Pratite nas

U potrazi za Istinom

prof. dr. Matko Marušić: Knjiga „Jasenovački logori – istraživanja“ ruši lažni mit o Jasenovcu u prah i pepeo!

Objavljeno

na

Bez ikakva oklijevanja, uvoda ili „filozofiranja“, odmah na početku želim čitatelje upozoriti da pišem o knjizi koju moraju nabaviti, u što većim količinama, čitati je (više puta!), darivati prijateljima (i neprijateljima) i govoriti svim poznatim i nepoznatim da je nabave, pročitaju i proučavaju i zapamte što više mogu njezina sadržaja.

[ad id=”68099″]

To je knjiga „Jasenovački logori – istraživanja“, autora Vladimira Horvata, Igora Vukića, Stipe Pilića i Blanke Matković. Izdavač je „Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac“, a tiskana je u Zagrebu 2015. (ISBN 978-953-58565-0-4.)

Počinje se pisati drukčija istina o hrvatskoj povijesti; padaju strašne laži! Odmah nabavite knjigu Jasenovački logori – istraživanja“

Samo zbog čitatelja, dopustit ću sebi titulu poznavatelja knjiga i znanosti i s te pozicije izjavljujem da se radi o vrlo, vrlo ozbiljnoj knjizi, s citatima izvora svakoga podatka, s najpouzdanijim mogućim izvorima, jasno organiziranoj, čitkoj i stvarno znanstveno vrijednom.

Međutim, koliko god bila vrijedna po svojoj ozbiljnosti i znanstvenosti, njezina vrijednost po onome što donosi uopće ne može procijeniti! Ni sanjali nismo koliko mogu biti lažne priče o Jasenovcu koje smo do sada slušali! Slika toga logora ocrtana u ovoj knjizi sasvim je drukčija od one nametnute, a ako je slika o Jasenovcu potpuno drukčija, onda je i sve drugo drukčije.

Naravno, ja nisam ni pozvan niti mogu ocijeniti je li sve navedeno u knjizi točno i potpuno istinito. To ne ću ni tvrditi, ali i – ne moram! Ne moram, jer ta i takva knjiga savršeno viteški, otvoreno, uljuđeno i znanstveno izaziva svakoga tko zna nešto drugo da joj se suprotstavi, da se usporede podatci i izvori i da se tako približimo istini koliko je ona čovjeku dostupna.

Sadržaj te ozbiljne knjige ne ću prepričavati, jer je svaki domoljubni Hrvat treba osobno pročitati. Svatko treba tako „čuti i drukčije mišljenje i dokaze“ i stvoriti sliku, ili barem pitanja o tom tužnom predmetu. Trebat će nam mnogo ljudi koji će sudjelovati u raspravi o navodima knjige „Jasenovački logori – istraživanja“, jer će neprijatelji Hrvatske biti tvrdi i rabit će sve najpokvarenije metode suzbijanja istine, a napose zato što se možda mora promijeniti slika Jasenovca u cijeloj javnosti, kako među dobronamjernim, tako i među nedobronamjernim ljudima. Za to su potrebni svi pošteni hrvatski građani, a napose intelektualci i znanstvenici.

Niska razina prvih napada na knjigu „Jasenovački logori – istraživanja“

Nije ni čudo da se pokušalo spriječiti osnivanje „Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac“! Nisu uspjeli – blažena bila demokracija suvremenoga Zapada! Sada pokušavaju zabraniti prvu knjigu toga Društva, ali ni to ne će uspjeti, jer hrvatski narod to ne će dopustiti – blažena naša državna sloboda i samostalnost (bez tuđega gospodara)! Naposljetku, mislim da ni njezine navode ne će uspjeti pobiti bez jakih argumenata – blažena znanost koju je čovjek stvorio i usustavio da se svojim krhkim snagama približi Božjoj istini!

Napad na knjigu došao je odmah nakon njezina predstavljanja u Splitu: „Slobodna Dalmacija“ od 21. lipnja 2015, na str. 24 i 25 donijela je reakcije Slavka Goldsteina, Hrvoja Klasića i Tvrtka Jakovine, te stidljivo i Nataše Jovičić, ravnateljice Spomen-područja Jasenovac.

a) Najprije najniži: Klasić i Jakovina

Njih hrvatska javnost zna kao osobe koje se predstavljaju kao povjesničari koji nestručno, nekonkretno i pristrano govore po medijima. Oni nemaju argumenata ni znanja i utječu se trikovima svojih učitelja: pljuju. Klasić kaže da to (ova knjiga) pokazuje da ovom društvu ostaje jedno važno sučeljavanje – Katoličke crkve s vlastitom prošlošću. Ako bolje analizirate tu rečenicu, vidjet ćete da je ružnija od Vulinovih i da zapravo implicira nekakvo novo „suđenje Alojziju Stepincu“.

Jakovina taj tip izjava i djelovanje tog Društva smatra gadljivim i njega je 70 godina nakon zatvaranja Jasenovca sramota da se te teme otvaraju na ovakav način.

Povjesničari, a nemaju ništa drugo reći. Tko je tim tipovima dao diplome?

b) Tužno-smiješna Nataša Jovičić

Gđa Jovičić u dopisu „Slobodnoj Dalmaciji” prepričava kako su g. Stjepan Razum i g. Tomislav Vuković otkrili da na njezinu popisu imena 83.763 žrtve Jasenovca, koji ona drži na odgovarajućim mrežnim stranicama, ima njih 14.000 koja su „klonirana“, tj. ponavljaju se imena istih ljudi. Kad je to otkriće izašlo u medijima, njezine su stranice „hakirane“, a potom su se opet pojavile, s istim brojem imena, ali više se imena ne ponavljaju, nego su navedena druga imena umjesto onih koja su se ponavljala. Novinar „Slobodne Dalmacije” je izvrnuo priču i „hakiranje“ je izvadio iz konteksta i proglasio ga napadom na popis i ustanovu gđe Jovičić. No, gđa Jovičić nigdje ne kaže da nije istina ono što su naveli Razum i Vuković, nego „odgovorno tvrdi da su (sada!) na popisu 83.763 različita imena“, „među kojima svakako ima pogrešaka i nedostataka“.

Ona zna da su Razum i Vuković sačuvali i popis s „kloniranim“ imenima pa taj dio ne komentira. Ne može reći da oni lažu, jer zna da imaju taj stariji popis, a „kloniranje“ ne može priznati, jer to ne može biti „pogreška i nedostatak“, nego je, ako je nalaz istinit – dokaz zastrašujuće laži i to upravo te gospođe Jovičić i njezinih suradnika. Nezgodna stvar. Predlažem da u javnom sučeljavanju gospoda Razum i Vuković pokažu taj stariji popis i da gđa Jovičić objasni o čemu se tu radi. Ne će se valjda ubuduće pozivati na smiješnu izjavu „Slobodnoj Dalmaciji“ u kojoj je zapravo priznala navode Razuma i Vukovića?

c) Sa Slavkom Goldsteinom nema šale

Ni g. Slavko Goldstein nije povjesničar, ali je pametniji, obrazovaniji i treniraniji od Klasića i Jakovine: ni njega ne zanima znanost ni argumenti, nego odmah ide na zabranu, sudske kazne za one koji misle drukčije od njega. Poziva se na „negiranje holokausta“ (engl. „holocaust denial“), koje je kažnjivo u Sjedinjenim Američkim Državama. On tuđe argumente naziva neistinama i ocjenjuje da on za takve stvari više nema tolerancije. Policija, sud, zatvor.

Traži zabranu rezultata istraživanja, a ne nudi argumente o slabostima ili netočnosti tih rezultata. Poziva se na pravila druge države, koja za Hrvatsku ne vrijede i koja Hrvatskoj ne trebaju. U Hrvatskoj nitko ne negira holokaust (izraz za stradanja Židova u II. Svjetskom ratu), jer, naprosto, nitko normalan ne misli da ustaški režim nije hrvatskim Židovima nanio zlo, i nitko to nikad nije ni rekao. Problem leži u sferi povijesne znanosti i – dokaza, a ne u blesavom negiranju. Ako netko tvrdi da ima dokumente koji upućuju da je Jasenovac bio radni logor u kojemu su židovski inženjeri i majstori predvodili radne skupine, onda to nije informacija koja „negira holokaust“, nego potencijalno važan detalj za iščitavanje istine o tom logoru. Što god bila istina, ona ne će umanjiti krivnju ustaškoga režima ni tragediju židovske populacije u Hrvatskoj, ali hoće ugroziti sliku Jasenovca kao „logora smrti“. Židovska tragedija je, na žalost, toliko velika da ni jedan njezin, ni najmanji dio ne bi trebao počivati na neistini ili zataškavanju istine. Duboko sam uvjeren da je i samim Židovima u interesu da se dozna prava istina, a ne da iza njihove tragedije ostanu repovi sumnje i ogovaranja.

Ukratko: odbijamo nagovještaj g. S. Goldsteina da će zabraniti istraživanja o Jasenovcu i drugim logorima i događajima iz vremena II. Svjetskoga rata i poslije njega. To činimo na osnovi 1) našega (svačijega, općega) prava na istinu, 2) na osnovi prava i pravnoga sustava Republike Hrvatske koji jamči slobodu govora, i c) u ime znanosti u kojoj svatko tko ima dokaz za koji vjeruje da je vrijedan ima pravo taj dokaz iznijeti i tražiti njegovu provjeru i uklapanje u ukupnu sliku stvari koja se proučava.

Umjesto da prijeti zabranama, g. Goldsteinu predlažem da kupi knjigu „Jasenovački logori – istraživanja“ i dobro je prouči, te napiše knjigu u kojoj će argumentima iste ili veće snage opovrgnuti pisanje i sliku koju ocrtava ta knjiga.

Jednako tako, predlažem Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti da organizira okrugle stolove, simpozije i sučeljavanja svih ljudi koji imaju konkretne argumente i podatke, i da pod zaštitom svojega ugleda i znanstvene ekspertize raspravu drži demokratskom i otvorenom, a istodobno u granicama pristojnosti i tolerancije i u okvirima metodologije koja određuje znanstvenoistraživačku logiku, dokazivanje i zaključivanje.

Od Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti tražim da svojim autoritetom i pozvanjem prije svega zaštiti slobodu istraživanja i pravo znanstvenika ali i laika na iznošenje argumenata. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti mora se suprotstaviti svakom pokušaju zabrane istraživanja, prijetnjama znanstvenicima i građanima, pa i vrijeđanju osjećaja svih koji u raspravama sudjeluju.

Kada malo bolje promislimo, rasprava o argumentima knjige „Jasenovački logori – istraživanja“ uopće ne bi trebala biti opterećena političkim i svjetonazorskim utezima, nego se samo oslanjati na argument i našu želju i pravo da doznamo svu istinu koja se iz svih postojećih i budućih dokaza može iščitati.

Zato i ponovno svima u Republici Hrvatskoj preporučam da nabave i prouče knjigu „Jasenovački logori – istraživanja“, i to ne zato što je držim istinitom, nego zato da se rasprava o bolnim pitanjima hrvatske povijesti zadrži u okvirima objektivne znanosti i ljudske tolerancije različitosti mišljenja.

Zabrane i vrijeđanja samo donose dodatno neraspoloženje i raspiruju sumnje, pa nas udaljavaju i od istine i od pomirenja i smirenja.

Naša ukupna tragedija vezana za II. Svjetski rat, nas Hrvata, Srba, Židova, Nijemaca, Roma i svih drugih, prevelika je da bi itko imao pravo nametanja svoje istine i previše je bolna da bi se odustalo od traženja istine. Put traženja istine težak je i dug, ali drugoga puta nema, osim za one kojima je put u budućnost popločan lažima i terorom. Došlo je vrijeme, hvala Bogu, da u Hrvatskoj više nitko ne vlada lažima i terorom i da laž i teror nikome i ne trebaju, ni za vlast ni za običan život smrtnoga čovjeka koji se tu rodio.

Prof. Matko Marusic, MD, PhD

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Svjedočanstvo: Što se zaista dogodilo 22. lipnja 1941. u šumi Brezovica?

Objavljeno

na

Objavio

Devedeset mi je godina života pa je ovo, nakon nekoliko neuspješnih članaka u tisku, posljednji moj zov hrvatskoj javnosti da se konačno napusti obilježavati i proslavljati 22. lipnja lažni Dan antifašističke borbe. Toga dana, 22. lipnja 1941. godine, dvojica istaknutih europskih zločinaca, Hitler i Staljin, prekršili su neki svoj sporazum i zaratili, što nema nikakve veze s Hrvatskom niti postoji neki razlog da mi taj datum još i danas obilježavamo i proslavljamo.

U Hrvatskoj se za komunističke vladavine proširila jedna laž, da je tobože 22. lipnja 1941. godine u šumi Brezovica kod Siska osnovan prvi partizanski odred protiv fašizma, što nije istina. Ta je laž ušla i u priznate povijesne knjige, pa ona u knjizi povjesničara Ive Goldsteina „Hrvatska 1918.-2008.“ na str. 79. glasi: „22. lipnja 1941. u šumi Brezovica osnovan je Sisački partizanski odred pod zapovjedništvom Vlade Janića – Cape i Marijana Cvetkovića sa 77 boraca, a već sutradan je odred minirao prugu Sisak-Sunja kod Blinjskog Kuta“. Od kuda Goldsteinu ova očita laž? Pa prepisuje ju od onih koji su ju izmislili.

Osjećam se pozvanim prije smrti pozvati hrvatsku javnost da konačno odbaci komunističke laži o tobožnjem sisačkom partizanskom odredu i da o događajma oko Siska, u mjesecima lipanj-rujan 1941. godine, usvoji istinu. Nakon što preko 20 godina živimo u neovisnoj Hrvatskoj državi, imamo pravo odbaciti laži i živjeti u istini. Dužni smo to učiniti i prema današnjim i budućim naraštajima. Od kuda meni pravo da upravo ja, nepoznato ime u javnosti, upućujem ovaj poziv hrvatskoj javnosti. Pa otuda što sam ja možda još jedini živi svjedok, koji sam imao čast o ondašnjim zbivanjima razgovarati upravo s Vladom Janićem, komu se pripisuje osnivanje partizanskoga odreda.

Bilo je to daleke 1955. godine, sastao sam se s Vladom Janićem u Sisku u kući njegove sestre i zeta mu zvanoga Panča na jednom podužem razgovoru. Bili smo trojica, Nikola Zečić. tada student šumarstva, Vlado i ja, a razgovor je uz kavicu nešto duže potrajao. Vlado Janić nam je tada ispričao punu istinu o onim danima: travanja – rujan 1941. godine. Prvih dana travnja 1941. srušen je noću u Sisku spomenik kralja Petra Karađorđevića. Za taj su čin osumnjičeni sisački komunisti i tako zvani „frankovci“ (kasnije su se prozvali ustašama), jer su im ciljevi bili podjednaki u odnosu na Kraljevinu Jugoslaviju. Na kratko su se našli zajedno u zatvoru. Zbog toga a i radi toga što su Hitler i Staljin potpisali neki svoj sporazum, u vremenu travanj – lipanj između sisačkih komunista i ustaša nije bilo nekih većih problema. Međutim, problemi su nastali, i to veoma ozbiljni, kad je Hitler prekršio sporazum sa Staljinom i 22. lipnja 1941. napao Sovjetski savez. Isti taj dan je Janić pošao u Petrinju i to, kako nam je rekao, partijskim biciklom, da se s tamošnjim komunistima dogovori o povlačenju u ilegalnost. Marijan Cvetković je po istom zadatku pošao vlakom u Sunju i Kostajnicu. U večer istoga dana, i Janić i Cvetković, našli su se u selu Žabno kod Siska, kod partijskih drugova Ive Lovrekovića i Jose Lasića. Uz još po nekoga člana partije, koji se tu zatekao, odlučeno je da se viđeniji komunisti povuku u ilegalnost i u prvo vrijeme da to bude Žabenska šuma. Ilegalcima treba odmah dopremiti oružje, koje su komunisti u svoje vrijeme spremili na tavan kapele svetoga Fabijana u selu Vurot. Tu u Žabnu su Janić i Cvetković i prespavali. Kao što se vidi, nema toga, dana 22. lipnja 1941., nikakve Brezovice i nikakvoga odreda.

partizaniSljedećih dana, pričao nam je Janić, tražili su i našli pogodna skloništa za svoje baze u Žabenskoj šumi. Jedno su sklonište nazvali „Šikara“, a drugo, 500 metara dalje, „Mali kolićevac“. U Šikaru se smjestio Janić i Cvetković, a nekoliko dana im se pridružila i Nada Dimić. U Kolićevac su se počeli okupljati sljedećih dana, na čelu s Mikom Špiljakom, pa ih se za mjesec dana skupilo desetak ustanika. Međutim, tu su nakon mjesec dana bili otkriveni, pa ih je 22. srpnja napala hrvatska vojska. Sklonište Šikara nije otkriveno, ali je otkriven Mali kolićevac, kojom su prilikom dvojica ustanika poginula, a ostali se povukli i Gornju Posavinu. Janić nam reče i da im je u Žabensku šumu na četiri dana došao iz Zagreba Ivan Rukavina, koji je govorio da bi trebalo osnovati neku vojnu postrojbu, međutim tada nije za tako nešto još bilo uvjeta.

Odmah drugi dan, nakon vojne akcije na Žabensku šumu, Janić je poslao Cvetkovića na Banovinu da tamo pronađe sigurnije sklonište, jer ovdje blizu grada nisu sigurni. A Nadu Dimić je poslao u Sisak da izvidi tamošnju situaciju i da vidi zašto su im iz Žabna prestali donositi hranu. Nadu su tom prilikom uhitili, ali je ona uspjela pobjeći i to na karlovačko područje i nije se više vraćala Janiću. Tako je Janić nekoliko dana ostao sam samcat u Žabenskoj šumi bez hrane, vode i veze sa selom Žabno. Konačno je i on napustio Žabensku šumu, vratio se u Sisak i mjesec dana, kako nam reče, skrivao se po savskim vrbacima. Koncem kolovoza je saznao da su se neki ustanici počeli okupljati u šumi Brezovici, pa je uspio i on doći do njih.Sredinom rujna su iz Brezovice uspjeli izvesti i neke diverzije, čime su i tu bili otkriveni. Predusreli su hrvatsku vojsku, koja je oko 20 rujna krenula na Brezovicu, oni su dan ranije u Crncu prešli Savu i preselili se na Banovinu. Tamo ih je dočekao četnički vođa Vasilj Gaćeša, s kojim je Janić prvi dan došao u sukob, napustivši Banovinu i skupinu ustanika koju je tamo doveo.To mi je u grubo ispričao Vlado Janić – Capo, komu se pripisuje da je 22. lipnja 1941. u šumi Brezovica osnovao Prvi partizanski odred u Jugoslaviji.

Navodim ovdje i literaturu, svakomu dostupnu, koja djelomično ili potpuno potvrđuje istinu, koju mi je ispričao Janić. Iako je literatura iz komunističkog vremena, pa se pokušava spominjeti neki odred, ona je ipak u svojoj osnovi istinita. U njoj nema Brezovice ni odreda, koji da je tamo osnovan.

l. Miroslav Matovina i Dragan Božić „Prvi partizanski odred“, Zagreb 1981. Sisački novinari Matovina i Božić razgovarali su s Vladom Janićem i drugim sisačkim prvoborcima pa im je knjiga gotovo u cijelosti istinita.U knjizi se opisuje stanje oko Siska od lipnja do rujna 1941. Dana 22. lipnja 1941. se spominje samo Sisak – Petrinja – Sunja – Kostajnica – Žabno. Zatim mjesec dana Žabenska šuma, mjesec dana potpuno zatišje i mjesec dana Brezovica, u koju je Janić došao tek koncem kolovoza.

2. Muzej Sisak i Turistička zajednica Sisak izdali su letak „Sisak-Brezovica, spomenik Prvom partizanskom odredu“, Turistkomerc Zagreb 1981. U letku ima istine ali i neistine ili laži. Istina je da se sisački komunisti u lipnju i srpnju 1941. nisu okupljali u Brezovici nego u Žabenskoj šumi. A laž je da su u nekoj šumi Šikara 22. lipnja 1941. osnovali partizanski odred.

3. Dragan Božić, „Žabenska šuma“ članak u časopisu „Forum“ 1985. i pretiskan u Božićevoj knizi „Povijest rijetke ptice“, Sisak 2009. str. 5-36. Božić kao novinar a pomalo i kao književnik, nakon što je detaljno razgovarao sa sisačkim prvoborcima, jednako je tako detaljno opisao što se je događalo 22. lipnja 1941. i sljedećih dana u Sisku, Petrinji, Sunji, Kostajnici, Žabnu i Žabenskoj šumi. Bitno je da u tom detaljnom opisu na 30 stranica nema nikakve Brezovice niti partizanskoga odreda.

4. Konačno, uredniku Novog sisačkog tjednika od 24. lipnja 2010., Željku Maljevcu, dala je veliki intervju na cijeloj stranici Ljubica Čulig, bivša partizanka iz sela Žabno. Ona za sebe tvrdi da je 1941. godine, kao 19 godišnja djevojka, bila komunistička aktivistkinja i da je usko surađivala s vodećim komunistima u Žabnu, Ivom Lovrekovićem i Josom Tuškancem. Poznato joj je da su 22. lipnja 1941. u Žabno došli Vlado Janić i Marijan Cvetković i da su se sljedećih mjesec dana, do 22. srpnja, s još nekoliko drugova, skrivali u Žabenskoj šumi. Ona je svakodnevno po selu skupljala hranu i druge potrebštine, koje su nošene drugovima u Žabensku šumu. Iako je bila veoma aktivno uključena u tadašnja zbivanja, ona tvrdi da tada, u to vrijeme, nije čula za nikakvo osnivanje partizanskoga odreda.

Kad sve ovo znademo, obvezni smo, dužnost nam je, odbaciti do sada nam nametane laži i usvojiti istinu. Obveza nam je to prema Europi, čiji smo član, prema RH, u kojoj živimo već preko 20 godina, ali i prema današnjim i budućim naraštajima, koji imaju pravo živjeti u istini. Ne postoji nikakav razlog da laži, koje nam je nametala komunistička vlast, još i dalje podržavamo u državi, koja je osudila zločine komunističkog poretka. Zločine komunističkog poretka je osudila i Europa. Deklaracija Europskog parlamenta od 23. kolovoza 2008. je proglasila 23. kolovoza Danom europskog sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma, što je potvrđeno i Rezolucijom Europskog parlamenta od 2. travnja 2009.. Konačno, Hrvatski je sabor 30. lipnja 2006. godine donio Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1999. (NN,76/2006.), u kojoj je navedeno da je totalni komunistički režim bio, bez iznimke, označen masovnim povredama ljudskih prava.

Na kraju, pozivam sve mjerodavna i konačno Hrvatski sabor da se iz naših kalendara, naših glava i naših sjećanja briše lažni Dan antifašističke borbe 22. lipnja i usvoji istiniti Dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma 23. kolovoza. Točan naziv praznika i njegov datum neka se odrede prema našim prilikama.

Lojzo Buturac, Sisak

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Izvješća 8. dalmatinskog korpusa nemaju nikakve veze s pravom istinom i stvarnim stanjem stvari koje su se tada događale

Objavljeno

na

Objavio

U Časopisu za suvremenu povijest iz Zagreba, br. 1, 2018., str. 143. – 161., objavljen je članak »Pitanje autentičnosti izvješća 8. dalmatinskog korpusa Generalštabu Jugoslavenske armije od 25. veljače 1945. o Mostarskoj operaciji«. Autor članka je Vladimir Šumanović.

U članku se propituje autentičnost objavljenoga dokumenta što ga je 8. dalmatinski korpus uputio Generalštabu Jugoslavenske armije 25. veljače 1945. Dokument opisuje Mostarsku operaciju koja je bila podijeljena u tri faze: operacija Bura, bitka za Široki Brijeg i bitka za Mostar. Taj je dokument u jugoslavenskoj historiografiji držan kao temeljni povijesni izvor pri rekonstrukciji te vojne akcije i u opravdavanju ubojstva franjevaca na Širokom Brijegu. Autor donosi pet razloga zbog kojih drži da je dokument neautentičan.

Prvi razlog je dvojbeni karakter izvornika izvješća, odnosno izvornoga teksta čiji je prijepis objavljen u zborniku dokumenata, a zatim u skraćenom obliku u zborniku Mostarska operacija. Neimenovani major II. jugoslavenske armije jamčio je autentičnost dokumenta koji je objavljen u zborniku dokumenata. Taj podatak je sporan zbog toga što je 8. dalmatinski korpus izvješće uputio Generalštabu, a ne II. armiji. Tijekom svoga postojanja 8. dalmatinski korpus nije uopće bio podređen II. armiji, pa je nejasno kako se izvješće našlo u njezinu stožeru. Također, sporno je što je izvješće ovjerovio neimenovani major koji je bio zamjenik načelnika stožera II. armije, jer II. armija nije imala tu funkciju nego je tu dužnost obnašao potpukovnik Radoslav Đurić.

Drugi razlog je nadnevak izvješća, odnosno osobe koje su ga potpisale. Na izvješću je nadnevak 25. veljače 1945., a potpisali su ga politički komesar pukovnik Boško Šiljegović i zapovjednik general major Petar Drapšin. No, netočno je da se Drapšin mogao potpisati na izvješće jer je bio u Beogradu od 22. veljače do 4. ožujka.

Treći razlog je broj mostova koje su srušile protivničke postrojbe. U uvodnom dijelu spominju se dva srušena mosta, malo kasnije čak tri, da bi u podrobnom izvješću bilo spomenuto rušenje samo jednoga mosta.

Četvrti razlog donosi više podataka koji su izostavljeni iz izvješća. Ono uopće ne spominje likvidaciju franjevaca na Širokom Brijegu, iako su ih u sadržaju izvješća definirali kao jedne od organizatora operacije Bura. U svakom izvješću iznosili su odnos prema mjesnom pučanstvu jer je to odražavalo razinu stege pripadnika NOVJ-a ali u ovome izvješću toga nema. Izostavili su također pomoć britanskog zrakoplovstva tijekom Mostarske operacije, kao i broj bjegunaca u popisu gubitaka.

Vladimir Šumanović tvrdi da se zbog svih navedenih razloga može zaključiti da su obje inačice dokumenta nastale nakon završetka rata kako bi se stvorila poželjna slika prošlosti. Međutim, to nema nikakve veze s pravom istinom i stvarnim stanjem stvari koje su se tada događale.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori