Pratite nas

Analiza

Prof. Ante Nazor o ulozi Budimira Lončara u procesu osamostaljenja RH

Objavljeno

na

Potaknut intervjuom u kojem gospodin Budimir Lončar reagira na reakcije na Odluku o dodijeli medalja grada Zagreba („Tuđman mi je čestitao na obavljenom poslu kad je uveden embargo na uvoz oružja u Jugoslaviju“, Jutarnji list, srijeda, 13. veljače 2019., str. 13), navodim neke izvore kao prilog za raspravu o ulozi Budimira Lončara u procesu osamostaljenja i međunarodne afirmacije Republike Hrvatske, ali i za podsjećanje kako su na njegovo djelovanje te 1991. reagirali pojedini hrvatski političari. U tekstu se ne navodi izvor koji svjedoči o čestitki predsjednika Tuđmana Budimiru Lončaru „na obavljenom poslu kad je uveden embargo na uvoz oružja u Jugoslaviju“, jer na takav još nisam naišao. Ako ga netko posjeduje, molim da mi ga dostavi, kako bi moja spoznaja o tom događaju bila cjelovitija. Unaprijed zahvalan!

Dan prije proglašenja suverene i samostalne Republike Hrvatske, 24. lipnja 1991., u Zagrebu je na sjednici Hrvatskog sabora, na poziv predsjednika Tuđmana i u dogovoru s predsjednikom Sabora, tadašnji predsjednik Saveznog izvršnog vijeća (jugoslavenski „premijer“) Ante Marković (s potpredsjednicima i saveznim sekretarima iz Hrvatske) iznio stavove i prijedloge jugoslavenske vlade za rješavanje krize i za uređenje odnosa u jugoslavenskoj zajednici. Nakon njegova izlaganja, Vladimir Šeks je, sudjelujući u raspravi o prijedlozima SIV-a, iznesenim u izvješću saveznog premijera, ustvrdio da – „od premijera nismo čuli ništa novo“. U svojoj knjizi o tome je zapisao:

Bilo bi korektno i pošteno da se savezni premijer, ovdje pred Saborom, očituje i izjasni, odnosno da imenuje odgovornog (tu sam u prvom redu ciljao na Slobodana Miloševića). Isto tako Saboru je važan i odgovor koje garancije Vlada (savezna) može dati Republici Hrvatskoj, uz dobra rješenja u svojem prijedlogu za razrješenje državne i svekolike krize, da će se zaustaviti imperijalna politika Srbije? Očevidci smo već nekoliko godina unatrag da Republika Srbija jednostavno nasilno, agresivno ide prema svojem cilju – preustrojavanju Jugoslavije, njezinom razbijanju i pretvaranju u Veliku Srbiju. Kada bi za to savezna vlada imala neka jamstva, onda bi se i ovaj Sabor mogao drugačije odnositi prema prijedlogu i izvješću premijera Markovića.

Isto tako savezni premijer trebao bi se očitovati i na stajališta Budimira Lončara, saveznog ministra vanjskih poslova, kojima se izričito vrijeđa ono što vi, gospodine Markoviću, govorite. Vi kažete da savezna vlada priznaje legalitet i legitimitet vlasti u Republici Hrvatskoj. A vaš ministar Budimir Lončar kaže da bi Republika Hrvatska bila nesposobna, u slučaju osamostaljenja, funkcionirati kao demokratska država. A na berlinskom savjetu ministara KESS-a (Berlin, 19. i 20. lipnja 1991.) ministar Lončar stremljenje Hrvatske i Slovenije i njihovo oživotvorenje (za samostalnošću) naziva tempiranom bombom koja bi zapalila cijelu Europu. Time nas izravno denuncira pred cijelom međunarodnom javnošću i utječe na međunarodnu politiku suprotno legalitetu i legitimitetu vlasti u Hrvatskoj i Sloveniji.

Lončar govori na konferenciji za tisak da su prava Albanaca zaštićena i da nisu ugrožena; to je poruga cijeloj Europi, cijelom demokratskom svijetu. Govori o ubojstvima povampirenih bandi u Hrvatskoj, ubojstvima redarstvenika, teškom narušavanju ustavnog poretka, mira i sigurnosti svih građana Republike, ali ne imenuje tko je za to odgovoran. On je bio na čelu diplomacije koja je podržavala međunarodni terorizam, od grupe Baader-Meinhof do raznih terorističkih skupina. (…)

Zaključio sam svoju „tiradu“ o B. Lončaru zatraživši da premijer Marković iznese svoje stajalište prema istupima ministra Lončara i predložio Saboru da donese odluku prema kojoj izjave i postupci ministra Lončara, kao šefa savezne diplomacije, ničim više ne obvezuju Republiku Hrvatsku. Prethodno je uime kluba zastupnika HDZ-a, u još oštrijem tonu, govorio Ivan Vekić, koji je predložio da Sabor zaduži nadležna tijela da pokrenu postupak za utvrđivanje odgovornosti ministra Lončara “zbog neistinitog i zlonamjernog informiranja svjetske javnosti, zbog otvorenog unitarističkog i hegemonističkog stava u raspletu krize i konačno zbog stvarnog protivljenja interesima građana Hrvatske”.

Beogradska Politika iz pera svojeg zagrebačkog dopisnika Radoja Arsenića nije propustila u članku “Oštar napad na Lončara zbog govora u Berlinu” zabilježiti da su Šeks i Vekić napali Lončara i predložili da se donese odluka o pokretanju postupka utvrđivanja odgovornosti i irelevantnosti njegovih postupaka. Naravno, „Politika“ je u svojem promidžbenom, protuhrvatskom stilu propustila navesti razloge ovako oštrih reakcija na istupe B. Lončara u Berlinu. (Vladimir Šeks, 1991. – moja sjećanja na stvaranje Hrvatske i Domovinski rat, knjiga 1, Zagreb, 2015., 90-91)

O spomenutom Lončarovom nastupu u Berlinu, u svom govoru u Hrvatskom saboru 25. lipnja 1991., negativno se izjasnio i predsjednik Tuđman:

U svezi sa saveznom vladom potrebno je spomenuti da se u posljednje vrijeme iz redova savezne vlade, njenog ministra za inozemne poslove, pa i samog predsjednika, poduzimaju koraci koji doduše prihvaćaju ideju o rješavanju državno-političke krize na osnovama saveza suverenih republika, ali u praksi čine korake, osobito u informiranju inozemne javnosti, na način da stvaraju takvo raspoloženje koje je u biti protiv i onakvog saveza kakav naša Republika Hrvatska i Republika Slovenija predlažu, a pogotovo su protiv osamostaljenja i pune suverenosti republika. U tom pogledu bilo je znakovito izlaganje saveznog sekretara za inozemne poslove, Budimira Lončara, na konferenciji KESS-a u Berlinu 19. i 20. lipnja ove godine, pred neki dan. A, usput rečeno, veoma je zanimljivo da na toj konferenciji gdje se posebno raspravljalo o Jugoslaviji nije bilo predstavnika republika, dok su na prethodnoj konferenciji KESS-a u Parizu, gdje se nije raspravljalo o Jugoslaviji, bili uključeni i predstavnici republika.

A, način na koji je savezni sekretar (B. Lončar, op.a.) – koji je, kako nam to predstavnici drugih republika stalno spočitavaju u saveznoj vladi tobože predstavnik Republike Hrvatske – na toj konferenciji europskim i svjetskim čimbenicima iznio svoje viđenje državno-političke krize u Jugoslaviji, već je dobio ocjenu u ovome Saboru. Ja se na njemu zadržavam samo zato da bih ukazao s kakvih se pozicija potiče suprotstavljanje priznanju samostalnosti Hrvatske u Jugoslaviji i u svijetu. Po njemu Jugoslavija se danas nalazi, citiram, “između realne mogućnosti da pronađe mirno i demokratsko rješenje za izlazak iz krize i opasnosti da dođe do takvih unutrašnjih sukoba čije se različite posljedice mogu reflektovati i izvan njenog užeg geopolitičkog prostora”. Jer što bi se dogodilo u slučaju raspada Jugoslavije, pita se savezni ministar, a evo što odgovara: – Osnovna hipoteza je da bi nastale države koje bi bile u nesamostalnom međusobnom konfliktu, već bi svaka od njih bila iznutra etnički potrošena. Svaka bi bila onesposobljena da bude istinski demokratska i europski kvalificirana. Sve zajedno bile bi tempirana bomba u srcu Europe, ako već i prije toga ne bi pokrenule lančanu reakciju na kontinentu, na kojem već tinja 46 potencijalno opasnih etničkih sukoba. I, u nastavku zaključuje da “treba očuvati cjelovitost zemlje (Jugoslavije, op.a.), jer je to preduslov demokratskog razvoja u istoj mjeri u kojoj je demokracija imperativ cjelovitosti”. (Domovinski rat – pregled političke i diplomatske povijesti, ur. Ante Nazor i Tomislav Pušek, Nakladni zavod Globus – HMDCDR, Zagreb, 2018., str. 105)

U Šeksovoj knjizi je i odlomak o govoru Budimira Lončara na 123. sjednici Predsjedništva SFRJ, održanoj 4. srpnja 1991., koji Vladimir Šeks preuzima iz knjige Stjepana Mesića Kako smo srušili Jugoslaviju (str. 80-82), a čiji kontekst se može prepoznati u gore spomenutom Lončarovom intervjuu Jutarnjem listu (13. veljače 2019., str. 13):

Lončar je govorio o međunarodnom položaju zemlje, posebno o zalaganjima Europske zajednice i dijelu KESS-a. Bilo je i riječi o pokretanju jugoslavenskog pitanja na Vijeću sigurnosti, o čemu sam i ja razgovarao s nekim međunarodnim osobama 3. srpnja. Savezni sekretarijat se toj inicijativi suprotstavljao. Lončar nas je obavijestio da je upravo „poslana instrukcija stalnoj misiji SFRJ u New Yorku i Ženevi i ambasadorima SFRJ u 15 zemalja članica Vijeća sigurnosti da Jugoslavija nema namjeru pokretati ovo pitanje u Vijeću sigurnosti“, a to su uglavnom svi članovi Predsjedništva prihvatili. Jović je bio – i to je oštrim tonom rekao – krajnje nezadovoljan „Lončarovom diplomacijom“. Tvrdio je da predstavnici Hrvatske i Slovenije u diplomaciji ne zastupaju interese Jugoslavije, već samo interese svojih separatističkih republika. (Vladimir Šeks, 1991. – moja sjećanja na stvaranje Hrvatske i Domovinski rat, knjiga 1, Zagreb, 2015., 159)

Međutim, izvori nakon donošenja Rezolucije 713 (25. lipnja 1991.) uglavnom ne govore u prilog tezi da su predsjednik Tuđman i većina tadašnje hrvatske vlasti bili čestitarski raspoloženi prema Budimiru Lončaru, zbog njegova nastupa u raspravi o Jugoslaviji na sjednici VS UN-a, na kojoj je donesena spomenuta rezolucija. Primjerice, na donošenje Rezolucije 713 o uvođenju embarga i prigodni govor Budimira Lončara osvrnuo se predsjednik Hrvatske vlade dr. Franjo Gregurić, u govoru na zasjedanju Hrvatskog sabora 8. listopada 1991.:

U Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda održana je 25. rujna 1991. rasprava o Jugoslaviji i prihvaćena Rezolucija broj 713. Napori da se jugoslavenska politička kriza internacionalizira urodili su punim plodom, čime su napokon srušena nastojanja jugoslavenske diplomacije da se zapravo radi o unutrašnjim stvarima Jugoslavije i da svijet tu nema što da traži. Zasjedanje je, uz ostalo, zapamćeno i po skandaloznom istupu saveznog sekretara za vanjske poslove (Jugoslavije, op. a.) gospodina Budimira Lončara. Vlada je prihvatila Rezoluciju kao potporu naporima za mir i dijalog u Jugoslaviji. Tijek događaja ide protiv Srbije i armije pa su se oni odlučili za kombinirani državni prevrat, koji su udruženi izveli predstavnici Srbije, Crne Gore i Armije. (“Istekao moratorij, zbogom, Jugoslavijo”, Večernji list, srijeda, 9.10.1991.; Domovinski rat – pregled političke i diplomatske povijesti, ur. Ante Nazor i Tomislav Pušek, Nakladni zavod Globus – HMDCDR, Zagreb, 2018., str. 140)

U svojoj knjizi V. Šeks objašnjava da je Hrvatska vlada prihvatila Rezoluciju 713 kao potporu u naporima za mir i dijalog u Jugoslaviji „vjerojatno stoga što Hrvatska nije bila za ‘zelenim stolom’ u Vijeću sigurnosti UN-a, a SFRJ je predstavljao savezni ministar B. Lončar“, kao i „stoga što osporavanje ili odbacivanje te Rezolucije 713 ne bi donijelo nikakvu korist već samo štetu za RH jer je već bila na snazi“. Pritom navodi da britanska premijerka Margareth Thatcher ispravno zapaža da je „embargo proizveo obrnut učinak od onog koji se njime želio postići“ i citira njezinu izjavu:

Uvijek je opasno dopustiti bezočnu agresiju, čak i ako se njezine neposredne posljedice čine neznatnima zbog presedana koji se time postavlja. Zapad je intervenirao kako bi pokušao održati staru Jugoslaviju na okupu i izvršio je pritisak u javnosti na one koji su se drznuli iz nje izići. Zapadne su države, između ostaloga, nametnule embargo na oružje, čime je agresor stavljen u neusporedivo povoljniji položaj, a to je potaknulo agresiju … Nije to bio nikakav ‘veliki trenutak za Europu’, kako je ustvrdio luksemburški ministar vanjskih poslova Jacques Poos, bio je to trenutak europske sramote. (Vladimir Šeks, 1991. – moja sjećanja na stvaranje Hrvatske i Domovinski rat, knjiga 2, Zagreb, 2015., 112)

Rezoluciju 713 prokomentirao je i Francuz Paul Garde, profesor slavenskih jezika i književnosti na Sveučilištu u Aix-en-Provenceu, koji je u travnju 1992. objavio knjigu Život i smrt Jugoslavije. U njoj je jasno imenovao glavnoga krivca za rat u Hrvatskoj – “srpske vlasti koje su planirale politiku s ciljem postizanja potpunog preoblikovanja etničke karte” i naveo da je „srpski tabor planirao sukob (u Hrvatskoj) kao osvajački rat u kojem na osvojenome teritoriju mora nestati svaka hrvatska prisutnost, čak i civili“, te naglasio da se „ne radi, kao što krivo prenose francuski mediji o ‘građanskom ratu’”. Posljedice odluke o uvođenju embarga iz Rezolucije 713 razumio je na isti način kao i Margareth Thatcher:

Nestašica naoružanja bila je dramatična. Rijetko se u europskoj povijesti mogao vidjeti takav nesrazmjer snaga. … Što se tiče embarga na oružje koji je nametnut u početku sukoba, on uopće ne smeta agresoru, ali sprječava žrtve da se brane. (Žarko Domljan, Visoko podignimo zastavu, Zagreb, 2010., 357)

O ulozi Budimira Lončara raspravljalo se i na sjednici Hrvatskog sabora, 5. prosinca 1991., na kojoj je zatraženo da se – „sa stajališta Hrvatske“ – Hrvatski sabor odredi prema političkoj sudbini, Ante Markovića i Budimira Lončara. U raspravi je sudjelovao i Vladimir Šeks:

Hrvatska je u niz navrata tražila od njih da bar objektivno u svojim nastupima u svijetu prezentiraju političko stanje u Republici Hrvatskoj. Nikada to nisu učinili i s time su se, kao i stanoviti krugovi u svijetu, objektivno stavili na stranu neprijatelja Hrvatske i svojim djelovanjem su kočili i proces međunarodnog priznanja Hrvatske, proces jasnog označavanja tko je žrtva, a tko je agresor. (…) Stoga predlažem da se donese zaključak (što je Sabor i usvojio) da Marković i Lončar, koje Hrvatski sabor nije birao, niti delegirao, da Republika Hrvatska osporava njima pravo da bilo gdje predstavljaju i govore i zastupaju uime RH i da bilo kakav njihov politički i javni nastup ne proizvodi nikakve pravne i političke učinke za RH. Nisam za to da im se zabrani povratak na teritorij Hrvatske.

Potom se Saboru obratio i Stjepan Mesić, koji je između ostaloga rekao:

Ja mislim da je teži problem (od Markovića i Lončara, op. V.Š.) za nas general Kadijević, koji je također hrvatski kadar u Saveznom izvršnom vijeću. On je ratni zločinac i protiv njega treba pokrenuti postupak kao ratnog zločinca jer on planira i provodi rat protiv Hrvatske. I ako ikoga moramo goniti, onda Hrvatska mora goniti Kadijevića kao ratnog zločinca. (Vladimir Šeks, 1991. – moja sjećanja na stvaranje Hrvatske i Domovinski rat, knjiga 2, Zagreb, 2015., 417-418)

* Izv. prof. dr. sc. Ante Nazor ravnatelj je Hrvatskoga memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata. Godine 1991. odlazi kao dragovoljac na istočno-slavonsko bojište i bio je pripadnik 122. đakovačke “R” brigade. Napisao je više znanstvenih radova – većinom s problematikom iz hrvatske vojne povijesti. Urednik je više knjiga, autor izložbe o početcima suvremene hrvatske države, autor scenarija za dokumentarni film “Vukovar 1991.”.

prof. dr. sc. Ante Nazor/narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

HRejting: O izgledima kandidata u drugom krugu predsjedničkih izbora

Objavljeno

na

Objavio

U središnjem Dnevniku objavili smo najzanimljiviji dio našeg ekskluzivnog istraživanja – kakvi bi bili rezultati drugog kruga predsjedničkih izbora, piše HRT.

Anketu je za HRT provela agencija Promocija plus od 14. do 18. studenog prema načelu cijela Hrvatska jedna izborna jedinica.

Riječ je o najvećem uzorku, od čak 1400 ispitanika, pa je statistička pogreška samo +/- 2,62%, a razina pouzdanosti 95 posto.

Podsjetimo, u srijedu smo objavili prvi dio istraživanja HRejting, prema kojem su ispitanici odabrali aktualnu predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović te Zorana Milanovića kao najpoželjnije kandidate.

Da je prije četiri dana održan drugi krug izbora, Kolinda Grabar-Kitarović osvojila bi drugi predsjednički mandat s 3,1% posto glasova više od Zorana Milanovića. HDZ-ova kandidatkinja osvojila bi 49,2%, a SDP-ov kandidat – 46,1%.

No Zoranu Milanoviću, HRejting bi mogao pobuditi optimizam jer pokazuje da mu je u odnosu na prošli mjesec potpora porasla za gotovo 2% (1,98%), a Kolindi Grabar-Kitarović za 0,25%. S obzirom na trenutačnu razliku između dvoje anketnih favorita, neodlučni bi birači i dalje mogli biti presudni. Ali ne još dugo, s obzirom na trend smanjivanja njihova broja iz mjeseca u mjesec.

Tako je njihov broj u odnosu na listopad opet pao, i to za više od 2% (-2,23%), pa je neodlučnih tek malo više od 4 i pol posto (4,67%).

Pobjedi Kolinde Grabar-Kitarović poprilično bi pridonijeli birači Miroslava Škore. U drugom bi krugu dobila glas 2/3 njih (63,2%). Približno jednako toliko (65,8%), ali Kolakušićevih glasova, otišlo bi Zoranu Milanoviću.

Naša anketa pokazuje da bi aktualnoj predsjednici sraz sa Zoranom Milanovićem ipak bio nešto komotniji nego onaj s Miroslavom Škorom. I tu, istina, izlazi kao pobjednica, ali s trenutačnom razlikom od svega 2,6%.

Otegotna okolnost Kolindi Grabar Kitarović u srazu s Miroslavom Škorom je i pad biračke potpore u odnosu na listopad za više od 2,5%(-2,68%), dok je on sitno, ali ipak rastao (+0,13%), pa tako u konačnici dolazimo do 46,7% – Kolinda Grabar Kitarović, 44,1% – Miroslav Škoro.

Polovica (51,0%) Milanovićevih i 2/3 (60,8%) Kolakušićevih birača iz 1. kruga, u drugom bi izabrali Škoru.

Koji bi se kad bi u tom krugu za protivnika imao Zorana Milanovića, mogao proglasiti predsjednikom.

Pobijedio bi s razlikom od 4% (3,8%). Škoro bi dobio gotovo polovicu (49,8%), a Zoran Milanović točno 46% glasova.

Na pobjedi u ovom srazu, Škoro bi ponajprije mogao zahvaliti HDZ-ovim, odnosno biračima Kolinde Grabar-Kitarović. Zaokružilo bi ga gotovo 80% (79,4%) njih. Dvije trećine (60,6%) Kolakušićevih, pak, i u ovoj se kombinaciji odlučuju za SDP-ova kandidata.

A kakav je rezultat drugog kruga predsjedničkih izbora ako bi se u njemu sučelili Miroslav Škoro i Mislav Kolakušić?

Ova trenutačno nerealna kombinacija, piše HRT, bila bi idealna za Miroslava Škoru. Kad bi se i dogodilo da ankete tako drastično pogriješe, jedno je sigurno: u duelu Kolakušić – Škoro, neizvjesnosti nema.

S gotovo 17,5% više od protivnika i sveukupno 55% (55,1%) osvojenih glasova, Škoro bi proglasio pobjedu.

Kolakušića bi, pak, zaokružilo manje od 38% (37,7%) birača. Oni neodlučni kojih je trenutačno oko 7% (7,2%), ovdje ne bi imali nikakav utjecaj na rezultat.

A svaki od tih potencijalnih predsjedničkih kandidata od ponoći može krenuti u prikupljanje 10 tisuća potpisa koliko im je potrebno za kandidaturu.

Za to imaju 12 dana i to samo na obrascima Državnog izbornog povjerenstva.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Nema zaborava i nema inverzije povijesti, zna se i uvijek će se znati tko je bio tko u tom ratu!

Objavljeno

na

Objavio

Hrvati su kao narod, nakon svega što im se događalo u posljednjih stotinu godina, dovoljno zreli da nikad više i nikomu ne dopuste nametanje lažne slike o prošlosti onako kako se to radilo u vrijeme komunizma.

Devedesete godine prošlog stoljeća kod mnogih su razbile i posljednje iluzije o naravi jednog sustava koji je svoje krvavo lice krio iza “ravnopravnosti”, “bratstva-jedinstva”, “socijalne pravde”, “humanizma” i “antifašizma”.

Upravo nam dobro poznata slika ulaska krvnika u Vukovar tog 18. studenoga 1991. godine, gdje razularena zločinačka rulja sastavljena od četnika, srpskih “teritorijalaca”, dobrovoljaca i vojnika “JNA” složno pjeva kanibalsku pjesmu: “Slobodane, pošalji salate, bit će mesa, klat ćemo Hrvate”, najbolje svjedoči o izopačenoj naravi onih koji su na kraju XX stoljeća počinili na očigled cijelog svijeta masovne zločine genocida, etničkog čišćenja, urbicida i ekocida – uz nezapamćena razaranja čitavih gradova i sela, barbarske pljačke, silovanja i progon civilnog stanovništva.

U krilu komunističke Jugoslavije, u 45 godina vladavine Tita i Partije, odnjegovan je najgori oblik fašizma oličen u ekstremnoj velikosrpskoj ideologiji čiji je cilj bio i ostao istrebljenje svega što nije srpsko i stvaranje “Velike Srbije” na ozemlju koje nikad u povijesti nije pripadalo Srbima.

Ujedinjena s monarhistima i četnicima, s talogom društva i ološem najgore vrste, komunistička “Jugoslavenska narodna armija” izvršila je zločine kakvi se u Europi ne pamte od Drugoga svjetskog rata i na sebe preuzela vodeću ulogu u sklopu ostvarenja te bolesne ideje. Bila je to agresija u kojoj se nisu poštivale nikakve norme – počevši od Ženevske konvencije do odredbi humanitarnog i međunarodnog ratnog prava i rezolucija UN-a.

Ubojstava i masakra nisu pošteđeni ni žene, djeca, starci, ranjenici, ratni zarobljenici, a strategija spaljene zemlje primjenjivala se dosljedno i planski, s jednim jedinim ciljem: uništenje domicilnog stanovništva i njegovo trajno uklanjanje s okupiranih područja.
Ta zločinačka nit prepoznatljiva je kroz cijelo razdoblje ratova na području SFRJ (1991-1999.) što ih je u ime svoga “nacionalnog cilja” započela i vodila Srbija uz pomoć Crne Gore i svojih saveznika – ekstremnog dijela Srba u Hrvatskoj i BiH.

Vukovar, “Velepromet”, “Ovčara” i Škabrnja kao opomena i podsjećanje

Punih 97 dana, u potpunom okruženju, Vukovar je bezdušno, krvnički i sustavno razaran – iz zraka, s kopna i s Dunava. Za to vrijeme na grad je palo oko milijun projektila različitih kalibara (od minobacačkih, topovskih i tenkovskih granata do onih iz teških haubica, raketa iz višecijevnih raketnih bacača, zrakoplovnih bombi – uključujući i one zabranjene – kazetne, do raketa zemlja-zemlja), 2.717 Vukovaraca je ubijeno, ranjeno više od 3.300 branitelja i civila, u logore u Srbiji je otjerano njih 7.000, a protjerano 22.000. Među poginulima je bilo i 86 djece, najmlađe uzrasta 6 mjeseci (Ivan Kljajić). Od ukupno 2.500 ranjenih civila, njih su 570 ostali trajni invalidi. Bez jednoga ili oba roditelja ostalo je 858 djece. Od ukupno 1.872 nestale osobe za kojima se traga u Republici Hrvatskoj, 386 ih je s područja Vukovara i okolice (stanje na dan 18. studenoga 2019.).

Samo kroz improvizirani logor “Velepromet” (što ih je agresor uspostavio u hangarima istoimenog poduzeća a koji su prije rata služili kao skladišni prostor) prošlo je oko 10.000 ljudi od kojih je 700 ubijeno, a tisuće mučeno.

Na obližnju farmu “Ovčara” nasilno je odvedeno 267 osoba (ranjenih branitelja i civila) koji su pobijeni 20-21. studenoga. Među ubijenima su i tri žene (Ružica Markobašić u šestom mjesecu trudnoće, Janja Pothorski i Dragica Tuškan), a najmlađa žrtva bio je 16-godišnji Igor Kačić. Dio tih žrtava do danas nije pronađen.

Zarobljene ranjenike i civile ubijali su četnici i srpski “teritorijalci”, dok su postrojbe “JNA” (uključujući i Vojnu policiju) osiguravali mjesto zločina koje je bilo okruženo naoružanim vojnicima i oklopnim borbenim vozilima.
Žrtve su likvidirane na više načina: rafalima, metkom u potiljak i klanjem (rezanjem grkljana ili paranjem utroba), a prije egzekucije bile su surovo mučene, žene silovane…

Istoga dana kad je okupiran Vukovar, počinjen je i masovni zločin u zadarskom zaleđu, u mjestu Škabrnja, gdje su pripadnici “JNA” pod zapovjedništvom zločinca Ratka Mladića u suradnji s paravojnim srpskim postrojbama tog 18. studenoga 1991. godine pobili 43 civila i 15 branitelja. Žrtve su ubijane na kućnim pragovima, na ulicama, u podrumima.
S područja Škabrnje, u ratu je ubijeno ukupno 84 Hrvata (58 civila i 26 branitelja) i za taj zločin (kao i u slučaju Vukovara) nije odgovarao nitko od glavnih vinovnika masakra, a protiv većine njih nikad nisu čak ni podignute optužnice.

Bio je to klasični zločin etničkog čišćenja s očitom namjerom trajnog uklanjanja hrvatskog stanovništva s ovog područja. I sve je ovo, nažalost, samo kockica u mozaiku Velikog Zločina što su ga počinile srpske zvijeri pomračenih umova ispunjenih otrovnom mržnjom.
Treba li koga možda podsjetiti kako je sve počelo?

Tko je i kako izazvao rat

Prvi velikosrpski miting u Kninu je organiziran već 28. veljače 1989. godine i od tada nadalje, ekstremni dio srpske manjine u Hrvatskoj (uglavnom koncentriran u ruralnim područjima) je planski i smišljeno provocirao i širio mržnju prema hrvatskome narodu, dovodeći na te skupove četnike iz Srbije i Bosne i Hercegovine.

To među ostalim u cijelosti pobija neke od glavnih velikosrpskih teza prema kojima je “pobuna srpskog naroda u Hrvatskoj” izbila zbog “ekstremnog djelovanja HDZ-a” i “izbacivanja Srba iz Ustava Republike Hrvatske” (budući da je HDZ na javnu političku scenu izašao tek poslije Prvog općeg sabora održanog 24-25. veljače 1990. godine, a na prvim višestranačkim izborima u tadašnjoj “SR Hrvatskoj” pobijedio 22 travnja/6. svibnja iste godine, dok je prvi Ustav samostalne Republike Hrvatske donesen 22.12.1990. godine i u njemu su pored ostalih nacionalnih manjina na prvome mjestu poimence navedeni i Srbi).

Već 17. kolovoza 1990. godine u Kninu i okolici, Srbi su započeli sa svojim terorističkim akcijama – rušeći balvane i navaljujući stijenje preko cesta i pruga, blokirajući mostove i nadvožnjake i okružujući sela s hrvatskom većinom. Ometanje prometa ljudi i roba, miniranje pruga, oružane pljačke, razbojstva (a nešto kasnije i ubojstva civila i hrvatskih redarstvenika – iz zasjeda), te različiti oblici drugog terorističkog i zločinačkog djelovanja od tada nadalje postali su svakodnevica u krajevima u kojima se planirala uspostava “SAO Krajine” (paradržavne tvorevine koja je prema planovima velikosrpskih ideologa trebala zauzimati približno jednu trećinu Republike Hrvatske – dakle, oko 5-6% Srba u odnosu na ukupan broj stanovnika, smatralo je normalnim okupaciju trećine Hrvatske).
Istoga dana (17. kolovoza 1990. godine) u 18,00 sati, Radio Knin je objavio vijest o tomu kako je predsjednik Skupštine općine Knin, Milan Babić proglasio ratno stanje.

Ne smije se zaboraviti kako se u isto vrijeme (od ljeta te 1990. godine), usporedo s terorističkom “balvan revolucijom” planski naoružava srpsko stanovništvo na području Kninske krajine, sjeverne Dalmacije, Like, Banovine, Korduna, Gorskog kotara te istočne i zapadne Slavonije (što su godinama poslije u sudskim procesima potvrdili i akteri ovih operacija – ratni načelnik KOS-a “JNA” Aleksandar Vasiljević i operativci ove službe, te brojni drugi sudionici, uključujući i agente srbijanskog SDB-a i vođe paravojnih srpskih formacija).
Kad je istočna Slavonija, napose, borovsko-vukovarsko područje u pitanju, tamo su terorističke aktivnosti Srba započele već u siječnju 1991. godine oružanim prijetnjama, a tada su postavljene i prve barikade s naoružanim “stražama” u selu Pačetinu i okolici (što je ostalo zabilježeno i u službenim izvješćima tadašnje “JNA”). Ekstremne srpske skupine već su tada raspolagale automatskim pješačkim naoružanjem iz vojnih i policijskih skladišta. Taj se val “pobune” i postavljanja barikada polako širi i na druga mjesta u okolici sa srpskom većinom (Borovo Selo, Vera, Bobota, Negoslavci, Bijelo Brdo, Mirkovci itd.).
Nasilje je eskaliralo u vrijeme masakra nad hrvatskim redarstvenicima u Borovu Selu (2.5.1991. godine), kojom je prilikom ubijeno 12 i ranjeno 23 redarstvenika, dok je na strani terorista poginuo samo jedan četnik (pripadnik četničkog odreda “Dušan Silni”, Vojislav Milić iz Valjeva – u Srbiji).

Redarstvenici su planski uvučeni u pripremljenu zasjedu (nakon što su prethodne večeri zarobljena dvojica njihovih kolega u vrijeme redovite ophodnje u neposrednoj blizini Borova Sela), a većina ubijenih su prije usmrćenja zvjerski masakrirani (vađene su im oči i rezana lica), što je dokumentirano nalazima patologa i fotografijama tijela. Jedan od ranjenih je dokrajčen tako što su mu sjekirom raspolutili lubanju. Zločin je počinila skupina Vukašina Šoškoćanina potpomognuta četnicima iz Srbije (među kojima su najbrojniji bili oni iz paravojnih postrojbi Vojislava Šešelja i Mirka Jovića).
Ova akcija srpskih terorista (vođena pod krinkom “obrane ugroženog srpskog naroda”) odvijala se sinkrono sa svim drugim aktivnostima – od Pakraca do Plitvica i Knina, s krajnjim ciljem potpaljivanja ratnog požara na svim područjima buduće “SAO Krajine” koja je kasnije s okupiranim prostorima BiH trebala ući u sastav “Velike Srbije” sa zapadnom granicom na liniji: Virovitica – Karlovac – Ogulin – Karlobag.

Dana 19. svibnja 1991. godine, građani Republike Hrvatske su se na općenarodnom referendumu golemom većinom opredijelili za suverenu i samostalnu državu (glasovanju je pristupilo 3.051.881 glasača, ili 83,56% od ukupnog broja registriranih građana s pravom glasa, od čega je “ZA” glasovalo 2.845.521 glasača ili 93,24%, dok je “PROTIV” bilo 126.630 glasača ili 4,15% onih koji su pristupili referendumu).
Dakle, nema sumnje da su srpski teroristi protivno svim zakonima i međunarodnom pravu, kao izrazita manjina, nasilno i protupravno grubo kršili legitimna prava velike većine građana Republike Hrvatske.

Posljedice rata i agresije koje zaboravljamo

“JNA”, četnici, srpski “teritorijalci” i dobrovoljci, pripadnici “specijalnih” postrojbi i raznih paravojnih skupina iz Srbije, Crne Gore i BiH, u suradnji s ekstremnim dijelom srpske manjine u okupiranim područjima Hrvatske i BiH, smišljeno su i planski, postupajući po nalozima srbijanskog političkog vodstva i uz punu potporu Srpske pravoslavne crkve, SANU, intelektualne elite i većine srpskog naroda (na području SFRJ) izazvali rat, izvršili agresiju (najprije na Sloveniju, potom na Hrvatsku i BiH i na kraju na Kosovo), razorili brojna sela, gradove, infrastrukturu, bolnice, škole, crkve, kulturno-povijesne spomenika, pobili preko 120.000 ljudi (od čega najviše civila), uzrokovali enormne materijalne štete koje se mjere u stotinama milijardi dolara (samo u Hrvatskoj ukupne – posredne i neposredne – ratne štete iznose oko 250 milijardi dolara), protjerali više od 3 milijuna civila iz njihovih domova, teško devastirali čitave regije i uz sve to u sklopu etničkog čišćenja počinili masovne zločine nezapamćene u Europi od Drugoga svjetskog rata.

U travnju 2011. godine, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra domovinskog rata (HMDCDR) sa sjedištem u Zagrebu, dr.sc. Ante Nazor iznio je podatke vezano za posljedice velikosrpske agresije u pogledu materijalnih šteta, navodeći kako je samo u prvoj ratnoj godini (1991.) u Hrvatskoj stradalo 590 naselja u 57 općina od kojih je 35 do temelja uništeno, dok su 34 pretrpjela teška oštećenja (među njima i veći gradovi kao Vukovar, Vinkovci, Osijek, Pakrac, Gospić, Dubrovnik, Karlovac i dr.), te da je počinjena šteta te godine procijenjena na oko 3,2 milijarde američkih dolara.

U svome izvješću dr. sc. Ante Nazor i detaljnije elaborira ove tvrdnje i kaže:
“Od općina koje nisu okupirane najviše stanova je stradalo u općinama Osijek (20.500 ili oko 34 posto stambenog fonda), Vinkovci (12.980 ili oko 41 posto), Pakrac (8100 ili oko 76 posto), Slavonski Brod (7475 ili oko 21 posto), Karlovac (6633 ili oko 22 posto), Nova Gradiška (6624 ili oko 33 posto), Valpovo (5775 ili oko 49 posto) i Novska (2984 ili oko 35 posto).
Po podacima iz 1992., na privremeno okupiranom području najviše stanova je uništeno i oštećeno u općinama Vukovar (25.590 ili 91 posto), Petrinja (7083 ili oko 58 posto), Slunj (5620 ili oko 84 posto), Drniš (5016 ili oko 53 posto), Kostajnica (4590 ili oko 85 posto), Glina (4518 ili oko 58 posto), Otočac (3507 ili oko 42 posto). Procjenjuje se da je u agresiji na Republiku Hrvatsku, ne računajući privremeno okupirano područje, uništeno, teže ili lakše oštećeno oko 210.000 stanova.”
(Vidi: https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/nazor-o-posljedicama-srpske-agresije-na-hrvatsku-20110419; stranica posjećena 16.8.2019.)

Imajmo ovo na umu kad danas slušamo opskurne laži Milorada Pupovca, Dejana Jovića i njima sličnih velikosrpskih propagandista i zaštitnika srpskih zločinaca koji nastoje unatoč svim dokazima i činjenicama izokrenuti povijest i dokazati krivnju žrtve.

No, koliko god bila teška, razaranja i materijalni gubici su samo jedan od aspekata agresije u kojoj su ljudske žrtve ono što je najbolnije i nenadoknadivo.
Poseban fenomen u svemu predstavljaju najteži zločini – zvjerstva agresora nad civilima i zarobljenicima, masovna i pojedinačna zlodjela koja otkrivaju pravu narav srpskih zločinaca i bjelodano potvrđuju genocidne nakane i metode etničkog čišćenja u ratu u kojemu su postupali protivno svim ljudskim i Božjim zakonima, a sve u ime buduće etnički čiste “Velike Srbije”.
Nekolicina Srba osuđenih za najteža djela (zločine genocida, etničkog čišćenja, zločine protiv čovječnosti, kršenja normi ratnog prava i Ženevske konvencije – i to uglavnom onih iz tzv. Republike Srpske), bez osude glavnih aktera i naredbodavaca tih zločina, uz izostanak jasne osude Srbije, vrha “JNA” i genocidnog velikosrpskog projekta u cjelini, slaba su zadovoljština za žrtve i preživjele.
Zato smo nakon svega obvezni podsjećati i iznositi istinu, utoliko prije što su danas Srbija i politički predstavnici Srba u BiH i Hrvatskoj ujedinjeni u poricanju zločina i njegovoj relativizaciji.
Mi Hrvati jednostavno nemamo pravo na šutnju – ako ne želimo da nam se u budućnosti ponovi ono što smo već doživjeli 1941. i 1991. godine.

Počinjena su zvjerstva nepojmljiva zdravom razumu

U ratu čiji je cilj bio istrebljenje svega što nije srpsko (pri čemu agresor nije prezao niti od granatiranja gradova i sela u kojima su ginuli i Srbi koji nisu napustili svoje domove, ali ni od ubijanja pripadnika srpskog naroda koji su se solidarizirali s Hrvatima ili živjeli u mješovitim brakovima), počinjeni su strašni zločini i brojna zvjerstva koja su jednostavno nepojmljiva zdravom razumu.
Jedan od najgorih oblika zločina bila su sustavna i planska silovanja i seksualna nasilja drugih oblika.
Pred Vijećem Međunarodnog suda pravde u Den Haagu (ICJ) u procesu protiv Srbije, po tužbi Republike Hrvatske za genocid, u ožujku 2014. godine, voditeljica hrvatskog pravnog tima Vesna Crnić-Grotić izjavila je kako ti “zločini nisu imali vojnu svrhu, nego su bili sustavno usmjereni prema nevinim Hrvatima, motivirani mržnjom i željom da ih se etnički očisti” i dalje ustvrdila: “Te činjenice govore same po sebi. Ubijanja, mučenja, silovanja bila su pravilo u toj genocidnoj srpskoj kampanji”.

Istaknuvši kako točan broj silovanja nije poznat, jer žrtve uslijed straha, trauma i srama o tomu uglavnom šute, ona je sudskom vijeću od 17 članova iznijela niz slučajeva surovih višestrukih grupnih silovanja što su ih počinili pripadnici “JNA”, srpske paravojske i “krajinske milicije”, među ostalim i onaj kad su srpski “teritorijalci” silovali mladu Vukovarku pred šestogodišnjom kćeri (koja je i sama bila seksualno zlostavljana), govoreći:
“Ajde ustašice, sad ćeš vidjeti kako to rade Srbi”.

Seksualna iživljavanja patoloških srpskih zločinaca odvijala su se i pred članovima obitelji koji su bili primorani to sve gledati. Tako je jedna mještanka iz Sotina silovana pred dvogodišnjim djetetom i svekrvom, dok je jedan srpski dobrovoljac ženu iz Bapske primorao na spolni odnos prijeteći kako će ako se bude opirala silovati njezinu majku staru 91 godinu.
Zabilježena su i dokumentirana i silovanja u drugim mjestima, primjerice, ono u Dalju, gdje je žena mjesecima grupno silovana, nakon čega je zatrudnjela i rodila dijete. Zarobljene Vukovarke morale su se prije silovanja šminkati i namirisati parfemima, kako bi se “svidjele” svojim zlostavljačima.
Ni muškarci nisu bili pošteđeni tog najokrutnijeg oblika nasilja.
Tako su trojica muškaraca u Tovarniku (nakon okupacije ovog mjesta, rujna 1991. godine) kastrirana noževima – u čemu su sudjelovale i pojedine žene iz sastava agresorskih skupina. Hrvatskim su vojnicima nakon zarobljavanja u Kusonjama (rujna 1991. godine) mošnje omatali žicom, a zatočenicima u Kninu su na testise priključivane elektrode.
“Urlikali smo kao životinje i padali u šok, dok su se oni smijali i govorili ‘još, još’ i ‘gledaj kako se diže'” – kaže u svome svjedočenju jedna od žrtvi ovih tortura.
(Vidi: http://www.novilist.hr/Vijesti/Hrvatska/Jeziva-svjedocanstva-u-Haagu-Mjestani-Tovarnika-bili-su-kastrirani-nozevima?meta_refresh=true; dijelove teksta istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 19.11.2019.)

Slična mučenja iz dana u dan prolazili su i zatočenici logora u Srbiji, gdje je završilo više od 7.700 hrvatskih branitelja i civila (najviše iz Vukovara i Borova Naselja). Mnogi su teško premlaćivani (lancima, palicama, kundacima pušaka, nogama, metalnim šipkama, električnim kablovima), priključivani na elektrošokove, po nekoliko puta na dan izvođeni na “klanje” ili “strijeljanje” (potom vraćani u ćelije gdje bi čekali “do daljnjeg”), nekima su čupani zubi i potom im je u okrvavljena usta ubacivana sol, mnogi su odvođeni i nikad ih više nitko nije vidio. Preko 700 zatočenika je ubijeno u logorima u Srbiji, a preživjeli nose trajne, doživotne traume.
Jednom Vukovarcu su u privremenom logoru “Velepromet” (uspostavljenom nakon okupacije Vukovara) odrezali ruke, drugima su odrubljene glave, u logorima i zatvorima u Korenici (Hrvatska) i Morinju (Crna Gora) su muškarci sodomizirani, tjerani da siluju jedni druge i vrše međusobno bludne radnje.

Perverzne “igre” u kojima se čak i zatočenike koji su bili u bliskim rodbinskim vezama (braću i sestre, roditelje, djecu itd.) pod izravnim prijetnjama smrću prisiljavalo na seksualne perverzije bile su posebna “poslastica” za patološke zločince koji su planski odabirani kao izvršitelji takvih gnjusnih zlodjela i “puštani s lanca” onda kad su trebali odrađivati svoj dio “posla”.
Odvjetnica Helen Low (jedna od pravnih zastupnica tužbe Republike Hrvatske za genocid pred ICJ u procesu protiv Srbije), iz opsežne dokumentacije iznijela je 3. ožujka 2014. godine neke od slučajeva pojedinačnih masakra čija okrutnost nadilazi i najbujniju maštu.
Među ostalim, detaljno je opisala niz zvjerskih zločina iz jeseni 1991. godine, u vrijeme agresije na istočnu Slavoniju i njezine okupacije, poput razapinjanja hrvatskog civila na drvo ispred katoličke crkve u mjestu Bogdanovci (nakon što su vojno-četničke agresorske snage ušle u ovo mjesto), slučaj spaljivanja žive žene od strane pripadnika “JNA” u Lovasu, sadističko mučenje zarobljenog Hrvata koji je vezan za ruke i obješen o cijev tenka u Sotinu itd.
Sudskom vijeću prezentirani su i dokazi o postojanju službenog dokumenta “JNA” iz listopada 1991. godine, u kojemu se priznaje da Arkanovi vojnici vrše nekontrolirana djela genocida i terorističke akcije na vukovarskom području.
U to vrijeme, “JNA” je u operacijama na vukovarsko-borovskom bojištu imala zajednički ratni štab s vođama četnika i srpskih “dobrovoljaca” (među kojima su bili i Šešeljevi i Arkanovi ljudi) s kojima je planirala i provodila zajedničke akcije uništavanja Vukovara, Borova i Borova Naselja, uključujući i masakre nad stanovništvom, braniteljima i ranjenicima. Od ukupnih žrtava u istočnoj Slavoniji koje iznose preko 7.000 ubijenih (računajući i nestale, jer, poslije toliko godina, nažalost, nema nade da je bilo tko od njih živ), 27% su bile žene, a 40% osobe starije od 60 godina, što također govori o genocidnom karakteru rata.

Iz brojnih raspoloživih izvora (prije svega optužnica za ratne zločine) dolazimo do saznanja i o brojnim drugim surovostima: slučaj sadističkog mučenja jednoga pripadnika ZNG (Zbora Narodne Garde), koji se slučajno zatekao u Voćinu u vrijeme masakra nad hrvatskim civilima i kojega su mučitelji živoga izrezali motornom pilom; razapinjanje Hrvata na željezničke vagone, nakon čega bi ih se ciljalo ručnim bacačima tako da su im tijela bila potpuno raznesena (što se događalo u Vukovaru prilikom zauzimanja grada); monstruozno iživljavanje nad jednim od pripadnika 125. domobranske pukovnije HV u vrijeme trajanja operacije Bljesak (1-2 svibnja 1995. godine), kojemu su u okolici Jasenovca živome oderali dio kože s tijela i tako unakažen leš ostavili obješen o drvo (žrtva je identificirana tek nakon što su nedaleko od mjesta pogubljenja nađeni njezini osobni dokumenti), slučaj odsijecanja ruke hrvatskom civilu u Petrinji (zato što se rukovao s predsjednikom Tuđmanom nekoliko dana prije) poslije čega je žrtva ostavljena da iskrvari i umre; odsijecanje glava žrtvama koje su zločinci nakon toga kotrljali pred preživjelim zarobljenim civilima i braniteljima (na vukovarsko-borovskom području – o čemu su javno govorili svjedoci tih zlodjela na prosvjedu u Vukovaru 13. listopada 2018. godine) itd., itd.
Na ograničenom prostoru nemoguće je spomenuti sve metode i načine mučenja i egzekucija što su ih sustavno provodile srpske agresorske snage među kojima se uvijek našlo dovoljno patoloških zločinaca spremnih i na najgore, neljudske postupke, ali i ovi slučajevi dovoljno govore o kakvim se zločincima i zločinima radilo.

Od Srba okupirana područja u Hrvatskoj bila su pretvorena u logore pod otvorenim nebom. Hrvati i pripadnici drugih ne-srpskih naroda nosili su oko rukava bijele trake, a njihove kuće su bile obilježene (Baranja, istočna Slavonija itd.), uz to su bili izloženi prisilnom radu, mučenjima, pljački, a u slučajevima da ih se puštalo na slobodno područje Hrvatske, prije toga su morali potpisati “darovnice” kojima se u korist “novih srpskih vlasti dragovoljno odriču svoje cjelokupne pokretne i nepokretne imovine”.
U Hrvatskoj je agresor ubio oko 16.000 građana (više od polovice su civili, od toga 402 djeteta), ostalo je preko 70.000 invalida i neutvrđeni broj traumatiziranih (koji se također broje u desecima tisuća), iz ratnih je zona protjerano je preko 600.000 stanovnika, u UNPA zonama (na okupiranim područjima pod zaštitom snaga UN-a) ubijeno u vrijeme okupacije oko 1.200 osoba. Ubijane su čitave obitelji i ne rijetko zatirana cijela sela. Neki od tih slučajeva su zabilježeni čak i u dokumentima okupacijskih srpskih vlasti (“SAO Krajine” – poput masovnog zločina u Joševici kod Gline).
Bapska, Sotin, Tovarnik, Vukovar, Borovo Selo, Ovčara, Borovo Naselje, Negoslavci, Bogdanovci, Berak, Dalj, Erdut, Aljmaš, Lovas, Antin, Korođ, Tordinci, Voćin, Balinci, Čojlug, Četekovac, Kusonje, Hrvatska Kostajnica, Skela, Struga Banska, Kuljani, Zamlača, Graboštani, Viduševac, Bačuga, Kraljevčani, Pecki, Glina, Petrinja, Baćin, Kostrići, Joševica, Jasenice, Topusko, Plitvička jezera, Široka Kula, Saborsko, Slunj, Lađevac, Furjan, Škabrnja, Nadin, Lovinac, Kruševo, Ervenik, Potkonje, Miljevac, Gospić…samo su neka od stratišta na kojima su ubijani Hrvati i svi drugi koji su se našli na meti velikosrpske rulje koja opijena krvlju nije znala za milost.
Uzmemo li u obzir širi kontekst rata na području bivše SFRJ, Srbi su od ukupnog broja žrtava (oko 140.000) uzrokovali približno 80% (što je potvrdio i predsjednik Narodne Skupštine Srbije, Oliver Dulić, na okruglom stolu u Nizozemskoj u proljeće 2008. godine), izvršili su etničko čišćenje i okupaciju oko 70% BiH i gotovo 30% Republike Hrvatske, počinili bestijalne masovne zločine u ove dvije države ali i na Kosovu gdje su također masovno ubijali, pljačkali, silovali, rušeći i paleći albanska sela.
U BiH su na nekim lokacijama spaljivali žive ljude, žene i djecu (Višegrad), u Srebrenici izvršili genocid, sustavno, više od 44 mjeseca uništavali Sarajevo (ispalivši preko 50.000 tona projektila na grad) u kojemu je smrtno je stradalo 14.000 ljudi (od čega 643 djeteta) dok je ranjeno oko 56.000 građana.
Srbi nisu štedjeli ni crkve, džamije, kulturno-povijesne spomenike, bolnice, škole, muzeje (što najbolje dokazuje primjer razaranja Dubrovnika i njegove stare jezgre), kazališta, groblja, pljačkali su temeljito sve pa i umjetnine, uništavali matične knjige i knjižnice, odvodili u Srbiju stoku (uključujući plemenita konjska grla) i sve se to radilo organizirano, pri čemu nije bilo razlike između “regularnih” snaga (“JNA”) i srbijanske policije i paravojske, četnika, dobrovoljaca, “teritorijalaca” i “specijalnih” postrojbi MUP-a i SDB-a.

Kako zaboraviti i oprostiti nekažnjeni zločin bez pokajanja?

Ono što je tragično, neshvatljivo i neoprostivo, sadržano je u činjenici da za sva ta zvjerstva gotovo nitko nije odgovarao!
I tko nakon svega ima pravo tražiti od nas da zaboravimo? Tko!?
Tko to sebi daje za pravo ušutkati žrtvu i nametati joj umjesto pravde ćirilicu u gradu mučeniku Vukovaru!? Tko!?
Po kojem to zakonu i u kojoj državi najteži zločini ostaju nekažnjeni, a udovoljava se prohtjevima onih koji taj zločin negiraju i zločince brane od sudskih progona!?
Ima li toga igdje osim u Hrvatskoj!?
Ne, nema zaborava, a pravo oprosta pripada jedino žrtvama!
“Nama ostaje čuvati ovu istinu, prenositi ju mlađim generacijama i vječno zahvaljivati svima koji su položili svoje zdravlje i svoj život za našu slobodu” – posljednja je rečenica iz dokumentarnog filma iz 2016. godine “Ovčara, neispričana priča” i ona jednako vrijedi kako za tragediju na “Ovčari”, tako i za cijeli naš Domovinski rat.
Sve se zna i sve je jasno kao dan.

Zločin bi bio dopustiti prekrajanje istine i krivotvorenje prošlosti, pogotovu imajući u vidu kakve je to pogubne posljedice po hrvatski narod imalo vezano ne samo za razdoblje 90-ih godina, nego za sve što se događalo u vrijeme Drugoga svjetskog rata.
Lažni antihrvatski mit o “ustaškom Jasenovcu” s drastično uvećanim brojem žrtava (uz potpuno zanemarivanje i nepriznavanje masovnih zločina komunista, partizana i četnika), poslužio je arhitektima krivotvorenja povijesti za bolesnu, rasističku tezu o “urođenoj genocidnosti hrvatskoga naroda”. I ona je bila jednim od uzročnika i pokretača rata.
Onoga trenutka kad se otvore arhivi a područje Jasenovca prekopa, taj mit, ali i lažna i nametnuta srpsko-komunistička povijest o Drugome svjetskom ratu, urušit će se poput kule od karata.
Svjesni toga da je svaka istina za njih pogubna, čuvari ove Velike Laži upinju se svim silama onemogućiti svako istraživanje, ali pri tomu zaboravljaju da se proces suočavanja s činjenicama zaustaviti ne može.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari