Pratite nas

Kolumne

Prof. dr. Matko Marušić: Dijalog o Bleiburgu

Objavljeno

na

Nakon ovogodišnjega obilježavanja Bleiburške tragedije o tom se pitanju zasad nema reći ništa više od onoga što su rekli svi govornici na Bleiburškom polju – od g. kardinala Josipa Bozanića, g. muftije Aziza Hasanovića, g. Stanka Sopte i drugih, preko Ive Lučića i Zlatka Hasanbegovića (TV), do dojmljive gđe Brune Esih (Bleiburg i TV). Svi su govori bili dostojanstveni, pomirljivi i kulturni.

  1. Počeo je dijalog

Glavni hrvatski mediji jesu iz govora birali rečenice koje su mogle biti sumnjive, i jesu iz mnoštva birali šaku onih sumnjivo obučenih, ali ipak su svi prikazali komemoraciju i svi su priznali strahote zločina. To je veliki pomak naprijed! Ali taj pomak nije sve – treba se sjetiti da je 15. svibnja 2002. godine tadašnji SDP-ov premijer pok. g. Ivica Račan, posjetio Bleiburg i kleknuvši položio vijenac i rekao:

Ovdje smo, odajemo počast svim žrtvama Bleiburga. Odavde želim uputiti iskrenu ispriku i sućut svima onima čiji su životi na bilo koji način obilježeni tragedijom Bleiburga, koji su na bilo koji način zbog Bleiburga patili. Želim odati počast, pokloniti se s pijetetom svim žrtvama prošlih sukoba u povijesti, neovisno o tome u ime kojih su ideologija i politika zločini činjeni. Nedavno sam se poklonio žrtvama Jasenovca. Danas ovdje izražavam sućut i žaljenje zbog Bleiburga. Ako to već nisu učinili oni koji su morali, činimo iznova to mi iako u doba zla Bleiburga i Jasenovca nismo ni bili rođeni, ili smo se tek rodili. Prošlost ne možemo mijenjati, ne možemo ni miriti sve one koji su sudjelovali u prošlim krvavim sukobima. Ali vrlo je važno da jučerašnji sukobi ne potiču nove i aktualne, vrlo je važno da se jučerašnja mržnja ne prenosi na nove generacije želimo li čuvati i očuvati demokratsku Hrvatsku… (http://www.politikaplus.com/mobile/novost/122072/kleknuo-i-polozio-vijenac-evo-sto-je-ivica-racan-rekao-u-bleiburgu-2002.-godine).

Iako daleko ispod razine Račanova obraćanja, ove je godine čelnik SDP-a i premijer g. Zoran Milanović izgovorio poštenu i važnu rečenicu „da se zločin i njegova strahota ne mogu i ne smiju negirati, i da žali za ljudima koji su tu stradali“ (Tezno). Na žalost, g. Josip Leko je stariji komunist i nije mogao izraziti žaljenje nad tragedijom, nego je promrmljao nešto o „povijesti kakvu imamo i budućnosti kakvu bismo trebali imati“. Budući da je g. Milanović mlađi, njegov korak naprijed daje nadu da će hrvatska ljevica na tu tragediju sve više gledati kao na tragediju i pristupati joj s pijetetom, empatijom i tugom, a sve manje politički lažljivo i ideološki nepopustljivo.

Nije bitno je li g. Milanović izrekao istinu o bleiburškoj tragediji zbog uvjerenja, pod pritiskom javnosti, strahom od naroda ili strepnjom od rezultata na izborima; mi to ne možemo znati i nemamo pravo sumnjati; ona je izrečena i treba je prihvatiti onako kako glasi.

A to znači da je dijalog počeo.

Zato sam ponosan na govornike na Bleiburškom polju i sretan zbog riječi g. Milanovića na Teznu.

  1. Kako će ići dijalog, i kamo će nas odvesti?

Rješavanje prijepora o Hrvatskoj u II. Svjetskom ratu odlučuje o budućnosti hrvatskih građana, jer je rješavanje prijepora preduvjet pomirenja. Život bez pomirenja nije dobar život, a pomirenje traži objektivnu, znanstveno utvrđenu istinu. Od pok. g. Račana počeo je dijalog i on se nastavlja i nastavit će se bez obzira na to koliko će trajati. Nužno je da svi shvate da je dijalog stvarnost i da u tom dijalogu svi trebaju sudjelovati. Na tom nas putu čeka još mnogo posla, koji će osim rada tražiti i mnogo dobre volje i spremnosti da se odupremo ljutnji i mržnji. Čeka nas neizrecivo važan put, a putovanje će biti dugo i bolno. No ipak ćemo stići do kraja. Pobijedit će istina, ne samo kao Božja moć, nego i kao znanstvena nužnost.

  1. Što dalje, koji su sljedeći koraci?

Navodim samo glavna pitanja koja treba riješiti, i samo kao skicu problema, kao podsjetnik; o svakom od njih – kao pitanjima – trebalo bi napisati po jednu debelu knjigu. Odgovori će pak tražiti obilatu znanstvenu knjižnicu.

a) Bleiburg do kraja

Bleiburg i Križni put samo su dio tragedije. Stručnjaci su procijenili da u Sloveniji i Hrvatskoj ukupno ima oko 1.700 masovnih grobnica s hrvatskim žrtvama s kraja II. Svjetskoga rata. A koliko će ih se naći u Bosni i Hercegovini?

Njih sve treba detaljno istražiti. Istraživanja trebaju provesti odbori sastavljeni od stručnih i neutralnih ljudi svih svjetonazora. Sve to treba financirati iz proračuna i ustrajati dok se ne riješi do razine da se više nema što provjeriti.

Isto vrijedi za Jasenovac i sva mjesta navedena kao mjesta masovnih grobnica Srba, Židova, Hrvata, Roma i svih drugih (Nijemci, Madžari, Talijani…).

Treba početi ozbiljno razmišljati hoće li se kosti ostaviti na mjestima smaknuća ili će se prikupiti u zajedničku grobnicu. Treba razmišljati o obilježavanju, kako pojedinih grobišta, tako i o mjestu koje će simbolizirati sva stradanja. No, čini se da će „lijeva strana“ na potonje teško pristati, pa se oko toga ne treba inatiti; kosti žrtava komunističkih zločina mogu se primjereno pokopati, npr. u Udbini, uz Crkvu hrvatskih mučenika. Uza središnje mjesto ukopa treba napraviti primjeren muzej, s dostupnim podatcima o svim pojedinim grobištima.

b) Jasenovac

Pitanje broja i pripadnosti ubijenih i umrlih u logoru Jasenovac treba istražiti „kao da do sada ništa nije rađeno“. To ne znači da podatke koji su dosad objavljeni ne treba nastaviti proučavati, publicirati i analizirati (v. dolje), ali oni su toliko kontradiktorni da se teško može vjerovati bilo kojem od njih. Neki se mogu pokazati istinitim, ali tek nakon što prođu rigoroznu znanstvenu provjeru. Rigorozna znanstvena provjera mora se primijeniti na sva mjesta masovnih stradanja. Onom tko se možda „zgrozi“ nad rečenim, donosim jednu tablicu autora Josipa Jurčevića (Nastanak jasenovačkog mita. Problemi proučavanja žrtava Drugog svjetskog rata na području Hrvatske. II. izdanje. Zagreb: Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu; 2005.) o promjenama procjena broja žrtava u Jasenovcu. U tom pitanju ne prihvaćam raspravu ni o čemu nego o tablici: bitno je jesu li ovi navodi točni. Ako su i približno točni, sasvim je jasno da utvrđivanje istine o Jasenovcu moramo početi iz početka.

Broj žrtava Godina
nastanka
Autor
55 18. V. 1945. Očevid u Jasenovcu kojeg je provela Anketna komisija
481 lipanj 1964. Antropološko iskopavanje stručne komisije
8.500 (do ožujka 1942.) 31. III. 1942. Direktiva Josipa Broza Operativnom štabu NOP-a za Bosansku Krajinu
8.500 (do ožujka 1942.) 4. IV. 1942. Pismo Josipa Broza Izvršnom komitetu Komunističke internacionale
30.000 do 40.000 1989. Franjo Tuđman
50.000 1992. Vladimir Žerjavić
200.000 do300.00 (do pred kraj 1942.) 1942. Brošura PO AVNOJ-a
480.000 do900.000 1986. Antun Miletić
500.000 do 600.000 1946. Zemaljska komisija
500.000 do 600.000 1986. Jefto Šašić, umirovljeni general JNA-a i član Savjeta Spomen-područja Jasenovac
500.000 do700.000 1989. Vladimir Dedijer
550.800 15. XI. 1961. Komisija SUBNOR-a Bosanska Dubica
600.000 (do 1943.) 1945. Državna komisija
700.000 8. X. 1989. Srboljub Živanović, jedan od trojice antropologa koji su vodili istraživanje 1964.
700.000 1974. Radovan Trivunčić
900.000 (do 1943.) 18. V. 1945. Milan Duzemlić, bilježnik u općini Jasenovac, te zatvorenik, svjedok Anketnoj komisiji
1.110.929 1990. Radomir Bulatović
1.400.000 18. V. 1945. Mihajlo Marić, svjedok Anketnoj komisiji

Objavljivane laži s godinama su postajale sve veće i veće, a istodobno su se zabranjivala ili ometala istraživanja i tajili (tabuizirali) podatci koji mitu o Jasenovcu nisu odgovarali. Najnoviji primjer je Zoran Pusić, predsjednik Antifašističke lige; u pokušaju da zabrani djelovanje Društva za istraživanje trostrukoga logora Jasenovac, on kaže: „Bez daljnjega podržavamo nepristrano prikupljanje podataka o svakom događaju iz prošlosti, pa tako i o Jasenovcu, no sasvim je druga stvar zanemariti sve postojeće podatke koji su skupljani desetljećima s različitih strana i iz nezavisnih izvora i proglašavati ih dijelom jedne zavjere nevjerojatnih dimenzija“ (cit. prema http://narod.hr/hrvatska/zoran-pusic-trazi-da-bauk-ponisti-registraciju-drustva-za-istrazivanje-trostrukog-logora-jasenovac).

Pusić to nema pravo raditi. Budući da spominje „postojeće podatke koji su skupljani desetljećima s različitih strana i iz nezavisnih izvora“ on je trebao pozvati stručnjake Društva na sučeljavanje s podatcima koje on ima i drži vjerodostojnim. Kad se podatci usporede, sa svim argumentima i protuargumentima, lako bi bilo procijeniti koji su istiniti, ili barem istinitiji. Zato je postupak Z. Pusića antidemokratski, neznanstven i totalitaristički.

U znanstvenom postupku hipoteza se provjerava podatcima koje donosi odgovarajuće istraživanje. Povijesna struka ima svoju metodologiju kojom se pribavljaju i tumače podatci i procjenjuje njihova vrijednost. Kada dođe do nesuglasja istraživačke postavke i podataka pribavljenih istraživanjem, znanstveni podatci su jači od bilo koje pretpostavke (hipoteze), teorije ili paradigme.

Tom načelu treba podvrgnuti sve priče i podatke o Jasenovcu, bez obzira na to iz kojega izvora oni došli.

c) Nezavisna država Hrvatska

„Treba imati čvrst stav da su ustaše u Jasenovcu počinile zločin; nisu važni brojevi, nego taj stav“, kaže g. Hrvoje Klasić (v. dolje). Sveučilišni nastavnik, koji je po definiciji i znanstvenik, nikad ne bi smio izgovoriti takvu rečenicu. Nitko ne smije poći od „stavova“, nego od činjenica. Činjenice (iskustvo) stvaraju stavove; na žalost u mnogih, npr. u spomenutih Klasića i Pusića, stavovi – stvaraju činjenice. Budući da su se o NDH, ustašama i Jasenovcu djeci u glavu utuvljivane perverzne laži, sva pitanja treba postaviti ponovno i znanstveno proći od samoga početka. To ne smije ciljati na rehabilitaciju ustaškoga režima, ali ne smije ni, kao što se radilo do sada, biti preuveličavanje, iskrivljavanje i zlonamjerno selekcioniranje ustaških grijeha tako da se hrvatskoj naciji natovari teret koji bi njezinim neprijateljima služio za gušenje hrvatske lojalnosti i domoljublja pod izlikom da su oni zapravo fašizam.

Spomenimo samo neke od bezbroj primjera. Prvo, čežnja Hrvata za slobodnom i samostalnom državom je oko 900 godina starija od ustaškoga pokreta. Ni povijest ustaštva ne počinje u travnju 1941., nego mnogo ranije, kao reakcija na srpski teror u kraljevskoj Jugoslaviji i ubojstvo Stjepana Radića. I ustaško je „fašističko opredjeljenje“ sumnjivo, jer su do travnja 1941. i prihvaćanja rasnih zakona možda i više surađivali s Titovim komunistima nego s Hitlerovim nacistima. U arhivima postoje njihove novine, zakoni, dokumenti, pravilnici, snimljeni su govori, svečanosti… i sve je to moguće temeljito i stručno proučiti i donijeti sud o političkoj prirodi njihova režima.

Potom dolaze njihova djela i nedjela, koja također treba objektivno proučiti, definirati i ocijeniti. Tko, kada i zašto je spalio sinagogu u Zagrebu? Kako to da nije spaljena pravoslavna crkva u Zagrebu? Što je bilo sa Židovskom općinom u Zagrebu? Jesu li postojali sindikati, mirovine, dječji doplatci? Zašto je Ante Pavelić Juru Francetića proglasio vitezom? Itd. – odgovore treba dati na sva pitanja i sveobuhvatno.

d) Tito

Dana 17. svibnja 2015., u emisiji HTV „Nedjeljom u dva“, između ostaloga, g. Hrvoje Klasić je rekao: „U Bleiburgu nisu ubijani Hrvati, nego neprijatelji države“ i „Tito nije bio ni diktator niti zločinac“. I onda ga je u briljantnoj analizi pregazio g. Marcel Holjevac: http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/stankovic-odabrao-odlicnog-gosta-tudman-je-bio-partizan-s-dna-kace-na-bleiburgu-nisu-ubijani-hrvati-nego-protivnici-rezima-tito-nije-bio-diktator-801546, pa o g. Klasiću više ne treba govoriti. Ali o Titu treba; objektivni podatci moraju Tita smjestiti na mjesto u hrvatskoj povijesti koje pripada mu prema njegovim djelima. Na međunarodnoj razini svrstan je među deset najvećih zločinaca XX. stoljeća. Možda je to prema njemu nepravedno, ali pošten znanstveni pristup može razjasniti većinu dvojbi. Mene, recimo, jako zanima što je radio u Španjolskoj u vrijeme tamošnjega građanskoga rata.

e) „Antifašizam“

Pita citirani Marcel Holjevac: „… ako su Tuđman, Hebrang, Bobetko i brojni drugi bili hrvatski partizani, a jesu, zašto onda nema njihovih slika na skupovima antifašista, već ih se tamo tretira kao zlotvore i neprijatelje?”.

Antifašizam bez fašista je apsurd i krinka za suvremeni oblik komunističke diktature. Komunisti i antifašizam ne mogu se spojiti; borba za „diktaturu proletarijata“ nije borba protiv fašizma, nego borba za vlast. Antifašizam kao pojam i mit procvjetao je u vrijeme španjolskoga građanskoga rata kao komunistička propaganda i onda je to i ostao. Samo se komunistički režimi i danas pozivaju na antifašizam, s tim da fašizam pripisuju svima koje žele potisnuti, uključujući i demokratske režime zapadnoga svijeta.

Tko je pjevao „Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska“?

Toliko naivni ipak nismo.

I tu me nešto jako zanima: je li istina da je Fašistička stranka u Hrvatskoj na izborima godine 1939. dobila manje od 200 glasova?

f) Kontekst

Kada se ljevičare dovede pred planine ljudskih kostiju koje je proizvela njihova ideologija i djelatnost, oni otvaraju pitanje „konteksta“. Primjerice, to čini rečeni H. Klasić, kad brani komunističke zločine na Bleiburgu: „Bio je kraj rata… ustaše se nisu htjeli predati… na pravo i ljudska prava gledalo se drukčije nego danas…“ To nisu argumenti koji bi itko pristojan rabio za ubojstvo jednoga čovjeka, a nekmoli za njih sto tisuća. A i da jest – onda on vrijedi, na primjer, i za ustaše i za Antu Pavelića! Kontekst progona i ubijanja Hrvata u kraljevskoj Jugoslaviji, kontekst ubojstva Stjepana Radića, kontekst srpskih pobuna protiv naznaka hrvatske državnosti 1939. i 1941. U tom je kontekstu skovana rečenica „Ljutu travu na ljutu ranu“ i – eto ti zločina-na-zločin, i više se bez pomne analize ne zna tko je zločinac a tko žrtva. I bez fašizma i antifašizma. No, to nije razlog za izmišljanja i apriorne „čvrste stavove“, nego za pomnu znanstvenoistraživačku analizu.

Kontekst možemo rabiti za objašnjenje odabira političke orijentacije, ali ne i za opravdavanje ubojstava. To vrijedi za sve, dakle i za partizane i ustaše.

  1. Što treba konkretno raditi?

Znanost prije svega – ne smije se priznati ni jedna laž i ni jedan podatak za koji ne postoji dovoljno čvrst dokaz. To vrijedi za sve tvrdnje svih strana.

Odgovornost je na hrvatskim znanstvenicima – povjesničarima, forenzičarima, pravnicima, politolozima i drugima. Oni moraju istražiti, obraditi i objaviti dokaze i podatke za sva pitanja koja otvara taj strašni dio hrvatske povijesti.

Treba ustrajati na slobodi i javnosti svih istraživanja i rasprava. Treba organizirati javna sučeljavanja stručnjaka čija se mišljenja i podatci ne slažu.

Ništa se ne smije prepustiti slučaju, niti ostaviti neriješenim. Sve treba objaviti u relevantnim publikacijama na hrvatskom jeziku, a zatim u obliku znanstvenih publikacija na engleskom jeziku. Znanje je, naime, vlasništvo cijeloga čovječanstva i znanstveni zaključci stvaraju se na razini cijeloga čovječanstva, u okviru međunarodno vidljive znanosti.

Ne smije se popustiti lažima, krilaticama ni prijetnjama s bilo koje strane i bilo koje razine. Ne smije se ljutiti ni svetiti, i ne smije se svađati, jer – sve je u dokazu i argumentu.

Hrvatski ljevičari trebaju prihvatiti taj pristup; dok god ga izbjegavaju, znači da kriju neku tajnu: ili su neki njihovi bili ubojice, ili i sami sanjaju o diktaturi proletarijata, ili ih je stid da se otkrije što je radila i napravila ideologija kojoj danas pripadaju.

No, čini da se stvari mijenjaju nabolje, na „ljudsku, racionalnu stranu“: današnji nasljednici komunističke stranke u Hrvatskoj priznali su zločine Bleiburga i Križnoga puta i požalili za žrtvama. To je vrlo važan, velik događaj. Nad njim se ne smije trijumfirati, nego još više ispružiti ruku pomirnicu i polako napredovati do objektivne istine o svemu. A za to treba strpljenje, tolerancija, kršćanska dobrota i znanstveni argument.

  1. Što mi zapravo hoćemo?

Gđa Jelena Lovrić kaže da „koljači iz Jasenovca, likvidirani bez suda, mogu biti žrtve, ali ih ništa ne može učiniti nedužnima“ (http://www.jutarnji.hr/komentar-jelene-lovric-na-bleiburgu-su-svi-zrtve–ali-nisu-svi-nevini/1350287/). To bi bila istina – da je istina. Ali nije. Prvo, po kojoj etičkoj i pravnoj paradigmi netko može zločincima („koljačima“) proglasiti ljude koji su ubijeni bez suđenja, a suditi ih se moglo jer su bili zarobljeni? Drugo, gđa Lovrić osobno nema ni jedan dokaz o identitetu i broju „koljača“ iz Jasenovca. Treće, ona to može „znati“ iz određenih izvora. Izvore koji govore o „koljačima“ treba izričito navesti, a zemne ostatke žrtava naći i identificirati, barem onoliko koliko je to tehnički moguće.

Navođenje izvora i materijalni dokazi vraćaju nas na pitanje znanosti: koliko je pouzdan i jak izneseni podatak (izvor, argument). Brojni „argumenti“ koji su navođeni za „klanja“ u Jasenovcu opovrgnuti su kao brutalne izmišljotine, krivotvorine ili maliciozne pogrješke. Kao što kaže Z. Pusić, ti podatci ukupno djeluju kao „dio jedne zavjere nevjerojatnih dimenzija“!

Ako se desetljećima hrvatsku djecu u hrvatskim školama učilo da je u Jasenovcu ubijeno 700.000 Srba, a mnogi još to govore, onda se mora posumnjati u sve podatke koje Z. Pusić smatra „postojećim podatcima koji su skupljani desetljećima s različitih strana i iz nezavisnih izvora“ i posumnjati da se radi „o zavjeri nevjerojatnih dimenzija“. Da, mi Hrvati imamo tisuću konkretnih razloga sumnjati da su se desetljećima stvarali podatci o strahotama Jasenovca koji ne odgovaraju istini, a koji su služili sramoćenju, porobljavanju i uništenju hrvatskoga naroda.

I mi to ne možemo i ne želimo dopustiti! Priznat ćemo i okajati svaki, i najmanji grijeh koji su napravili naši sunarodnjaci u Jasenovcu i drugdje, ali ne ćemo dopustiti da nam se s pozicija sile, nadmoći ili ponižavanja nameće ništa što nije učinjeno. Za nas je to pitanje naše budućnosti i opstanka i nikad ne ćemo popustiti u traženju najpouzdanijih mogućih dokaza i najčvršće znanstvene istine koliko je čovjeku tu istinu moguće dosegnuti.

Znanost ima kriterije te ljudske istine. Tim se kriterijima moraju podvrgnuti jednako i Jurčevići i Razumi, i Pusići i Lovrići, i Goldsteini i Klasići, Lučići, Ivezići, Hasanbegovići, Marušići – svi. Tko to odbije, nije znanstvenik ni intelektualac, nego – varalica. Tko ustraje na nedokazanom, neprijatelj je hrvatskoga naroda svih uvjerenja i svjetonazora u svim epohama njegova postojanja.

Mi, dakle, želimo dijalog. Dijalog je nuždan jer je nužna istina; istina je nužna zbog pomirenja i smirenja, a smirenje zbog očuvanja i promicanja demokracije i njezinih dobrobiti u državi u kojoj živimo. Nakon toliko godina, toliko smrti, stradanja, straha, bijesa, mržnje, laži i objeda, i nad činjenicom da su ubijene tisuće i tisuće ljudi i da njihove kosti danas čine 1.700 podzemnih planina, više nije bitno ni naći niti kazniti krivce, nego je važna istina, poštovanje, pijetet i pomirenje.

Tragedija je toliko velika, toliko strašna da nema te osude niti kazne koja bi je mogla ni ublažiti, a kamo li zadovoljiti. U vjekovnoj borbi za slobodnu i samostalnu državu Hrvatsku, te su se tisuće ljudi pridružile tisućama i tisućama žrtava prije i poslije njih, i mi danas, nadam se zauvijek, živimo u toj slobodnoj i samostalnoj Hrvatskoj! S tim i takvim strahotama i žrtvama, mi Hrvati možemo se suočiti samo s tugom, poštovanjem i ljubavlju.

Jednom za uvijek: mi tražimo istinu da bismo dobili pomirenje. A pomirenje treba svima osim zločincima.

Prof. Matko Marušić, MD, PhD

[ad id=”68099″]

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Davor Dijanović: Zašto Juncker i bruxelleski mainstream strahuju od ‘glupih populista’?

Objavljeno

na

Objavio

Juncker protiv „glupih populista“

“EU nisu Strasbourg ili Bruxelles već smo to svi mi. Građani žele da ih slušamo, među njima raste broj euroskeptika“, rekao je prošli ponedjeljak predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker u Bruxellesu na Europskome tjednu regija i gradova, izvijestio je Euractiv.

Juncker je istaknuo važnost dijaloga i dodao: „Mi međutim, moramo razgovarati s njima jer euroskeptici i glupi populisti nisu jedno te isto.

Treba napraviti razliku među njima te objasniti skeptičnim građanima što mi radimo. (…) Građani koji vole Europu, vole svoj zavičaj, običaje i različitost. Nema Europe bez nacija i teritorija. Nacije i EU idu ruku pod ruku. Ne želimo nadići nacije“.

Pohvalno je čuti od predsjednika EU komisije da bruxellski tzv. mainstream, barem deklarativno, nema namjeru ukidati nacije i nacionalne granice, tj. EU pretvoriti u superdržavu. Ako ništa drugo, „glupi populisti“ natjerali su predsjednika EU komisije da se javno odrekne ideje o stvaranju Sjedinjenih Europskih Država.

Tko su ti „glupi populisti“?

No, valja se zapitati tko su ti „glupi populisti“ od kojih toliko strahuje Juncker? Gdje sve vidimo „bauk populizma“ koji posljednjih godinu dana hara Europskom unijom?

Prije svega, iako je riječ o stranci koja je i dalje članica Europskih pučana, kao populistička stranka označava se Orbanov Fidesz. Druga pak najjača stranka u susjednoj Mađarskoj je još desniji Jobik. U Austriji imamo koaliciju Kurzovih pučana s euroskeptičnom i protuimigrantskom Slobodarskom strankom Heinz-Christiana Strachea, a u Poljskoj stranku Pravo i pravda.

Druga najjača stranka u Francuskoj je Nacionalni front Marine Le Pen, dok u Nizozemskoj Wildersova Stranka za slobodu drži drugo mjesto u nizozemskom parlamentu.

Populiste bruxellski mainstream svakako vidi i u Italiji gdje imamo koaliciju antisistemske stranke „Pet zvjezdica“ i desne stranke „Liga“, a mainstreamu na ruku zasigurno ne ide i nedavni rezultat Švedskih demokrata kao također desne i nacionalističke stranke.

Pred nekoliko dana u Rimu su se sastali Marine Le Pen i talijanski ministar unutarnjih poslova, predsjednik Lige Matteo Salvini gdje su poručili kako će se zajedno boriti protiv „totalitarne EU“ s ciljem „spašavanja budućnosti Europljana“. Le Pen je pritom istaknula kako ovo „nije borba protiv Europe, već protiv Europske unije koja je postala totalitarni sistem“.

Razlozi jačanja tzv. populističkih i desnih stranaka

Desne i tzv. populističke stranke jačaju i u drugim državama Europske unije, a razloge njihova jačanja prije svega treba tražiti u prijeziru koji tzv. mainstream ima prema tzv. običnom narodu, tj. u pseudodemokratskome pseudoelitizmu okoštalih EU političkih struktura koje su politiku lišile političkog sadržaja i ideologije i prevorile ju u oblik pseudopoduzeništva.

Desne stranke jačaju i zbog diktature političke korektnosti, tj. činjenice da je danas na Zapadu postalo „kriminalno“ neke pojave nazvati svojim pravim imenom, a nema nikakve sumnje da politika potiranja nacionalnih individualiteta također doprinosi osnaživanju nacionalističke desnice.

Nekontrolirana migracija, koja prijeti rastakanjem tradicionalnih europskih identiteta, ali i nametanje ideologija koje udaraju na zdrav razum i tradicionalne, prije svega obiteljske vrijednosti, jednostavno kod naroda počinje budi samoobrambene reflekse.

Bruxelleski mainstream umjesto da poruke tzv. populističkih i desnih stranaka uzme kao korektiv vlastite politike, vidimo da njihove ideje želi diskreditirati, ako treba i otvorenim vrijeđanjem kao u slučaju Junckerovih „glupih populista“.

Ne želimo reći da i među tzv. populistima nema suspektnih tipova, demagoga, pa i glupana, no bruxelleski mainstream prije svega udara na tzv. populizam jer se sam udaljio od naroda (populusa), a određene političke snage koje se etiketira kao „populističke“ ispravno detektiraju političke i drštvene anomalije.

„Glupi populisti“ u Europskom bi parlamentu mogli osvojiti trećinu mandata

Bili tzv. populisti glupi ili ne, njihova snaga u EU jača i prema nekim procjenama na idućim bi europarlamentarnim Eu parlamentizborima mogli osvojiti trećinu mandata u Europskom parlamentu.

Potporu tzv. populistima i desnici obećao je i bivši Trumpov savjetnik Steve Bannon koji je u Bruxellesu osnovao „Pokret“ koji bi trebao poslužiti kao platforma, tj. kao središnja baza za istraživanja, anketiranja, savjetovanja i obradu podataka desnim pokretima i pomoć u pružanju poruka biračima.

Vidjet ćemo s kim će Bannon na kraju uspostaviti snažniju suradnju s obzirom na to da se je Le Pen nedavno javno distancirala od njega (možda taktički), iako je pred nekoliko mjeseci nazočio jednom skupu Nacionalnog okupljanja (novi naziv stranke).

Kako god, nakon svibanjskih europarlamentarnih izbora slika unutar Europskog parlamenta vrlo vjerojatno će se temeljito izmijeniti u korist jačanje desnih političkih opcija koje se ne žele odreći obiteljskih vrijednosti i nacionalnih identiteta. Usprkos mainstreamu, Junckeru i prozivkama „glupih populista“.

Davor Dijanović / HKV

 

 

Višnja Starešina: Bannon je glasnik tektonskih promjena svjetskog poretka

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Evo zašto je izbor Komšića i nelegitiman i nelegalan

Objavljeno

na

Objavio

BiH je složena država. Ta složenost, među ostalim, ogleda se u činjenici da na razini države postoje dva parlamentarna doma: Zastupnički dom (donji dom) i Dom naroda (gornji dom).

Pored toga, BiH nema instituciju predsjednika države nego ima tročlano Predsjedništvo. Spomenuta složenost jedan je od razloga što mnogi, pa i oni koji žive u BiH i smatraju se stručnjacima, zapravo ne razumiju ustavno-pravni ustroj BiH niti razumiju kako funkcionira njen politički sustav. Takvo nerazumijevanje proizvodi mnoge nesuglasice u javnom i političkom životu i komuniciranju. Kada se tome dodaju razne ideološke manipulacije i namjerno iskrivljavanje činjenica, dobivamo totalnu pojmovnu zbrku. Zbog toga i ono što se na prvi pogled čini samorazumljivim i jednoznačnim postaje predmet različitih tumačenja. Najbolji primjeri toga su tročlano Predsjedništvo BiH i Dom naroda. Razni ustavno-pravni stručnjaci, političari i analitičari još se spore oko toga tko koga može birati te koji politički predstavnik je legitiman, a koji ne.

Kako se ne bismo izgubili u složenoj daytonskoj ustavno-pravnoj strukturi, nužno je znati koja su to temeljna načela Ustava BiH i Daytonskog sporazuma, to jest što je bit i duh Daytona i Ustava. Kako je to eksplicitno navedeno u odluci Ustavnoga suda BiH iz 2000. godine U 5/98, konstitutivnost tri naroda je “natkrovljujuće načelo Ustava BiH”. To znači da s tim načelom moraju biti usklađena sva ostala ustavna načela, sve zakonske norme te svi pravni akti, uključujući i Izborni zakon, kojim se operacionalizira to temeljno ustavno načelo. Politološka teorija i politička praksa federalnih demokratskih zemalja u potpunosti se slažu da konstitutivnost podrazumijeva i zahtijeva a) legitimno predstavljanje konstitutivnih naroda i b) međusobnu jednakopravnost konstitutivnih naroda.

Legitimno predstavljanje znači da narod koji je konstitutivan mora imati pravo samostalno izabrati svoje političke predstavnike za ona tijela vlasti koja su po Ustavu namijenjena predstavljanju konstitutivnih naroda. Jedno od tih tijela u BiH je tročlano Predsjedništvo. Kada bi BiH imala samo jedan narod koji je konstitutivan, ona bi bila nacionalna država jednoga naroda, imala bi jedan građanski demos i instituciju predsjednika, a ne tročlanog Predsjedništva. Dakle, Predsjedništvo BiH nije namijenjeno predstavljanju građana kao državljana, jer da jest BiH bi imala jednoga predsjednika, a ne tročlano Predsjedništvo. Isto tako, Predsjedništvo BiH nije namijenjeno ni predstavljanju entiteta, jer da jest Predsjedništvo ne bi imalo tri člana nego dva, koliko je i entiteta. Dakle, tročlano Predsjedništvo BiH je namijenjeno predstavljanju tri konstitutivna naroda. Stoga, u skladu s Ustavom BiH svaki konstitutivni narod mora moći samostalno i slobodno izabrati svoga predstavnika u tročlanom Predsjedništvu – Srbi srpskoga, Hrvati hrvatskoga a Bošnjaci bošnjačkoga člana. Stoga je i jedini ispravan naziv za tu funkciju: srpski/hrvatski/bošnjački član Predsjedništva.

Izraz član Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda potpuno je pogrešan i protuustavan, jer je u suprotnosti s načelom konstitutivnosti naroda. To da je netko “iz reda”, odnosno “pripadnik” hrvatskoga naroda na bilo koji način ga ne kvalificira niti mu daje legitimitet da politički predstavlja taj narod kojemu pripada. Samo ona osoba koju Hrvati kao zasebna izborna jedinica (specifični demos) izaberu na slobodnim i demokratskim izborima ima legitimitet predstavljati Hrvate. Predstavnici predstavljaju one koji su ih izabrali. Ako Hrvati izaberu da ih predstavlja kandidat “iz reda” srpskoga ili bošnjačkoga naroda, taj kandidat je u potpunosti legitiman hrvatski predstavnik. Legitimitet proizlazi iz onih koji biraju, a ne iz onih koji su izabrani. Stoga, ako kandidata “iz reda” hrvatskoga naroda izaberu Bošnjaci, on nije legitimni hrvatski nego legitimni bošnjački predstavnik.

Tumačenje da je “jedan Hrvat” iz članka V Ustava BiH u kojem se govori o sastavu tročlanoga Predsjedništva zapravo “pripadnik” ili “iz reda” hrvatskoga naroda je potpuno besmisleno jer se ni na koji način ne može uskladiti s načelom konstitutivnosti naroda niti s načelima predstavničke demokracije.

Činjenicu da (u pogrešnom neslužbenom prijevodu s engleskog izvornika) u Ustavu BiH piše kako se “jedan Hrvat” i “jedan Bošnjak” biraju iz Federacije BiH treba razumjeti i tumačiti na način da se “jedan (legitimni) hrvatski član (Predsjedništva)” i “jedan (legitimni) bošnjački član (Predsjedništva)” biraju s teritorije entiteta FBiH. Oni se biraju svaki iz svoje zasebne neteritorijalne (virtualne) izborne jedince unutar Federacije BiH, Hrvat iz hrvatske izborne jedinice, a Bošnjak iz bošnjačke izborne jedinice. To je bit i osnovni smisao načela konstitutivnosti naroda primijenjenoga na tročlano Predsjedništvo BiH. Nadalje, i u samom članku V 2.d. Ustava BiH jasno stoji da se “hrvatski član” Predsjedništva, a ne “član Predsjedništva iz reda hrvatskoga naroda”, obraća hrvatskim delegatima u Domu naroda Federacije BiH u slučaju da odluku Predsjedništva proglasi destruktivnom po vitalni interes entiteta s čijeg je teritorija izabran.

Premda to Ustavom BiH nije precizno definirano, u skladu s demokratskim pravom biranja i kandidiranja, ispravno je zaključiti kako Srbi iz Federacije BiH s obzirom na to da ne mogu sudjelovati u procesu izbora “srpskoga člana Predsjedništva BiH”, imaju pravo sudjelovati u izboru za hrvatskog i bošnjačkog člana Predsjedništva. Isto vrijedi i za pripadnike grupe ostalih naroda i građana. S obzirom na to da legitimitet članova Predsjedništva proizlazi iz onih koji biraju, a ne iz onih koji su izabrani, sasvim je logično i ustavno tvrditi kako je u skladu s Ustavom BiH da se Srbin ili pripadnik ostalih iz FBiH kandidiraju za hrvatskog ili bošnjačkog člana Predsjedništva. Time je i Srbima i ostalima iz FBiH omogućeno da mogu birati i biti birani u Predsjedništvo BiH.

Dakle, zasebnu virtualnu izbornu jedinicu za izbor hrvatskog člana Predsjedništva BiH iz Federacije BiH čine: svi Hrvati iz FBiH, plus Srbi i ostali iz FBiH koji odaberu glasati za hrvatskoga člana. Analogno vrijedi i za bošnjačkoga člana Predsjedništva. Stoga je, u skladu s Ustavom BiH i njegovim temeljnim načelom konstitutivnosti naroda, legitimno kada Srbi ili ostali iz FBiH glasuju za hrvatskoga člana Predsjedništva. Nije legitimno niti je ustavno ako Bošnjaci glasuju za hrvatskoga člana. Ukoliko bi hrvatski član Predsjedništva BiH bio izabran većinskim bošnjačkim glasovima to bi bilo izravno kršenje načela konstitutivnosti i njemu pripadajućeg načela legitimnog predstavljanja konstitutivnog naroda. U tom slučaju bismo u Predsjedništvu BiH imali dva bošnjačka člana, a niti jednog hrvatskog. Time bi bilo prekršeno još jedno načelo koje je sastavni dio načela konstitutivnosti: načelo međusobne jednakopravnosti konstitutivnih naroda.

U slučaju izbora Željka Komšića u Predsjedništvo BiH prekršena su načela legitimnog predstavljanja naroda i njihove međusobne jednakopravnosti, odnosno prekršeno je temeljno načelo Ustava BiH: konstitutivnost naroda. Kršenjem temeljnog načela prekršen je Ustav BiH, a kršenjem Ustava prekršen je Daytonski sporazuma. Komšićevim izborom od strane Bošnjaka prekršen je i Izborni zakon BiH, jer taj zakon, onako kako je napisan u dijelu koji se odnosi na Predsjedništvo BiH, može osigurati i legitimitet predstavljanja i međusobnu jednakopravnost ako se tumači u skladu s duhom Ustava, odnosno njegovim temeljnim načelom konstitutivnosti naroda. Dakle, Izborni zakon je pogrešno protumačen, a time i prekršen. Stoga izbor Željka Komšića u Predsjedništvo BiH nije u skladu ni s Ustavom BiH niti s Izbornim zakonom. Njegov izbor je i neustavan i protuzakonit, i nelegitiman i nelegalan.

Ivan Vukoja /Nezavisne.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari