Pratite nas

U potrazi za Istinom

prof. dr. Matko Marušić: Knjiga „Jasenovački logori – istraživanja“ ruši lažni mit o Jasenovcu u prah i pepeo!

Objavljeno

na

Bez ikakva oklijevanja, uvoda ili „filozofiranja“, odmah na početku želim čitatelje upozoriti da pišem o knjizi koju moraju nabaviti, u što većim količinama, čitati je (više puta!), darivati prijateljima (i neprijateljima) i govoriti svim poznatim i nepoznatim da je nabave, pročitaju i proučavaju i zapamte što više mogu njezina sadržaja.

[ad id=”68099″]

To je knjiga „Jasenovački logori – istraživanja“, autora Vladimira Horvata, Igora Vukića, Stipe Pilića i Blanke Matković. Izdavač je „Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac“, a tiskana je u Zagrebu 2015. (ISBN 978-953-58565-0-4.)

Počinje se pisati drukčija istina o hrvatskoj povijesti; padaju strašne laži! Odmah nabavite knjigu Jasenovački logori – istraživanja“

Samo zbog čitatelja, dopustit ću sebi titulu poznavatelja knjiga i znanosti i s te pozicije izjavljujem da se radi o vrlo, vrlo ozbiljnoj knjizi, s citatima izvora svakoga podatka, s najpouzdanijim mogućim izvorima, jasno organiziranoj, čitkoj i stvarno znanstveno vrijednom.

Međutim, koliko god bila vrijedna po svojoj ozbiljnosti i znanstvenosti, njezina vrijednost po onome što donosi uopće ne može procijeniti! Ni sanjali nismo koliko mogu biti lažne priče o Jasenovcu koje smo do sada slušali! Slika toga logora ocrtana u ovoj knjizi sasvim je drukčija od one nametnute, a ako je slika o Jasenovcu potpuno drukčija, onda je i sve drugo drukčije.

Naravno, ja nisam ni pozvan niti mogu ocijeniti je li sve navedeno u knjizi točno i potpuno istinito. To ne ću ni tvrditi, ali i – ne moram! Ne moram, jer ta i takva knjiga savršeno viteški, otvoreno, uljuđeno i znanstveno izaziva svakoga tko zna nešto drugo da joj se suprotstavi, da se usporede podatci i izvori i da se tako približimo istini koliko je ona čovjeku dostupna.

Sadržaj te ozbiljne knjige ne ću prepričavati, jer je svaki domoljubni Hrvat treba osobno pročitati. Svatko treba tako „čuti i drukčije mišljenje i dokaze“ i stvoriti sliku, ili barem pitanja o tom tužnom predmetu. Trebat će nam mnogo ljudi koji će sudjelovati u raspravi o navodima knjige „Jasenovački logori – istraživanja“, jer će neprijatelji Hrvatske biti tvrdi i rabit će sve najpokvarenije metode suzbijanja istine, a napose zato što se možda mora promijeniti slika Jasenovca u cijeloj javnosti, kako među dobronamjernim, tako i među nedobronamjernim ljudima. Za to su potrebni svi pošteni hrvatski građani, a napose intelektualci i znanstvenici.

Niska razina prvih napada na knjigu „Jasenovački logori – istraživanja“

Nije ni čudo da se pokušalo spriječiti osnivanje „Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac“! Nisu uspjeli – blažena bila demokracija suvremenoga Zapada! Sada pokušavaju zabraniti prvu knjigu toga Društva, ali ni to ne će uspjeti, jer hrvatski narod to ne će dopustiti – blažena naša državna sloboda i samostalnost (bez tuđega gospodara)! Naposljetku, mislim da ni njezine navode ne će uspjeti pobiti bez jakih argumenata – blažena znanost koju je čovjek stvorio i usustavio da se svojim krhkim snagama približi Božjoj istini!

Napad na knjigu došao je odmah nakon njezina predstavljanja u Splitu: „Slobodna Dalmacija“ od 21. lipnja 2015, na str. 24 i 25 donijela je reakcije Slavka Goldsteina, Hrvoja Klasića i Tvrtka Jakovine, te stidljivo i Nataše Jovičić, ravnateljice Spomen-područja Jasenovac.

a) Najprije najniži: Klasić i Jakovina

Njih hrvatska javnost zna kao osobe koje se predstavljaju kao povjesničari koji nestručno, nekonkretno i pristrano govore po medijima. Oni nemaju argumenata ni znanja i utječu se trikovima svojih učitelja: pljuju. Klasić kaže da to (ova knjiga) pokazuje da ovom društvu ostaje jedno važno sučeljavanje – Katoličke crkve s vlastitom prošlošću. Ako bolje analizirate tu rečenicu, vidjet ćete da je ružnija od Vulinovih i da zapravo implicira nekakvo novo „suđenje Alojziju Stepincu“.

Jakovina taj tip izjava i djelovanje tog Društva smatra gadljivim i njega je 70 godina nakon zatvaranja Jasenovca sramota da se te teme otvaraju na ovakav način.

Povjesničari, a nemaju ništa drugo reći. Tko je tim tipovima dao diplome?

b) Tužno-smiješna Nataša Jovičić

Gđa Jovičić u dopisu „Slobodnoj Dalmaciji” prepričava kako su g. Stjepan Razum i g. Tomislav Vuković otkrili da na njezinu popisu imena 83.763 žrtve Jasenovca, koji ona drži na odgovarajućim mrežnim stranicama, ima njih 14.000 koja su „klonirana“, tj. ponavljaju se imena istih ljudi. Kad je to otkriće izašlo u medijima, njezine su stranice „hakirane“, a potom su se opet pojavile, s istim brojem imena, ali više se imena ne ponavljaju, nego su navedena druga imena umjesto onih koja su se ponavljala. Novinar „Slobodne Dalmacije” je izvrnuo priču i „hakiranje“ je izvadio iz konteksta i proglasio ga napadom na popis i ustanovu gđe Jovičić. No, gđa Jovičić nigdje ne kaže da nije istina ono što su naveli Razum i Vuković, nego „odgovorno tvrdi da su (sada!) na popisu 83.763 različita imena“, „među kojima svakako ima pogrešaka i nedostataka“.

Ona zna da su Razum i Vuković sačuvali i popis s „kloniranim“ imenima pa taj dio ne komentira. Ne može reći da oni lažu, jer zna da imaju taj stariji popis, a „kloniranje“ ne može priznati, jer to ne može biti „pogreška i nedostatak“, nego je, ako je nalaz istinit – dokaz zastrašujuće laži i to upravo te gospođe Jovičić i njezinih suradnika. Nezgodna stvar. Predlažem da u javnom sučeljavanju gospoda Razum i Vuković pokažu taj stariji popis i da gđa Jovičić objasni o čemu se tu radi. Ne će se valjda ubuduće pozivati na smiješnu izjavu „Slobodnoj Dalmaciji“ u kojoj je zapravo priznala navode Razuma i Vukovića?

c) Sa Slavkom Goldsteinom nema šale

Ni g. Slavko Goldstein nije povjesničar, ali je pametniji, obrazovaniji i treniraniji od Klasića i Jakovine: ni njega ne zanima znanost ni argumenti, nego odmah ide na zabranu, sudske kazne za one koji misle drukčije od njega. Poziva se na „negiranje holokausta“ (engl. „holocaust denial“), koje je kažnjivo u Sjedinjenim Američkim Državama. On tuđe argumente naziva neistinama i ocjenjuje da on za takve stvari više nema tolerancije. Policija, sud, zatvor.

Traži zabranu rezultata istraživanja, a ne nudi argumente o slabostima ili netočnosti tih rezultata. Poziva se na pravila druge države, koja za Hrvatsku ne vrijede i koja Hrvatskoj ne trebaju. U Hrvatskoj nitko ne negira holokaust (izraz za stradanja Židova u II. Svjetskom ratu), jer, naprosto, nitko normalan ne misli da ustaški režim nije hrvatskim Židovima nanio zlo, i nitko to nikad nije ni rekao. Problem leži u sferi povijesne znanosti i – dokaza, a ne u blesavom negiranju. Ako netko tvrdi da ima dokumente koji upućuju da je Jasenovac bio radni logor u kojemu su židovski inženjeri i majstori predvodili radne skupine, onda to nije informacija koja „negira holokaust“, nego potencijalno važan detalj za iščitavanje istine o tom logoru. Što god bila istina, ona ne će umanjiti krivnju ustaškoga režima ni tragediju židovske populacije u Hrvatskoj, ali hoće ugroziti sliku Jasenovca kao „logora smrti“. Židovska tragedija je, na žalost, toliko velika da ni jedan njezin, ni najmanji dio ne bi trebao počivati na neistini ili zataškavanju istine. Duboko sam uvjeren da je i samim Židovima u interesu da se dozna prava istina, a ne da iza njihove tragedije ostanu repovi sumnje i ogovaranja.

Ukratko: odbijamo nagovještaj g. S. Goldsteina da će zabraniti istraživanja o Jasenovcu i drugim logorima i događajima iz vremena II. Svjetskoga rata i poslije njega. To činimo na osnovi 1) našega (svačijega, općega) prava na istinu, 2) na osnovi prava i pravnoga sustava Republike Hrvatske koji jamči slobodu govora, i c) u ime znanosti u kojoj svatko tko ima dokaz za koji vjeruje da je vrijedan ima pravo taj dokaz iznijeti i tražiti njegovu provjeru i uklapanje u ukupnu sliku stvari koja se proučava.

Umjesto da prijeti zabranama, g. Goldsteinu predlažem da kupi knjigu „Jasenovački logori – istraživanja“ i dobro je prouči, te napiše knjigu u kojoj će argumentima iste ili veće snage opovrgnuti pisanje i sliku koju ocrtava ta knjiga.

Jednako tako, predlažem Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti da organizira okrugle stolove, simpozije i sučeljavanja svih ljudi koji imaju konkretne argumente i podatke, i da pod zaštitom svojega ugleda i znanstvene ekspertize raspravu drži demokratskom i otvorenom, a istodobno u granicama pristojnosti i tolerancije i u okvirima metodologije koja određuje znanstvenoistraživačku logiku, dokazivanje i zaključivanje.

Od Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti tražim da svojim autoritetom i pozvanjem prije svega zaštiti slobodu istraživanja i pravo znanstvenika ali i laika na iznošenje argumenata. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti mora se suprotstaviti svakom pokušaju zabrane istraživanja, prijetnjama znanstvenicima i građanima, pa i vrijeđanju osjećaja svih koji u raspravama sudjeluju.

Kada malo bolje promislimo, rasprava o argumentima knjige „Jasenovački logori – istraživanja“ uopće ne bi trebala biti opterećena političkim i svjetonazorskim utezima, nego se samo oslanjati na argument i našu želju i pravo da doznamo svu istinu koja se iz svih postojećih i budućih dokaza može iščitati.

Zato i ponovno svima u Republici Hrvatskoj preporučam da nabave i prouče knjigu „Jasenovački logori – istraživanja“, i to ne zato što je držim istinitom, nego zato da se rasprava o bolnim pitanjima hrvatske povijesti zadrži u okvirima objektivne znanosti i ljudske tolerancije različitosti mišljenja.

Zabrane i vrijeđanja samo donose dodatno neraspoloženje i raspiruju sumnje, pa nas udaljavaju i od istine i od pomirenja i smirenja.

Naša ukupna tragedija vezana za II. Svjetski rat, nas Hrvata, Srba, Židova, Nijemaca, Roma i svih drugih, prevelika je da bi itko imao pravo nametanja svoje istine i previše je bolna da bi se odustalo od traženja istine. Put traženja istine težak je i dug, ali drugoga puta nema, osim za one kojima je put u budućnost popločan lažima i terorom. Došlo je vrijeme, hvala Bogu, da u Hrvatskoj više nitko ne vlada lažima i terorom i da laž i teror nikome i ne trebaju, ni za vlast ni za običan život smrtnoga čovjeka koji se tu rodio.

Prof. Matko Marusic, MD, PhD

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Širenje mržnje prema Hrvatima i Židovima potječe još prije stvaranja Jugoslavije!

Objavljeno

na

Objavio

Glavno glasilo Srba u Hrvatskoj s kraja 19. stoljeća bio je Srbobran. To je bilo službeno glasilo Srpske Samostalne Stranke, čiji je čelnik Svetozar Pribičević praktički bio politička figura broj jedan u Hrvatskoj. Taj časopis je bio toliko šovinistički nastrojen da je otvoreno širio mržnju prema Hrvatima i Židovima, te čak Hrvate optuživao da imaju naklonost prema Židovima (kao da bi to bilo nešto loše).

Iz tog vremena, još prije stvaranja Jugoslavije, potječu sumanute velikosrpske ideje o ugroženim Srbima i negiranja postojanja Hrvata.

Na današnji dan 7. prosinca 1902. obnovljene su novine Srpske samostalne stranke u Zagrebu pod imenom Novi Srbobran. Te novine su bile obnova srpskog šovinističkog časopisa Srbobran koji je do tada izlazio u Zagrebu, s izrazito mrziteljskim stavom prema Hrvatima, ali i Židovima. Srbobran je ugašen zbog bijesa Zagrepčana koji su danima u žestokim sukobima s policijom demolirali u centru grada prostorije Srbobrana i druge objekte u vlasništvu Srpske samostalne stranke, te u vlasništvu srpskih trgovaca i drugih.

Velikosrpstvo, kult ‘ugroženog Srbina’, ideja da ne postoji Hrvatska, negiranje postojanja Hrvata, agresivna propaganda o ugroženosti Srba…

Većina ljudi ne zna da su ove bolesne velikosrpske ideje razvijane i u Hrvatskoj (ne samo Srbiji) davno prije II. svjetskog rata, davno prije stvaranja Jugoslavije, davno prije nego što su Hrvati slutili što im Beograd za svojom hrvatskom „petom kolonom“ sprema u budućnosti. A to su krvavi ratovi, progon, teror, ubijanja i isplanirani genocid s ciljem stvaranja Velike Srbije.

Jedan do glavnih promidžbenih alata velikosrpstva bilo je glasilo Srbobran, koje je izlazilo u Zagrebu od 1894-1902 godine. Upravo, Zagreb je Srbija odabrala kao glavno središte Srba u Austro-Ugarskoj, a najveći problem za Beograd je bilo što su u to vrijeme 19/20. stoljeća, domicilni stanovnici Zagreba bili žestoki hrvatski domoljubi.

Cijenu svega je upravo platio – Srbobran. Dva dana trajao je bijes Zagrepčana na ulicama grada zbog članka ‘Do Istrage vaše ili naše‘ koji je pozivao na istrebljenje Hrvata, a više od 100 ljudi završilo je u zatvoru zbog ovih demonstracija.

Stvaranje pojma ‘ugroženosti Srba’ u 19. stoljeću – dio plana za Veliku Srbiju

Srpska samostalna stranka bila je glavna politička stranka koja je okupljala krajem 19. stoljeća i početkom 20. stoljeća pravoslavce u Hrvatskoj koji su se smatrali Srbima. Na njenom čelu bio je Svetozar Pribičević, čovjek koji je prema vlastitom kasnijem priznanju radio za Srbiju s ciljem ostvarivanja velikosrpskih ideja na račun Hrvatske i njezinog teritorija. Glavno glasilo stranke bio je Srbobran, koje je izlazio u Zagrebu od 1884. – 1902. Tada je, pod blagonaklonim pogledom bana Khuena, kojega nisu bez razloga nazivali “srpski ban”, srpski narod razvio svoje temeljne društvene, gospodarske i političke institucije.

Tada je položen temelj za izrazito dominantan položaj Srba u Hrvatskoj tijekom gotovo cijeloga 20. stoljeća, piše glas-slavonije.hr

Srpska samostalna stranka bila je najvažnija stranka Srba u Hrvatskoj u to vrijeme. Njoj pripada zasluga za osnivanje mnogih gospodarskih pothvata srpskog naroda u Hrvatskoj: Srpska banka, Srpske zemljoradničke zadruge, Srpsko privredno društvo – Privrednik, te mnoga kulturna i druga društva u središtu Zagreba, smještena uglavnom oko Cvjetnog trga. Privrednik je društvo koje je 1897. – 1947. omogućilo obrazovanje za trgovački, obrtnički ili ugostiteljski poziv oko 37.000 mladih ljudi srpske narodnosti, i to ponajprije iz siromašnih seoskih slojeva.

Od privilegija, spomenimo da od Mažuranićeva vremena 1870-ih Srbin je stalno podban Hrvatske, ili predsjednik Sabora (pa i onda kad je Monarhija sa Srbijom bila u ratu), predsjednik vrhovnog suda je Srbin, polovica velikih župana su Srbi, svi srpski zastupnici u Saboru su u vladinoj stranci (osim dvojice kojima je i ta vlast bila premalo srpska) i dr.

Sve se može reći, ali ne i da su Srbi bili ugroženi u Hrvatskoj.

Ipak, kult „ugroženog Srbina“ pažljivo je razvijan već tada, davno prije stvaranja Jugoslavije. Bio je to svjesno isplaniran konstrukt, samo naoko samosažaljiv, plačljiv i tugaljiv, a u osnovi agresivan velikosrpski. Služio je kao kotač zamašnjak iz Beograda za mobilizaciju Srba u Hrvatskoj (Austro-Ugarskoj) s krajnjim ciljem stvaranje Velike Srbije na račun Hrvatske.

Posrbljivanje Hrvata i agresivna politika Beograda preko Svetozara Pribičevića

Srpska samostalna stranka otvoreno je posrbljivala svu hrvatsku kulturu, negirala postojanje hrvatskog naroda (u kalendaru Srbobran, koji je izdavala, i koji je izlazio u 40.000 primjeraka, što znači da ga je mogla imati svaka druga-treća srpska kuća, u statistici naroda u Hrvatskoj, nema jedino – Hrvata).

Glasilo Srbobran je financirala srpska vlada, naravno tajno. Ona je i slala najekstremnije članove uredništva, poput Sime Lukinog Lazića, kao svoje agente u Hrvatsku. Ali nije on jedini. I kad je Srbobran preuzeo Svetozar Pribićević, on je bio čovjek srpske vlade. Sam je o tome pisao. Tajno je slao svojega brata Adama u Beograd, kojemu je Pašić davao instrukcije po kojima je Svetozar Pribićević, kao najmoćniji čovjek u hrvatskoj politici do 1918., usklađivao svoj rad u Hrvatskoj.

Osim ovih gospodarskih društava i lista Srbobran, u Zagrebu i drugim mjestima diljem Hrvatske Srbi su stvorili mnoštvo banaka, novina, kulturnih društava itd., što dokazuje da je to bio narod kojemu se nikako nisu stavljale zapreke u organizaciji vlastitoga narodnog života i očuvanja identiteta.

Temljni uzrok hrvatsko-srpskih sukoba tada, a možemo reći i cijelo 20. stoljeće, koji se prenio i u 21. stoljeće, jesu različite državne koncepcije. Za Srpsku samostalnu stranku Srbija je “Pijemont” “vascelog Srpstva” i “srpskih zemalja”. A “srpske zemlje” su: Istra, Hrvatska, Dalmacija, Slavonija, Srijem, južna Ugarska, Srbija, Bosna, Hercegovina, Crna Gora, Makedonija, zapadna Bugarska. U svim tim zemljama “čisti su Srbi”. U nekim se od tih “srpskih zemalja” Srbi zovu “predelnim, mesto narodnog imena Srbin”, pa tako imamo “Hrvat, Dalmatinac, Slavonac, Bošnjak, Maćedonac”.

Rasistički članak navijestio uništenje Židova i Hrvata izazvao bijes u Zagrebu

Godine 1902. u zagrebačkom Srbobranu izišao je programatski članak “Srbi i Hrvati”, koji je taj list prenio iz beogradskoga Srpskoga književnoga glasnika. Beogradski list iznio je izvjesnu ogradu, koju nije prenio Srbobran. Autor, Nikola Stojanović, na temlju djela Ludwiga Gumplovicza i Houstona Stewarta Chamberlaina, koji su idejni začetnici i prethodnici nacionalsocijalizma i rasizma Hitlerova sustava, navijestio je uništenje hrvatskoga naroda u 20. stoljeću jer su Srbi nadmoćnija rasa, “najljepši predstavnici slovenske krvi”, “najljepša rasa evropska”.

Tako Srbobran piše: „Jedna stranka mora podleći. Da će to biti Hrvati, garantuje nam njihova manjina, geografski položaj, okolnost, što žive posvuda pomešani sa Srbima i proces opšte evolucija u kojem ideja Srpstva znači napredak“.

Žestoko je napao Katoličku Crkvu jer je smatrao da je ona spriječila što srpstvo nije do sada prevladalo. No, itekako je provjerljiva činjenica da hrvatstvo nije bilo toliko identificirano s katolicizmom kao što je pravoslavna vjera sa srpstvom. “Popovi” i “čivuti” glavni su faktori političkog života u Hrvatskoj. Srpski samostalci su uz Katoličku Crkvu smatrali židovstvo najvećim neprijateljem afirmacije srpske državne ideje, i to prije nego što je u Stranku prava stupio Frank. Kad se hoće nekoga najviše ocrniti, onda mu se nadijeva pogrdan epitet “čivutsko-hrvatski” (židovsko-hrvatski).

Srpska samostalna stranka u svom glavnom glasilu Srbobran, dakle, širi velikosrpsku propagandu i napada hrvatsku opoziciju za filosemitizam, tvr­deći u polemikama da su Hrvati mješavina svega i svačega, osobito „sinova Judinih“, da su slaboga slavenskog osjećaja te istovremeno osuđuje Židove zato što „usmjeruju hrvatsku politiku na štetu srpskog naroda i što su napra­vili od Zagreba drugu Palestinu“. Srbobran (1902.) najavljuje usred Zagreba program koji će ući u srpske intelektualne krugove 20. stoljeća, a u kojem se Hrvatima naviješta rat „do istrage naše ili više“, tj. do istrebljenja, a istovremeno se u tekstovima toga glasila preko svake mjere blate Židovi te pogrdno izruguje njihov karakter.

O tom odnosu i prema Židovima i prema Hrvatima najbolje govore ovi stihovi pjesme „Dinastija Frank“ o hrvatskom političaru židovskih korijena:

„Pro­šao je Jerusalim, čivutska je pala kruna. /

Nema više car Davida, nema više Solomuna. /

Pa nema im ni proroka! Ali Bog vidi Izrailja; /

Ta Hrvata obre­zanih bar imade izobilja“. (Vrač pogađač, br. 12, Zagreb, 1896.).

Na istome mitu o srednjovjekovnom srpskom carstvu, koji je njegovala SPC u nastojanjima da održi srpski narod i njegov identitet pod gotovo 500-godišnjom turskom vlašću, što su vodeće intelektualne snage crkvene i svjetovne hijerarhije nastojale od 19. stoljeća ostvariti u obliku homogene nacionalne države, utemeljeni su i po­litika prema Hrvatima i antisemitizam.

Zato su Židove nastojali obespraviti i otjerati, sve pravoslavce u Hrvatskoj posrbiti, Hrvate pokušavali ili učiniti Srbima katoličke vjere ili ih zatrti kako bi zauzeli njihovu zemlju, a sve pod izlikom „obrane ugroženih Srba“ koji su se tu naseljavali zajedno s drugim pravoslavnim življem bježeći pred Turcima. Mit o Nebeskoj Srbiji, nekoj vr­sti nebeskog carstva u koje nakon smrti odlaze pobožni Srbi koji su dali život za vjeru i Kosovo, pretvorio se u sredstvo motivacije za politički projekt Veli­ke Srbije, kojem su intelektualnu podlogu dali pojedinci iz hijerarhije SPC-e i sama SPC kao državna crkva u kojoj su kult države nacije i crkve sljubljeni i nerazdvojni, zatim Srpska akademija nauka i umetnosti te Udruženje knji­ževnika Srbije, piše hkv.hr prenosi Narod.hr

Taj  pojam „čivutsko-hrvatski“ u nekim je srpskim novinama stalno u simbiozi.

Filosemistvo Hrvata za samostalce je bio jedan od bitnih uzroka sukoba Hrvata i Srba. Cijeli ovaj programatski članak, koji je Srbobran u malom, protkan je jednom mišlju: uništenje hrvatskog naroda i potpuna afirmacija srpske nacionalne i državne ideje. Da će Hrvati biti uništeni, autoru jamče dvije činjenice: veća brojnost Srba i “okolnost što žive (Hrvati) svuda pomešani sa Srbima”. Drugi razlog za uvjerenje da će Hrvati (što je za Stojanovića sinonim za klerikalca) biti uništeni jest to što “ima među Hrvatima priličan broj svesne inteligencije, koja taj proces ubrzava, uviđajući da jedino srpska nacionalna misao znači ekonomsku, političku i kulturnu nezavisnost…”

Tu “svesnu inteligenciju” (iz Hrvatske op.) odgojio je Massaryk.

Zločinačka ideologija i ideje velikosrpstva potječu u Hrvatskoj iz vremena Austro-Ugarske

Ne možemo ne uočiti koliko je kroz cijelo 20. stoljeće ova misao Nikole Stojanovića o dva ključna hendikepa za Hrvatsku u borbi za opstanak bila aktualna. I na njih se velikosrpski politički projekt oslanjao. Kroz cijelo 20. stoljeće na “svesnu inteligenciju”, koja i danas u 21. stoljeću ima istu zadaću, koju joj je dalekovidno odredio Nikola Stojanović na početku 20. stoljeća. Najdramatičniji učinak kulta “ugroženog Srbina”, mit o 700.000 i milijun ubijenih Srba u Jasenovcu, koji je jedan episkop Srpske pravoslavne Crkve u svojoj propovijedi i “Poslanici…  Živoj crkvi povodom dolaska svetih moštiju Cara Lazara”, pretvorio u “milijone i milijone”, stvorila je upravo ta hrvatska “svesna inteligencija”. Ta “svesna inteligencija” pomogla je time da se cijeli hrvatski narod i danas proglašava genocidnim.

Ta zločinačka ideologija je već u 19. stoljeću zagovarala širenje novobnovljene srpske kneževine, uz pomoć Austro-Ugarske, na jug prema Makedoniji i Kosovu, a na zapad preko Drine prema Bosni, Hercegovini i Hrvatskoj, sve do Karlobaga, rijeke Kupe i Virovitice.

Srbobran je kratko prestao izlaziti, a tri mjeseca kasnije na današnji dan počinje izlaziti pod imenom Novi Srbobran s drugom redakcijom, na čelu sa Svetozarom Pribićevićem i Jovom Banjaninom.

Nakon što je godinu dana kasnije 1903. u puču Crne Ruke ubijen srbijanski kralj i kraljica iz dinastije Obrenović, te se Srbija odrekla austrofilske politike koja ju je pomagala gotovo 100 godina, i u Hrvatskoj lokalni Srbi stvaraju politiku „novog kursa“ – suradnji s mađarskom opzicijom i Hrvatsko-srpskom koalicijom, što je 1918. bitno olakšalo ulazak Hrvatske u Jugoslaviju. A Jugoslavije je u svojim temeljima bila izrazito velikosrpska država s dominacijom Srba. Kulminacija svega bio je napad Vojske Jugoslavije na goloruki hrvatski narod, sa željom njegovog istrebljenja na vjekovnim ognjištima.

Zato samo naivan ili zlonamjeran čovjek može smatrati Jugoslaviju državom ravnopravnih naroda ili poželjnom državom za život Hrvata.

Jugoslavija je bila sve drugo, a samo to ne.

Cijeli tekst i intervju s dr. Matom Artukovićem za Glas Slavonije možete pročitati ovdje

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Nika Pinter: Vrijeme će pokazati što se zbilja dogodilo

Objavljeno

na

Objavio

Ispivši otrov u haškoj sudnici, general Slobodan Praljak 29. studenog 2017. ušao je u povijest odbivši presudu riječima ‘General Praljak nije ratni zločinac, s prijezirom odbacujem vašu presudu’.

Dvije godine kasnije, njegova odvjetnica Nika Pinter kazala je u izjavi za portal Direktno kako se nakon presude morala pribrati s obzirom na to da su uslijedila policijska ispitivanja.

Nakon izricanja presude i satima nakon toga u mojoj su glavi misli bile nepovezane, isprepletene, svezane u čvor, no morala sam razmrsiti misli, zatomiti osjećaje i  rekonstruirati dane, mjesece, godine zbog ispitivanja na policiji, kazala je Printer.

Vrijeme će, smatra generalova odvjetnica, pokazati što se zbilja dogodilo u BiH u vremenskom razdoblju za koje je šestorka osuđena.

– Kao onda i danas mislim da presuda nije odraz činjenica koje su putem dokaza obrana, ne samo obrane generala Praljka, prezentirane sudu. Danas sam uvjerena da će vrijeme, pa makar i kada me više ne bude, pokazati što je stvarno bilo u vremenskom razdoblju 1992. do 1994. na području Bosne i Hercegovine i HZ/HR HB.

Danas kada razmišljam o tom danu povezujem ga s kineskom poslovicom ‘Sve zablude imaju svoje vrijeme, a i najmanja istina i nakon sto milijuna poteškoća, mudrolija i spletaka ostaje uvijek ono što je bila’, istaknula je Pinter.

Na upit jesu li Hrvati, posebno oni u BiH, išta naučili iz Praljkovog čina, Pinter se ponono poslužila kineskim poslovicama.

-Ako se oblaci ne nakupe, neće biti kiše; ako se narod ne ujedini, neće biti snažan’. ‘Ako su trojica ljudi jednodušna, i žutu zemlju pretvorit će u zlato; ako misle svatko za sebe, i žuto zlato pretvorit će u prah’, riječi su odvjetnice generala Praljka.

Podsjetimo, general Slobodan Praljak i vodstvo nekadašnje Herceg Bosne osuđeni su 29. studenog 2017. u Haaškom sudu pravosnažnom presudom za zločine nad Bošnjacima tijekom proteklog rata kao i za “udruženi zločinački poduhvat” u jednom razdoblju 1993. na području tadašnje Herceg Bosne.

U petak, na dan godišnjice smrti, u mnogim hrvatskim mjestima diljem BiH paljenjem svijeća bit će odana počast generalu Slobodanu Praljku.

M.M./HRsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari