Pratite nas

Kolumne

Prof. dr. Matko Marušić: Dijalog o Bleiburgu

Objavljeno

na

Nakon ovogodišnjega obilježavanja Bleiburške tragedije o tom se pitanju zasad nema reći ništa više od onoga što su rekli svi govornici na Bleiburškom polju – od g. kardinala Josipa Bozanića, g. muftije Aziza Hasanovića, g. Stanka Sopte i drugih, preko Ive Lučića i Zlatka Hasanbegovića (TV), do dojmljive gđe Brune Esih (Bleiburg i TV). Svi su govori bili dostojanstveni, pomirljivi i kulturni.

  1. Počeo je dijalog

Glavni hrvatski mediji jesu iz govora birali rečenice koje su mogle biti sumnjive, i jesu iz mnoštva birali šaku onih sumnjivo obučenih, ali ipak su svi prikazali komemoraciju i svi su priznali strahote zločina. To je veliki pomak naprijed! Ali taj pomak nije sve – treba se sjetiti da je 15. svibnja 2002. godine tadašnji SDP-ov premijer pok. g. Ivica Račan, posjetio Bleiburg i kleknuvši položio vijenac i rekao:

Ovdje smo, odajemo počast svim žrtvama Bleiburga. Odavde želim uputiti iskrenu ispriku i sućut svima onima čiji su životi na bilo koji način obilježeni tragedijom Bleiburga, koji su na bilo koji način zbog Bleiburga patili. Želim odati počast, pokloniti se s pijetetom svim žrtvama prošlih sukoba u povijesti, neovisno o tome u ime kojih su ideologija i politika zločini činjeni. Nedavno sam se poklonio žrtvama Jasenovca. Danas ovdje izražavam sućut i žaljenje zbog Bleiburga. Ako to već nisu učinili oni koji su morali, činimo iznova to mi iako u doba zla Bleiburga i Jasenovca nismo ni bili rođeni, ili smo se tek rodili. Prošlost ne možemo mijenjati, ne možemo ni miriti sve one koji su sudjelovali u prošlim krvavim sukobima. Ali vrlo je važno da jučerašnji sukobi ne potiču nove i aktualne, vrlo je važno da se jučerašnja mržnja ne prenosi na nove generacije želimo li čuvati i očuvati demokratsku Hrvatsku… (http://www.politikaplus.com/mobile/novost/122072/kleknuo-i-polozio-vijenac-evo-sto-je-ivica-racan-rekao-u-bleiburgu-2002.-godine).

Iako daleko ispod razine Račanova obraćanja, ove je godine čelnik SDP-a i premijer g. Zoran Milanović izgovorio poštenu i važnu rečenicu „da se zločin i njegova strahota ne mogu i ne smiju negirati, i da žali za ljudima koji su tu stradali“ (Tezno). Na žalost, g. Josip Leko je stariji komunist i nije mogao izraziti žaljenje nad tragedijom, nego je promrmljao nešto o „povijesti kakvu imamo i budućnosti kakvu bismo trebali imati“. Budući da je g. Milanović mlađi, njegov korak naprijed daje nadu da će hrvatska ljevica na tu tragediju sve više gledati kao na tragediju i pristupati joj s pijetetom, empatijom i tugom, a sve manje politički lažljivo i ideološki nepopustljivo.

Nije bitno je li g. Milanović izrekao istinu o bleiburškoj tragediji zbog uvjerenja, pod pritiskom javnosti, strahom od naroda ili strepnjom od rezultata na izborima; mi to ne možemo znati i nemamo pravo sumnjati; ona je izrečena i treba je prihvatiti onako kako glasi.

A to znači da je dijalog počeo.

Zato sam ponosan na govornike na Bleiburškom polju i sretan zbog riječi g. Milanovića na Teznu.

  1. Kako će ići dijalog, i kamo će nas odvesti?

Rješavanje prijepora o Hrvatskoj u II. Svjetskom ratu odlučuje o budućnosti hrvatskih građana, jer je rješavanje prijepora preduvjet pomirenja. Život bez pomirenja nije dobar život, a pomirenje traži objektivnu, znanstveno utvrđenu istinu. Od pok. g. Račana počeo je dijalog i on se nastavlja i nastavit će se bez obzira na to koliko će trajati. Nužno je da svi shvate da je dijalog stvarnost i da u tom dijalogu svi trebaju sudjelovati. Na tom nas putu čeka još mnogo posla, koji će osim rada tražiti i mnogo dobre volje i spremnosti da se odupremo ljutnji i mržnji. Čeka nas neizrecivo važan put, a putovanje će biti dugo i bolno. No ipak ćemo stići do kraja. Pobijedit će istina, ne samo kao Božja moć, nego i kao znanstvena nužnost.

  1. Što dalje, koji su sljedeći koraci?

Navodim samo glavna pitanja koja treba riješiti, i samo kao skicu problema, kao podsjetnik; o svakom od njih – kao pitanjima – trebalo bi napisati po jednu debelu knjigu. Odgovori će pak tražiti obilatu znanstvenu knjižnicu.

a) Bleiburg do kraja

Bleiburg i Križni put samo su dio tragedije. Stručnjaci su procijenili da u Sloveniji i Hrvatskoj ukupno ima oko 1.700 masovnih grobnica s hrvatskim žrtvama s kraja II. Svjetskoga rata. A koliko će ih se naći u Bosni i Hercegovini?

Njih sve treba detaljno istražiti. Istraživanja trebaju provesti odbori sastavljeni od stručnih i neutralnih ljudi svih svjetonazora. Sve to treba financirati iz proračuna i ustrajati dok se ne riješi do razine da se više nema što provjeriti.

Isto vrijedi za Jasenovac i sva mjesta navedena kao mjesta masovnih grobnica Srba, Židova, Hrvata, Roma i svih drugih (Nijemci, Madžari, Talijani…).

Treba početi ozbiljno razmišljati hoće li se kosti ostaviti na mjestima smaknuća ili će se prikupiti u zajedničku grobnicu. Treba razmišljati o obilježavanju, kako pojedinih grobišta, tako i o mjestu koje će simbolizirati sva stradanja. No, čini se da će „lijeva strana“ na potonje teško pristati, pa se oko toga ne treba inatiti; kosti žrtava komunističkih zločina mogu se primjereno pokopati, npr. u Udbini, uz Crkvu hrvatskih mučenika. Uza središnje mjesto ukopa treba napraviti primjeren muzej, s dostupnim podatcima o svim pojedinim grobištima.

b) Jasenovac

Pitanje broja i pripadnosti ubijenih i umrlih u logoru Jasenovac treba istražiti „kao da do sada ništa nije rađeno“. To ne znači da podatke koji su dosad objavljeni ne treba nastaviti proučavati, publicirati i analizirati (v. dolje), ali oni su toliko kontradiktorni da se teško može vjerovati bilo kojem od njih. Neki se mogu pokazati istinitim, ali tek nakon što prođu rigoroznu znanstvenu provjeru. Rigorozna znanstvena provjera mora se primijeniti na sva mjesta masovnih stradanja. Onom tko se možda „zgrozi“ nad rečenim, donosim jednu tablicu autora Josipa Jurčevića (Nastanak jasenovačkog mita. Problemi proučavanja žrtava Drugog svjetskog rata na području Hrvatske. II. izdanje. Zagreb: Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu; 2005.) o promjenama procjena broja žrtava u Jasenovcu. U tom pitanju ne prihvaćam raspravu ni o čemu nego o tablici: bitno je jesu li ovi navodi točni. Ako su i približno točni, sasvim je jasno da utvrđivanje istine o Jasenovcu moramo početi iz početka.

Broj žrtava Godina
nastanka
Autor
55 18. V. 1945. Očevid u Jasenovcu kojeg je provela Anketna komisija
481 lipanj 1964. Antropološko iskopavanje stručne komisije
8.500 (do ožujka 1942.) 31. III. 1942. Direktiva Josipa Broza Operativnom štabu NOP-a za Bosansku Krajinu
8.500 (do ožujka 1942.) 4. IV. 1942. Pismo Josipa Broza Izvršnom komitetu Komunističke internacionale
30.000 do 40.000 1989. Franjo Tuđman
50.000 1992. Vladimir Žerjavić
200.000 do300.00 (do pred kraj 1942.) 1942. Brošura PO AVNOJ-a
480.000 do900.000 1986. Antun Miletić
500.000 do 600.000 1946. Zemaljska komisija
500.000 do 600.000 1986. Jefto Šašić, umirovljeni general JNA-a i član Savjeta Spomen-područja Jasenovac
500.000 do700.000 1989. Vladimir Dedijer
550.800 15. XI. 1961. Komisija SUBNOR-a Bosanska Dubica
600.000 (do 1943.) 1945. Državna komisija
700.000 8. X. 1989. Srboljub Živanović, jedan od trojice antropologa koji su vodili istraživanje 1964.
700.000 1974. Radovan Trivunčić
900.000 (do 1943.) 18. V. 1945. Milan Duzemlić, bilježnik u općini Jasenovac, te zatvorenik, svjedok Anketnoj komisiji
1.110.929 1990. Radomir Bulatović
1.400.000 18. V. 1945. Mihajlo Marić, svjedok Anketnoj komisiji

Objavljivane laži s godinama su postajale sve veće i veće, a istodobno su se zabranjivala ili ometala istraživanja i tajili (tabuizirali) podatci koji mitu o Jasenovcu nisu odgovarali. Najnoviji primjer je Zoran Pusić, predsjednik Antifašističke lige; u pokušaju da zabrani djelovanje Društva za istraživanje trostrukoga logora Jasenovac, on kaže: „Bez daljnjega podržavamo nepristrano prikupljanje podataka o svakom događaju iz prošlosti, pa tako i o Jasenovcu, no sasvim je druga stvar zanemariti sve postojeće podatke koji su skupljani desetljećima s različitih strana i iz nezavisnih izvora i proglašavati ih dijelom jedne zavjere nevjerojatnih dimenzija“ (cit. prema http://narod.hr/hrvatska/zoran-pusic-trazi-da-bauk-ponisti-registraciju-drustva-za-istrazivanje-trostrukog-logora-jasenovac).

Pusić to nema pravo raditi. Budući da spominje „postojeće podatke koji su skupljani desetljećima s različitih strana i iz nezavisnih izvora“ on je trebao pozvati stručnjake Društva na sučeljavanje s podatcima koje on ima i drži vjerodostojnim. Kad se podatci usporede, sa svim argumentima i protuargumentima, lako bi bilo procijeniti koji su istiniti, ili barem istinitiji. Zato je postupak Z. Pusića antidemokratski, neznanstven i totalitaristički.

U znanstvenom postupku hipoteza se provjerava podatcima koje donosi odgovarajuće istraživanje. Povijesna struka ima svoju metodologiju kojom se pribavljaju i tumače podatci i procjenjuje njihova vrijednost. Kada dođe do nesuglasja istraživačke postavke i podataka pribavljenih istraživanjem, znanstveni podatci su jači od bilo koje pretpostavke (hipoteze), teorije ili paradigme.

Tom načelu treba podvrgnuti sve priče i podatke o Jasenovcu, bez obzira na to iz kojega izvora oni došli.

c) Nezavisna država Hrvatska

„Treba imati čvrst stav da su ustaše u Jasenovcu počinile zločin; nisu važni brojevi, nego taj stav“, kaže g. Hrvoje Klasić (v. dolje). Sveučilišni nastavnik, koji je po definiciji i znanstvenik, nikad ne bi smio izgovoriti takvu rečenicu. Nitko ne smije poći od „stavova“, nego od činjenica. Činjenice (iskustvo) stvaraju stavove; na žalost u mnogih, npr. u spomenutih Klasića i Pusića, stavovi – stvaraju činjenice. Budući da su se o NDH, ustašama i Jasenovcu djeci u glavu utuvljivane perverzne laži, sva pitanja treba postaviti ponovno i znanstveno proći od samoga početka. To ne smije ciljati na rehabilitaciju ustaškoga režima, ali ne smije ni, kao što se radilo do sada, biti preuveličavanje, iskrivljavanje i zlonamjerno selekcioniranje ustaških grijeha tako da se hrvatskoj naciji natovari teret koji bi njezinim neprijateljima služio za gušenje hrvatske lojalnosti i domoljublja pod izlikom da su oni zapravo fašizam.

Spomenimo samo neke od bezbroj primjera. Prvo, čežnja Hrvata za slobodnom i samostalnom državom je oko 900 godina starija od ustaškoga pokreta. Ni povijest ustaštva ne počinje u travnju 1941., nego mnogo ranije, kao reakcija na srpski teror u kraljevskoj Jugoslaviji i ubojstvo Stjepana Radića. I ustaško je „fašističko opredjeljenje“ sumnjivo, jer su do travnja 1941. i prihvaćanja rasnih zakona možda i više surađivali s Titovim komunistima nego s Hitlerovim nacistima. U arhivima postoje njihove novine, zakoni, dokumenti, pravilnici, snimljeni su govori, svečanosti… i sve je to moguće temeljito i stručno proučiti i donijeti sud o političkoj prirodi njihova režima.

Potom dolaze njihova djela i nedjela, koja također treba objektivno proučiti, definirati i ocijeniti. Tko, kada i zašto je spalio sinagogu u Zagrebu? Kako to da nije spaljena pravoslavna crkva u Zagrebu? Što je bilo sa Židovskom općinom u Zagrebu? Jesu li postojali sindikati, mirovine, dječji doplatci? Zašto je Ante Pavelić Juru Francetića proglasio vitezom? Itd. – odgovore treba dati na sva pitanja i sveobuhvatno.

d) Tito

Dana 17. svibnja 2015., u emisiji HTV „Nedjeljom u dva“, između ostaloga, g. Hrvoje Klasić je rekao: „U Bleiburgu nisu ubijani Hrvati, nego neprijatelji države“ i „Tito nije bio ni diktator niti zločinac“. I onda ga je u briljantnoj analizi pregazio g. Marcel Holjevac: http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/stankovic-odabrao-odlicnog-gosta-tudman-je-bio-partizan-s-dna-kace-na-bleiburgu-nisu-ubijani-hrvati-nego-protivnici-rezima-tito-nije-bio-diktator-801546, pa o g. Klasiću više ne treba govoriti. Ali o Titu treba; objektivni podatci moraju Tita smjestiti na mjesto u hrvatskoj povijesti koje pripada mu prema njegovim djelima. Na međunarodnoj razini svrstan je među deset najvećih zločinaca XX. stoljeća. Možda je to prema njemu nepravedno, ali pošten znanstveni pristup može razjasniti većinu dvojbi. Mene, recimo, jako zanima što je radio u Španjolskoj u vrijeme tamošnjega građanskoga rata.

e) „Antifašizam“

Pita citirani Marcel Holjevac: „… ako su Tuđman, Hebrang, Bobetko i brojni drugi bili hrvatski partizani, a jesu, zašto onda nema njihovih slika na skupovima antifašista, već ih se tamo tretira kao zlotvore i neprijatelje?”.

Antifašizam bez fašista je apsurd i krinka za suvremeni oblik komunističke diktature. Komunisti i antifašizam ne mogu se spojiti; borba za „diktaturu proletarijata“ nije borba protiv fašizma, nego borba za vlast. Antifašizam kao pojam i mit procvjetao je u vrijeme španjolskoga građanskoga rata kao komunistička propaganda i onda je to i ostao. Samo se komunistički režimi i danas pozivaju na antifašizam, s tim da fašizam pripisuju svima koje žele potisnuti, uključujući i demokratske režime zapadnoga svijeta.

Tko je pjevao „Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska“?

Toliko naivni ipak nismo.

I tu me nešto jako zanima: je li istina da je Fašistička stranka u Hrvatskoj na izborima godine 1939. dobila manje od 200 glasova?

f) Kontekst

Kada se ljevičare dovede pred planine ljudskih kostiju koje je proizvela njihova ideologija i djelatnost, oni otvaraju pitanje „konteksta“. Primjerice, to čini rečeni H. Klasić, kad brani komunističke zločine na Bleiburgu: „Bio je kraj rata… ustaše se nisu htjeli predati… na pravo i ljudska prava gledalo se drukčije nego danas…“ To nisu argumenti koji bi itko pristojan rabio za ubojstvo jednoga čovjeka, a nekmoli za njih sto tisuća. A i da jest – onda on vrijedi, na primjer, i za ustaše i za Antu Pavelića! Kontekst progona i ubijanja Hrvata u kraljevskoj Jugoslaviji, kontekst ubojstva Stjepana Radića, kontekst srpskih pobuna protiv naznaka hrvatske državnosti 1939. i 1941. U tom je kontekstu skovana rečenica „Ljutu travu na ljutu ranu“ i – eto ti zločina-na-zločin, i više se bez pomne analize ne zna tko je zločinac a tko žrtva. I bez fašizma i antifašizma. No, to nije razlog za izmišljanja i apriorne „čvrste stavove“, nego za pomnu znanstvenoistraživačku analizu.

Kontekst možemo rabiti za objašnjenje odabira političke orijentacije, ali ne i za opravdavanje ubojstava. To vrijedi za sve, dakle i za partizane i ustaše.

  1. Što treba konkretno raditi?

Znanost prije svega – ne smije se priznati ni jedna laž i ni jedan podatak za koji ne postoji dovoljno čvrst dokaz. To vrijedi za sve tvrdnje svih strana.

Odgovornost je na hrvatskim znanstvenicima – povjesničarima, forenzičarima, pravnicima, politolozima i drugima. Oni moraju istražiti, obraditi i objaviti dokaze i podatke za sva pitanja koja otvara taj strašni dio hrvatske povijesti.

Treba ustrajati na slobodi i javnosti svih istraživanja i rasprava. Treba organizirati javna sučeljavanja stručnjaka čija se mišljenja i podatci ne slažu.

Ništa se ne smije prepustiti slučaju, niti ostaviti neriješenim. Sve treba objaviti u relevantnim publikacijama na hrvatskom jeziku, a zatim u obliku znanstvenih publikacija na engleskom jeziku. Znanje je, naime, vlasništvo cijeloga čovječanstva i znanstveni zaključci stvaraju se na razini cijeloga čovječanstva, u okviru međunarodno vidljive znanosti.

Ne smije se popustiti lažima, krilaticama ni prijetnjama s bilo koje strane i bilo koje razine. Ne smije se ljutiti ni svetiti, i ne smije se svađati, jer – sve je u dokazu i argumentu.

Hrvatski ljevičari trebaju prihvatiti taj pristup; dok god ga izbjegavaju, znači da kriju neku tajnu: ili su neki njihovi bili ubojice, ili i sami sanjaju o diktaturi proletarijata, ili ih je stid da se otkrije što je radila i napravila ideologija kojoj danas pripadaju.

No, čini da se stvari mijenjaju nabolje, na „ljudsku, racionalnu stranu“: današnji nasljednici komunističke stranke u Hrvatskoj priznali su zločine Bleiburga i Križnoga puta i požalili za žrtvama. To je vrlo važan, velik događaj. Nad njim se ne smije trijumfirati, nego još više ispružiti ruku pomirnicu i polako napredovati do objektivne istine o svemu. A za to treba strpljenje, tolerancija, kršćanska dobrota i znanstveni argument.

  1. Što mi zapravo hoćemo?

Gđa Jelena Lovrić kaže da „koljači iz Jasenovca, likvidirani bez suda, mogu biti žrtve, ali ih ništa ne može učiniti nedužnima“ (http://www.jutarnji.hr/komentar-jelene-lovric-na-bleiburgu-su-svi-zrtve–ali-nisu-svi-nevini/1350287/). To bi bila istina – da je istina. Ali nije. Prvo, po kojoj etičkoj i pravnoj paradigmi netko može zločincima („koljačima“) proglasiti ljude koji su ubijeni bez suđenja, a suditi ih se moglo jer su bili zarobljeni? Drugo, gđa Lovrić osobno nema ni jedan dokaz o identitetu i broju „koljača“ iz Jasenovca. Treće, ona to može „znati“ iz određenih izvora. Izvore koji govore o „koljačima“ treba izričito navesti, a zemne ostatke žrtava naći i identificirati, barem onoliko koliko je to tehnički moguće.

Navođenje izvora i materijalni dokazi vraćaju nas na pitanje znanosti: koliko je pouzdan i jak izneseni podatak (izvor, argument). Brojni „argumenti“ koji su navođeni za „klanja“ u Jasenovcu opovrgnuti su kao brutalne izmišljotine, krivotvorine ili maliciozne pogrješke. Kao što kaže Z. Pusić, ti podatci ukupno djeluju kao „dio jedne zavjere nevjerojatnih dimenzija“!

Ako se desetljećima hrvatsku djecu u hrvatskim školama učilo da je u Jasenovcu ubijeno 700.000 Srba, a mnogi još to govore, onda se mora posumnjati u sve podatke koje Z. Pusić smatra „postojećim podatcima koji su skupljani desetljećima s različitih strana i iz nezavisnih izvora“ i posumnjati da se radi „o zavjeri nevjerojatnih dimenzija“. Da, mi Hrvati imamo tisuću konkretnih razloga sumnjati da su se desetljećima stvarali podatci o strahotama Jasenovca koji ne odgovaraju istini, a koji su služili sramoćenju, porobljavanju i uništenju hrvatskoga naroda.

I mi to ne možemo i ne želimo dopustiti! Priznat ćemo i okajati svaki, i najmanji grijeh koji su napravili naši sunarodnjaci u Jasenovcu i drugdje, ali ne ćemo dopustiti da nam se s pozicija sile, nadmoći ili ponižavanja nameće ništa što nije učinjeno. Za nas je to pitanje naše budućnosti i opstanka i nikad ne ćemo popustiti u traženju najpouzdanijih mogućih dokaza i najčvršće znanstvene istine koliko je čovjeku tu istinu moguće dosegnuti.

Znanost ima kriterije te ljudske istine. Tim se kriterijima moraju podvrgnuti jednako i Jurčevići i Razumi, i Pusići i Lovrići, i Goldsteini i Klasići, Lučići, Ivezići, Hasanbegovići, Marušići – svi. Tko to odbije, nije znanstvenik ni intelektualac, nego – varalica. Tko ustraje na nedokazanom, neprijatelj je hrvatskoga naroda svih uvjerenja i svjetonazora u svim epohama njegova postojanja.

Mi, dakle, želimo dijalog. Dijalog je nuždan jer je nužna istina; istina je nužna zbog pomirenja i smirenja, a smirenje zbog očuvanja i promicanja demokracije i njezinih dobrobiti u državi u kojoj živimo. Nakon toliko godina, toliko smrti, stradanja, straha, bijesa, mržnje, laži i objeda, i nad činjenicom da su ubijene tisuće i tisuće ljudi i da njihove kosti danas čine 1.700 podzemnih planina, više nije bitno ni naći niti kazniti krivce, nego je važna istina, poštovanje, pijetet i pomirenje.

Tragedija je toliko velika, toliko strašna da nema te osude niti kazne koja bi je mogla ni ublažiti, a kamo li zadovoljiti. U vjekovnoj borbi za slobodnu i samostalnu državu Hrvatsku, te su se tisuće ljudi pridružile tisućama i tisućama žrtava prije i poslije njih, i mi danas, nadam se zauvijek, živimo u toj slobodnoj i samostalnoj Hrvatskoj! S tim i takvim strahotama i žrtvama, mi Hrvati možemo se suočiti samo s tugom, poštovanjem i ljubavlju.

Jednom za uvijek: mi tražimo istinu da bismo dobili pomirenje. A pomirenje treba svima osim zločincima.

Prof. Matko Marušić, MD, PhD

[ad id=”68099″]

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ante Gugo: Tek kad se suoči s vlastitom prošlošću, Srbija će vidjeti budućnost!

Objavljeno

na

Objavio

Na drugoj strani Srbi se odbijaju suočiti s istinom o postojanju koncentracijskih logora na području Srbije. Kroz te logore prošlo je više od osam tisuća branitelja Domovinskog rata i civila zarobljenih pri srpskoj okupaciji trećine hrvatskog teritorija…

Jedna novinarska pogreška koja se dogodila prije nekoliko dana podsjetila me na stvarne događaje vezane uz zločine koji su počinjeni u Hrvatskoj nakon vojno-redarstvene akcije Oluja. Naime, tjednik Nacional objavio je opširnu temu o tome kako je prije početka te akcije u Hrvatskoj bilo formirano pet posebnih stožera SIS-a (Sigurnosno informativne službe), a čija je zadaća bila nadzirati zbivanja na terenu tijekom provođenja oružanih djelovanja za oslobađanje zemlje od okupacije.

Tjednik je u tom tekstu greškom objavio moju fotografiju umjesto fotografije tadašnjeg šefa SIS-a Ante Gugića. Da nije toga možda ne bih ni primijetio taj tekst koji je jako vrijedan zbog podatka o broju prijavljenih slučajeva zločina koje su pojedinci počinili nakon Oluju.

Naime, baš na temelju tih izvješća hrvatsko pravosuđe pokrenulo je niz postupaka i donijelo više od 2800 osuđujućih presuda protiv pojedinaca koji su mislili da svojim nečasnim radnjama smiju uprljati veličanstvenu pobjedu Hrvatske vojske. Kao i uvijek u ovakvim situacijama nameće se pitanje zašto su onda razne međunarodne institucije ustrajale na tome da taj broj nije dovoljan? Je li možda bila riječ o tome da se osude samo neki kako bi se zataškala najveća nedjela. Nije bilo velikog nedjela koje je prijavljeno, a da nije istraženo. Oni koji su tvrdili ili i danas tvrde kako za zločine nakon Oluje nije bilo dovoljno odgovornosti ustrajali su i ustraju na tzv. zapovjednoj odgovornosti. Dakle, oni žele neku formalnu sudsku odluku nakon koje bi mogli reći da su zločini bili planirani kao dio etničkog čišćenja.

Takav dokaz nije uspio pronaći ni Međunarodni kazneni sud u Haagu koji je sudio hrvatskim generalima. Dapače, u konačnoj oslobađajućoj presudi generalima Gotovini i Markaču izričito se kaže kako nije postojala namjera protjerivanja stanovništva niti etničkog čišćenja i da su sve vojne akcije poduzete u skladu s običajima ratovanja.

Evo kako rezultira nepažnja u novinarstvu. Pet stranica teksta o bivšem šefu SIS-a Anti Gugiću i moja fotka.

Bijesni zbog ordena kojima je predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović ove godine odlikovala spomenute generale, srpski političari žešće su se nego ikad prije obrušili na hrvatsku proslavu Oluje. Pri tom su zaboravili na vrlo važnu činjenicu, a to je da se oni tek trebaju suočiti s vlastitom prošlošću.

Iako se na prvi trenutak može učiniti da je jako neozbiljan način na koji oni komuniciraju, a na drugoj strani moramo biti svjesni koliko je opasno to što oni rade. Njihove poruke javnost sluša i zbog funkcije koju obavljaju srbijanski državnici, mase su uvjerene kamo oni ipak iznose činjenice i ne služe se lažima koji bi čak i u nekoj opskurnoj birtiji bile smiješne.

Najbolji primjer za to je nedavni napad srbijanskog ministra vanjskih poslova Ivice Dačića koji je izvrijeđao aktualnog gradonačelnika Knina, dr. Marka Jelića. Dačić je izjavio kako je Jelić zločinac zato što je na čelu grada koji je, prema njegovim riječima, oduvijek bio srpski. Da je htio istražiti službene podatke Dačić je mogao vidjeti da u Kninu Srbi nikad nisu bili većina sve do uspostave Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno prvog oblika Jugoslavije.

I nakon toga su postali tanka većina sve do provođenja komunalne reforme šezdesetih godina prošlog stoljeća, nasilnog oduzimanja zemljišta od starosjedilaca i podjele za građevinske parcele pridošlicama iz Bukovice, Podinarja i drugih egzotičnih krajeva oko Knina.

Bez obzira na razloge zbog kojih Dačić nije htio provjeriti pravo stanje stvari, a osobno pretpostavljam kako je tradicionalna srpska uvjerenost u istinitost mitomanije koju s koljena na koljeno uporno prenose, mase su čile njegov govor, mnogi će vjerovati njegovim riječima i tako je stvoren još jedan novi mit.

Na drugoj strani Srbi se odbijaju suočiti s istinom o postojanju koncentracijskih logora na području Srbije. Kroz te logore prošlo je više od osam tisuća branitelja Domovinskog rata i civila zarobljenih pri srpskoj okupaciji trećine hrvatskog teritorija. Oko 300 osoba izravno je podleglo od premlaćivanja i raznih drugih tortura kroz koje su prolazili. Njih više od dvije tisuće umrlo je ne dočekavši razmjenu za srpske vojnike zarobljene u agresiji na Hrvatsku ili puštanje na slobodu.

Srbi i danas odbijaju priznati ono o čemu postoje dokazi čak i u obliku televizijskih snimki. Iako su braniteljske udruge logoraša nekoliko puta htjele obilježiti mjesto svog stradanja i položiti vijence tamo gdje su njihovi prijatelji stradali pod udarcima čuvara logora, srbijanske vlasti im to nikad nisu dopustile. Na drugoj strani oni bez problema u Hrvatskoj obilježavaju gdje hoće i kad hoće sva stradanja pripadnika srpskog naroda, ona stvarna i ona s prilično upitnim dokazima, o kojima je jedino svjedočanstvo njihova mitomanija koju Milorad Pupovac naziva dijaloškim sjećanjem.

Srbijanski politički vrh pokazao je priličnu nervozu zbog riječi koje je saborski zastupnik i bivši hrvatski ministar vanjskih poslova Miro Kovač uputio iz Knina s obilježavanja Dana logoraša srpskih koncentracijskih logora. Kovač je tom prilikom rekao da će Republika Hrvatska morati iskoristiti mogućnosti koje joj se pružaju u pregovorima o pristupanju Srbije Europskoj uniji i da ta država ne smije u EU prije nego se suoči s vlastitom prošlošću.

Kovač je spomenuo i odštetu onima koji su prošli kroz srpske koncentracijske logore. To je jako razljutilo beogradski politički vrh. Ne čudim se tome jer svjesni su da je Njemačka slične odštete isplaćivala i 50 godina po završetku Drugog svjetskog rata, a da su banke u Švicarskoj devedesetih godina prošlog stoljeća bile prisiljene platiti odštetu nasljednicima osoba stradalih u njemačkim koncentracijskim logorima, a kojima ranije nisu htjele predati štedne uloge i vrijednosti deponirane u sefovima pod izgovorom kako ne postoje sigurni dokazi o smrti tih osoba.

Naravno da je četrdesetak godina kasnije u svijetu prevladalo mišljenje kako je traženje smrtnog lista za nekog koga je ubio nacistički režim u koncentracijskom logoru čista besmislica i način da se izbjegne obveza. Svjesni takvih primjera iz kojih se vidi da obveza plaćanja odštete za zločine počinjene u ratovima nikad ne zastarijeva, u Srbiji su opravdano nervozni.

U Beogradu i danas bezbrižno živi Miroslav Mlinar, čovjek koji je oduvijek želio biti glumac, ali zbog nedostatka talenta to nikad nije postao. S njim je sve počelo. Mlinar je odglumio žrtvu napada nožem u mračnoj benkovačkoj uličici 19. svibnja 1990., što je izabranim zastupnicima SDS-a (Srpske demokratske stranke) bio povod za nedolazak na prvu, konstituirajuću sjednicu prvog demokratski izabranog Sabora u Hrvatskoj. Bio je to pravi početak pobune koja će završiti Olujom.

Mlinar je pravomoćno osuđen za ratne zločine počinjene u Škabrnji. Hrvatska čeka njegovo izručenje dok Srbija čeka pristup Europskoj uniji. Ovo je samo jedan od primjera. Što se nas tiče, mi možemo čekati još pedeset godina. Popustiti ne smijemo!

Ante Gugo/MojaHrvatska/VecernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Marko Ljubić: Može li se slaviti ćaću i ponižavati majku u susret Gospojini?

Objavljeno

na

Objavio

U susret s blagdanom Velike Gospe, napose iščekivanje, u ljudima, a naročito u djeci koliko god odrasla bila i koliko god vremenski odmaknuta od djetinjstva, te koliko god svoje djece, pa i unučadi imali, uvijek rasplamsa posebne emocije, najčešće u prisjećanjima i uspomenama. Svi ih imamo, ovakve ili onakve, a svačije su podjednako vrijedne zato što su neusporedive.

Jer su posve intimne.

Intimna sjećanja se dijele u krugu obitelji, najbližih prijatelja i ljudi, najčešće suputnika iz ranoga djetinjstva, jer jedino ti ljudi mogu biti sudionici tih sjećanja u punini. Sjećanja mogu također biti nit književnih djela, a ipak ostati dio ljudske intime, jer književna djela svatko opet doživljava na svoj jedinstven način. To su veoma lijepi trenutci u životu svakoga čovjeka, utoliko ljepši ukoliko su posebniji i zaštićeniji od pogleda onih kojima ne pripadaju. Upravo po tim sjećanjima i uspomenama smo svi – jedinstveni i posebni. S jednako snažnim emocijama, upravo uoči Velike Gospe, ljudi se prisjećaju i teških i lagodnih trenutaka, muke i slavlja, a svi mi obično u tim sjećanjima, upravo ukoliko je vremenski odmak od našega djetinjstva veći,imamo potrebu biti – djeca. Zato je Blažena Djevica Marija zapravo majka svima, ponajviše odraslima i starijima, a djeci po predanju i očekivanjima naučenim od starijih.

I Velika.

Velika Gospa.

BDMNa ovaj osvrt me je svojom specifičnošću upravo u osvit Velike Gospe potaknuo Milijan Brkić facebook statusom posvećenom svome pokojnom ocu, na četvrtu godišnjicu, kako Milijan kaže „ćaćine smrti“. Nemoguće je ne zastati pred tim činom, ali i pred porukama koje je Milijan, očito je misleći da je to ispravno i dobro, te poučno valjda svima, nehotice dovodeći svoga pokojnoga ćaću a time i sebe u poziciju uzoritosti, odlučio – podijeliti s najširom hrvatskom javnošću, ili točnije s hrvatskim narodom.

Nemoguće je ne zastati pred riječju – ćaća.

Kao što je nemoguće tu riječ odvojiti od riječi – majka, a u hrvatskoj katoličkoj naravi i duhu ljudi i naroda, i jednu i drugu riječ nemoguće je apstrahirati iz uspomena, a uspomene upravo ovih dana ispod krila Velike Gospe. Zajedničke hrvatske narodne Majke.

Očevi

A poruku Milijana Brkića svome pokojnom ocu, opet je nemoguće ne vrjednovati u kontekstu milijuna očeva, naših posebnih očeva, bili živi ili pokojni, koje nosimo u srcima i sjećanjima, koja dijelimo sa svojim najbližima. U prvi mah sam zastao prilično zatečen čitajućiMilijanove riječi. Nije da me nisu potakle na toplinu, ali bez obzira na to – svake sekunde nad tim riječima razvijao mi se u duši neki nejasni otpor, nešto slično osjećaju kao kad sam slušao Jandrokovića i Plenkovića kako nad odrom pokojnog Olivera Dragojevića govore o tome kako su u djetinjstvu slušali njegove pjesme, zaljubljivali se, i kako ih te pjesme podsjećaju na neke samo njihove dane kojima sve nas nepozvano pokrivaju. Jer ti dani, kao i svaka uspomena ne mogu nikako biti ničiji drugi, bez obzira radilo se o odmoru na makarskim plažama ili odmoru u berbi duhana u praskozorje, pa je utoliko i neobično i nepristojno, govoriti o svojim uspomenama u svima pripadajućem trenutku i simbolici pored tolikih živućih uspomena.

A ni Brkić, kao ni Jandroković ili Plenković – nisu književnici.

Upravo taj unutarnji otpor sam osjetio.

Naime, otac je uvijek stijena.

A majka je uvijek krilo topline.

Danas slavimo Majku.

Bez stijene i bez krila, moga, tvoga čitatelju, Milijanovoga, Andrejevoga ili Kolindina, nitko nije nastao, niti itko među nama ima te fine uspomene, odnosile se na iščekivanje Velike Gospe, godišnjice smrti naših najmilijih, ili nečega s drugih, makar i suprotnih vrijednosnih polazišta, nitko se nije mogao formirati.

Očevi i majke nisu na nas mogle utjecati u tolikoj mjeri i toliko nepromjenjivo životom, da se u svakome trenutku smijemo javno zakriliti znamenjem ćaće i matere, a pogotovo se to odnosi na dugogodišnja razdoblja ljudske ispovijedi, kojoj smo svi izloženi u zrelim i kasnijim godinama svojih života. Ispovjedi, bilo one katoličke, vjerske, bilo kakve, jer svi izvan svake sumnje svakodnevno razmišljamo o svojim životima, djelima i nedjelima, činjenjima i nečinjenjima. Zabluda je misliti da ima netko tko ne razmišlja o tome, bez obzira što činio, a druga je stvar – kako i s kojim životnim ciljem, te namjerama.

Svi smo mi imali i imamo očeve.

I svima su nam bili ili jesu stijena.

Ako ništa značenjem i potpisom podrijetla.

Kako se onda Brkić usudio ispričati nam priču o svojoj stijeni, zašto bi njegova stijena bila važnija od bilo čije, te je li upravo njegova stijena dovoljno čvrsta za slaganje svjetionika od milijuna ostalih hrvatskih stijena?

U kraju u kojemu sam ja odrastao očevi nisu puno govorili pogotovo s nama djecom, a samo pažljivim promatranjem i kriomice, moglo se osjetiti više nego znati, što misle u nekom trenutku o onome što mi radimo.

Poruke očeva smo rijetko saznavali

O očevim porukama, bar je tako bilo među mojim djetinjim prijateljima i prijateljicama, u našemu malome svijetu i susjedstvu, obično se nismo hvalili, nikada ih nismo isticali, nikada o njima nismo javno govorili ili jedan drugome poruke svoga oca pokušavali prenijeti kao bolje od onoga što je njegov otac njemu poručivao, šutnjom ili riječima, jer smo ih najčešće, gotovo u pravilu – kriomice saznavali. A kriomice stečeno se ne dijeli. Zato je samo jedan čovjek mogao biti otac svakome među nama. Poseban čak i svojoj djeci, jer je svakome od nas bila potrebna drugačija poruka. Zajedničkih očeva nije bilo. Nitko nikada nije svoga oca pokušavao proglasiti boljim od nečijega drugoga oca. Čak i u situacijama, a bilo ih je kad su nečiji očevi bili često pijani, manje imali od drugih, galamdžije, siledžije i seoski nevaljalci o kojima je selo šaputalo. Nikada djeci takvih očeva nismo pokušavali reći da je naš otac rekao ovo ili ono, ili nama kupio bilo što. Običaj je bio šutjeti o očevima pred djecom takvih očeva.Tako smo prvo nesvjesno, a kasnije svjesno štitili jedne druge.

Poruke očeva smo rijetko saznavali.

Obično bi to bilo neko slučajno prisluškivanje razgovora majke i oca, koje bi izdajnički stiglo do naših ušiju, obično tijekom podnevnoga odmora, između jutarnjega rada na njivama, ili tijekom večeri, kad bi se roditelji povukli u svoje sobe, a mi, ili čitali nešto, ili sjedili i gledali u zvjezdano nebo i nevidljive daljine, maštajući o koječemu. Tada, samo tada bi ponekad dopro do nas glas oca, obično u posebno teškim trenutcima, jer većina trenutaka je bila egzistencijalno nesigurna i teška, pa to nije izazivalo neko posebno raspoloženje ni kod koga, jer su se obveze roditelja smjenjivale i pristizale jedna drugu u neprekidnom nizu s rastom nas djece i onim što nas je čekalo, kako u školi tako i u crkvi. Tu roditelji nisu smjeli nešto – ne moći.

A pod osornim ili grubim zapovjedima da nešto uradimo, pognutoj glavi ili pogledu koji je bježao s naših očiju, slutili smo da se otac ne osjeća dovoljno dobrim ocem. Da se osjeća krivim.

Zbog toga osjećaja se i vole očevi kasnije u životu, kad prestane potreba za zaštitom, a oni postanu štićenici.

Milijanova poruka na godišnjicu smrti njegova ćaće, upravo uoči Velike Gospe, neizostavno svakoga tko ju pročita vraća u djetinjstvo i ljetna doba blagdana. Posebnih dana od najranijega djetinjstva do prvih zaljubljivanja i ljubavi.

Gospojina

Razdoblje čekanja Velike Gospe u mojim selima oko Mostarskog blata počinjalo bi neposredno nakon završetka škole, prvo Svetim Antom, preko Ivandana, zatim Petrovdana, Ilindana, pa Svete Ane, koja je simbolički otvarala vrata Gospojini. Tako smo mi zvali Veliku Gospu.

I nije to bilo razdoblje samo posvećenih i duhovnih trenutaka, nije se samo molilo Bogu i Blaženoj Djevici, iako jest više nego inače, nije se samo išlo u Crkve, nego su to uz rad, koji se danas naziva teškim, a nama nije bio uopće jer bismo se od prvih koraka navikavali na korisnost u obitelji, bili iz današnje prizme čarobni i neponovljivi trenutci djetinjstva. Bilo je to razdoblje u kojemu su ljudi morali voditi računa o svome društvenom statusu, prvenstveno jer su poselima svi navedeni blagdani bili, uvijek u drugom selu ili čak zaseoku u velikim selima i župama, prilika za dočekivanje rodbine i veliko slavlje, s gotovo neograničenim količinama hrane i pića. Slavili smo i mi djeca pogotovo, a očevi su morali imati i strpljenja i novca za goleme i opasne čak količine Kokte, koju su nam kupovali ispijajući pivo pred improviziranim gostionicama u neposrednoj blizini crkava, nakon Misa. Nikada se nije dogodilo da je nekome od nas, a svi smo dolazili, pitali novu Koktu dok nam je prethodna curila niz usne, odlazili malo podalje popiti onako halapljivo i na eks, gromko podrigujući iz nadutih trbuščića, pa se vraćali, bilo koji otac nešto promrmljao, prigovorio ili ne daj Bože odbio kupiti još. Izbog toga su to bili posebni dani, a kulminirali bi Velikom Gospom, koja se proslavljala u Širokom Brijegu.

Gospojina je bila vrhunac blagdana, veličanstvena i posebna,utoliko, jer je nama iz udaljenijih sela bila počesto i nedostupna, značajnija od bilo kojega blagdana ili bilo čega za društveni status ljudi, pa i nas djece, a zahtjevnija nakon svih tih blagdana i velikih, često i isrpljujućih opterećenja za obiteljske proračune, odnosno mogućnosti.

Upravo čekanje svoga župnoga blagdana, pa nakon njega Gospojine, bilo je razdoblje izdajničkoga razotkrivanja očeva i šutnje o njima. Što god govorili, ili ne govorili, znali smo sve.

Svi.

U takvim trenutcima bi se dalo osjetiti ili izdajnički čuti tu i tamo razgovore ćaće i matere i otkriti brige koje ih muče. Nikada se nije smjelo dogoditi da se na Svetu Anu recimo, koju smo mi slavili, nije imalo svega na pretek.

Niti se dogodilo.

Ali, već odlazak u Široki Brijeg na Veliku Gospu, bio je nužno podložan drugačijoj računici, moglo se i smjelo ne otići, a sve je ovisilo o mogućnostima obitelji. Kad je, i ako je nečiji otac radio u Njemačkoj, majke bi obično, praktično obvezno u prepunim autobusima ili s prepunim prikolicama kamiona vodile djecu na Brijeg, išlo bi se u Crkvu, a nije bilo uopće bitno ima li obitelj rodbine u Širokom Brijegu, koja bi pozivala na ručak kao mi na Svetu Anu. Majke bi imale novca za sve, djecu bi se nahranilo u priručnim gostionicama od sklepanih dasaka na svakome koraku ili iz trgovina, svatko bi dobio što želi, i nikakve tegobe ne bi bilo. Niti bi majke s djecom sagnutih glava, sramežljivo i ubrzano silazile niz Grabovinu s Brijega, iz koje su dopirali pjesma i smijeh ljudi koji nisu imali brigu nestašice, koja je nju mučila. Ništa kao odlazak na Brijeg na Gospojinu nije otkrivalo stanje u obitelji, niti raspoloženje oca. Niti je bilo savršenije poruke od toga što smo vidjeli i o čemu se nije govorilo.

Djecu se nije vodilo ondje gdje im se nisu mogle ispuniti želje.

Tad se šutjelo, nitko nikoga nije zapitkivao je li bio na Brijegu, zašto nije išao, a čak i najsurovija djeca nisu izazivala one koji nisu mogli otići. Rijetko su majke djecu plašile Bogom i Blaženom Djevicom, uvijek su nas ohrabrivale njihovom zaštitom, ali i Bog i Blažena Djevica bili su prst s neba ukoliko bismo se ogriješili o tu zapovijed.

Očekivalo se da svatko radi svoj posao

O tome se u obiteljima jako vodilo računa, a obično su majke bile te koje su nas poučavale da nikada nečim što mi imamo, ne smijemo izazivati djecu koja to nemaju. To je bila sva obiteljska pouka, kao i navikavanje da se mora – raditi i ići u Crkvu. Od sakupljanja murava s tri, četiri godine, čuvanja krava s pet, šest godina, čupanja trave za stoku nakon toga, zatim nizanja duhana, pa kopanja u prvim razredima škole, a učenje je bila obveza kao i sve drugo. Ništa ni više ni manje. Očekivalo se da svatko radi svoj posao, te da ga mora uraditi dobro.

I to je bio kompletan odgoj.

I tu dolazim ponovo na Brkića danas, te usporedbu onoga što on radi u politici s ćaćinim testamentom koji je sam objavio. I, ne štimaju stvari.

Ne znam dakle što je koji ćaća kojemu sinu ili kćerki govorio, pa ne znam ni što je Milijanov ćaća njemu govorio, ali znam da bar po pravilima moga djetinjstva u istome podneblju u kojemu je on odrastao, mi nismo govorili što su nam ćaće poručili. I nismo nikada odavali te tajne, štiteći ih kao svetinje, samo za sebe, kao najvišu dragocjenost.
Zato sam osjetio mučninu zbog javne objave takve uspomene.

I to upravo uoči Gospojine.

Nezapamćeno poniženje

Utoliko više što bih, ne samo ja, nego praktično cijeli hrvatski narod s obzirom da je Milijan zamjenik predsjednika vladajuće stranke i potpredsjednik hrvatskoga Sabora, imali pravo i mogli, naročito kad on ima potrebu svima nama javno obznaniti uspomenu na svoga pokojnoga ćaću i njegove poruke, postavljati pitanja Milijanu, čak i zbog poziva na odgoj i njegovome bratu – koliko su stvarno njihovi današnji javni životi, koji se i nas svih tiču, pogotovo njihova djela, sukladna tim porukama njihovoga ćaće, koje je Milijan objavio. Kako bi mu danas ćaća reagirao, s pravom ponosan na slavne podvige iz oslobodilačkoga rata, s pravom ponosan na sina jer je odbio povesti policiju na generala Norca, da vidi da mu sin trpi, a po funkciji i podržava poniženje majke domovine u svome krilu?

Teško, nezapamćeno poniženje.

Ne znam što je Brkić htio s tom objavom, ali vjerujem da nije htio izazvati ovakvu reakciju, niti ovakvo pitanje. Ali, ako već pretendira biti uzor uoči Gospojine, onda mora biti dostojan i pitanja, te dostojan zvanja oca i majke. Posebno majke domovine po očevom zagovoru.

Naime, milijunima ljudi ćaće su slale poruke, bili su im stijena, pa je neobično i pomalo krađa svim tim ljudima zbog svoje društvene i vrlo, vrlo sporne uloge po djelima, pretpostavljati upravo svoga ćaću. Kao i uspomene na Olivera nedavno, kao što Bojan Glavašević krčmi svoga slavnog ćaću, ili bilo što drugo.

Ne može politička funkcija donositi pravo na nametanje ljudima svojih osobnih uspomena,vniti su osobne uspomene i intima javnih osoba za ponudu u političkoj sferi. To me podsjeća na Plenkovićevo fotografiranje s kardinalom Bozanićem na Uskrs, koje je s malim sinčićem u naručju završilo kao – politička poruka upravo u razdoblju političkoga debakla s Istanbulskom konvencijom. Utoliko je, apogotvo u kontektstu žestokoga i potpuno zasluženoga osporavanja uloge Milijana Brkića u aktualnim nacionalnim nevoljama i realitetu, pozivanje na ćaću i emocije, zapravo više tragičan pokušaj izazivanja javne sućuti kod onih koji racionalno moraju promišljati o Milijanu visokom državnom dužnosniku, s pokušajem svođenja samoga sebe na jednoga od nas.

A nismo društveno i javno isti, niti u bilo čemu s pozicije odgovornosti – jednaki.

Niti na nas trebaju biti primjenjena ista očekivanja, niti zahtjevi, niti ocjene i vrednovanja.

I to nema veze s našim očevima.

Kao što se na nas nije mogla svaliti odgovornost naših ćaća u pričama o blagdanima i iz tisuća prigoda u našemu djetinjstvu i životu. Jer ne bi nam ti očevi mogli biti stijene da smo mi nosili njihove terete i odgovornosti, niti bi nam bili stijene da su nas teretili svojim tegobama. Stijene su nam bili ponajprije jer nisu s nama dijelili strahove, štitili su nas od njih i briga, a rješavali su probleme.

Uvijek.

Sumnjam naime da je Brkićev ćaća na jedan način odgajao njega, a na drugi način njegovoga brata, kao što i sumnjam da je u izrečenim porukama, koje je Milijan podijelio s hrvatskim narodom preko facebooka, ćaćina misao da je dobro u gradu Zagrebu s desetak ili koliko već formiranih firmi u nekoliko dana, neodvojivo od golemoga utjecaja brata, uzeti deset, petnaest ili dvadeset poslovnih prostora pred očima milijuna ljudi – koji imaju i očeve, i uspomene, i obiteljski odgoj, ali i potrebe.

I nužna očekivanja upravo od Milijana i sličnih.

Jer Milijan je dužan odgovoriti na očekivanja tim milijunima sinova i očeva, a ti milijuni nisu njemu. On je po svojoj poziciji u državi i društvu svojevrsni – ćaća. Ako je ćaća stijena, stijene ne smije puknuti, jer je ispod provalija. I ako je ćaća stijena, majka ne smije biti kurva. A upravo iz njegove vlasti, njegovu i našu Hrvatsku proglašavaju – kurvom. Zato ne znam što se krije iza poruke „spavaj mirno i bezbrižno ćaća moj“, u kontekstu opipljivih i realnih djela, činjenja i pogotovo nečinjenja Milijana državnoga dužnosnika, s jedne strane, te u kontekstu objavljenih poruka njegovoga ćaće, koje su sasvim suprotne po vrijednosnim kriterijama, s druge strane.

To jedno s drugim ne ide, pogotovo se s tim raskorakom ne ide u susret Velikoj Gospi. Majci hrvatskog naroda.

Marko Ljubić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari