Pratite nas

Kolumne

Prof. dr. Matko Marušić: Dijalog o Bleiburgu

Objavljeno

na

Nakon ovogodišnjega obilježavanja Bleiburške tragedije o tom se pitanju zasad nema reći ništa više od onoga što su rekli svi govornici na Bleiburškom polju – od g. kardinala Josipa Bozanića, g. muftije Aziza Hasanovića, g. Stanka Sopte i drugih, preko Ive Lučića i Zlatka Hasanbegovića (TV), do dojmljive gđe Brune Esih (Bleiburg i TV). Svi su govori bili dostojanstveni, pomirljivi i kulturni.

  1. Počeo je dijalog

Glavni hrvatski mediji jesu iz govora birali rečenice koje su mogle biti sumnjive, i jesu iz mnoštva birali šaku onih sumnjivo obučenih, ali ipak su svi prikazali komemoraciju i svi su priznali strahote zločina. To je veliki pomak naprijed! Ali taj pomak nije sve – treba se sjetiti da je 15. svibnja 2002. godine tadašnji SDP-ov premijer pok. g. Ivica Račan, posjetio Bleiburg i kleknuvši položio vijenac i rekao:

Ovdje smo, odajemo počast svim žrtvama Bleiburga. Odavde želim uputiti iskrenu ispriku i sućut svima onima čiji su životi na bilo koji način obilježeni tragedijom Bleiburga, koji su na bilo koji način zbog Bleiburga patili. Želim odati počast, pokloniti se s pijetetom svim žrtvama prošlih sukoba u povijesti, neovisno o tome u ime kojih su ideologija i politika zločini činjeni. Nedavno sam se poklonio žrtvama Jasenovca. Danas ovdje izražavam sućut i žaljenje zbog Bleiburga. Ako to već nisu učinili oni koji su morali, činimo iznova to mi iako u doba zla Bleiburga i Jasenovca nismo ni bili rođeni, ili smo se tek rodili. Prošlost ne možemo mijenjati, ne možemo ni miriti sve one koji su sudjelovali u prošlim krvavim sukobima. Ali vrlo je važno da jučerašnji sukobi ne potiču nove i aktualne, vrlo je važno da se jučerašnja mržnja ne prenosi na nove generacije želimo li čuvati i očuvati demokratsku Hrvatsku… (http://www.politikaplus.com/mobile/novost/122072/kleknuo-i-polozio-vijenac-evo-sto-je-ivica-racan-rekao-u-bleiburgu-2002.-godine).

Iako daleko ispod razine Račanova obraćanja, ove je godine čelnik SDP-a i premijer g. Zoran Milanović izgovorio poštenu i važnu rečenicu „da se zločin i njegova strahota ne mogu i ne smiju negirati, i da žali za ljudima koji su tu stradali“ (Tezno). Na žalost, g. Josip Leko je stariji komunist i nije mogao izraziti žaljenje nad tragedijom, nego je promrmljao nešto o „povijesti kakvu imamo i budućnosti kakvu bismo trebali imati“. Budući da je g. Milanović mlađi, njegov korak naprijed daje nadu da će hrvatska ljevica na tu tragediju sve više gledati kao na tragediju i pristupati joj s pijetetom, empatijom i tugom, a sve manje politički lažljivo i ideološki nepopustljivo.

Nije bitno je li g. Milanović izrekao istinu o bleiburškoj tragediji zbog uvjerenja, pod pritiskom javnosti, strahom od naroda ili strepnjom od rezultata na izborima; mi to ne možemo znati i nemamo pravo sumnjati; ona je izrečena i treba je prihvatiti onako kako glasi.

A to znači da je dijalog počeo.

Zato sam ponosan na govornike na Bleiburškom polju i sretan zbog riječi g. Milanovića na Teznu.

  1. Kako će ići dijalog, i kamo će nas odvesti?

Rješavanje prijepora o Hrvatskoj u II. Svjetskom ratu odlučuje o budućnosti hrvatskih građana, jer je rješavanje prijepora preduvjet pomirenja. Život bez pomirenja nije dobar život, a pomirenje traži objektivnu, znanstveno utvrđenu istinu. Od pok. g. Račana počeo je dijalog i on se nastavlja i nastavit će se bez obzira na to koliko će trajati. Nužno je da svi shvate da je dijalog stvarnost i da u tom dijalogu svi trebaju sudjelovati. Na tom nas putu čeka još mnogo posla, koji će osim rada tražiti i mnogo dobre volje i spremnosti da se odupremo ljutnji i mržnji. Čeka nas neizrecivo važan put, a putovanje će biti dugo i bolno. No ipak ćemo stići do kraja. Pobijedit će istina, ne samo kao Božja moć, nego i kao znanstvena nužnost.

  1. Što dalje, koji su sljedeći koraci?

Navodim samo glavna pitanja koja treba riješiti, i samo kao skicu problema, kao podsjetnik; o svakom od njih – kao pitanjima – trebalo bi napisati po jednu debelu knjigu. Odgovori će pak tražiti obilatu znanstvenu knjižnicu.

a) Bleiburg do kraja

Bleiburg i Križni put samo su dio tragedije. Stručnjaci su procijenili da u Sloveniji i Hrvatskoj ukupno ima oko 1.700 masovnih grobnica s hrvatskim žrtvama s kraja II. Svjetskoga rata. A koliko će ih se naći u Bosni i Hercegovini?

Njih sve treba detaljno istražiti. Istraživanja trebaju provesti odbori sastavljeni od stručnih i neutralnih ljudi svih svjetonazora. Sve to treba financirati iz proračuna i ustrajati dok se ne riješi do razine da se više nema što provjeriti.

Isto vrijedi za Jasenovac i sva mjesta navedena kao mjesta masovnih grobnica Srba, Židova, Hrvata, Roma i svih drugih (Nijemci, Madžari, Talijani…).

Treba početi ozbiljno razmišljati hoće li se kosti ostaviti na mjestima smaknuća ili će se prikupiti u zajedničku grobnicu. Treba razmišljati o obilježavanju, kako pojedinih grobišta, tako i o mjestu koje će simbolizirati sva stradanja. No, čini se da će „lijeva strana“ na potonje teško pristati, pa se oko toga ne treba inatiti; kosti žrtava komunističkih zločina mogu se primjereno pokopati, npr. u Udbini, uz Crkvu hrvatskih mučenika. Uza središnje mjesto ukopa treba napraviti primjeren muzej, s dostupnim podatcima o svim pojedinim grobištima.

b) Jasenovac

Pitanje broja i pripadnosti ubijenih i umrlih u logoru Jasenovac treba istražiti „kao da do sada ništa nije rađeno“. To ne znači da podatke koji su dosad objavljeni ne treba nastaviti proučavati, publicirati i analizirati (v. dolje), ali oni su toliko kontradiktorni da se teško može vjerovati bilo kojem od njih. Neki se mogu pokazati istinitim, ali tek nakon što prođu rigoroznu znanstvenu provjeru. Rigorozna znanstvena provjera mora se primijeniti na sva mjesta masovnih stradanja. Onom tko se možda „zgrozi“ nad rečenim, donosim jednu tablicu autora Josipa Jurčevića (Nastanak jasenovačkog mita. Problemi proučavanja žrtava Drugog svjetskog rata na području Hrvatske. II. izdanje. Zagreb: Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu; 2005.) o promjenama procjena broja žrtava u Jasenovcu. U tom pitanju ne prihvaćam raspravu ni o čemu nego o tablici: bitno je jesu li ovi navodi točni. Ako su i približno točni, sasvim je jasno da utvrđivanje istine o Jasenovcu moramo početi iz početka.

Broj žrtava Godina
nastanka
Autor
55 18. V. 1945. Očevid u Jasenovcu kojeg je provela Anketna komisija
481 lipanj 1964. Antropološko iskopavanje stručne komisije
8.500 (do ožujka 1942.) 31. III. 1942. Direktiva Josipa Broza Operativnom štabu NOP-a za Bosansku Krajinu
8.500 (do ožujka 1942.) 4. IV. 1942. Pismo Josipa Broza Izvršnom komitetu Komunističke internacionale
30.000 do 40.000 1989. Franjo Tuđman
50.000 1992. Vladimir Žerjavić
200.000 do300.00 (do pred kraj 1942.) 1942. Brošura PO AVNOJ-a
480.000 do900.000 1986. Antun Miletić
500.000 do 600.000 1946. Zemaljska komisija
500.000 do 600.000 1986. Jefto Šašić, umirovljeni general JNA-a i član Savjeta Spomen-područja Jasenovac
500.000 do700.000 1989. Vladimir Dedijer
550.800 15. XI. 1961. Komisija SUBNOR-a Bosanska Dubica
600.000 (do 1943.) 1945. Državna komisija
700.000 8. X. 1989. Srboljub Živanović, jedan od trojice antropologa koji su vodili istraživanje 1964.
700.000 1974. Radovan Trivunčić
900.000 (do 1943.) 18. V. 1945. Milan Duzemlić, bilježnik u općini Jasenovac, te zatvorenik, svjedok Anketnoj komisiji
1.110.929 1990. Radomir Bulatović
1.400.000 18. V. 1945. Mihajlo Marić, svjedok Anketnoj komisiji

Objavljivane laži s godinama su postajale sve veće i veće, a istodobno su se zabranjivala ili ometala istraživanja i tajili (tabuizirali) podatci koji mitu o Jasenovcu nisu odgovarali. Najnoviji primjer je Zoran Pusić, predsjednik Antifašističke lige; u pokušaju da zabrani djelovanje Društva za istraživanje trostrukoga logora Jasenovac, on kaže: „Bez daljnjega podržavamo nepristrano prikupljanje podataka o svakom događaju iz prošlosti, pa tako i o Jasenovcu, no sasvim je druga stvar zanemariti sve postojeće podatke koji su skupljani desetljećima s različitih strana i iz nezavisnih izvora i proglašavati ih dijelom jedne zavjere nevjerojatnih dimenzija“ (cit. prema http://narod.hr/hrvatska/zoran-pusic-trazi-da-bauk-ponisti-registraciju-drustva-za-istrazivanje-trostrukog-logora-jasenovac).

Pusić to nema pravo raditi. Budući da spominje „postojeće podatke koji su skupljani desetljećima s različitih strana i iz nezavisnih izvora“ on je trebao pozvati stručnjake Društva na sučeljavanje s podatcima koje on ima i drži vjerodostojnim. Kad se podatci usporede, sa svim argumentima i protuargumentima, lako bi bilo procijeniti koji su istiniti, ili barem istinitiji. Zato je postupak Z. Pusića antidemokratski, neznanstven i totalitaristički.

U znanstvenom postupku hipoteza se provjerava podatcima koje donosi odgovarajuće istraživanje. Povijesna struka ima svoju metodologiju kojom se pribavljaju i tumače podatci i procjenjuje njihova vrijednost. Kada dođe do nesuglasja istraživačke postavke i podataka pribavljenih istraživanjem, znanstveni podatci su jači od bilo koje pretpostavke (hipoteze), teorije ili paradigme.

Tom načelu treba podvrgnuti sve priče i podatke o Jasenovcu, bez obzira na to iz kojega izvora oni došli.

c) Nezavisna država Hrvatska

„Treba imati čvrst stav da su ustaše u Jasenovcu počinile zločin; nisu važni brojevi, nego taj stav“, kaže g. Hrvoje Klasić (v. dolje). Sveučilišni nastavnik, koji je po definiciji i znanstvenik, nikad ne bi smio izgovoriti takvu rečenicu. Nitko ne smije poći od „stavova“, nego od činjenica. Činjenice (iskustvo) stvaraju stavove; na žalost u mnogih, npr. u spomenutih Klasića i Pusića, stavovi – stvaraju činjenice. Budući da su se o NDH, ustašama i Jasenovcu djeci u glavu utuvljivane perverzne laži, sva pitanja treba postaviti ponovno i znanstveno proći od samoga početka. To ne smije ciljati na rehabilitaciju ustaškoga režima, ali ne smije ni, kao što se radilo do sada, biti preuveličavanje, iskrivljavanje i zlonamjerno selekcioniranje ustaških grijeha tako da se hrvatskoj naciji natovari teret koji bi njezinim neprijateljima služio za gušenje hrvatske lojalnosti i domoljublja pod izlikom da su oni zapravo fašizam.

Spomenimo samo neke od bezbroj primjera. Prvo, čežnja Hrvata za slobodnom i samostalnom državom je oko 900 godina starija od ustaškoga pokreta. Ni povijest ustaštva ne počinje u travnju 1941., nego mnogo ranije, kao reakcija na srpski teror u kraljevskoj Jugoslaviji i ubojstvo Stjepana Radića. I ustaško je „fašističko opredjeljenje“ sumnjivo, jer su do travnja 1941. i prihvaćanja rasnih zakona možda i više surađivali s Titovim komunistima nego s Hitlerovim nacistima. U arhivima postoje njihove novine, zakoni, dokumenti, pravilnici, snimljeni su govori, svečanosti… i sve je to moguće temeljito i stručno proučiti i donijeti sud o političkoj prirodi njihova režima.

Potom dolaze njihova djela i nedjela, koja također treba objektivno proučiti, definirati i ocijeniti. Tko, kada i zašto je spalio sinagogu u Zagrebu? Kako to da nije spaljena pravoslavna crkva u Zagrebu? Što je bilo sa Židovskom općinom u Zagrebu? Jesu li postojali sindikati, mirovine, dječji doplatci? Zašto je Ante Pavelić Juru Francetića proglasio vitezom? Itd. – odgovore treba dati na sva pitanja i sveobuhvatno.

d) Tito

Dana 17. svibnja 2015., u emisiji HTV „Nedjeljom u dva“, između ostaloga, g. Hrvoje Klasić je rekao: „U Bleiburgu nisu ubijani Hrvati, nego neprijatelji države“ i „Tito nije bio ni diktator niti zločinac“. I onda ga je u briljantnoj analizi pregazio g. Marcel Holjevac: http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/stankovic-odabrao-odlicnog-gosta-tudman-je-bio-partizan-s-dna-kace-na-bleiburgu-nisu-ubijani-hrvati-nego-protivnici-rezima-tito-nije-bio-diktator-801546, pa o g. Klasiću više ne treba govoriti. Ali o Titu treba; objektivni podatci moraju Tita smjestiti na mjesto u hrvatskoj povijesti koje pripada mu prema njegovim djelima. Na međunarodnoj razini svrstan je među deset najvećih zločinaca XX. stoljeća. Možda je to prema njemu nepravedno, ali pošten znanstveni pristup može razjasniti većinu dvojbi. Mene, recimo, jako zanima što je radio u Španjolskoj u vrijeme tamošnjega građanskoga rata.

e) „Antifašizam“

Pita citirani Marcel Holjevac: „… ako su Tuđman, Hebrang, Bobetko i brojni drugi bili hrvatski partizani, a jesu, zašto onda nema njihovih slika na skupovima antifašista, već ih se tamo tretira kao zlotvore i neprijatelje?”.

Antifašizam bez fašista je apsurd i krinka za suvremeni oblik komunističke diktature. Komunisti i antifašizam ne mogu se spojiti; borba za „diktaturu proletarijata“ nije borba protiv fašizma, nego borba za vlast. Antifašizam kao pojam i mit procvjetao je u vrijeme španjolskoga građanskoga rata kao komunistička propaganda i onda je to i ostao. Samo se komunistički režimi i danas pozivaju na antifašizam, s tim da fašizam pripisuju svima koje žele potisnuti, uključujući i demokratske režime zapadnoga svijeta.

Tko je pjevao „Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska“?

Toliko naivni ipak nismo.

I tu me nešto jako zanima: je li istina da je Fašistička stranka u Hrvatskoj na izborima godine 1939. dobila manje od 200 glasova?

f) Kontekst

Kada se ljevičare dovede pred planine ljudskih kostiju koje je proizvela njihova ideologija i djelatnost, oni otvaraju pitanje „konteksta“. Primjerice, to čini rečeni H. Klasić, kad brani komunističke zločine na Bleiburgu: „Bio je kraj rata… ustaše se nisu htjeli predati… na pravo i ljudska prava gledalo se drukčije nego danas…“ To nisu argumenti koji bi itko pristojan rabio za ubojstvo jednoga čovjeka, a nekmoli za njih sto tisuća. A i da jest – onda on vrijedi, na primjer, i za ustaše i za Antu Pavelića! Kontekst progona i ubijanja Hrvata u kraljevskoj Jugoslaviji, kontekst ubojstva Stjepana Radića, kontekst srpskih pobuna protiv naznaka hrvatske državnosti 1939. i 1941. U tom je kontekstu skovana rečenica „Ljutu travu na ljutu ranu“ i – eto ti zločina-na-zločin, i više se bez pomne analize ne zna tko je zločinac a tko žrtva. I bez fašizma i antifašizma. No, to nije razlog za izmišljanja i apriorne „čvrste stavove“, nego za pomnu znanstvenoistraživačku analizu.

Kontekst možemo rabiti za objašnjenje odabira političke orijentacije, ali ne i za opravdavanje ubojstava. To vrijedi za sve, dakle i za partizane i ustaše.

  1. Što treba konkretno raditi?

Znanost prije svega – ne smije se priznati ni jedna laž i ni jedan podatak za koji ne postoji dovoljno čvrst dokaz. To vrijedi za sve tvrdnje svih strana.

Odgovornost je na hrvatskim znanstvenicima – povjesničarima, forenzičarima, pravnicima, politolozima i drugima. Oni moraju istražiti, obraditi i objaviti dokaze i podatke za sva pitanja koja otvara taj strašni dio hrvatske povijesti.

Treba ustrajati na slobodi i javnosti svih istraživanja i rasprava. Treba organizirati javna sučeljavanja stručnjaka čija se mišljenja i podatci ne slažu.

Ništa se ne smije prepustiti slučaju, niti ostaviti neriješenim. Sve treba objaviti u relevantnim publikacijama na hrvatskom jeziku, a zatim u obliku znanstvenih publikacija na engleskom jeziku. Znanje je, naime, vlasništvo cijeloga čovječanstva i znanstveni zaključci stvaraju se na razini cijeloga čovječanstva, u okviru međunarodno vidljive znanosti.

Ne smije se popustiti lažima, krilaticama ni prijetnjama s bilo koje strane i bilo koje razine. Ne smije se ljutiti ni svetiti, i ne smije se svađati, jer – sve je u dokazu i argumentu.

Hrvatski ljevičari trebaju prihvatiti taj pristup; dok god ga izbjegavaju, znači da kriju neku tajnu: ili su neki njihovi bili ubojice, ili i sami sanjaju o diktaturi proletarijata, ili ih je stid da se otkrije što je radila i napravila ideologija kojoj danas pripadaju.

No, čini da se stvari mijenjaju nabolje, na „ljudsku, racionalnu stranu“: današnji nasljednici komunističke stranke u Hrvatskoj priznali su zločine Bleiburga i Križnoga puta i požalili za žrtvama. To je vrlo važan, velik događaj. Nad njim se ne smije trijumfirati, nego još više ispružiti ruku pomirnicu i polako napredovati do objektivne istine o svemu. A za to treba strpljenje, tolerancija, kršćanska dobrota i znanstveni argument.

  1. Što mi zapravo hoćemo?

Gđa Jelena Lovrić kaže da „koljači iz Jasenovca, likvidirani bez suda, mogu biti žrtve, ali ih ništa ne može učiniti nedužnima“ (http://www.jutarnji.hr/komentar-jelene-lovric-na-bleiburgu-su-svi-zrtve–ali-nisu-svi-nevini/1350287/). To bi bila istina – da je istina. Ali nije. Prvo, po kojoj etičkoj i pravnoj paradigmi netko može zločincima („koljačima“) proglasiti ljude koji su ubijeni bez suđenja, a suditi ih se moglo jer su bili zarobljeni? Drugo, gđa Lovrić osobno nema ni jedan dokaz o identitetu i broju „koljača“ iz Jasenovca. Treće, ona to može „znati“ iz određenih izvora. Izvore koji govore o „koljačima“ treba izričito navesti, a zemne ostatke žrtava naći i identificirati, barem onoliko koliko je to tehnički moguće.

Navođenje izvora i materijalni dokazi vraćaju nas na pitanje znanosti: koliko je pouzdan i jak izneseni podatak (izvor, argument). Brojni „argumenti“ koji su navođeni za „klanja“ u Jasenovcu opovrgnuti su kao brutalne izmišljotine, krivotvorine ili maliciozne pogrješke. Kao što kaže Z. Pusić, ti podatci ukupno djeluju kao „dio jedne zavjere nevjerojatnih dimenzija“!

Ako se desetljećima hrvatsku djecu u hrvatskim školama učilo da je u Jasenovcu ubijeno 700.000 Srba, a mnogi još to govore, onda se mora posumnjati u sve podatke koje Z. Pusić smatra „postojećim podatcima koji su skupljani desetljećima s različitih strana i iz nezavisnih izvora“ i posumnjati da se radi „o zavjeri nevjerojatnih dimenzija“. Da, mi Hrvati imamo tisuću konkretnih razloga sumnjati da su se desetljećima stvarali podatci o strahotama Jasenovca koji ne odgovaraju istini, a koji su služili sramoćenju, porobljavanju i uništenju hrvatskoga naroda.

I mi to ne možemo i ne želimo dopustiti! Priznat ćemo i okajati svaki, i najmanji grijeh koji su napravili naši sunarodnjaci u Jasenovcu i drugdje, ali ne ćemo dopustiti da nam se s pozicija sile, nadmoći ili ponižavanja nameće ništa što nije učinjeno. Za nas je to pitanje naše budućnosti i opstanka i nikad ne ćemo popustiti u traženju najpouzdanijih mogućih dokaza i najčvršće znanstvene istine koliko je čovjeku tu istinu moguće dosegnuti.

Znanost ima kriterije te ljudske istine. Tim se kriterijima moraju podvrgnuti jednako i Jurčevići i Razumi, i Pusići i Lovrići, i Goldsteini i Klasići, Lučići, Ivezići, Hasanbegovići, Marušići – svi. Tko to odbije, nije znanstvenik ni intelektualac, nego – varalica. Tko ustraje na nedokazanom, neprijatelj je hrvatskoga naroda svih uvjerenja i svjetonazora u svim epohama njegova postojanja.

Mi, dakle, želimo dijalog. Dijalog je nuždan jer je nužna istina; istina je nužna zbog pomirenja i smirenja, a smirenje zbog očuvanja i promicanja demokracije i njezinih dobrobiti u državi u kojoj živimo. Nakon toliko godina, toliko smrti, stradanja, straha, bijesa, mržnje, laži i objeda, i nad činjenicom da su ubijene tisuće i tisuće ljudi i da njihove kosti danas čine 1.700 podzemnih planina, više nije bitno ni naći niti kazniti krivce, nego je važna istina, poštovanje, pijetet i pomirenje.

Tragedija je toliko velika, toliko strašna da nema te osude niti kazne koja bi je mogla ni ublažiti, a kamo li zadovoljiti. U vjekovnoj borbi za slobodnu i samostalnu državu Hrvatsku, te su se tisuće ljudi pridružile tisućama i tisućama žrtava prije i poslije njih, i mi danas, nadam se zauvijek, živimo u toj slobodnoj i samostalnoj Hrvatskoj! S tim i takvim strahotama i žrtvama, mi Hrvati možemo se suočiti samo s tugom, poštovanjem i ljubavlju.

Jednom za uvijek: mi tražimo istinu da bismo dobili pomirenje. A pomirenje treba svima osim zločincima.

Prof. Matko Marušić, MD, PhD

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Oglasi

Komentari