Pratite nas

Intervju

Prof. dr. Pavo Barišić: Ljudi iz bosanske Posavine više su samozatajni i skromni, skloniji su dokazivati se svojim radom i postignućima

Objavljeno

na

Prof. dr. Pavo Barišić, istaknuti politički djelatnik podrijetlom iz Bosanske Posavine i znanstvenik  svjetskoga glasa.

Prof. dr. Pavo Barišić, dugogodišnji je poznati društveno-politički djelatnik, jedan od naših izvrsnih znanstvenika. Rođen je 9. 9. 1959. godine. Iako su mu u datumu rođenja čak četiri devetke, u učeničkim i studentskim imenicima stajale su samo najviše ocjene i primjerno vladanje. Možda je “posavski kamenac” kojega je ponio iz obiteljskog doma u svojoj Gornjoj Dubici kod Odžaka u bosanskoj Posavini utjecao na njegovu mirnoću, mukotrpan rad, mudrost, upornost i strpljenje, ali je sigurno da je kroz svoj život prošao put pun iskustva, a koji je u današnjoj situaciji u Hrvatskoj neizmjerno važan pogotovu u znanstvenom smislu.

Na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu završio je 1982. godine studij prava, a samo godinu poslije na Filozofskom fakultetu uspješno je diplomirao studij filozofije i germanistike. Magistrirao je 1985. godine, a doktorirao 1989. godine na Sveučilištu u Augsburgu.

Radi kao znanstveni savjetnik u Institutu za filozofiju u Zagrebu, a predavao je i kao redoviti profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Objavljuje knjige i znanstvene radove na hrvatskom, njemačkom i engleskom jeziku, a neki radovi prevedeni su mu na japanski, korejski, španjolski. Postoje najave da bi se njegov sveučilišni udžbenik iz kolegija “Uvod u filozofiju demokracije”, koji je nazvao “Ideal vladavine puka”, mogao uskoro prevoditi i na talijanski jezik.

Obnašao je niz društvenih pozicija, a bio je ministar znanosti i obrazovanja u Vladi Republike Hrvatske od listopada 2016. do lipnja 2017. Bio je i pomoćnik ministra toga resornoga ministarstva od travnja 2004. do listopada 2006. U posljednje vrijeme često je izvan Domovine, jer svoje znanstveno umijeće prenosi na znanstvenike širom svijeta.

No, često je vrlo velika ljubav prof. dr. Barišića zatomljivana i stavljana u drugi plan, a on je cijeloga života čeznuo za njom. Svoju je bosansku Posavinu napustio davno, praktično s 15 godina, ali ona mu je nekako uvijek u srcu i na duši. U svakom razgovoru s njim osjeti se bilo posavskoga čovjeka. U teškim vremenima za Posavinu bio je s njom i u  njoj: mislima, riječima, ali i konkretnim djelima i to znanstvenim, povijesnima, koja su u velikoj mjeri čeličila posavskoga prognanoga, iseljenoga i raseljenoga čovjeka. Povezivao je dr. Barišić svoje Posavce svojim govorima, deklaracijama, projektima i tako i politički djelovao. I danas se svega toga rado sjeća. Prije svega svojega odlaska iz ravnice podno Vučjaka i bogate povijesti ovoga kraja, koja je još uvijek mnogima prekrivena velom tajne, ali i patnje i muke koje su zadesile hrvatski puk  južno od  rijeke Save.

– O značenju zavičaja za svakoga čovjeka, za identitet osobe, pisao sam u svojim filozofskim raspravama. Tematizirao sam zavičajnost između ostaloga, i u svojoj doktorskoj disertaciji, gdje sam razmatrao o pojmovima “svijeta” i “etosa”. Posebice sam razmatrao koliko za modernoga čovjeka znači pomračenje svijeta koje se događa uslijed krize vrednota što od 19. stoljeća intenzivno okupira zapadnu moralno-političku misao. Citirao sam poznate riječi Friedricha Nietzschea: “Jao onom tko nema zavičaja!”

Pisao sam o bez-zavičajnosti čovjeka i suvremenom zalasku uma 1989. godine, a nekoliko godina poslije, dogodilo se i meni osobno iskustvo o kojemu pjeva Nietzsche kada najavljuje nadolazak zime i nihilizma; i sām sam, na neki način, izgubio zavičaj. To je za mene bila jedna od egzistencijalno vrlo potresnih situacija, kao i mnogima koji smo podrijetlom iz Posavine, kada je 1992. godine naš zavičaj u agresiji razrušen, spaljen i opustošen, a ljudi iz svojih domova prognani. Povezao sam taj gubitak zavičajnosti na svoj način sa sudbinom modernoga čovjeka, koji je u trajnoj potrazi za vlastitim etosom, domom, zavičajem, obitavalištem, blizinom zajednice.

Međutim, povezanost s rodnim krajem nije prekinuta kad sam Posavinu napustio nakon osnovne škole 1974. godine. Otišao sam u Bol na otoku Braču i to zajedno s, spomenuo bih to ime s posebnim poštovanjem, kolegom iz razreda u Gornjoj Dubici – Perom Zečevićem. U Odžaku danas njegovo ime nosi Srednja škola u kojoj je radio kao profesor, a on ima velike zasluge za povratak mnogih prognanih i obnovu razrušena kraja. Pero je bio prijatelj, koji me pozvao na zajednički nastavak školovanja u Bolu, premda sam već bio krenuo u Gimnaziju u Modriči. Na njegov poziv i molbu otišli smo skupa i bilo nam je to doista prekrasno životno razdoblje.

Nakon završene gimnazije, započeo sam studij prava i potom filozofije i njemačkoga jezika. Tako da sam iz svojega zavičaja prilično rano otišao zbog školovanja i studija. Nastanio sam se u Zagrebu gdje sada živim već četrdeset godina, od 1979.  Pri tom nastojim uspomenu na zavičaj održati što je dulje moguće, ona nikada nije posve iščeznula niti je zatomljena. Osobito sam često odlazio u posjete do prije nekoliko godina, dok su mi još roditelji, povratnici nakon rata, tamo živjeli. Ali i danas, kada njih više nema, roditeljska kuća i rodni kraj privlačno su mjesto koje rado posjećujem. Nalazi se u Gornjoj Dubici, koja pripada povijesnoj župi Podvučjak. Gornja Dubica bila je posljednje sjedište Župe koje se premještalo od Pećnika do Svilaja i Potočana.

Povijest toga kraja na mene ostavlja snažan dojam. Pogotovu sam bio sretan i ponosan kad sam nakon dugogodišnjega istraživanja ustanovio kako je na kućnoj “numeri” na kojoj se danas nalaze imanja mojih roditelja i stričeva rodio davne 1789. godine prvi iz generacije naših izravnih predaka u Posavini – Mijo Barišić. Dakle, vjerojatno se generacija prije toga, negdje sredinom 18. stoljeća, doselila u taj kraj. To je nekoliko stoljeća bogate povijesti, koja nas sve na neki način obavezuje. Tako je i moja povezanost s rodnim krajem uvijek bila živa, a kao što sam i napomenuo, ona je posebno oživjela početkom 90-tih godina prošloga stoljeća, kada smo doživjeli velike patnje i stradanja.

Bosanska Posavina tada je bila jako izložena agresiji i za mene je to bio snažan poticaj za neposredni angažman i djelovanje u Zajednici prognanih, izbjeglih i raseljenih Hrvata bosanske Posavine. Bio sam u Predsjedništvu te Zajednice, sudjelovao u mnogim aktivnostima sve do Daytonskoga mira i nakon toga povratka manjega dijela raseljenih. Stoga sam s radošću nastavio djelovanje u tom segmentu i kada je osnovana Udruga bosanskih Hrvata “Prsten”. Kao pomoćnik ministra znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske imao sam čast i zadovoljstvo poduprijeti vrijednu ideju okupljanja i uključiti se kasnije u Predsjedništvo. Posebice sam ponosan što sam bio u prigodi sudjelovati u utemeljenju Kluba znanstvenika. Bio sam i predsjednikom toga Kluba u prva dva mandata, nastojeći potaknuti upravo i one koji žele zadržati svoju povezanost sa zavičajem, poduprijeti ljude koji tamo žive, ali i zadržati naše poveznice s rodnim krajem.

Gospodine Barišiću, politika nije davala šansu bosanskoj Posavini, ali kuće tamo niču, ljudi se vraćaju. No,  ne intenzitetom kojim bi smo željeli. Jesmo li možda mi, ljudi iz bosanske Posavine “zatajili” u tom smislu? Možda smo trebali biti malo bučniji, energičniji?

– Vrlo je zanimljivo opažanje koje ste iznijeli. Ali svakako nismo bili ni nedovoljno energični niti smo šutjeli kada je trebalo govoriti.

No proširio bih Vaše pitanje osvrtom na bremenitu povijest toga kraja. Ona je nemirna i razorna još od vremena Rimljana; u svakom razdoblju imamo vrijeme sadnje i gradnje, a potom rušenja i raseljavanja. Sve do velikosrpske agresije, na koju ste ukazali, možemo promatrati kako to plodno područje uz Savu često postaje poprištem na kojem se stanovništvo u seobenim valovima izmjenjivalo. Mijenjale su se i utvrđivale granice, što je određivalo stanje među carstvima.

Tako se prije tri stoljeća na taj prostor proširilo Habsburško Carstvo, nakon što je princ Eugen Savojski zauzeo te krajeve. Vi znate da granica nakon mira u Srijemskim Karlovcima nije bila prirodna i onakva kakva je sada između Bosne i Hercegovine i Hrvatske, tokom rijeke Save, nego se prostirala 20-40 kilometara južno od Save. Tako je veći dio prostora bosanske Posavine od 1699. do 1739. godine, sve do Beogradskoga mira, pripadao Habsburškom Carstvu. Kasnije je ponovno vraćeno osmanskoj upravi i do danas je to ostala republička, odnosno državna granica. Dakle, kad promatramo kako se stanovništvo mijenjalo i kako se iseljavalo i ponovno naseljavalo, to doista pokazuje, sve do posljednje kataklizme koja je zahvatila posavski kraj, kako su se tim područjem svojedobno namirivala carstva i države. Također, kad pogledamo planove međunarodne zajednice o podjeli BiH upravo su se na Posavini “lomila koplja”. Svjedoče o tome kako propali Vance-Owenov tako i sramni Owen-Stoltenbergov plan koji je na zemljovidu ucrtao tzv. „Posavski koridor“.

Želio bih ovom prigodom  ukazati na jedan dio svoje djelatnosti o kojoj ranije nisam govorio u javnosti. U razdoblju od 1992. do 1995. godine, od početka agresije na Posavinu do Daytona, u vrijeme kada sam obnašao dužnost ravnatelja Instituta za filozofiju i bio na drugim javnim službama i političkim funkcijama, između ostaloga bio i predsjednik Upravnoga vijeća Pučkoga otvorenog učilišta, sudjelovao sam u organizaciji nekoliko okupljanja. Između ostaloga, pomagao sam u pripremama Sabora prognanih, izbjeglih i raseljenih Hrvata bosanske Posavine, koji se održao 20. studenoga 1993. godine u Pučkom Otvorenom učilištu u Zagrebu.

Manje je poznato u javnosti da je za tu prigodu napisana prva Deklaracija prognanih, izbjeglih i iseljenih bosanske Posavine, koja je usvojena i potpisana na tom Saboru. Pripala mi je čast napisati nacrt te Deklaracije, koja je na Saboru pročitana i koja je dobila svesrdnu potporu brojnih nazočnih. To je bio prvi akt nakon kojega su krenuli drugi slični skupovi. Dva mjeseca nakon toga, krajem siječnja 1994., održana je konstituirajuća sjednica Hrvatskoga narodnog vijeća „provincije Bosanska Posavina“ u Slavonskom Brodu, na kojoj je za predsjednika Sabora Bosanske Posavine izabran dr. Josip Jelić, a za dopredsjednika dr. Anto Kovačević i odvjetnik Iko Stanić. Poznato je koliko je upravo taj dopredsjednički dvojac odigrao ključnu ulogu da se zaustave sramni Ženevski pregovori i prekine razaranje Bosne i Hercegovine. Napokon je početkom veljače 1994. godine u Sarajevu održan znameniti Sabor Hrvata Bosne i Hercegovine. Imao sam čast, zadovoljstvo, ali i privilegij sudjelovati u tim povijesnim zbivanjima. Po izaslanicima Bosanske Posavine poslao sam svoj prilog za Deklaraciju koja je donesena na sarajevskom Saboru.

Stoga sam jako ponosan na prvotnu Deklaraciju prognanih, izbjeglih i iseljenih Bosanske Posavine. Na temelju međunarodnoga prava njome smo obznanili javnosti da se na području bosanske Posavine u 1992. i 1993. godine „dogodio genocid nad većinskim hrvatskim i muslimanskim pučanstvom“. Tu smo se u izjavi suprotstavili i tražili od međunarodne zajednice „bezuvjetno pravo povratka svih prognanih i izbjeglih Hrvata i Muslimana u svoje domove“, „očuvanje teritorijalne cjelovitosti Bosanske Posavine“, kao politički ustrojene pokrajine s većinskim hrvatskim pučanstvom. Namjerno prenosim doslovno formulacije u obliku u kojemu su tada usvojene.

Na žalost, povijest se okrutno poigrala s tim krajem. Nema više bosanske Posavine kao cjelovitog teritorija. Ostalo je u okviru Federacije Bosne i Hercegovine vrlo malo uglavnom oraškoga, odžačkoga i šamačkoga kraja od prvotnih osam općina bosanske Posavine. Kakvi su međunarodni posrednici dijelili taj kraj, možda možemo biti sretni što je išta ostalo ili vraćeno nakon Daytonskoga mira u danim okolnostima. Ali valja zacijelo žaliti za onim što je izgubljeno kao i za urušavanjem značenja bosanske Posavine za BiH, Hrvatsku i ovaj dio Europe.

Tu je živjelo vrijedno pučanstvo, s iznimno razvijenim osjećajem za tradiciju, s visokim ćudorednim načelima čestitosti i poštenja, poštivanja obitelji, vrijednosti koje su visoke na ljestvici poželjnih kulturnih tečevina. Mnogi su potomci tih vrijednih Posavaca danas raseljeni diljem Republike Hrvatske, Europe i svijeta. Na tom području, još uvijek, imamo ne samo puno razrušenih domova nego još više onih koji su obnovljeni, ali napušteni. Međutim, nadam se da će i Europska Unija što skorije dati prigodu tom kraju i tim ljudima koji su opstali na tom području, ali i onima koji se gorljivo zalažu za taj kraj, za njegovu obnovu i povratak onih koji to žele.

Svako područje čine i njegovi ljudi. Posavljaka ili Posavaca ima na svim meridijanima i paralelama ovoga svijeta. Fra Grga Vilić je jedan od njih.  Bilježio je mnogo toga o povijesti bosanske Posavine. Uz njega su tu i mnogi drugi prosvjetitelji. No, tu su i poginuli u borbi protiv raznih osvajača. Svi oni zaslužuju da se valoriziraju i oni, ali i preko njih bosanska Posavina u cjelini?

– Imao sam prigodu upoznati i blisko surađivati s fra Grgom Vilićem, dok je  i sam bio u izgnanstvu i to u okviru već spomenute Zajednice prognanih, izbjeglih i iseljenih Hrvata iz Bosanske Posavine. Jako cijenim ono što je on napravio za Posavinu i za Posavce. Skloniji sam koristiti pojam “Posavac”. Ništa me ne smeta što se tako označavaju i vrsta vola i konja. To ne mora stvarati odbojnost, a i mislim da je više u duhu hrvatskoga jezika. Dakle, fra Grga Vilić objavio je i započeo pripremu niza izdanja u kojima opisuje bitne stvari: vremena stradanja, popise iz matica rođenih, vjenčanih i umrlih. Mnogo je radio na prikupljanju povijesne građe o pučanstvu Bosanske Posavine općenito.

Osobno smatram da bosanskoj Posavini manjka istraživanja i proučavanja vlastite povijesti, a to je za identitet jednoga kraja i njegova naroda jako bitno. I kao što ste i sami kazali,  u međuvremenu je znatno narastao broj kulturnih i znanstvenih djelatnika podrijetlom iz bosanske Posavine. To je jedna intelektualna snaga koju treba potaknuti da se više angažira za razvoj svojega kraja. Zato jako cijenim Udrugu “fra Grga Vilić”, koja je u nekim segmentima, nastavila  njegov započeti rad, premda bih osobno više volio da su se nastavili projekti koje je on sam pokrenuo. Ali i mnogi drugi naši znanstvenici pozvani su istraživati povijest i kulturu toga kraja te se na taj način odužiti svemu onome što ti ljudi i taj kraj zaslužuju. Mislim da je istraživanje o životu i ljudima iz posavskoga kraja, o rođenim i umrlim, vjenčanim i doseljenim u te krajeve, koje je započeo fra Grga Vilić, nešto što nam može ponuditi cjelovitiju sliku o povijesti toga kraja. Ona je zacijelo nedovoljno  istražena.

I sām sam, pomalo amaterski, između ostaloga, baveći se i istraživanjem povijesti došao do zaključka da mi gotovo i ne znamo ni kada ni odakle smo doseljeni. Znamo da su nam preci došli u te krajeve u 18. stoljeću te da je najveći broj naseljavanja bio nakon osvajanja princa Eugena Savojskoga. On je tada doveo u te krajeve pučanstvo iz Sarajeva, Hercegovine pa sve do juga i Dalmacije. Međutim, o tome imamo vrlo malo povijesnih studija, ozbiljnih povijesnih istraživanja i radova. U matičnim knjigama i brojnim arhivskim izvorima postoji puno sačuvane građe koju valja obraditi i objelodaniti. Volio bih da tu zadaću ozbiljno prihvatimo i istražimo, a i sam sam nastojao potaknuti kolege znanstvenike da nastave na tome raditi, posebice u okviru Kluba znanstvenika udruge Prsten. Nadam se da ćemo vidjeti plodotvornije prinose na tom polju.

Govorimo o bosanskoj Posavini. Ona je neizostavna tema kada se sretnu dvojica Posavaca tako i danas. No, moramo reći da je bosanska Posavina postala sinonim za nepravdu, sinonim za izvlačenje debljeg kraja. Vas se u posljednje vrijeme spominje kao čovjeka koji je doživio svojevrsnu nepravdu. I uistinu, to se tako i pokazalo.  Zašto, gospodine Barišiću, često “puca” po Posavcima?

– To je zacijelo zamršeno pitanje koje ne bih tako jednostavno odgovorio povezivanjem Posavine s nepravdom i izvlačenjem debljega kraja. Ima  očito puno razloga koje valja svaki puta pomno razlučivati kada se razmatra zašto se nešto dogodilo. Ne mislim da se s tim treba previše opterećivati niti zdvajati. U demokraciji imate različite faktore koji utječu na stavove i mnijenja građana. Ima onih koji se znaju više nametati u javnosti. A ljudi iz Posavine često su samozatajni i skromni, skloniji dokazivati se svojim radom i postignućima.

Javne dužnosti, a osobito iskazivanje počasti, najčešće je rezultat nekakva odnosa političkih snaga, mnijenja i utjecajnih skupina. Ima istine donekle i u tome što ste rekli. Zacijelo se posavski kraj nije uspijevao dovoljno politički nametnuti i dokazati svoje interese. Ali ostavimo li to po strani, skloniji sam ipak prihvatiti političku stvarnost koja u demokraciji ograničuje mandate služenjem opće volje i povjerenjem građana. Bez obzira, jesam li bio jedan dan na dužnosti ministra, ili nekad ranije na dužnosti pomoćnika ministra, prije svega ostajem znanstvenik koji svojim radom, kako stručnim tako i javnim, i dalje sudjeluje u političkom životu. Ne smatram da su samo oni koji su na nekim položajima dionici političkog života. Svi mi pripadamo tom političkom korpusu.

Pripadam onoj generaciji koja je imala privilegij, nakon autoritativne vladavine u jednopartijskom režimu, doživjeti preokret u demokratski sustav. Smatram da je to jedno od najvećih ispunjenja u mom životu. Tomu sam posvetio jednu svoju knjigu o demokraciji, koju sam napisao kao sveučilišni udžbenik. To je prvi sveučilišni udžbenik u Hrvatskoj iz filozofije demokracije. Naslovio sam ga “ Ideal vladavine puka”. Smatram da je za našu generaciju to najveće postignuće i tečevina koju valja sačuvati: bilo je veličanstveno i neponovljivo iskustvo dočekati slobodu govora, mišljenja, izražavanja, okupljanja u vlastitoj i nezavisnoj državi koja je u međuvremenu postala ravnopravna članica europske zajednice slobodnih naroda.

Sve su to lijepe stvari o kojima smo u određenim vremenima mogli samo sanjati i čeznuti. Ali kao što je s idealima općenito, i kao što pjeva naš ugledni pjesnik Boris Maruna: “Lakše je bilo voljeti te iz daljine.” Tako je i s demokracijom, ali i idealom demokracije.  Onima koji su previše sanjali demokraciju u zvjezdanim visinama, ona im je pokazala i svoje naličje. Iz blizine se vidi ono što je u daljini prikriveno. Kada su se počele događati mračnije stvari, ljudi su skloni odmah otići u drugu krajnost pa im se u slikama najednom počinje javljati obilje crnih tonova, razočaranja i pesimizma.

Nastojim u prosudbama ostati realističan i smatram da je demokracija kakvu danas razvijamo u svijetu jedna od velikih civilizacijskih stečevina. Zato se vrijedi za nju boriti i dograđivati njezine osnove. Mislim da su na to osobito pozvane prve generacije koje su sve to doživjele. Zato smatram da u političkom životu trebaju svi građani na svojim mjestima sudjelovati. Ne treba po svaku cijenu letjeti za vlašću, ali kada smo pozvani, kada smo u prilici dati vlastiti obol zajedničkom dobru, u javnim poslovima, tome se treba odazvati. Opet, i kada smo izvan javnoga prostora, i kada nismo na političkim pozicijama, još uvijek smo dionici toga političkog života. U vladavini puka traži se rasuđivanje svih i stoga trebamo dati svoj prinos.

Spomenuo sam Vam kako smo i 90-te kada je bila Posavina u pitanju dali doprinos na svoj način, pišući deklaracije, izlaganja, pomagali drugima. To je odgovor na Vaše pitanje. Nismo mi zatajili što se tiče našega djelovanja. Učinili smo što je u zadanim okolnostima bilo moguće načiniti. Akumulirala se tih godina sjajna energija i ozračje zajedništva onih koji su stradali i koji su se stoga osjetili potaknutima suprotstaviti se nepravdi.

Osjećao sam se sretnim na kraju kada je postignut mir i kada je otvorena mogućnost za povratak barem dijela ljudi u rodnu Posavinu. Bez obzira što možemo prigovarati kako daytonsko rješenje nije bilo ni odveć pravedno ni previše uspješno, valja ga promatrati u odnosu na zaustavljanje rata i pustošenja. Ono je ipak na koncu omogućilo uspostavljanje mira u Bosni i Hercegovini. A donekle je otvorilo prostor i za barem ograničen povrat dijela bosanske Posavine.

Stoga sam uvjeren kako se treba ustrajno zalagati za određene političke principe i sudjelovati u političkom životu, osobito dok još uvijek postoji mogućnost da se ispravi barem dio nepravdi iz prošlosti. A budućnost čeka djela naših vrijednih ruku i bit će utoliko ljepša i svjetlija ukoliko se za nju više založimo i potrudimo. Sanjam o tome i zalažem se za to da se bosanska Posavina kao i cijela Bosna i Hercegovina što prije nađu opet u jednoj državnoj zajednici s Hrvatskom, u Europskoj Uniji.

Razgovarao: Anto Pranjkić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Ivan Anušić: Domoljublje trebamo pokazati zajedništvom, a ne unošenjem razdora

Objavljeno

na

Objavio

arhiva

Ime Ivana Anušića sve se češće spominje u javnom prostoru. Otkako je postao župan Osječko-baranjske županije spominje ga se u kontekstu županije koja povlači sredstva iz EU fondova te uvodi jedinstvene mjere za razvoj istoka Hrvatske. Povezao je i svih pet slavonskih županija u zajedničkom uredu u Bruxellesu, vodio je kampanju Kolinde Grabar-Kitarović i sada je kandidat za jednog od ključnih ljudi HDZ-a. O njemu se zna da je sa sedamnaest godina branio Hrvatsku te da je 12 godina bio na čelu jedne od najuspješnijih općina u Hrvatskoj Općine Antunovac.

Često ističete kako imate pune ruke posla u Osječko-baranjskoj županiji, no ipak ste se upustili i u unutarstranačku kampanju za jednu od čelnih pozicija unutar HDZ-a, mjesto potpredsjednika. Koji su vaši motivi?

Kao i u svemu što radim, moj motiv je boljitak Hrvatske. Kao načelnik Općine Antunovac borio sam se za boljitak općine, kao župan danas radim na osiguravanju boljih uvjeta za život svih stanovnika Osječko-baranjske županije, a kao potpredsjednik HDZ-a borit ću se za bolji život u Hrvatskoj jer HDZ ima odgovornost za Hrvatsku, a imat će ju i nakon idućih parlamentarnih izbora. U ove stranačke izbore idemo kao tim koji se dokazao i koji može HDZ povesti do nove pobjede na parlamentarnim izborima. Ovi su izbori više od stranačkih, jer o HDZ-u uvelike ovisi kakva će Hrvatska biti u budućnosti i u kojoj će se mjeri ispuniti očekivanja hrvatskog naroda. HDZ je ključna politička snaga hrvatskog naroda temeljena na državotvornim, domoljubnim, demokršćanskim i narodnjačkim vrijednostima koje je postavio naš prvi hrvatski predsjednik i prvi predsjednik HDZ-a dr. Franjo Tuđman.

Znači li to da ćete na idućim lokalnim izborima ponovo biti kandidat za župana ili imate drugačije političke ambicije?

Moje su ambicije političke samo u tolikoj mjeri u kolikoj je politika potrebna za dolazak na određenu funkciju. Politiku nikad ne stavljam ispred rasta i razvoja što se jasno vidi i kroz moj rad u županiji. Svaki grad i općina u našoj županiji imaju barem jedno gradilište koje je inicirala Osječko-baranjska županija bez obzira koja je politička opcija na vlasti. Provodimo niz kapitalnih projekata za čiju je realizaciju potrebno više od jednog mandata i to je jedan od osnovnih razloga zašto ću ponovo zatražiti povjerenje Slavonaca i Baranjaca za još jedan mandat župana. Nedavno smo kroz Projekt Slavonija, Baranja i Srijem od Vlade RH dobili 35 milijuna kuna za projektnu dokumentaciju novog KBC-a Osijek, ishodili smo dozvolu za Regionalni distributivni centar, započeli smo projektiranje Gospodarskog centra. Radimo puno projekata, no ova tri su primjeri projekata za koje treba više vremena od jednog mandata. Posljednje dvije godine zabilježili smo pozitivne gospodarske pomake, povećava se broj obrta, raste broj zaposlenih. U Slavoniju i Baranju su se ljudi počeli vračati i to je najbolji znak da idemo u dobrom smjeru.

Jeste li zadovoljni u kojem smjeru ide Hrvatska demokratska zajednica i smatrate li da treba nešto mijenjati?

Uvijek ima prostora za bolje i to nam svima treba biti motiv bez obzira na to kojim se poslom bavimo. Hrvatska demokratska zajednica vodi Hrvatsku, a Hrvatska bilježi gospodarski rast i političku stabilnost. Nije dobro za sve građane Hrvatske danas, u žaru kampanje za unutarstranačke izbore i zbog vlastitih interesa tvrditi drugačije. U protekle tri godine Vlada je povukla niz izvrsnih poteza koji su rezultirali pozitivnim promjenama, mirovine su rasle dvaput, a minimalna i prosječna plaća triput više nego u mandatu prethodnih triju vlada. Broj zaposlenih najveći je od neovisnosti, a nezaposlenost nikada manja. Povećana su socijalna davanja, rodiljne i roditeljske naknade. BDP raste za oko 3%, ali na zdravim osnovama i bez zaduživanja. Javni dug smo smanjili za gotovo 13 posto BDP-a, a uspješno se provodi porezna reforma. Dvije godine zaredom proračun je u suficitu što nije zabilježeno od kako postoji hrvatska država, a svi projekti koje ova Vlada radi su projekti koji grade bolju budućnost Hrvatske. Svatko tko gleda interese svog naroda neće ovome stati na put.

Čini se da se referirate na učestala prozivanja Mire Kovača kojeg ste već i prije pozivali da spusti tenzije jer one štete HDZ-u. Nedavno ste rekli da to potvrđuje i reiting stranke prema posljednjim anketama.

Upravo tako, kad imate stranku koja vodi Vladu u pozitivnom smjeru i onda vam u jeku unutarstranačke kampanje pada reiting stranke, jasno je tko je odgovoran. Građani su nažalost posljednjih tjedana izloženi napadima i iznošenjem neistina s ciljem osobnog probitka unutar stranke. Žalosti me da netko svoj interes stavlja ispred interesa HDZ-a i Hrvatske.

Mislite li pri tome i na Penavu koji je nedavno izjavio da Plenkovićava Vlada ništa nije dala Vukovaru?

Žalosno je da gradonačelnik Grada Heroja svoj grad koristi u političkom obračunu. Ja kao hrvatski branitelj koji je sa 17 godina išao braniti domovinu ne mogu razumjeti da se netko danas usudi vukovarsku žrtvu koristiti kao predmet političkih podjela i kalkulacija. Mnoge smo naše vrijednosti iz Domovinskog rata lošim politikama marginalizirali, to se ne smije dogoditi s Vukovarom. Vukovar je univerzalna hrvatska vrijednost, vrijednost koju je branila cijela Hrvatska. Gdje su rame uz rame bili i Dalmatinci, Slavonci, Baranjci, Hercegovci, Ličani, Bosanci, Istrijani, Zagorci, Međimurci… Vukovar je obranio Hrvatsku i zbog toga nikada ne smije biti predmet političkih podjela ni političkih kalkulacija. Simbol naše snage i našeg otpora kada je bilo najpotrebnije, danas treba biti simbol zajedništva i okupljanja oko najvažnijih hrvatskih vrijednosti. Domovinski rat, branitelji, Vukovar, nestali… to su vrijednosti koje nas kao narod povezuju, a nikako nas ne smiju razdvajati. To su vrijednosti na kojima je nastala naša država i prema kojima se ja kao hrvatski branitelj odnosim s pijetetom.

Spomenuli ste da ste branitelj, sa sedamnaest godina ste pristupili Hrvatskoj vojsci i odmah otišli na ratište. Ne govorite puno o 11 godina provedenih u uniformi hrvatskog vojnika i policajca, no za dalmatinski portal ste nedavno govorili o ratnim zbivanjima.

Čovjek se ne može ne sjećati rata. Nažalost moja su sjećanja teža jer sam izgubio brata i puno svojih prijatelja, vršnjaka pred kojima je bio život. Ratovao sam na gotovo svim ratištima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i kada me novinar portala pitao o sjećanjima na borbe u Dalmaciji, jednostavno su se vratila sjećanja. I danas se pitam kako smo s tako malo naoružanja, ali puno srca za Hrvatsku uspjeli doslovno pokositi treću europsku vojnu silu. Bili smo mladi i spremni život dati za slobodu svoje Domovine. I čuvao nas je Bog, jer u svom Antunovcu sam imao susret sa srpskim vojnicima na tenku oči u oči. Spasilo me to što sam na glavi imao šljem JNA s jako malim prelijepljenim hrvatskim grbom preko zvijezde i u ruci pušku kojom se JNA služila u to vrijeme. I do puške sam došao na vrlo neobičan način. Vojarna Lug je bila jedno od najvećih vojnih skladišta u Jugoslaviji, okružili smo ju i JNA je tamo ostala bez struje i vode pa su odlučili napustiti objekt. Usred noći su krenuli kroz šumu i nabasali na nas 14 koji smo držali položaj. Njih 55 protiv nas 14. Došli su nam s leđa i bili naoružani do zuba. Kad su krenule borbe jedan naš je blefirao i u jednom trenutku rekao da će svi izginuti jer se nalaze u minskom polju. Odlučili su se predati ako netko od nas priđe. Otišli smo zapovjednik, jedan dečko i ja i tada sam zarobio tu pušku.

Koja su vam ratišta bila najgora?

Svako je bilo drugačije. Možda je najteže ipak bilo u Slavoniji koja je ravna i sakrit si se mogao jedino u zemlju, a zbog preglednog terena te tenk mogao vidjeti i na kilometar, dva, a bilo je i puno snajperista. Na Velebitu ili Maslenici znaš iza čega se možeš sakriti i zbog toga je bilo lakše, no s druge strane su vremenski uvjeti bili strašni, puhali su orkanski vjetrovi i temperature su bile ispod minus 15 stupnjeva. U Mostaru sam doživio najgore ulične borbe i nije bilo ni sekunde odmora. Bili smo jedni od drugih na 15-20 metara, oni se u 3 u noći zalete ili u 6 ujutro, do tebe su za 5 sekundi! Ogledalom smo morali provjeravati iza uglova ima li koga. Je li to bila hrabrost ili ludost, danas više nije ni bitno, držalo nas je zajedništvo i ljubav prema domovini.

U nekoliko ste prilika govorili o „novom“ domoljublju. Što ste konkretno mislili?

’91. godine je domoljublje bilo uzeti pušku i braniti nacionalne interese, braniti svoje domove kako bi stvorili neovisnu i suverenu Domovinu. U tome smo uspjeli i danas je domoljublje nešto potpuno drugo. Danas se domoljublje mjeri razvojem kroz projekte, povećanjem BDP-a, otvaranjem novih radnih mjesta i osiguravanjem kvalitetnijih uvjeta školovanja, rada i općenito života ljudi u Hrvatskoj. Danas domoljublje trebamo pokazati zajedništvom, a ne unošenjem razdora među svim hrvatskim ljudima pa tako i našim članovima HDZ-a. Domoljublje se može mjeriti i čuvanjem nacionalnih interesa i štićenjem hrvatskih granica, a ova je Vlada pokazala da je domoljubna Vlada vraćanjem vojske u hrvatske gradove. Vrati li smo Hrvatskoj vojsci sjaj iz Domovinskog rata, naši su i policajci i vojnici danas bolje opremljeni. Vratili smo im dostojanstvo, a ono je bitno za svakog čovjeka.

Kampanju za unutarstranačke izbore vodite pod sloganom „Odvažno za Hrvatsku“, što je to što odvažno nudite u svom programu?

I nakon ovih izbora, kad zbijemo redove poslije 15. ožujka ostat ćemo najjača politička stranka u Hrvatskoj. Poboljšat ćemo funkcioniranje stranke, učvrstiti naše jedinstvo, iskoristiti veliki potencijal koji stranka ima u svom članstvu, aktivnije uključiti žene i posebno mlade snage. Jačat ćemo položaj Hrvatske u Europi i svijetu ujedno štiteći hrvatske interese. Naše su glavne smjernice domoljublje i promicanje nacionalnih interesa, promicanje obiteljskih vrijednosti i demografska revitalizacija te pravedna i učinkovita država, sve s ciljem uspješne i razvijene Hrvatske.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Neispričana priča jednog od najvažnijih Plenkovićevih ljudi, njegov ratni put je filmski

Objavljeno

na

Objavio

Ivan Anušić prepričao je situaciju kada se našao sam pred tenkom u Slavoniji, opisao je ulične borbe u Mostaru i druge akcije…

Dobro znamo imena političara koji su sudjelovali u Domovinskom ratu, stranke nemaju zadrške pohvaliti se obolom kojega su u obrani Hrvatske dali pojedini visoko pozicionirani dužnosnici ili ljudi na njihovim listama. No, nakon kave u hotelu Park s našim sugovornikom, šokirali smo se kako se malo zna o njegovom ratnom putu. Da, guglanjem se može doći do informacija da je bio na bojištima od Slavonije, Dubrovnika i Mostara, ali detalja baš i nema. Znali smo da nakon tih terena mora imati zanimljivu priču, pa smo inzistirali da je izbaci iz sebe, nisu nas previše zanimali politički programi na koje je sada fokusiran. Nakon što smo odslušali što se sve napravilo u općini na čijem je čelu bio 12 godina, kako je postao župan, dobili smo ono što smo željeli, piše dalmatinskiportal.hr

‘Jeste li gledali seriju Nestali?’, nametnulo se pitanje nakon jednog njegovog sjećanja. Ivan Anušić nam je odgovorio da nije gledao Lokasovu seriju, ali da je čuo da je dobra.

Našli smo se na Bačvicama jer je u tijeku unutarstranačka kampanja, dan ranije je u Splitu održan skup Plenkovićeve opcije u kojoj je on kandidat za potpredsjednika HDZ-a. Čitatelji Dalmatinskog portala možda su ga zapamtili kao šefa izbornog stožera Kolinde Grabar-Kitarović, iako je davao dosta odmjerene izjave, pa u tom showu i nije došao do izražaja. No, vratimo se u 1991. godinu i ratni Osijek, na rečenice koje su nas posjetile na Nestale…

– U napadu na farmu Orlovnjak su nas opkolili, ušli su s tri strane, nekako sam uspio izaći iz obruča i našao se pred – tenkom. Mislio sam da se radi o našima, a Srbi su bili sigurni da sam ja njihov vojnik. Počeo sam komunicirati s tenkistom, vikao sam da se vrati nazad jer nema više nikoga, a on je razumio da se vrati jer ima još, kako su nas zvali, ustaša. Povukao se, a ja sam se vratio u kukuruze. Bili smo 12 sati u okruženju, na desetak metara od neprijatelja. Mnogi su tu stradali, samo nas 11 se izvuklo, ja sam izašao zadnji. Ni danas ne postoji logično objašnjenje kako sam preživio.

Pitali smo ga kako srpski vojnici nisu prepoznali da se ne radi o njihovom čovjeku…

– Imao sam JNA šljem, samo s malim hrvatskim grbom, a u ruci automatsku pušku koju sam od njih zarobio.

Zanimljiva je i ta priča…

– Vojarna Lug je bila jedno od najvećih vojnih skladišta u Jugoslaviji, a kako je bila u našem okruženju i odsječene struje i vode, 55 vojnika je odlučio napustiti objekt. Usred noći su krenuli kroz šumu i nabasali na nas 14 koji smo držali položaj. Došli su nam s leđa i bili naoružani do zuba – imali su puške, bombe, zolje… Počelo je ‘rokanje’, a onda je naš Sinković blefirao i u jednom trenutku im rekao da će svi izginuti jer se nalaze u minskom polju. Njihov ‘komandir’ je rekao da će se predati, ali da netko od nas priđe. Nije bilo svejedno. Otišli smo zapovjednik, jedan dečko i ja. I tako mi je predana puška.

Zanimljivu situaciju doživio je nedavno u Ozlju. Sreo je čovjeka koji se sjetio da je sredinom rujna 1991. u Antunovcu boravio u njegovoj kući, gdje su ga Anušići nahranili, obukli i dali nešto novca da otiđe kući u Ozalj. Taj čovjek je bio jedan o vojnika koji su s transporterom JNA prebjegli na hrvatsku stranu, svi su bili Hrvati i Albanci osim vozača – Srbina.

– Mahali su bijelim krpama, predali su se, a samo je jedan od njih ostao s nama u vojsci. Srbin Nenad Krstić. Ostao je boriti se na našoj strani, voziti ‘svoj’ transporter, a nažalost je od granate poginuo već nakon 15 dana.

Sa 17 godina je uzeo pušku i branio svoje selo, sa specijalcima je tijekom Bljeska oslobađao Slavoniju, ne može prežaliti što nije sudjelovao u Oluji jer je promjenom postrojbe bio zadužen za čuvanje istočne granice, a otkrio nam je zašto Maslenicu smatra akcijom koja je bila prekretnica u Domovinskom ratu.

– Tada smo vidjeli da njihova vojska nije vojska, nego prljave, zarasle, smrdljive pijandure koje nemaju nikakvu disciplinu ni red, ni motiv da bi tamo bili, jer su se razočarali i u svoju vlast i u same sebe. Samo je bilo pitanje vremena kada ćemo se mi konsolidirati do te mjere da ih kompletno iskidamo, što se i dogodilo u Oluji.

Prošao je brojna bojišta, kaže da je razlika ogromna od terena do terena.

Foto: Privatni album

– Na Velebitu ili Maslenici znaš iza čega se možeš sakriti, pa je u tom smislu Slavonija bila najnezgodnija, siguran si jedino ako se ukopaš što dublje u zemlju. Slavonija je ravna kao tepsija, tenk te vidi na 2 kilometra i gađa te, a i snajperi su bili strašno opasni. U Mostaru, pak, nije bilo sekunde odmora. Bili smo jedni od drugih na 15-20 metara, oni se u 3 u noći zalete ili u 6 ujutro, do tebe su za 5 sekundi! To su bile strašne ulične borbe. Ogledalima bismo provjeravali tko je iza zida. Zapovjednik obrane nam je bio Mijo Jelić, tada 22-godišnjak. U dubrovačkom zaleđu bi se osvajale čuke, 30 posto nas je u jednoj akciji poginulo, a to su okršaji u kojima nema izvlačenja poginulih. Tko pogine na čuki, ostaje tu. Ipak, najteže mi je bilo na Velebitu jer su vremenski uvjeti bili strašni, puhali su orkanski vjetrovi i temperature bile ispod minus 15 stupnjeva.

Ivan ima četvero djece, zanimalo nas je kako bi se postavio da mu 17-godišnji sin kaže da ide na bojište, kao što je on rekao svojim roditeljima pa su oni učinili sve da ga spriječe u tome, ali nisu uspjeli.

– Moj baš ima 18 godina! Da dođe do rata i da ima te godine koje spominjete, ne bih mu dozvolio da pobjegne iz Hrvatske, ali da ide na prvu crtu onako kako sam ja išao, sigurno mu ne bih dao! Mene je Bog spasio, nemam racionalnijeg objašnjenja, jer sam u svakom trenutku nekako znao što trebam napraviti kako bih izvukao živu glavu, neka intuicija me vodila i preživio sam situacije u kojima su skoro svi oko mene izginuli. Dakle, moj odgovor bi mu bio da treba proći dobru vojnu obuku prije odlaska na ratište. Danas smiješno zvuči ovo što ću vam reći: zadužio sam M48 pušku, nosio je 15-20 dana, a ona uopće nije imala udarnu iglu, bila je neispravna. U ruci sam zapravo nosio štap i da mi kolega nije rekao da je isprobam, saznao bih kada bi već bilo kasno.

Kada Anušić nakon naših par pitanja samo kaže ‘bilo je tu svega’, osjetimo da bi nam mogao ispričati još dosta herojskih situacija, ali kao da ima blokadu…

– Da mi nije poginuo brat i još dosta prijatelja, drugačije bi mi bilo sjećati se rata. Jedan od mojih najboljih prijatelja nije stigao ni imati curu, s 18 je poginuo, ništa nije stigao doživjeti u životu. Brat mi se oženio 10. 6. 1991., poginuo 16. 12.  iste godine, a žena mu je rodila sina 12. 4. 1992. Zove se Ante, kao i on, a brat je dobio ime po djedu koji je skončao u Bleiburgu.

Slušajući Anušićevu priču, za kraj smo ga morali pitati kakav bi film želio pogledati o Domovinskom ratu. Vidimo da ima materijala za scenarij…

– Hrvatski vojnici su bili sve samo ne vojnici, ne postoji takva vojska. Hrvati su pokazali toliku dozu hrabrosti i spremnosti da poginu za svoju državu, a tolika podcjenjivanja i omalovažavanja smo doživjeli. Nitko nam nije dao više od 24 sata da ćemo izdržati. To što su odradili dečki po Dalmaciji, Banovini, Slavoniji, to je nevjerojatno, graniči s ludošću! Da se snima film o hrvatskom vojniku trebalo bi prikupiti sve informacije od izravnih sudionika, a redatelj ne bi smio biti iz Hrvatske, nego netko tko zna posao. Pogledajte kako to Amerikanci rade, a mi smo rat vodili ispred naših domova.

S Anušićem smo se dotaknuli još nekih tema, ali o njima ćemo samo ukratko: poručio je da je Vukovar ostao gotovo jedina neokaljana hrvatska svetinja koju su branili ljudi iz cijele Hrvatske, te da nitko ne smije baratati s tom žrtvom kao s nečim svojim, za Krstičevića je rekao da nema puno ljudi s takvom karizmom te da se dokazao kao vojnik i političar, a ni sebe ne doživljava najboljim govornikom, no izrugivanje s tim drži tužnim. Pozdravlja uključivanje u politiku bivših ratnih zapovjednika, tvrdi da se radi o dokazano sposobnim ljudima koji neće nikada raditi protiv naroda i države, a kao primjer navodi SAD gdje je i te kako poželjno političaru u CV-u imati i epizodu u vojsci. Mesiću zamjera što je umirovio generale, a smatra da je tadašnja vlast namjerno ‘rasturila Hrvatsku vojsku’, a u tom čišćenju je i on umirovljen u 28. godini (‘I ostali koji su imali sličan ratni put’).

Vučićeve izjave ga ne iznenađuju jer, smatra, njegovo političko preživljavanje ovisi o tome koliko će napadati Hrvatsku. On današnju borbu ne vidi u zveckanju oružjem već međunarodnoj suradnji i podizanju standarda hrvatskih građana. Drži da srbijanski predsjednik nije promijenio ćud, ali to ga ne brine niti bi na tom strahu trebali graditi svoju budućnost jer je goloruki hrvatski narod devedesetih ‘prebio’ treću vojnu silu Europe, tako da nema brige…

dalmatinskiportal.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari