Pratite nas

Reagiranja

Prof. dr. Ivica Šarac – Osvrt na izjave prof. dr. Ive Josipovića o širokobriješkim franjevcima

Objavljeno

na

Partizani na Širokom Brijegu 1945.

Sveučilišni profesor dr. Ivo Josipović nedavno je potaknuo polemiku o ulozi i sudbini franjevaca tijekom završnih borbi za Široki Brijeg 6. i 7. veljače 1945., i to tvrdnjom da su širokobriješki franjevci “bili legitiman vojni cilj” partizana, jer su navodno “oružjem pomagali Nijemce i ustaše”.

Na ovo je reagirao filozof dr. Neven Sesardić s čuđenjem “da netko tko je ne samo pravnik nego i sveučilišni profesor prava iznosi tako rezolutnu tvrdnju o nečijoj krivnji bez navođenja ikakvih dokaza ili upućivanja na relevantne izvore”.

U svom odgovoru na Sesardićeve prigovore, Josipović ga je za dokaze pozvao da pogleda sljedeće izvore: “Potrudite se, Sesardiću, ima dobrih studija i arhivske građe, recimo studija dr. Anića, ali i mnoge druge. Dostupni su i dokumenti iz arhiva u Hrvatskoj, ali i BiH (Sarajevo). Oni jasno potvrđuju da su u vojnim operacijama na strani ustaša i Nijemaca sudjelovali i širokobriješki fratri, da su se snažno i uporno borili, da je na zvoniku bilo mitraljesko gnijezdo, a oko samostana minsko polje.”

Kako je upravo ovih dana objavljena knjiga (Metastaze jedne revolucije. Uspostava komunističko-partizanske vlasti u zapadnim dijelovima Hercegovine: listopad 1944. – ožujak 1945.) koja, između ostaloga, tematizira i događaje na Širokom Brijegu u veljači 1945., učinilo mi se da bi moglo biti korisno na temelju novijih istraživanja dati kraći kritički osvrt na Josipovićeve optužbe (i “dokaze”) protiv franjevaca.

Josipović se poziva na “studiju dr. Anića”, očito misleći na dr. Nikolu Anića, nekadašnjega partizana i potom oficira JNA i vojnoga povjesničara, i njegovu knjigu Povijest osmog korpusa narodnooslobodilačke vojske Hrvatske 1943.-1945. (N.B. Već je u naslovu vidljiva manipulacija s nastojanjem kroatiziranja jednoga, inače, jugoslavenskoga partizanskog korpusa, čiji je pravi naziv glasio: “Osmi korpus narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije”.) Ako zavirite u Anićevu knjigu, koji je uzgred rečeno kao pripadnik partizanskih postrojbi i sam sudjelovao u borbenim aktivnostima u Hercegovini 1945., lako ćete otkriti da je upravo odatle Josipović prikupljao podatke, ali ne ćete naći ništa o izvornim dokumentima koji bi dokaz(iv)ali oružani otpor franjevaca.

U Anićevoj knjizi možete pročitati tek dijelove izjava s jednoga skupa u Mostaru (iz sredine 1980-ih) Fabijana Trge i Milana Rake, isto tako nekadašnjih partizana (političkih komesara) i aktivnih sudionika u borbama za Široki Brijeg.

Zanimljivo je da se Josipović (preko Anićeve knjige) poslužio sličnim “argumentom” kao i Fabijan Trgo prije više od 30 godina na skupu u Mostaru. Trgo je tada (kao i Josipović danas) tvrdio da postoje dokumenti koji jasno i nedvojbeno pokazuju da su širokobriješki franjevci oružjem pružali otpor partizanima. Te dokumente, međutim, nije pokazao niti uputio na njih. Zašto ih, uostalom, nije objavio kada je svojevremeno bio urednik višetomnog Zbornika dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije?

Problem je u tomu što ni tada kao ni danas, izuzev pozivanja na izjave partizanskih svjedoka, takvi dokumenti, u kojima se navodno dokazuje sudjelovanje franjevaca u oružanim sukobima, nikada i nigdje nisu objavljeni. Josipović, nadalje, upućuje na arhivsku građu u hrvatskim i bosansko-hercegovačkim arhivima, želeći ostaviti dojam da su mu poznati dokumenti iz te građe.

No, nisam siguran da zna o čemu govori, jer bi se u protivnom suočio s nečim što bi osporilo njegovu ključnu tezu. Budući da sam u pripremi i prikupljanju građe za pisanje knjige pregledavao i građu u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu kao i građu u Arhivu hercegovačko-neretvanske županije/kantona u Mostaru i da u pregledanim dokumentima nisam pronašao nikakve dokaze o oružanim aktivnostima širokobrijeških franjevaca, onda sam kroz razgovor s pojedinim djelatnicima arhivskih ustanova (uključujući i zamjenika ravnatelja/direktora Arhiva BiH u Sarajevu), odlučio posjetiti i Vojni arhiv u Beogradu. Tu sam pronašao nekoliko, čini mi se, važnih dokumenata, koji tematiziraju upravo borbe 6.-8. veljače na Širokom Brijegu.

Prije osvrta na značenje ovih dokumenata, moram podsjetiti na to da su gimnaziju, konvikt i samostan na Širokom Brijegu (kao i druge franjevačke ustanove po Hercegovini) koristile različite vojne formacije tijekom Drugoga svjetskog rata, uključujući i partizane, koji su, kako pokazuje jedan partizanski dokument, odmah po zauzimanju Širokoga Brijega također koristili samostan u vojne svrhe.

Postoji isto tako uvjerljiv dokaz da je još prije početka napada partizana na Široki Brijeg tadašnji provincijal Hercegovačke franjevačke provincije, dr. fra Leo Petrović, prosvjedovao zbog toga što su njemačke snage koristile samostanske prostorije kao vojnu bolnicu.

Dokaz je njegov službeni dopis s kraja 1944., upućen generalu Adolfu Sabljaku, tadašnjem opunomoćeniku vlade NDH kod njemačkoga stožera u Mostaru, u kojemu se provincijal žali da su Nijemci “nasilno” pretvorili dio samostana na Širokom Brijegu u vojnu bolnicu (Lazarett) te da su njemačke postrojbe na isti način zaposjele i još neke franjevačke kuće i samostane po Hercegovini.

Provincijal je u svojoj žalbi naglasio da je upravo “prisutnost njemačkih vojnih jedinica izazivala dosada” višestruka bombardiranja franjevačkih objekata i crkava i moli generala Sabljaka da se zauzme kod Nijemaca da napuste franjevački samostan i konvikt na Širokom Brijegu.

Kada je već riječ o dr. fra Leu Petroviću, zanima me što bi Josipović rekao za njega i njegovu subraću koje su partizani tjedan dana nakon širokobrijeških borbi odveli iz mostarskoga samostana i pogubili; jesu li i oni bili “legitiman vojni cilj”?

Iako je korišten isključivo kao vojna bolnica, partizanska “artiljerijska” paljba je od samoga početka napada na Široki Brijeg (6. veljače) bila koncentrirana upravo na samostan. A taj je punkt u odnosu na ostale (postojalo je više utvrđenih punktova oko naselja Široki Brijeg!) bio relativno slabije branjen (prema procjenama partizanske strane: s nekih 250 vojnika) i zapravo je među prvima zauzet, jer ni po svom položaju ni po broju vojnika nije predstavljao “kičmu” obrane Širokoga Brijega.

Ivu Josipovića opovrgavaju jugokomunistički vojni planovi i izjave partizana koji su među prvima ušli u samostan

Unatoč tomu, prvi i najjači napad partizanskih snaga na Široki Brijeg izveden je upravo na samostan. Premda je, kako stoji u partizanskim izvorima, prvotno dobio zapovijed napasti “u širem rajonu samostanskog kompleksa”, štab 11. partizanske brigade donio je odluku da neposredno pred početak napada “artiljerija” prvo tuče samostan a ne “širi rajon”. Kasnije je ta odluka pravdana obrazloženjem da se radilo o “masivnim kamenim zgradama” pa je navodno bilo “očekivano” da će se odatle “naročito pružiti snažan otpor”, iako je onih 250 vojnika bilo razmješteno po bunkerima i rovovima ispod samostana.

Ovdje se postavlja logično pitanje zbog čega su upravo samostan, gimnazija i crkva bili prva meta napada partizanske “artiljerije”, ako je poznato (i to iz dva partizanska dokumenta) da utvrđena linija obrane (bunkeri, rovovi, minirani prostor) nije bila “oko samostana”, kako netočno navodi Josipović, nego u podnožju brijega, tj. “ispod samostana”, kako doslovno stoji u partizanskim izvorima?

Da su obrambene njemačke i ustaško-domobranske snage početkom i za vrijeme najžešćih borbi najprije bile u rovovima i bunkerima (a ne oko samostana), potvrđuju opet partizanski izvori; naime u osvrtu na prijelomne trenutke sukoba jedan izvor opisuje kako “moral i upornost neprijatelja sada već popušta… Napuštali su rov po rov, bunker po bunker (istaknuo I.Š.)”. Josipović spominje i “mitraljesko gnijezdo” na zvoniku.

Nije isključena mogućnost da se netko od pripadnika njemačkih ili ustaško-domobranskih postrojbi u povlačenju iz rovova i bunkera popeo na zvonik i odatle pucao, no i to je dvojbeno s obzirom na činjenicu da su, opet prema partizanskim izvorima, snažnom “artiljerijskom i tenkovskom paljbom” već prvoga dana zapaljeni i oštećeni kako gimnazija i samostan, tako i zvonik crkve. Sutradan, 7. veljače, svladan je i probijen utvrđeni obrambeni pojas i partizani su istoga dana ovladali i čitavim samostanskim kompleksom.

Time dolazimo do najvažnijega pitanja: jesu li im pri tome i franjevci pružali oružani otpor? Ako jesu, to bi zacijelo moralo biti navedeno u izvješćima onih partizanskih formacija koje su ušle i zaposjele samostan. Pregledao sam “Operaciski dnevnik” štaba 8. korpusa i izvješća štabova (za ovu temu) najvažnijih partizanskih formacija iz sastava 8. korpusa (26. dalmatinske divizije i 11. brigade).

U njima se nigdje, ni u jednom od dokumenata, ne spominje bilo kakav način sudjelovanja franjevaca u oružanom otporu. U Vojnom arhivu u Beogradu pohranjen je (za ovu temu) jedan vrlo važan dokument. Riječ je o izvješću jednoga od bataljuna (iz sastava 11. brigade) koji je 7. veljače svladao otpor protivničkih vojnih snaga i ušao u samostanske prostorije.

U tom se izvješću navodi točno vrijeme ulaska ovoga bataljuna u samostan, broj poginulih i ranjenih partizana, broj ubijenih i zarobljenih pripadnika protivničkih snaga, čak i precizni podatci o zaplijenjenom oružju i municiji, no nigdje se ni u jednom detalju ne spominju naoružani franjevci ili “klerici” kao sudionici borbe, a jedno takvo izvješće zasigurno bi moralo sadržavati jedan takav podatak. Dakle, niti u jednom od krucijalnih, do sada pronađenih i dostupnih, partizanskih dokumenata o završnim borbama za Široki Brijeg ne piše da su franjevci pružali otpor ili sudjelovali u oružanim sukobima. (Preslike svih najvažnijih dokumenata o ovoj temi objavljene su u dodatku knjige Metastaze jedne revolucije.)

Josipović se dalje poziva na “izjave svjedoka” (dakako, samo partizanskih) i tek time ulijeće na sklizak teren, jer su sami partizani o tomu davali vrlo proturječne izjave, na što s pravom ukazuje i dr. Sesardić u svom odgovoru Josipoviću.

Poslije rata su neki partizani uvjeravali javnost da su na Širokom Brijegu vlastitim očima vidjeli naoružane franjevce u habitima, no pitanje je koga su oni stvarno vidjeli u toj ulozi, ako u međuvremenu imamo i takva svjedočanstva, i to opet od bivših partizana, koja govore o manipulaciji s njihove strane na način da je neke od njih “zapala” uloga da obuku franjevački habit i uzmu puškomitraljez u ruke i “glume” naoružana franjevca.

Zadržimo se još malo na partizanskim svjedocima i njihovim svjedočanstvima. Javnosti su odavno poznate i nebulozne tvrdnje pojedinih partizana da su ih franjevci tijekom borbi polijevali vrelim uljem! Koliko je apsurdna i pomisao kako su tijekom Drugoga svjetskog rata mogli posjedovati toliku količinu ulja da su ga mogli prolijevati i to po vojsci opremljenoj suvremenim naoružanjem (slika bi eventualno pristajala uz opise srednjovjekovnih borbi pod zidinama utvrđenih zdanja!), najzornije pokazuje jedna zabilješka iz širokobriješkoga samostanskog ljetopisa za godinu 1942.: “17. II. Poklade prošle bez uštipaka, jer nema masti.” A što s onim partizanima čija se svjedočanstva ne podudaraju s izjavama Josipovićevih “svjedoka”!?

Jedan partizanski oficir je primjerice za pobijene širokobriješke franjevce rekao tek ovo: “Ubili smo nevine ljude.” Jedan je pak, također bivši partizan, opisao kako su pri ulasku u samostan zatekli neke franjevce u samostanskom podrumu: “Nakon što je desetnik I. Z. nogom razbio podrumska vrata u podrumu je zatekao jednu na smrt prestrašenu skupinu fratara, kako, okruženi učenicima gimnazije, sjede za stolom.”

Ovaj se opis podudara s iskazima na desetke civila i đaka franjevačke gimnazije, koji su opisivali da su se od početka do završetka borbi skupa s franjevcima nalazili u skloništima u i oko samostana (podrum, hidrocentrala i mlinica, protuzrakoplovno sklonište u samostanskom vrtu).

Potom su, prema njihovim iskazima, svi zajedno (i civili i franjevci i đaci) uz prijetnje i psovke bili strpani u samostansku zbornicu, odakle su partizani odvodili jednog po jednog franjevca. A što s tvrdnjama svjedoka koji su poslije završetka borbi pronašli nagorjela tijela dvanaestorice franjevaca u skloništu i kod većine njih ustanovili da su likvidirani metkom u potiljak? A što pak sa skupinom devetorice odvedenih (8. veljače) i bez suđenja pogubljenih širokobrijeških franjevaca, čije kosti i danas teškom mukom pronalazimo po hercegovačkim i dalmatinskim škrapama?

Nakon svega se čovjek samo može pridružiti onima koji se ovih dana ne prestaju s čuđenjem pitati: zar je moguće da je jedan sveučilišni profesor prava mogao izjaviti da su pogubljeni starci poput, primjerice, fra Marka Barbarića (rođen 1865.), fra Stanka Kraljevića (r. 1871.) ili fra Ive Sliškovića (r. 1877.) bili “legitiman vojni cilj”!?

Prof. dr. Ivica Šarac/ Crkva na kamenu

 

Sesardić odgovorio Josipoviću: Ljudi kao Josipović su izgubljen slučaj

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

HSP: Gradonačelniče Obersnel, Petokraka nije nikakva umjetnost, ona je – simbol zla!

Objavljeno

na

Objavio

Riječki pravaše i njihov “Stožer za obranu hrvatske Rijeke” reagirao je na najavljeno postavljanje zvijezde petokrake na Riječki neboder, dijeljenje komunističkog manifesta i “Jugo joga”.

Nikica Augustinović, koji se potpisao kao voditelj Stožera za obranu hrvatske Rijeke i predsjednik primorsko-goranskog HSP-a, poručio je riječkome gradonačelniku Vojku Obersnelu da njegova stranka podržava EPK 2020, a ne EPK 1945.

Bez imalo uvijanja Augustinović najavljuje mirnodopsku Oluju ako se realiziraju programi dijeljenja komunističkog manifesta, ‘Jugo joga’ i postavljanje zvijezde petokrake na Riječki neboder, a riječ je o programima koji su dio programskog pravca Doba moći.

“Kako stvari stoje, za autora Nemanju (riječ je o Nemanji Cvijanoviću koji je autor ovog projekta, op.a.) čak je i petokraka nekakva umjetnost. Vidite, gradonačelniče Obersnel, petokraka je za nas upravo suprotno, petokraka nije nikakva umjetnost, ona je – simbol zla!

Možete biti sigurni kako postavljanje petokrake na riječki neboder neće proći! Dijeljenje nekakvog ‘komunističkog manifesta’ također neće proći kako ste zamislili, a niti performans nazvan ‘Jugo Joga’. Kako rekosmo, u to možete biti sigurni! I upravo kako smo najavili, u slučaju pokušaja realizacije navedenih besramnih kvazikulturnih aktivnosti, s partnerima iz raznih građanskih inicijativa, Hrvatska stranka prava će pokrenut akcije širokih razmjera o kojima će javnost biti pravovremeno obaviještena! Naša poruka je – No passaran!

Na koncu, ako je još uvijek primjereno razgovarati na ovaj način, preporučamo vam da trezveno prosudite i odustanete od te tri navedene kvazi kulturne instalacije, jer u suprotnom – krenut će mirnodopska Oluja”, zaprijetio je Augustinović.

U HSP-u tvrde da gradske vlasti pod krinkom umjetničkih instalacija vraćaju bivšu Jugoslaviju u javni prostor ovoga grada.

“Napominjemo da je Rijeka europski grad kulture za 2020. godinu i ovakav način predstavljanja Hrvatske u Europi i svijetu sramoti i ljude, i grad, i državu koju predstavljaju. Riječane, Rijeku i Hrvatsku”, navode u HSP-u.

Augustinović se nakon toga osvrće na Obersnelovo reagiranje u kojem je riječki gradonačelnik upozorio na “pojedince koji postaju sve agresivniji”, najavivši da će obavijestiti javne službe i policiju u cilju zaštite drugih od tih pojedinaca.

“Dobro je, gradonačelniče Obersnel, da ste reagirali, dobar je to znak. No, to što ste odlučili ne sučeliti se javno s nama, nego zagovarate slanje kordona policije na naše članstvo i aktiviste, još je bolji znak. Znači, vi se stvarno bojite. Za početak navodimo kako nas u Hrvatskoj stranci prava, koja je i osnovala Stožer za obranu hrvatske Rijeke, doista ne zanima zlouporaba procedure kako biste pogodovali poduzeću iz Srbije, čak sramotno do te mjere da ste i službene dokumente za milijunski posao pisali na srpskom jeziku, jer riječi poput ‘tačka’, ‘svetski’ i ‘pozorište’ nisu hrvatski nego srpski izričaj, piše Novi list.

Čak nas ne zanima niti činjenica kako je u međuvremenu državna komisija prihvatila žalbu tvrtke Eldra iz Bregane i poništila odabir novosadske tvrtke Studio Berar rental, jer vaša gradska tvrtka Rijeka 2020, gle čuda, nije dostavila dokaz kako ta, nama bratska, novosadska tvrtka nema u Hrvatskoj dugove po osnovi poreza i obveza za mirovinsko i zdravstveno osiguranje, što je izričito bilo navedeno u propozicijama.

Nadamo se kako će za navedene radnje interes pokazati određene javne službe, DORH i policija, u cilju zaštite drugih od tih pojedinaca, navodi Augustinović.

On naglašava da HSP ocjenjuje da je manifestacija EPK iznimno važna, pozitivna, dobrodošla i u turističkom smislu neprocjenjiva za brendiranje našega grada, što je danas u svijetu strahovite turističke konkurencije ključno.

Predsjednik primorsko-goranskog HSP-a se kritički osvrće i na program svečanog otvorenja i ocjenjuje da je veći dio programa bio bezidejan i nezanimljiv, bez imalo tradicijskog i istinski zabavnog i zanimljivog sadržaja.

“Kakva je to umjetnička razina koja se običnim i jeftinim aktivizmom izruguje s hrvatskom kulturom? Totalno bez veze, promašeno, iritirajuće. Što ste htjeli postići s jugoslavenskom zastavom na Korzu? Kakva je to umjetnost uzeti grb ili zastavu bilo kakve države, propale ili ne propale, pa tako privlačiti pozornost publike, posebice iritirati ljude zastavom bivšeg zločinačkog režima.

Je li vam poznato da su majke mnogih Riječana i Riječanki ostale bez svojih sinova koji su se borili upravo protiv tih zločinačkih simbola, a sada vaših umjetničkih eksponata ili instalacije. Nemaštovito i bezidejno”, uvjeren je Augustinović koji je zaboravio navesti da je jugoslavenska zastava bila na Korzu zajedno sa svim ostalim zastavama država čiji je Rijeka bila dio, piše Novi list.

Nino Raspudić o Vojku Obersnelu i EPK: Oni slave titoizam

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Sud odbio žalbu ministrice Divjak i potvrdio zakonitost upisa Fakulteta hrvatskih studija

Objavljeno

na

Objavio

Rješenje o upisu javne ustanove Fakulteta hrvatskih studija postalo je tako pravomoćno, a pravna osobnost Fakulteta hrvatskih studija neprijeporna.

Visoki trgovački sud RH odbio je žalbu Ministarstva znanosti i obrazovanja protiv upisa Fakulteta hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, a ujedno je potvrdio Rješenje Trgovačkoga suda u Zagrebu, kojim je taj Fakultet upisan u sudski registar, priopćio je u ponedjeljak dekan Fakulteta. Priopćenje  donosimo u cijelosti:

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio je 4. veljače 2020. Rješenje kojim je kao neosnovanu odbio žalbu Ministarstva znanosti i obrazovanja protiv upisa Fakulteta hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Sud je ujedno potvrdio Rješenje Trgovačkoga suda u Zagrebu kojim je Fakultet upisan u sudski registar. Rješenje o upisu javne ustanove Fakulteta hrvatskih studija postalo je tako pravomoćno, a pravna osobnost Fakulteta neprijeporna. Time je propao i zadnji u nizu pokušaja ministrice Blaženke Divjak i čelnikâ Nezavisnoga sindikata znanosti i visokoga obrazovanja – Vilima Ribića, Igora Radeke, Vesnice Garašić i Ane Petošić – da onemoguće reformu Hrvatskih studija i spriječe njezino dovršenje uspostavom Fakulteta hrvatskih studija.

Postavlja se pitanje krajnje nakane i pokretačkoga interesa koji stoje iza kontinuirana osporavanja i ometanja reforme Hrvatskih studija, a posebice neobične sprege državnoga resora i sindikalne organizacije koja se još jednom potvrdila u trenutku donošenja odluke Senata Sveučilišta u Zagrebu o osnivanju Fakulteta 10. prosinca 2019. Valja imati u vidu da je posljedica pokretanja žalbenoga postupka na upis Fakulteta hrvatskih studija u sudski registar trebala biti da, brisanjem Fakulteta iz sudskoga registra, njegovi zaposlenici završe na ulici, a studenti izgube pravo na studiranje.

To je eksplicitno potvrdila Ivana Bulešić, načelnica Samostalnoga sektora za pravne poslove u Ministarstvu znanosti i obrazovanja, na sastanku s izaslanstvom Fakulteta hrvatskih studija održanom u Ministarstvu 16. siječnja 2020. Pitanje je krije li se u pokretačkom interesu ideološki zazor prema institucionalnoj reformi koja je, među ostalim, obnovila izvorne zadaće Hrvatskih studija u odnosu na održanje i razvijanje nacionalnoga i kulturnoga identiteta.

U pokušaju brisanja Fakulteta iz sudskoga registra Ministarstvo je angažiralo Državno odvjetništvo Republike Hrvatske, implicirajući time nezakonitost postupanja osnivača i novoga Fakulteta. No, sudski je pravorijek iznio na vidjelo nezakonitost rada ministrice znanosti i obrazovanja koja, između ostaloga, već više od dvadeset mjeseci odbija izdati potvrdu o pozitivnoj akreditacijskoj preporuci. Njezino postupanje prema najmlađemu fakultetu u zemlji, u momentu kada mu je bila dužna pružiti resornu potporu, začudan je primjer opstrukcije i progona. Nečuveno je da državni dužnosnici i službenici nadležnoga ministarstva nastoje onemogućiti osnivanje samostalnoga visokoga učilišta nacionalnih studija. U nekoj drugoj državi to bi bilo nezamislivo.

Među sredstvima kojima se resorno-sindikalna sprega služila u osporavanju i ometanju reforme Hrvatskih studija na prvom su mjestu medijske manipulacije i pravni postupci. U medijskim istupima ministrice i sindikalnim enciklikama na temu Hrvatskih studija posebice se ističe imputiranje nezakonitoga postupanja. A kako se zakonitost radnji ovjerava u pravosudnim postupcima, najnovija odluka Visokoga trgovačkoga suda dobar je povod za utvrđivanje pravosudnoga salda koji je osobito porazan za Nezavisni sindikat znanosti i visokoga obrazovanja. U sklopu mnogobrojnih sudskih postupaka vezanih uz reformu Hrvatskih studija Sindikat u svoju korist nije dobio ni jedan, dok je protiv njegovih zahtjeva doneseno 27 sudskih odluka.

Među njima se osobito ističe presuda o nezakonitosti štrajka na Hrvatskim studijima koja je potvrđena na tri žalbene instancije, na Vrhovnom sudu, na Ustavnom sudu te na Europskom sudu za ljudska prava. Bolno stanje pravosudnoga salda Nezavisni sindikat ublažava dogmom prema kojoj se sudovi koji donose nepovoljne presude automatski osuđuju za nestručnost i korupciju. A o stručnim kompetencijama pravnih timova Ministarstva i Nezavisnoga sindikata znanosti i visokoga obrazovanja, koji su iz koraka u korak ometali provođenje reforme Hrvatskih studija, dovoljno govori činjenica da su se u pobijanju upisa Fakulteta hrvatskih studija u sudski registar pozvali na zakonske odredbe koje u vrijeme podnošenja prijave nisu bile na snazi.

Rješenje Visokoga trgovačkoga suda uklonilo je napokon i posljednji prigovor na zakonitost osnivanja Fakulteta hrvatskih studija. To je radosna vijest kako za studente i nastavnike tako i za brojne podupiratelje i zagovornike ove jedinstvene visokoškolske ustanove koja je posvećena nastavi i proučavanju hrvatske kulture, društva i identiteta.

Fakultet hrvatskih studija promiče i njeguje poučavanje i istraživanje kulturoloških, humanističkih i društvenih tema vezanih uz Republiku Hrvatsku, hrvatski narod i iseljeništvo te pitanja nacionalnoga, regionalnoga i europskoga identiteta. Valja se nadati da će, nakon ove sudske potvrde o zakonitosti osnutka ustanove, Fakultet hrvatskih studija neometano ostvarivati svoju misiju i razvijati dragocjene sveučilišne djelatnosti u europskom prostoru visoke naobrazbe i znanosti.

U Zagrebu, 17. veljače 2020.
Dekan
Prof. dr. sc. Pavo Barišić

Podrška studentima Fakulteta hrvatskih studija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari