Pratite nas

Analiza

Prof. dr. sc. Ante Nazor: Igre bez granica – kurikul nastave Povijesti

Objavljeno

na

Prije svega želim se zahvaliti na trudu svima koji svojim radom pokušavaju nastavu Povijesti u školama u Hrvatskoj učiniti kvalitetnijom i zanimljivijom te pozdraviti sve koji su spremni dobronamjerno i argumentirano sudjelovati u raspravi o sadržaju kurikula Povijesti.

Ponovit ću da je cilj nastave Povijesti obrazovanje, odnosno stjecanje znanja o događajima i procesima iz prošlosti, a kad je riječ o hrvatskim školama, držim da je prije svega potrebno steći znanje o nacionalnoj povijesti, koja je, dakako, dio europske pa i svjetske povijesti i taj se kontekst ne može izostaviti u nastavi povijesti.

No, cilj nastave povijesti u hrvatskim školama treba biti i odgoj jer se na primjerima iz povijesti mogu istaknuti opće vrijednosti kao što su, primjerice, poštenje, čovjekoljublje, borba za slobodu i pravdu, poštivanje prava osoba drugih nacionalnosti i vjere, ali i važnost njegovanja nacionalnoga identiteta, odnosno jačanje osjećaja i svijesti o pripadnosti hrvatskom narodu te prema političkom i etničkom teritoriju Hrvata.

Odmah napominjem da sam s dorađenim kurikulom znatno zadovoljniji nego s prethodnim. Objava teksta temeljito dorađenog kurikula za nastavni predmet Povijesti za osnovne i srednje škole u RH na web-stranicama Ekspertne radne skupine izazvala je burnu reakciju voditeljice prethodne Stručne radne skupine koja je radila prvu verziju spomenutoga kurikula i njezinih istomišljenika.

Dio tekstova koji se nakon objave nove, temeljito dorađene, verzije kurikula povijesti pojavio na pojedinim portalima, ne dotiče bit cijeloga ovog procesa, nego pokušava predstaviti kako je nova radna skupina svojevoljno, bez ikakvog razumskog razloga, napisala novi dokument.

Bit čitavog problema, na koji su ukazivali pojedini komentari već tijekom javnog savjetovanja 2016., kao i (neprolazna) recenzija HAZU-a te pojedini komentari i u novom e-Savjetovanju, jest izostanak sustavnog sadržaja koji bi bio kostur kurikulnog dokumenta te shodno tome i izostanak ishoda koji se izravno oslanjaju na sadržaje. To je ujedno bio i zahtjev Ekspertne radne skupine!

Zašto to prethodna radna skupina nije napravila, manje je važno od činjenice da to nije napravljeno. Kako bilo, čini se da je nova radna skupina pronašla rješenje tog problema tako da je koncepte zadržala na tehničkoj razini – kao alate za postizanje vještina povijesnog razmišljanja i zaključivanja – te su postavljene nove organizacijske cjeline (5 temeljnih područja ljudskog djelovanja) putem kojih se moglo razmjerno lako sadržaje povezati s ishodima istovremeno poštujući brojčani limit ishoda po godini učenja, kako je to ERS tražio.

Povijest

Da, to nužno znači da je dokument dobio drugačiju formu, no ništa od onoga što je prethodna radna skupina napravila nije izgubljeno: ostali su koncepti, ostali su i pojedini sadržaji koji više nisu stavljeni na razinu opće izbornosti, a istovremeno je dobiven okvir za „raspisivanje“ sadržajnih ishoda.

Sav obavezni sadržaj za ostvarivanje odgojno-obrazovnih ishoda organiziran je kroz 28 tema po godini učenja, a dodatno je ponuđeno po 10-ak tema za metodičku kreativnost nastavnika i učenika.

No, te predložene teme tek su prijedlog nastavnicima, a nastavnik, s obzirom na vlastitu sposobnost i afinitete učenika, može uzeti sve ili samo neke od ponuđenih tema ili pak poštujući iskazane ishode za obavezne sadržaje kreirati neke nove teme koje će upotpuniti te sadržaje ili pak pojasniti neke aspekte povijesnog razvoja u širemu svjetskom kontekstu.

Jednako tako, neke od tema za ostvarivanje odgojno-obrazovnih ishoda nastavnik može unutar jednog sata i objedinjavati na način da ostvari tražene ishode. Okvirno gledajući, s obzirom na broj tema, u satnici od 70 sati nastavniku teoretski ostaje još oko 60 % vremena za dublju obradu, sistematizaciju i kreativnost. Naglasak je na ishodima koje ne treba „čitati“ odvojeno od sadržaja niti sadržaje odvojeno od ishoda.

Način kako će nastavnik planirati sat i na koje će sadržaje staviti naglasak ulazi u prostor njegove metodičke-kreativnosti, naravno poštujući zadovoljavanje ishoda. Stoga ne bi trebalo biti bojazni od povratka „bubanja“, kako se to zlonamjerno, a neutemeljeno, propagira na pojedinim portalima jer će nastavnici imati dovoljno prostora za iskazivanje svoje maštovitosti, kreativnosti i predanosti poslu koji savjesno obavljaju.

Na ovaj način dorađeni kurikul Povijesti, za razliku od prvoga prijedloga koji je bio stavljen na e-Savjetovanje, samo je uklonio mogućnost izbjegavanja nekih važnih tema iz nacionalne povijesti, ali i dalje omogućava da nastavnici i učenici aktivno i metodički kreativno realiziraju nastavu Povijesti u sinergiji nastavnikove kreativnosti i učeničke znatiželje.

Čitajući komentare na portalima u kojima se poziva na događaje iz (ne tako davne) 2016., kada je prva verzija kurikula Povijesti predstavljena stručnoj zainteresiranoj javnosti u prostorijama Hrvatskog instituta za povijest, treba podsjetiti da su govornici na tom predstavljanju oštro kritizirali tadašnji prijedlog, ali su i nudili suradnju s ciljem poboljšanja teksta prijedloga kurikula, koja je bila kategorički odbijena.

Danas se neki akteri tih zbivanja prisjećaju samo „pobrojavanja“, primjerice, koliko se puta spominjala koja od bivših političkih tvorevina, u kojima je Hrvatska bila sastavni dio. No, zaboravlja se ili namjerno izostavlja činjenica da nije problem koliko se puta nešto ili netko spominje nego na koji način i u kojem kontekstu. Zanimljivo je da su pritom najglasniji upravo oni kojima se kao autorima udžbenika može prigovoriti zbog neprihvatljivog konteksta prikazivanja pojedinih događaja i pokreta… Istodobno, priča s recenzijom HAZU-a i daljnjim kritikama na prijedloge koje je nudila prethodna radna skupina „stavlja se pod tepih“, a izvlače se izvan konteksta izrečeni stavovi, pojedini ishodi i sadržaji – iznova gurajući problem oko kurikula Povijesti u neprihvatljivu ideološku i politikantsku maglu, u kojoj je, naravno, i interesna pozadina priče teže uočljiva.

Nepotrebno politiziranje i nametanje ideološke paradigme u komentarima na dorađeni tekst kurikula nastavnog predmeta Povijesti ima samo jednu „čvrstu“ okosnicu, koja se odmah nakon objavljivanja viralno proširila kao tobožnja paradigma lošeg uratka nove radne skupine, a to je nespretno formuliran ishod u domeni Politika za 8. razred. Sporni ishod glasi: „Učenik opisuje stradanja i progone stanovništva, Holokaust na području Jugoslavije u ratu i poraću te društvene promjene u drugoj Jugoslaviji nastale modernizacijom i masovnim opismenjavanjem (uzroci i posljedice, usporedba i sučeljavanje)“.

No, kako je javno objašnjeno iz ERS-a, riječ je bila o pogrešci tj. propustu u jednoj od ranijih inačica dorade dokumenta koja se zabunom našla na stolu ERS-a umjesto one završne dorade (iako je završna inačica s ispravljenim propustom već ranije dostavljena ministrici) tako da u završnoj inačici dorade taj ishod glasi „Učenik opisuje stradanja i progone stanovništva u 20. stoljeću, Holokaust, žrtve rata i poraća u Europi i svijetu, te društvene promjene u drugoj Jugoslaviji nastale modernizacijom i masovnim opismenjavanjem“.

I ta je zabuna rezultat žurbe i želje da se poštuju iznimno i nerazumno ograničeni vremenski gabariti koje je nametnulo nadležno Ministarstvo, očigledno pod pritiskom bivše voditeljice SRS-a i njezinih istomišljenika koji su najglasniji i najagresivniji kritičari ovako dorađenoga kurikula Povijesti. Naravno da se i sadržaj ove teme može promijeniti konstruktivnim prijedlozima, pa i podijeliti, no i to objedinjavanje, odnosno širenje naziva pojedinih tema, rezultat je pritiska da broj tema bude što manji.

U tom kontekstu zanimljiv je prigovor iz bivše radne skupine da je sporno to što se pojam Holokaust našao u istoj rečenici s „društvenim promjenama u drugoj Jugoslaviji“, a u njihovoj inačici za gimnazijske programe u istoj je rečenici s „hrvatska država i društvo nakon 1990.; Domovinski rat“?!

Jednako tako, pojedine pogreške rezultat su žurbe i nemogućnosti da (zbog kratkoga roka dorade) sadržaje kurikula iz raznih razdoblja povijesti pregledaju znanstvenici koji se time bave. S obzirom na to, potrebno je sadržaj doraditi (ispraviti uočene pogreške ili osmisliti prikladnije nazive za neke sadržaje), ali ne i znatnije smanjiti, da se ne izgubi cjelovitost, a radi preglednosti na kraju se može dodati kronološki niz tema.

Glede kritika da je dorađeni kurikul „novi“ ili „posve drugi dokument“, s „prenatrpanom količinom sadržaja“, javnost treba znati da, u smislu neophodnih intervencija, utemeljenih na odlukama ERS-a i sadržaju recenzije HAZU-a, to može izgledati kao novi kurikulni dokument, no samo zato što prethodni SRS te zahtjeve nije usvojio.

Naime, činjenica je da je nakon e-Savjetovanja znatna većina članova nove Stručne radne skupine temeljito doradila prethodnu verziju kurikula te da su oni javno već u par navrata argumentirano objasnili da to nije novi dokument nego temeljita dorada, zasnovana u prvom redu na zahtjevima ERS-a (jedinstveni metodološki pristup kurikularnim dokumentima) i komentarima pristiglim u javnu raspravu: „Najesen bi reforma obrazovanja trebala krenuti u svim školama, ali…“, Jutarnji list, 21. 1. 2019.; „Uskladili kurikul za povijest unatoč prekratkom roku“, Večernji list, 22. 1. 2019.; Vjera Brković: „Djeca neće bubati povijest“ (Slobodna Dalmacija, 31. 1. 2019., str. 6) i „Galama oko kurikuluma povijesti nije zbog brige za učenike (Školske novine, broj 6, 19. 2. 2019., str. 4-5).

Prema njihovoj provjerljivoj tvrdnji, poštivanje zahtjeva ERS-a, tj. usklađivanje teksta kurikula Povijesti s tim zahtjevima glavni je razlog zašto dokument nakon dorade izgleda toliko drugačije. Dokumenti ERS-a pokazuju da nova radna skupina nije samovoljno mijenjala dokument, nego je samo poštovala zahtjeve koje je trebala provesti prethodna radna skupina, a koja to nije učinila.

Nasuprot tome, članovi nove radne skupine savjesno su, u vremenski iznimno i nerazumno ograničenom roku, pokušali ispuniti sve zahtjeve ERS-a i preporuke iz recenzije HAZU-a, ali i konstruktivne i stručno opravdane komentare iz javnog savjetovanja radeći pritom i tijekom blagdana Božića i Nove godine zbog bešćutno i neodgovorno nametnutog roka. Tekst koji je nova radna skupina ponudila ERS-u svakako nije savršen i bez zamjerki, no uzimajući u obzir vremenske okvire najbolji je mogući, poglavito jer se nije radilo na stvaranju novog dokumenta, nego na doradi teksta koji je ušao u e-Savjetovanje.

Uostalom, može li se u 20-ak dana napraviti novi tekst kurikula kad je prethodna radna skupina na prethodnoj verziji kurikula radila gotovo tri godine?! A govoriti o „prenatrpanosti“ sadržajem nove inačice kurikula može se samo iz perspektive prve verzije kurikula Povijesti, koja je bila „preprazna“, inače je činjenica da je novi, dorađeni kurikul Povijesti odmjeren i, za razliku od prethodnog, prema temama iz nacionalne povijesti odgovorno zastupljen (naravno, uzevši u obzir nerazumno kratak vremenski rok koji je nametnut članovima nove radne skupine, prostora za doradu još ima).

S obzirom na sadržaje za ostvarivanje odgojno-obrazovnih ishoda i sve ono što je navedeno u „razradi ishoda“ u dorađenom kurikulu Povijesti, postavlja se pitanje po čemu je to „enormna količina gradiva koja će onemogućiti razvoj kritičkog mišljenja“ i zašto bi to bio veći problem od činjenice da bi prethodnim prijedlogom kurikula zasigurno neka razdoblja hrvatske povijesti u nastavi bila preskočena. I kakvo kritičko mišljenje može razviti učenik, koliko može ići u širinu ili dubinu rasprave, ako se zanemari kronologija, s obzirom na to da mnoge procese i događaje iz novije povijesti nije moguće razumjeti bez poznavanja prethodnih razdoblja?

Čemu strah, čemu podcjenjivanje kolegica i kolega da u zadanim okvirima neće znati i moći hrvatsku povijest učenicama i učenicima prikazati cjelovito, a pritom ih zainteresirati za detaljnije rasprave i kritičko razmišljanje?

Na kraju i uvijek, neovisno o kurikulima i nastavnim planovima i programima, nastavnici imaju zadnju riječ, o njima u velikoj mjeri ovisi hoće li đaci zavoljeti povijest. No, sadržaj kurikula je i legitimacija i putokaz države, zato je važno što je u njemu navedeno. Siguran sam da većini kolegica i kolega nije svejedno hoće li našoj djeci hrvatska povijest biti prezentirana cjelovito ili parcijalno. Uz navedeno, kao odgovor kritičarima dorađenoga kurikula Povijesti, struka iznosi i sljedeće tvrdnje, koje treba istaknuti, citiram:

• Aktivno učenje u kojem nastavnik potiče, moderira, vodi, a učenik sukreira, stvara novo znanje i aktivno sudjeluje u nastavnom procesu može se ostvariti i ako je sadržaj propisan. (Uvjeravanje kako je aktivno učenje nešto novo što nastavnici ne poznaju obmana je koja može biti podloga za priču samo onima koji su možda tek otkrili pedagogiju kao znanost ili pak didaktiku.)

• Prethodna inačica kurikula odstupala je od svih drugih objavljenih predmetnih kurikula pa ju je trebalo uskladiti: nekoherentan sustav učenja povijesti – od kronološkog u osnovnoj školi, opterećenost sadržajem i visoko postavljenim ishodima koji nisu primjereni dobi učenika (pregled + dublja obrada gradiva) prema tematskom poučavanju u gimnazijama. (Načelo izbornosti, pet od 15 tema, koje bira nastavnik ostavlja mogućnost, a može se reći i opasnost, od zaobilaženja bitnih tema.)

• Inzistiranjem na ishodima oslobođenim od sadržaja i isticanjem da je cilj razvoj vještina, na način kako je to bilo u „izvornoj“ inačici kurikula Povijesti koji je izradila prethodna radna skupina, u potpunosti je ugrožena odgojna dimenzija nastave i pedagoški pristup te zanemarena činjenica da škole nisu laboratoriji za razvoj vještina nego odgojno-obrazovne ustanove. (Uostalom, da bismo mogli razvijati vještine, potrebno je usvojiti i neko znanje.)

• Strah od „službene verzije povijesti“, kako voditeljica bivše radne skupine obrazlaže svoje inzistiranje na „načelu izbornosti“ odnosno „bježanje“ od obvezatnog i detaljnijeg sadržaja te ishoda vezanih uz sadržaj, iracionalan je, pa ga ne treba komentirati, no treba upozoriti na posljedice takvog pristupa – nedorađeni kurikul i anarhija u odabiru tema te polarizacija, kako povjesničara, tako i društva. (Povijest je znanost, koja do zaključaka dolazi znanstvenom metodologijom, a činjenice dobivene u tom procesu ne ovise o broju interpretacija nego o pouzdanosti i dostupnosti izvora na kojima se one temelje. Sve drugo je ‘prodavanje magle’ ili ideologija.)

Zaključak: Nova radna skupina uspjela je doradom kurikula ispraviti očite nedostatke prethodne inačice kurikula, ubacila je sadržaje, ishode je vezala za sadržaje i usmjerila ih na određene koncepte. Vraćanjem niza apstrakcija u realitet omogućila je da se dorađeni prijedlog kurikula Povijesti kao moguće prihvaćeni dokument može puno lakše implementirati u postojeći hrvatski odgojno-obrazovni sustav, kao doista rasterećeni sadržaj u odnosu na onaj koji je sada u školama, ali i u odnosu na sadržaj u prethodnoj inačici kurikula (pogotovo za osnovnu školu).

Sve to nova radna skupina odradila je u skladu s mandatom u nemogućim uvjetima, poštujući temeljna načela reforme, sukladno preporukama ERS-a i stručne recenzije HAZU-a, koje je prethodni SRS ignorirao na način da je, za razliku od prethodne inačice kurikula, odredila jasnu vertikalu podučavanja nacionalne povijesti, a istodobno ostavila i dovoljno prostora za aktivno učenje, nastavničku autonomiju te razvoj kritičkog, problemskog i kreativnog mišljenja

Nema govora o relativizaciji holokausta u dorađenoj inačici kurikula, naprotiv, u usporedbi s prethodnom inačicom kurikula, u dorađenoj je tema holokausta jasnije prisutna kao obvezna tema, nikako podložna historiografskom revizionizmu. (Takva primjedba prije se može uputiti na adresu onoga tko je iz hrvatske lektire izbacio Dnevnik Anne Frank i Hrvatskoj nanio štetu međunarodnih razmjera…)

Dorađeni kurikul neće dodatno opteretiti učenike, naprotiv, to bi se dogodilo nametanjem kriterija iz prethodne inačice kurikula, koji nisu primjereni osnovnoškolskoj dobi; prema tome, prethodna inačica ne rasterećuje kurikul, upravo u njoj ostaje „bubanje“, a sadržaji su lošije sistematizirani tako da smislena povijest nestaje jer kako god da se odaberu teme, neće se ostvariti razumijevanje uzroka i dugog trajanja. (Sve to je trebala prikriti tema Domovinski rat, kao da se on može razumjeti bez prethodne povijesti.)

Dakle, prigovor da će dorađeni sadržaj „opet tjerati nastavnike da ‘lete’ kroz cjeline“, nije utemeljen, ali pokazuje da nekima nije problem kad preskoče pojedina razdoblja hrvatske povijesti, što neminovno donosi tematski pristup sa znatno manjim brojem tema i dubljom obradom, kako je predviđeno prethodnom inačicom kurikula.

Kad voditeljica bivše radne skupine govori „o zadovoljavanju proceduralnih uvjeta“, prva asocijacija je ona narodna „Drž’te lopova!“, a isto vrijedi i za navod o plagiranju… Većina nastavnika, gotovo svi s kojima sam razgovarao o kurikulu, podržavaju dorađeni kurikul.

Kako je u dijelu medija primijećeno, osnovna razlika između stare i nove radne skupine jest što nova nema monopol nad edukacijama nastavnika niti piše priručnik niti smatra da je njihov dokument savršen i da ga ne treba dirati.

Novi prijedlog još se može poboljšati, uočene nejasnoće otkloniti. Primjerice, jasnije navesti temu „Pokreti otpora u Drugom svjetskom ratu na prostoru Jugoslavije“), primijećeni „faktografski i diskutabilni historiografski propusti“ ispraviti, a eventualni problem s temama popraviti (primjerice, teme „Antifašistički i partizanski pokret na prostoru Hrvatske“ i „Karakter i ciljevi partizanskog pokreta“ mogu se obuhvatiti u jednu temu).

Novoj radnoj skupini treba dati dovoljno vremena, barem četvrtinu onoga koje je imala prethodni SRS. (Nova radna skupina na raspolaganju je imala 2-3 tjedna, a bivša 2-3 godine pa je svejedno napravila brojne propuste.) Kurikul nije ničiji privatni poslovni projekt nego nacionalni dokument po kojem će se razvijati hrvatsko školstvo. Držim da bi prihvaćanje prethodne inačice kurikula, umjesto nove dorađene, dugoročno imalo negativne posljedice, ne samo za hrvatsku historiografiju, nego i za hrvatsko društvo i budućnost Republike Hrvatske.

prof. dr. sc. Ante Nazor
ravnatelj Hrvatskoga memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata

 

Ante Nazor: Ja sam presretan da smo u ovom kurikulu obuhvatili i nacionalnu sredinu

Što vi mislite o ovoj temi?

Analiza

Kratki vodič za čitanje predizbornih anketa

Objavljeno

na

Objavio

Iako se katkad ne doimlje tako, malo što na ovome svijetu nema neku, manje ili više vidljivu svrhu. Ta, doduše, ne odgovara uvijek onoj javno deklariranoj, štoviše, zna biti i dijametralno joj suprotna. Tako ni svrha predizbornih anketa za ispitivanje političkih sklonosti nije tek puko ispipavanje pulsa javnosti korištenjem alata i metoda statističke znanosti. Prema onoj – prilika čini lopova – znanstvena neutralnost tu često ustukne pred napasti da se izbor birača oblikuje i usmjerava ga ka željenom ishodu. Ispravno to zamjećuje i predsjednički kandidat Miroslav Škoro.

Istina, rezultati anketa se razlikuju ovisno o izvođaču (Promocija Plus, Ipsos, Cro Electo), metodi ispitivanja (telefonski i terenski), uzorku (struktura i broj ispitanika), napokon i o naručitelju (televizijske i ine medijske kuće), što stvara dojam raznolikosti, a istodobno i mogućnost kontrole međusobnom usporedbom. No, sav taj čušpajz predstavlja i plodno tlo za stvaranje meteža umjetnim kreiranjem posve nevjerojatnih dinamika i obrata, to izraženijih što se bliži čas izbora, a kojih u stvarnosti ne može biti, ponajprije stoga jer je velika većina birača već opredijeljena. Dočim opredjeljenje manjine neodlučnih i pokolebljivih ne može u kratkome vremenu toliko varirati kako oblikovatelji anketa sugeriraju.

Školski primjer beskrupulozne manipulacije predstavlja anketa agencije IPSOS koju je u petak, na sv. Nikolu, u Dnevniku Nove TV predstavio Bago kao svojevrsni danajski dar tzv. desnici. Kako reče, predsjednička utrka je, suprotno dosad objavljivanim anketama, odjednom postala jako napeta. Razmak između tri vodeća kandidata je zgusnut kao promet u Zagrebu usred špice (Grabar Kitarović 27,4%, Milanović 24%, Škoro 23%). No, redoslijed je ipak zadržan kako bi se IPSOS zaštitio od možebitnih naknadnih prozivki da čak ni to nisu pogodili, a za ostalo ih poslije izbora ionako nitko ništa ne će pitati. Prije svega upada u oči nagli rast Miroslava Škore, mada je posve nejasno kojim bi to potezom tako drastično odskočio u odnosu na dosadašnje ankete. Tim više što je prije koji tjedan anketa agencije Promocija Plus, provedena, kao i IPSOS-ova, telefonski na podjednakom broju ispitanika, pokazala kako Mislav Kolakušić sustiže Škoru, dok od IPSOS-a sad dobiva gotovo trostruko manje. Jest, prethodna je anketa nagnala Škoru da promijeni redoslijed provođenja svojih referenduma i na čelo stavi onaj o ovrhama, ali malo je vjerojatno da bi to imalo tako dramatičan učinak.

Pomniji uvid u rezultate na brzaka provedene, bombastične IPSOS-ove ankete pokazuje kako je ona, riječima informatičkih stručnjaka rečeno, prepuna „bugova“ (programskih grešaka) zato što joj je očito svrha pripraviti put ka izbornoj pobjedi kandidata s nepopravljivim „bugom“ u karakteru, Zorana Milanovića.

Kako bi se to ostvarilo, Milanovića treba u prvome krugu što više približiti Grabar Kitarović, idealno bi bilo kad bi se našao u vodstvu, te do krajnjih granica pojačati razočaranje Škorinih birača, kako bi, osjetivši se prevarenima, u što većoj mjeri apstinirali u drugome krugu. Uzevši tu nakanu u obzir, navodna mrtva utrka između Zorana Milanovića i Miroslava Škore upućuje na to da se Milanovića namjerno podcjenjuje, a Škoru debelo precjenjuje.

Naime, sugerirano pripetavanje između njih dvojice nesumnjivo djeluje poticajno na mobilizaciju potencijalnih birača kako jednog, tako i drugog. Kako se njihova biračka tijela minimalno preklapaju, tj. zanemariv je broj onih koji se nećkaju između njih dvojice, očito je to usmjereno poboljšanju rezultata obojice isključivo nauštrb drugih. Fiktivno kreirajući osjećaj da je izbacivanje Milanovića u prvom krugu nadohvat ruke, IPSOS-ova anketa neodlučne između Škore i Grabar Kitarović usmjerava prema Škori, što neminovno vodi k pogoršanju rezultata Grabar Kitarović. S druge strane, stvaranje slike da Mislav Kolakušić nema nikakve šanse ima dvojaku svrhu – neodlučne između njega i Škore utjerati k Škori, a one koji dvoje između njega i Milanovića privesti potonjem.

No, Milanovića se ne podcjenjuje samo kako bi se mobiliziralo njegove i Škorine birače, nego i kako bi se nakon prvoga kruga stvorio dojam da je on, dobivši više nego što su ankete predviđale, u nezadrživom naletu. Generalna proba za to upriličena je uoči proljetnih europskih izbora kad je IPSOS-ova anketa SDP-u davala mizernih 13%, da bi na samim izborima Partija osvojila ne odveć senzacionalnih, ali zamjetno većih skoro 19%. Na krilima namjerno sniženih očekivanja, mediji su to predstavili fantastičnim uspjehom, davši početni vjetar u leđa Milanovićevoj kandidaturi. Sad se na isti kalup stvaraju preduvjeti da Milanović, praćen tutnjavom medijskih doboša, na juriš pobijedi u drugome krugu.

Drugi ključni element u priči je igra na ogorčenost Škorinih birača. To što ga sad IPSOS diže iznad plafona lako će poslije, nakon hladnog izbornog tuša za Škoru, objasniti (evo, u zadnji čas je naglo posustao, nije izdržao, ispuhao se, ostao bez energije, nešto je krivo rekao ili jednostavno ustao na krivu nogu, ili vjerojatnije od svega – Kolakušić mu je u zadnji čas preoteo tzv. antisistemske birače). Međutim, kudikamo bitnije, to će navesti ogorčene Škorine birače da za raskorak između anketom visoko postavljenih očekivanja i postignutog rezultata okrive APIS „koji broji glasove“. Njima, naime, nema nikakve vajde objašnjavati kako APIS ne broji glasove, nego to čine birački odbori na tisućama biračkih mjesta, kontrolirani mnoštvom promatrača, dok ih APIS tek prikuplja, elektronički obrađuje i zbraja. To zapravo znači da ozbiljni kandidati znaju rezultate s velikom preciznošću i prije nego što ih APIS unese u informacijski sustav, a izborno povjerenstvo službeno objavi.

Iako se u prošlosti našlo i onih koji su se žalili da su pokradeni na izborima, nitko za to nikad nije predočio neki uvjerljivi dokaz (pritom su sporadične sitne nepravilnosti, preuveličavane u medijima i urbanim legendama, posve irelevantne jer ne utječu presudno na rezultat). Ali ne samo to, nitko nije izložio čak niti ideju kako uopće izvesti učinkovitu izbornu krađu. Budući da to nije moguće učiniti većom prijevarom na manjem broju biračkih mjesta – jer bi se pojavila razložna sumnja usporedbom s rezultatima na prethodnim izborima i s onima na biračkom strukturom sličnim izbornim mjestima – takav zločinački pothvat bi zahtijevao manju prijevaru na mnogo mjesta što zahtijeva savršenu koordinaciju i zakon šutnje više tisuća ljudi, savršeno utreniranih da prevare brojne promatrače.

No, nedostatak bilo kakvih indicija, dokaze da ne spominjemo, ne će spriječiti ogorčenjem zaslijepljene Škorine pobornike da krivnju za poraz svale na APIS. Njihov bijes će dodatno pojačati IPSOS-ovo podmetanje kako Škoro sigurno pobjeđuje u drugome krugu tkogod mu bio protivnik, dok je ishod sraza Kolinde i Milanovića neizvjestan. Svrha toga je naoružati Škorine pristaše streljivom za moralno puškaranje po Kolindinima – eto, da ste glasovali za Škoru, imali bismo sigurnog pobjednika, ovako pružate Milanoviću priliku! Ovdje je ključno primijetiti kako su rezultati potencijalnog sučeljavanja u drugome izbornom krugu u cijelosti podložni anketarskoj mašti i željama budući su posve neprovjerljivi, u konkretnom slučaju jednostavno zato što Škoro drugog kruga ne će vidjeti.

Bezočnu predizbornu pristranost agenciji IPSOS olakšava brkanje predizbornih anketa s izlaznim anketama, objavljivanima neposredno po zatvaranju biračkih mjesta. Osim znatnih razlika u metodi provedbe, u izlaznim anketama si ipak mogu dopustiti biti vjerodostojnima, jer one nemaju više nikakvog utjecaja ni na koga i ni na što (naime, objavljuju se po zatvaranju biračkih mjesta). Štoviše, u zadnje su vrijeme čak blago naklonjeni HDZ-u, poučeni blamažom s parlamentarnih izbora 2007. kad su ljevicu proglasili pobjednikom, a što je lakovjerne novinare nagnalo preuranjeno proglasiti Ljubu Jurčića novim premijerom, da bi im entuzijazam ubrzo splasnuo.

Međutim, ništa tako uvjerljivo ne svjedoči o (ne)vjerodostojnosti vodećih anketnih kuća kao prethodni predsjednički izbori. Prema predizbornim anketama Kolinda se nikako nije uspijevala spustiti ispod 12% zaostatka za tadašnjim predsjednikom Josipovićem. Viđeniji analitičari, ne više neovisni od anketnih agencija, i još manje neovisna udarna novinska pera su to lakonski tumačili – jasno je da mu ne može ni blizu kad si svako malo puca u nogu. Sličnost s današnjim događajima, čini se, nije slučajna.

Unatoč tome, nakon prvoga kruga Josipović je vodio s mršavih 1% razlike, da bi se u drugome ta prednost posve istopila i Kolinda naposljetku pobijedila. Zabezeknute rezultatima prvoga kruga, vodeće anketne kuće tada po prvi put nisu objavljivale ankete između dva izborna kruga, a prethodno se nisu sjetile ni ispitivati što bi bilo kad bi bilo u drugome krugu. A možda i jesu, moguće su ta istraživanja doista provodili, samo im, izgleda, neovisnima kakvi jesu, rezultati nisu bili po volji. Ili možda nisu bili po volji onima koji ih objavljuju? Kao, napokon, i rezultati samih izbora. Kako god bilo, kad im je to prošlo, a da ih se unatoč tome još drži relevantnima, i nakon što su se nemušto opravdavali time da su glasovi za sistemskog Josipovića preko noći otišli anti-sistemskom Sinčiću, što im stoji na putu da nastave spletkariti? Pametnima dosta! Ostalima nikad dosta!

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Ivanjek: Državna sigurnost uvijek košta, i da nismo u NATO-u, mi bi morali daleko više izdvajati za obranu

Objavljeno

na

Objavio

Je li Hrvatski proračun rupa bez dna? Na kraju godine Vlada je pristala izdvojiti dodatni novac za povećanje plaća prosvjetarima a morali smo očito odgovoriti i na ultimatum SAD-a i povećati izdvajanje za HV. Ulaganje za vojsku povećat ćemo za 40 posto. Točnije 2 posto BDP-a a to je dio akcijskog plana kojeg moramo predstaviti NATO-u. Koliko je to novca i za što će se utrošiti objasnio je u Studiju 4 vojni analitičar Jan Ivanjek.

Hrvatska tijekom pet godina poveća izdvajanje za obranu u iznosu od dva posto BDP-a, što je gotovo 9 i pol milijardi kuna godišnje, odnosno povećanje od 40 posto. Za to je već pripremljen i akcijski plan.

– Povećanje će omogućiti Hrvatskoj da pojača modernizaciju HV-a. Nabavit će se borbeni avioni, imamo potrebu za zamjenu borbenih vozila pješaštva, dolaze helikopteri Black Hawk, s vremenom će se zamijeniti cjelokupna flota starijih Mi8 varijanti, imamo projekte gradnje obalnih brodova – izjavio je Ivanjek.

Objasnio je da trenutno trošimo enormno za vojne mirovine i plaće, a zapravo najmanje novca ide u modernizaciju.

– Većina novaca je išlo na personalne troškove, zbog toga je cijeli ovaj postotak sredstava za modernizaciju koji je jako bitna stavka, sveden na vrlo mali postotak – ispod 7 posto. Kada 2024. dosegne tih 2 posto planiranih državnog proračuna, onda bi rezultat trebao biti da udio modernizacije bude nekih 20 posto. S tim se može, naravno daleko više – smatra.

Situacija nakon rata je takva, kaže, da otkad vojska više nije bila neophodna za sam opstanak države, promatrala se je kao neželjeno dijete državnog proračuna i kad god se nešto moglo odgoditi tipa investicije ili povećavanje državnog proračuna, to se je odgađalo. Rezultat sada je taj da moramo sve popravljati jer nas se je pritisnulo izvana.

– Državna sigurnost uvijek košta, i da nismo u NATO-u, mi bi morali daleko više izdvajati za obranu. Imati programe i ideje izaći iz NATO-a, rezati vojni proračun je suludo – poručio je.

 

Odbor za obranu dao pozitivno mišljenje opremanju HV-a helikopterima Black Hawk

 

 

Prva Patria s izraelskim topom

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati