Pratite nas

Intervju

Prof. dr. Pavo Barišić: Ljudi iz bosanske Posavine više su samozatajni i skromni, skloniji su dokazivati se svojim radom i postignućima

Objavljeno

na

Prof. dr. Pavo Barišić, istaknuti politički djelatnik podrijetlom iz Bosanske Posavine i znanstvenik  svjetskoga glasa.

Prof. dr. Pavo Barišić, dugogodišnji je poznati društveno-politički djelatnik, jedan od naših izvrsnih znanstvenika. Rođen je 9. 9. 1959. godine. Iako su mu u datumu rođenja čak četiri devetke, u učeničkim i studentskim imenicima stajale su samo najviše ocjene i primjerno vladanje. Možda je “posavski kamenac” kojega je ponio iz obiteljskog doma u svojoj Gornjoj Dubici kod Odžaka u bosanskoj Posavini utjecao na njegovu mirnoću, mukotrpan rad, mudrost, upornost i strpljenje, ali je sigurno da je kroz svoj život prošao put pun iskustva, a koji je u današnjoj situaciji u Hrvatskoj neizmjerno važan pogotovu u znanstvenom smislu.

Na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu završio je 1982. godine studij prava, a samo godinu poslije na Filozofskom fakultetu uspješno je diplomirao studij filozofije i germanistike. Magistrirao je 1985. godine, a doktorirao 1989. godine na Sveučilištu u Augsburgu.

Radi kao znanstveni savjetnik u Institutu za filozofiju u Zagrebu, a predavao je i kao redoviti profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Objavljuje knjige i znanstvene radove na hrvatskom, njemačkom i engleskom jeziku, a neki radovi prevedeni su mu na japanski, korejski, španjolski. Postoje najave da bi se njegov sveučilišni udžbenik iz kolegija “Uvod u filozofiju demokracije”, koji je nazvao “Ideal vladavine puka”, mogao uskoro prevoditi i na talijanski jezik.

Obnašao je niz društvenih pozicija, a bio je ministar znanosti i obrazovanja u Vladi Republike Hrvatske od listopada 2016. do lipnja 2017. Bio je i pomoćnik ministra toga resornoga ministarstva od travnja 2004. do listopada 2006. U posljednje vrijeme često je izvan Domovine, jer svoje znanstveno umijeće prenosi na znanstvenike širom svijeta.

No, često je vrlo velika ljubav prof. dr. Barišića zatomljivana i stavljana u drugi plan, a on je cijeloga života čeznuo za njom. Svoju je bosansku Posavinu napustio davno, praktično s 15 godina, ali ona mu je nekako uvijek u srcu i na duši. U svakom razgovoru s njim osjeti se bilo posavskoga čovjeka. U teškim vremenima za Posavinu bio je s njom i u  njoj: mislima, riječima, ali i konkretnim djelima i to znanstvenim, povijesnima, koja su u velikoj mjeri čeličila posavskoga prognanoga, iseljenoga i raseljenoga čovjeka. Povezivao je dr. Barišić svoje Posavce svojim govorima, deklaracijama, projektima i tako i politički djelovao. I danas se svega toga rado sjeća. Prije svega svojega odlaska iz ravnice podno Vučjaka i bogate povijesti ovoga kraja, koja je još uvijek mnogima prekrivena velom tajne, ali i patnje i muke koje su zadesile hrvatski puk  južno od  rijeke Save.

– O značenju zavičaja za svakoga čovjeka, za identitet osobe, pisao sam u svojim filozofskim raspravama. Tematizirao sam zavičajnost između ostaloga, i u svojoj doktorskoj disertaciji, gdje sam razmatrao o pojmovima “svijeta” i “etosa”. Posebice sam razmatrao koliko za modernoga čovjeka znači pomračenje svijeta koje se događa uslijed krize vrednota što od 19. stoljeća intenzivno okupira zapadnu moralno-političku misao. Citirao sam poznate riječi Friedricha Nietzschea: “Jao onom tko nema zavičaja!”

Pisao sam o bez-zavičajnosti čovjeka i suvremenom zalasku uma 1989. godine, a nekoliko godina poslije, dogodilo se i meni osobno iskustvo o kojemu pjeva Nietzsche kada najavljuje nadolazak zime i nihilizma; i sām sam, na neki način, izgubio zavičaj. To je za mene bila jedna od egzistencijalno vrlo potresnih situacija, kao i mnogima koji smo podrijetlom iz Posavine, kada je 1992. godine naš zavičaj u agresiji razrušen, spaljen i opustošen, a ljudi iz svojih domova prognani. Povezao sam taj gubitak zavičajnosti na svoj način sa sudbinom modernoga čovjeka, koji je u trajnoj potrazi za vlastitim etosom, domom, zavičajem, obitavalištem, blizinom zajednice.

Međutim, povezanost s rodnim krajem nije prekinuta kad sam Posavinu napustio nakon osnovne škole 1974. godine. Otišao sam u Bol na otoku Braču i to zajedno s, spomenuo bih to ime s posebnim poštovanjem, kolegom iz razreda u Gornjoj Dubici – Perom Zečevićem. U Odžaku danas njegovo ime nosi Srednja škola u kojoj je radio kao profesor, a on ima velike zasluge za povratak mnogih prognanih i obnovu razrušena kraja. Pero je bio prijatelj, koji me pozvao na zajednički nastavak školovanja u Bolu, premda sam već bio krenuo u Gimnaziju u Modriči. Na njegov poziv i molbu otišli smo skupa i bilo nam je to doista prekrasno životno razdoblje.

Nakon završene gimnazije, započeo sam studij prava i potom filozofije i njemačkoga jezika. Tako da sam iz svojega zavičaja prilično rano otišao zbog školovanja i studija. Nastanio sam se u Zagrebu gdje sada živim već četrdeset godina, od 1979.  Pri tom nastojim uspomenu na zavičaj održati što je dulje moguće, ona nikada nije posve iščeznula niti je zatomljena. Osobito sam često odlazio u posjete do prije nekoliko godina, dok su mi još roditelji, povratnici nakon rata, tamo živjeli. Ali i danas, kada njih više nema, roditeljska kuća i rodni kraj privlačno su mjesto koje rado posjećujem. Nalazi se u Gornjoj Dubici, koja pripada povijesnoj župi Podvučjak. Gornja Dubica bila je posljednje sjedište Župe koje se premještalo od Pećnika do Svilaja i Potočana.

Povijest toga kraja na mene ostavlja snažan dojam. Pogotovu sam bio sretan i ponosan kad sam nakon dugogodišnjega istraživanja ustanovio kako je na kućnoj “numeri” na kojoj se danas nalaze imanja mojih roditelja i stričeva rodio davne 1789. godine prvi iz generacije naših izravnih predaka u Posavini – Mijo Barišić. Dakle, vjerojatno se generacija prije toga, negdje sredinom 18. stoljeća, doselila u taj kraj. To je nekoliko stoljeća bogate povijesti, koja nas sve na neki način obavezuje. Tako je i moja povezanost s rodnim krajem uvijek bila živa, a kao što sam i napomenuo, ona je posebno oživjela početkom 90-tih godina prošloga stoljeća, kada smo doživjeli velike patnje i stradanja.

Bosanska Posavina tada je bila jako izložena agresiji i za mene je to bio snažan poticaj za neposredni angažman i djelovanje u Zajednici prognanih, izbjeglih i raseljenih Hrvata bosanske Posavine. Bio sam u Predsjedništvu te Zajednice, sudjelovao u mnogim aktivnostima sve do Daytonskoga mira i nakon toga povratka manjega dijela raseljenih. Stoga sam s radošću nastavio djelovanje u tom segmentu i kada je osnovana Udruga bosanskih Hrvata “Prsten”. Kao pomoćnik ministra znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske imao sam čast i zadovoljstvo poduprijeti vrijednu ideju okupljanja i uključiti se kasnije u Predsjedništvo. Posebice sam ponosan što sam bio u prigodi sudjelovati u utemeljenju Kluba znanstvenika. Bio sam i predsjednikom toga Kluba u prva dva mandata, nastojeći potaknuti upravo i one koji žele zadržati svoju povezanost sa zavičajem, poduprijeti ljude koji tamo žive, ali i zadržati naše poveznice s rodnim krajem.

Gospodine Barišiću, politika nije davala šansu bosanskoj Posavini, ali kuće tamo niču, ljudi se vraćaju. No,  ne intenzitetom kojim bi smo željeli. Jesmo li možda mi, ljudi iz bosanske Posavine “zatajili” u tom smislu? Možda smo trebali biti malo bučniji, energičniji?

– Vrlo je zanimljivo opažanje koje ste iznijeli. Ali svakako nismo bili ni nedovoljno energični niti smo šutjeli kada je trebalo govoriti.

No proširio bih Vaše pitanje osvrtom na bremenitu povijest toga kraja. Ona je nemirna i razorna još od vremena Rimljana; u svakom razdoblju imamo vrijeme sadnje i gradnje, a potom rušenja i raseljavanja. Sve do velikosrpske agresije, na koju ste ukazali, možemo promatrati kako to plodno područje uz Savu često postaje poprištem na kojem se stanovništvo u seobenim valovima izmjenjivalo. Mijenjale su se i utvrđivale granice, što je određivalo stanje među carstvima.

Tako se prije tri stoljeća na taj prostor proširilo Habsburško Carstvo, nakon što je princ Eugen Savojski zauzeo te krajeve. Vi znate da granica nakon mira u Srijemskim Karlovcima nije bila prirodna i onakva kakva je sada između Bosne i Hercegovine i Hrvatske, tokom rijeke Save, nego se prostirala 20-40 kilometara južno od Save. Tako je veći dio prostora bosanske Posavine od 1699. do 1739. godine, sve do Beogradskoga mira, pripadao Habsburškom Carstvu. Kasnije je ponovno vraćeno osmanskoj upravi i do danas je to ostala republička, odnosno državna granica. Dakle, kad promatramo kako se stanovništvo mijenjalo i kako se iseljavalo i ponovno naseljavalo, to doista pokazuje, sve do posljednje kataklizme koja je zahvatila posavski kraj, kako su se tim područjem svojedobno namirivala carstva i države. Također, kad pogledamo planove međunarodne zajednice o podjeli BiH upravo su se na Posavini “lomila koplja”. Svjedoče o tome kako propali Vance-Owenov tako i sramni Owen-Stoltenbergov plan koji je na zemljovidu ucrtao tzv. „Posavski koridor“.

Želio bih ovom prigodom  ukazati na jedan dio svoje djelatnosti o kojoj ranije nisam govorio u javnosti. U razdoblju od 1992. do 1995. godine, od početka agresije na Posavinu do Daytona, u vrijeme kada sam obnašao dužnost ravnatelja Instituta za filozofiju i bio na drugim javnim službama i političkim funkcijama, između ostaloga bio i predsjednik Upravnoga vijeća Pučkoga otvorenog učilišta, sudjelovao sam u organizaciji nekoliko okupljanja. Između ostaloga, pomagao sam u pripremama Sabora prognanih, izbjeglih i raseljenih Hrvata bosanske Posavine, koji se održao 20. studenoga 1993. godine u Pučkom Otvorenom učilištu u Zagrebu.

Manje je poznato u javnosti da je za tu prigodu napisana prva Deklaracija prognanih, izbjeglih i iseljenih bosanske Posavine, koja je usvojena i potpisana na tom Saboru. Pripala mi je čast napisati nacrt te Deklaracije, koja je na Saboru pročitana i koja je dobila svesrdnu potporu brojnih nazočnih. To je bio prvi akt nakon kojega su krenuli drugi slični skupovi. Dva mjeseca nakon toga, krajem siječnja 1994., održana je konstituirajuća sjednica Hrvatskoga narodnog vijeća „provincije Bosanska Posavina“ u Slavonskom Brodu, na kojoj je za predsjednika Sabora Bosanske Posavine izabran dr. Josip Jelić, a za dopredsjednika dr. Anto Kovačević i odvjetnik Iko Stanić. Poznato je koliko je upravo taj dopredsjednički dvojac odigrao ključnu ulogu da se zaustave sramni Ženevski pregovori i prekine razaranje Bosne i Hercegovine. Napokon je početkom veljače 1994. godine u Sarajevu održan znameniti Sabor Hrvata Bosne i Hercegovine. Imao sam čast, zadovoljstvo, ali i privilegij sudjelovati u tim povijesnim zbivanjima. Po izaslanicima Bosanske Posavine poslao sam svoj prilog za Deklaraciju koja je donesena na sarajevskom Saboru.

Stoga sam jako ponosan na prvotnu Deklaraciju prognanih, izbjeglih i iseljenih Bosanske Posavine. Na temelju međunarodnoga prava njome smo obznanili javnosti da se na području bosanske Posavine u 1992. i 1993. godine „dogodio genocid nad većinskim hrvatskim i muslimanskim pučanstvom“. Tu smo se u izjavi suprotstavili i tražili od međunarodne zajednice „bezuvjetno pravo povratka svih prognanih i izbjeglih Hrvata i Muslimana u svoje domove“, „očuvanje teritorijalne cjelovitosti Bosanske Posavine“, kao politički ustrojene pokrajine s većinskim hrvatskim pučanstvom. Namjerno prenosim doslovno formulacije u obliku u kojemu su tada usvojene.

Na žalost, povijest se okrutno poigrala s tim krajem. Nema više bosanske Posavine kao cjelovitog teritorija. Ostalo je u okviru Federacije Bosne i Hercegovine vrlo malo uglavnom oraškoga, odžačkoga i šamačkoga kraja od prvotnih osam općina bosanske Posavine. Kakvi su međunarodni posrednici dijelili taj kraj, možda možemo biti sretni što je išta ostalo ili vraćeno nakon Daytonskoga mira u danim okolnostima. Ali valja zacijelo žaliti za onim što je izgubljeno kao i za urušavanjem značenja bosanske Posavine za BiH, Hrvatsku i ovaj dio Europe.

Tu je živjelo vrijedno pučanstvo, s iznimno razvijenim osjećajem za tradiciju, s visokim ćudorednim načelima čestitosti i poštenja, poštivanja obitelji, vrijednosti koje su visoke na ljestvici poželjnih kulturnih tečevina. Mnogi su potomci tih vrijednih Posavaca danas raseljeni diljem Republike Hrvatske, Europe i svijeta. Na tom području, još uvijek, imamo ne samo puno razrušenih domova nego još više onih koji su obnovljeni, ali napušteni. Međutim, nadam se da će i Europska Unija što skorije dati prigodu tom kraju i tim ljudima koji su opstali na tom području, ali i onima koji se gorljivo zalažu za taj kraj, za njegovu obnovu i povratak onih koji to žele.

Svako područje čine i njegovi ljudi. Posavljaka ili Posavaca ima na svim meridijanima i paralelama ovoga svijeta. Fra Grga Vilić je jedan od njih.  Bilježio je mnogo toga o povijesti bosanske Posavine. Uz njega su tu i mnogi drugi prosvjetitelji. No, tu su i poginuli u borbi protiv raznih osvajača. Svi oni zaslužuju da se valoriziraju i oni, ali i preko njih bosanska Posavina u cjelini?

– Imao sam prigodu upoznati i blisko surađivati s fra Grgom Vilićem, dok je  i sam bio u izgnanstvu i to u okviru već spomenute Zajednice prognanih, izbjeglih i iseljenih Hrvata iz Bosanske Posavine. Jako cijenim ono što je on napravio za Posavinu i za Posavce. Skloniji sam koristiti pojam “Posavac”. Ništa me ne smeta što se tako označavaju i vrsta vola i konja. To ne mora stvarati odbojnost, a i mislim da je više u duhu hrvatskoga jezika. Dakle, fra Grga Vilić objavio je i započeo pripremu niza izdanja u kojima opisuje bitne stvari: vremena stradanja, popise iz matica rođenih, vjenčanih i umrlih. Mnogo je radio na prikupljanju povijesne građe o pučanstvu Bosanske Posavine općenito.

Osobno smatram da bosanskoj Posavini manjka istraživanja i proučavanja vlastite povijesti, a to je za identitet jednoga kraja i njegova naroda jako bitno. I kao što ste i sami kazali,  u međuvremenu je znatno narastao broj kulturnih i znanstvenih djelatnika podrijetlom iz bosanske Posavine. To je jedna intelektualna snaga koju treba potaknuti da se više angažira za razvoj svojega kraja. Zato jako cijenim Udrugu “fra Grga Vilić”, koja je u nekim segmentima, nastavila  njegov započeti rad, premda bih osobno više volio da su se nastavili projekti koje je on sam pokrenuo. Ali i mnogi drugi naši znanstvenici pozvani su istraživati povijest i kulturu toga kraja te se na taj način odužiti svemu onome što ti ljudi i taj kraj zaslužuju. Mislim da je istraživanje o životu i ljudima iz posavskoga kraja, o rođenim i umrlim, vjenčanim i doseljenim u te krajeve, koje je započeo fra Grga Vilić, nešto što nam može ponuditi cjelovitiju sliku o povijesti toga kraja. Ona je zacijelo nedovoljno  istražena.

I sām sam, pomalo amaterski, između ostaloga, baveći se i istraživanjem povijesti došao do zaključka da mi gotovo i ne znamo ni kada ni odakle smo doseljeni. Znamo da su nam preci došli u te krajeve u 18. stoljeću te da je najveći broj naseljavanja bio nakon osvajanja princa Eugena Savojskoga. On je tada doveo u te krajeve pučanstvo iz Sarajeva, Hercegovine pa sve do juga i Dalmacije. Međutim, o tome imamo vrlo malo povijesnih studija, ozbiljnih povijesnih istraživanja i radova. U matičnim knjigama i brojnim arhivskim izvorima postoji puno sačuvane građe koju valja obraditi i objelodaniti. Volio bih da tu zadaću ozbiljno prihvatimo i istražimo, a i sam sam nastojao potaknuti kolege znanstvenike da nastave na tome raditi, posebice u okviru Kluba znanstvenika udruge Prsten. Nadam se da ćemo vidjeti plodotvornije prinose na tom polju.

Govorimo o bosanskoj Posavini. Ona je neizostavna tema kada se sretnu dvojica Posavaca tako i danas. No, moramo reći da je bosanska Posavina postala sinonim za nepravdu, sinonim za izvlačenje debljeg kraja. Vas se u posljednje vrijeme spominje kao čovjeka koji je doživio svojevrsnu nepravdu. I uistinu, to se tako i pokazalo.  Zašto, gospodine Barišiću, često “puca” po Posavcima?

– To je zacijelo zamršeno pitanje koje ne bih tako jednostavno odgovorio povezivanjem Posavine s nepravdom i izvlačenjem debljega kraja. Ima  očito puno razloga koje valja svaki puta pomno razlučivati kada se razmatra zašto se nešto dogodilo. Ne mislim da se s tim treba previše opterećivati niti zdvajati. U demokraciji imate različite faktore koji utječu na stavove i mnijenja građana. Ima onih koji se znaju više nametati u javnosti. A ljudi iz Posavine često su samozatajni i skromni, skloniji dokazivati se svojim radom i postignućima.

Javne dužnosti, a osobito iskazivanje počasti, najčešće je rezultat nekakva odnosa političkih snaga, mnijenja i utjecajnih skupina. Ima istine donekle i u tome što ste rekli. Zacijelo se posavski kraj nije uspijevao dovoljno politički nametnuti i dokazati svoje interese. Ali ostavimo li to po strani, skloniji sam ipak prihvatiti političku stvarnost koja u demokraciji ograničuje mandate služenjem opće volje i povjerenjem građana. Bez obzira, jesam li bio jedan dan na dužnosti ministra, ili nekad ranije na dužnosti pomoćnika ministra, prije svega ostajem znanstvenik koji svojim radom, kako stručnim tako i javnim, i dalje sudjeluje u političkom životu. Ne smatram da su samo oni koji su na nekim položajima dionici političkog života. Svi mi pripadamo tom političkom korpusu.

Pripadam onoj generaciji koja je imala privilegij, nakon autoritativne vladavine u jednopartijskom režimu, doživjeti preokret u demokratski sustav. Smatram da je to jedno od najvećih ispunjenja u mom životu. Tomu sam posvetio jednu svoju knjigu o demokraciji, koju sam napisao kao sveučilišni udžbenik. To je prvi sveučilišni udžbenik u Hrvatskoj iz filozofije demokracije. Naslovio sam ga “ Ideal vladavine puka”. Smatram da je za našu generaciju to najveće postignuće i tečevina koju valja sačuvati: bilo je veličanstveno i neponovljivo iskustvo dočekati slobodu govora, mišljenja, izražavanja, okupljanja u vlastitoj i nezavisnoj državi koja je u međuvremenu postala ravnopravna članica europske zajednice slobodnih naroda.

Sve su to lijepe stvari o kojima smo u određenim vremenima mogli samo sanjati i čeznuti. Ali kao što je s idealima općenito, i kao što pjeva naš ugledni pjesnik Boris Maruna: “Lakše je bilo voljeti te iz daljine.” Tako je i s demokracijom, ali i idealom demokracije.  Onima koji su previše sanjali demokraciju u zvjezdanim visinama, ona im je pokazala i svoje naličje. Iz blizine se vidi ono što je u daljini prikriveno. Kada su se počele događati mračnije stvari, ljudi su skloni odmah otići u drugu krajnost pa im se u slikama najednom počinje javljati obilje crnih tonova, razočaranja i pesimizma.

Nastojim u prosudbama ostati realističan i smatram da je demokracija kakvu danas razvijamo u svijetu jedna od velikih civilizacijskih stečevina. Zato se vrijedi za nju boriti i dograđivati njezine osnove. Mislim da su na to osobito pozvane prve generacije koje su sve to doživjele. Zato smatram da u političkom životu trebaju svi građani na svojim mjestima sudjelovati. Ne treba po svaku cijenu letjeti za vlašću, ali kada smo pozvani, kada smo u prilici dati vlastiti obol zajedničkom dobru, u javnim poslovima, tome se treba odazvati. Opet, i kada smo izvan javnoga prostora, i kada nismo na političkim pozicijama, još uvijek smo dionici toga političkog života. U vladavini puka traži se rasuđivanje svih i stoga trebamo dati svoj prinos.

Spomenuo sam Vam kako smo i 90-te kada je bila Posavina u pitanju dali doprinos na svoj način, pišući deklaracije, izlaganja, pomagali drugima. To je odgovor na Vaše pitanje. Nismo mi zatajili što se tiče našega djelovanja. Učinili smo što je u zadanim okolnostima bilo moguće načiniti. Akumulirala se tih godina sjajna energija i ozračje zajedništva onih koji su stradali i koji su se stoga osjetili potaknutima suprotstaviti se nepravdi.

Osjećao sam se sretnim na kraju kada je postignut mir i kada je otvorena mogućnost za povratak barem dijela ljudi u rodnu Posavinu. Bez obzira što možemo prigovarati kako daytonsko rješenje nije bilo ni odveć pravedno ni previše uspješno, valja ga promatrati u odnosu na zaustavljanje rata i pustošenja. Ono je ipak na koncu omogućilo uspostavljanje mira u Bosni i Hercegovini. A donekle je otvorilo prostor i za barem ograničen povrat dijela bosanske Posavine.

Stoga sam uvjeren kako se treba ustrajno zalagati za određene političke principe i sudjelovati u političkom životu, osobito dok još uvijek postoji mogućnost da se ispravi barem dio nepravdi iz prošlosti. A budućnost čeka djela naših vrijednih ruku i bit će utoliko ljepša i svjetlija ukoliko se za nju više založimo i potrudimo. Sanjam o tome i zalažem se za to da se bosanska Posavina kao i cijela Bosna i Hercegovina što prije nađu opet u jednoj državnoj zajednici s Hrvatskom, u Europskoj Uniji.

Razgovarao: Anto Pranjkić

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Intervju

Generalni direktor hrvatskih voda mr. sc. Zoran Đuroković – vodnokomunalni projekti u Slavoniji

Objavljeno

na

Objavio

Tradicija vodnog gospodarstva u Hrvatskoj je iznimno bogata, ove godine Hrvatske vode obilježavaju 144 godine upravljanja vodama u Republici Hrvatskoj čime se rijetko koja institucija u Hrvatskoj može pohvaliti. Jesmo li uspješni u gospodarenju vodnim resursima i održivom upravljanju?

Hrvatska je jedna od rijetkih zemalja u svijetu u kojoj se voda pije iz slavine. Voda je naš kapitalni resurs, a generacije stručnjaka predano rade da taj resurs ostavimo u nasljeđe budućim generacijama.

Tradicija vodnog gospodarstva potječe upravo iz Slavonije. Biskup i vizionar Josip Juraj Strossmayer davne 1876. godine osnovao je Društvo za regulaciju rijeke Vuke što se smatra i temeljem modernog organiziranja sustava vodnog gospodarstva u Republici Hrvatskoj.

Društvo za regulaciju rijeke Vuke koje je utemeljio Strossmayer nastalo je na dobrovoljnoj osnovi jer se pokazalo da se isplati ulagati u vodnogospodarske sustave i da su štete od poplava uvijek veće od potrebnih ulaganja. Iz tog razloga neprekidno se održava postojeći melioracijski sustav navodnjavanja poljoprivrednih površina kao i sustav obrane od poplava s obzirom da su u posljednje vrijeme sve učestalije ekstremne hidrološke prilike koje rezultiraju novim povijesnim maksimalnim vodostajima.

Hrvatska dakle ima dugu tradiciju i velika iskustva u obrani od poplava i drugih oblika zaštite od štetnog djelovanja voda, a njezinim stručnjacima različitih profila koji se bave ili će se u budućnosti baviti takvim poslovima predstoje veliki izazovi zbog stalnog intenziviranja hidroloških ekstrema.

Posljednje četiri godine Hrvatska je, unatoč ekstremnim hidrološkim promjenama, prošla bez poplava, iako su još uvijek svježa sjećanja na županjsku Posavinu i katastrofalnu poplavu koja je pogodila stanovnike tog područja 2014. godine. Jesu li stanovnici Gunje i Račinovaca sada sigurni?

Nasip uz rijeku Savu u županjskoj Posavini koji je 2014. godine popustio i poplavio brojne domove tamošnjih stanovnika se obnavlja na čemu predano rade domaće, uglavnom slavonske građevinske tvrtke. Vrijednost radova modernizacije lijevoobalnih nasipa je 370 milijuna kuna od čega 85 posto pokriva Europska unija bespovratnim sredstvima. Nasip će biti ojačan na potezu od Nove Gradiške do granice sa Srbijom u duljini od čak 172 kilometra, odnosno obuhvaća Brodsko – posavsku i Vukovarsko – srijemsku županiju. Radi se na trenutačno devet dionica, a kako bi sve bilo završeno najkasnije za tri godine. Apsolutne sigurnosti od poplava nema, posebno kada uzmemo u obzir sve učestalije klimatske promjene, ali radimo sve što možemo kako se tragični događaji u Gunji i Račinovcima više nikada ne bi ponovili.

Slavonija se susrela s problemima povećane koncentracije arsena u vodi za ljudsku potrošnju. Je li danas konzumacija vode na tom području sigurna za građane?

Posebna važnost pridaje se i osiguranju ispravnosti vode za piće u skladu s najstrožim standardima i svim europskim direktivama te je nedavno u probni pogon pušten uređaj za dvostupanjsku filtraciju u Vodovodu Osijek vrijedan 66,2 milijuna kuna, a koji će dugoročno osigurati ispravnost vode za piće po pitanju arsena.

Grade se i magistralni cjevovodi koji će omogućiti dopremu vode s crpilišta Sikirevci čime će se također trajno riješiti problem arsena na područjima kojima vodu isporučuje Vinkovački vodovod. Prethodno smo riješili problem arsena u Komletincima na području grada Otoka, a upravo gradimo cjevovode koji će trajno riješiti problem arsena na području općina Vrbanja i Drenovci.

Isto tako, realizacijom EU projekta aglomeracije Semeljci osigurat će se dobava vode u općini Semeljci iz crpilišta Trslana pored Đakova. I na taj način praktično ćemo u cijelosti riješiti pitanje arsena u vodi za ljudsku potrošnju na području cijele Slavonije, iako, treba podsjetiti da je arsen u Slavoniji prirodnog porijekla i nije rezultat nekog kemijskog zagađenja.

Značajan je napredak ostvaren i kroz navodnjavanje poljoprivrednih površina. Znači li to i da će hrvatski poljoprivrednici i njihovi proizvodi biti konkurentniji na tržištu?

Stabilnost i neovisnost svake države vežemo i uz osiguranje vlastitih izvora proizvoda za prehranu i njihovu preradu. Stabilna i uspješna poljoprivredna proizvodnja vezana je uz osiguranje dovoljnih količina vode. Značenje je brojnih akumulacija da će smanjiti rizik od pojave poplava, a ujedno će omogućiti razvoj navodnjavanja te korištenje tih vodnih građevina za potrebe sporta i rekreacije naših građana. Istovremeno, značajna sredstva se ulažu u razvoj sustava navodnjavanja na području Slavonije. Prije nekoliko godina smo završili i dovodni melioracijski kanal za Biđ – bosutsko polje kojim je moguće upuštati vode rijeke Save za potrebe osiguravanja dovoljnih količina vode za daljnji razvoj navodnjavanja. Za tu namjenu potrošeno je 500 milijuna kuna, a omogućava navodnjavanje na izgrađenim sustavima Blato-Cerna i Sopot te u budućnosti sustava Ervenica i Lipovac. Ukupna vrijednost posljednja četiri projekta na području Vukovarsko – srijemske županije iznosi više od 200 milijuna kuna.

Navodnjavanje je omogućeno i na području Osječko – baranjske županije. Prethodno je izgrađen lateralni kanal Kneževi Vinogradi – Zmajevac i sustav navodnjavanja u Baranji na 5000 hektara, ukupne vrijednosti 130 milijuna kuna, a priprema se gradnja dodatna 3 sustava: „Poljoprivredni institut Osijek“, „Mala šuma, veliki vrt“ te „Budimci – Krndija“. Ukupna vrijednost sustava je 50 milijuna kuna. Također, u suradnji s Osječko – baranjskom županijom ulažu se dodatna sredstva u visini od gotovo 20 milijuna kuna za potrebe razvoja navodnjavanja na području Puškaša u Baranji. Realizacija četiri sustava omogućit će navodnjavanje 1834 hektara u Osječko – baranjskoj županiji, a što je od iznimnog značaja za domaću poljoprivredu. Na ovaj način hrvatskim poljoprivrednicima daje se prilika da ostanu u Slavoniji, uspiju dovoljno zaraditi za svoju obitelji, ali i da mogu biti konkurentni na tržištu. Naravno, kako bi poljoprivredna proizvodnja bila uspješna za što više naših poljoprivrednika, u sustave navodnjavanja potrebno je i nadalje ulagati i razvijati ih.

Nismo zaboravili ni Brodsko – posavsku županiju za koju je navodnjavanje također iznimno važno. Tako se kod Davora gradi sustav za navodnjavanje Orubica, a značajna ulaganja u navodnjavanju su i u Virovitičko – podravskoj županiji gdje su izgrađeni sustavi Kapinci – Vaška, Novi Gradac – Detkovac koji je u izgradnji te upravo otvoreni sustav Đolta. Ovaj mjesec se također očekuje objava natječaja za izgradnju druge faze sustava navodnjavanja Kapinci – Vaška za što je iz Programa ruralnog razvoja osigurano 37 milijuna kuna, a obuhvaćat će novih 750 hektara poljoprivrednih površina koje će se moći navodnjavati što će uskoro omogućiti korištenje gotovo 3000 hektara navodnjavanih površina u Virovitičko – podravskoj županiji. Pored navedenih projekata, Hrvatske vode pripremaju još desetak novih projekata navodnjavanja na području Slavonije koji će se financirati iz Programa ruralnog razvoja za sljedeće programsko razdoblje 2021.-2027.

Vodnokomunalni sektor definitivno ima najveću ulogu po broju europskih projekata, a koji, kada je riječ o milijardama bespovratnih sredstava koje bi se mogle uložiti na području Republike Hrvatske, značajno mogu utjecati i na gospodarske prilike u zemlji. Koliko je takvih projekata u Slavoniji?

U sklopu operativnog programa Konkurentnost i kohezija 2014. – 2020. do sada je u vodnokomunalnom sektoru odobreno 59 projekata ukupne vrijednosti 24,3 milijarde kuna s PDV-om od čega udio EU sufinanciranja iznosi 13,6 milijardi kuna te se na taj način velika sredstva ulažu u razvoj vodnokomunalnih projekata, odnosno rješavanja sustava javne odvodnje i pročišćavanja otpadnih voda kao i sustava javne vodoopskrbe te je, samo na području Osječko – baranjske županije,  omogućeno korištenje 2 milijarde kuna uz sufinanciranje Europske unije u prosječnom iznosu od 70 posto. Ti se projekti realiziraju u Osijeku, Valpovu, Belišću, Đakovu, Belom Manastiru, Našicama i Semeljcima, a u visokoj fazi pripreme je i projekt Đurđenovac – Sušine.

Inače, ukupna vrijednost odobrenih EU projekata u pet slavonskih županija iznosi 4,7 milijardi kuna s PDV-om, a bespovratna europska sredstva 3,8 milijardi kuna.

Velika pažnja posvećuje se ulaganjima u razvoj vodnokomunalne infrastrukture i na područjima izvan velikih aglomeracija, odnosno i na područjima manjih općina i naselja, a kako bi omogućili stanovnicima manjih općina što bolje uvjete života i daljnji ostanak u mjestima u kojima žive te su nedavno u Osijeku, u Osječko – baranjskoj županiji, potpisani ugovori za izgradnju sustava javne vodoopskrbe i odvodnje vrijedni gotovo stotinu milijuna kuna.

Primjetno je da su vizure gradova uz rijeke sve uređenije. O čemu se točno radi?

Uređujemo obaloutvrde, odnosno radimo na stabilizaciji obale i obalnog pojasa, primjerice u Slavonskom Brodu završeni su radovi na izgradnji 600 metara obaloutvrde i šetnice, kao i obrambenog zida i šetnice na savskom nasipu u Davoru. U Vukovaru na Dunavu i rijeci Vuki uređujemo obale unutar samog centra grada Vukovara, a namjeravamo obalom Dunava spojiti Vukovar s Vučedolom. Također, grade se i nove obaloutvrde i šetnice u Osijeku čime će se omogućiti spajanje Gornjeg i Donjeg grada i formiranja jedinstvene šetnice u duljini od 6 kilometara. Na taj način građani će imati priliku slobodno vrijeme kvalitetno provesti uz šetnju i pogled na rijeku Dravu.

Namjera je i uređenje Bosuta u Vinkovcima i Ođenice u Virovitici te isto tako omogućiti gradnju šetnica i biciklističkih staza u ostalim gradovima uz rijeke, a naravno u koordinaciji s gradovima i jedinicama lokalne samouprave ujedno izgraditi urbanu komunalnu infrastrukturu (rasvjetu, odmorišta, hortikulturu). Na taj način Hrvatske vode žele promovirati rijeke koje su naš kapitalni resurs te omogućiti građanima da uživaju u prirodnim blagodatima naših rijeka, ujedno ih sačuvati i za generacije koje tek dolaze. Hrvatske rijeke su u dobrom stanju, a zajedno se moramo potruditi da takve i ostanu.

Ipak, glavni cilj je pružiti sigurnost građanima od poplava. Posljednjih godina značajno su smanjeni rizici od poplava na području Slavonije, unatoč ekstremnim hidrološkim prilikama, a zahvaljujući dobrom održavanju i dogradnji sustava zaštite od štetnog djelovanja voda. Iz tog razloga priprema se i gradnja brojnih novih retencija i akumulacija, primjerice akumulacije Kamensko u Požeško – slavonskoj županiji, akumulacije Miletinac i drugih akumulacija na području Virovitičko – podravske županije kao i retencija Glogovica i Rešetarica na području Brodsko – posavske županije. U gradnji su akumulacija Švajcarija blizu Đurđenovca, a upravo je dovršena akumulacija Kešinci u Semeljcima nedaleko Đakova.

Svakom projektu posvećujemo iznimnu pažnju jer smo svjesni da time unapređujemo vodno gospodarstvo vodeći računa o zaštiti okoliša, ali ujedno osiguravamo zaštitu i kvalitetan život našim građanima.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Petar Škorić: Split i Dalmacija veća sada su, ali uskoro će biti još i više – jedno veliko gradilište

Objavljeno

na

Objavio

Intervju – Petar Škorić, predsjednik GO HDZ a Split i kandidat za Sabor na listi HDZ-a u X. Izbornoj jedinici

Iako se stječe dojam kako je Petar Škorić već dugo na političkoj sceni on, ipak, pripada mlađoj generaciji hrvatskih političara. Međutim, u politici je aktivan još od srednjoškolskih dana kada se 1989. priključio mladeži HDZ-a. Sada već s ozbiljnim političkim stažom i iskustvom iz proteklog mandata u Hrvatskom saboru za naš portal sumira učinjeno, ono što je trebalo učiniti a nije se stiglo ili moglo te najvljuje za što će se zalagati ukoliko ponovno bude izabran za saborskog zastupnika.

Kako bi se Petar Škorić u najkraćim crtama predstavio čitateljima našeg portala.

Rođen sam 1972. u selu Rošnjače,  Tomislavgrad. Odrastao sam u Splitu gdje sam završio srednju školu.  Poslije sam završio Pravni fakultet u Splitu, te Fakultet političkih znanosti u Zagrebu. Moja generacija je imala tu čast, ali i nesreću da je ratom morala izboriti slobodu pa sam kao i tisuće mladića moje generacije i ja te 1991. krenuo u obranu domovine. Poslije rata sam se sam zasnovao obitelj, danas sam sretno oženjen i ponosni otac dvojice mladića.

U politiku ste ušli dosta rano, danas ste predsjednik HDZ-a Split, bili ste i saborski zastupnik u proteklom mandatu?

Moju generaciju i mene osobno na bavljenje politikom je potakao val demokratskih promjena i povijesni trenutak stvaranja demokratske Hrvatske. U tom trenutku prepoznao sam prvog hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana i HDZ kao jedinu opciju koja može ostvariti san hrvatskog naroda o neovisnosti i nacionalnoj suverenosti. Tada sam se još kao srednjoškolac priključio HDZ-u kao pokretu koji je predvodio ideju i borbu za samostalnu Hrvatsku.

HDZ je ostao moj jedini izbor još od tada, već više od tri desetljeća. Zahvalan sam obitelji i prijateljima što imaju razumijevanja za moj angažman u politici i prate me na mom putu. Čovjek teško može nešto učiniti sam, a ja sam zahvalan što sam u bližnjima imao neupitnu podršku. Poslije sam obavljao više stranačkih funkcija, a bio sam i član prošlog saziva Hrvatskog sabora.

Ono što je manje poznato je kako vi obnašate i dužnost ravanatelja Županijske uprave za ceste? Kako spojiti politiku i cestogradnju i što su vam najveća postignuća u mandatu na čelu ŽUC-a Splitsko dalmatinske županije?

U protekle četiri godine tim ljudi kojima ravnam obnovio je i izgradio preko 100 km županijskih i lokalnih cesta. Upravljamo s preko 1700 kilometara cesta na našem području. Dio sredstva osiguravamo iz vlastitog proračuna, a dio povlačimo iz europskih fondova. Cilj nam je ravnomjeran razvoj cestovne mreže i infrastrukture na cjelom našem području. Takav posao nužno vas upućuje na kontakte s ljudima na terenu, načelnicima i gradonačelnicima, ali s građanima, preko kojih dobivate najbolji uvid u sve njihove probleme. Iskustvo iz ŽUC-a svakako mi je pomoglo i kod lobiranja za najveće infrastrukturne projekte na području Splita i Dalmacije. Riječ je o zaobilaznici Splita te brzoj vezi Splita sa zračnom lukom. Prometnim rješenjima poboljšati ćemo protočnost prometa iz centra Splita, kao i osigurati bolju povezanost sa Solinom i Zračnom lukom Split. Kreće izgradnja splitske zaobilaznice Mravince – TTTS, a realizirati ćemo pripremljene projekte raskrižja Širina i čvora Stobreč, izgraditi prometnicu Split-Omiš, kao i nastaviti gradnju prometnica prema Sinju, Imotskom i susjednoj BiH. Ukratko, Split i Dalmacija veća sada su, ali uskoro će biti još i više – jedno veliko gradilište. Ponosaan sam što sam i ja dao mali doprinos toj graditeljskoj i prometnoj renesansi.

Kandidat ste na listi HDZ-a u X. Izbornoj jedinici za saborskog zastupnika. Zašto mislite da HDZ zaslužuje još jednu priliku da vodi RH?

Hrvatska demokratska zajednica i ova Vlada su pokazali zrelost, znanje i odgovornost u svim krizama koje su pogodile našu državu u posljednje četiri godine. Ta odgovornost je vidljiva u makroekonomskim i ukupnim gospodarskim rezultatima, kao i brojnim postignućima na vanjskopolitičkom planu. Ova Vlada je vodila i vodi Hrvatsku u najtežem javnozdravstvenom izazovu, pandemiji covid19 virusa i upravo odgovornošću cijele Vlade Hrvatska je danas među najsigurnijim državama u Europi. Predstoje nam brojni novi izazovi, a na te izazove će znati odgovoriti samo HDZ. Hrvatski narod zna da političko eksperimentiranje ne može donijeti ništa dobro i da može ugroziti sve ovo što smo gradili posljednje četiri godine – sve rezultate i uspjehe koje smo zajedno ostvarili. Naš program je #SigurnaHrvatska, a taj cilj postižemo stručnošću, znanjem i odgovornošću. Hrvatska se nalazi u dobrim, ali prije svega u sigurnim rukama. Naši sugrađani u to su se uvjerili u ovim turbulentnim i kriznim vremenima. Uspješno smo obranili zdravlje naše nacije i korona milijardama spasili preko pola milijuna radnih mjesta u privatnom sektoru. Ovo nije vrijeme za eksperimente, za nesigurne i neiskusne ljude bez plana, za ljude koji ni sami ne vjeruju u vlastiti uspjeh. Hrvatskoj treba sigurnost.

Kada govorite o sigurnosti, podsjetit ću vas kako je bilo puno povika kako policija nije u stanju zaštititi državnu granicu uslijed migrantske krize, čak se tražilo i raspoređivanje vojske u graničnom pojasu?

Ta primjedba jednostavno ne stoji. Hrvatska ima jednu od najsigurnijih granica u Europi, a za to redovito dobivamo priznanja od vodećih europskih političara. Granična i temeljna policija danas su opremljeni modernim termalnim sustavima za nadzor granice, vozilima, osobnom opremom, helikopterima i bespilotnim sustavima. Niti jedna vlada prije nas nije toliko ulagala u sigurnost naših granica i naroda. Što se tiče naše vojske, redarstvene zadaće nisu u njenom opisu posla. Međutim, popravili smo materijalni status naših vojnika, povećali obrambeni proračun i svake godine uvodimo nove sustave u našu vojsku. Od obalnog ophodnog broda, novih haubica, protuoklopnih sustava, besposadnih sustava… HV će biti dobro opremljena i visoko mobilna vojska s izvrsnim časnicima i vojnicima. To je opredjeljenje ove vlade i to ćemo realizirati.

 Ima i onih koji vam zamjeraju neodlučnost u zaštiti nacionalnih interesa?

Duboko sam uvjeren kako smo radili najbolje što smo mogli u zadanim uvjetima i okolnostima. Vlada je na najbolji  mogući način pozicionirala Hrvatsku u Europskoj uniji i međunarodnim institucijama. Pa naša bivša ministrica je glavana tajnica Vijeća Europe. Hrvatska nikada nije imala bolji položaj i ugled u međunarodnoj zajednici, a to nam omogućava da pomognemo i našem narodu u Bosni i Hercegovini da se izbori za ravnopravnost i konstitutivnost koja mu pripada.

Kada smo kod Bosne i Hercegovine, kako gledate na sadašnje izazove koji su pred Hrvatima? Često ste istupali kako bi upozorili na neprihvatljivo urušavanje ustavnih prava Hrvata u BiH….

Nastavit ćemo podupirati nastojanja Hrvatu u BiH da se izbore za ravnopravnost i konstitutivnost na razini Federaciji Bosne i Hercegovine i države Bosne i Hercegovine. Pred hrvatskim narodom u BiH ključno je razdoblje u kojem s ostalim konstitutivnim narodima, a pod pokroviteljstvom Međunarodne zajednice, treba dogovoriti izmjenu Izbornog zakona kako bi se spriječilo preglasavanje Hrvata kao najmalobrojnijeg naroda. Republika Hrvatska redovito upoznaje sva tijela Europske unije i Međunarodne zajednice s neravnopravnim položajem Hrvata u BiH, a kontinuiran rad na upoznavanju tijela EU sa stanjem u BiH urodio je s nekoliko rezolucija u Europskom parlamentu koje su redom osudile centralizam i separatizam u BiH te potvrdile kako je budućnost BiH u federalizmu kojeg zagovaraju i predstavnici Hrvatskog Narodnog Sabora BiH. Vlada RH je zadržala principijalan stav kod problema legitimnog predstavljanja Hrvat u BiH i taj stav je prepoznat od Međunarodne zajednice koja u posljednje vrijeme vrši sve veći pritisak kako bi do dogovora naroda u BIH u konačnici i došlo. Da je dogovor moguć pokazuje i primjer Mostara, gdje su lideri konačno dogovorili izmjene statuta nakon punih 12 godina što će rezultirati izborima u ovom gradu nakon dugog perioda. Međutim, da nije bilo ustrajne politike Vlade RH, zacrtane i kroz Saborsku Deklaraciju, teško bi došlo do dogovora. I u budućnosti nam ostaje obveza skrbiti za budućnost Hrvata u BiH, to je obveza koju smo ugradili u naš Ustav i nikada od nje nećemo odustati.

Nismo završili izgradnju države sve dok cjelokupan hrvatski narod ne bude uključen u hrvatsku političku naciju. Hrvatima izvan Hrvatske ne pomaže vika, galama i status žrtve. To ih uništava. Hrvatima izvan Hrvatske može koristiti samo snaga, moć i vlast u Republici Hrvatskoj, vlast a ne oporba, HDZ a ne ljevica, HDZ a ne egzibicionisti s nejasnim ciljevima. Slaba vlast je slaba Hrvatska, slaba Hrvatska je nestanak Hrvata izvan Hrvatske. Bez autoriteta u EU i NATO Hrvatska ne može pomoći Hrvatima u BiH. Zato je histerija protiv EU vrlo opasna, nerazumna i izravno šteti hrvatskom narodu.

To sve lijepo zvuči, ali Hrvatima u BiH prijeti demografski slom. Iseljavanje i nizak natalitet doslovno su prepolovili hrvatski živalj u BiH. Kako zaustaviti te trendove ili ih preokrenuti?

Prije svega treba kazati kako je za Republiku Hrvatsku od vitalnog nacionalnog interesa opstanak Hrvata u Bosni i Hercegovini. Također, ne treba smetnuti s uma kako su Hrvati u BiH, velika većina, i građani Europske unije. To nam otvara brojne mogućnosti u podizanju kvalitete života kod našeg naroda u BiH. Republika Hrvatska i dalje će ulagati u primarne zdravstvene, obrazovne i kulturne institucije Hrvata u BiH. Međutim, članstvo u europskoj uniji omogućava nam da osmislimo i projekte kako bi se popravio materijalni položaj našeg naroda s druge strane granice. Osiguramo li poslove za naše ljude mislim da će se i valovi iseljavanja zaustaviti. Tu postoji dosta prostora za razne projekte prekogranične suradnje, ali bi trebalo razmisliti i o osnivanju neke vrste HBOR-a za Hrvate u BiH. Kreditne institucije koja bi financirala gospodarske projekte po simboličnim kamatnim stopama

Za kraj, što očekujete od izbora? Hoće li HDZ biti pobjednik izbora i s kim će sastavljati vladu?

Ono što je sasvim sigurno je da će HDZ biti pobjednik izbora a Andrej Plenković i naredni mandat na čelu Vlade RH. Treba pričekati konačne rezultate kako bi se vidjelo tko će biti u poziciji da pregovara o koaliciji. Hrvatskoj je potrebna jaka i stabilna, nacionalno orjentirana vlada spremna odgovoriti na sve izazove koji pred njom stoje na gospodarskom i nacionalnom planu.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari