da se psihopat ne mijenja, da vremenom postaje sve gori, da se ne kaje i da nema empatiju. Ni prema nama ni vlastitoj obitelji.
Da u glavama nekih jos traju uspomene na one rijetke dane kada je bio divan, pažljiv i naoko fin, te mu radi toga ponovo nude šansu sa pomisli da ce ga milost Božja prosvijetliti i promijeniti .
Neće.

Eno ga tamo. Sam u kući sa svojima divlja i maltretira njih. Ali to nije naša briga.
Nasa briga je oporaviti se od rana i postaviti kako treba prema njegovoj petoj koloni.
Jer njima su ostavljene zalihe za njihovu rabotu .

Nije lako rastati se od psihopata.
Ali je moguće.
I okrenuti se sebi.
Pokositi travu oko svoje kuće,
okrečite zidove , popraviti instalacije.
Napraviti duhovnu i moralnu obnovu.
I naučiti djecu kako baratati alatima da nam pomognu popraviti i urediti Dom.

dr. Gordana Zelenika

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Priče

Ike Mandurić: ‘Ne bojte se čeljadi, bit će sve dobro!’

Objavljeno

na

Objavio

hercegovina
Foto: Perica Biško

Kad bi bila suša, i kad bi se sve skovrljilo pod ljetnim suncem, moja baba je kukala i plakala. A moj djed bi govorio: „bit će dobro!“ I kad je mali brat umirao, i baba i mater su plakale, i kad su oca odveli i nikad se nije vratio; pa i kad je on obolio, djed je uvijek govorio isto: „bit će dobro!“ To me je jako umirivalo i silno sam volio ove djedove riječi, nekako sporo i potiho preko brka prevaljene. Uvijek su se duboko usađivale u svako srce, i donosile neki mir. Imam osjećaj da to i nije često govorio, nego, uvijek prije nego što bi to rekao, činilo se da već satima nije ni riječi progovorio, a onda bi se ta tiha riječ, kao s neba, spustila na ovaj svijet i donijela mir.

Djeda sam zbog toga jako volio.

Mater mi je pričala da je isto tako govorio i kad je stric nesta, i kad su pratre pobili na Širokom i Crkvu skoro srušili, i cilo selo plakalo. Moj did se i tada usudio, nekim monaški tihim glasom ispod brkova prorokovati: „ne bojte se čeljadi, bit će sve dobro!“, i pričala mi je kako je to čudesno umirilo svit baš k’o neka Božja rič. O tome se pričalo dugo.

Kad god danas krenu neke pogibelji, ja poželim svijetu dovesti svoga djeda, da im on kaže ono svoje… Znam ja kako se to izgovara, ali, nije to dovoljno. Čini mi se da je jako potreban neki sveti djed koji vjerom i nadom onako kao on zna skinuti živu riječ nade s neba, i opet blaženo reći ono svoje “bit će sve dobro!” To se ne da odglumiti… Probao sam, ali ne ide to.

No, nekoliko puta sam uspio uzvjerovatu da je Bog tu negdje… I da mora i da će zbilja biti dobro. Znate, moram vam ovo reći: tada nisam bio velik i hrabar, nego samo ponizan i baš malen s Bogom. U tom času sam Božjom ljubavlju koja me nadilazi, volio taj svijet. I otkrio sam tajnu, pa shvatio kako je to moj djed znao i mogao govoriti da će sve biti dobro: on je samo u tom času svemu unatoč nastavio vjerovati u Božju ljubav; gledati u nju, pa vidjeti kako Bog neće i ne može ostaviti svojih, pa bi pun ganuća, zapravo, u tim riječima zapravo ispovjedio svoje vjerovanje u Boga i ljubav njegovu.

To je bio moj djed.

Ali ne znate vi moga djeda: kako je taj samo znao koriti kad bi baba kasnila s ručkom težacima, ili kad bi žito obilno rodilo pa se nemarno prosipalo, ili kad bi se brat i ja potukli, ili kad se Boga nije molilo. „Ništa ovo nevalja, sve će đavlu otić!“ – žestio bi se moj djed smrknut k’o da mu nešto srce probada. Svi smo u tom času htjeli smijeniti djeda. Da se moglo. Ali, nije.

Jednom, kad sam naresta, rekao mi je: „sinko, uvik je dobro kad je čovik dobar i ne griši. Zapanti! Šta god bude, ako čovik ne griši, dobro je sve, i bit će sve dobro. Ali, kad čovik griši, pustijo se i ne briga se o drugomu ili sebi i viri, zapanti: tada ništa nevalja. Pa ti tada viči, opominji, kori…

I ne boj se. Bit će sve dobro.

Ivan Ike Manduric

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari