Pratite nas

Prodaju se za ‘siću’: Evo tko, kako i za koliko se podmićuje u Bosni i Hercegovini!

Objavljeno

na

Građani Bosne i Hercegovine smatraju da je korupcija četvrti najveći problem države iza nezaposlenosti, rada vlade i siromaštva, a čak 20 posto stanovništva dalo je mito, navedeno je u izvješću “Biznis, korupcija i kriminal u Bosni i Hercegovini: Utjecaj mita i drugih kriminalnih aktivnosti na privatno poduzetništvo” koji je danas prezentiran u Sarajevu.

Ured Ujedinjenih naroda za borbu protiv droge i kriminala (UNODC) izradio je ovo izvješće uz financijsku podršku Europske unija kao dio regionalnog projekta procjene korupcije u zemljama zapadnog Balkana.

Na temelju intervjua koji su obavljeni s predstavnicima 2.000 poduzeća, izvješće otkriva da su korupcija i druge vrste kriminala velike prepreke za privatno poduzetništvo i da imaju negativne učinke na privatne investicije u BiH, kazao je danas istraživač Odjela za statistiku i istraživanje Michael Jandl.

Dodao je da rezultati pokazuju da značajan procent poslovnih subjekata plaća mito javnim službenicima tijekom cijele godine, a posebice je naglasio podatak da se čak jedna trećina mita daje za ubrzanje administrativnih procedura, a jedan od rezultata ovog istraživanja jest da prosječan iznos mita iznosi 220 KM.

Zamjenik šefa Delegacije Europske unije u Bosni i Hercegovini Renzo Daviddi je danas za ekonomski i demokratski razvoj države te da je korupcija u javnom sektoru problem protiv kojeg se mora opredijeljeno boriti za što je potrebna politička volja i odlučnost, ali i hrabrost.

– Korupcija je fenomen koji je duboko ukorijenjen u poslovni sektor u BiH. Predstavnici poslovnog sektora rangirali su korupciju kao veoma značajnu prepreku za poslovanje u BiH, a jedan od 10 kontakata između javnih dužnosnika i predstavnika poslovnog sektora uključuje mito – podcrtao je Daviddi.

Direktor Agencije za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije BiH Sead Lisak također je ocijenio da je u BiH najveći problem sustavna korupcija što znači da postoji u svakom segmentu društva, a visoki nivo korupcije je veoma rasprostranjen.

Najavio je da će Agencija u skoroj budućnosti provesti istraživanje da bi se stekla prava slika o percepciji građana o korupciji, a to izvješće trebalo bi opredijeliti daljnji planski rad Agencije u borbi protiv korupcije.

Na pitanje novinara jesu li u BiH zabilježeni procesuirani slučajevi za davanje ili primanje mita, Lisak ističe da iako postoje slučajevi prijave korupcije nije bilo značajnih sudskih presuda za davanje ili primanje mita, te dodaje da BiH ima dobre zakone za sprečavanje korupcije ali je još  problem u njihovoj implementaciji.

Odgovarajući na pitanje postoji li korupcija u pravosuđu Lisak kaže da neprocesuiranje slučajeva korupcije dovodi do nedostatka povjerenja u pravosuđe što je za njega posredan odgovor na to pitanje.

– Vrsta sitne korupcije, koja utječe na dnevne živote običnih ljudi kada su u kontaktu s javnom administracijom, ima veliku ulogu u suvremenom društvu, a čak osam od deset odraslih građana BiH imaju kontakt s njom u određenom trenutku tijekom godine – stoji u danas izloženom izvješću.

Takvi kontakti mogu biti bilo št, od medicinskog posjeta, upisa u školu, izdavanja novog pasoša ili vozačke dozvole, ali prema rezultatima ove ankete, značajan broj tih kontakta je sumnjive prirode.

Također, pola slučajeva davanja mita su odgovor na izravan ili neizravan zahtjev javnog dužnosnika, ali gotovo 40 posto mita koje se daje je mito koje nude građani što pokazuje nedostatak povjerenja građana BiH prema javnoj administraciji, njenoj sposobnosti da funkcionira bez davanja neke vrste mita da bi se olakšale birokratske procedure.

Rasprostranjenost podmićivanja je veća u Federaciji Bosne i Hercegovine (25,3 posto) nego u Republici Srpskoj (10,5 posto). Stopa rasprostranjenosti podmićivanja je 18,2 posto za žene u Bosni i Hercegovini te 23,2 posto za muškarce.

Svatko tko prizna barem jedno davanje mita, u prosjeku zapravo daje mito pet puta ili jednom svakih 10 tjedana. Gotovo 80 posto podmićivanja je u gotovini, 15 posto u obliku hrane i pića. U 37 posto slučajeva podmićivanja građani Bosne i Hercegovine su inicijatori mita a u više od pola slučajeva se mito traži.

Prema ovom izvješću osnovni ciljevi davanja mita u Bosni i Hercegovini su izbjegavanje plaćanja kazne (25 posto) i ubrzavanje procedure (25 posto), dok se najviše mita daje zdravstvenim radnicima i policiji. (fena)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Srela sam četnika koji mi je sinove odveo u smrt

Objavljeno

na

Objavio

hkm.hr

Ruža Pavlić oba sina je pronašla u masovnoj grobnici u Lovasu. Mučeni su i ubijeni u listopadu 1991. u jednoj garaži. Domaći Srbin Mirko Rudić došao je, kaže, s nekim njoj nepoznatim ljudima i odveo ih…

Za Ružu Pavlić nema utjehe. Njezina djeca ubijena su u Lovasu 1991. godine. Željko (29) i četiri godine mlađi Darko. Obojica su bila neoženjena i živjela s roditeljima u obiteljskoj kući u Lovasu.

– Došli su po njih u našu kuću i samo ih odveli. Najprije su zatvoreni u zadruzi, zatim u općini da bi ih osam dana nakon što su ih odveli, ubili u jednoj garaži. I oni su kao i mnogi drugi ubačeni u masovnu grobnicu. Da su mi sinovi mrtvi saznala sam od susjeda nekoliko dana nakon njihove smrti – kazala nam je kratko Ruža, kojoj je svaki razgovor o tome otvaranje rana koje zapravo nikad nisu zacijelile. I neće.

Susjed mi je rekao da su mi sinovi pobijeni

Masakr nad nevinim stanovništvom malenog srijemskog sela započelo je u listopadu 1991. godine. Dva dana nakon što je Hrvatska proglasila neovisnost od Jugoslavije i nakon što je JNA  zauzela to područje uz pomoć paravojnih formacija Dušan Silni odigrala su se brutalna ubojstva.

– Toga dana kada je napadnut Lovas domaći Srbin Mirko Rudić došao je s nekim nepoznatim ljudima po moje sinove. Odveli su ih najprije u mašinsku radionicu u Poljoprivrednoj zadruzi, a onda u Općinu. Išla sam im u posjet. Od Save Klisurića, koji je bio direktor škole u Lovasu, tražila sam pomoć jer je poznavao moju djecu, ali ništa nije poduzeo. Danima nisam ništa znala o svojim sinovima. Ni od koga nisam mogla dobiti neku informaciju. Konačno, došao je dan kada mi je pokojni susjed Ivica Đaković rekao za smrt mojih sinova. Radila sam nešto oko cvijeća, a on je došao i rekao: Ružice, djeca su ti pobijena. U ruci sam držala veliki nož kojim sam radila i istoga sam trena pomislila kako je najbolje da se probodem. U glavi su mi se smjenjivala dva glasa – jedan je govorio da si skratim muke, a drugi da to ne činim. Nisam više imala razloga živjeti – prisjetila se Ruža najtežeg trenutka u svom životu.

– Kasnije sam saznala da je moje sinove prije nego što su ubijeni mučio četnik Petronije, da im je nožem sjekao i čupao kosu i zvjerski ih tukao zajedno s drugim četnicima. Božo Devčić i Ljuban Devetak krivi su za smrt mojih sinova. Kakav je to narod, kakvi su to ljudi?! Kakva je zvijer ušla u njih da su tako mogli mučiti i ubijati nevine ljude?! – pita se Ruža.

Za Božić 1991. godine otjerana je iz Lovasa. Otišla je u Njemačku gdje joj je bio bolesni muž koji je godinama radio u Njemačkoj i koji je pola godine prije okupacije Lovasa dobio moždani udar.

Vratila se samo zbog grobova svojih sinova

– U Lovas smo se vratili 1998. godine. Živjeli smo u jednoj sobici u dvorištu jer je sve drugo bilo porušeno. Polako smo u godinama koje su slijedile obnavljali kuću vlastitim sredstvima. Za sebe mogu reći da sam se vratila samo zbog grobova svoje djece. Njihova su tijela pronađena u zajedničkoj grobnici na lovaskom groblju. Na prepoznavanje u Zavod za sudsku medicinu u Zagrebu išao je brat moga muža. Željko je u džepu imao osobnu iskaznicu, a Darka su valjda prepoznali po kosi.

‘Za mene nikad neće biti utjehe’

– Jednom prilikom, kada sam išla na glasovanje, u Lovasu sam susrela Mirka Rudića koji je zajedno s drugim četnicima moje sinove odveo u zatvor. Kada sam ga ugledala, od šoka sam ostala paralizirana. Osim uspomena koje nosim u ranjenom srcu, od mojih sinova ostalo mi je tek nekoliko fotografija, slika koje su naslikali i nekoliko pramenova kose… Za mene nikada neće biti utjehe –  neutješna je Ruža.

Njezino svjedočenje kako i svjedočenja još nekolicine preživjelih objavljena su u spomen knjizi „Krvava istina (novome životu ususret)“ koja je nastala u povodu dvadesete obljetnice ukopa posmrtnih ostataka 67 lovaskih Hrvata, žrtava srpske agresije, koji su 1991. godine većinom bili pokopani u masovnoj grobnici, te u nekoliko pojedinačnih grobnica na groblju u Lovasu.

Ružin suprug umro prije tri godine i sada sama svakodnevno posjećuje grobove svojih najmilijih, piše 24sata.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Gordana Zelenika: ‘Blago zemlji koja vas ima …’

Objavljeno

na

Objavio

Još uvjek čujem glas moga oca kako mi govori.
“Ja tebi neću moći pomoći puno u životu, sve ćes morati sama.”

Bila sam peti razred osnovne škole i pitala sam kako to da iako sam odličan učenik ne mogu nikada ići na skijanje.
Ni na more. I zašto mi nemamo vikendicu na moru? I zašto nikada nemamo novaca?
I kako to da živimo u kući bez parketa i nisu dobili stan kao svi drugi?
I zašto je čovjek koji je pogledao našu kuću rekao mami da više nikada ne šalje zahtjeve za kredit jer dobro zna zašto ga neće dobiti?
I zašto je mama plakala?

On mi je tiho objasnio da ja ne moram ovdje ostati.
Da dobro učim, izaberem fakultet u kojemu Partija ništa ne može odlučivati.
I da jednog dana jednostavno odem van.
Daleko odavde.
Život se posložio tako da sam u istinu i otišla.
Gotovo bez pozdrava.
Oni su odlučili da jedan od nas mora preživjeti.
U Zagreb su donijeli moju odjeću i knjige.

I ja sam otišla zadnjim PAN American letom u New York.
Oni su ostali na milost i nemilost Četnicima i
JNA koji su nemilice tukli moj Osijek okružen sa tri strane.
Godine na rubu gladovanja, učenje na stranom jeziku po 12 sati dnevno,
na socijalnoj margini u novoj zemlji.
Tuđoj.

Neizvjesnost hoću li ikada više vidjeti svoje najdraže.
Prosvjedi, davanje zadnjih dolara doslovno odvojenih od usta..
Košmar.
Negdje tamo na drugom kontinentu stvarala se moja Hrvatska.
Na krvi moje braće, mojih prijatelja.

Naučila sam u stranoj zemlji podignuti glavu.
Biti ponosna na svoje ljude,
na svoju zemlju.
Iako mi je strana zemlja dala ogroman osjećaj slobode, nagradila sve moje napore i otvorila bezbroj mogucnosti, u srcu je ostala bol.
Za slikama moga djetinjstva.
Za poznatom mirisom kuće i majke.
Za mojim ljudima.
Neopisiva je to bol.
Zna ju samo onaj tko ju je na ovaj način osjetio.
Emigrant.

Vratila sam se očekujući je ponosnu i sretnu !
Lijepu kao u snovima.
Dočekala me tužna, opljačkana, sa ljudima pognutih glava, osramoćenim pobjednicima gurnutim na margine društvenog života.
A tamo gore, neka stara poznata pjesma.
Ona sa početka priče.
Neki čudni ljudi na krivim mjestima.
Poznata su mi bila imena stranaka, ali ono sto govore nikako se sa tim imenima više se nije moglo povezati.
Tko je ovdje sada moj?
Je li itko?
I zašto svi šute kada je tamo, odakle dolazim, bilo sasvim normalno da se pobunimo radi
širine plaže koju su nam obećali a nisu napravili??
I onda jasno i glasno čujem jedno ime
koje jasno i glasno
uz odobravanje svih koji na njegove izjave šute, govori o tome kakva treba biti njihova Hrvatska.

Ime tog gospodina je Krešo Beljak.

Gledam ga isključivo kao žena, povratnica iz emigracije, nacionalno osvještena Hrvatica i katolkinja.
I pitam one koji navodno “zovu “iseljenu Hrvatsku da se vrati, kako će objasniti ne činjenje na riječi upućene ženi, povratnici, Ruži Tomašić :
“Još jedna ustaška emigrantica, ova iz Kanade a porijeklom iz Bosne. Mi smo zemlja koja se oslobodila fašizma vlastitim snagama za razliku od Austrije, koja nam sada docira i ući nas antifašizmu zahvaljujući ovakvim domaćim izdajicama.
Sikter iz Hrvatske!!!”
Kako će objasniti katoliku Hrvatu koji je prodao kuću i poslao novac za obranu Hrvatske riječi upućene katoličkom aktivistu Batarelu :

“Za KATOLIKA Vicu želim da što prije opet postane Vincent John. Da izmoli 100 Oče naša na Zagrebačkom aerodromu prije nego što zauvijek odleti nazad tamo odakle je došao. Da pokuša svoju zatucanu, primitivnu pripizdinu stvarati u rodnoj Australiji a ne kod nas.“
Kako će objasniti nama koji smo naučili na suživot sa ljudima raznih rada i vjeroispovjesti divljački napad na dr Zlatka Hasanbegovića, Hrvata muslimanske vjeroispovjesti :

“a Hasanbegović je uz Kusturicu jedan od važnijih izdajnika bošnjačkog naroda i jedan od važnijih učenika i sljedbenika Luburića i Pavelića samo je prevelika kukavica da to javno prizna. Efendija Hasanbegović je obićni domaći izdajnik, kriptonacist, lažljivac, provokator, saboter hrvatske pred međunarodnom javnošću.”

Kako će oni koji pozivaju Hrvate da se vrate objasniti da nitko riječju nije reagirao niti osudio brutalno vrijeđanje Hrvatskog domicilnog naroda u njihovoj vlastitoj zemlji riječima kojima ih nikada u stranim zemljama u kojima žive se nitko ne bi usudio vrijeđati?

Doček naših srebrnih nogometaša koji su proslavili ime svoje zemlje
Krešo Beljak naziva ovako: Radi Thompsona koji je svirao kada je emigracija sakupljala novce !

„Mora mi smeće fašističko dan pokvarit… ali ne će, nabijem njega i sve fašiste!!! Danas samo Hrvatska..”

Beljak ovako vidi ljude koji se ne slažu sa politikom Milorada Pupovca

“Bagra“ sve su glaniji i sve jači a većina šuti i gleda… do kad!?!? Dok ne počnu otvoreno ubijati Srbe, pedere a onda i sve nas ostale koji se ne uklapamo u „njihovu“ zatucanu Hrvatsku”

A u isto vrijeme proziva cijenjenu umjetnicu, ženu Meri Cetinić ovim riječima :
JER SE OGLASILA ZBOG MICANJA HOSOVE PLOĆE PODIGNUTE POGINULIMA: „Zvali su je crvena Meri. U pravilu su politički, vjerski, nacionalni ili spolni konvertiti najglasniji. Kompleksi su zeznuta stvar.“

Čovjeku koji na javnoj TV otvoreno priznaje da puši marihuanu i zalaže se za njenu proizvodnju, jos bi se u nekim okolnostima takve izjave i dale razmotriti, no ako je on predsjednik političke stranke i član Amsterdamske koalicije koja odabire ljude za EU Parlament, teško se ovako nešto igdje u civiliziranom svijetu može tolerirati.

Gospodo ! Pozivate Hrvate da se vrate?
A stotine tisuća obitelji radi ovakvih političara upravo sada govore iste riječi koje je moj otac meni govorio prije 40 godina u komunističkoj
Jugoslaviji !

I na koncu, čestita Krešo pobunu u Srbiji protiv vlasti u Beogradu
I on bi tako nešto priredio !!!
A na pravoslavni Božić zaklinje se u bratstvo i jedinstvo..i zazivlje Tita !

No eto.. želja mu se ispunila pa tako će imati prosvjed protiv sebe 23.3. u Samoboru..
Demokratski.. jer mi Hrvati želimo ipak civiliziranu demokratsku zemlju u kojoj nas nitko neće smatrati građanima drugog reda.
A jednom kada se retorika i ponašanje ovakvih političara civilizira, možda se i vrati iseljena Hrvatska i prestanu se mladi dalje iseljavati…

Tragedija u svemu je da je slogan njegove Amsterdamske koalicije “ Lijepa naša Europo..”
Da… blago zemlji koja vas ima…

i koji bi ovakvu viziju i bogatstvo svoje kulture reprezentativno prenosili dalje po svijetu !

Gordana Zelenika

Beljak u elementu: ‘Gazite bandu! I mi ćemo uskoro’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari