Pratite nas

Pročitajte pismo hrvatske Srpkinje o ćirilici u Hrvatskoj: ‘Dok je Milorad bio kondukter…’

Objavljeno

na

‘ne znam za ostale Srbe, ali oni u mojoj obitelji i ja, ne trebamo ćirilicu. Trebamo ljudska prava, trebamo sigurnost…isto to trebaju i Hrvati ovdje.’
Jedan status sa Facebooka privukao je pažnju našeg čitatelja; autorica se u njemu osvrće na ulogu političkih predstavnika hrvatskih Srba u cijeloj priči oko uvođenja dvojezičnosti. Njezin vam status prenosimo u integralnom obliku:

ovo je najkraće što sam mogla…
možda bi stvarno bilo zgodno da pupovac i ostatak ekipe pitaju srbe u hrvatskoj što misle o ćirilici i trebaju im li te table uopće?
pupovac je naš vođa, proglašen od strane F.T.
on je naša jedina stvarnost, i predstavlja se kao vođa jednog naroda?!
dok je milorad bio kondukter u ZET-u, ja sam radila kao tajnica u EU komisiji za rekonstrukciju i razvoj u vukovaru i ostalim područjima od posebne državne skrbi. nisam ratovala, ali su me natjerali da “učestvujem” u ratu. tko? po meni svi…mene već 23g nitko ne pita, radmila s kim bi ti htjela živjeti? ja govorim hrvatski od kad sam se rodila i pišem latinicom.
ćirilicu sam učila u 3-em osnovne, drago mi je da ju znam jer mi to omogućava da pročitam nešto u nekoj drugoj zemlji. doduše i u toj zemlji gdje to pismo jedino mogu koristiti također imaju pola natpisa na latinici.
ne smatram nužnim ćirilicu za opstanak srba u hrvatskoj.
razlog više mi je trenutačno ponašanje srbijanske vlade koja je vezano za zadnje događaje u vukovaru – suzdržana! konačno me ne spašavaju s ” “vekovnih ognjišta”…ono po čemu pamtim početak rata, je odlazak moje mame na posao u MUP RH…moja mama je bila jedan od 2 srbina u petrinjskoj postaji koji su potpisali lojalnost RH…
zato su mi srbi čim je petrinja pala, pokušali dignuti kuću u zrak.
i to po naređenju kapetana tarbuka. taj kapetan je poslije dobio kredit od RH od 200 000E i nije jedini koji su vojevali, a danas ubiru vrhnje s ostalom bagrom. kad su nas izbacili iz kuće u moju kuću je došao živjeti “luka strava” dobrovoljac iz bg-a koji je za početak ubio mog psa kog je tamo zatekao…pokrao me skupa sa srbima s kojima sam živjela i odrastala.
selili su me gdje je tko htio…radila sam za UN i imala kakvu takvu zaštitu.
srbi su me za vrijeme rata zatvorili bar 20 puta zbog raznih stvari…uglavnom zbog mog djelovanja na okupiranom području. svakom tko je imao nekog s “druge strane” sam donosila mobitel preko kog su razgovarali, vozila sam ljude u gepeku sa jordancima i crncima,
srbe – srbima, hrvate – hrvatima…činila sam onoliko koliko sam mogla kao civil…za sve, bez razlike. tako radim i danas…
onda sam ’96. do 2000.g otišla u vukovar…isto zbog posla…
došla sam u grad koji je izgledao kao scena iz mad maxa, ispred busa su išli izgelerisani kombajni , sve je bilo na “točkice” od gelera, kao da se spustite na mars. tamo sam živjela 4g…
nakon 1,5 su mi dokurčile sve međunarodne organizacije i svjetski lopovi…mogli su napraviti novi kristalni grad na stupovima iznad onog porušenog koliko su love maznuli i oprali preko političara i “poslova” koje su radili.tad je počela i tranzicija i htjela sam nekom svojom gestom pokazati da ima srba (kako me od milja zovete, iako sam porijeklom crnogorka) koji žele živjeti u hrvatskoj po hrvatskim zakonima i pravilima…zbog toga sam tada, 1997.g u jesen, kad je u gradu bilo ne više od 50-tak hrvata povratnika nacrtala PRVU ŠAHOVNICU POSLIJE RATA U VUKOVARU. tad su bili samo ćirilični natpisi, kao što su danas latinični…
ja sam “lupila” na zid “šahovnicu” i dinamov grb na slaviji kod kiće.
kićo mi i danas visi 100DM za taj moj rad…
tad je bila frka oko dinama, hašk-a, croatije…
sjećam se nekih ratnih profitera koji su se sprdali s mojim farbanjem…
ali sjećam se i marka babića, pukovnika i heroja s trpinjske ceste (koji je umro od srca prije par g jer nije ovo srce izdržalo) kome su srbi ubili mamu i tatu i zapalili kuću. od marka NIKAD NISAM doživjela ružnu riječ.
nismo bili ljubavnici, bio mi je prijatelj koji me je stavio pod svoje krilo u novoj hrvatskoj. da je moj prijatelj marko živ ne bi mene klošari koji rata nisu vidjeli palili po zg-u. ne bi sigurno! marko i vukovarci nisu voljeli takve, a ne vole ih ni danas…ne vole ih isto koliko ni ja ne volim huškače srbe.
ja sam nakrivo nasađena…volim za sebe reći da sam hrbin, jer gledam hrvatske interese pošto živim ovdje. ćirilica me ne zanima, jer se s njom mogu služiti kao takvom samo u srbiji, a tamo ne planiram živjeti.
voljela bih da svi hrbi govore i pišu kineski, da na srpskim selima po baniji i kordunu na ulazu stoje table na kineskom i hrvatskom….i da gledam nepregledna rižina polja. novi sečuan!
sve je bolje od onog što srbi sad tamo imaju.
od ćirilice neće imati koristi, samo probleme…
a čemu? i za koga? meni je svejedno da li je kruh ili hleb
ako nemam lovu za to da ga kupim…
koliko je pupovac inače zainteresiran za rješavanje problema srba u hrvatskoj znam iz mog predmeta i “slučaja” …kad sam mu se obratila,
nakon što mi njegovi pravnici nisu ništa učinili 2 g, doduše bila sam malo ispižđena i nazvala ga profiterom, zaprijetio mi je tužbom.
ti njegovi pravnici koje vi i ja plaćamo ne čine ništa, osim što se žale na svoj težak položaj. zato saša milošević koji bi se trebao baviti mojim problemima živi u gradskom stanu u preko 100m2,
na zidu mu vise mersadi berberi, a ja jedem govna.
živim kod hrvata, moj divni odvjetnik je zvonimir hodak – hrvat, sad sam popila kavu s hrvatima…i ne osjetim da me ti ljudi ičim šikaniraju zbog moje nacionalnosti. dapače!
prošli tjedan sam se posvađala s 5 srba i 1 gejem…svima njima idem na živce sa svojom pričom…možda zato što ne tjeram nikog da paradira okolo samnom i urla da voli srbe. meni to nije potrebno…
prijatelji hrvati su ostali tu…ne bježe kad plačem.
zato su milorada pupovca javno zamoliti da ubuduće kad stavlja srbe u hrvatskoj u neugodan položaj, malo prije toga popriča sa njima…
također ću ga podsjetiti da je grad glina i naš gradonačelnik bakšić htio kupiti sanitetsko vozilo isključivo za srbe koji žive raštrkani po čukama, ali je milorad odlučio da je ipak važnije napraviti muzej josifu runjaninu…
toliko o njegovoj “osjetljivosti” prema potrebama srba u hrvatskoj.
moje osobno mišljenje je da je ova ćirilica samo isprika za ovo što se dešava u pozadini dok mi razbijamo glavu s glupostima…
reforma zdravstva,prodaja croatia osiguranja, banke…
sve pada u drugi plan jer se ovdje nešto “važno” dešava.
ne znam za ostale srbe, ali oni u mojoj obitelji i ja, ne trebamo ćirilicu.
trebamo ljudska prava, trebamo sigurnost…isto to trebaju i hrvati ovdje.
od onih koji nemaju ni vjeru ni naciju kao oliver čokara koji je najveći zločinac, fašist i četnik kog sam upoznala.na kraju krajeva taj je uz mene bez krova nad glavom ostavio i 5 hrvatica…što znači da je više naudio hrvatima, da ne nabrajam sve druge hrvate koje je zapalio…
milorade, uozbilji se malo…tvoje fore slabo prolaze i kod srba.
mogu proći jedino kod onih kojima si obnovio kuće, a oni ih prodali i žive u šapcu ili nišu…pa ih dovedeš kao što je slobo uvezao 300 000 kineza da glasaju za tebe. uvezi i ti nama kineze koji će pomoći onim srbima koji žive bez struje, vode, bez kruha i drva…
da im malo pomognu oko učenja kineskog…bit će nam korisnije.
meni tvoje fore štete! meni nisi ništa dao. a tražila sam te i hrvatska ti je dala lovu za mene. nisi me ni pitao što ja želim?!
zato, ako ti ne paše…ti bar imaš gdje i s čim.

kamenjar.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

Intrigantan roman autorice s njemačkom adresom

Objavljeno

na

Objavio

Promotori Branimir Romac, dr. sc. Željka Lovrenčić, autorica Nela Stipančić Radonić, dramska umjetnica Dunja Sepčić i voditeljica tribine u Društvu hrvatskih književnika u Zagrebu Lada Žigo Španić. -Foto: Snježana Radoš

Treći roman Nele Stipančić Radonić iz Münchena, nakon tri pjesničke zbirke, predstavljen je u Zagrebu u nazočnosti birane publike

U Društvu hrvatskih književnika u Zagrebu svečano je predstavljen roman Slušaj ptice kako pjevaju autorice Nele Stipančić Radonić koja živi u Münchenu. Roman je objavila prestižna splitska Naklada Bošković, koja često otvara prostor hrvatskoj knjizi iz dijaspore od proze do poezije i esejistike. Uz autoricu o romanu su govorili ugledna književnica i esejistica dr. sc. Željka Lovrenčić i književni kritičar doktorand splitskoga Filozofskoga fakulteta Branimir Romac te Lada Žigo Španić, koja je ujedno znalački moderirala svečanošću. Ulomke iz romana nadahnuto je interpretirala dramska umjetnica Dunja Sepčić.

Prema riječima Lovrenčićeve radnju romana Nele Stipančić Radonić, napetoga poput dobre utakmice, objedinjuje upravo tā popularna igra.  Ova spisateljica do sada je objavila tri pjesničke zbirke i dva romana. Dok opširni povijesni roman Grišnici i pravednici (2016.) govori o povijesti Bosne, roman Putovanje u Indiju (2017.) suvremene je tematike. U njemu susrećemo uglavnom likove iz našega susjedstva. I u najnovijem romanu autorica se posvećuje opisima aktualnoga hrvatskoga društva. Kroz ozračje svjetskoga nogometnoga prvenstva, odnosno kroz prizmu igre, obrađuje tematiku naše društvene zbilje, istaknula je dr. sc. Željka Lovrenčić.

Prepoznatljiva poetika Nele Stipančić Radonić, određena je lakoćom pripovijedanja u posve netipičnim motrištima svakodnevice potrošačkoga društva, intrigantnim strukturama te vječno zanimljivim obiteljskim temama (bračnim, bratskim, prijateljskim…), što joj priskrbljuje sasvim osebujno mjesto u okviru recentne hrvatske književne produkcije s migrantskom pozadinom, prepoznatljivoj u bilokalnosti, odnosno bivanju između dviju različitih društvenih okolina, kazala je Lada Žigo Španić.

Radi se o tekstu, unatoč beznađu što okružuje protagoniste, koji na vrlo jednostavan način dotiče neke od zagonetki ljudskog života kao što su sreća,  upućenost na druge, životne prisutnosti i odsutnosti, nepredvidivosti kojima ne možemo umaknuti, potrebu za odlascima i odmicanjima, te osobito traganjem za svjetlom nade.  Kolopletom različitih motiva uklopljenih u konkretnu priču o dvojici braće, autorica ujedno dotiče konstante postojanja, istosti i različitosti,  među pojedincima i njihovim pojedinačnim sudbinama, ali i među idejama i načinima bivanja tijekom obiteljskog života, rekao je književni kritičar Branimir Romac.

Ovo je društveni, ali i psihološki roman koji kroz društvenu situaciju obrađuje i obiteljske te općenite odnose među ljudima. Iz ne baš optimistične perspektive, govori o stanju duha hrvatske nacije te o površnosti, sebičnosti i nezainteresiranosti za svijet oko sebe mnogih naših sunarodnjaka, ustvrdila je teoretičarka književnosti Željka Lovrenčić.

Sažeto, glavni su protagonisti braća Fabijan i Boris, dva u potpunosti suprotna lika. Dok je novinar-kolumnist Fabijan povučeni sanjar koji je doživio veliku ljubav s Julijom, sestrom kolegice s posla koja je umrla, i od tada živi povučeno između kuće i ureda, Boris je sušta suprotnost: šarmer i ljubitelj žena. Po zanimanju slikar, živi obiteljskim životom premda vrlo često izlijeće iz obiteljskoga gnijezda. Njegovu suprugu Laru to više pretjerano niti ne zanima; njoj je bitna forma. Uredila si je život i brine o sinu Svenu. Pravi se da ništa ne zna o Borisovim ljubavnim pustolovinama kojima nije odoljela ni mlada Tea u koju je zaljubljen i njegov sin. Budući da otac nikada nije imao ni volje ni vremena baviti se sinovim problemima, uglavnom je sve rješavao novcem. Velikome zaljubljeniku u nogomet, omogućio mu je i odlazak u Brazil na svjetsko nogometno prvenstvo. Kad Boris sazna da mu sin Sven nije zainteresiran za odlazak na fakultet, među njima izbija velika svađa. A kad Sven spozna da mu se otac viđa s djevojkom koju voli, stradava u prometnoj nesreći. Braća različitih karaktera, Fabijan i Boris, nakon dugo vremena, ponovno se zbližavaju upravo u toplo ljeto kad „Vatreni“ nižu uspjehe na terenu. Uvijek nerviranje s Fabijanove i čuđenje s Borisove strane. U ovome romanu koji se zbog dinamike i napetosti lako i brzo čita, nema sretnoga završetka. Ovo naizgled lagano i vrlo vješto pisano štivo obrađuje složenu tematiku. Između ostalih stvari, iščitavamo i autoričine stavove o hrvatskoj zbilji, zaključila je Željka Lovrenčić.

Autorica Nela Stipančić Radonić rođena je 1967. godine u Mrkonjić Gradu, u Bosni i Hercegovini. Diplomirala je francuski i ruski jezik s književnošću na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te magistrirala politologiju, smjer komparativna politika na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Veći dio života provela je u Zagrebu, a zadnjeg desetljeća s obitelji živi u Njemačkoj, u Münchenu. Glavno je područje njezina zanimanja i rada u inozemstvu književnost, a sporedno publicistika. Poeziju sklada od rane mladosti, dok u zrelijoj dobi piše kratke priče i romane. Dosad su joj objavljeni: roman Grišnici i pravednici (2016.), zbirka pjesama Mjesečeva djeca (2016.), zbirka pjesama Kamena šuma (2017.) i roman Putovanje u Indiju (2017.). Dobitnica je književnih nagrada. Svojim javnim sudjelovanjem nastoji pridonijeti suradnji između domovinske i iseljene Hrvatske kao sudionica Hrvatskoga iseljeničkog kongresa. Članica je Hrvatskoga žrtvoslovnog društva, pjesničke udruge Hrvatska izvandomovinska lirika iz New Yorka te je članica i tajnica Hrvatskoga obiteljskog kola u Münchenu. Publicistkinja je u Hrvatskome slovu te suradnica na mrežnome portalu Hrvatski glas Berlina.

Publika u Društvu hrvatskih književnika, među kojom su bili i naši pisci i aktivisti od SAD-a do Australije i Venezuele, srdačno je čestitala autorici i poželjela joj što bolji odziv čitatelja u domovini i u Njemačkoj. Predsjednica Hrvatskog svjetskog kongresa za SAD Nada Pritisanac Matulich i predstavnica HSK-a pri UN-u, nakon čestitki za novi roman, uručila je autorici priznanje Hrvatskog svjetskog kongresa za izniman doprinos radu te ugledne iseljeničke organizacije.

Vesna Kukavica

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Hrvatska

Božinović: Hrabrost policajaca u Vukovaru ispisala najslavnije stranice u povijesti stvaranje države

Objavljeno

na

Objavio

Hrabrost i odlučnost policajaca da se s Vukovarcima i pripadnicima ZNG-a odupru daleko moćnijem neprijatelju ispisala je najslavnije stranice u povijesti stvaranja hrvatske države, istaknuo je u srijedu u Vukovaru ministar Davor Božinović na In memoriamu za 97 policajaca poginulih i nestalih u obrani Vukovara.

„Naša je obveza kao sustava i kao države čuvati spomen na njih i prenositi njihovu žrtvu novim generacijama kako se sve ono što se događalo u Vukovaru ne bi prepustilo zaboravu“, rekao je potpredsjednik Vlade i ministar unutarnjih poslova Božinović. Naglasio je da na “In memoriamu za 97 policajaca poginulih i nestalih u Domovinskom ratu u obrani Vukovara“ nazoči cijelo vodstvo MUP-a na čelu s ravnateljem policije Nikolom Milinom kao i načelnicima svih Policijskih uprava.

Komentirao je i nezadovoljstvo procesuiranjem ratnih zločina naglasivši da je s vukovarskim gradonačelnikom Ivanom Penavom u stalnom kontaktu te da je još u veljači 2018. godine osnovana posebna radna skupina za istraživanje ratnih zločina na prostoru Vukovara koja je postigla značajne rezultate.

„To naravno nije sve, niti će se ikad prestati raditi na identifikaciji i kaznenom procesuiranju svih počinitelja zločina u Vukovaru“, rekao je Božinović te dodao da je u ovoj godini policija razotkrila 19 kaznenih djela ratnog zločina od kojih se 10 odnosi na Vukovar.

Božinović o Vučjaku: To nije dobro za EU, a ni za europsku perspektivu BiH

Na pitanje ima li opasnosti od prodora 1.500 migranata u Hrvatsku kojima je u kampu Vučjak u BiH isključena voda i struja Božinović je rekao da ilegalni migranti svakoga dana pokušavaju ući u Hrvatsku, a da je hrvatska policija ta koja štiti granice i spremna je za svaki scenarij.

„Meni je žao da se to događa u BiH i osobno sam upozoravao kolege u BiH da se moraju jače angažirati na zaštiti svojih istočnih granica jer, i po njihovu priznanju, s istoka u BiH ilegalni migranti ulaze bez ikakvih zapreka i smetnji. To nije dobro za BiH, nije dobro za EU ali nije dobro ni za europsku perspektivu Bosne i Hercegovine“.

Vukovarski gradonačelnik Ivan Penava, među ostalim, istaknuo je da broj smrtno stradalih i nestalih policajaca u Vukovaru dovoljno govori o razmjeru agresije na grad i stradanju branitelja. „Uz ogroman ponos i zahvalnost prema tim ljudima ostaje i praznina u srcu i nespokoj zbog svih koji su po okupaciji grada živi zarobljeni, a potom likvidirani“, rekao je Penava. Ocijenio je da grad Vukovar u mandatu aktualnih ministara unutrašnjih poslova i obrane „…dobiva ono što je davno trebao dobiti“ te najavio da će uskoro početi radovi na objektu u Vukovaru u kojem će se trajno razmjestiti postrojba Interventne policije PU vukovarsko-srijemske.

Ipak i dalje stoji na stajalištu da Hrvatska nije bila na razini zadatka kada je pitanju procesuiranje ratnih zločina koje „…procesuira međunarodna zajednica pa i sud u Beogradu“ te da je potrebno vratiti spokoj u vukovarske domove čega je preduvjet pravda za Vukovar.

Program „In memorijam za 97 policajaca poginulih i nestalih u Domovinskom ratu u obrani Vukovara“ kojim se MUP prvi puta na ovakav način prisjeća poginulih i nestalih pripadnika u obrani grada heroja počeo je sedam kilometara dugom Memorijalnom utrkom „Hvala vam za moj korak slobodni“ od mjesta pogibije vukovarskog heroja Blage Zadre do spomen-križa na ušća Vuke u Dunav koju je pretrčalo 100-njak trkača svih uzrasta.

Trkačima su na cilju ministar Božinović, glavni ravnatelj policije Milin te načelnik PU vukovarsko-srijemske Fabijan Kapular podijelili zastavice Republike hrvatske kao simbol slobode i samostalnosti.

Središnji program pod nazivom „Smije li ratnik plakati“ održan je u vukovarskom Cinestaru gdje je prikazana kraća verzija istoimenog sportsko-domoljubnog filma kao i isječci HRT-ovih dokumentaraca vezanih uz rat u Vukovaru.

Kod spomen-obilježja 97-orici poginulih i nestalih policajaca u obrani Vukovara postavljenog 2017.godine ispred zgrade Općinskog i Županijskog suda gdje se nekada nalazila Policijska uprava Vukovar, upaljene su i položene „Svijeće zahvale za naš korak slobodni“, a potom se zajedničkom molitvom molilo za vječni spomen na poginule i nestale policajce. (Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari