Pratite nas

Pročitajte pismo hrvatske Srpkinje o ćirilici u Hrvatskoj: ‘Dok je Milorad bio kondukter…’

Objavljeno

na

‘ne znam za ostale Srbe, ali oni u mojoj obitelji i ja, ne trebamo ćirilicu. Trebamo ljudska prava, trebamo sigurnost…isto to trebaju i Hrvati ovdje.’
Jedan status sa Facebooka privukao je pažnju našeg čitatelja; autorica se u njemu osvrće na ulogu političkih predstavnika hrvatskih Srba u cijeloj priči oko uvođenja dvojezičnosti. Njezin vam status prenosimo u integralnom obliku:

ovo je najkraće što sam mogla…
možda bi stvarno bilo zgodno da pupovac i ostatak ekipe pitaju srbe u hrvatskoj što misle o ćirilici i trebaju im li te table uopće?
pupovac je naš vođa, proglašen od strane F.T.
on je naša jedina stvarnost, i predstavlja se kao vođa jednog naroda?!
dok je milorad bio kondukter u ZET-u, ja sam radila kao tajnica u EU komisiji za rekonstrukciju i razvoj u vukovaru i ostalim područjima od posebne državne skrbi. nisam ratovala, ali su me natjerali da “učestvujem” u ratu. tko? po meni svi…mene već 23g nitko ne pita, radmila s kim bi ti htjela živjeti? ja govorim hrvatski od kad sam se rodila i pišem latinicom.
ćirilicu sam učila u 3-em osnovne, drago mi je da ju znam jer mi to omogućava da pročitam nešto u nekoj drugoj zemlji. doduše i u toj zemlji gdje to pismo jedino mogu koristiti također imaju pola natpisa na latinici.
ne smatram nužnim ćirilicu za opstanak srba u hrvatskoj.
razlog više mi je trenutačno ponašanje srbijanske vlade koja je vezano za zadnje događaje u vukovaru – suzdržana! konačno me ne spašavaju s ” “vekovnih ognjišta”…ono po čemu pamtim početak rata, je odlazak moje mame na posao u MUP RH…moja mama je bila jedan od 2 srbina u petrinjskoj postaji koji su potpisali lojalnost RH…
zato su mi srbi čim je petrinja pala, pokušali dignuti kuću u zrak.
i to po naređenju kapetana tarbuka. taj kapetan je poslije dobio kredit od RH od 200 000E i nije jedini koji su vojevali, a danas ubiru vrhnje s ostalom bagrom. kad su nas izbacili iz kuće u moju kuću je došao živjeti “luka strava” dobrovoljac iz bg-a koji je za početak ubio mog psa kog je tamo zatekao…pokrao me skupa sa srbima s kojima sam živjela i odrastala.
selili su me gdje je tko htio…radila sam za UN i imala kakvu takvu zaštitu.
srbi su me za vrijeme rata zatvorili bar 20 puta zbog raznih stvari…uglavnom zbog mog djelovanja na okupiranom području. svakom tko je imao nekog s “druge strane” sam donosila mobitel preko kog su razgovarali, vozila sam ljude u gepeku sa jordancima i crncima,
srbe – srbima, hrvate – hrvatima…činila sam onoliko koliko sam mogla kao civil…za sve, bez razlike. tako radim i danas…
onda sam ’96. do 2000.g otišla u vukovar…isto zbog posla…
došla sam u grad koji je izgledao kao scena iz mad maxa, ispred busa su išli izgelerisani kombajni , sve je bilo na “točkice” od gelera, kao da se spustite na mars. tamo sam živjela 4g…
nakon 1,5 su mi dokurčile sve međunarodne organizacije i svjetski lopovi…mogli su napraviti novi kristalni grad na stupovima iznad onog porušenog koliko su love maznuli i oprali preko političara i “poslova” koje su radili.tad je počela i tranzicija i htjela sam nekom svojom gestom pokazati da ima srba (kako me od milja zovete, iako sam porijeklom crnogorka) koji žele živjeti u hrvatskoj po hrvatskim zakonima i pravilima…zbog toga sam tada, 1997.g u jesen, kad je u gradu bilo ne više od 50-tak hrvata povratnika nacrtala PRVU ŠAHOVNICU POSLIJE RATA U VUKOVARU. tad su bili samo ćirilični natpisi, kao što su danas latinični…
ja sam “lupila” na zid “šahovnicu” i dinamov grb na slaviji kod kiće.
kićo mi i danas visi 100DM za taj moj rad…
tad je bila frka oko dinama, hašk-a, croatije…
sjećam se nekih ratnih profitera koji su se sprdali s mojim farbanjem…
ali sjećam se i marka babića, pukovnika i heroja s trpinjske ceste (koji je umro od srca prije par g jer nije ovo srce izdržalo) kome su srbi ubili mamu i tatu i zapalili kuću. od marka NIKAD NISAM doživjela ružnu riječ.
nismo bili ljubavnici, bio mi je prijatelj koji me je stavio pod svoje krilo u novoj hrvatskoj. da je moj prijatelj marko živ ne bi mene klošari koji rata nisu vidjeli palili po zg-u. ne bi sigurno! marko i vukovarci nisu voljeli takve, a ne vole ih ni danas…ne vole ih isto koliko ni ja ne volim huškače srbe.
ja sam nakrivo nasađena…volim za sebe reći da sam hrbin, jer gledam hrvatske interese pošto živim ovdje. ćirilica me ne zanima, jer se s njom mogu služiti kao takvom samo u srbiji, a tamo ne planiram živjeti.
voljela bih da svi hrbi govore i pišu kineski, da na srpskim selima po baniji i kordunu na ulazu stoje table na kineskom i hrvatskom….i da gledam nepregledna rižina polja. novi sečuan!
sve je bolje od onog što srbi sad tamo imaju.
od ćirilice neće imati koristi, samo probleme…
a čemu? i za koga? meni je svejedno da li je kruh ili hleb
ako nemam lovu za to da ga kupim…
koliko je pupovac inače zainteresiran za rješavanje problema srba u hrvatskoj znam iz mog predmeta i “slučaja” …kad sam mu se obratila,
nakon što mi njegovi pravnici nisu ništa učinili 2 g, doduše bila sam malo ispižđena i nazvala ga profiterom, zaprijetio mi je tužbom.
ti njegovi pravnici koje vi i ja plaćamo ne čine ništa, osim što se žale na svoj težak položaj. zato saša milošević koji bi se trebao baviti mojim problemima živi u gradskom stanu u preko 100m2,
na zidu mu vise mersadi berberi, a ja jedem govna.
živim kod hrvata, moj divni odvjetnik je zvonimir hodak – hrvat, sad sam popila kavu s hrvatima…i ne osjetim da me ti ljudi ičim šikaniraju zbog moje nacionalnosti. dapače!
prošli tjedan sam se posvađala s 5 srba i 1 gejem…svima njima idem na živce sa svojom pričom…možda zato što ne tjeram nikog da paradira okolo samnom i urla da voli srbe. meni to nije potrebno…
prijatelji hrvati su ostali tu…ne bježe kad plačem.
zato su milorada pupovca javno zamoliti da ubuduće kad stavlja srbe u hrvatskoj u neugodan položaj, malo prije toga popriča sa njima…
također ću ga podsjetiti da je grad glina i naš gradonačelnik bakšić htio kupiti sanitetsko vozilo isključivo za srbe koji žive raštrkani po čukama, ali je milorad odlučio da je ipak važnije napraviti muzej josifu runjaninu…
toliko o njegovoj “osjetljivosti” prema potrebama srba u hrvatskoj.
moje osobno mišljenje je da je ova ćirilica samo isprika za ovo što se dešava u pozadini dok mi razbijamo glavu s glupostima…
reforma zdravstva,prodaja croatia osiguranja, banke…
sve pada u drugi plan jer se ovdje nešto “važno” dešava.
ne znam za ostale srbe, ali oni u mojoj obitelji i ja, ne trebamo ćirilicu.
trebamo ljudska prava, trebamo sigurnost…isto to trebaju i hrvati ovdje.
od onih koji nemaju ni vjeru ni naciju kao oliver čokara koji je najveći zločinac, fašist i četnik kog sam upoznala.na kraju krajeva taj je uz mene bez krova nad glavom ostavio i 5 hrvatica…što znači da je više naudio hrvatima, da ne nabrajam sve druge hrvate koje je zapalio…
milorade, uozbilji se malo…tvoje fore slabo prolaze i kod srba.
mogu proći jedino kod onih kojima si obnovio kuće, a oni ih prodali i žive u šapcu ili nišu…pa ih dovedeš kao što je slobo uvezao 300 000 kineza da glasaju za tebe. uvezi i ti nama kineze koji će pomoći onim srbima koji žive bez struje, vode, bez kruha i drva…
da im malo pomognu oko učenja kineskog…bit će nam korisnije.
meni tvoje fore štete! meni nisi ništa dao. a tražila sam te i hrvatska ti je dala lovu za mene. nisi me ni pitao što ja želim?!
zato, ako ti ne paše…ti bar imaš gdje i s čim.

kamenjar.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Politika

Plenković vraća Dan državnosti na 30. svibnja

Objavljeno

na

Objavio

U završnici kampanje za euroizbore HDZ je još jednom otvorio pitanje datuma na koji Hrvatska slavi Dan državnosti.

Vraćanje tog praznika na 30. svibnja, u spomen na dan kada je konstituiran prvi višestranački Sabor, čime je Hrvatska raskrstila s jednostranačkim i prihvatila sustav liberalne demokracije, na završnom stranačkom skupu spomenuo je Andrej Plenković.

Istu zakonsku izmjenu najavljivali su i njegovi prethodnici na čelu HDZ-a Ivo Sanader i Tomislav Karamarko, da bi ona nakon izbora padala u zaborav, no u HDZ-u tvrde kako je Plenković doista namjerava provesti u djelo.

Istu odluku slavimo dva puta – Riječ je o inicijativi koju je Plenković osobno pokrenuo i o kojoj razgovaramo već nekoliko mjeseci, a uvjereni smo da je ona na tragu onoga što osjeća narod kada su u pitanju državni praznici.

S obzirom na to da je u tijeku kampanja, sada nije vrijeme u kojem bi se takve zamisli mogle provesti, no kada prođu izbori, komunicirat ćemo o tome unutar stranke i s koalicijskim partnerima, a bilo bi dobro i da se oko ovoga pitanja postigne što širi konsenzus – kazao je za Večernji list izvor blizak vrhu stranke.

Slavljenička atmosfera na subotnjem HDZ-ovom središnjem predizbornom skupu potaknula je predsjednika stranke da gromoglasno oda počast Franji Tuđmanu i prisjeti se Dana državnosti koji se nekada obilježavao 30. svibnja.

“Zajedno sa svima vama, prisjećam se našeg prvog predsjednika doktora Franje Tuđmana koji na jednom jedinom pravom danu hrvatske državnosti, 30. svibnja 1990…”, rekao je Plenković u subotu na HDZ-ovom središnjem predizbornom skupu.

Šest tisuća okupljenih HDZ-ovaca ustalo je na noge, a njihovo glasno odobravanje spriječilo ga je da završi rečenicu do kraja. Jutro poslije, mirnijim tonom Andrej Plenković objasnio je zašto misli da se Dan državnosti ponovno treba obilježavati 30. svibnja, umjesto 25. lipnja.

“Identifikacija sa 30. svibnja simbolikom tada prvog demokratski izabranog Sabora, njegovim konstituiranjem, govorom predsjednika Tuđmana tog dana je puno snažnije ušlo u emociju, u osjećaje, u sjećanje većine hrvatskih ljudi da mi se čini da je to nešto što bi većina Hrvata htjela”, pojasnio je.

Zanimljivo, prošle godine je na istom mjestu,ali na općem saboru HDZ-a, isto tvrdio i Milijan Brkić.

“Taj datum je bio zapamćen i upamćen u srcima našeg naroda. Neki su nam ukrali to rođenje, nadam se da ćemo uskoro vratiti taj rođendan naše domovine i ponovno slaviti 30.5. kao Dan državnosti.”, izjavio je potpredsjednik Sabora 25. lipnja 2018.

(VL/N1)

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

U hrvatskom izbornom procesu SDSS i SPC su povlaštene

Objavljeno

na

Objavio

Neven Piskač: Državna crkva Srbije u izbornoj je kampanji SDSS-a u Hrvatskoj

Kad na središnjem izbornom skupu SDSS-a održanom u Zagrebu sudjeluje visoki dužnosnik službene nacionalne crkve države Srbije, mitropolit Porfirije, ne postavlja se u nas pitanje je li etički i zakonski ispravno da crkveni dužnosnici obilaze predizborne stranačke skupove. Kad na promidžbenom spotu jedne koalicijske liste hrvatsko dijete upita oca – jesu li to naši – onda je stvar obrnuta. Higijeničari društva, otpravnici poslova i drugo režimski uhljebljeno osoblje odmah ustaše na stražnje noge, uskraćujući roditeljima pravo da odgajaju svoju djecu. Umjesto da se, naime, i otac i djeca iz spota jednostavno isele iz Hrvatske, oni prkose režimskoj politici. Režimski je, međutim, prihvatljivo da središnji predizborni skup SDSS-a i SPC-a u Zagrebu završi s trubačima iz Šida, koji se (još) nalazi u državi Srbiji (što je uplitanje Srbije u izborni proces Hrvatske).

To je objektivna slika suvremene Hrvatske. Svi bismo se trebali zapitati tko je uveo ovakve nakaradne odnose, tko ih održava, tko ih šutnjom podupire i kuda oni vode – ako ne vode prema novoj Jugoslaviji u bilo kom obliku. Svaka „jugoslavija“ pretpostavlja pokorenu Hrvatsku i povlaštenike. I svaki „region“ i svaki „Zapadni Balkan“ – takaj.

Jedni kriteriji, dakle, vrijede za Pupovca i SPC, drugi za „suvereniste“ i hrvatsku djecu. Dvostruki kriteriji odlika su neuređenih država i snažno ideologiziranih totalitarnih režima. Član vladajuće koalicije, Pupovac, nositelj liste SDSS-a, bio je jasan: „Vjerujem da ćemo ovim izborima napraviti korak više, skočiti stepenicu ili dvije više da dođemo do onoga što je naš ideal koliko god mali bili – jednaki Srbi u Hrvatskoj i jednaka Hrvatska u Europi“. Iako je riječ o minornoj stranci, koja okuplja mali dio jedne nacionalne manjine, njezin smjer, cilj i ideal je izuzetno velik – „jednaki Srbi u Hrvatskoj“. S kime jednaki? S političkim narodom. Srbi su politički narod u Republici Srbiji. S tom se logikom mnogi u Hrvatskoj, pa i šire, ne slažu, pa rade na prekograničnom proširenju jurisdikcije srpskoga naroda, kao što je to već učinjeno s SPC-om. Takva politika na koncu vodi u velikosrpski poredak, odnosno u novu agresiju kakvu smo doživjeli prije nepunih tridesetak godina.

Pupovčev visoki ideal dodatno je obrazložio drugi na SDSS-ovoj listi, Dejan Jović: „Tražimo slobodu da možemo u svojoj zemlji slobodno reći tko smo, što smo, što osjećamo i što mislimo“. Sugerira nam kako hrvatski državljani srpske nacionalne manjine nisu slobodni, tj. da ih hrvatska država drži u stanju ropstva. Stoga, kaže, izlazi na europske izbore u Hrvatskoj iz osjećaja solidarnosti prema onima koji su u društvu godinama sustavno marginalizirani i ocrnjivani! Što je to negoli „veštačka“ proizvodnja „srpske ugroženosti“, koju bi esdeesesova lista, da dobije mandat, zagovarala i u Europskom parlamentu, pretpostavljam na temelju elementarne logike, kroz EPP u kojemu je, da se ne zaboravi – HDZ i Vučićeva Napredna stranka. Jovićev je program sljedeći: „Politika ocrnjivanja i stigmatiziranja ne samo da mora biti zaustavljena, jer ona to neće biti sama po sebi, nego joj se treba otvoreno suprotstaviti. I to ne samo tu kod kuće, nego i u Europi“.

Jović je izmislio neprijatelja (politiku ocrnjivanja i stigmatiziranja, koju zapravo prema Hrvatskoj provodi SDSS i SPC) kako bi prikrio krajnje ciljeve SDSS-a, SPC-a i Beograda. On se na taktičkoj razini zalaže za brzo proširenje EU na sve zemlje Zapadnog Balkana i to, kako je rekao, po mogućnosti odmah i sve zajedno. Srbi su, naime, na strateškoj razini jedini politički narod izmišljenoga Zapadnoga Balkana. U njemu vide prigodu za ostvarenje ciljeva postavljenih još 1844. Onoga Zapadnoga Balkana, kojemu se Tuđman suprotstavljao do zadnjega daha. I onoga kojega su u Hrvatsku uveli posttuđmanovski politikanti i praktikanti jugoslavenskoga integralizma.

Na europskim izborima u Hrvatskoj Pupovčeva lista, kako kaže, ima jedinstvenu priliku biti „prvi dio srpskoga naroda“ koji će prekinuti „nesporazum između srpskoga naroda i Europe“. Najveći nesporazum između Srba i Europe dogodio se s međunarodnim priznanjem Republike Hrvatske! Ponovimo i nemojmo se umoriti od ponavljanja: Srpski narod živi u Srbiji. SDSS kao stranka srpske nacionalne manjine izlazi na europske izbore u Hrvatskoj. Pupovac na temelju izbora provedenih u Hrvatskoj nema demokratski legitimitet ni legalitet u Hrvatskoj i u Europi predstavljati srpski narod – politički narod Republike Srbije. Osim, ako to nije podzemna politika hrvatskoga poretka. A, izgleda, da jest.

Da se ne vraćam na prethodne mandate, zadržimo se na aktualnim mandatima. Dva su ključna ložača zapadnobalkanske lokomotive koja su u posljednje vrijeme osilila Pupovčeve apetite i bez kojih bi on bio ono što jest – pripadnik srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj, a ne političko krilo onoga dijela koji je ustavši protiv ustavnopravnoga poretka doživio vojni i koncepcijski poraz i kućni ljubimac posttuđmanovskoga režima. Prvo, mimo izbornih rezultata, političke logike, državnih interesa i volje hrvatskoga naroda, Plenković ga je, kopirajući Sanadera, uveo u vladajuću koaliciju. Potom je zapadnobalkansku štafetu predao Pantovčaku.

Drugo, mimo bilo kakve državničke logike predsjednica Grabar-Kitarović, prihvativši štafetu i praveći se nevještom, početkom prošle godine pozvala je Vučića na dvodnevni dernek s Pupovcem, Jovićem i Porfirijem, što je ovaj objeručke prihvatio i iskoristio dar „lokomotive Zapadnoga Balkana“ (S. Mesić, I. Josipović). Tijekom toga derneka Vučiću i Grabar-Kitarovićevoj u nazočnosti Porfirija, Pupovca i Jovića predstavljen je dokument SNV-a Budućnost Srba u Hrvatskoj. U njemu ne postoji ustavnopravno korektan izraz „srpska nacionalna manjina“, dok istodobno Hrvatsku optužuje za loš odnos prema Srbima i za fašizaciju! Taj je dokument (riječ je o običnom jeftinom pamfletu) temelj aktualne kampanje SDSS-a. Dokument je uredio ideolog SNV-a Dejan Jović, danas drugi na listi SDSS-a.

Plenković i Grabar-Kitarovićeva omogućili su preduvjete SDSS-ovoj kampanji „kako je biti Srbin u Hrvatskoj“ pomoću koje bi se, dobiju li mandat, glas Beograda čuo i u Europskom parlamentu prije negoli je Srbija ušla u članstvo EU. Treba, dakle, liječiti uzroke, a ne posljedice kao što su provokativni i zbog kršenja čl. 12 Ustava protuustavni plakati SDSS-a. Na kritike i prosvjede ojađenih Hrvatica i Hrvata zbog nepotrebnoga učvršćivanja srbijanskoga i četničkoga elementa, Predsjednica je tada u društvu Vučića pred novinarima poručila hrvatskom narodu: „Mi ne smijemo dopustiti da nam pojedinci s rubova političkog spektra i s rubova bilo kakvog političkog razmišljanja diktiraju politiku“. A Vučić je pak pred Predsjednicom iz središta velikosrpskog razmišljanja, lagao: „Ovi ljudi moraju da znaju da ja nisam nikakav četnik, da mi nitko u familiji nije bio četnik…“. Predsjednica je, međutim, „morala da zna“ i za ovaj Vučićev citat: „Hoćemo samo ono što je naše, srpsko. A to jesu i taj Karlobag i Ogulin i Karlovac i Virovitica i sve te srpske zemlje. I to moraju da znaju!“. Ako dosad nije znala srbijanske apetite, sad zna. A o apetitima SPC-a da i ne govorimo.

Vratimo se na početak. Zamislite bilo kojega katoličkog biskupa na središnjem predizbornom skupu bilo koje koliko-toliko hrvatske stranke, ne daj Bože da ju je utemeljio ratni zločinac kakav je Goran Hadžić. Kakav bi to „antifašistički“ delirij izazvalo. Pljuštale bi osude. Pupovac bi se od ugroženosti rasplakao između dvije dramaturške stanke. Gledali bismo ritualno posipanje pepelom. Dignule bi glavu sve pravobraniteljske i druge režimske jestive i nejestive gljive… Zamislite na predizbornom skupu stranke dr. Hasanbegovića kako mu nazočnošću potporu daje muftija dr. Aziz Hasanović! Ili na predizbornom skupu Ilčićeve liste varaždinskog biskupa Josipa Mrzljaka… Nastao bi lom po dubini i širini političkoga prostora. Potezalo bi se pitanje odvojenosti crkve od države, sekularizma, nacionalizma, fašizma, klerofašizma, fašizacije, „vatikanskih ugovora“… No, kad je u pitanju SDSS i SPC, nema frke, vlada nirvana, ne dovodi ih se u kontekst fašizacije, politizacije svetosavske crkve… Zašto? Zato jer kampanjom za europske izbore SDSS u nazočnosti nacionalne crkve države Srbije provodi službenu politiku dva režima. Hrvatskoga i srpskoga. Riječ je o dva oka u glavi Zapadnoga Balkana.

I to je ta pokorena i poražena Hrvatska, koja iz dana u dan odustaje od sebe. Ako bi pak netko sramežljivo branio katoličkoga biskupa zalutaloga na predizborni skup, onda bi mu Pupovac u ime ovdašnjega režima (da se ne mora izlagati „suho zlato“ Plenković ili frizura Grabar-Kitarovićeve) poručio kako je „jugoslavenski antifašizam bio istinska revolucija prema europskom fašizmu koji i danas prijeti“, što je preventivno i učinio. Moguće bi se u tom slučaju pozvao na austrijskog vršitelja dužnosti biskupa koji hrvatskim biskupima ne dopušta služiti sv. misu na Bleiburgu, pa i na papu Franju i njegovog „velikog Irineja“ koji zajednički po bespućima povijesne zbiljnosti traže istinu o Stepincu, a zapravo u 21. stoljeće protežu i rastežu jugokomunistički i velikosrpski mit o Stepincu. No, budimo iskreni do kraja, ako bi pak na središnjem predizbornom skupu SDSS-a uz Porfirija sjeo koji katolički biskup, događaj bi društvenopolitički radnici oba režima okarakterizirali kao vrhunac „demokratije“ i „ekumenizma“, tj. bratstva i jedinstva integralnog jugoslavenstva.

Hrvati su na početku 21. stoljeća prevedeni žedni preko vode na isti način i s istim ciljem kao i početkom 20. stoljeća. S tom razlikom što im se sad onemogućava komemorirati žrtve u proteklom stoljeću pale od zločinačkih krvavih ruku jugoslavenskoga integralizma i velikosrpstva, a koji sebe i svoje proglasiše „antifašistima“ i, da se razmemo – kako zapovijeda guru Zapadnoga Balkana, S. Mesić (u slučaju Hršaka na Maclju) – antifašistima se ne smije suditi. Oni su sa svojim slugama, naime, jedini ideološki ispravni i opravdani tužitelji, sudci i tamničari hrvatskoga naroda i njegove države.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari