Pratite nas

Kolumne

Prof. dr. Matko Marušić: Dijalog o Bleiburgu

Objavljeno

na

Nakon ovogodišnjega obilježavanja Bleiburške tragedije o tom se pitanju zasad nema reći ništa više od onoga što su rekli svi govornici na Bleiburškom polju – od g. kardinala Josipa Bozanića, g. muftije Aziza Hasanovića, g. Stanka Sopte i drugih, preko Ive Lučića i Zlatka Hasanbegovića (TV), do dojmljive gđe Brune Esih (Bleiburg i TV). Svi su govori bili dostojanstveni, pomirljivi i kulturni.

  1. Počeo je dijalog

Glavni hrvatski mediji jesu iz govora birali rečenice koje su mogle biti sumnjive, i jesu iz mnoštva birali šaku onih sumnjivo obučenih, ali ipak su svi prikazali komemoraciju i svi su priznali strahote zločina. To je veliki pomak naprijed! Ali taj pomak nije sve – treba se sjetiti da je 15. svibnja 2002. godine tadašnji SDP-ov premijer pok. g. Ivica Račan, posjetio Bleiburg i kleknuvši položio vijenac i rekao:

Ovdje smo, odajemo počast svim žrtvama Bleiburga. Odavde želim uputiti iskrenu ispriku i sućut svima onima čiji su životi na bilo koji način obilježeni tragedijom Bleiburga, koji su na bilo koji način zbog Bleiburga patili. Želim odati počast, pokloniti se s pijetetom svim žrtvama prošlih sukoba u povijesti, neovisno o tome u ime kojih su ideologija i politika zločini činjeni. Nedavno sam se poklonio žrtvama Jasenovca. Danas ovdje izražavam sućut i žaljenje zbog Bleiburga. Ako to već nisu učinili oni koji su morali, činimo iznova to mi iako u doba zla Bleiburga i Jasenovca nismo ni bili rođeni, ili smo se tek rodili. Prošlost ne možemo mijenjati, ne možemo ni miriti sve one koji su sudjelovali u prošlim krvavim sukobima. Ali vrlo je važno da jučerašnji sukobi ne potiču nove i aktualne, vrlo je važno da se jučerašnja mržnja ne prenosi na nove generacije želimo li čuvati i očuvati demokratsku Hrvatsku… (http://www.politikaplus.com/mobile/novost/122072/kleknuo-i-polozio-vijenac-evo-sto-je-ivica-racan-rekao-u-bleiburgu-2002.-godine).

Iako daleko ispod razine Račanova obraćanja, ove je godine čelnik SDP-a i premijer g. Zoran Milanović izgovorio poštenu i važnu rečenicu „da se zločin i njegova strahota ne mogu i ne smiju negirati, i da žali za ljudima koji su tu stradali“ (Tezno). Na žalost, g. Josip Leko je stariji komunist i nije mogao izraziti žaljenje nad tragedijom, nego je promrmljao nešto o „povijesti kakvu imamo i budućnosti kakvu bismo trebali imati“. Budući da je g. Milanović mlađi, njegov korak naprijed daje nadu da će hrvatska ljevica na tu tragediju sve više gledati kao na tragediju i pristupati joj s pijetetom, empatijom i tugom, a sve manje politički lažljivo i ideološki nepopustljivo.

Nije bitno je li g. Milanović izrekao istinu o bleiburškoj tragediji zbog uvjerenja, pod pritiskom javnosti, strahom od naroda ili strepnjom od rezultata na izborima; mi to ne možemo znati i nemamo pravo sumnjati; ona je izrečena i treba je prihvatiti onako kako glasi.

A to znači da je dijalog počeo.

Zato sam ponosan na govornike na Bleiburškom polju i sretan zbog riječi g. Milanovića na Teznu.

  1. Kako će ići dijalog, i kamo će nas odvesti?

Rješavanje prijepora o Hrvatskoj u II. Svjetskom ratu odlučuje o budućnosti hrvatskih građana, jer je rješavanje prijepora preduvjet pomirenja. Život bez pomirenja nije dobar život, a pomirenje traži objektivnu, znanstveno utvrđenu istinu. Od pok. g. Račana počeo je dijalog i on se nastavlja i nastavit će se bez obzira na to koliko će trajati. Nužno je da svi shvate da je dijalog stvarnost i da u tom dijalogu svi trebaju sudjelovati. Na tom nas putu čeka još mnogo posla, koji će osim rada tražiti i mnogo dobre volje i spremnosti da se odupremo ljutnji i mržnji. Čeka nas neizrecivo važan put, a putovanje će biti dugo i bolno. No ipak ćemo stići do kraja. Pobijedit će istina, ne samo kao Božja moć, nego i kao znanstvena nužnost.

  1. Što dalje, koji su sljedeći koraci?

Navodim samo glavna pitanja koja treba riješiti, i samo kao skicu problema, kao podsjetnik; o svakom od njih – kao pitanjima – trebalo bi napisati po jednu debelu knjigu. Odgovori će pak tražiti obilatu znanstvenu knjižnicu.

a) Bleiburg do kraja

Bleiburg i Križni put samo su dio tragedije. Stručnjaci su procijenili da u Sloveniji i Hrvatskoj ukupno ima oko 1.700 masovnih grobnica s hrvatskim žrtvama s kraja II. Svjetskoga rata. A koliko će ih se naći u Bosni i Hercegovini?

Njih sve treba detaljno istražiti. Istraživanja trebaju provesti odbori sastavljeni od stručnih i neutralnih ljudi svih svjetonazora. Sve to treba financirati iz proračuna i ustrajati dok se ne riješi do razine da se više nema što provjeriti.

Isto vrijedi za Jasenovac i sva mjesta navedena kao mjesta masovnih grobnica Srba, Židova, Hrvata, Roma i svih drugih (Nijemci, Madžari, Talijani…).

Treba početi ozbiljno razmišljati hoće li se kosti ostaviti na mjestima smaknuća ili će se prikupiti u zajedničku grobnicu. Treba razmišljati o obilježavanju, kako pojedinih grobišta, tako i o mjestu koje će simbolizirati sva stradanja. No, čini se da će „lijeva strana“ na potonje teško pristati, pa se oko toga ne treba inatiti; kosti žrtava komunističkih zločina mogu se primjereno pokopati, npr. u Udbini, uz Crkvu hrvatskih mučenika. Uza središnje mjesto ukopa treba napraviti primjeren muzej, s dostupnim podatcima o svim pojedinim grobištima.

b) Jasenovac

Pitanje broja i pripadnosti ubijenih i umrlih u logoru Jasenovac treba istražiti „kao da do sada ništa nije rađeno“. To ne znači da podatke koji su dosad objavljeni ne treba nastaviti proučavati, publicirati i analizirati (v. dolje), ali oni su toliko kontradiktorni da se teško može vjerovati bilo kojem od njih. Neki se mogu pokazati istinitim, ali tek nakon što prođu rigoroznu znanstvenu provjeru. Rigorozna znanstvena provjera mora se primijeniti na sva mjesta masovnih stradanja. Onom tko se možda „zgrozi“ nad rečenim, donosim jednu tablicu autora Josipa Jurčevića (Nastanak jasenovačkog mita. Problemi proučavanja žrtava Drugog svjetskog rata na području Hrvatske. II. izdanje. Zagreb: Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu; 2005.) o promjenama procjena broja žrtava u Jasenovcu. U tom pitanju ne prihvaćam raspravu ni o čemu nego o tablici: bitno je jesu li ovi navodi točni. Ako su i približno točni, sasvim je jasno da utvrđivanje istine o Jasenovcu moramo početi iz početka.

Broj žrtava Godina
nastanka
Autor
55 18. V. 1945. Očevid u Jasenovcu kojeg je provela Anketna komisija
481 lipanj 1964. Antropološko iskopavanje stručne komisije
8.500 (do ožujka 1942.) 31. III. 1942. Direktiva Josipa Broza Operativnom štabu NOP-a za Bosansku Krajinu
8.500 (do ožujka 1942.) 4. IV. 1942. Pismo Josipa Broza Izvršnom komitetu Komunističke internacionale
30.000 do 40.000 1989. Franjo Tuđman
50.000 1992. Vladimir Žerjavić
200.000 do300.00 (do pred kraj 1942.) 1942. Brošura PO AVNOJ-a
480.000 do900.000 1986. Antun Miletić
500.000 do 600.000 1946. Zemaljska komisija
500.000 do 600.000 1986. Jefto Šašić, umirovljeni general JNA-a i član Savjeta Spomen-područja Jasenovac
500.000 do700.000 1989. Vladimir Dedijer
550.800 15. XI. 1961. Komisija SUBNOR-a Bosanska Dubica
600.000 (do 1943.) 1945. Državna komisija
700.000 8. X. 1989. Srboljub Živanović, jedan od trojice antropologa koji su vodili istraživanje 1964.
700.000 1974. Radovan Trivunčić
900.000 (do 1943.) 18. V. 1945. Milan Duzemlić, bilježnik u općini Jasenovac, te zatvorenik, svjedok Anketnoj komisiji
1.110.929 1990. Radomir Bulatović
1.400.000 18. V. 1945. Mihajlo Marić, svjedok Anketnoj komisiji

Objavljivane laži s godinama su postajale sve veće i veće, a istodobno su se zabranjivala ili ometala istraživanja i tajili (tabuizirali) podatci koji mitu o Jasenovcu nisu odgovarali. Najnoviji primjer je Zoran Pusić, predsjednik Antifašističke lige; u pokušaju da zabrani djelovanje Društva za istraživanje trostrukoga logora Jasenovac, on kaže: „Bez daljnjega podržavamo nepristrano prikupljanje podataka o svakom događaju iz prošlosti, pa tako i o Jasenovcu, no sasvim je druga stvar zanemariti sve postojeće podatke koji su skupljani desetljećima s različitih strana i iz nezavisnih izvora i proglašavati ih dijelom jedne zavjere nevjerojatnih dimenzija“ (cit. prema http://narod.hr/hrvatska/zoran-pusic-trazi-da-bauk-ponisti-registraciju-drustva-za-istrazivanje-trostrukog-logora-jasenovac).

Pusić to nema pravo raditi. Budući da spominje „postojeće podatke koji su skupljani desetljećima s različitih strana i iz nezavisnih izvora“ on je trebao pozvati stručnjake Društva na sučeljavanje s podatcima koje on ima i drži vjerodostojnim. Kad se podatci usporede, sa svim argumentima i protuargumentima, lako bi bilo procijeniti koji su istiniti, ili barem istinitiji. Zato je postupak Z. Pusića antidemokratski, neznanstven i totalitaristički.

U znanstvenom postupku hipoteza se provjerava podatcima koje donosi odgovarajuće istraživanje. Povijesna struka ima svoju metodologiju kojom se pribavljaju i tumače podatci i procjenjuje njihova vrijednost. Kada dođe do nesuglasja istraživačke postavke i podataka pribavljenih istraživanjem, znanstveni podatci su jači od bilo koje pretpostavke (hipoteze), teorije ili paradigme.

Tom načelu treba podvrgnuti sve priče i podatke o Jasenovcu, bez obzira na to iz kojega izvora oni došli.

c) Nezavisna država Hrvatska

„Treba imati čvrst stav da su ustaše u Jasenovcu počinile zločin; nisu važni brojevi, nego taj stav“, kaže g. Hrvoje Klasić (v. dolje). Sveučilišni nastavnik, koji je po definiciji i znanstvenik, nikad ne bi smio izgovoriti takvu rečenicu. Nitko ne smije poći od „stavova“, nego od činjenica. Činjenice (iskustvo) stvaraju stavove; na žalost u mnogih, npr. u spomenutih Klasića i Pusića, stavovi – stvaraju činjenice. Budući da su se o NDH, ustašama i Jasenovcu djeci u glavu utuvljivane perverzne laži, sva pitanja treba postaviti ponovno i znanstveno proći od samoga početka. To ne smije ciljati na rehabilitaciju ustaškoga režima, ali ne smije ni, kao što se radilo do sada, biti preuveličavanje, iskrivljavanje i zlonamjerno selekcioniranje ustaških grijeha tako da se hrvatskoj naciji natovari teret koji bi njezinim neprijateljima služio za gušenje hrvatske lojalnosti i domoljublja pod izlikom da su oni zapravo fašizam.

Spomenimo samo neke od bezbroj primjera. Prvo, čežnja Hrvata za slobodnom i samostalnom državom je oko 900 godina starija od ustaškoga pokreta. Ni povijest ustaštva ne počinje u travnju 1941., nego mnogo ranije, kao reakcija na srpski teror u kraljevskoj Jugoslaviji i ubojstvo Stjepana Radića. I ustaško je „fašističko opredjeljenje“ sumnjivo, jer su do travnja 1941. i prihvaćanja rasnih zakona možda i više surađivali s Titovim komunistima nego s Hitlerovim nacistima. U arhivima postoje njihove novine, zakoni, dokumenti, pravilnici, snimljeni su govori, svečanosti… i sve je to moguće temeljito i stručno proučiti i donijeti sud o političkoj prirodi njihova režima.

Potom dolaze njihova djela i nedjela, koja također treba objektivno proučiti, definirati i ocijeniti. Tko, kada i zašto je spalio sinagogu u Zagrebu? Kako to da nije spaljena pravoslavna crkva u Zagrebu? Što je bilo sa Židovskom općinom u Zagrebu? Jesu li postojali sindikati, mirovine, dječji doplatci? Zašto je Ante Pavelić Juru Francetića proglasio vitezom? Itd. – odgovore treba dati na sva pitanja i sveobuhvatno.

d) Tito

Dana 17. svibnja 2015., u emisiji HTV „Nedjeljom u dva“, između ostaloga, g. Hrvoje Klasić je rekao: „U Bleiburgu nisu ubijani Hrvati, nego neprijatelji države“ i „Tito nije bio ni diktator niti zločinac“. I onda ga je u briljantnoj analizi pregazio g. Marcel Holjevac: http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/stankovic-odabrao-odlicnog-gosta-tudman-je-bio-partizan-s-dna-kace-na-bleiburgu-nisu-ubijani-hrvati-nego-protivnici-rezima-tito-nije-bio-diktator-801546, pa o g. Klasiću više ne treba govoriti. Ali o Titu treba; objektivni podatci moraju Tita smjestiti na mjesto u hrvatskoj povijesti koje pripada mu prema njegovim djelima. Na međunarodnoj razini svrstan je među deset najvećih zločinaca XX. stoljeća. Možda je to prema njemu nepravedno, ali pošten znanstveni pristup može razjasniti većinu dvojbi. Mene, recimo, jako zanima što je radio u Španjolskoj u vrijeme tamošnjega građanskoga rata.

e) „Antifašizam“

Pita citirani Marcel Holjevac: „… ako su Tuđman, Hebrang, Bobetko i brojni drugi bili hrvatski partizani, a jesu, zašto onda nema njihovih slika na skupovima antifašista, već ih se tamo tretira kao zlotvore i neprijatelje?”.

Antifašizam bez fašista je apsurd i krinka za suvremeni oblik komunističke diktature. Komunisti i antifašizam ne mogu se spojiti; borba za „diktaturu proletarijata“ nije borba protiv fašizma, nego borba za vlast. Antifašizam kao pojam i mit procvjetao je u vrijeme španjolskoga građanskoga rata kao komunistička propaganda i onda je to i ostao. Samo se komunistički režimi i danas pozivaju na antifašizam, s tim da fašizam pripisuju svima koje žele potisnuti, uključujući i demokratske režime zapadnoga svijeta.

Tko je pjevao „Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska“?

Toliko naivni ipak nismo.

I tu me nešto jako zanima: je li istina da je Fašistička stranka u Hrvatskoj na izborima godine 1939. dobila manje od 200 glasova?

f) Kontekst

Kada se ljevičare dovede pred planine ljudskih kostiju koje je proizvela njihova ideologija i djelatnost, oni otvaraju pitanje „konteksta“. Primjerice, to čini rečeni H. Klasić, kad brani komunističke zločine na Bleiburgu: „Bio je kraj rata… ustaše se nisu htjeli predati… na pravo i ljudska prava gledalo se drukčije nego danas…“ To nisu argumenti koji bi itko pristojan rabio za ubojstvo jednoga čovjeka, a nekmoli za njih sto tisuća. A i da jest – onda on vrijedi, na primjer, i za ustaše i za Antu Pavelića! Kontekst progona i ubijanja Hrvata u kraljevskoj Jugoslaviji, kontekst ubojstva Stjepana Radića, kontekst srpskih pobuna protiv naznaka hrvatske državnosti 1939. i 1941. U tom je kontekstu skovana rečenica „Ljutu travu na ljutu ranu“ i – eto ti zločina-na-zločin, i više se bez pomne analize ne zna tko je zločinac a tko žrtva. I bez fašizma i antifašizma. No, to nije razlog za izmišljanja i apriorne „čvrste stavove“, nego za pomnu znanstvenoistraživačku analizu.

Kontekst možemo rabiti za objašnjenje odabira političke orijentacije, ali ne i za opravdavanje ubojstava. To vrijedi za sve, dakle i za partizane i ustaše.

  1. Što treba konkretno raditi?

Znanost prije svega – ne smije se priznati ni jedna laž i ni jedan podatak za koji ne postoji dovoljno čvrst dokaz. To vrijedi za sve tvrdnje svih strana.

Odgovornost je na hrvatskim znanstvenicima – povjesničarima, forenzičarima, pravnicima, politolozima i drugima. Oni moraju istražiti, obraditi i objaviti dokaze i podatke za sva pitanja koja otvara taj strašni dio hrvatske povijesti.

Treba ustrajati na slobodi i javnosti svih istraživanja i rasprava. Treba organizirati javna sučeljavanja stručnjaka čija se mišljenja i podatci ne slažu.

Ništa se ne smije prepustiti slučaju, niti ostaviti neriješenim. Sve treba objaviti u relevantnim publikacijama na hrvatskom jeziku, a zatim u obliku znanstvenih publikacija na engleskom jeziku. Znanje je, naime, vlasništvo cijeloga čovječanstva i znanstveni zaključci stvaraju se na razini cijeloga čovječanstva, u okviru međunarodno vidljive znanosti.

Ne smije se popustiti lažima, krilaticama ni prijetnjama s bilo koje strane i bilo koje razine. Ne smije se ljutiti ni svetiti, i ne smije se svađati, jer – sve je u dokazu i argumentu.

Hrvatski ljevičari trebaju prihvatiti taj pristup; dok god ga izbjegavaju, znači da kriju neku tajnu: ili su neki njihovi bili ubojice, ili i sami sanjaju o diktaturi proletarijata, ili ih je stid da se otkrije što je radila i napravila ideologija kojoj danas pripadaju.

No, čini da se stvari mijenjaju nabolje, na „ljudsku, racionalnu stranu“: današnji nasljednici komunističke stranke u Hrvatskoj priznali su zločine Bleiburga i Križnoga puta i požalili za žrtvama. To je vrlo važan, velik događaj. Nad njim se ne smije trijumfirati, nego još više ispružiti ruku pomirnicu i polako napredovati do objektivne istine o svemu. A za to treba strpljenje, tolerancija, kršćanska dobrota i znanstveni argument.

  1. Što mi zapravo hoćemo?

Gđa Jelena Lovrić kaže da „koljači iz Jasenovca, likvidirani bez suda, mogu biti žrtve, ali ih ništa ne može učiniti nedužnima“ (http://www.jutarnji.hr/komentar-jelene-lovric-na-bleiburgu-su-svi-zrtve–ali-nisu-svi-nevini/1350287/). To bi bila istina – da je istina. Ali nije. Prvo, po kojoj etičkoj i pravnoj paradigmi netko može zločincima („koljačima“) proglasiti ljude koji su ubijeni bez suđenja, a suditi ih se moglo jer su bili zarobljeni? Drugo, gđa Lovrić osobno nema ni jedan dokaz o identitetu i broju „koljača“ iz Jasenovca. Treće, ona to može „znati“ iz određenih izvora. Izvore koji govore o „koljačima“ treba izričito navesti, a zemne ostatke žrtava naći i identificirati, barem onoliko koliko je to tehnički moguće.

Navođenje izvora i materijalni dokazi vraćaju nas na pitanje znanosti: koliko je pouzdan i jak izneseni podatak (izvor, argument). Brojni „argumenti“ koji su navođeni za „klanja“ u Jasenovcu opovrgnuti su kao brutalne izmišljotine, krivotvorine ili maliciozne pogrješke. Kao što kaže Z. Pusić, ti podatci ukupno djeluju kao „dio jedne zavjere nevjerojatnih dimenzija“!

Ako se desetljećima hrvatsku djecu u hrvatskim školama učilo da je u Jasenovcu ubijeno 700.000 Srba, a mnogi još to govore, onda se mora posumnjati u sve podatke koje Z. Pusić smatra „postojećim podatcima koji su skupljani desetljećima s različitih strana i iz nezavisnih izvora“ i posumnjati da se radi „o zavjeri nevjerojatnih dimenzija“. Da, mi Hrvati imamo tisuću konkretnih razloga sumnjati da su se desetljećima stvarali podatci o strahotama Jasenovca koji ne odgovaraju istini, a koji su služili sramoćenju, porobljavanju i uništenju hrvatskoga naroda.

I mi to ne možemo i ne želimo dopustiti! Priznat ćemo i okajati svaki, i najmanji grijeh koji su napravili naši sunarodnjaci u Jasenovcu i drugdje, ali ne ćemo dopustiti da nam se s pozicija sile, nadmoći ili ponižavanja nameće ništa što nije učinjeno. Za nas je to pitanje naše budućnosti i opstanka i nikad ne ćemo popustiti u traženju najpouzdanijih mogućih dokaza i najčvršće znanstvene istine koliko je čovjeku tu istinu moguće dosegnuti.

Znanost ima kriterije te ljudske istine. Tim se kriterijima moraju podvrgnuti jednako i Jurčevići i Razumi, i Pusići i Lovrići, i Goldsteini i Klasići, Lučići, Ivezići, Hasanbegovići, Marušići – svi. Tko to odbije, nije znanstvenik ni intelektualac, nego – varalica. Tko ustraje na nedokazanom, neprijatelj je hrvatskoga naroda svih uvjerenja i svjetonazora u svim epohama njegova postojanja.

Mi, dakle, želimo dijalog. Dijalog je nuždan jer je nužna istina; istina je nužna zbog pomirenja i smirenja, a smirenje zbog očuvanja i promicanja demokracije i njezinih dobrobiti u državi u kojoj živimo. Nakon toliko godina, toliko smrti, stradanja, straha, bijesa, mržnje, laži i objeda, i nad činjenicom da su ubijene tisuće i tisuće ljudi i da njihove kosti danas čine 1.700 podzemnih planina, više nije bitno ni naći niti kazniti krivce, nego je važna istina, poštovanje, pijetet i pomirenje.

Tragedija je toliko velika, toliko strašna da nema te osude niti kazne koja bi je mogla ni ublažiti, a kamo li zadovoljiti. U vjekovnoj borbi za slobodnu i samostalnu državu Hrvatsku, te su se tisuće ljudi pridružile tisućama i tisućama žrtava prije i poslije njih, i mi danas, nadam se zauvijek, živimo u toj slobodnoj i samostalnoj Hrvatskoj! S tim i takvim strahotama i žrtvama, mi Hrvati možemo se suočiti samo s tugom, poštovanjem i ljubavlju.

Jednom za uvijek: mi tražimo istinu da bismo dobili pomirenje. A pomirenje treba svima osim zločincima.

Prof. Matko Marušić, MD, PhD

[ad id=”68099″]

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ante Rašić: Je li desnica politički nepismena?

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska ulazi u proces izbora, od izbora za EP, preko predsjedničkih do parlamentarnih. Kako se izbori održavaju permanentno u razmacima od svakih šest mjeseci, tako će i kampanja trajati otprilike do rujna 2020.

U ovom trenutku u kampanju su više manje uspješno, s jasnom strategijom ušli HDZ i Amsterdamska koalicija. Ovih dana u kampanju će krenuti i SDP, dok će svi ostali pokušati ući u kampanju. Da bi se vodila kampanja, ona prije svega mora imati program koji ima ciljeve kampanje i politike koju treba artikulirati, a to u ovom trenutku imaju i znaju raditi samo HDZ i Amsterdamska koalicija.

Ankete, odnosno projekcije sastava budućeg EP, koji je naručila EK jasno pokazuju odnose i približno točne rezultate izbora za EP, o čemu je analizu prije nekoliko tjedana radio i autor ovog teksta i čija se analiza u potpunosti poklapa s rezultatima ankete koju je provela EK.

Na prvi pogled, čini se da je u najnezgodnijoj situaciji HDZ, da iza sebe ima probleme poput Agrokora, grupe Borg, Uljanika, referendumskih inicijativa, potvrđivanja Marakeškog sporazuma i ratifikacije Istambulske konvencije, no njih to niti uzbuđuje niti će im nanijeti štetu.

No, za to nisu oni zaslužni nego njihovi oponenti koji zapravo – ne postoje. Za to što ne postoje, najmanje je zaslužan HDZ, već oni koji se ili raspadaju ili svađaju. Radi svega toga HDZ će ničim izazvan, ostvariti nestvaran rezultat. Jedan od najzaslužnijih, ako ne i odlučujući, bit će ‘zločesti’ D’Hondt.

Situacija prije ovih izbora izgleda vrlo zanimljivo. HDZ i SDP gube na popularnosti i rejtingu, a u prilici su ostvariti najbolje rezultate na izborima. Iako se čini apsurdnom, zapravo je odraz stanja na hrvatskoj političkoj sceni, gdje svatko pokušava biti političar, a da o politici zna manje od onog od koga očekuje glas. Ovo će biti izbori gdje će broj rasutih, bačenih glasova, odnosno glasova za najveće stranke, biti najveći do sada.

Je li desnica politički nepismena?

Ako podijelimo te rasute glasove, imamo one s lijevog i desnog spektra. Ovi s lijeva se pokušavaju okrupniti u Amsterdamsku koaliciju, a koliko će to donijeti rezultata pokazat će izbori iako su rejtinzi tih stranaka uzrok stanja u SDP-u, a ne njihova stvarna snaga. Agresivnom i prihvatljivom artikulacijom onom razočaranom SDP-m biračkom tijelu, baziranom na imaginarnom bratstvu i jedinstvu i nekakvim kvazi liberalnim stavovima, njihov rejting daje naznaku osvajanja jednog mandata, no pravo pitanje je hoće li Amsterdamska zadržati SDP-ove birače ili će se ti u konačnosti okrenuti SDP-u.

Svi drugi s lijevog spektra su isto kao i oni s desnog, koji na izbore izlaze samostalno bez mogućnosti osvajanja mandata, u stvari svojim glasovima pune HDZ, nešto manje SDP i Živi zid.

Posebno je zanimljiva situacija na desnom spektru, gdje imamo stranke ili koalicije s mogućnošću osvajanja ne jednog već dva ili čak tri mandata, ali pod uvjetom da nastupaju udruženo. Koji je tome razlog, vjerojatno će pokazati vrijeme, no možda se razlog krije i u držanju kvoruma vladajućim kod izglasavanja zakona o INA-i. Neumješna, u potpunosti pogrešna opravdavanja bez imalo znanja o saniranju štete, odnosno kriznog komuniciranja, te stranke, odnosno pojedinci, izvrgli su se ruglu svojih birača, kolega iz oporbe i pogotovu napadima medija sa svih strana.

Postoji jedna činjenica, a ona je da jedino HDZ-u odgovara trenutno stanje razjedinjenosti. Možda se u korelaciji s jučerašnjim događajima, krije razlog neujedinjavanja.

Činjenica je da bi te koalicije imale strašan potencijal, prije svega u protestnim referendumskim inicijativama, ali i u popularnosti nekih dosadašnjih zastupnika u EP, te bi kvalitetnim komuniciranjem, bez borbe na kojem će mjestu biti koji kandidat jer redoslijed i onako nastaje rezultatima preferencijalnog glasovanja, pokvarili računicu svima, ne samo HDZ-u. Još se jedna bitna činjenica, pojavljuje kao problem tzv. desnici, a samoproglašenim suverenistima, a to je artikulacija tema vezanih za politike o kojima se debatira i glasa u EP.

Desnica, odnosno suverenistička opcija, niti ima kadrove, niti zna artikulirati probleme vezane za direktive ili kohezijske politike. Oni su osuđeni na kampanju vođenu isključivo ideologijom, a na tome nigdje i nikada ni jedna politička opcija nije polučila rezultat. Oni se prije svega moraju voditi računicom i stavom, da nije bitno tko će od njih ući u EP već tko od protivnika neće. Mantra o testiranju svoje snage, najobičnija je politička floskula koju svi ozbiljni političari ismijavaju.

HDZ je u potpunosti svjestan te situacije i njemu zapravo odgovara da izlaznost bude što veća, ne manja, jer veća izlaznost diže izborni prag, koji će i ovako biti veći od 75 000 osvojenih glasova. Iako su u potpunosti svjesni nezadovoljstva članstva, pogotovo birača jer ni birači više ne pamte kao zlatna ribica, u HDZ-u prije svega računaju na mobilizaciju velikog članstva, te dio njima odane populacije koji još uvijek glasaju za “Franju”. Na izborima gdje izlazi upola manje biračkog korpusa od onog koji izlazi na izborima za Sabor i uz zločestog, a za neke dobrog D’Hondta, svi zacrtani ciljevi i rezultati, ostvarivi su.

Pitanje je može li se to promijeniti? Može, ali može li se kod političara promijeniti ego i mogu li se ubrzanim tečajem politički opismeniti.

Ante Rašić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Kad ne bude Bude

Objavljeno

na

Objavio

Nema stresnijeg trenutka u životu neke zajednice, nego kad joj se mijenja glava, vlast. U to vrijeme njome obično zavladaju nemir, unutarnje napetosti i trvenja, a biva i podložna utjecaju vanjskih čimbenika zainteresiranih steći nadzor nad njom. Stoga je u interesu zajednice da smjena vlasti prođe brzo, glatko i bezbolno, taman se okončala i tako da ne bude svima po volji, što je prije pravilo nego iznimka. Posebna odgovornost za to leži na onome koji odlazi s vlasti. Gotovo sve dobro što je za vladanja učinio, (ne)izborom nasljednika može proliti kao krava, ritnuvši se, pomuzeno mlijeko.

Ni svijet umjetnosti nije ostajao nijem na tu temu. Smjena vlasti, odlazak starog kuma (Marlon Brando) i ustoličenje novog (Al Pacino), izrazito je dramatično prikazana u filmu “Kum”. Pa evo i sad, kad je moćna Amerika čapila narko-bossa “El Chapa” i osudila ga na doživotni zatvor bez mogućnosti pomilovanja, vijest je popraćena informacijom kako njegova organizacija i dalje uspješno radi, samo pod drugim vodstvom. Posljedice prijenosa vlasti posebno upečatljivo dočarava književnik Ivan Raos u “Prosjacima i sinovima”, potom i Antun Vrdoljak u istoimenoj televizijskoj nizanki. Starina Kikaš glavarom radije imenuje još neodraslog, ali bistrog unuka Matana, nego izazovima vlasti nedoraslog sina. I u široj javnosti manje atraktivnim područjima smjena vlasti predstavlja kritičan trenutak, bila riječ o novome direktoru u tvrtki ili o prijenosu obiteljskog posla s roditelja na djecu.

 Tko je doista zasjeo na Tuđmanovo mjesto?

U romanu Ambra Ivana Aralice, kojeg je vladajuća kritika ocijenila srozavanjem nekad velikog književnika na obračun s političkim neistomišljenicima, u slabije zapaženom dijelu autor svjedoči o vremenu provedenom u društvu predsjednika Tuđmana zadnjih mjeseci njegova života. Spominje kako je u tim razgovorima naglašavao važnost izbora političkog nasljednika pa s blagim prijekorom, čak i razočaranjem, što je razumljivo iz perspektive olovnih vremena koja su u vrijeme pisanja knjige već nastupila, konstatira da to Tuđman ipak nije učinio. A ako sam to ne učiniš, netko već uskoči… a s njim kontinuitet ili diskontinuitet. U slučaju potonjeg, nerijetko i povratak na staro.

No, tko je to doista zavladao Hrvatima nakon Tuđmana? Formalno, Stipe Mesić. Ipak, malo je vjerojatno da je čovjek nesposoban održati koncentraciju dulje od 15 minuta – koji pjeva kako prilike nalažu, pleše po notama koje su u điru, skače s tarabe na tarabu – bio kadar osmišljavati, formulirati i planirati državnu politiku. Biti lutak na koncu, glumac na pozornici, e to da. Ni Ivica Račan, mada intelektualno nadmoćan Mesiću, nije bio čovjek takva kalibra. Pa tko je onda zapravo naslijedio Tuđmana?

U sjećanjima Radivoja Cvjetićanina na dane kad je službovao kao veleposlanik Srbije u Hrvatskoj, iznesenim u knjizi “Zagreb Indoors“, buru u dijelu hrvatske javnosti podiglo je tek svjedočenje o hrestomatijama dokumenata koje mu je tadašnji osobni teklić, a uskoro i Mesićev nasljednik na Pantovčaku, Ivo Josipović uredno dostavljao u neku opskurnu birtiju.

Progovorio Radivoj Cvetićanin: Josipović je degutantni račundžija, Vučić se sprdao sa ‘starcem’ Mesićem

No, prilično je zapostavljenom ostala slutnja tog lucidnog pisca izbrušena stila o Budimiru Lončaru, ministru vanjskih poslova bivše države u vrijeme njezina raspada, kao osobi koja iz sjene poteže sve konce u onodobnoj Hrvatskoj. Odvrti li se film unatrag, ne manjka indicija koje potkrjepljuju Cvjetićaninovo nagađanje.

Kako je Budimir razbudio rat

Nije tajna da je u doba raspada SFRJ miljenik svijeta, napose Amerike, bio predsjednik jugo-vlade Ante Marković, s njim i, kao član užeg mu kabineta, Budimir Lončar. Upravo iz tog kuta, dakle podrške Amerike saveznim tijelima u očuvanju Jugoslavije, treba promatrati Lončarovo zalaganje za embargo na oružje svim stranama u sukobu u tada još od svijeta priznatoj Jugoslaviji, kojeg je Vijeće sigurnosti UN-a donijelo 25.9.1991. Slučajno ili ne, to se zbilo baš usred Operacije RAM, zadnjeg pokušaja JNA, vojske pod nadzorom Markovićeva ministra obrane, Veljka Kadijevića, da svrgne narodnom voljom izabranu hrvatsku vlast i zamijeni ju marionetskom. Realniji plan B predviđao je da se izbije na granice Velike Srbije zacrtane poznatim četničkim programima, koju godinu ranije pretočene u granice između vojnih oblasti JNA (Virovitica-Karlovac-Ogulin-Karlobag).

No, ta je operacija propala, ne zbog nedostatka oružja, nego zbog slabog odziva na mobilizaciju. Time padaju u vodu naknadna Lončarova tumačenja o tome kako je embargo išao u korist Hrvatskoj kako JNA ne bi dobila oružje iz Rusije. Taman da i jest tako, rezon kako zabrana naoružavanja može ići u korist gotovo potpuno nenaoružanom u srazu protiv naoružanog do zuba izvan je svake logike. Embargo je ipak imao određeni učinak. Nakon posljednje akcije s mogućim strateškim implikacijama na rasplet jugoslavenske krize, neuspjelog atentata na predsjednika Tuđmana, prva faza rata, kasnije okončana Sarajevskim sporazumom 3.1.1992., bila je u strateškom smislu zaključena. Međutim, embargo je ohrabrio njezino taktičko produljenje za tri krvava mjeseca koje Hrvatska pamti po najvećim žrtvama. Gazeći preko njih JNA je nastojala od Hrvatske otrgnuti što više, na korist Srbije i Srba.

I u vrijeme uoči odlaska Tuđmana sa životne i povijesne pozornice Amerika se uplela u hrvatska politička zbivanja. Svi vođe oporbe osim Budiše (što će ga kasnije koštati), hodočastili su ljeti 1999. u Washington kako bi prisegli na vjernost i primili instrukcije za djelovanje. No, malo je vjerojatno da je netko od tih diletanata postao glavni pouzdanik Amerike za Hrvatsku – u ono doba kad je Putin tek odmijenio teturajućeg Jeljcina, jedine svjetske sile. Znatno vjerojatnije je da se Amerika uzdala u igrače odane joj još iz vremena raspada Jugoslavije – Antu Markovića i Budimira Lončara. To ne potvrđuje samo špurijus bivšeg veleposlanika Srbije u Zagrebu, kao ni sjećanja upućenih u zbivanja kako je Ante Marković u to vrijeme imao ured u Zagrebu iz kojeg je dirigirao situacijom. Više od svega to potvrđuje korjenita restauracija kadrova, struktura i mentaliteta iz SR Hrvatske – obnova tog crno-bijelog, ili možda bolje, crvenog svijeta – popraćena embargom na Tuđmanovo nasljeđe, posebno ono vezano uz pobjednički Domovinski rat. Ukratko, uz pomoć dr. Frankensteina sa Zapada oživljeno je staro čudovište s Istoka!

Vrijeme jednog gremija primiče se kraju?

Nošen američkim vjetrom u leđa, dvojac Lončar-Marković shvaća da više i nije tako bitno tko stoluje na Markovu trgu ili Pantovčaku. Pa i nije, ako vladaš “neovisnim” toljagama za modeliranje ponašanja tamošnjih stanara – medijima, ključnim tijelom pravosudnog progona putem dvoglavog gospodskog kastora “Cvitan-Bajića”, i osjetljivim dijelovima obavještajne zajednice. Tada čak i zloglasni HDZ može biti na vlasti, doduše nikad samostalno, nego kontroliran strančicama od povjerenja gremija.

Koliko god to bilo gorko priznati, danas Hrvatska nije u bitno drukčijoj situaciji nego što je bila početkom devedesetih, samo što nije napadnuta izvana nego je paralizirana iznutra. A Slobodanu Miloševiću naših dana ime je, po mnogo čemu sudeći, Budimir Lončar. Budući taj ima u rukama jače poluge u miru, nego što je to bila JNA u ratu, nije tako neobično što tako dugotrajno vlada.

U takvim okolnostima, baš kako Tuđman u ono vrijeme nije bježao od razgovora s Miloševićem, tako ni danas, kad se osjećaju trvenja u očekivanju silaska ostarjelog Kuma, pardon Druga, odluka o dodjeli priznanja Lončaru od strane Milan Bandića možda i nije tako nepromišljen potez kako se na prvu čini. U procjeni tog čina treba uzeti u obzir kako Bandić zasigurno barata potpunijim skupom informacija od svih onih koji se diče, ne baš pretjerano korisnom, naknadnom pameću. A ne treba podcijeniti ni njegov nenadmašni instinkt za političkim preživljavanjem, prirođeni mu osjećaj za trenutnu situaciju, kao i dokazanu sposobnost održavanja ravnoteže usred kreševa raznovrsnih silnica. Ostaje tek pitanje – je li Bandić doista kontra Lončarova kruga?

Ako je suditi po odnosu medijsko-pravosudnog komplota prema njemu, taj test prolazi s izvrsnim uspjehom. A čini se da im se dodatno zamjerio prikupljanjem popularnih saborskih žetončića, time narušivši ustaljenu arhitekturu nadzora nad HDZ-ovom saborskom većinom od strane provjerenih miljenika javnosti, time i gremija. Ne treba zanemariti ni kako je tim pothvatom zapravo preinačio izbornu volju dijela lijevog biračkog tijela, što predstavlja vrhunsko političko majstorstvo i u danim okolnostima jedinu realnu mogućnost ovladavanja situacijom.

Uzevši u obzir povoljan opći okvir (promjenu establišmenta u Americi koji je po svoj prilici bez zadrške desetljećima stajao iza Budimira Lončara u političkoj ulozi ne manje važnoj od onih koje se biraju na izborima), izgleda da napokon sazrijeva vrijeme za demontažu struktura okupljenih oko samozatajnog Bude. S njima u paketu i sekcije, koja još iz jugo-komunizma baštini nadzor nad židovskom zajednicom u Hrvatskoj, a koju je tako silno pogodio nedavni posjet Esther Githman da bi ju jače strefio možda tek povrat stanova u središtu Zagreba potomcima izvornih vlasnika.

Iz te perspektive valja promatrati ovaj Bandićev potez, koji u komešanjima nastalim u iščekivanju primopredaje (stvarne) vlasti, ako ništa drugo, barem pojačava pomutnju u redovima sljedbe Bude Lončara. Zanimljivo, gotovo čitavo se to jato (medijski mogul, danas spao na net.hr i Telegram, Ninoslav Pavić, već spomenuti Dinko Cvitan, advokat Čedo Prodanović, povjesničar Hrvoje Klasić, Josip Manolić i glavom i bradom Budo Lončar) nedavno okupilo na predstavljanju knjige odvjetnika Ante Nobila, a možda i kandidature za novog Kuma drugovima. Je li tom prigodom upriličen i rukoljub, ostalo je skriveno očima šire javnosti. Ako i jest, onda je to jasna potvrda kako se u tom društvu, slično kao na hrvatskoj strani u vrijeme silaska Tuđmana, ne nazire čovjek formata prethodnika.

Kolege protiv “Kolege”

Osim dominacije u medijima, prevage u pravosuđu i snažnog utjecaja u obavještajnoj zajednici,  strukture pod okriljem Budimira Lončara danas mogu računati i na mnoge korisne im, nazovimo ih tako – Kolege. Danas je barem lako takve prepoznati. To su oni koji lakoćom upiru prstom u suradnike tajnih službi iz komunističkog totalitarizma, ljude koji su nesumnjivo činili mnoge nepravde pojedincima iz neposrednog im okruženja i šire – bilo vođeni osobnim probitkom, bilo da zaštite obitelj, bilo našavši se ucijenjenima u uvjetima najpokvarenijeg društveno-političkog sustava koje je čovječanstvo dosad iskusilo. A oni posebno odvažni i drski vidjeli su u svoj toj nakaradi priliku za nadigravanje s jugo-komunističkim totalitarizmom. Možda je upravo njima nadahnut, Bandić ovako zaigrao s Budimirom Lončarom.

Ipak, današnji Kolege se iz nekog razloga nikako ne mogu dosjetiti prokazati one koji su te ljude ucjenjivali, držali na vezi, njima manipulirali i koristili ih za postizanje ciljeva do srži neljudskog sustava. Koliko god se revni istraživači trudili, za takve ne nalaze kompromitirajućih dokumenata. A nema teorije da su se ti manje okoristili dražima komunizma od vlastitih doušnika. Možda danas nisu u prvom planu – gremijima, napokon, takvo što i ne priliči – moguće su neke od bivših im doušnika isturili na pozornicu, sigurni da ih mogu nadzirati njihovom prljavom prošlošću, ali da su ti lošije prošli,… Pa tko u to može povjerovati? Nitko, osim današnjih im Kolega! A takvi, služeći im svjesno ili nesvjesno, ne praštaju kolegama koji su to bili prije, na korist istih im gospodara.

Sinonimom za udbaškog doušnika, prema njegovom kodnom imenu zavedenom u Službi državne sigurnosti – “Kolega” – postao je Vladimir Šeks. Ne ulazeći u to s kojim je motivima Šeks kontaktirao s jugo-komunističkom službom sigurnosti, je li igrao po Udbinim notama ili kako bi se borio protiv nje – jer namjere je teško utvrditi, makar bila riječ i o, početkom osamdesetih, državnom neprijatelju broj 1 – daljnja je povijest ipak ponudila trenutak istine u kojem se dalo razaznati i važnije od toga je li Šeks svojedobno stvarno bio Kolega u punom smislu te riječi ili ne. Naime, je li to, ako je i bio, kad je najviše trebalo, i ostao. U vjerojatno najsudbonosnijim danima novije hrvatske povijesti, za vrijeme puča Mesića i Manolića, odigranog u proljeće ’94, Šeks je, iako se lako mogao pokazati jezičcem na vagi za onu stranu, ipak ostao uz Tuđmana.

U svakom slučaju, ne bi bio javno stigmatiziran kao Kolega da im barem danas ne smeta, za razliku od onih koji ga svesrdno časte tim imenom i koji su, bili toga svjesni ili ne, danas jedini Kolege na sceni. Brbljali u sabornici, u medijima ili po birtijama, ili svojski udarali po računalnoj tipkovnici, rade to tako dobro da bratija Bude Lončara može biti itekako zadovoljna njihovim angažmanom. Pa i ovim revnim protivljenjem pokušaju dodjele Medalje Grada Zagreba Lončaru. Nesuđeni dobitnik je to iskoristio kako bi se, antifašistički se prenemažući pogođen “linčovanjem”, izmaknuo nagradi. Toliko ju je žarko želio…

Temelj zablude mnogih današnjih Kolega leži u uvjerenju kako postoji nekakav “Treći put”. Međutim, surova politička realnost pokazuje da postoje samo dva puta dovoljno moćna da nameću pitanja oko kojih se donose bitne odluke. Suočen s tim, “Treći put” je jednostavno osuđen zauzeti jednu ili drugu stranu djelovanjem na korist ili štetu jedne od njih, pri čemu je i nedjelovanje rijetko kad neutralno. To je zorno pokazalo pitanje zakona o arhivima kad je tzv. “Treći put” inzistirao na produljenju razdoblja dostupnosti dokumenata s 30.05.1990. (konstituiranje prvog višestranačkog Sabora) na 22.12.1990. (donošenje Ustava), što bi medijima pod nadzorom Lončarovog gremija omogućilo da sve gadosti komunističkog totalitarizma prikriju zasipajući javnost spisima o navodnim Tuđmanovim i HDZ-ovim grijesima prvih mjeseci vlasti. To im, međutim, nije uspjelo, tako da im zasad jedino postignuće na tu temu ostaje poistovjećivanje Šeksa s Kolegom jučer, čime su ujedno sami sebe prokazali pravim Kolegama danas, ma koliko pravedni i poduzetni, a iznad svega, još i zeleni bili.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari