Pratite nas

Gost Kolumne

Prodaja zemlje Arapima je pranje novca i okupatorski vjerski rat

Objavljeno

na

Reuters; Arapi i Arapkinje u Sarajevu danas
Planska arabizacija redatelja Bakira

Stara je narodna izreka da se čovjek češe ondje gdje ga svrbi, ili napad je najbolja obrana. Naime, već duže vrijeme svjedoci smo tih napada, kao obrane, koji dolaze od bošnjačkog vodstva, a koji su dio globalne agresije muslimana na krsćane i kršćanske svetinje, dio nezapamćene kršćanofobije koja terorom i nasiljem mijenja sliku Zapadne civilizacije.

Svakako da jedna od tih hirošimsko-nagasakijskih opasnosti islamske vjerske revolucije započete u Iranu krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća, koja je prerasla u najopasniji vjerski islamski terorizam u ljudskoj povijesti, a koja razorno pogađa i mijenja vjersku i etničku sliku Bosne i Hercegovine je masovno, nekontrolirano, naseljavanje Arapa na srpsko hrvatsku zemlju u Bosni i Hercegovini.

Niti jedan povijesni okupatorsko agresorski rat, pa čak ni otomanski genocidno konfesiocidni, nije tako ubrzano izmijenio etničko vjersku sliku Bosne i Hercegovine, zemlje Bošnjaka, Hrvata, i Srba kao što ju je izmijenio i mijenja, plansko i organizirano naseljavanje Arapa. To je zapravo osvajačko okupatorski rat u kojem svim sredstvima sudjeluju današnji Bošnjaci muslimani. Bez njihova blagoslova, bez njihove svekolike pomoći taj rat ne bi bio tako učinkovit i brz u svojim opasnim namjerama i ciljevima. Sve se to događa pod onoj izlizanoj i kojoj više nitko ne samo u Bosni i Hercegovini već i u svijetu ne vjeruje, frazom arapskog investiranja u razvitak zemlje, investiranje u islamiziranje i radikalizaciju zemlje, koja dobiva sve dimenzije Afganistana i nekih drugih radikalnih islamskih zemalja.

Da, to jest arapsko investiranje, ali ne materijalno već etničko vjersko kako bi se stvorila snažna, za Europu opasna islamska država, koju s pravom i razlogom neki europski čelnici upoređuju sa opasnosti kakva dolazi od isilovske države. To europsko upozorenje koje, na svu sreću, se upućuje na Bosnu i Hercegovinu, na njene Bošnjake muslimane kao snažne sudionike mijenjanja nacionalne i vjerske beha slike, koji planski arabiziraju i islamiziraju beha društvo, a što je oblik mirnodopskog etničko-vjerskog čišćenja tih europskih prostora, smeta čelniku beha muslimana, kreatoru i sukreatoru tog terorističkog procesa, Alijinom sinu Bakiru Izetbegoviću.

Zbog toga se u ovo vrijeme europskih ukazivanja na tu opasnost stalno češe o to arapsko naseljavanje i agresira na europske čelnike koji, možda već kasno, uviđaju tu arapsku agresiju. Bakir udario baš na sve, poput Sulejmana Silnog kada je svom snagom i mržnjom jurišao na Europu i iza svojih okupatorskih pohoda ostavljao krvav trag. I Bakir Silni agresira na europske čelnike na Europu i svoju agresiju opravdava izmišljenom islamofobijom. Za Izetbegovića II. islamofobija je europski strah od islamskog razornog terorizma, te pokušava napad koristiti kao obranu te vjerske ideologije i onih koji svoje utočiste nalaze u Bakirovom pašaluku, otomanskoj pokrajini ostavljenoj u amanet Sultanu Erdoğanu.

Okuplja Bakir sve muslimanske snage u etnički i vjerski čistom bošnjačkom Sarajevu i „najoštrije osuđuje i odbacuje islamofobične napade koji su u posljednje vrijeme dobili na intenzitetu, a dolaze od najviših dužnosnika nekih članica Europske unije, kao što su Hrvatska, Austrija i Češka”. Nažalost, svi ti europski, kako ih Bakir naziva “islamofobični napadi”, dolaze gotovo kasno jer Izetbegovići su već obavili posao glede radikaliziranja i gradnje islamskog terorističkog centra u vehabijskim entitetima, kao što su Gornja Maoča, Podgredina, Gluha Bukovica i drugih dvadesetak takvih centara, pa gotovo i neka predgrađa Sarajeva koja su prodata ili za vojne zasluge u ratu darovana Arapima.

Izetbegović II. u obranu procesa mijenjanja etničke i vjerske slike Bosne i Hercegovine, koja je svakim danom sve više crna i umotana u okvir vjerskog radikalizma i ekstremizma, kaže: „…Bošnjaci su ponosan autohtoni europski narod…”. I nije to ništa novo od Izetbegovića, koji su do podne jedno, poslije podne drugo. Pa tako su eto po Izetbegovićima „Bošnjaci autohtoni europski narod”. Moglo bi mu se povjerovati da taj isti „autohtoni europski narod” ne smatra „Turskom mati, tako je bilo i tako će ostati”, te da im nisu u svim segmentima nacionalnog, vjerskog, kulturno-civilizacijskog, bliži Iranci, Afganistanci, Turci, Arapi i svi drugi muslimani svijeta od europskih susjeda Srba i Hrvata, Austrijanaca i Česa. Takvi čelnici beha muslimana nam govore da su današnji Bošnjaci autohtoni narod u Europi, a ti isti autohtonisti Bosnu ostavljaju Turcima u amanet i zazivaju ponovni turski okupatorsko-genocidno konfesiocidni pohod na Europu, prostor za kojeg se vežu kao „autohtoni“ narod.

Nije li to ili najveća povijesna veleizdaja zemlje za koju se vežu, sa kojom se pokušavaju nacionalno identificirati ili velike laži kakve se od tih „autohtonista“ čuju zadnjih dvadesetak godina otkada pokušavaju izgraditi neki svoj nacionalni identitet povezan s Europom samo onoliko koliko od te Stare dame imaju koristi, i onoliko koliko ona šuti na taj njihov proces isilizacije Bosne i Hercegovine, u kojoj već danas slobodno živi, a neki i mirovine primaju, desetci tisuća islamskih terorista.

Za nemuslimane u Bosni i Hercegovini je svaki Arap koji je “kupio” beha zemlju današnji i sutrašnji vjerski terorist, budući da je on i doveden ne samo da promijeni vjersku i etničku beha sliku, već da bude nasilni teroristički rušitelj europskih vrijednosti i europskih naroda. I to je istina i činjenica koje potvrđuju i europski čelnici. Stoga je potrebno sve „kupoprodajne“ ugovore između, svih beha naroda, jer pravo prodaje zemlje kao sredstva za mijenjanje entičke i vjerske beha slike nemaju ni Bošnjaci muslimani, i Arapa proglasiti ništavnima, i zemlju vratiti starim vlasnicima ili je predati vlastima na čijim prostorima je rasprodata. To je jedini mirnodopski način da se zaustavi proces isiliziranja i etničko vjerskog mijenjanja beha slike u korist Arapa, odnosno islama. Prodaja zemlje u Bosni i Hercegovini Arapima je ne samo neviđeno svjetsko pranje novca, već i okupatorski vjerski rat, kakav nije zabilježen u povijesti ratovanja.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Obrana narodnoga i vjerskoga identiteta

Objavljeno

na

Objavio

Sve dok lokalna vjersko-nacionalna politika Islamske zajednice i SDA, inspirirana ideologijom političkoga islama te determinirana sveopćom platformom i osmišljenom strategijom centara političke moći, vodi ideološko-vjerski rat protiv autohtonoga hrvatsko-katoličkog puka, gradu Jajcu će se oduzeti gotovo svaka mogućnost većega prosperiteta i napretka.

Bošnjački narod je patologiziran činjenicom da nije imao povijesnih čimbenika na osnovu kojih bi stvarao svoju nacionalnu svijest. Jednostavno, gradeći vlastiti vjerski korpus u procesu provođenja islamizacije od XV stoljeća nadalje, muslimani se nisu više mogli identificirati sa nekadašnjom vjerskom, a samim time, i narodnom pripadnošću. S druge strane, oni se nisu mogli u potpunosti identificirati niti sa osmanlijskim osvajačem, jer je to bio tuđinac koji je govorio drugim jezikom i imao sasvim druge običaje i drugu kulturu. Iako je, dakle, u periodu od gotovo četiri stoljeća taj novi (muslimanski) korpus apsorbirao jedan dio osmanske tradicije, njegovo slavensko biće je i dalje činilo (i čini) stup njegova društvenoga bića. Znači, glavna nova odrednica toga dijela slavenskoga naroda je bio islam kao religija. Svaki drugi narodni i vjerski kontinuitet sa srednjovjekovnom bosanskom državom, zapravo, prestaje, a javlja se narodno nedefinirana ali religiozno determinirana zajednica vjernika.

Dakle, islam nije bio (niti jeste) nositelj nacionalnosti. Islam je je nadnacionalna kategorija, sa svim elementima moralne univerzalnosti (kao i sve druge svjetske religije). Stoga, ne postoje turski, arapski ili dr. muslimani, već postoje samo muslimani kao pripadnici vjerskih zajednica.

S druge strane, hrvatsko-katolički puk je itekako imao kontinuitet svoje vjerske i narodne autohtonosti. Srednjovjekovna bosanska država je bila kršćanska država, jer njena povezanost sa Svetom Stolicom nije nikada prestala. Bosanski kraljevi, pogotovu oni koji su se deklarirali kršćanima, te i većina drugih vladara koji su bili dio katoličke ekumene, pripadali su europskom civilizacijskom i kulturološkom krugu. Dakle, iako demografski devastirani, u vrlo teškim egzistencijalnim uvjetima, izloženi ogromnim porezima (npr. posebnim za kršćane u odnosu na pravoslavne, a pogotovu muslimane) i nametima, hrvatsko-katolički narod je uspio opstati. Njegova povijesnost ukorijenjena u bosanskoj srednjovjekovnoj državnosti itekako je uvjetovala opstanak narodne, te kasnije buđenje nacionalne svijesti.

Od esencijalnog je značaja, dakle, za cjelokupnu državnost Bosne krunjenje papinskom krunom posljednjega bosanskog kralja Stjepana Tomaševića. U to vrijeme je to značilo u ondašnjoj Europi potpuno internacionalno priznanje državne suverenosti Bosne. Danas možemo taj pravni čin usporediti npr. sa primitkom jedne države u Ujedinjene narode. Stoga, itekako nas treba čuditi (a, možda i ne, s obzirom od koga dolazi!) ignoriranje ovakvoga povijesnog događaja gdje se, zapravo, internacionalno priznanje bosanske suverenosti svodi na diletantsko i jeftinu analizu „bitke za vjeru pradjedova”.

Isto tako, „začuđuje ujakova zaboravnost ili neinformiranost” da su, prigodom obilježavanja obljetnice kraljeva krunjenja, predstavnici Medžlisa IZ u Jajcu bili zvanično pozvani kako bi ZAJEDNO obilježiti ovaj povijesni događaj naše nam zajedničke domovine, ali se nitko od njih nije odazvao. Naravski, „našemu ujaku” to uopće nije bitno, pa nas i naše susjede svojim ekspertnim i talentiranim insinuacijama „borbe za vjeru pradjedova” trpa zajedno u isti koš.

Na taj način, nadasve, pučkoškolski se pokušava poistovjetiti „napadač i branitelj”. Možda se „naš ujak” nada da mu je to uspjelo?

Crkva Svete Marije u kojoj je priznata suverenost jednoj državi nije samo jedna obična crkva, nego je, iznad svega, neupitni dokaz tj. mjesto na kojemu je (de facto i de jure) utemeljena i internacionalno potvrđena državna i katolička opstojnost Bosne, a ne neko obično mjesto dokazivanja “vlastite veličine u prošlosti”. S druge, pak, strane Crkva Svete Marije je bila i crkva oprosta, što znači da su u Jajce u marijanske dane hodočastili katolici s posebnim vjerskim potrebama (što je za ono vrijeme apsolutno normalno).

Danas Hrvatima-katolicima u BiH nije uopće potrebno nikakvo dokazivanje „vlastite veličine”, to je naš kralj Stjepan Tomašević dokazao papinskom krunom već prije šest stoljeća. Crkvu Svete Marije Hrvati-kršćani ne žele „prisvojiti sebi”, jer je nisu nikome s namjerom (ili u neznanju) dragovoljno dali ili poklonili. Katolicima je ova crkva, koju su predci jajačkih kršćana sagradili, nasilno otuđena. Oni ne mogu prisvajati nešto što nisu nikomu oduzeli ili od nekoga, bez njegova pristanka, stekli. Prisvajati može samo netko, komu nešto niti po ovozemaljskoj pravdi, niti po Božjim zakonima ne pripada. To je, „ujače” PRISVAJANJE!

Možete li politički analitičar „borbe za vjeru pradjedova” navesti bar jedan primjer, gdje su kršćani (pogotovu katolici u BiH) bilo kada u svojoj povijesti, nasilno prisvojili neku džamiju, a njenu munaru pretvorili u zvonik?

U obrnutom slučaju danas postoji tzv. europski fenomen pretvaranja crkava u džamije. Ali, uz apsolutno dopušten pravno-legalni posao, iako ne treba zaboraviti riječi francuskoga književnika Emilea Ciorana: „Francuzi se neće probuditi, dok Notre Dame ne postane džamija”!

Je li itko od Hrvata-katolika u Jajcu neizazvan (planirano ili iz čista mira), po oslobođenju od srpskoga okupatora, dolazio na lokaciju Crkve Svete Marije i provokativno tražio „pravo vlasništva” nad nacionalnim spomenikom uz upriličenje bilo kakve scensko-dekorativne molitve?

Je li krajnje cinično da najviši predstavnici IZ BiH bez čistih namjera i čistoga obraza (iako su se njihovi vjernici i narod bez ijednog ispaljenog metka vratili u Jajce) javno pokazuju (ne uskladivši dušu sa Allahovim principima) da nisu svoji gospodari, nego tuđe sluge i da provokativno moleći u Crkvi Svete Marije ostvaruju samo svoje kratkoročne interese i analogne interese svoje partije?

Rade li takvi vjerski službenici na provođenju konkretno planirane aktivnosti političkoga uništenja hrvatsko-katoličkoga naroda jajačkoga kraja ili ( itekako namjerno, možda, ipak, naivno?) vjeruje jajački egzilant da je ovdje u pitanju samo “borba za vjeru pradjedova”?

Što su trebali učiniti Hrvati-katolici? Jesu li trebali čekati da im se netko smiluje? Jesu li trebali na sve moguće provokacije i graditeljske uzurpacije od strane Medžlisa IZ jednostavno slijegati ramenima ili, pak, čekati da netko od “super ujaka” podigne glas u ime svojih vjernika? Jesu li se Hrvati-katolici povodom najnovijih “islamiziranja javnih površina” trebali žurno obratiti npr. zaštitniku hrvatskih nacionalnih interesa u državnom vrhu gosp. Sejdi Komšiću?

Naravski, „naš ujak” je „znanstveno“ ustvrdio da „nije trebalo dugo čekati na odgovor druge strane”. Jer, da da je „druga strana” čekala na nekoga poput „ujaka” ili gosp. Komšića, onda bi odista čekala Godoa. Došao je naš kardinal (vjerojatno bez „ujakovoga” znanja i odobrenja!) uz nazočnost „nekih fratara”, koji itekako istinski žive sa svojim pukom, te poslao jasnu poruku cijelom svijetu. Egzilant je, vjerojatno, mišljenja da je naš kardinal trebao (bilo mu je, nekako, usput) svratiti i do Medžlisa IZ, te ponizno zatražiti jednu novu Ahdnamu?

Samo jedna osobna i jednostrana patološka interpretacija, „poštovanoga ujaka”, služenja mise zadušnice za kršćanina Stjepana Tomaševića, dade mu za pravo, ustvrditi kako se u navedenom rekvijemu ne radi o „pobožnom sjećanju” i molitvi za dušu jednoga deklariranog katoličkog vjernika, nego o „političkim i vjerskim aspiracijama na krunidbenu Crkvu Svete Marije “.

A, zašto Hrvati katolici imaju (po mišljenju „stručnoga analitičara”) posebice „aspiracije na krunidbenu Crkvu Svete Marije”? Zašto treba imati želju za nečim što je povijesna činjenica? Povijesni izvori uz materijalne dokaze ne mogu se ni od koga „aspirirati”! Povijesni dokazi postoje ili ne postoje!!!

Hrvati jajačke općine su učinili ogromne napore da institucionalno zajedno sa našim susjedima Bošnjacima unaprijede kvalitetu života. Nažalost, višestruke opstrukcije SDA u suradnji sa Islamskom zajednicom u formiranju nove lokalne vlasti, pogotovu posljednje devetomjesečno neprihvaćanje izbornih rezultata iz 2016. god., jasno pokazuje kako i koliko je „teško” spoznati i prihvatiti da u ovome gradu i u ovoj zemlji žive i drugi NARODI.

Sve dok lokalna vjersko-nacionalna politika SDA i Islamske zajednice, inspirirana ideologijom političkoga islama te determinirana sveopćom platformom i osmišljenom strategijom centara političke moći, vodi ideološko-vjerski rat protiv autohtonoga hrvatsko-katoličkog puka, gradu Jajcu će se oduzeti gotovo svaka mogućnost većega prosperiteta i napretka.

Ipak, sve se još može, koliko-toliko, popraviti. Grad Jajce sigurno neće (više) tonuti u “začarane krugove prošlosti”, neće više trunuti u “kulturnoj zapuštenosti i socijalnoj i ekonomskoj besperspektivnosti”, niti se srozavati na “razinu mjesne zajednice i kasabe”. Grad Jajce, a i BiH, neće više “masovno” napuštati njegovi/njeni građani, AKO se, “uvaženi naš ujak” i njemu slični aktivno angažiraju i dadu konkretna rješenja za bolje sutra ovoga grada, ove općine ali i cijele BiH. Neka dođu i neka pomognu jadnomu i obespravljenomu narodu, ovome napaćenom kršćanskom puku, a naravski i našim “komšijama”!

Evo, ne zadugo su lokalni općinski izbori. Eto prigode obračunati se sa „suludim i dugoročno pogubnim politikama”, te ne biti (više) žigosanim „izdajnikom tako osmišljenih politika i vjerskih ideologija”. Političko i moralno prosvjetiteljstvo „našega ujaka” (vjerojatno) će stanovnici jajačke općine znati prepoznati te mu dati potrebnu legitimaciju kako bi inicirao novi „sistem vladavine”, (jer, „netko mora vladati”), koji se ne temelji na „nacionalno-vjerskim iluzijama i zabludama”. U tom slučaju ne gine „ujaku egzilantu”, jednom „normalnom i časnom čovjeku” titula počasnoga građanina uz obligatorni spomenik u Gradskom vrtu.

Autor teksta mag. Zdravko Duvnjak

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Hrvatski apostoli i Jude

Objavljeno

na

Objavio

Vjerojatno se više ne  sjećamo datuma, ali se nadam da pamtimo događaje iz novije hrvatske povijesti kojima smo bili svjedoci. Dubina zapisa i značaj tih događaja  nisu svima isti. Oni ovise o izravnoj ili neizravnoj uključenosti, emotivnom stavu spram tim činjenicama i društvenom vrjednovanju te povijesne zbilje.

Prvi oružani sukob u Domovinskom ratu zbio se 1. ožujka 1991. u borbi za Pakrac. To je bilo prvo vatreno krštenje novostvorene hrvatske policije. Osim dijela milicajaca koji su milicijsku uniformu zamijenili  odorom hrvatskog redarstvenika, najveći broj pripadnika hrvatskog redarstva popunjen je  dragovoljcima iz kompletnog hrvatskog naroda. Ovdje bih posebno istakao one koji su došli iz BiH i dijaspore. Zašto ih izdvajam? Odluka o stvaranju neovisne i međunarodno priznate Hrvatske time je dobila svehrvatski konsenzus stariji i snažniji  od rezultata Referenduma o hrvatskoj samostalnosti. Oni koji su željeli Hrvatsku znali su – sada ili nikad više.

Pokušajmo osvijestiti što je značio taj čin pristupanja u MUP RH s već navedenim zadaćama čiji je ishod  toliko bio nepredvidiv. Mislite li da su protivnici hrvatske neovisnosti, oni u Hrvatskoj ali i  izvan nje, zaboravili načine razrješenja s neistomišljenicima? Stare metode, podgrijane strastima osvete za svaki pokušaj samostalnosti Hrvatske, tad su se i usavršile.

Međunarodni politički interesi u ovom dijelu Europe, njihovi planovi i utjecaji na događanja u nastajanju svih Jugoslavija, poglavito od strane službenog Londona, Pariza i Washingtona te New Yorka (UN), nisu bili ništa manji od onog iz 1945. ili 1971.

S druge strane, udbaško kosovska kamarila duboko je infiltrirana u sam politički, sudbeni, zakonodavni i obrambeni sustav. Žilavost tih službi očituje se i dan danas. Prije ćemo pronaći zadnju minu u nekom od silnih minskih polja zaostalih iz Domovinskog rata, nego li zadnjeg uljeza u nekom od državnih ureda ili u gospodarstvu.

Usprkos svemu tome ti dragovoljci, kao apostoli, slijedili su Tuđmanovu ideju neovisne i međunarodno priznate Hrvatske.  Nije postojao niti jedan racionalan razlog  biti dragovoljac, prvi redarstvenik. Postojala je samo motiv i vjera da je vrijedan svake žrtve uključujući žrtvu svog života.

Zbog svega toga, dragovoljce ili kako sam ih nazvao apostole, izdvajam od svih ostalih sudionika Domovinskog rata. Samo oni koji ne vrjednuju Domovinski rat kao  najznačajniji događaj u suvremenoj hrvatskoj povijesti neće prepoznati kolosalnu ulogu dragovoljaca.

Oni su nukleus hrvatske policije i preteča Hrvatske vojske kakvu smo poslije toga upoznali i kakvu imamo danas. U socijalnom, vrijednosnom, političkom i mnogim drugim aspektima, to je bila najhomogenija skupina Hrvatskih oružanih snaga.

Njihova apostolska uloga  poništena je onog trenutka kada su  znakom jednakosti (praksom ne i zakonom) stavljeni u skupinu branitelja. Da su se stvari odvijale drugačijim tijekom s dramatično lošim ishodom, onda bi se u njih upiralo prstom. Njihova bi glava „išla na panj“. Unaprijed sam spreman  prihvatiti sve kritike kako potpirujem podjele branitelja. Ne želim stati u obranu relativizacije dragovoljaca kao: “svi smo mi isti“. E pa nismo!

U početku sve je to bio dio jednog političkog, Tuđmanovog, projekta. Stoga  stoji onaj naziv kojeg su koristili srpski mediji, četnici i JA  za policajce i pripadnike ZNG-a, „Tuđmanovci“.  Ništa u tom nazivu nema pogrdno niti netočno. Apostoli  nikada nisu zatajili njegovo ime i njegovu ideju. Stoga su u srpskim logorima imali poseban tretman, onakav kakav doliči pronositeljima ideje samostalne Hrvatske.

Gdje su danas ti  apostoli? Mnogi su poginuli, drugi izranjavani i oboljeli, umirovljeni. Kao da za apostolski posao postoji dobna granica ili je apostolski posao gotov?

Dobro, pospremili smo u ropotarnicu povijesti te apostole. Gdje su suvremenici? Od njih se ne traži borba na život i smrt, već odanost, rad, poštenje i odmak od  komunističke prakse kao što su nepotizam, korupcija, fingirani rad birokratskog aparata, izmišljena radna mjesta i politička podobnost. Potrebna je promjena paradigme.

Je li lakše bilo ostvariti pobjedu u Domovinskom ratu ili promijeniti komunistički mentalitet?

Već se polako nazire tko je izdao Tuđmanovu ideju neovisne, samostalne, srednjoeuropske, uljuđene Hrvatske temeljene na kršćanskim vrijednostima, narodnjaštvu, radićevštini i starčevićanstvu. Naravno da pritom ne mislim na one koji nikad nisu prihvatili Tuđmanov projekt ili bilo kakav alternativni koji bi rezultirao samostalnošću i otadžbinu sveo u granice domovine.

Mislim i ciljam na Jude.

Trpimir Jurić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari