Pratite nas

Pročitajte pismo hrvatske Srpkinje o ćirilici u Hrvatskoj: ‘Dok je Milorad bio kondukter…’

Objavljeno

na

‘ne znam za ostale Srbe, ali oni u mojoj obitelji i ja, ne trebamo ćirilicu. Trebamo ljudska prava, trebamo sigurnost…isto to trebaju i Hrvati ovdje.’
Jedan status sa Facebooka privukao je pažnju našeg čitatelja; autorica se u njemu osvrće na ulogu političkih predstavnika hrvatskih Srba u cijeloj priči oko uvođenja dvojezičnosti. Njezin vam status prenosimo u integralnom obliku:

ovo je najkraće što sam mogla…
možda bi stvarno bilo zgodno da pupovac i ostatak ekipe pitaju srbe u hrvatskoj što misle o ćirilici i trebaju im li te table uopće?
pupovac je naš vođa, proglašen od strane F.T.
on je naša jedina stvarnost, i predstavlja se kao vođa jednog naroda?!
dok je milorad bio kondukter u ZET-u, ja sam radila kao tajnica u EU komisiji za rekonstrukciju i razvoj u vukovaru i ostalim područjima od posebne državne skrbi. nisam ratovala, ali su me natjerali da “učestvujem” u ratu. tko? po meni svi…mene već 23g nitko ne pita, radmila s kim bi ti htjela živjeti? ja govorim hrvatski od kad sam se rodila i pišem latinicom.
ćirilicu sam učila u 3-em osnovne, drago mi je da ju znam jer mi to omogućava da pročitam nešto u nekoj drugoj zemlji. doduše i u toj zemlji gdje to pismo jedino mogu koristiti također imaju pola natpisa na latinici.
ne smatram nužnim ćirilicu za opstanak srba u hrvatskoj.
razlog više mi je trenutačno ponašanje srbijanske vlade koja je vezano za zadnje događaje u vukovaru – suzdržana! konačno me ne spašavaju s ” “vekovnih ognjišta”…ono po čemu pamtim početak rata, je odlazak moje mame na posao u MUP RH…moja mama je bila jedan od 2 srbina u petrinjskoj postaji koji su potpisali lojalnost RH…
zato su mi srbi čim je petrinja pala, pokušali dignuti kuću u zrak.
i to po naređenju kapetana tarbuka. taj kapetan je poslije dobio kredit od RH od 200 000E i nije jedini koji su vojevali, a danas ubiru vrhnje s ostalom bagrom. kad su nas izbacili iz kuće u moju kuću je došao živjeti “luka strava” dobrovoljac iz bg-a koji je za početak ubio mog psa kog je tamo zatekao…pokrao me skupa sa srbima s kojima sam živjela i odrastala.
selili su me gdje je tko htio…radila sam za UN i imala kakvu takvu zaštitu.
srbi su me za vrijeme rata zatvorili bar 20 puta zbog raznih stvari…uglavnom zbog mog djelovanja na okupiranom području. svakom tko je imao nekog s “druge strane” sam donosila mobitel preko kog su razgovarali, vozila sam ljude u gepeku sa jordancima i crncima,
srbe – srbima, hrvate – hrvatima…činila sam onoliko koliko sam mogla kao civil…za sve, bez razlike. tako radim i danas…
onda sam ’96. do 2000.g otišla u vukovar…isto zbog posla…
došla sam u grad koji je izgledao kao scena iz mad maxa, ispred busa su išli izgelerisani kombajni , sve je bilo na “točkice” od gelera, kao da se spustite na mars. tamo sam živjela 4g…
nakon 1,5 su mi dokurčile sve međunarodne organizacije i svjetski lopovi…mogli su napraviti novi kristalni grad na stupovima iznad onog porušenog koliko su love maznuli i oprali preko političara i “poslova” koje su radili.tad je počela i tranzicija i htjela sam nekom svojom gestom pokazati da ima srba (kako me od milja zovete, iako sam porijeklom crnogorka) koji žele živjeti u hrvatskoj po hrvatskim zakonima i pravilima…zbog toga sam tada, 1997.g u jesen, kad je u gradu bilo ne više od 50-tak hrvata povratnika nacrtala PRVU ŠAHOVNICU POSLIJE RATA U VUKOVARU. tad su bili samo ćirilični natpisi, kao što su danas latinični…
ja sam “lupila” na zid “šahovnicu” i dinamov grb na slaviji kod kiće.
kićo mi i danas visi 100DM za taj moj rad…
tad je bila frka oko dinama, hašk-a, croatije…
sjećam se nekih ratnih profitera koji su se sprdali s mojim farbanjem…
ali sjećam se i marka babića, pukovnika i heroja s trpinjske ceste (koji je umro od srca prije par g jer nije ovo srce izdržalo) kome su srbi ubili mamu i tatu i zapalili kuću. od marka NIKAD NISAM doživjela ružnu riječ.
nismo bili ljubavnici, bio mi je prijatelj koji me je stavio pod svoje krilo u novoj hrvatskoj. da je moj prijatelj marko živ ne bi mene klošari koji rata nisu vidjeli palili po zg-u. ne bi sigurno! marko i vukovarci nisu voljeli takve, a ne vole ih ni danas…ne vole ih isto koliko ni ja ne volim huškače srbe.
ja sam nakrivo nasađena…volim za sebe reći da sam hrbin, jer gledam hrvatske interese pošto živim ovdje. ćirilica me ne zanima, jer se s njom mogu služiti kao takvom samo u srbiji, a tamo ne planiram živjeti.
voljela bih da svi hrbi govore i pišu kineski, da na srpskim selima po baniji i kordunu na ulazu stoje table na kineskom i hrvatskom….i da gledam nepregledna rižina polja. novi sečuan!
sve je bolje od onog što srbi sad tamo imaju.
od ćirilice neće imati koristi, samo probleme…
a čemu? i za koga? meni je svejedno da li je kruh ili hleb
ako nemam lovu za to da ga kupim…
koliko je pupovac inače zainteresiran za rješavanje problema srba u hrvatskoj znam iz mog predmeta i “slučaja” …kad sam mu se obratila,
nakon što mi njegovi pravnici nisu ništa učinili 2 g, doduše bila sam malo ispižđena i nazvala ga profiterom, zaprijetio mi je tužbom.
ti njegovi pravnici koje vi i ja plaćamo ne čine ništa, osim što se žale na svoj težak položaj. zato saša milošević koji bi se trebao baviti mojim problemima živi u gradskom stanu u preko 100m2,
na zidu mu vise mersadi berberi, a ja jedem govna.
živim kod hrvata, moj divni odvjetnik je zvonimir hodak – hrvat, sad sam popila kavu s hrvatima…i ne osjetim da me ti ljudi ičim šikaniraju zbog moje nacionalnosti. dapače!
prošli tjedan sam se posvađala s 5 srba i 1 gejem…svima njima idem na živce sa svojom pričom…možda zato što ne tjeram nikog da paradira okolo samnom i urla da voli srbe. meni to nije potrebno…
prijatelji hrvati su ostali tu…ne bježe kad plačem.
zato su milorada pupovca javno zamoliti da ubuduće kad stavlja srbe u hrvatskoj u neugodan položaj, malo prije toga popriča sa njima…
također ću ga podsjetiti da je grad glina i naš gradonačelnik bakšić htio kupiti sanitetsko vozilo isključivo za srbe koji žive raštrkani po čukama, ali je milorad odlučio da je ipak važnije napraviti muzej josifu runjaninu…
toliko o njegovoj “osjetljivosti” prema potrebama srba u hrvatskoj.
moje osobno mišljenje je da je ova ćirilica samo isprika za ovo što se dešava u pozadini dok mi razbijamo glavu s glupostima…
reforma zdravstva,prodaja croatia osiguranja, banke…
sve pada u drugi plan jer se ovdje nešto “važno” dešava.
ne znam za ostale srbe, ali oni u mojoj obitelji i ja, ne trebamo ćirilicu.
trebamo ljudska prava, trebamo sigurnost…isto to trebaju i hrvati ovdje.
od onih koji nemaju ni vjeru ni naciju kao oliver čokara koji je najveći zločinac, fašist i četnik kog sam upoznala.na kraju krajeva taj je uz mene bez krova nad glavom ostavio i 5 hrvatica…što znači da je više naudio hrvatima, da ne nabrajam sve druge hrvate koje je zapalio…
milorade, uozbilji se malo…tvoje fore slabo prolaze i kod srba.
mogu proći jedino kod onih kojima si obnovio kuće, a oni ih prodali i žive u šapcu ili nišu…pa ih dovedeš kao što je slobo uvezao 300 000 kineza da glasaju za tebe. uvezi i ti nama kineze koji će pomoći onim srbima koji žive bez struje, vode, bez kruha i drva…
da im malo pomognu oko učenja kineskog…bit će nam korisnije.
meni tvoje fore štete! meni nisi ništa dao. a tražila sam te i hrvatska ti je dala lovu za mene. nisi me ni pitao što ja želim?!
zato, ako ti ne paše…ti bar imaš gdje i s čim.

kamenjar.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Najave

Predstavljanje knjige Domovinski rat i zločini nad Hrvatima u BiH 1991. – 1995. u Bruxellesu

Objavljeno

na

Objavio

Dana 20. veljače 2020. godine u Bruxellesu, u sjedištu Europskog parlamenta, održat će se predstavljanje dvojezične (na hrvatskom i engleskom jeziku) knjige Domovinski rat i zločini nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini 1991. – 1995.,

Knjiga 1. – 2., autora Davora Marijana i Ante Nazora (Knjiga 1.), te urednika Zlatana Mije Jelića i Petra Kolakušića (Knjiga 2.), u izdanju Udruge Hrvatska zvona i Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata.

Potreba za objavljivanjem knjige ovakvoga naziva i sadržaja pojavila se prije desetak godina, radi objedinjavanja i predstavljanja podataka o zločinima nad hrvatskim narodom i pripadnicima HVO-a u Domovinskom ratu u Bosni i Hercegovini.

Realizaciju ovog projekta pokrenuo je general Zlatan Mijo Jelić, uz pomoć i suradnju brigadira Petra Kolakušića, a rad na knjizi započeo je prije tri godine, prikupljanjem podataka o ubijenim civilima Hrvatima i zarobljenim pripadnicima HVO-a. Uz podatke o ubijenima, prikupljene terenskim istraživanjem i kontaktima sa suradnicima na ovoj knjizi, uglavnom ratnim zapovjednicima HVO-a i članovima udruga iz Domovinskog rata na lokalnim razinama, za stvaranje popisa ubijenih korišteni su podaci iz izvora (uglavnom gradiva HVO-a) te objavljenih knjiga i popisa smrtno stradalih osoba u ratu u BiH.

Radi razumijevanja povijesnog konteksta, odnosno okolnosti u kojima su počinjena ubojstva s obilježjem zločina nad Hrvatima u BiH u Domovinskom ratu, knjiga započinje znanstvenom studijom povjesničara dr. sc. Davora Marijana, koja čini glavni (I.) dio Knjige 1. Uz osvrt na političke prilike koje su uzrokovale raspad SFRJ i stvaranje RH, autor daje pregled sudionika rata i važnijih vojnih događaja u RH i BiH, s posebnom pozornošću na rat u BiH i sukob između ARBiH i HVO-a u dijelu BiH. Složenost problematike i problematičan prikaz u medijima koji često zanemaruje izvore o ratu u Bosni i Hercegovini, razlozi su zbog kojih je u knjizi, u odnosu na vojne operacije u Hrvatskoj, malo detaljnije prikazan vojni aspekt događaja u BiH, posebice muslimansko-hrvatski građanski rat u BiH.

Svoje zaključke autor temelji uglavnom na primarnim izvorima (arhivi u Hrvatskoj i arhiva Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju u Haagu, izvori MORH-a i vojski u BiH te drugi izvori).

U Knjizi 2. su popisi civila Hrvata i zarobljenih pripadnika HVO-a hrvatske narodnosti koje su tijekom rata u Bosni i Hercegovini ubili pripadnici srpskih i muslimanskih snaga, a dijelom su navedena i imena vojnika HVO-a koji su ubijeni izvan izravnih borbenih djelovanja.

Podaci o smrtno stradalima i ubijenima u spomenutim popisima prikupljeni su na lokalnoj razini, na način da su udruge i pojedinci u svakoj od navedenih općina provjerili postojeće popise smrtno stradalih Hrvata u Domovinskom ratu i iz njih izdvojili civile i zarobljene pripadnike HVO-a za koje su imali podatak ili informaciju da njihova ubojstva imaju obilježje zločina, odnosno da su ubijeni izvan izravnih borbenih djelovanja.

Uz naglasak da suosjećaju s obiteljima svih žrtava rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini od 1991. do 1995., uzrokovanog velikosrpskom politikom, urednici knjige istaknuli su da je namjera objavljivanja imena civila i zarobljenih pripadnika HVO-a koje su ubili pripadnici srpskih i muslimanskih snaga u Bosni i Hercegovini, upozoriti na stradanje hrvatskog naroda u ratu u Bosni i Hercegovini 1991./1992. – 1995., o čemu se zbog medijskih blokada malo zna.

Knjiga je podijeljena u dvije cjeline (Knjiga 1. i Knjiga 2.), a sastoji se od tri dijela, odnosno poglavlja:
Knjiga 1. (I. – II. dio; 624 stranice)

I. dio: Davor Marijan, Rat za opstojnost Hrvata, 1991. – 1995. (pregled političkih i vojnih događaja u Domovinskom ratu, s posebnim osvrtom na muslimansko-hrvatski sukob u BiH)

II. dio: Ante Nazor, Neke činjenice o zločinima nad Hrvatima u BiH i izvori o muslimansko-hrvatskom sukobu u dijelu BiH
Knjiga 2. (III. dio, 288 stranica)

III. dio: Prilog istraživanju zločina nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini (popisi ubijenih), priredili Zlatan Mijo Jelić i Petar Kolakušić.

Na predstavljanju u Europskom parlamentu o knjizi će govoriti: hrvatski zastupnik u Europskom parlamentu dr. sc. Tomislav Sokol, dr. sc. Marko Tokić i Petar Kolakušić te djelatnici HMDCDR-a: dr. sc Ante Nazor, dr. sc. Julija Barunčić Pletikosić, dr. sc. Ana Holjevac Tuković i dr. sc. Ivan Radoš.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Hrvatska

Pronađen Crvenkapa: Identificirano pet osoba nestalih u Domovinskom ratu

Objavljeno

na

Objavio

Na Zavodu za sudsku medicinu i kriminalistiku u Zagrebu identificirano je pet osoba sa šireg vukovarskog područja nestalih u Domovinskom ratu te je službeni broj nestalih u ratu sada 1469 osoba.

Analizom je utvrđeno, a kasnije su obitelji potvrdile nalaze, da se radi o braniteljima nestalima 1991. godine na širem vukovarskom području, Željku Manjkasu “Crvenkapi” (1967.), Stjepanu Katiću (1952.), Antunu Petričiću (1968.) i Marku Kneževiću (1969.), koji su pronađeni u masovnoj grobnici u naselju Marinci.

Pronađeni su i ostaci Cvite Mihaljević (1913.), civilne osobe koja je nestala 1991. godine u Vukovaru, koja je ekshumirana u Negoslavcima u pojedinačnoj grobnici.

S obzirom da su obitelji pet nestalih osoba prihvatile nalaze Zavoda, službeni broj nestalih osoba je 1469, broj zahtjeva za traženjem posmrtnih ostataka je 409, čime je ukupan broj neriješenih slučaja 1871. Od toga je 525 osoba s područja Vukovarsko-srijemske županije.

“Želim poslati poruku svim obiteljima koji traže najmilije, da ćemo neumorno i predano nastaviti aktivnosti usmjerene u pronalasku svih osoba nestalih u Domovinskom ratu”, rekao je ministar branitelja Tomo Medved u Zavodu nakon što su obitelji petorice branitelja prihvatile DNK nalaze posmrtnih ostataka.

Ministar Medved osvrnuo se i na Zakon o osobama nestalim u Domovinskom ratu, koji je stupio na snagu u kolovozu prošle godine.

“Zakonom postižemo viši stupanj zaštite prava obitelji da znaju istinu o sudbini svojim nestalih članova, i stvara djelotvoran okvir rada te određuje nadležnosti u odnosima sa susjednim državama”, ustvrdio je Medved.

Predstavio je i podatke i aktivnosti potraga za nestalim osobama u Domovinskom ratu u mandatu aktualne Vlade (listopad 2016. – veljača 2020.).

Prema podacima prikupljena su i obrađena saznanja o 194 mogućih lokacija prikrivenih grobnica, provedena su probna iskapanja na 176 lokacija pri čemu su ekshumirani posmrtni ostaci 119 osoba.

Organizirano je 26 identifikacija na kojima su završno identificirani posmrtni ostaci 168 osoba te je organizirana pogrebna skrb za 165 identificiranih osoba.

Ministar Medved bio je u pratnji predsjednika saborskog Odbora za ratne veterane Josipa Đakića, pomoćnika ministra i načelnika Uprave za zatočene i nestale Stjepana Sučića, ravnatelja Zavoda za sudsku medicinu Milovana Kubata i predsjednice Saveza udruga zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja Ljiljane Alvir. (Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari