Pratite nas

Iz Otporaševe torbe

“Prodaja Dalmacije”, Rapallski ugovor, Rimski ugovori. Kronološka istina

Objavljeno

na

Rapallski ugovor, ugovor između Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i Kraljevine Italije, zaključen u Rapallu kraj Genove 12.XI.1920. Ugovorom je trebalo riješiti sporna teritorijalna i pogranična pitanja nastala nakon I. svj. rata zbog raspada Austro–Ugarske (Saint-germainski ugovor), tal. okupacije dijelova istočnojadranske obale i proglašenja Kraljevine SHS.

Još je Nikola Pašić ustupio Dalmaciju. U nastojanju ostvarivanja velikosrpskih interesa, već 1916. godine, Nikola Pašić je kao ministar vanjskih poslova Kraljevine Srbije u izjavi petrogradskim novinama potvrdio „pravo“ Italije na okupaciju dijela hrvatske obale i nekih otoka, s tim da i Srbija dobije izlaz na more i dio priobalja. Njegovi politički potezi oslanjali su se na tajni Londonski sporazum iz 1915. godine, kojim su saveznici u Prvom svjetskom ratu (Rusija, Francuska i Engleska) obećali Italiji dio hrvatske obale i neke otoke, kako bi ova za uzvrat ušla u rat na njihovoj strani.

On nije nikada zaživio, niti je imao bilo kakvoga temelja u međunarodnom pravu, ali je poslužio u svrhu daljnje trgovine hrvatskim teritorijem – jer su se na njega pozivali podjednako talijanski fašisti i srbijanski ekstremni nacionalisti kad god im je to odgovaralo. S tom politikom nastavilo se i nakon ujedinjenja, pa je dvije godine kasnije (1920.) Pašićeva vlada potpisala Rappalski ugovor kojim Kraljevina SHS velikodušno daruje Italiji dijelove hrvatske obale i otočja, ponovno ugrađujući u te planove i svoje velikosrpske teritorijalne interese.

Rapallski ugovor/prodaja Dalmacije

Rapallski ugovor, ugovor između Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i Kraljevine Italije, zaključen u Rapallu kraj Genove 12.XI.1920. Ugovorom je trebalo riješiti sporna teritorijalna i pogranična pitanja nastala nakon I. svj. rata zbog raspada Austro–Ugarske (Saint-germainski ugovor), tal. okupacije dijelova istočnojadranske obale i proglašenja Kraljevine SHS.

Kraljevinu Italiju u pregovorima su predstavljali premijer Giovanni Giolitti, ministar vanj. poslova Carlo Sforza i ministar obrane Ivanoe Bonomi, a Kraljevinu SHS premijer Milenko Vesnić, ministar vanjskih poslova Ante Trumbić i ministar financija Kosta Stojanović. Pregovori su se odvijali u znaku diplomatske premoći Italije koja je uživala potporu Francuske i Velike Britanije pa je čak postavila pitanje svih područja koja su joj bila obećana Londonskim ugovorom (1915).

Rapallskim ugovorom Italiji su pripali Trst, Gorica, Gradiška i dio Kranjske, Istra (bez Kastva), otoci Cres, Lošinj, Unije i Susak, Zadar te Lastovo, Palagruža i neki manji nenastanjeni otoci. Priznata je Slobodna Država Rijeka koja je obuhvaćala grad Rijeku te dio teritorija sjeveroistočne Istre (Rimski ugovori).

Talijanima u Kraljevini SHS priznato je pravo uporabe jezika i sloboda vjeroispovijesti, ali se ista prava Hrvatima i Slovencima u Istri nisu jamčila. Hrvatska i slovenska javnost te Hrvati i Slovenci u Istri loše su primili rješenja postignuta Rapallskim ugovorom, a ministar Trumbić podnio je ostavku. Istoga dana potpisana je i Antihabsburška konvencija kojom su se dvije zemlje obvezale da će spriječiti restauraciju Austro-Ugarske Monarhije i povratak Habsburgovaca.

 Rimski ugovori

Rimski ugovori, naziv koji obuhvaća dva ugovora – Pakt o prijateljstvu i srdačnoj suradnji te Sporazum o Rijeci – potpisana u Rimu 27. I. 1924. U ime Vlade Kraljevine SHS potpisali su ih predsjednik Vlade Nikola Pašić i ministar vanj. poslova Momčilo Ninčić, a u ime Vlade Kraljevine Italije Benito Mussolini.

Paktom o prijateljstvu i srdačnoj suradnji strane potpisnice se na pet godina obvezuju na osiguranje mira i čuvanje rezultata I. svj. rata te na međusobnu pomoć u slučaju ugroženosti jedne od njih. Sporazumom o Rijeci dogovoreno je ukidanje Slobodne Države Rijeke i priključenje njezina teritorija Italiji koja je zauzvrat priznala Kraljevini SHS puni suverenitet nad lukom Baroš i Deltom. Dala joj je u zakup i bazen Thaon di Revel u riječkoj luci na razdoblje od 50 godina, uz simboličnu zakupninu od jedne lire godišnje. Predviđena je i korektura rapallske (Rapallski ugovor) granice kraj Rijeke, tako da put iz Rijeke u Kastav bude na jugosl. teritoriju, dok bi riječki željeznički kolodvor došao pod mješovitu talijansko-jugosl. upravu. Hrvatima u Rijeci zajamčena su ista prava kakva uživa i tal. manjina u Dalmaciji. Sporazum o Rijeci imao je i dopunske konvencije (Nettunske konvencije) o odnosima između pograničnih područja, o proizvodima oslobođenima carina i dr. Sporazumom o Rijeci Mussolinijeva je vlada uspjela provesti reviziju Rapallskog ugovora u skladu sa svojim interesima.

Naravno da su Srbi i komunisti pripisali “prodaju Dalmacije ” Hrvatima.

Dne 18. svibnja 1941. izvršen je diktat fašističke Italije protiv netom obnovljene Nezavisne Države Hrvatske. Njemačka, u čiju se je pomoć nadala Hrvatska, spremala se na ratni pohod protiv Sovjetskog Saveza, te je u tom pravcu bila i usmjerena njezina vanjska politika. Kako je Italija bila jedini potencijalni saveznik Njemačke u Europi, a unutarnje stanje bilo je vrlo težko zbog gubitka talijanskog kolonijalnog carstva u Africi, mlada Hrvatska Država morala je postati žrtva talijanskih teritorijalnih presizanja, te je Njemačka u tom slučaju pokazala svoju nezainteresiranost za hrvatska prava na jugo-zapadne granice.

Dalmacija u NDH

9. rujna 1943. Italija je kapitulirala i zatražila separatni mir sa Saveznicima. Tom prilikom je Poglavnik izdao zapovied Hrvatskim Oružanim Snagama da oslobode oteta područja i dao Izjavu o razrješenju Rimskih ugovora, kako slijedi:

Dne 18. svibnja 1941. sklopljeni su između hrvatske vlade i talijanske vlade Rimski ugovori i to: ugovor o određivanju granica između Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Italije, ugovor o jamstvu i suradnji između Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Italije, sporazum o pitanjima vojničkog značaja, koja se odnose na jadransko-primorsko područje, te izmjena pisama glede upravnog uređenja obćine Split i otoka Korčule.

Ni jedne obveze iz ovih Rimskih ugovora nije talijanska vlada sa svoje strane izvršila, napose ne u pitanju granica, jamstva za političku nezavisnost i teritorijalnu cjelovitost te upravnog uređenja obćine Split i otoka Korčule, pa uslied toga ovi ugovori nisu nikada ni stupili u život. Naprotiv svi oni probitci Nezavisne Države Hrvatske, koji su gornjim ugovorima imali biti zaštićeni, bili su sa strane Kraljevine Italije trajno povređivani. Ovi su ugovori bili sklopljeni uz izricitu napomenu o clanstvu ugovarajucih stranaka u novom europskom poredku. Nakon sto je Kraljevina Italija bez znanja i pristanka svojih saveznika utanacila primirje sa neprijateljskom ratujucom strankom, i time se izdvojila od dosadanjih saveznika, nema nikakove stvarne ni pravne mogućnosti, da bi i unapried sa strane Kraljevine Italije ti ugovori bili u zivot privedeni. S tih razloga kao podpisnik tih ugovora izjavljujem, da oni nemaju nikakove obvezatnosti ni za Nezavisnu Državu Hrvatsku.

Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske dr. Ante Pavelić.

Dano u Zagrebu, dne 10. rujna 1943.

Dilema dr. Pavelića bila je: braniti Državu uz gubitak dijela teritorija ili odbiti talijanske zahtjeve i izgubiti Državu? Očuvanje tek proglašene Nezavisne Države Hrvatske davalo je nadu za povratom izgubljenog teritorija i on se opredijelio za tu opciju.

Dalmacija-NDH-Njemačka

U preliminarnoj fazi razgovora dr. Pavelić je pokušao dobiti pomoć njemačke diplomacije u otporu talijanskim zahtjevima, koji su sve više postajali ultimativni. Ne treba zaboraviti da je Italija u to vrijeme na području Hrvatske imala gotovo 250.000 vojnika.

Na bečkom sastanku ministara Ciana i Ribbentropa, održanom 21. i 22. travnja 1941., njemački ministar nije na početku razgovora pokazivao razumijevanje za talijanske pretenzije u pogledu Dalmacije. “Hitler, kojega je u to vrijeme već potpuno zaokupljao plan “Barbarosa” 22. Travnja je izjavio da je Njemačka nezainteresirana u NDH i preporučuje direktne pregovore Rima s Pavelićem.” Stajalište Hitlera vidi se i iz njegove izjave na sastanku s njemačkim opunomoćenikom u Hrvatskoj, održanom 17. travnja. 1941.

“Hitler je primijetio, da o Dalmaciji još ne postoje nikakvi sporazumi, a da vrijedi kao neko pravilo, da u svemu što se nalazi južno od Države prevladavaju talijanski interesi.” U spomenutom bečkom sastanku s Ribbentropom, Ciano je iznio vrlo drastične zahtjeve prema Hrvatskoj: “Dalmacija i ostala jadranska obala bit će pripojena Italiji, u čitavom potezu od Rijeke do Kotora, s tim da Dalmacija dobije u pogledu uprave status gubernerije s guvernerom na čelu. Hrvatska će personalnom unijom biti također usko povezana s Italijom. Iz jednog telegrama Ribbentropa, dr. Veesenmayeru ponovno se potvrđuje njemačko stajalište, da sada prvenstvo u hrvatsko-talijanskim odnosima prepusti u potpunosti Italiji.
Weizsäcker, državni tajnik u ministarstvu vanjskih poslova Njemačke zapisao je, da je bio zamoljen prenijeti talijanskom ambasadoru Alfieriju takvo stajalište Ribbentropa:

“Njemačka nije zainteresirana u političkim talijansko-hrvatskim pitanjima, i stoga za Führera ne postoji nikakav razlog da zauzme stav u tom pitanju. On, štoviše prepušta u potpunosti Musoliniju, da to pitanje uredi u skladu s vlastitim željama i da se u tome sporazumije s Hrvatima. To vrijedi također, i za pitanje talijansko-hrvatske personalne unije”. Unatoč simpatijama pojedinih njemačkih dužnosnika prema Poglavniku i NDH, potpora Njemačke je potpuno izostala. U navedenim okolnostima došlo je do sastanka (25. travnja. 1941.) u Ljubljani talijanske i hrvatske delegacije. Hrvatsku delegaciju činili su dr. A. Pavelić, dr. M. Lorković i dr. E. Bulat, i drugi. Dr. Bulat navodi da je prvo dr. Pavelić razgovarao s talijanskom delegacijom oko l sat, te nastavlja: Poglavnik nam govori slijedeće;

“Njegova ekselencija ministar vanjskih poslova Italije, g. Ciano postavio je ovaj zahtjev Italije na naše područje i pokaza rukom na kartu nad njim, po kojoj je Italija tražila liniju razgraničenja Karlovac – Mostar i sjeverozapadni kut Crne Gore. Nadalje je rekao, Nj. E. Ciano, da bi sve ono što je sjeverno od te crte imala biti hrvatska država, potpuno nezavisna od Italije i da s njome možemo činiti što hoćemo, pa čak ako bismo htjeli, i Njemačkoj je pripojiti. Da bi potkrijepio te svoje zahtjeve Nj. E. Ciano, skupa sa nazočnim generalima, istakao je slijedeće:

Italija ulazi već drugi put u rat, da bi ostvarila baš ovu granicu, koju danas traži. Za to su oni dali, veli, šest stotina tisuća mrtvih već u prvom ratu, pa veli, neće ništa propustiti, da ovu priliku do kraja iskoriste. Jedino, kažu, ako bi Hrvatska htjela stupiti u tješnje odnose s Italijom, onda bi Italija bila spremna dati Hrvatskoj izlaz na more, i to u širini od kojih tridesetak kilometara na području između Kraljevice i Senja. Ja sam na to Nj. E. Cianu odgovorio slijedeće:

Kada bismo mi prihvatili ovo tek kao bazu za pregovore, tada bismo se mi svi nazočni ovdje našli u vrlo čudnoj situaciji. Svi bismo bili podanici Italije, jer smo svi rođeni u kraju, koji Italija traži za sebe. Ali i bez obzira na to, rekao sam mu, da nitko od Hrvata neće nikada prihvatiti ni razgovor na takovu temelju, a kamoli vođenje pregovora. Mi ćemo u takovom slučaju ostaviti sve, odreći se svih savezništava i Italija će umjesto onoga što traži imati nakon dva rata još i treći i to s nama.

Dalmacija-Italija-NDH

Drugi talijanski zahtjev ostavlja Hrvatskoj ispod Velebita pojas obale u širini od 80 km, ali i to uz pristup Hrvatske carinskoj i monetarnoj uniji s Italijom. Ovaj prijedlog je dr. Pavelić također odbio. Prijedlogu dr. Pavelića da Italiji pripadne prošireno područje oko Zadra i Trogira i neki otoci, Ciano je postavio protuprijedlog o carinskoj privrednoj uniji, kontroli lučkog i pomorskog prometa, te podređenost hrvatske vojske, što je dr. Pavelić također odbio.

U Ljubljani su razgovori završeni bez ikakvih rezultata.
U kasnijem brzojavu Ribbentropu, Kasche javlja; “da Pavelić nastoji izbjeći gubitak Dalmacije i da stoga teži sljedećem rješenju da odgovarajući talijanski princ postane hrvatski kralj bez praktičkih prava. Kralj je trebao biti savojski princ Aimone Roberto Margerita Maria Giuseppe di Torino, a trebao se zvati i Tomislav II, nosit će hrvatsku (Zvonimirovu) krunu, položiti prisegu na hrvatski Ustav, dok će politički, vojno i privredno vlast pripadati isključivo hrvatskom državnom vodstvu.

Nikakvog odstupanja teritorija ne bi bilo, optički bi to bio uspjeh za Musolinija, a osigurana bi bila izgradnja i jačanje čitave Hrvatske” zaključuje Kasche. U brzojavu od 3. svibnja. 1941. Kasche javlja iz Zagreba da se Pavelić nada (a to je povjerio Veesenmayeru) “sačuvati za Hrvatsku i Split i široke obalne poteze kod Velebita, kao i od Splita do Kotora. Moli zato njemačku podršku budući da je njegovo popuštanje pri kraju”.

“U noći 3. svibnja je stigao u Berlin brzojav Kaschea, kojim javlja da je talijanski veleposlanik Casertano zahtijevao odluku Pavelića u pitanju granice, carinske i monetarne unije, te vezivanja hrvatske vojske uz Italiju i to do 4. svibnja u podne.”

Pavelić je tada brzoglasno nazvao Mussolinija koji mu je odgovorio; “Io non posso essere rinunciatore”. Ja ne mogu biti onaj koji se odriče. Treba se znati, da je Mussolini nakon Prvog svjetskog rata oštro napadao i nazivao odricateljima (rinunciatorima) one talijanske političare, koji su se u Rapallu odrekli Dalmacije. Nije htio, da se sada njega isto tako naziva.

Time je Pavelićeva borba za Dalmaciju bila znatno otežana. Zaključeno je, da se pregovori nastave redovitim diplomatskim putem.” Rimski ugovor između NDH i Kraljevine Italije je potpisan 18. svibnja 1941. u 12,30 sati u Palači Venecija u Rimu.
Po Ugovoru su talijanski megalomanski zahtjevi drastično smanjeni, a NDH je dobila izlaz na more kod crte Novi Vinodolski, Senj, Crikvenica, Karlobag i Kraljevica u podvelebitskom primorju te područje od Omiša do Dubrovnika, dok je Kotor s širim pojasom Boke Kotorske do točke između Cavtata i Vitaljine pripao Italiji.

U sastavu NDH ostali su i otoci Pag, Brač, Hvar, Šipan, Šćedro, Maon, Lokrum, Lopud, Koločep i poluotok Pelješac. Posebnom konvencijom je trebalo biti riješeno pitanje Splita i Korčule jer je NDH inzistirala na njihovoj autonomiji. Ukratko nakon potpisivanja Ugovora, dr. Pavelić izjavio u jednom intimnom krugu, da će mu za povrat Dalmacije trebati oko dvije godine! Nije puno pogriješio, jer se prilika za povrat Dalmacije dogodila 9. rujna 1943. godine, što je i učinjeno aktom poništenja Rimskih ugovora.
Kipar Ivan Meštrović, nakon kratke izolacije bio je kod dr. Pavelića, koji mu se tom prilikom ispričao radi Meštrovićeva boravka u zatvoru, te rekao:

“Ja Vas razumijem, da ste i kao Hrvat i Dalmatinac bijesni i žalosni radi Dalmacije, ali što sam mogao kad mi je Mussolini zaprijetio da će uzeti sve do Karlovca. Žalostan sam i bijesan i ja, ali sam stiskao zube i pristao u nevolji, samo da zadržimo i sredimo ovo, a onda ćemo baciti Talijane u more.”

Državnopravnom izjavom su dne 10. rujna 1943. poništeni Rimski ugovori.

„Nakon što je Kraljevina Italija bez znanja i pristanka svojih saveznika utanačila primirje sa neprijateljskom ratujućom strankom, i time se izdvojila od dosadašnjih saveznika, nema nikakve stvarne ni pravne mogućnosti, da bi i unaprijed sa strane Kraljevine Italije ti ugovori bili u život provedeni. S tih razloga kao podpisnik tih ugovora izjavljujem, da oni nemaju nikakove obvezatnosti za Nezavisnu Državu Hrvatsku.” Poglavnik!

kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Iz Otporaševe torbe

‘KRIV SAM’ – piše razočarani Delivuk

Objavljeno

na

Objavio

Ova slika je uzeta 22 travnja 2017. Uzeo ju je moj susjed Michael. Mi smo se dogovorili da skinemo staru i stavimo između nas novu drvenu ogradu. To je dio moje bašče. Mile Boban, Otporaš.

Pitaš me da reknem nešto, da iznesem što mi je na srcu.

Hoću brate, i to hrvatski brate. Zašto ne. Reći ću ono što me muči, a to je da današnji Hrvati se ne nameću tko će od njih više dokumenata pročitati iz povijesti hrvatske prošlosti.

Ja sam bio taj “Razočarani Delivuk” koji je poslao na uredništvo časopisa OTPOR to pismo. Zašto sam to učino? Ja sam bio u hrvatskoj crkvi na polnoćki za Božić 1978. godine u San Jose, California. Poslije sv. Mise na parkingu ljudi jedni drugima čestitaju Božić i sv. Isusovo porođenje. Bilo je i rakije kojom su se prijatelji častili. Poslije svak je išao svojoj kuću.

Sutra na Božić 25. 12. 1988. oko četiri sata poslije podne dođe kod mene Branko Kujundžijić (1935-2005), koji je bio član ogranka Otpora 10 Rujna 1976. Poslije čestitanja Božića i bez velikog uvoda odmah me je napao da sam bio potpuno pijan sinoć u San Jose poslije sv. Mise i da sam svakoga vrijeđao i svake negativnosti navalio na mene kao na Pročelnika Otpora. Nije se dugo zadržao, jer je izvršio svoju uhodarsku misiju.

Ja sam se zamislio o ovom i malo razočaran što sam čuo od Branka Kujundžijića, napisao sam ovo pismo, potpisao ga kao “Razočarani Delivuk” i poslao glavnom i odgovornom urediku časopisa OTPOR kojeg je tada bio sada pok. Mile Markić.

Kasnije se je saznalo da taj Branko Kujundžijić uopće nije bio niti na polnoćkoj, jer bih ga i ja vidio, niti sutra na dan Božića. Osim toga u tajnim papirama koje je pronašao moj odvjetnik na njujorškom procesu Dennis Roberts bilo je ime da je Branko Kujundžić bio tajni agnet američke nadzorne službe FBI.

Ovo navodim kao jedan povijestni dio hrvatskih dogodovština i intriga raznih uhoda i špijuna protiv poštenih Hrvata i hrvatskih rodoljuba, a ponajviše organizacije Hrvatski Narodni OTPOR, HNO i njihovih članova. Ova intriga Branka Kujundžijića se može ubrojiti u sve druge i sa svih dolazećih strana u razne spletke, smutnje, zavjere i urote protiv organizacije Hrvatski Narodni OTPOR, HNO čiji su članovi završili na sudu u New Yorku 1982. godine.

Na gore priloženoj sliki to sam ja, Mile Boban u mojoj 78 godini. Sada pročitajte dolje priloženo pismo.

Donosim ovdje vrlo zanimljiv opis iz Časopisa OTPOR, Glasilo HNO, od ožujka 1979 god.

U potražnji za nekim zapisima i dokumentima, pronašao sam ovaj članak u Časopisu OTPOR za ožujak 1979. Članak je sam po sebi zanimljiv, tim više što ga je potpisao jedan “Razočarani” Delivuk.

K R I V S A M

KRIV SAM što sam rodjen kao Hrvat.

KRIV SAM što sam rodjen uoči Drugog svjetskog rata.

KRIV SAM što sam pošao u pučku školu odmah nakon drugog svjetskog rata.

KRIV SAM što sam naučio čitati i pisati.

KRIV SAM što sam mog pok. djeda Gabre otvorio škrnju u kojoj su bile pohranjene knjige hrvatskog značenja što sam sve s velikom napetošću čitao.

KRIV SAM Što sam te zanimljive knjige Čitao.

KRIV SAM što sam slijepo slušao moje roditelje te tako postao praktičan katolik i kršćanin.

KRIV SAM što sam zapamtio i loše i dobre stvari o patnjama mog hrvatskog naroda o kojima su mi roditelji uvijek pričali.

KRIV SAM što sam se oduševio odvažnim i hrabrim sinovima Hrvatske koji su se nesebično žrtvovali da bi im djedovina sretna bila.

KRIV SAM što sam zavolio te iznimne sinove hrvatske preko kojih sam se zaljubio u Hrvatsku.

KRIV SAM što sam u početku mog mladenačkog života prkosio vladi i zakonu koji su se nametnuli mom dragom hrvatskom narodu bez njegove volje.

KRIV SAM što sam u tom prkosu napustio moj dragi narod hrvatski i tim činom počinio izdajstvo.

KRIV SAM što sam opet u mladenačkoj dobi – u emigraciji – stupio u redove onih odvažnih Hrvata koji su htijeli povratiti čast, pravo i slobodu svom napuštenom narodu hrvatskom.

KRIV SAM što sam tako bio svjestan moje zadaće unutar organiziranih Hrvata, da sam uvijek htio sve svoje žrtvovati za tu svetu zadaću, pa čak i život.

KRIV SAM Što nikada nisam htio udovoljiti mojim posve prirodnim porivima (kao što to mnogi danas neodgovorne čine a zadaća i sastanci za Hrvatsku baš ih i ne briga), nego sam uvijek mislio kako biti što točniji u zadaći hrvatstva kao organizirani Hrvat.

KRIV SAM Što je sudbina htjela da se jedna mlada djvojka Francuskinja uda za mene.

KRIV SAM takodjer što mojoj djeci – koja su po svim Božijim i ljudskim zakonima rodjena – neposvećujeme dovoljno očinske pažnje na koja oni imaju puno pravo.

KRIV SAM što u mojem rodoljublju za Hrvatsku često ne mogu razumijeti one moje prijatelje i Hrvate koji ne osjećaju i ne žrtvuju za Hrvatsku koliko ja. KRIV SAM što sam spreman za Hrvatsku učiniti sve pa i moj vlasiti život dati. KRIV SAM što sam spreman rušiti tamnicu Hrvata – Jugoslaviju.

KRIV SAM što je mojim rodoljubnim postupkom zabranjeno mojoj djeci otići u onu zemlju gdje im je otac rodjen te upoznati baku, djeda, i ostalu svojtu i kamenjar po kojem je njihov otac naučio hodati i blago čuvao.

KRIV SAM što moja djeca neće osjećati niti voljeti Hrvatsku o kojoj njihov otac i u snu toliko misli.

KRIV SAM što poslije mene i u mojoj obitelji hrvatstvo prestaje postojati; jer mi je nasljedstvo rodjeno u tudjini.

KRIV SAM što znam voljeti sve što je hrvatsko.

KRIV SAM što ne znam mrziti.

KRIV ću biti takodjer kada čvrsto odlučim prijeći onim osobama i Hrvatima koji se isprazno zovu Hrvatima, a za djedovinu Hrvatsku ne mare ama baš ništa. Za to bi bilo bolje da se uopće nisam rodio; jer moj život i tako nije pridonio mnogo zajednici Hrvatstva. Trebao sam se roditi u ona vremena kada su glave i život bili mnogo jeftiniji od ružnoga i zaraženog dolara.

RAZOČARANI DELIVUK

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Iz Otporaševe torbe

‘Štitonoša’ – Glas Pročelništva Hrvatskog Narodnog Otpora, HNO za Sjevernu Ameriku br. 1

Objavljeno

na

Objavio

RIJEČ PROČELNIŠTVA

Hrvati su se – kroz stoljeća – sami hranili učaranim nadama, koje su najprije oduševljavale, a zatim iznevjerile, i naposljetku se sami u njih razočarali. U tom razočaranju najviše se je tragalo za ovim: tko je bio manje kriv – a tko više oduševljen, tko je bio manje, a tko više prevaren. rezultat je uvijek bio isti, a – također – i sudbina. Vrijeme je lagano, ali sigurno, prolazilo – a težnje hrvatskog naroda za samostalnost, državnost i slobodu se nisu ostvarile. I još uvijek se pitamo: zašto je to tako? Postavljamo si pitanje umjesto da iskreno priznamo da nismo znali u samim početcima postaviti prave stvari na pravo mjesto, a to znači: imati dovoljno rodoljubne snage i reći narodu pravo stanje stvari, to jest:
1.) – U kojem položaju se nalazi naš hrvatski narod i koliko je isti ubitačan za narodni opstanak;
2.) – Koji su sve činbenici koji su doveli naš hrvatski narod u takav položaj;
3.) – Koliko dugo bi hrvatsko ime postojalo ako bi se i dalje ostalo sa spomenutim činbenicima;
4.) – Koji put izabrati da se oslobodimo svih ovih faktora koji priječe put do samostalnosti i neovisnosti Hrvatske;
5.) – Koja sve sredstva upotrijebiti i upotrebljavati da se dođe do slobodne Države Hrvatske;
6.) – Uočiti i prikazati stvarne zapreke hrvatskoj državotvornoj ideji i tegobe u hrvatskoj oslobotiteljskoj borbi;
7.) – kada sve unaprijed rečeno proučimo, prikažemo i usvojimo – doći ćemo do slijedećeg: KAKO DOĆI DO HRVATSKE DRŽAVE:
  a – Putem izbora;
  b – Putem peticija;
  c – Putem pregovora;
  – Putem diplomacije;
  e – Putem sabotaže;
   f – Putem revolucije;
  g – Putem borbe.
Molim neka svaki Hrvat zaokruži jedno: na kojem je putu najsigurniji da se dođe do slobodne Hrvatske Države. međutim, prije nego se to učini, upitajmo se: Praviti izbore – kakove? Slati peticije – kome? Voditi pregovore – s kim? Upotrijebiti diplomaciju – čiju? Sabotirati – koga? Voditi revoluciju – gdje? Borba – koga pozvati i boriti se za što? Stav H. N. Otpora je poznat. A KAKAV JE VAŠ?
                                                                                                              IZNAD SVEGA HRVATSKA DRŽAVA
Svjedoci smo trenutnih zbivanja ovdje u Ameriki. Svjedoci smo kako kako se ta zbivanja mijenjaju i provode na kulturan i snošljiv način. Svjedoci smo žive osjetljivosti američkog naroda kada su u pitanju viši ciljevi Amerike. Svjedoci smo kako Amerikanci nemaju osobne mržnje kada je zajednica ugrožena. Svjedoci smo, budući znamo zašto su oni takovi…jer imaju vlastitu državu, vladu i izabrano predstavništvo kojega svi zajedno štite, brane i pomažu. Ugledajmo se u njih i zavjetujmo si sami sebi da ćemo se na njihovu primjeru i njihovu tlu naučiti kako dokončati i privesti kraju svaku našu nepotrebnu svađu i srdžbu. napravimo zajednički jedan plemeniti napor i pokopajmo sve sitnice koje nas razdiru i nađe zdrave snage potkopavaju i u nesigurnost . sigurnu propast – dovode. Budimo sudionici naše HRVATSKE ZAJEDNIČKE BUDUĆNOSTI, njenog prosperiteta i blagostanja, a ne grobari izčeznuća trinaeststoljetnog HRVATSTVA.
Naučimo se voljeti i poštivati, a ne mrziti i prezirati! Pokažimo da smo dostojni sinovi hrabrih nositelja hrvatske državotvorne ideje, branjene kroz burna i krvava stoljeća! Zajednički osjećamo ljubav prema gnjijezdu u kojem smo razvili svoja krila i koja su nas, na koncu, u tuđinu odvela. To je naš stav! To je stav Otpora!
Znade se: H.N.Otpor je javna, zajednička i hrvatska stvar. Zato, slijedeće dajemo na znanje:
OTPOR – to je svojstvo jedne hrvatske organizacije koja se suprostavlja svakoj sili koja nastoji pretvoriti Hrvatsku i hrvatski narod u jedan izmišljeni i nepostojeći narod.
OTPOR – to je snaga koja ojačava čovjeka podnositi: tegobe, iznemoglost, klonulost duha i morala, umor, žeđ i glad…
OTPOR – to je zaštita svakog Hrvata i odbijanje svakog neprijateljskog napada na hrvatskog čovjeka.
OTPOR – to je brana svakom napadaču na hrvatske i narodne probitke.
OTPOR – to je stvarnost koja se protivi svakoj sili koja želi i nastoji hrvate pokoriti i uništiti.
OTPOR – to je ideja borbenog i hrvatsko.državotvornog zajedništva za uspostavu Države Hrvatske.
OTPOR – to je žrtva koja daje i koja će davati najsvetiju stvar – vlastiti život – na Oltar Domovije.
OTPOR – to je stav i snaga koja ruši Jugoslaviju.
ZATO, oslobodimo se svakog straha, upotrijebimo sva raspoloživa sredstva i snage, čvrsto zbijmo borbenu liniju na putovanju i u sukobu sa zajedničkim nam neprijateljem!!! To je STAV H.N OTPORA.
SLAVA PALIMA A ŽIVI NA OKUP!
Pročelnik HNO za sjevero-američki kontinent Mile Boban.
Hrvatski Tjednik br. 173., 24 veljače 1981., st. 8
 
(Kada je dr. Franjo Tuđman bio u posjeti Hrvatima u Torontu 1987. godine, izrazio je pred skupom otovreno, jasno i glasno da mu ideje HNO ne smetaju. Vidi časopis Otpor br. 4 1987. Mo. Otporaš.)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari