Pratite nas

Kolumne

Prof. dr. Matko Marušić: Dijalog o Bleiburgu

Objavljeno

na

Nakon ovogodišnjega obilježavanja Bleiburške tragedije o tom se pitanju zasad nema reći ništa više od onoga što su rekli svi govornici na Bleiburškom polju – od g. kardinala Josipa Bozanića, g. muftije Aziza Hasanovića, g. Stanka Sopte i drugih, preko Ive Lučića i Zlatka Hasanbegovića (TV), do dojmljive gđe Brune Esih (Bleiburg i TV). Svi su govori bili dostojanstveni, pomirljivi i kulturni.

  1. Počeo je dijalog

Glavni hrvatski mediji jesu iz govora birali rečenice koje su mogle biti sumnjive, i jesu iz mnoštva birali šaku onih sumnjivo obučenih, ali ipak su svi prikazali komemoraciju i svi su priznali strahote zločina. To je veliki pomak naprijed! Ali taj pomak nije sve – treba se sjetiti da je 15. svibnja 2002. godine tadašnji SDP-ov premijer pok. g. Ivica Račan, posjetio Bleiburg i kleknuvši položio vijenac i rekao:

Ovdje smo, odajemo počast svim žrtvama Bleiburga. Odavde želim uputiti iskrenu ispriku i sućut svima onima čiji su životi na bilo koji način obilježeni tragedijom Bleiburga, koji su na bilo koji način zbog Bleiburga patili. Želim odati počast, pokloniti se s pijetetom svim žrtvama prošlih sukoba u povijesti, neovisno o tome u ime kojih su ideologija i politika zločini činjeni. Nedavno sam se poklonio žrtvama Jasenovca. Danas ovdje izražavam sućut i žaljenje zbog Bleiburga. Ako to već nisu učinili oni koji su morali, činimo iznova to mi iako u doba zla Bleiburga i Jasenovca nismo ni bili rođeni, ili smo se tek rodili. Prošlost ne možemo mijenjati, ne možemo ni miriti sve one koji su sudjelovali u prošlim krvavim sukobima. Ali vrlo je važno da jučerašnji sukobi ne potiču nove i aktualne, vrlo je važno da se jučerašnja mržnja ne prenosi na nove generacije želimo li čuvati i očuvati demokratsku Hrvatsku… (http://www.politikaplus.com/mobile/novost/122072/kleknuo-i-polozio-vijenac-evo-sto-je-ivica-racan-rekao-u-bleiburgu-2002.-godine).

Iako daleko ispod razine Račanova obraćanja, ove je godine čelnik SDP-a i premijer g. Zoran Milanović izgovorio poštenu i važnu rečenicu „da se zločin i njegova strahota ne mogu i ne smiju negirati, i da žali za ljudima koji su tu stradali“ (Tezno). Na žalost, g. Josip Leko je stariji komunist i nije mogao izraziti žaljenje nad tragedijom, nego je promrmljao nešto o „povijesti kakvu imamo i budućnosti kakvu bismo trebali imati“. Budući da je g. Milanović mlađi, njegov korak naprijed daje nadu da će hrvatska ljevica na tu tragediju sve više gledati kao na tragediju i pristupati joj s pijetetom, empatijom i tugom, a sve manje politički lažljivo i ideološki nepopustljivo.

Nije bitno je li g. Milanović izrekao istinu o bleiburškoj tragediji zbog uvjerenja, pod pritiskom javnosti, strahom od naroda ili strepnjom od rezultata na izborima; mi to ne možemo znati i nemamo pravo sumnjati; ona je izrečena i treba je prihvatiti onako kako glasi.

A to znači da je dijalog počeo.

Zato sam ponosan na govornike na Bleiburškom polju i sretan zbog riječi g. Milanovića na Teznu.

  1. Kako će ići dijalog, i kamo će nas odvesti?

Rješavanje prijepora o Hrvatskoj u II. Svjetskom ratu odlučuje o budućnosti hrvatskih građana, jer je rješavanje prijepora preduvjet pomirenja. Život bez pomirenja nije dobar život, a pomirenje traži objektivnu, znanstveno utvrđenu istinu. Od pok. g. Račana počeo je dijalog i on se nastavlja i nastavit će se bez obzira na to koliko će trajati. Nužno je da svi shvate da je dijalog stvarnost i da u tom dijalogu svi trebaju sudjelovati. Na tom nas putu čeka još mnogo posla, koji će osim rada tražiti i mnogo dobre volje i spremnosti da se odupremo ljutnji i mržnji. Čeka nas neizrecivo važan put, a putovanje će biti dugo i bolno. No ipak ćemo stići do kraja. Pobijedit će istina, ne samo kao Božja moć, nego i kao znanstvena nužnost.

  1. Što dalje, koji su sljedeći koraci?

Navodim samo glavna pitanja koja treba riješiti, i samo kao skicu problema, kao podsjetnik; o svakom od njih – kao pitanjima – trebalo bi napisati po jednu debelu knjigu. Odgovori će pak tražiti obilatu znanstvenu knjižnicu.

a) Bleiburg do kraja

Bleiburg i Križni put samo su dio tragedije. Stručnjaci su procijenili da u Sloveniji i Hrvatskoj ukupno ima oko 1.700 masovnih grobnica s hrvatskim žrtvama s kraja II. Svjetskoga rata. A koliko će ih se naći u Bosni i Hercegovini?

Njih sve treba detaljno istražiti. Istraživanja trebaju provesti odbori sastavljeni od stručnih i neutralnih ljudi svih svjetonazora. Sve to treba financirati iz proračuna i ustrajati dok se ne riješi do razine da se više nema što provjeriti.

Isto vrijedi za Jasenovac i sva mjesta navedena kao mjesta masovnih grobnica Srba, Židova, Hrvata, Roma i svih drugih (Nijemci, Madžari, Talijani…).

Treba početi ozbiljno razmišljati hoće li se kosti ostaviti na mjestima smaknuća ili će se prikupiti u zajedničku grobnicu. Treba razmišljati o obilježavanju, kako pojedinih grobišta, tako i o mjestu koje će simbolizirati sva stradanja. No, čini se da će „lijeva strana“ na potonje teško pristati, pa se oko toga ne treba inatiti; kosti žrtava komunističkih zločina mogu se primjereno pokopati, npr. u Udbini, uz Crkvu hrvatskih mučenika. Uza središnje mjesto ukopa treba napraviti primjeren muzej, s dostupnim podatcima o svim pojedinim grobištima.

b) Jasenovac

Pitanje broja i pripadnosti ubijenih i umrlih u logoru Jasenovac treba istražiti „kao da do sada ništa nije rađeno“. To ne znači da podatke koji su dosad objavljeni ne treba nastaviti proučavati, publicirati i analizirati (v. dolje), ali oni su toliko kontradiktorni da se teško može vjerovati bilo kojem od njih. Neki se mogu pokazati istinitim, ali tek nakon što prođu rigoroznu znanstvenu provjeru. Rigorozna znanstvena provjera mora se primijeniti na sva mjesta masovnih stradanja. Onom tko se možda „zgrozi“ nad rečenim, donosim jednu tablicu autora Josipa Jurčevića (Nastanak jasenovačkog mita. Problemi proučavanja žrtava Drugog svjetskog rata na području Hrvatske. II. izdanje. Zagreb: Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu; 2005.) o promjenama procjena broja žrtava u Jasenovcu. U tom pitanju ne prihvaćam raspravu ni o čemu nego o tablici: bitno je jesu li ovi navodi točni. Ako su i približno točni, sasvim je jasno da utvrđivanje istine o Jasenovcu moramo početi iz početka.

Broj žrtava Godina
nastanka
Autor
55 18. V. 1945. Očevid u Jasenovcu kojeg je provela Anketna komisija
481 lipanj 1964. Antropološko iskopavanje stručne komisije
8.500 (do ožujka 1942.) 31. III. 1942. Direktiva Josipa Broza Operativnom štabu NOP-a za Bosansku Krajinu
8.500 (do ožujka 1942.) 4. IV. 1942. Pismo Josipa Broza Izvršnom komitetu Komunističke internacionale
30.000 do 40.000 1989. Franjo Tuđman
50.000 1992. Vladimir Žerjavić
200.000 do300.00 (do pred kraj 1942.) 1942. Brošura PO AVNOJ-a
480.000 do900.000 1986. Antun Miletić
500.000 do 600.000 1946. Zemaljska komisija
500.000 do 600.000 1986. Jefto Šašić, umirovljeni general JNA-a i član Savjeta Spomen-područja Jasenovac
500.000 do700.000 1989. Vladimir Dedijer
550.800 15. XI. 1961. Komisija SUBNOR-a Bosanska Dubica
600.000 (do 1943.) 1945. Državna komisija
700.000 8. X. 1989. Srboljub Živanović, jedan od trojice antropologa koji su vodili istraživanje 1964.
700.000 1974. Radovan Trivunčić
900.000 (do 1943.) 18. V. 1945. Milan Duzemlić, bilježnik u općini Jasenovac, te zatvorenik, svjedok Anketnoj komisiji
1.110.929 1990. Radomir Bulatović
1.400.000 18. V. 1945. Mihajlo Marić, svjedok Anketnoj komisiji

Objavljivane laži s godinama su postajale sve veće i veće, a istodobno su se zabranjivala ili ometala istraživanja i tajili (tabuizirali) podatci koji mitu o Jasenovcu nisu odgovarali. Najnoviji primjer je Zoran Pusić, predsjednik Antifašističke lige; u pokušaju da zabrani djelovanje Društva za istraživanje trostrukoga logora Jasenovac, on kaže: „Bez daljnjega podržavamo nepristrano prikupljanje podataka o svakom događaju iz prošlosti, pa tako i o Jasenovcu, no sasvim je druga stvar zanemariti sve postojeće podatke koji su skupljani desetljećima s različitih strana i iz nezavisnih izvora i proglašavati ih dijelom jedne zavjere nevjerojatnih dimenzija“ (cit. prema http://narod.hr/hrvatska/zoran-pusic-trazi-da-bauk-ponisti-registraciju-drustva-za-istrazivanje-trostrukog-logora-jasenovac).

Pusić to nema pravo raditi. Budući da spominje „postojeće podatke koji su skupljani desetljećima s različitih strana i iz nezavisnih izvora“ on je trebao pozvati stručnjake Društva na sučeljavanje s podatcima koje on ima i drži vjerodostojnim. Kad se podatci usporede, sa svim argumentima i protuargumentima, lako bi bilo procijeniti koji su istiniti, ili barem istinitiji. Zato je postupak Z. Pusića antidemokratski, neznanstven i totalitaristički.

U znanstvenom postupku hipoteza se provjerava podatcima koje donosi odgovarajuće istraživanje. Povijesna struka ima svoju metodologiju kojom se pribavljaju i tumače podatci i procjenjuje njihova vrijednost. Kada dođe do nesuglasja istraživačke postavke i podataka pribavljenih istraživanjem, znanstveni podatci su jači od bilo koje pretpostavke (hipoteze), teorije ili paradigme.

Tom načelu treba podvrgnuti sve priče i podatke o Jasenovcu, bez obzira na to iz kojega izvora oni došli.

c) Nezavisna država Hrvatska

„Treba imati čvrst stav da su ustaše u Jasenovcu počinile zločin; nisu važni brojevi, nego taj stav“, kaže g. Hrvoje Klasić (v. dolje). Sveučilišni nastavnik, koji je po definiciji i znanstvenik, nikad ne bi smio izgovoriti takvu rečenicu. Nitko ne smije poći od „stavova“, nego od činjenica. Činjenice (iskustvo) stvaraju stavove; na žalost u mnogih, npr. u spomenutih Klasića i Pusića, stavovi – stvaraju činjenice. Budući da su se o NDH, ustašama i Jasenovcu djeci u glavu utuvljivane perverzne laži, sva pitanja treba postaviti ponovno i znanstveno proći od samoga početka. To ne smije ciljati na rehabilitaciju ustaškoga režima, ali ne smije ni, kao što se radilo do sada, biti preuveličavanje, iskrivljavanje i zlonamjerno selekcioniranje ustaških grijeha tako da se hrvatskoj naciji natovari teret koji bi njezinim neprijateljima služio za gušenje hrvatske lojalnosti i domoljublja pod izlikom da su oni zapravo fašizam.

Spomenimo samo neke od bezbroj primjera. Prvo, čežnja Hrvata za slobodnom i samostalnom državom je oko 900 godina starija od ustaškoga pokreta. Ni povijest ustaštva ne počinje u travnju 1941., nego mnogo ranije, kao reakcija na srpski teror u kraljevskoj Jugoslaviji i ubojstvo Stjepana Radića. I ustaško je „fašističko opredjeljenje“ sumnjivo, jer su do travnja 1941. i prihvaćanja rasnih zakona možda i više surađivali s Titovim komunistima nego s Hitlerovim nacistima. U arhivima postoje njihove novine, zakoni, dokumenti, pravilnici, snimljeni su govori, svečanosti… i sve je to moguće temeljito i stručno proučiti i donijeti sud o političkoj prirodi njihova režima.

Potom dolaze njihova djela i nedjela, koja također treba objektivno proučiti, definirati i ocijeniti. Tko, kada i zašto je spalio sinagogu u Zagrebu? Kako to da nije spaljena pravoslavna crkva u Zagrebu? Što je bilo sa Židovskom općinom u Zagrebu? Jesu li postojali sindikati, mirovine, dječji doplatci? Zašto je Ante Pavelić Juru Francetića proglasio vitezom? Itd. – odgovore treba dati na sva pitanja i sveobuhvatno.

d) Tito

Dana 17. svibnja 2015., u emisiji HTV „Nedjeljom u dva“, između ostaloga, g. Hrvoje Klasić je rekao: „U Bleiburgu nisu ubijani Hrvati, nego neprijatelji države“ i „Tito nije bio ni diktator niti zločinac“. I onda ga je u briljantnoj analizi pregazio g. Marcel Holjevac: http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/stankovic-odabrao-odlicnog-gosta-tudman-je-bio-partizan-s-dna-kace-na-bleiburgu-nisu-ubijani-hrvati-nego-protivnici-rezima-tito-nije-bio-diktator-801546, pa o g. Klasiću više ne treba govoriti. Ali o Titu treba; objektivni podatci moraju Tita smjestiti na mjesto u hrvatskoj povijesti koje pripada mu prema njegovim djelima. Na međunarodnoj razini svrstan je među deset najvećih zločinaca XX. stoljeća. Možda je to prema njemu nepravedno, ali pošten znanstveni pristup može razjasniti većinu dvojbi. Mene, recimo, jako zanima što je radio u Španjolskoj u vrijeme tamošnjega građanskoga rata.

e) „Antifašizam“

Pita citirani Marcel Holjevac: „… ako su Tuđman, Hebrang, Bobetko i brojni drugi bili hrvatski partizani, a jesu, zašto onda nema njihovih slika na skupovima antifašista, već ih se tamo tretira kao zlotvore i neprijatelje?”.

Antifašizam bez fašista je apsurd i krinka za suvremeni oblik komunističke diktature. Komunisti i antifašizam ne mogu se spojiti; borba za „diktaturu proletarijata“ nije borba protiv fašizma, nego borba za vlast. Antifašizam kao pojam i mit procvjetao je u vrijeme španjolskoga građanskoga rata kao komunistička propaganda i onda je to i ostao. Samo se komunistički režimi i danas pozivaju na antifašizam, s tim da fašizam pripisuju svima koje žele potisnuti, uključujući i demokratske režime zapadnoga svijeta.

Tko je pjevao „Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska“?

Toliko naivni ipak nismo.

I tu me nešto jako zanima: je li istina da je Fašistička stranka u Hrvatskoj na izborima godine 1939. dobila manje od 200 glasova?

f) Kontekst

Kada se ljevičare dovede pred planine ljudskih kostiju koje je proizvela njihova ideologija i djelatnost, oni otvaraju pitanje „konteksta“. Primjerice, to čini rečeni H. Klasić, kad brani komunističke zločine na Bleiburgu: „Bio je kraj rata… ustaše se nisu htjeli predati… na pravo i ljudska prava gledalo se drukčije nego danas…“ To nisu argumenti koji bi itko pristojan rabio za ubojstvo jednoga čovjeka, a nekmoli za njih sto tisuća. A i da jest – onda on vrijedi, na primjer, i za ustaše i za Antu Pavelića! Kontekst progona i ubijanja Hrvata u kraljevskoj Jugoslaviji, kontekst ubojstva Stjepana Radića, kontekst srpskih pobuna protiv naznaka hrvatske državnosti 1939. i 1941. U tom je kontekstu skovana rečenica „Ljutu travu na ljutu ranu“ i – eto ti zločina-na-zločin, i više se bez pomne analize ne zna tko je zločinac a tko žrtva. I bez fašizma i antifašizma. No, to nije razlog za izmišljanja i apriorne „čvrste stavove“, nego za pomnu znanstvenoistraživačku analizu.

Kontekst možemo rabiti za objašnjenje odabira političke orijentacije, ali ne i za opravdavanje ubojstava. To vrijedi za sve, dakle i za partizane i ustaše.

  1. Što treba konkretno raditi?

Znanost prije svega – ne smije se priznati ni jedna laž i ni jedan podatak za koji ne postoji dovoljno čvrst dokaz. To vrijedi za sve tvrdnje svih strana.

Odgovornost je na hrvatskim znanstvenicima – povjesničarima, forenzičarima, pravnicima, politolozima i drugima. Oni moraju istražiti, obraditi i objaviti dokaze i podatke za sva pitanja koja otvara taj strašni dio hrvatske povijesti.

Treba ustrajati na slobodi i javnosti svih istraživanja i rasprava. Treba organizirati javna sučeljavanja stručnjaka čija se mišljenja i podatci ne slažu.

Ništa se ne smije prepustiti slučaju, niti ostaviti neriješenim. Sve treba objaviti u relevantnim publikacijama na hrvatskom jeziku, a zatim u obliku znanstvenih publikacija na engleskom jeziku. Znanje je, naime, vlasništvo cijeloga čovječanstva i znanstveni zaključci stvaraju se na razini cijeloga čovječanstva, u okviru međunarodno vidljive znanosti.

Ne smije se popustiti lažima, krilaticama ni prijetnjama s bilo koje strane i bilo koje razine. Ne smije se ljutiti ni svetiti, i ne smije se svađati, jer – sve je u dokazu i argumentu.

Hrvatski ljevičari trebaju prihvatiti taj pristup; dok god ga izbjegavaju, znači da kriju neku tajnu: ili su neki njihovi bili ubojice, ili i sami sanjaju o diktaturi proletarijata, ili ih je stid da se otkrije što je radila i napravila ideologija kojoj danas pripadaju.

No, čini da se stvari mijenjaju nabolje, na „ljudsku, racionalnu stranu“: današnji nasljednici komunističke stranke u Hrvatskoj priznali su zločine Bleiburga i Križnoga puta i požalili za žrtvama. To je vrlo važan, velik događaj. Nad njim se ne smije trijumfirati, nego još više ispružiti ruku pomirnicu i polako napredovati do objektivne istine o svemu. A za to treba strpljenje, tolerancija, kršćanska dobrota i znanstveni argument.

  1. Što mi zapravo hoćemo?

Gđa Jelena Lovrić kaže da „koljači iz Jasenovca, likvidirani bez suda, mogu biti žrtve, ali ih ništa ne može učiniti nedužnima“ (http://www.jutarnji.hr/komentar-jelene-lovric-na-bleiburgu-su-svi-zrtve–ali-nisu-svi-nevini/1350287/). To bi bila istina – da je istina. Ali nije. Prvo, po kojoj etičkoj i pravnoj paradigmi netko može zločincima („koljačima“) proglasiti ljude koji su ubijeni bez suđenja, a suditi ih se moglo jer su bili zarobljeni? Drugo, gđa Lovrić osobno nema ni jedan dokaz o identitetu i broju „koljača“ iz Jasenovca. Treće, ona to može „znati“ iz određenih izvora. Izvore koji govore o „koljačima“ treba izričito navesti, a zemne ostatke žrtava naći i identificirati, barem onoliko koliko je to tehnički moguće.

Navođenje izvora i materijalni dokazi vraćaju nas na pitanje znanosti: koliko je pouzdan i jak izneseni podatak (izvor, argument). Brojni „argumenti“ koji su navođeni za „klanja“ u Jasenovcu opovrgnuti su kao brutalne izmišljotine, krivotvorine ili maliciozne pogrješke. Kao što kaže Z. Pusić, ti podatci ukupno djeluju kao „dio jedne zavjere nevjerojatnih dimenzija“!

Ako se desetljećima hrvatsku djecu u hrvatskim školama učilo da je u Jasenovcu ubijeno 700.000 Srba, a mnogi još to govore, onda se mora posumnjati u sve podatke koje Z. Pusić smatra „postojećim podatcima koji su skupljani desetljećima s različitih strana i iz nezavisnih izvora“ i posumnjati da se radi „o zavjeri nevjerojatnih dimenzija“. Da, mi Hrvati imamo tisuću konkretnih razloga sumnjati da su se desetljećima stvarali podatci o strahotama Jasenovca koji ne odgovaraju istini, a koji su služili sramoćenju, porobljavanju i uništenju hrvatskoga naroda.

I mi to ne možemo i ne želimo dopustiti! Priznat ćemo i okajati svaki, i najmanji grijeh koji su napravili naši sunarodnjaci u Jasenovcu i drugdje, ali ne ćemo dopustiti da nam se s pozicija sile, nadmoći ili ponižavanja nameće ništa što nije učinjeno. Za nas je to pitanje naše budućnosti i opstanka i nikad ne ćemo popustiti u traženju najpouzdanijih mogućih dokaza i najčvršće znanstvene istine koliko je čovjeku tu istinu moguće dosegnuti.

Znanost ima kriterije te ljudske istine. Tim se kriterijima moraju podvrgnuti jednako i Jurčevići i Razumi, i Pusići i Lovrići, i Goldsteini i Klasići, Lučići, Ivezići, Hasanbegovići, Marušići – svi. Tko to odbije, nije znanstvenik ni intelektualac, nego – varalica. Tko ustraje na nedokazanom, neprijatelj je hrvatskoga naroda svih uvjerenja i svjetonazora u svim epohama njegova postojanja.

Mi, dakle, želimo dijalog. Dijalog je nuždan jer je nužna istina; istina je nužna zbog pomirenja i smirenja, a smirenje zbog očuvanja i promicanja demokracije i njezinih dobrobiti u državi u kojoj živimo. Nakon toliko godina, toliko smrti, stradanja, straha, bijesa, mržnje, laži i objeda, i nad činjenicom da su ubijene tisuće i tisuće ljudi i da njihove kosti danas čine 1.700 podzemnih planina, više nije bitno ni naći niti kazniti krivce, nego je važna istina, poštovanje, pijetet i pomirenje.

Tragedija je toliko velika, toliko strašna da nema te osude niti kazne koja bi je mogla ni ublažiti, a kamo li zadovoljiti. U vjekovnoj borbi za slobodnu i samostalnu državu Hrvatsku, te su se tisuće ljudi pridružile tisućama i tisućama žrtava prije i poslije njih, i mi danas, nadam se zauvijek, živimo u toj slobodnoj i samostalnoj Hrvatskoj! S tim i takvim strahotama i žrtvama, mi Hrvati možemo se suočiti samo s tugom, poštovanjem i ljubavlju.

Jednom za uvijek: mi tražimo istinu da bismo dobili pomirenje. A pomirenje treba svima osim zločincima.

Prof. Matko Marušić, MD, PhD

[ad id=”68099″]

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Što Hrvati imaju razmišljati, ako za njih razmišlja Vlast?

Objavljeno

na

Objavio

Prosinac brzo odmiče, ima snijega, ali se zimska služba brine da brzo bude očišćen, otprilike kao saborska deklaracija o Hrvatima u BiH, koju je nekoliko vrlo diplomatskih ralica očistilo od „radikalnih“ zaključaka, pa ni elektronsko glasovanje nije prošlo da se ne uznemiruju velike sile izvana i male sile u Hrvatskoj, razni pusići i pusićke te ostatci ostataka SDP-a, znači svi oni koji i nadalje drže da Hrvatska treba Hrvate u BiH ostaviti na cjedilu i „ne miješati“ se, svi oni koji zbog sebe samih i svojih orjunaških predaka osjećaju jezu od jedinstvenoga hrvatskog narodnog korpusa koji združen – kao u Domovinskom ratu – predstavlja opasnost za klatež i sve više ju udaljuje od jugoslavenskih iluzija.

Rečeni bildtovi u Hrvatskoj hrane se i strašenjem Hrvata u Hrvatskoj koji sve teže žive, da se financijska pomoć beha Hrvatima njima uzima iz usta, da Hrvati izvan Hrvatske općenito nemaju što tražiti u političkom i društvenom životu Hrvatske jer tu ne plaćaju porez i slične budalaštine. Prenosi se ta, prividno financijska omraza, na hrvatske iseljenike u svijetu koji hrvatskoj blagajni i u ovim vremenima pridonose više no što se zna, a da ih se ne blokira raznoraznim smicalicama oni bi i vrlo rado investirali, jer novca imaju, ali osjećaju na svojoj koži otpor neumrlih starih birokratskih struktura, sve do lokalnih razina, to jest upravo na lokalnim u mnogim slučajevima njihove težnje padaju u vodu.

Osim toga, naši su iseljenici općenito vrlo nezadovoljni stanjem u Hrvatskoj, pa odmahuju rukom i sve se manje pokušavaju vratiti u sanjanu (nedosanjanu) domovinu. Dolaze ljeti ili oko Božića, posjećuju zavičaje, borave petanestak dana i odlaze. Prošloga tjedna sastao sam se s jednim od njih, prijateljem iz školskih dana, Velimirom. Poslije srednje škole, negdje šezdeset druge, preplivao je u Austriju da se spasi iz kumunističkog kaveza, neko je vrijeme bio i u Švedskoj, htjeli su skupinu njih, Hrvata, prebaciti u Rodeziju, ali je srećom završio u Kaliforniji i nakon mukotrpnoga snalaženja postao uglednim poslovnim čovjekom. Imućan je, očito, nije stavljao na velika zvona činjenicu da je upravo on financirao Tuđmana u vrijeme Franjina krstarenja Europom i Amerikom svršetkom osamdesetih godina, da je u vrijeme rata skupljao novac za sanitetski materijal itd., a Tuđman ga je posebno cijenio i volio.

I što sada govori Velimir? Da je teško razočaran putom kojim je pošla Hrvatska početkom dvadesetoga stoljeća, stanjem u Hrvatskoj, nelustriranjem, nježnim odnosom prema očitim protivnicima hrvatske države, koji koriste demokratski sustav i njegove „blagodati“ da ruju, podmeću klipove u žbice hrvatskoga bicikla koji se ionako teško kreće skliskim cestama. Njegov (naš) naraštaj već je u ozbiljnim godinama, zadnji koji je imao strastven odnos prema Hrvatskoj i hrvatstvu. Sljedeći naraštaj već je više-manje asimiliran u novim domovinama, osjećaj se gubi. No i taj prati što se događa u zemlji očeva i majki, ili već djedova i baka, te čujem od jednoga hrvatskog intelektualca koji je nedavno boravio u Kanadi, izjavu koja me je zapekla, ma prvi put sam bio zgrožen. Da, naime, Hrvati u svijetu, barem oni koje je susretao, „više ne će ni čuti za Hrvatsku“. Pretjerano možda, ali i takve izjave treba uzeti u obzir.

Pacificirana Hrvatska

U Hrvatskoj su razmišljanja ipak drukčija. Hrvatska je pacificirana, ljudi u anketama kazuju isto što i iseljenici, da je zemlja na krivom putu, ali to izgovaraju tako fatalistički neaktivno da se čovjeku diže kosa na glavi. Ako nešto i pokušaju, vide da ne prolazi. Vlast (vlasti) ih ignorira. Hrvati hoće novi izborni zakon? Ne može. Hrvati ne će Istanbulsku niti Marakeški kompakt koji izrijekom govori (usput) i protiv slobode medija – ali Vlast hoće, i gotovo. Vlast je kompaktna. O marakeškoj stravi ne smije se izjasniti ni Hrvatski sabor – ni to Vlast ne dopušta. Vlast je odlučila da se nacionalna valuta zamijeni eurom, a da narod nije ni pitala. Pa ne će valjda ulica odlučivati hoće li „ustaške“ kune ili naprednu europsku valutu, bez obzira što primjerice Mađari, Česi itd. koji su stariji članovi EU odbijaju euro (kao i Marakeš).

Što Hrvati imaju razmišljati, ako za njih razmišlja Vlast? Hrvati su ionako kao mala djeca, ako im tko kaže da idu u Beograd, oni idu (1918.), ako im se kaže da idu u Bruxelles, oni idu, doduše metode su sada drukčije, više nitko ne puca na prosvjednike domobrane na Jelačić placu, nego se poseže za „demokratskim načinima“, što isključuje referendume, recimo. I ulazak u Europsku uniju bio je farsa, mijenjao se Ustav i mijenjao broj potrebnih glasova, pa je odlučila manjina. Hrvatska se svrstala, valjda da pobjegne od jugoslavenske mantre nesvrstanosti. Uz koga se svrstala? Uz napredne i razvijene europske zemlje u kojima su u tom trenutku i još godinama poslije bili na vlasti liberalni globalizatori, u nekima i sada.

Njima je cilj bio privesti oltaru male i nikakve, ne da ih učine većim i bogatim, nego da budu „resurs“, izvor iz kojega će crpiti ne više samo radnu, fizičku snagu nego i intelektualnu u svim područjima. Koliko Hrvatsku košta školovanje jednog vrsnog liječnika, fizičara, kemičara… Hajdmo to baciti na papir (ekran) i izračunati pa pomnožiti s toliko i toliko desetaka (stotina) tisuća, s tim da treba pridružiti i one s manjom spremom čije je obrazovanje isto tako, nešto manje, stajalo Hrvatsku. Gdje je ta matematika? Ja ju želim vidjeti, a onda usporediti s novcem koji „izvlačimo“ iz europskih fondova s beskrajim formularima koji raduju bruxellsku administraciju naraslu do čudovišnih oblika.

Pakleni plan

Mi, gospođe i gospodo, financiramo „razvijene“ europske zemlje koje su putem EU razvile mrežu za hvatanje hrvatskih srdela i krupnije ribe. Čini se da je i Vlast shvatila što se događa, pa u raspravi o financijskom okviru EU za razdoblje 2021.- 27. hrvatska Vlast diplomatski (a kako bi drukčije kada državnike nemamo) izjavljuje, citiram Plenkovića: „Kako se EU ne bi percipiralo kao prostor za odljev ljudi, treba nam snažna injekcija investicija iz europskog proračuna“. Percipiralo! Nije riječ o percepciji nego o činjenici da ista ta EU (stare članice uglavnom) ima svoj pakleni plan koji se ostvaruje: pokupiti što više pametnih ili barem snažnih ljudi iz izvora koji postoje u europskim zemljama, jugoistočnim, istočnim, ali i zapadnim (Španjolska, Portugal), a ako ne bude dovoljno onda dovedimo azijske i afričke migrante da popune praznine, što je i učinjeno – isprva divlje, neregularno, velikim pokretima masa, a kada se ljudi počnu buniti, onda pokušajmo (i to je učinjeno) regularnim navodno putovima, što dolazi na isto.

No, gdje je hrvatska pogrješka? Odnosno ne hrvatska, nego kriva procjena hrvatskih političara, takvih kakvi jesu, nikakvih? U nerazumijevanju upravo iste te Europe kojoj se upucavaju, u statičnosti razmišljanja i djelovanja, što je kobno. Jer se upravo ta Europa vrlo naglo počela mijenjati, liberalni globalizatori još se u nadnacionalnoj tvorevini samo noktima drže za stare zablude, a europski se narodi bude i vraćaju korijenima svoga suvereniteta, svoga ponosa (ako hoćete), svoje baštine i nacionalne svijesti. “Nove“ nacije (u stvari stare i prastare) udružuju se na rubovima stare EU (Višegradska skupina), ideja od Blatika do Crnog i Jadranskog mora svojevrsni je, dobro zamišljeni bunt protiv liberalnih, supranacionalnih euroglobalističkih težnja koje, usporedo, doživljavaju udarac koji nisu očekivale: bauk trumpizma nadvio se nad Europom, Steve Bannon luta Starim kontinentom i šalje poruke (prenose ga i hrvatske novine), ali se hrvatska politika pravi blesavom. Onaj tko ne zna čitati znakove vremena, osuđen je ostati zamrznut u vremenu.

Diverzantske skupine za razaranje hrvatske kulture

Ne ću reći ništa novo ako kažem da se iste, promašene tendencije i nadalje okreću na polju kulture, kao uvezene, neprilagođene pasmine.Više no u drugim zemljama, u Hrvatskoj je eurosajediniteljima uspjelo instalirati diverzantske skupine za razaranje hrvatske kulture, angažirajući nehrvatske i protuhrvatske elemente kojima je zadaća da u filmu, kazalištu itd. prokazuju svoju zemlju kao primitivnu i profašističku državu. Pa i u književnosti. Takve skupine i jedinke imaju čvrsto euro-EU-zaleđe, njih se poziva na festivale i sajmove gdje se druže sa sličnima, instaliranim u istočnim i drugim eu-zemljama, te se oni zatim uzajamno posjećuju i potiču, jedni frljići zovu druge da gostuju – sve dok se javnost zemalja koje prepoznaju tendencije ne pobuni i otjera mnoge s kulturne scene, da bi ostala kulturnom.

Postoji i nekakav eu-fond za filmove, primjerice, koji ne će dati novac tek tako, koji čita scenarije, pa ako je scenarij orijentiran nacionalno – nema novca. Ako je pisan u stilu tzv. novih europskih vrijednosti – ima novca. Umjetnosti odnosno paraumjetnosti se prepliću, ako frljići pretjeraju pa ih odasvud izbacuju, nađe se producent i redatelj koji će takvo kazalište prenijeti na film i proizvesti srbenke od već viđenog materijala, i eto nam ga opet. A u tisku su odavno instalirani orjunaši (filmski kritičari poglavito) čija je misija da javnosti objasne kako je riječ o vrsnim djelima.

Ta čudovišna simbioza eurosajedinitelja i orjune u Hrvatskoj već desetljećima sjajno funkcionira, a narod samo gleda. To jest ne gleda. Ne čita. Ne želi. Ali jednostavno ne zna kako da to kaže, svi su mu putovi zatvoreni. Zato će takvo stanje u kulturi i ostati sve dok ne dođe do širih nemira koji ne će biti uzrokovani zgražanjem nad opisanom kulturom, nego krupnim stvarima egzistencijalnim, ali će se onda početi raščišćavati i smeće u međuvremenu naneseno u kulturi i na drugim poljima. Deponiji se već grade.

Nekulturni skandal

Sve rečeno ne bi bilo moguće da u slučaj nisu umiješane hrvatske službene i neslužbene ustanove, neke manje, neke više, s uputama Vlasti da žmire i da ne budu, zaboga, i one nositelji nacionalnoga virusa koji bi oponirao eu-klateži, kako bi se bruxelleski lakaji mogli hvaliti uspjesima. U tom konglomeratu stradavaju i davni pokojnici, čak i onaj književnik koji je u svoje doba donio u Hrvatsku novosti iz tadašnje Europe koja nije bila EU, dotično Antun Gustav Matoš, starčevićanac, pravaš upravo iskonski. U subotu prošloga tjedna, dok sam u najžešćoj cikloni putovao u Dalmaciju, stigla mi je poruka da je Općinski sud u Vukovaru obavijestio zainteresirane o ovršnoj prodaji Matoševe rodne kuće na prijedlog Matice hrvatske (!). Hladnim sudskim rječnikom napisano je da se radi o nekretnini pod brojem tim i tim, a da je riječ o Matoševoj rodnoj kući – ne može se iz teksta zaključiti.

Kao što vjerojatno znate, i ja sam u odboru za dovršenje uređenja (ne)spomenute kuće i kulturnoga centra u njezinu sklopu, u Tovarniku, pa se ne mogu već danima oporaviti od te blasfemije, toga (ne)kulturnog skandala. A država za sada ništa ne poduzima. Apeliram na članove Matice hrvatske koji su cijelo vrijeme uglavnom poslušno šutjeli, da sada učine nešto po čemu će se njihov glas pamtiti. Ne treba to biti Deklaracija, ali barem izvanredna skupština. Ako imaju srca. Ako srca nema, onda više nema ni Kroacije.

Tako, znači, djeluje hrvatsko sudstvo, hrvatsko pravosuđe koje nikada nije bilo na nižim granama: bez sentimenta daje u ovršnu prodaju Matoša, s priglupim isprikama pušta na slobodu nasilnika koji ženskim glavama razbija umivaonike, nakon mnogih desetljeća dovodi, bez lisica, nekoliko srpskih zločinaca za koje će se, gnjidiće, naći neka rupa u zakonu ili postići politički dogovor u koaliciji, da se ne uznemiruju Srbi, štono veli Pupovac. A ni zdravstvo previše ne zaostaje za sudstvom, premda je stanje u zdravstvu općenito još ipak podnošljivo, ali ne će dugo. Slučaj preminulog dječaka iz Metkovića nije slučajan, što znam iz iskustva otprije petnaestak godina: moj najmlađi sin imao je tada deset godina, grčio se od bolova, vrlo visoka temperatura, pa ga odvedosmo u hitnu pomoć u gradiću pokraj Zagreba, liječnica ga ovlaš prepipa i kaže da je preosjetljiv, neka ga odvedemo kući i damo mu čajeka. Da, baš tu riječ pamtim – čajek. Srećom da je moja žena energična pa su maloga ipak uputili u Klaićevu, a ovi u Zaraznu, gdje se pokazalo da je riječ o streptokoku i jedva su dijete izvukli…

Drugi slučaj: vozim se neki dan tramvajem, slušam glasan razgovor mobitelom. Muškarac srednjih godina koji ne izgleda dobro, javlja obitelji: „Naručen sam za godinu dana… da, da, pa ništa, sada idem na autobus i vraćam se…“. Eto, to je fatalizam o kojemu sam govorio, vrlo bolesno stanje duha u Hrvatskoj.

U našoj zemlji sve dobro funkcionira samo kada nekoga treba oblatiti, pa ako nešto i jest u nas vrhunsko, kao nogomet recimo, i tu se umiješa država i njezino pravosuđe da destabilizira primjerice Luku Modrića upravo uoči prvenstva u Rusiji – o čemu je Modrić napokon progovorio. S njim u svezi, predlažem da se aerodrom u Zadru nazove ZRAČNA LUKA MODRIĆ. Tako će putnici iz bijeloga svijeta biti sigurni da su sletjeli u Hrvatsku.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Rasprava o Deklaraciji o položaju Hrvata u BiH – i više od uobičajenog saborskog striptiza

Objavljeno

na

Objavio

Kad je onomad, dok još topovi nisu zagrmjeli, jednom stranom diplomatu potanko predočen problem u bivšoj Jugoslaviji, odmah mu je sinulo rješenje. Sve što treba je Hrvate iz BiH razmijeniti sa Srbima u Hrvatskoj i stvar je riješena. Hrvatska može otići, Srbi postaju većinom u BiH, a ona ostaje dijelom krnje Jugoslavije. To idealno rješenje poremetit će prvo gramzljivost Srba (uzdajući se u vojnu premoć, htjeli su više), a potom i epilog zbivanja na terenu – obrana BiH Hrvata od oba napadača – bosanskih Srba i Muslimana, a potom potpuni vojni i politički slom hrvatskih Srba.

Imaju li Hrvati napokon prave ljude?

Međutim, ti, čiji su planovi poremećeni u ratu, ne mire se s neželjenim ishodom u miru. Odatle suđenja za udružene zločinačke pothvate i cinično nametanje krivnje za dijeljenje Bosne onima koji su i sebi i drugima donijeli mir. Sude im oni koji su BiH (ali i Hrvatsku), podgrijavajući rat, sve vrijeme dijelili, i na kraju, barem ovu prvu, doista podijelili. Za razliku od ratnih vremena kad su Hrvati s obje strane granice u zajedništvu pobijedili, počev od one pijane trećejanuarske noći ponašanje Hrvatske prema BiH Hrvatima sve više podsjeća na Petrovo višekratno zatajivanje Gospodina u najstrašnijoj noći svjetske povijesti. Ona taj narod više ne poznaje – ne samo kao svoj, nego i uopće. Nikad vidjeli, nikad čuli, … ma, tko su ti ljudi?

Osobom u kojoj se simbolički zrcali sva dubina procjepa nastalog između Hrvata Hrvatske i Hrvata Herceg-Bosne postao je, dodijeljenom mu ulogom, haaški sudac Meron. U prvih je Meron slavljen isključivo kao dobar, pravedni sudac, koji je Hrvatskoj ne samo podao rubac da joj otare krv, znoj i suze s lica, nego ju je i oslobodio kalvarije napola puta. S druge strane, Hrvati Herceg-Bosne su, ne prvi put u povijesti, križni put odradili do kraja – do raspeća – uz suglasnost “Pilata” Merona, popraćenu nedavno izrečenom ciničnom usporedbom Slobodana Praljka i Hermanna Göringa.

Je li napokon došlo vrijeme da Hrvati izvuku pouke iz Domovinskog rata i vazda im, izgubili u ratu ili pobijedili, tragičnog poraća pa da na Tuđmanovoj Hridi dovrše svoj Dom i učvrste ga kako bi kao svoji na svome preživjeli još jedan izazovan povijesni trenutak?

Za takvo što Hrvati trebaju iznaći najbolje ljude, svjesne kako nisu sami na svijetu i da ne ovisi sve samo o njima – one koji će moći, htjeti i znati, ali i odvažiti se postaviti pravo pitanje na pravom mjestu – tamo gdje se odlučuje, a da ih istodobno oni koji imaju moć odlučivanja shvate ozbiljno. Hrvatska treba ljude koji će se bez kompleksa i pardona umiješati u stvari države u kojoj žive Hrvati, a čijem je stvaranju doslovce potpisom kumovala. Treba ljude koji se ne će dodvoravati tuđincu hineći kako je riječ o zemlji koja ima jedno svoje unutarnje “ja”, ali istodobno i ne će ustručavati primijetiti kako tamo ima tri “ja”. I kad ih neko od ta tri “ja” počne prozivati zbog miješanja u unutarnje stvari BiH, ne će pokunjeno ustuknuti, nego samopouzdano odvratiti kako se radi o konceptu iz 19. stoljeća. Hrvatska treba ljude koji će se i riječju i djelom znati obračunati s ostavštinom ishlapjelih, bjelosvjetskih hohštaplera, koji su prava BiH Hrvata narušili do neprepoznatljivosti pa sad vlastito nedjelo brane. Svejedno, bila riječ o tri doživotna bivša visoka predstavnika Svijeta u BiH, ili o jednom doživotnom niskom predstavniku najzelenije trećine BiH u Hrvatskoj, barabi kojeg je Hrvatima dvaput uspjelo izabrati na mjesto onoga koji je stvorio Hrvatsku.

Deklaracija i saborski smetenjaci i smutljivci

U dekompoziciji melodije koju gudi kvartet doživotnih predstavnika važan kamenčić čini Deklaracija o položaju Hrvata u BiH koju je Hrvatski sabor donio prošlog petka. Upravo zbog njezine vanjskopolitičke namjene i jer je riječ o borbi na duge staze koja nadilazi mandat jedne vlade, bilo je poželjno oko nje postići što je moguće šire suglasje. No, prihvaćanje Deklaracije s 81 glasom “Za” (od 153 moguća) pokazuje kako je ono izostalo. Znalo se kako je postizanje dvotrećinske većine, što se moglo postići samo uključivanjem SDP-a, nužno imalo za cijenu razvodnjavanje i poopćavanje dokumenta, no neke granice nisu se mogle prijeći. Koplja su se prelomila oko zahtjeva SDP-a za ugrađivanjem umetka posve na tragu Josipovićeve izjave o konglomeratu loših politika s aluzijom na kajanje zbog podjele BiH, te kapitulantskog inzistiranja na legalnosti izbora Željka Komšića. Prihvaćanje navedenog bi u Deklaraciju utkalo kompleks hrvatske krivnje, čime bi Hrvatska samu sebe već u startu uškopila pri pokušaju razrješavanja ovog doista zapetljanog čvora.

Tijekom saborske rasprave još jednom se potvrdilo koliko su kroz medije desetljećima taložene ublehe uzele maha u promišljanjima saborskih zastupnika, kako onih još zelenih, tako i veterana u kopanju groba Hrvatima Herceg-Bosne. Zajednički nazivnik tih šabloniziranih istupa ogledao se u osudi političke suradnje BiH Hrvata s Miloradom Dodikom koji ne priznaje genocid u Srebrenici. No, kad bosanskim Muslimanima, nad kojima je genocid tamo počinjen, to nije prepreka da posve pragmatično surađuju s nasljednicima onih koji su ga počinili (SDS-om Radovana Karadžića), a ti nemaju ni izbliza tako blagonaklon stav prema Hrvatima kao Milorad Dodik, zašto Hrvati ne bi surađivali sa svojim jedinim preostalim prirodnim saveznikom u BiH? Zar samo zato da ih se neki u Hrvatskoj ne bi sramili, i to upravo oni koji su sve ovo vrijeme – opterećeni navodnom hrvatskom krivnjom prema Muslimanima u BiH, izgrađenom po jasenovačkom obrascu, samo tada sa Srbima u ulozi žrtve – od njih okretali glavu? Konačno, zašto bi u trenutcima pritiska Muslimana na Hrvate u Federaciji BiH genocid u Srebrenici, dakle muslimansko-srpska stvar, uopće bio nekakav orijentir za političko djelovanje BiH Hrvata? Zašto, primjerice, Muslimanima za njihovo djelovanje prema Hrvatima referenca ne bi bio spriječeni genocid u Bihaću dva mjeseca poslije Srebrenice?

Za razliku od ostatka oporbe, kako lijeve, tako i desne, Most Hrvatima BiH nije predbacivao hrvatsko-srpsku koaliciju. Ipak, iz njihovih amandmana koji se odnose na pojedinačna operativna rješenja, od kojih su neka hvale vrijedna, a druga, pak, predstavljaju batinu s dva kraja, vidljivo je duboko nerazumijevanje karaktera Deklaracije i njezine prvenstveno vanjskopolitičke namjene. Osim ako im predstava nije poslužila tek kao izlika da Deklaraciju ne prihvate, a da istodobno ostanu neokaljani? Ipak, na to čistunstvo sjenu baca ponašanje Mosta dok je obnašao vlast. Tada je na valu medijske histerije o zlim Hercegovcima – koji poput migranata navaljuju na hrvatsku granicu samo kako bi žiteljima pograničnih gradova izabrali lokalnu vlast – od Mosta nadzirana policija provela akciju brisanja nepoćudnih birača iz biračkog popisa. Rezultat svega je bio da je Most izgubio vlast u Metkoviću, koju je prethodno zadobio dok su popisi još bili “nečisti”. Doima se, zapravo, da Most jedno govori kad je u oporbi (puste riječi tada ništa ne koštaju), a posve drugo radi dok je na vlasti.

Kad je riječ o politikantskom tehniciranju, Božo Petrov se pokazuje svojevrsnim blizancem Zorana Milanovića. Neopterećen bilo kakvom ideologijom i svjetonazorom, usredotočen je tek na optimizaciju svog prvog sljedećeg poteza. I to isključivo u smislu njegova doživljaja u očima birača, bez potrebe za sagledavanjem onoga što dalje iza toga slijedi. Pri tome se oslanja na slabo pamćenje birača uz podršku medija prešućivanjem marifetluka ili u najmanju ruku izostankom podsjećanja na njih. Zorna ilustracija navedenog su međunarodne arbitraže koje je Zoran Milanović pokrenuo, a njihovo rješavanje dogovorom, što se činilo razumnim jer je bilo očito da su hrvatski izgledi slabi, spriječio Božo Petrov. Obojica su pritom skupili naramak političkih bodova jer su te postupke mediji, nadaleko poznati po tome što Hrvatskoj uvijek žele sve najbolje, predstavili suverenističkima. Jednako “suverenistički” su se ponašali i ponašaju i kad su Hrvati u BiH u pitanju. Doduše s manjom štetom, budući je “suverenističko” blebetanje po Hrvatsku ipak nešto bezbolnije od “suverenističkih” djela. Jedno je slikati se po Mostaru za unutarnju političku uporabu, a nešto sasvim drugo nametnuti temu na međunarodnoj pozornici. Potonje niti znaju, niti hoće, niti mogu.

Suha zlata vrijedni Zlatko i rosno mu cvijeće

Druga opcija kojoj suverenizam ne silazi s usana glasovala je za Deklaraciju, no istup njezinog istaknutog predstavnika Zlatka Hasanbegovića ipak zaslužuje podrobniji osvrt. Čita li ga se iz konteksta aktualnog političkog trenutka u BiH, iz govora treba izdvojiti dvije ključne stvari – inzistiranje na punim pravima svih posvuda (pod firmom borbe do zadnjeg Hrvata, ma koliko ih gdje bilo), te ignoriranje realnosti vraćanjem u nepovratnu perspektivu predratnog stanja, prije masovnih progona i provedene razmjene stanovništva. Slično kao što su neki u Zagrebu proteklih dana ostali zamrznuti u vremenu otprije 100 godina, kad je u njemu živjelo više Slovenaca nego Hrvata ne-kajkavskih i ne-njemačkih prezimena, tako i Hasanbegović zanemaruje trenutno stvarno stanje u BiH, ostajući zarobljenikom vremena od prije 30 godina. Uz to još izvor svega zla vidi u Daytonskom sporazumu, previđajući kako su prava Hrvata grubo narušena njegovim naknadnim izmjenama. Pitanje je tek čini li to iz pukog idealizma ili vođen nekim drugim pobudama.

Kako bilo da bilo, ovakva promišljanja predstavljaju vjetar u jedra aktualnim muslimanskim pritiscima da se izbor predstavnika u ključno tijelo za zaštitu prava Hrvata – Dom naroda BiH – provede na način kojeg je Ustavni sud proglasio neustavnim. Posve u skladu s  načelima iznesenim u Hasanbegovićevom govoru Muslimani traže da se ti izbori provedu temeljem predratnog popisa iz 1991. godine (a ne novijeg iz 2013. godine koji odražava trenutno stanje), ali i da sve županije imaju pravo birati predstavnike svih naroda, pa i one u kojima Hrvati (a ni drugi) zbog malobrojnosti ni teoretski ne mogu izabrati vlastite predstavnike. Zato ih im izabiru višestruko brojniji Muslimani.

Dovoljno im je izabrati trećinu zastupnika u Domu naroda Hrvata Federacije BiH da bi stekli kontrolni paket za izbacivanje svih Hrvata izabranih od Hrvata iz izvršne vlasti (Vlade Federacije BiH), a što bi imalo daleko pogubnije političke posljedice po položaj Hrvata od izbora Komšića. Uostalom, u tu su svrhu već instalirali 6 “komšića” u skupštinu Zeničko-dobojske županije .Tako bi Muslimani u miru političkim putem dokrajčili Hrvate u Federaciji BiH, baš onako kako su ih Srbi dokrajčili u Republici Srpskoj u ratu ’92, a oni sami, kopirajući Srbe, započeli ’93. Ironično, pozivajući se na prava Hrvata koji više ne žive tamo odakle su ih Muslimani protjerali (u tome je svrha primjene popisa 1991.) obespravili bi one Hrvate koji su se obranili od njihove agresije.

Jedino konkretno rješenje primjenjivo na svim razinama vlasti koje Hasanbegović nudi za zaštitu prava Hrvata u smislu da im drugi ne izabiru predstavnike, sastoji se u 3 zasebna biračka popisa (za Hrvate, Muslimane i Srbe) na nivou cijele BiH, no i ovdje je nažalost riječ o mačku u vreći. Naime, što bi to spriječilo Muslimane – koji i danas masovno popunjavaju birački listić za izbor hrvatskog predstavnika u Predsjedništvu, podmeću Hrvate ala Komšić u županijske skupštine kako bi zagospodarili Domom naroda Hrvata i izjašnjavaju se Hrvatima kako bi mogli obnašati dužnosti namijenjene Hrvatima – da se upišu na popis hrvatskih birača i nastave činiti to isto? Dosadašnja praksa i zdrav razum govore kako je prava manjinskih zajednica moguće zaštititi tek formiranjem izbornih jedinica temeljenih na etno-teritorijalnom načelu. Jednostavno, uključivanje područja u kojima su Hrvati neznatna manjina u izbor hrvatskih predstavnika omogućilo bi drugima da se samo za potrebe izbora izjasne Hrvatima i izaberu im predstavnike. Zbog ove dokazano realne prijetnje nije moguće ostvariti da svaki do zadnjeg Hrvata  BiH uživa jednaka prava, ma koliko to lijepo zvučalo.

Ipak, jednim poduljim etiketiranjem Željka Komšića, koje će se u funkciji skretanja pozornosti s onog bitnog naći mjesto u naslovima njegova saborskog govora, Hasanbegoviću će uspjeti u cijelosti zasjeniti ostatak sadržaja, čija bi temeljna načela zacijelo potpisala muslimanska politička vrhuška uključujući i samog Komšića. Time je uspio povući za nos one koji se već dulje vrijeme daju vući za nos, ne samo kad je izborni zakon u BiH u pitanju nego i prijedlog izbornog zakona u Hrvatskoj. Tu, zanimljivo, Hasanbegovićeva stranka podupire podjelu Hrvatske, koja za razliku od Federacije BiH nije federalna država, na izborne jedinice sukladne povijesnim pokrajinama što vodi raspirivanju autonomaških tendencija u budućnosti. Pa gdje ih ne će Hasanbegović povlačiti za nos, kad to isto dopuštaju i Josipovićevom pravnom stručnjaku Podolnjaku, koji će im podmetnuti krajnje ljevičarski prijedlog izbornog zakona, anarhičniji i od GONG-ovog. Na istu temu povlačit će ih za nos i netko tko je u mladim danima usred rata učio lagati surađujući s Human Right Watchom – organizacijom čiji je cilj tada bio izjednačiti zločine Srba i Hrvata (a i danas proziva Hrvatsku i ministra Božinovića za nehumano postupanje s migrantima) – potom se usavršavao uređujući informativni program krajnje liberalne Nove TV, da bi današnje mlade korumpirao ne samo prenijevši im tako stečeno znanje, nego ga i proširivši na područje krivotvorenja potpisa.

E, pa kad se toliko daš povlačiti za nos, ostaje izvjesno tek jedno – nos ti raste! A tad se ni ono neposredno pred njim ne vidi baš najbolje, kamoli što drugo. I, ma koliko god tražio Pinokija u drugima, a u sebi vidio samo Kalimera, ne trebaš poći daleko da bi Pinokija doista i ugledao… Dovoljno je tek da se zaputiš do najbližeg zrcala. Zadubiš li se našavši se pred njim, možda načas ugledaš i rosno cvijeće (e, kako se samo grubo povijest zna našaliti) suha ti zlata vrijednog Zlatka.

Mrak + Mrak = 2 Mraka

Inače, Neovisni za Hrvatsku su jedna od rijetkih organizacija čija je filijala osnovana prije središnjice, iskazavši se pod franšizom HSP-a BiH kao neka vrsta “Neovisnih za BiH”. Naime, nakon izbora 2010. godine, kad HDZ BiH nije pristao da se još jedan ministar, iz u odnosu na izvorni Dayton ionako drastično smanjene hrvatske kvote, prepusti muslimanskom SDP-u, “Neovisni za BiH” su spremno uskočili u vlast, prihvativši biti izborom SDP-a kad ih već nije izabrao hrvatski narod. Unitarizaciji Federacije BiH doprinijeli su prihvativši prebacivanje nekih ovlasti sa županija (gdje utjecaj Hrvata još nije ugrožen) na federalnu vlast (gdje su već u dva navrata, prvi put voljom međunarodne zajednice 2000. godine, a potom i muslimanske vrhuške potpomognute međunarodnom zajednicom 2010, hrvatski predstavnici postavljeni mimo izborne volje hrvatskog naroda).

Pa kad su već “Neovisni za BiH” pristali surađivati s muslimanskim SDP-om, što onda sprječava Neovisne za Hrvatsku da to isto učine s SDP-om Hrvatske i njegovim liberalnim saveznicima? Pogleda li se glasovanje u zagrebačkoj skupštini proteklog tjedna, čini se da postižu sve veći stupanj suglasja. Kako li je samo Krešimir Kartelo, zastupnik Neovisnih u gradskoj skupštini, gugutao Anki Mrak Taritaš na uho u radijskoj emisiji na dan glasovanja o proračunu (“slažem se s mišljenjem gđe Mrak …”, “upravo kako je gđa Mrak rekla,…”). Do jučer su jedni u drugima vidjeli mrak, barem što se prošlosti tiče, no po pitanju sadašnjosti i budućnosti kao da u tim mrakovima sad vide svijetlo. Iako elementarna aritmetika kaže kako mrak i mrak u zbroju ne mogu dati drugo doli 2 mraka, koji zajedno mogu samo rušiti, ništa izgraditi.

Dakle, s jedne strane stoje ideološki rigidna krila HNS-a i SDP-a uz “suverenističke” im prirepke. A s druge stožerna hrvatska stranka u suradnji s partnerima iz izbornim rezultatima diktirane nužde –  dijelom HNS-a, u znatnoj mjeri očišćenim od liberalne ideologije i dijelom SDP-a okupljenog oko Milana Bandića, operiranog od jugoslavenstva. Uza sve nedostatke oni su ipak spremni bez fige u džepu stati iza BiH Hrvata. To su, napokon, ona dva krila, lijevo i desno, usuglašena oko ključnih nacionalnih pitanja, koja je spominjao general Gotovina neposredno po povratku iz Haaga, bez kojih Hrvatska (dodajmo – ni njezin glavni grad) ne može letjeti. Nasuprot tome stoje oni koji se ne mogu usuglasiti ni oko čega za što su, nego samo protiv čega su. A Hrvatsku ili ne mogu smisliti ni nacrtanu ili ju toliko vole da ne primjećuju kako ju, grleći je, zapravo dave. Zar je onda čudno što i prema BiH Hrvatima gaje iste osjećaje?

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari